logo
išči
išči tudi po celotnem besedilu
išči tudi po Europeani
Epošta:
Geslo:
Prijava
 

0 / 0

prejeto: 2008 UDK 316.343:929.737(497.5Trogir)"653"

izvirniznanstveni članek

SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA SREDNJEG VIJEKA

Irena BENYOVSKYLATIN

Hrvatski institut za povijest, HR-10000 Zagreb, Opatička 10 e-mail: irenabenyovsky@hotmail.com

IZVLEČEK

Delo analizira položaj mestnega plemstva v srednjeveških dalmatinskih mestih, predvsem na primeru mesta Trogir. Družbeni in politični položaj mestnega plemstva se odraža v premoženjsko-pravnih odnosih oz. posedovanju nepremičnin. Ta družbena skupina je tako močno vplivala na videz in funkcijo mestnih prostorov ter na urbani razvoj srednjeveškega mesta nasploh.

Ključne besede: mestno plemstvo, dalmatinska mesta, srednji vek, socialna topografija

COLLOCAZIONE DELLA NOBILTA CITTADINA NELLE CITTA MEDIEVALI

DELLA DALMAZIA

SINTESI

Il contributo analizza la collocazione della nobilta cittadina nelle citta dalmate del medioevo, prevalentemente sull'esempio di Trau. La posizione sociale e politica della nobilta cittadina si riflette nelle relazioni associate al diritto di proprieta, ossia nel possedimento di beni immobiliari. Questo gruppo sociale ebbe una forte influenza sullaspetto e sulla funzione degli spazi cittadini e sullo sviluppo urbano delle citta medioevali in generale.

Parole chiave: nobilta cittadina, citta dalmate, medioevo, topografia sociale

37

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

Oblikovanje gradskog prostora vrlo je složen proces, uvjetovan različitim čimbe-nicima i podložan konstantnoj fizičkoj promjeni. Raspored urbanih parcela i izgradnja objekata na njima ovisili su u srednjem vijeku o strukturama društva koje su sudjelovale u izgradnji grada te o opcim procesima tog razdoblja. Dakle, izgled grada ovisio je o onima koji su imali vlasništvo ili jurisdikciju nad prostorima, odnosno o onima koji su zbog društvenih, političkih ili gospodarskih razloga poticali izgradnje i promjene u prostoru, njegovom sadržaju i funkciji. Promjena vlasništva u gradskom prostoru pokazatelj je izmedu ostalog i pojave novih društvenih i političkih ele-menata ili transfera pozicije moci. Interesi vezani uz odredeni gradski prostor bili su različite vrste - obiteljski, susjedski, meduvlasnički, profesionalni, staleški, duhovni (zajednička crkva) ili etnički. Smještaj gradskog plemstva u damatinskim gradovima koji pokazuje društvenu podjelu gradskog prostora vrlo je malo istraživan u hrvatskoj historiografji - više je istražen materijalni izgled gradskih prostora, a manje njegova veza s društvenim strukturama (Heers, 1977, 136; Hammel-Kiesow, 1996, 39-61; Masche, 1960, 936-948; Petric, 1977, 447-453).

Prostor (gradskog) središta komune naziva se civitas, izvangradsko područje districtus, a zajedno čine komunalni prostor pod nadležnošcu komunalne uprave. Komuna je prema patrimonijalnom shvacanju suvereniteta u ranom srednjem vijeku, imala vlasništvo nad cijelim svojim prostorom - pravno je universitas civium i bio (nepodijeljenim) vlasnikom komunalne zemlje. Gradani su bili socii u gradu, a javnopravnim odlukama najviših organa mogli su podijeliti gradsko zemljište izmedu sebe (osobito oni utjecajniji i bogatiji - uglavnom gradska elita). Put prema punoj slobodi raspolaganja imovinom bio je u srednjem vijeku otežan jer opceg pojma vlasništva nekadašnjeg rimskog prava više nema, pa se tako stvarnopravno ovlaštenje samo za sebe nazivalo vlasništvom. Koncesionari su na zakupljenoj čestici imali pravo gradnje objekta (concessio ad aedificandum; ad domum elevandum). Dugotrajnim korištenjem su postajali "dugoročni posjednici" - possessori, čija se nekretnina u gradu nasljedivala (adlongum tempus), a što je vodilo do ugovora o posjedovanju.

U gradu razvijenog srednjeg vijeka postojala je čvrsta veza izmedu posjedovanja nekretnina u gradu i gradanskog prava. Pravo na posjedovanje nekretnina u gradu imali su samo gradani - cives - koji su se razdvajali na cives i cives nobiles. Gradsko plemstvo dobiva sve istaknutiju ulogu, premda još staleški definirano tek u 14. stoljecu. Dakle, u oblikovanju srednjovjekovnog grada, afirmirala se ideja zajednice osoba koje su svoju slobodu i prava zasnivale na posjedovanju nekretnina u gradu, ali su unutrašnji sukobi i vanjske političke okolnosti uvelike utjecale na posjedovne promjene, te na izgled i funkciju gradskih prostora. Civitet se gubio ako je gradanin bio nelojalan aktualnoj političkoj vlasti. Tada se gradanin, bez obzira na status, izgnao iz grada a civitet mu je bio privremeno ili trajno oduzet. Osim konfisciranja imanja i oduzimanja prava civiteta, na ovaj se način izgnanicima i njihovim obiteljima oduzimao posjedovni kontinuitet koji je imao društveno, pravno i sim-

38

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

bolično značenje. Ipak, bilo je i gradana bez posjeda, buduci da se civitet stjecao i rodenjem. Gradske parcele bile su puno više nego prostor za korištenje ili gradnju objekta - posjedovanje gradskog teritorija davalo je vlasniku odredena politička prava i pravni status. Konfisciranje posjeda vezano je uz političke prilike, a prisilna zamjena uz "opcu potrebu" komune za nekim posjedom (primjerice zbog izgradnje novih fortifikacija).

Ravnoteža političke i materijalne moci ogledala se u gradskom prostoru. Pravo na posjed i njegova veličina bili su jedan od najvažnijih statusnih simbola plemstva, a patrimonij i plemstvo bili su čvrsto povezani. Plemicki je rod osiguravao svojim članovima društveni ugled i politički utjecaj. Za održanje roda bilo je izuzetno važno očuvati kontinuirani obiteljski posjed, kuce i zemljišta, kao i ostaviti što više muških potomaka kojima se predaje patrimonij u nasljede. Rod ipak nije bio gospodarska zajednica, jer je vlasništvo i upravljanje imovinom pripadalo prvenstveno obitelji, tj. kucanstvu. Rod je imao samo neka prava na nasljedivanje imovine pojedinih obitelji (Janekovic-Römer, 1992, 179, 184; Janekovic-Römer, 1989, 171-182).

Vlasnici imovine bili su pojedinci koje je povezivala očinska vlast ili odluka da održe svoj posjed. Nepodijeljena, višestruka obitelj bila ideal kod plemstva na sredozemnom prostoru, te se često oporučno osiguravala nepodijeljivost posjeda (fideicomussum) kako bi se nastavile ekonomske aktivnosti oca te tako učvrstio i politički i društveni utjecaj. Ipak statistički takvi patrimoniji nisu postojali jer nisu uvijek mogli biti provedeni - zbog nedostatka muških potomaka, nesuglasica u obitelji, ekonomskih prilika itd. Postojali su i prava prvokupa djece i rodbine na nekretninu (Janekovic-Römer, 1994, 25-29; Hilaire, 1973, 23).

Buduci da su plemicki rodovi težili su za okupljanjem obitelji, često se nove kuce pripadnika istog roda grade u susjedstvu prve kuce. Za sredozemne gradove ovog razdoblja specifično je grupiranje plemickih kuca. Obitelji koje su pripadale istom rodu susjedskim su vezama učrvšcivale svoje odnose. Njihove su kuce tvorile četvrti u kojima su ulice bile poluprivatnog karaktera. Objekti su često bili spojeni mosto-vima koji su označavali pripadnost istom rodu. Često su postojala zajednička dvorišta koja su bila središte komunikacije izmedu susjeda odnosno članova istog roda. I u Italiji je dolazilo do ovakvog grupiranja kuca istog roda, obično ne na više od tri-četiri lokacije unutar bedema - primjerice u Lucci (Pierotti, 1965, 108-116). Na taj način stvarani su prostori kojima je karakter odredivao pojedini plemicki rod. U Genovi se prostori oblikovani prema ovakvom principu nazivaju contrade. Ovdje često u blizini nalazimo i tzv. crkvu gentilizie, odnosno crkvu koja je bila pod patronatom istog roda (Heers, 1977, 156). U Sieni su u 13. st. nekoliko četvrti (conrade) nazvane prema velikim rodovima - 8 od 63 četvrti. U Firenci, komunalne su vlasti pokušale razbiti te prečvrste rodovske veze zbog bolje kontrole grada, ali u poznatom Katastiku iz 1427. i dalje imamo 31 pripadnika obitelji Strozzi u četvrti Leone Rosso, župi San Pancrazia. Dakle, obiteljski se patrimonij nasljedivao stoljecima. Kuca koja

39

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

okuplja rod - domus magna ili domus maior, pojavljuje se u mnogim sredozemnim gradovima 12. i 13. stoljeca (Ančic, 1997, 37-80; Schulz, 2004, 5). Pojavljuje se i termin curia koji se odnosi na otvoren prostor u središtu zgrada koji pripada odre-denoj obitelji. Grbovi u lunetama iznad vrata naglašavali su nasljede, slavu i kontinuitet odredenog roda.

Ideja o potrebi socijalne podjele u gradu naglašavana je u nekim suvremenim traktatima koji su opisivali idealni renesansni grad. Primjerice, Sebastiano Serlio po-svetio je 1540. šestu knjigu svog djela arhitekturi privatnih kuca. Prema njemu, najsiromašniji stanovnici grada trebali su stanovati izvan staroga grada ili, ako unutar, onda na nepovoljnim pozicijama. Njihove parcele su trebale biti male, a objekti jednostavni, kako bi bila što više izražena socijalna razlika. Za razliku od Serlia, Leon Battista Alberti 1450. smješta najbogatije izvan grada, gdje ima više prostora. Prema njemu, servisi koji su služili gradu (razne komunalne službe), trebali su biti podjednako rasporedeni u svakom dijelu grada. Petnaestak godina nakon Albertija, Antonio Averlino, zvan Filarette, piše djelo u kojem predlaže pet socijalno podijeljenih dijelova grada. Na katedralni trg je smjestio plemicke palače i službene zgrade. Gradske servise, kao i Alberti, smješta po cijelom gradu (brijači, ljekarnici), a obrte grupira u zajedničke zone, s tim da izvan zidina smješta nečiste i bučne zanate. Vrijednost nekretnina razlikovala se po razdoblju, smještaju unutar grada i kvaliteti objekta ili parcele.

U istraživanju srednjovjekovnog urbanizma izrazito su važni pisani dokumenti. Za vecinu naših obalnih gradova nisu sačuvani sustavni registri gradskih nekretnina -privatni ili komunalni. Knjige komunalnih najmova, tzv. katastici, postojali su samo u Dubrovniku i Zadru radi evidencija obveznika placanja najma (Antoljak, 1950; Benyovsky Latin, Zelic, 2007; Lučic, 1999, 104-151). U Dubrovniku je u vlasništvu komune, odnosno Republike, bio dosta velik dio grada, ali u vecini dalmatinskih gradova gradske su nekretnine bile još od pretkomunalnog razdoblja u rukama privatnih osoba ili Crkve. Javno (komunalno) vlasništvo ostaju samo ulice, trgovi i javne strukture (komunalni objekti, djelomično fortifikacije). U Zadru se sačuvani katastik odnosi na dio grada koji je bio izvan antičke mreže. Katastici srednjovjekovnih gradova, iako različiti prema svom karakteru, prvorazredan su izvor za gospodarsku, de-mografsku, ali i urbanu povijest (Finotto, 1992, 71-72). Ono što je važno u vezi s takvim dokumentima jest da se može kontinuirano pratiti odredena nekretnina, na temelju izgradnje i imena korisnika, što je odredivalo funkcionalnost odredenog dije-la grada.

Za vecinu istočnojadranskih gradova nemamo sustavne popise niti komunalnih, a osobito privatnih nekretnina. Ipak, srednjovjekovni dokumenti dalmatinskih gradova, a naročito oni koji se nalaze u mnogobrojnim bilježničkim knjigama - privatnopravne prirode, pružaju dragocjenu i dosad samo djelomično i sporadično iskorištenu gradu. Baveci se nekim gradevnim objektom ili parcelom unutar grada, sastavljači doku-

40

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

menta odreduju mu položaj, granice i izgled. Urbane odnose srednjovjekovnih gradova analizirala sam kroz dinamičan proces razvoja gradskih čestica. Podatke o gradskim nekretninama dobila sam na temelju kupoprodajnih ugovora, parnica, na-godbi o diobi nekretnina, ugovora o najmu, oporuka i sl. Ipak, neujednačen broj podataka sukladan je neujednačenosti dostupnih izvora (Benyovsky, 2005, 241-253).

U ovom radu analizirat cu smještaj plemickih rodova u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima, i to ponajviše na primjeru srednjovjekovnog Trogira koji sam istražila, te nešto manje na primjeru Dubrovnika i Zadra, za što su istraživanja još u tijeku. Trogirski notarski spisi za drugu polovicu 13. i početak 14. stoljeca objavljeni su kao Monumenta Traguriensia (Barada, 1948; Barada, 1950; Barada, 1951), odnos-no Trogirski spomenici (Barada, 1988; nešto manji broj dokumenata u Diploma-tičkom zborniku; Kostrenčic, Laszowskii, 1910-1914). Vecina notarskih spisa za 14. i 15. stoljece nije objavljena a nalazi se uglavnom u fondu "Arhiv Trogira" u Državnom arhivu u Zadru, nešto manje u drugim arhivima - Arhivu HAZU-a u Zagrebu, Državnom arhivu u Splitu, župnom arhivu u Trogiru, Znanstvenoj knjižnici u Zadru i dr. Stvorena je baza podataka u koju je unesen svaki relevantan dokument u kojem se spominje nekretnina u gradu.

Sl. 1: Srednjovjekovni Trogir (plan grada: I. Benyovsky). Fig 1: Mediaeval Trogir(map: I. Benyovsky).

41

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

U bazi podataka upisuju se ovi podaci: prvi posjednik/vlasnik nekretnine; vrsta transakcije (prodaja, donacija, najam); vlasnik/posjednik nekretnine nakon transakcije; vrijednost nekretnine u novčanoj jedinici; vrsta nekretnine (prazna parcela, objekt - kuca, ducan); smještaj na otočicu (civitas - burgus); pozicija u gradu odredena su-sjedima; veličina nekretnine; datum ugovora, signatura, actum. Možemo saznati koliko se nekretnina odnosi na kuce, koliko na prazne čestice, koliki je udio kuca bio kamen, razlike u gradu i predgradu, veličine parcela, kuca i njihove cijene te tko su im bili vlasnici ili najmoprimci. Takoder se može pratiti pripadnost pojedinih dijelova gradskog terena odredenoj društvenoj zajednici te kontinuitet i veličina tog teritorija.

PRIMJERI

Trogir se od 13. stoljeca oblikovao kao politička zajednica i zajednica mocnih rodova koje su upravljale gradom. U 13. stoljecu vijece još nije bilo ograničeno samo na plemice. Ipak, popis iz 1284. pokazuje prevagu vladavine gradske elite u vijecu, te se pojam komune sve više izjednačava upravo s trogirskom gradskom elitom. Do 14. stoljeca ovaj najbogatiji upravljački sloj stanovništva ne čini još pravno i socijalno zatvoreni stalež (Barada, 1950, 67). Posjedovno-politička ravnoteža konačno se učvr-šcuje zatvaranjem vijeca 1340. godine. Članovi velikog vijeca mogli su od tada postati samo sinovi i unuci vijecnika, nakon navršene šesnaeste godine života (pravo glasa imali su od dvadesete godine). Time je prestalo primanje novih rodova u tro-girsko plemstvo, te je upravljanje gradom bilo u rukama ograničenog broja ljudi. Godine 1553. trogirski patricijat ima oko 260 osoba (5% stanovništva) (Andreis, 2006, 51; Pederin, 1987, 112-156). Zatvaranje vijeca rezultat je dugotrajnog procesa u kojem je stvorena zasebna društvena grupa koja se razlikovala od ostalih po imo-vinskom i društvenom položaju. Vijeca se uglavnom zatvaraju tijekom 14. stoljeca -u Splitu 1344., Dubrovniku 1332. Postotak plemstva na području cijele trogirske komune procjenjuje se na oko 5,5%.

U istočnom dijelu grada sa središtem na glavnom trgu bila je koncentrirana vecina crkvenih i komunalnih institucija (Benyovsky, 2002; Andreis, Benyovsky, Plosnic, 2003, 37-93; Andreis et al., 2007; Petricioli, 1985, 119-132). Blizina trga i glavnih gradskih ulica bila je privlačna i za izgradnju reprezentativnih privatnih objekata, osobito ako se radilo o palačama plemickih obitelji, koje su simbolično predstavljale društvenu moc i bogatstvo. Posjede najmocnijih obitelji, osim na reprezentativnim pozicijama, nalazimo i u zapadnom "rezidencijalnom" dijelu jezgre, te u novonastalom Prigradu. U istočnom dijelu jezgre, u blizini Sv. Ivana Krstitelja i kanoničkih posjeda, spominju se u 13. stoljecu tri kuce u posjedu roda Urso. Jedna je kuca pripadala Silvestru Urso, a druga do nje Slavi, ženi njegovog pokojnog brata Dujma Ursa. Ovaj objekt je lociran kraj gradskih bedema i kuce kanonika Drage, a Slava ga 1272. prodaje kako bi osigurala miraz za kcer Jakobinu (Barada, 1948, 303). Polovica trece kuce

42

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

pripadala je keen Dujma i Slave, a druga polovica iste Jurju Hvalimiru (zetu Silvestra Ursa), koju on daje na korištenje svojoj majci (Barada, 1948, 477, 486).

Očito je grupiranje ove obitelji na odredenom prostoru grada, a prodaje nekretnina se su nastojale izvršiti u krugu obitelji. Rod Urso spominje se i dalje blizu gradskog zida i samostana Sv. Ivana Krstitelja i u 14. stoljecu. U jednoj parnici spominju se kuce u kojima "obitelj Urso živi nesmetano više od četrdeset godina" (Barada, 1988, 284-298). Ovaj proces možemo pratiti i u slučaju drugih politički mocnih rodova.

Jedan od najbogatijih rodova 13. stoljeca u Trogiru bio je rod Lucic. Desa Lucic, vlasnik više gradskih parcela, vee i važan politički čimbenik u gradu, a imao je kueu u blizini glavnog trga (AHAZU, 10) - "kuca roda Lucic" - preko puta crkve Sv. Martina ("[...] domus supra Plathea comunis cum omnibus suis pertinentiis, stationibus, domibus, et coquinis sibi adiacentibus [...]") (Barada, 1948, 34, 118). Više susjednih nekretnina uz istočne gradske zidine pripadale su članu velikog vijeca Valentinu Petrovom Lucicu, koji kupuje susjedne nekretnine stvarajuci tako akumulirani posjed

Sl. 2: Srednjovjekovni gradski trg u Trogiru. Fig. 2: Mediaeval town square in Trogir.

43

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

(Barada, 1948, 21, 34, 114, 118, 171, 217, 219). Prema podacima s kojima raspo-lažemo, Valentin Petrov Lucic posjedovao je u ovom dijelu grada šest kuca i još jednu polovicu, a njihova veličina nije zabilježena u dokumentima. Neke od ovih objekata sigurno je iznajmljivao. Akumulacija nekoliko nekretnina u gradu, dakle više parcela s objektima ili bez njih, omogucavala je kasnije funkcionalno i arhitektonsko mijenjanje odredenih zona unutar grada. Iako je pravo prvokupa službeno uvedeno u Trogiru tek u 15. stoljecu, čini se da se u ovom razdoblju primjenjivalo i obiteljsko i susjedsko pravo prvokupa. U 14. stoljecu Lucici su imali kuce i preko puta crkve Sv. Stjepana u ulici koja je vodila prema Sv. Petru, nedaleko od njihove matične kuce u blizini glavnog trga (Madirazza, 1900, 74). Nekadašnja domus magna obitelji Lucic, koja se nalazila preko puta Sv. Martina, prešla je u ruke obitelji Cippico krajem 14. stoljeca (AHAZU, 8). Više romaničkih kuca spojilo se u cjelinu koja je oblikovala tzv. Malu palaču Cippico.

U dokumentima s kraja 13. stoljeca spominju se i transakcije nekretnina naj-brojnijeg plemickog roda Cega. Nekretnine imali su blizu južnih gradskih bedema (Barada, 1988, 109; Barada, 1948, 419; Barada, 1951, 230). Cege i Cippicovi bili su susjedi i u sjeveroistočnom dijelu jezgre, blizu katedrale (Barada, 1948, 497). U 14. stoljecu pratimo kontinuitet smještaja posjeda Cega i Casotti: prema dokumentima iz 1335. mogu se locirati kuce rodova Cega i Casotti blizu trga (DAZ, 1), na istom mjestu kao i 1306. (Barada, 1988, 204-209).

U zapadnom dijelu grada, blizu crkve Sv. Petra, knez Marin Andreis posjedovao je više nekretnina u 13. stoljecu. Romanički portal, u luneti kojega se nalazi grb obitelji Andreis (Fiskovic, 1952, 143), sačuvan je na kuci u zapadnom dijelu grada, u ulici koja od crkve Sv. Petra vodi prema jugu (Fiskovic, 1969, 215). Palača obitelji Andreis stoljecima je ostala u rukama članova obitelji. Sačuvane su oporuke nekoliko generacija, a u njima u zabilježene i dogradnje koje su vršene na objektu. Ivan Lucic svjedoči da su se u njegovo vrijeme (17. st.) još mogle pronaci kamene kugle u zidovima kuca, naročito u ulici koja vodi prema Novom gradu u zidovima kuce Andreis i Rosani (Lučic, 1979, 941, 990) dakle na istom mjestu kao i u 13. stoljecu. Iz dokumenata 18. stoljeca možemo pratiti lokaciju ove obitelji na istom mjestu, što govori o višestoljetnom kontinuitetu i tradiciji stanovanja (Benyovsky, 2006, 141169).

U jezgri a osobito uz gradske bedeme i kule, bile su locirane nekretnine društveno najvažnijih pripadnika komune. Gradske kule su bile odraz realne snage u društvu koje je svoju moc temeljilo na posjedovanju nekretnina (Marasovic, 1994, 193-199). U usporedbi s drugim sredozemnim gradovima ovakvih je kula u Trogiru bilo relativno malo, a njihova je izgradnja ovisila o cjelokupnom razvoju grada. Bile su jednocelijskog tipa, jednom stranom povezane s gradskim bedemom. Velik dio plemstva bio je u 13. stoljecu koncentriran uz južne gradske bedeme. Osim kula, bilo je nekoliko tzv. kuca-kula unutar grada koje nisu bile povezane s gradskim bede-

44

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

mima, a bile su u vlasništvu mocnih rodova. One su mogle biti i središte okupljanja nekoliko obitelji. Kuce-kule i palače koje su pripadale istom vlasniku bile su obično vrlo blizu ili su bile dio iste strukture (palatii sive turrim, turris et domus), pa nije uvijek moguce napraviti čistu tipološku podjelu medu njima. Vlasništvo nad grad-skom kulom bilo je važno jer su se tu u slučaju (unutrašnje ili vanjske) opasnosti mogli skloniti članovi odredenog roda, kao i ljudi pod njihovom zaštitom i susjedi. To je bilo osobito bitno u vrijeme neučinkovitosti institucija političke vlasti. Zato se doba prestanka izgradnje kula u pravilu poklapa s razvojem komunalnih institucija.

U Trogiru je, prema nekim izvorima, komunalna vlast nakon rušenja grada u 12. stoljecu dozvoljavala privatnicima da obnavljaju dijelove grada, buduci da nije bilo dovoljno sredstava da to učini komuna. Obnovljenu kucu u gradu privatnici su mogli prisvojiti, a imucniji su obnavljali gradske kule i tako postali njihovi gospodari. Mogucnost vanjske opasnosti sigurno je utjecala na ovakav raspored posjedovanja kula. Komuna se u obrani oslanjala samo na provjerene plemicke rodove. Prema dokumentu iz 1267., kada se za posljednjih godina Belina vladanja očekivao napad na grad, dijelilo se oružje za obranu grada prema strogo planiranom rasporedu. Naime u Liber questionum zabilježeno je kojim se kucama trebaju dodijeliti baliste za obranu: "Hij sunt quibus baliste comunis in domus date sunt". Prema popisu vidimo da se radi o provjerenim plemicima, članovima Vijeca, koji su uglavnom svi rasporedeni uz gradske bedeme ili na strateški dobrim pozicijama (dvanaest na broju). Ove su kule ipak, u razdobljima nemira mogle postati i opasne za javni mir, što se dogodilo u Trogiru tijekom 14. stoljeca.

Kraj južnog gradskog zida, u blizini vrata prema luci, nalazile su se dvije kuce i parcela obitelji Vodovara, te parcele obitelji Stria, obje u blizini kule Držimira Viturija (Barada, 1948, 192). Uz južne zidine i uz biskupsku palaču, takoder se nalazi kuca i zemljište plemickog roda "Krnja". Lucic spominje "prvobitnu kulu obitelji Vitturi", koja se nalazila na zapadnom dijelu južnog bedema, kraj gradskih vrata prema luci. Ova je kula kasnije bila poznata kao "kula Lucic". Prema Ivanu Lucicu, upravo je "prvobitna kula Vitturi" bila jedna od onih koju su za obnove grada podigli privatnici (Lučic, 1979, 356). "Prvobitna kula Vitturi" se 1279. spominje kao turris Salingverra (Barada, 1950, 183). U drugoj polovici 13. stoljeca spominje se i kuca s kulom koja je pripadala Dobri, kcerki Valentina Petrovog Lucica (ženi Franje, sina kneza Nikole iz Splita), majci joj Prvoslavi i ostalima njihova roda, a nalazila se kraj gradskih zidina, samostana Sv. Nikole i drugih nekretnina roda Cega (Barada, 1951, 207; Barada, 1988, 164). Znakovito je da se najmocniji smještaju upravo na sklop fortifikacija. Svi ovi primjeri pokazuju tendenciju materijalno i politički jakih obitelji za posjedovanjem nekretnina na što povoljnijim pozicijama - blizu trga, uz gradske bedeme, po mogucnosti s posjedom gradske kule.

45

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

Pravni okviri i društveni procesi nisu bili jedini koji su se ocrtavali u gradskom prostoru. Gradska kuca ili parcela mogle su trajno prijeci u vlasništvo drugoga i protiv volje vlasnika, u slučaju konfisciranja ili prisilne zamjene imovine (bez obzira na društveni status). Ovi su procesi posebno su vidljivi tijekom cijelog 14. stoljeca u Trogiru. Tada se stvaraju dvije suprostavljene grupe plemickih rodova koje su se udruživale s onim silama koje su im štitile posjede i garantirale prevlast u gradu -Bribircima odnosno s kraljem ili Mlečanima (Klaic, 1985, 193, 214-215; Kostrenčic, Laszowskii, 1910, 334; Barada, 1951, 227).

U prvoj polovici 14. stoljeca jedna se grupa plemickih obitelji okuplja oko pro-mletački orijentiranog Mateja Zorica iz roda Cega, (Vitturi, Casotti, Chiudi, Lucio, Ursus, Mazzarello, Quarco, Pecci), dok je druga grupa trogirskih obitelji, predvodena s Marinom Andreisom, bila na strani Bribiraca (rodovi Andreis, Buffalis, Cippico, Cega, Domišic, Vodovar) (Kostrenčic, Laszowskii, 1910, 42, 157, 304, 371, 388, 392, 401). Politiku savezništva pojedinih rodova, kao i njihova suparništva odredivali su prvenstveno njihovi gospodarski interesi i unutrašnji odnosi u komuni. Neke obitelji (primjerice Cega i Andreisi), imale su posjede izvan granica komune, te im je odgovaralo vrhovništvo Bribiraca.

Sl. 3: Grb trogirske plemicke obitelji Cega (Muzej grada Trogira). Fig. 3: Coat of arms of the Trogir noble family of Cega (Trogir City Museum).

46

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

Konfiskacija gradskih posjeda bila je teška kazna jer se prekidao kontinuitet stanovanja pripadnika nekih obitelji, osobito ako su u pitanju bile glavne kuce pa-tricijskih rodova. Obiteljski posjed isticao je materijalni položaj roda u komuni, a glavne su kuce simbolizirale rod, obilježene grbom i imenom. Gubici posjeda imali su posljedicu za čitav rod (Janekovic-Romer, 1992, 183). Promjena vlasništva u nekim je slučajevima utjecala na promjene u gradskom prostoru, rušenja i nove izgradnje ili promjenu funkcije. Trogirska politička situacija bila je vrlo dinamična u 14. stoljecu, a prilike se se često mijenjale, što je utjecalo na česte promjene u vlasništvu nad nekretninama suprostavljenih stranaka.

Tako su, nakon što je Matej Zoric Cega bio izabran za gradskog kneza, pristalice probribirske stranke pobjegli iz grada, a imovina im je bila konfiscirana (Rački, 1881, 211-268, 226, 229; Kostrenčic, Laszowskii, 1910, 404; AHAZU, 1). S druge strane, kad je kad je Matej istjeran iz grada 1318. vračanje posjeda nekadašnjim političkim protivnicima, u novim je okolnostima bio prvi zadatak, jer su oni pro-mjenom političkih okolnosti postali lojalni gradani s pravom na posjed. To se vršilo na račun komunalnog posjeda odnosno na račun posjednika protivne (Matejeve) stranke, kojima se konfisciraju imanja. Sačuvan je dokument prema kojem je 15. travnja 1318. Danijel Jakovljev tražio od komune da mu se vrate oduzeta imanja, te da se na komunalni račun sagradi njegova "velika kuca sa stanovima", koja je bila do temelja porušena po Matejevoj naredbi. Danijel je zahtijevao da se kuca sagradi ista kakva je bila prije rušenja. Komuna je 1320. povratnicima nadoknadivala štetu, iako su se neki morali odreci te nadoknade (AHAZU, 2). Dolaskom Venecije na vlast 1322. pokušava se stabilizirati posjedovno stanje u gradu, prvenstveno zbog zadr-žavanja kontrole. Članovi vijeca koji su prihvatili mletačku upravu, tzv. "nutarnji", bili su članovi rodova Casotti, Chiudi, Lucio, Ursus i Vitturi, a nekadašnje mletačke pristalice tražile su povrat posjeda koji su im bili oduzeti 1318. godine (Klaic, 1988, 238, 249; AHAZU, 3; AHAZU, 4).

Ipak, neki su plemicki rodovi u Trogiru kontinuirano zadržali svoj posjed od 13. stoljeca nadalje. Spomenuli smo da se rod Ursus spominje blizu gradskog zida i samostana Sv. Ivana Krstitelja tijekom 13. i 14. stoljeca. Prema dokumentima iz 1335. mogu se locirati kuce rodova Cega i Casotti blizu trga, na istom mjestu kao i 1306., dakle prije nestabilnog razdoblja i konfiskacija nekretnina.

Bez obzira na pokušaj Venecije da stabilizira stanje u komuni, u Trogiru su i 50tih godina postojale dvije suprostavljene političke stranke - "promletačka" i "prokraljeva" (Gruber, 1903, 32-161, 83). Josip Cega bio je glavni organizator udara protiv Venecije, a pripadnici promletačke stranke organizirali su uz mletačku pomoc pobunu protiv njega i ostalih kraljevih pristalica (Omašic, 1978, 21). Trogirski pučani su 5. prosinca 1357. provalili u kuce roda Cega i drugih patricija (četrnaest objekata u gradu), te ih opljačkali i spalili, nakon čega su preuzeli vlast u gradu. Tijekom rušenja kuca 1357. stradala je i kula Cega, koja se nalazila kraj samostana Sv. Nikole

47

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

Sačuvane su odredbe vijeca iz 1381.: "Provisiones consilij super guerram. Die 13. Julij 1381. Captum quod turris supra ripam maris olim Stephani Pharensis episcopi nunc comunis destruatur usque ad fundamentum, et de novo reedificetur in altum quantum expedit" (AHAZU, 5). Komuna je 30. siječnja 1378. sklopila je ugovor sa Stjepanom Cegom, hvarskim biskupom, o ponovnoj izgradnji ove kule.

Godine 1387., kada se Sigismund okrunio za ugarskog kralja, ponovno je izbila pobuna protiv Josipa Cege te je ubijeno nekoliko njegovih pristaša. Sam Josip Cega je pobjegao iz grada, kao i neki drugi patriciji i pučani, a imanja su im bila konfiscirana (AHAZU, 9; Klaic, 1988, 337). Sačuvani su zapisnici od 8. ožujka 1388. s popisom konfisciranih imanja. Spominju se kuce onih koji su pobjegli iz Trogira - domorum illorum qui di Tragurio fugierunt (DAZ, 4). Medu oduzetim posjedima Josipa Cege zabilježene su tri kuce, od kojih jedna s četiri ducana (niti jedna nije locirana). Potomcima pokojnog Stjepana Dujmovog Cege oduzete su dvije kuce. U jednoj od njih je stanovala majka Stjepana, a u drugoj njegovi potomci. Medu izbjeglicama su bili i predstavnici roda Casotti koji je bio u dobrim odnosima i s Ludovikom. Godine 1388. oduzeta je kuca roda Casotti - domus Casoti in platea, zajedno s dva ducana, te nekoliko drugih nekretnina u gradu. Takoder im je bila oduzeta kuca koju je bio iznajmio Desa Lucio (a ducan u toj kuci iznajmljivao je Andrija Teodorov). Casottijevima su bila oduzeta i dva vrta, jedan u gradu i jedan u Prigradu, oba u zakupu. Konfiscira se i kuca pogubljenog Augustina Casottija, u kojoj je on nekad stanovao i dva ducana u prizemlju, koja su bila u posjedu drugog vlasnika (AHAZU, 6). U oporuci biskupa Nikole Casottija od 21. prosinca 1370. zabilježen je velik broj nekretnina koje su on i drugi pripadnici roda Casotti posjedovali u gradu. Augustinu Casottiju ostavio je novu palaču s lodom i kaminom, koja se nalazila blizu drugih kuca u njegovom vlasništvu. Svojoj nečakinji je ostavio kucu do spomenute nove palače, zajedno s konobom u prizemlju, velikom prostorijom i kuhinjom. Svojoj sestri biskup je ostavio neke kuce s okucnicama u gradu (ove nisu locirane). Jurju, sinu Paška Mangodica ostavio je ducan blizu glavnog trga; Konačno, buducem je biskupu ostavio neki namještaj i dva kreveta u biskupskoj palači - jedan u sobi kraj oltara (in camera iuxta altare), a drugi u prostoriji kule (camera turris) (AHAZU, 11; Karbic, Ladic, 2001, 161-254). Godine 1395. Sigismund je odredio pomirenje suprostavljenih političkih grupa te povratak oduzetih imanja (AHAZU, 7). Prilikom pomirbe u Trogiru nalazimo kralju lojalne Cege (uključujuci i Josipa Cegu) te pripadnike rodova Casotti, Cippico i Miškovic. U protivnoj stranci bili su članovi rodova Andreis, Buffalis, Domišic, Quarco, Sobota, Vitturi i Bivce.

Zbivanja u gradu su tijekom cijelog 14. stoljeca, a povezana s vanjskim ani-mozitetima Venecije i ugarskih vladara. Kralj odnosno Venecija u 14. stoljecu posredno su utjecali na razvoj gradskih prostora, ponajviše na izgradnju fortifikacija. Unutrašnja zbivanja - medusobni sukobi ili obiteljske veze - dogadaji su koji su neposredno utjecali na oblikovanje grada i posjedništvo nad njegovim prostorima.

48

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

Podjela na dvije suprostavljene stranke u 14. stoljecu mogla se očitovati i u rasporedu plemickih posjeda unutar grada. Ako pogledamo raspored "nutarnjih" u gradu (obi-telji Cega, Vitturi, Lucic, Casotti, Kazarica), njihove posjede uglavnom nalazimo u istočnom i jugoistočnom dijelu jezgre. Za razliku, posjede vanjskih (obitelji Andreis, Buffalis, Cippico) uglavnom pratimo na zapadnom i jugozapadnom dijelu jezgre. Je li do takve podjele prostora došlo slučajno, teško je reci. Sigurno je da su susjedske veze bile temeljne u očuvanju stabilnosti dijela grada. Prilike u 14. stoljecu mogle su biti jedan od čimbenika prema kojem su se nekretnine u gradu kupovale bliže poli-tičkim istomišljenicima. Ipak, ova podjela unutar gradskog prostora, a pogotovo obrambeni sustav u gradu, nisu bili tako evidentni kao primjerice u Genovi. Tamo su odredeni klanovi dominirali u pojedinim četvrtima i provodili autoritet i zaštitu nad stanovništvom četvrti (Heers, 1977, 146).

Dolaskom Venecije na vlast u Trogiru 1420. godine prilike se prilagoduju poli-tičkim okolnostima - neke su obitelji izgubile svoje povlaštene pozicije. Prostor oko glavnog trga i dalje je bio privlačno mjesto za reprezentativne palače najmocnijih obitelji. Palača nasuprot katedrale, tzv. "velika palača Cippico" predstavljala je blok srednjovjekovnih kuca koji je pregraden tijekom 15. stoljeca (Piplovic, 1996, 123). Obitelj Cippico sudjelovala je u sustavu mletačke vlasti i time ojačala svoj položaj u društvu. Oni su bili tipična soprakomitska obitelj Mletačke Dalmacije (Raukar, 1982, 89). Istaknuti soprakomit Koriolan Cippico uredio je i proširio staru obiteljsku palaču na trogirskom trgu. Palača nastaje spajanjem, rekonstrukcijom i dogradnjom nekoliko odvojenih kuca koje tvore zapadno pročelje trga. Palača Cippico, kao i ostale njoj slične, nastajala kroz nekoliko generacija. Za ove radove Koriolan Cippico je anga-žirao Andriju Alešija (Fiskovic, 1959, 20-45; Babic, 1979-1982, 198-203).

Obitelj Cega imala je posjede kontinuirano u blizini trga - godine 1407. palača Andrije Cege se nalazila južno od palače Cippico in plathea (Fiskovic, 1990, 41), a njezinom se sklopu 1497. spominje ducan Petra Cege (preko puta katedralnog grob-lja) (ZKZ, 1). Iza crkve Sv. Lovre i kurije Sv. Lovre a kraj gradskog zida spominju se 1436. posjedi Martina Dujmovog Cege Godine 1438. kuce koje su nalazile kraj posjeda biskupije i gradskog zida pripadale su potomcima Ivana Dujmovog Cege. Dolaskom Venecije na vlast 1420. godine, kule postaju opce dobro i daju se na korištenje samo lojanim pripadnicima društva (DAZ, 2; DAZ, 3).

Prestiž roda ili odredene društvene grupe računao se i po posjedovanju kapele ili prava patronata nad crkvenim objektom. Patronat je predstavljao simbol duhovnog zajedništva jednog roda. Crkva pod plemickim patronatom bila je relikt ranosred-njovjekovnog razdoblja u kojem su mocni rodovi bili osnivači nekih crkava. Gre-gorijanskom reformom se ustanovljuje isključivo crkvena jurisdikcija nad crkvama, te se ukida mogucnost osnivanja crkava od strane laika. Dekretom Lateranskog

49

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..37-58

Sl. 4: Palača trogirske plemicke obitelji Cippico. Fig. 4: Palace of the Trogir noble family of Cippico.

50

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

sinoda iz 1078. papa prijeti ekskomunikacijom svake svjetovne osobe koja ne preda svoja osnivačka prava nad crkvenom imovinom. Nakon reforme, nekadašnji vlasnici dobivaju samo pravo patronata nad odredenom kapelom, koja je i dalje okupljala članove obitelji, nasljednike graditelja crkve. Provodenje novih zakona nije išlo pot-puno glatko na lokalnoj razini. Ipak, od tada nadalje nijedna crkva više nije smjela biti osnovana i gradena od strane svjetovnog vlasnika (Boyd, 1952, 115-119). Uglav-nom su patronova prava bila počasna, imao je primjerice pravo da u ili na patro-natskoj crkvi namjesti znak obitelji, natpis ili obiteljski grb. Pravo patronata bilo je statusni simbol koji je izdvajao ugledne rodove od ostalog društva puno prije sta-leškog zatvaranja vijeca. Zajednička briga za crkvu jačala je kolektivno pamcenje roda i povezivala njegove članove. U trogirskim oporukama, kao i u oporukama drugih gradova, gotovo se uvijek ostavljaju sredstva za čitanje misa za spas duše pokojnih rodaka (Karbic, Ladic, 2001, 174-180). Primjerice, obitelj Andreis imala je pravo patronata nad crkvom Sv. Lava kraj sjevernih gradskih vrata. (Ivaniševic, 1978, 277-282). Crkva Sv. Martina (Sv. Barbare) bila je laički juspatronat obitelji Machinaturi, koja ju je opskrbila nekretninama (Andreis, 1978, 334). Prema Lucicu, pravo patronata su naslijedili najbliži rodaci: Lucici, Cege i Peci.

Preliminarna istraživanja Zadra i Dubrovnika u 13. stoljecu pokazuju sličan proces. U Dubrovniku su u podgradu najstarije gradske jezgre formirani još u pretkomu-nalnom razdoblju razmjerno veliki zemljišni sklopovi u vlasništvu nekolicine imuc-nih rodova. Najstariji model organizacije prostora naziva se vlasteoski blokovi. Ra-dilo se o velikim, medusobno izoliranim i nehomogenim ansamblima (primjerice, territorium de Gondola) (Planic-Lončaric, 1980, 12-13.; Benyovsky Latin, Zelic, 2007, 24). Najbogatiji rodovi s najviše takvih posjeda u gradu su bili rodovi Georgio, Volcassio, Cereva, Gondola i Gozze. Primjerice, Gondole i Gozze imali su posjed u Pustrijjerni, a rod Volcassio na području od Sv. Marije pa zapadu. Zemljišni posjed bio je jedan od važnih statusnih simbola vlastele. Posjedovanje isključivo pokretnih dobara nije osiguravalo ugled i prestiž u društvu. Posjed je imao slično značenje kao i palače. Još tijekom 13. st. i stare i nove obitelji ulagale su u zemljišni posjed i nastojale ga zaokružiti. Obitelj Georgio, doseljena iz Kotora sredinom 13. st. etabli-rala se kupovinom kuca u gradu, te posjeda u Župi, na Lopudu i u Gružu. Na temelju toga priznat im je povlašten status, pa su početkom 14. stoljeca ušli u Vijece.

Jedna od najmocnijih obitelji u Dubrovniku 13. stoljeca bio je rod Volcassio (Vukasovic). Nakon požara 1296., koji je uništio velik dio dubrovačkog predgrada i dio grada u vlasništvu nadbiskupije (Garište), pripadnik ove obitelji, prema Restiju daje navodno 40 000 perpera za izgradnju četvrti (Mankhen, 1960, 438-439). Iako je brojka nepouzdana, ukazuje na ugled i bogatstvo obitelji. Početkom 14. stoljeca (1302.) kada su razrezani najmovi opcini sinovi Pasque su opcini dali 502 perpera zajma, a udovica Damijana 446, dok su drugi pripadnici vlastele uglavnom davali oko 100, najviše 200 perpera (Mankhen, 1960, 437).

51

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

Od kraja 13. stolječa možemo pratiti lokaciju posjeda ovog roda unutar grada, te povečanje njihovih nekretnina na jednom mjestu. Prvi koji se spominje u dokumen-tima 13. stolječa je rodonačelnik Vlcassus Johannis (1247-1266) (Kostrenčič, Las-zowskii, 1905, 332, 339; Beritič, 1956, 72). U dokumentima kraja 13. stolječu osobito se često spominju kao vlasnici nekretnina u gradu sinovi rodonačelnika, brača Pasqua (1266-1293) i Damijan Volcassio (1279-1295), trgovci zlatarskim proizvodima i tkaninama (Mankhen, 1960, 439). Osim u gradu imali su velike zemljišne posjede i izvan grada, primjerice u Šumetu (Čremošnik, 1951, 225, 520, 732). U gradu se može pratiti akumulacija posjeda Pasque i Damijana na području sjeverno od starog gradskog zida i Place. Prvi posjed Pasque spominje se u blizini teritorija sv. Spa-sitelja. Od tada do svoje smrti Pasqua kupuje još najmanje 8 nekretnina, uglavnom posjeda, kuča i dučana, ponajviše u susjedstvu svojih nekretnina, te vrši jednu za-mjenu nekretnina.1 Rod je predstavljao i duhovnu zajednicu, a središte je bila upravo crkva pod patronatom. Iz 1296. godine sačuvana je oporuka Damijana Volcassija u kojoj oporučno ostavlja svoj posjed, "svoju" crkvu na svom teritoriju kraj svoje kuče, te svoj kuču in campo (Lučič, 1993, 187, 188).

Pripadnici dubrovačke vlasteoske obitelji Caboga akumulirali su svoje posjede u sjeveroistočnom dijelu Pustijerne (Grujič, Tenšek, 2001, 25). Presvoduju svoje ulicu spajajuči tako svoj imetak. Prema statutu: "A oni koji sada posjeduju nešto zemljišta kuda vode prije spomenute (nove) ulice neka smiju nad tim ulicama podiči svodove; onomu pak koji od sada nadalje kupi navedena zemljišta neka nije slobodno podizati te svodove". Neke se obitelji nazivaju prema predjelima u gradu: Gozze de Pusterna i Gozze de PJatea (Mankhen, 1960, 237). U statutu se jedna nova ulica spominje kako

1 Prvo godine 1279. kupuje kuču od žene pok. Sergija Picinegija. Več iduče godine - 1280., kupuje još jedan velik posjed u susjedstvu. Godine 1281. Pasqua kupuje nekretninu koja istočno graniči s teritorijem Marina de Gleda, zapadno s teritorijem Benedikta de Gondole, sjeverno s Pasquinim teritorijem

i južno teritorijem sv. Šimuna. U blizini ove imao je kuču njegov brat Damijan - južno od kuče Marina Vitalisa de Glede. Iste 1281. godine Pasqua kupuje kapanu (drvenu kučicu) na komunalnom teritoriju sjeverno od platea de campo. Godine 1282. Pasqua kupuje četvrtinu drvene kuče na teritoriju koji je nekad pripadao Bogdanu de Pisino. Te iste godine Pasqua od brače Benedikta i Damijana, pok. Valija de Gondule, kupuje velik posjed izvan starog gradskog zida, koji se nalazi izmedu teritorija koji pripada njemu i njegovom bratu Damijana i več postoječeg brače Gondula. Nekoliko mjeseci ranije njegov brat Damijan kupio je teritorij od Dese žene pok. Filipa de Mauressia, koji se nalazio istočno teritorij Benedicta de Gondule. Nakon smrti Damijana Volcassija, posjed njegove udovice nalazi se zapadno od teritorija Benedikta de Gondule. Pasqua mijenja posjed s zemljom bratovštine sv. Stjepana koja se nalazila južno i istočno od posjeda Pasque. U zamjenu Pasqua daje teritorij s drvenim kučama koji je graničio s Stancijem de Subbo i Georgijem de Gleda. Čini se da posjed širi više prema jugu jer 1282. kupuje i kuču nadbiskupije od nadbiskupa Dubrovnika blizu crkve sv. Marije, a zapadno od svog postoječeg teritorija.. Godine 1283. Pasqua kupuje kuču od Georgiusa de Glede, koja graniči južno i istočno s njegovim teritorijem. Iste godine njegov brat Damian kupuje kuču od Marina Vrsacija de Gleda koja je sjeverno več graničila "s kučom sinova Volcasija" (Čremošnik, 1951, 19, 61, 158, 132, 169, 267, 335; Statut, 1990, V, 41; Lučič, 1984, 194, 201, 202, 226, 245, 285; Lučič, 1993, 50-51).

52

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

vodi "ad territoria illorum de Gondula" (Statut, 1990, VIII, 57; Grujic, Tenšek, 2001, 105).

Slično se može pratiti i u Zadru. Prema preliminarnim istraživanjima koje sam vršila: primjerice 1317. godine Madije de Varikaša kupuje parcelu od Vita pok. Jakova Zadulinisa u četvrti sv. Lovre, istočno su bili potomci pok. Stane Varikaše, sjeverno takoder, a južno parcela Vita Zaludinisa.

Kvantitativna metoda obrade podataka pokazuje da je društvena i imovinska struktura vlasnika nekretnina bila u skladu s njihovim cijenama. Kamene kuce u jezgri, a pogotovo bogato ukrašene palače, postizale su velike cijene. Za razliku od njih, jednostavne i male kamene, a pogotovo drvene kuce u predgradu postizale su puno manju cijenu. Uz pomoc baze podataka može se pratiti proces zamjena nekretnina u blizini strateški važnih objekata ili fortifikacija, koje postaju komunalne, neke obitelji jačaju.

U procesu intenzivne izgradnje grada i definiranja vlasništva nad gradskim prostorom za komunalne je vlasti bilo važno odrediti jasnu granicu izmedu dva privatna vlasništva te privatnog i komunalnog posjeda. Iako se vlasti nisu previše miješale u postojeca vlasnička prava, vodile su politiku kontrole nekretnina da bi se zadržali postojeci posjedovni odnosi, odnosno preokrenuli u komunalnu korist. Smještaj pojedinih društvenih čimbenika u prostoru nije smio biti narušen nekontroliranim transakcijama nekretnina, bilo da se radilo o kupoprodaji ili oporučivanju. Mnogo je parnica u dokumentima vezano uz nesuglasice oko vlasništva medu nasljednicima ili susjedima. Zato se svaka kupoprodaja morala javno objaviti, a utvrduju se i uvjeti najma. Zbog osiguravanja posjedovne ravnoteže donose se i odredbe o oporučivanju. U srednjovjekovnom razdoblju, kada su nasljedna dobra predstavljala najvažniji dio imovine, najveca težnja obitelji bila je prenošenje tih dobara potomcima (Janekovic-Romer, 1989, 174; Klapisch, Herlihy, 1978). Komunalne su vlasti podržavale ovu težnju donoseci odredbe o raspolaganju imovinom, nasljedivanju i vlasništvu. Takvi su zakoni osiguravali stabilnost društvenog poretka i gospodarskog sustava (Benyov-sky, 1999, 543-564; Zelic, 1995, 47).

ZAKLJUČAK

Nedovoljna sačuvanost grade temeljni je razlog ne samo nepotpunosti podataka o ukupnom broju objekata, vec i o njihovom vlasništvu. S obzirom na to da su poje-dinci često kupovali, mijenjali ili davali nekretnine u najam, opis njihovog položaja u gradu znatno ovisi o dostupnim podacima o sličnim transakcijama vezanim uz ne-kretnine njihovih susjeda. Dakle, rekonstrukcija gradskih čestica u širem prostornom i vremenskom kontekstu tek je djelomično moguca, ali to je tipično za srednjo-vjekovne dokumente. Čini se da fragmentarni i tipološki različiti dokumenti omogu-cuju stvaranje slike prema "puzzle" načinu, s time da mnogo dijelova nedostaje. Čak

53

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

i za gradove gdje postoji velik broj sačuvanih dokumenata sigurno ce biti nemoguce odrediti detaljne granice izmedu pojedinih kuca, ulica ili zemljišta.

Ono što nam u srednjovjekovnim dokumentima takoder otežava jest identifikacija pojedinih osoba. Osobito je teško identificirati osobe bez formiranog prezimena, a riječ je najčešce o pučanima. Osim čestih promjena vlasnika pojedinih objekata, dodatni su razlozi koji onemogucuju precizniju rekonstrukciju plana grada nepostojanje svih imenovanih ulica, nedovoljan broj fiksnih orijentira kao što su crkve, trgovi, gradski bedemi ili poznati javni i privatni objekti. Svakako nam mogu pomoci i kasniji dokumenti, pa neke situacije možemo pratiti retrospektivno, na temelju kas-nijih planova grada, dokumenata i sl. (Herlihy, 1980, 54-89; Hammel-Kiesow, 1996). Naravno, najbolja primjena ovakve metode jest kombiniranje njezinih rezultata s rezultatima drugih načina istraživanja (pravno-povijesnih, arheoloških, povijes-no-umjetničkih, genealoških). Ipak, bez obzira na probleme, uz pomoc ove metode može se pratiti nekoliko zanimljivih procesa, primjerice grupiranje nekretnina pripadnika istog plemickog roda koji su tako učvršcivali svoje veze; koncentracija nekih obrta u pojedinim dijelovima grada; konfiskacija ili zamjena privatne ili crkvene zemlje u gradu ako je to bilo u interesu komunalne kontrole ili komunalnih izgradnji.

HOUSING OF URBAN NOBILITY IN MEDIEVAL DALMATIAN TOWNS

Irena BENYOVSKY LATIN

Croatian Institute of History, HR-10000 Zagreb, Opatička 10 e-mail: irenabenyovsky@hotmail.com

SUMMARY

During the Middle Ages the distribution of urban plots and erection of buildings depended on the societal structures that participated in the construction of the town and on general processes characterizing this period. The right to own property and the size of the property were among the most important status symbols of the urban nobility, and thus patrimony and nobility were closely interrelated. Noble families strived for close relations among family members, which is why new houses of members of the same family would be built in close proximity to the first house. The accumulation of real estate in the town (i.e., several plots of land with buildings or without them) enabled subsequent functional or architectural changes to defined zones within the town. Therefore, numerous property-legal relations in this framework can be found in medieval Dalmatian towns, as is revealed by the case of Trogir and preliminary research findings in Dubrovnik and Zadar.

Key words: urban nobility, Dalmatian towns, Middle Ages, social topography

54

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

IZVORI I LITERATURA

AHAZU, 1 - Arhiv HAZU (AHAZU) u Zagrebu, Lucius XX-12/I, 30-31.

AHAZU, 2 - AHAZU, Lucius XX-12/I, 60-64.

AHAZU, 3 - AHAZU, Lucius XX-12/II, 84-89.

AHAZU, 4 - AHAZU, Lucius XX-12/III, 1-37.

AHAZU, 5 - AHAZU, Lucius XX-12/VII, 10-17.

AHAZU, 6 - AHAZU, Lucius XX-12/VII, 73.

AHAZU, 7 - AHAZU, Lucius XX-12/VIII, 24.

AHAZU, 8 - AHAZU, Lucius XX-12/VIII, 40-41.

AHAZU, 9 - AHAZU, Lucius XX-12/VIII, 73.

AHAZU, 10 - AHAZU, Lucius XX-12/XII, 2-4.

AHAZU, 11 - AHAZU, Lucius XX-12/XIII.

Barada, M. (ur.) (1948): Monumenta Traguriensia. Notae seu abbreviaturae cancel-

lariae comunis Tragurii, I/1. Zagreb. Barada, M. (ur.) (1950): Monumenta Traguriensia. Notae seu abbreviaturrae cancel-

lariae comunis Tragurii, I/2. Zagreb. Barada, M. (ur.) (1951): Monumenta Traguriensia; Acta curiae comunis Tragurii, II, Zagreb.

Barada, M. (ur.) (1988): Trogirski spomenici. Zapisci kurije grada Trogira od 1310. do 1331. Split.

Čremošnik, G. (ur.) (1951): Spisi dubrovačke kancelarije: Zapisi notara Tomazina

da Savere 1278-1282. Zagreb. DAZ, 1 - Državni arhiv u Zadru (DAZ), Arhiv Trogira (AT), LXVI/II, 3, 12', 15'. DAZ, 2 - DAZ, AT, LXVII/II, 18'. DAZ, 3 - DAZ, AT, LXVII/III, 10, 109-109'. DAZ, 4 - DAZ, AT, LXXI, 9-9'.

Fiskovic, C. (ur.) (1979): Ivan Lučic: Povijesna svjedočanstva o Trogiru, I-II. Split. Lučic, J. (ur.) (1984): Spisi dubrovačke kancelarije. Zapisi notara Tomazina de Savere 1282-1284. Diversa Cancelariae I (1282-1284). Testamenta I (12821284). Zagreb.

Lučic, J. (ur.) (1988): Zapisi notara Tomazina de Savere 1284-1286. Zagreb. Lučic, J. (ur.) (1993): Zapisi notara Andrije Beneše 1295-1305. Zagreb. Kostrenčic, M., Laszowskii, E. (ur.) (1904-1981): Codex diplomaticus regni Cro-

atiae, Dalmatiae et Sclavoniae, I-XVII. Zagreb. Rački, F. (ur.) (1881): Notae Johanis Lucii". Starine JAZU, XIII. Rismondo, V. (ur.) (1978): Pavao Andreis: Povijest grada Trogira, I-II. Split. Statut (1990): Statut grada Dubrovnika: 1272. Dubrovnik, Historijski arhiv. ZKZ, 1 - Znanstvena Knjižnica Zadar (ZKZ), Rukopisi, MS, 293, 40. ZKZ, 2 - ZKZ, Rukopisi, MS, 321, f. 9.

55

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

Ančic, M. (1997): Ser Ciprijan Zaninov. Rod i karijera jednog splitskog patricija druge polovice 14. stoljeca. Rad HAZU u Zadru, XXXIX, 37-80.

Andreis, M. (2006): Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji (1805.). Trogir, Muzej grada Trogira.

Andreis, M., Benyovsky, I., Plosnic, A. (2003): Socijalna topografija Trogira u 13. stoljecu. Povijesni priloži, XXV, 37-93.

Andreis, M., Benyovsky Latin, I., Plosnic Škaric, A. (2007): Socijalna topografija Trogira u 14. stoljecu. Povijesni priloži, XXXIII, 103-195.

Antoljak, S. (1950): Zadarski katastik 15. stoljeca. Starine JAZU, 42.

Babic, I. (1979-1982): Utjecaji Jurja Dalmatinca u Trogiru. Radovi Instituta za po-vijest umjetnosti, III-VI, 198-203.

Benyovsky, I. (1999): Reguliranje gradskih prostora u dalmatinskim gradovima srednjeg vijeka. Acta Histriae, 7, 1 (VII). Kopar, 543-564.

Benyovsky, I. (2002): Društvena uvjetovanost razvoja gradskog prostora: Trogir, 1250.-1450. Doktorska disertacija. Zagreb, Filozofski fakultet.

Benyovsky, I (2005): Prilog metodologiji istraživanja srednjovjekovnog urbanizma: Primjer trogirske baze podataka. Zbornik radova medunarodnog znanstvenog skupa "Istarski povijesni biennale: Statuimus et ordinamus, quod ... - Sustavi moci i mali ljudi na jadranskom prostoru". Poreč, 241-253.

Benyovsky, I. (2006): Popravak trogirskih ulica 1795./1976. godine. Povijesni pri-lozi, XXX, 141-169.

Benyovsky Latin, I., Zelic, D. (2007): Knjige opcinskih nekretnina i najmova Dubrovnika (XIII-XVIII. stoljece). Vol. I-II. Zagreb - Dubrovnik.

Beritic, L. (1956): Ubikacija nestalih gradjevinskih spomenika u Dubrovniku. Pri-lozi za povijest umjetnosti u Dalmaciji, 15-83.

Boyd, C. E. (1952): Tithes and Parishes in Medieval Italy: The Historical Roots of a Modern Problem. New York, Cornell University Press Ithaca.

Finn-Einar, E., Atle Ersland, G. (ur.) (1996): Power, Profit and Urban Land. Landownership in Medieval and Early Modern Northern European Towns. Aldershot, Scolar Press.

Finotto, F. (1992): La citta chiusa. Storia delle teorie urbanistiche dal Medioevo al Settecento. Venezia, Marsilio.

Fiskovic, C. (1952): Romaničke kuce u Splitu i Trogiru. U: Gunjača, S. (ur.): Sta-rohrvatska prosvjeta, 3/2. Zagreb, Muzej hrvatskih starina Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Fiskovic, C. (1959): Aleši, Firentinac i Duknovic u Trogiru. Bulletin JAZU, VII/I, 20-45.

Fiskovic, C. (1969): Kuca povjesnika Pavla Andreisa. Historijski arhiv u Splitu, VII. Split.

56

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

Fiskovic, C. (1990): Ivan Duknovic, Ioannes Dalmata u domovini. Split, Književni krug.

Gruber, D. (1903): Borba Ludovika I. s Mlecima za Dalmaciju (1348-1358). Rad JAZU, CLII, 32-161.

Grujic, N., Tenšek, I. (2001): Domus illorum de Caboga. Radovi instituta za po-vijest umjetnosti, 25, 101-118.

Hammel-Kiesow, R. (1996): Property Patterns, Buildings and Social Structure of Urban Society. Power, Profit and Urban Land. Landownership in Medieval and Early Modern Northern European Towns. Suffolk, 39-61.

Heers, J. (1977): Family Clans in the Middle Ages. A Study of Political and Social Structures in Urban Areas. Amsterdam - New York - Oxford.

Herlihy, D. (1980): Mapping Households in Medieval Italy. Cities and Society in Medieval Italy. London, 54-89.

Hilaire, J. (1973): Vie en comun, famille et esprit communautaire. Revue historique de droit français et étranger, IV, 51.

Ivaniševic, M. (1978): Crkva sv. Leona u Trogiru. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 4/5, 277-282.

Janekovic-Römer, Z. (1989): Pristup problemu obitelji i roda u stranoj i domacoj medijevistici. Historijski zbornik, XLII, 171-182.

Janekovic-Römer, Z. (1992): Rodbinski odnosi u dalmatinskom društvu 13. i 14. stoljeca. Historijski zbornik, 45, 179-184.

Janekovic-Römer, Z. (1994): Rod i grad. Dubrovačka obitelj od 13. do 15. st. Dubrovnik - Zagreb, Zavod za povijesne znanosti HAZU - Zavod za hrvatsku povijest FF-a.

Karbic, M., Ladic, Z. (2001): Oporuke stanovnika grada Trogira u arhivu HAZU. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, XLIII, 161-254.

Klaic, N. (1985): Povijest grada Trogira. Javni život grada i njegovih ljudi. Trogir, Muzej grada Trogira.

Klapisch, Ch., Herlihy, D. (1978): Les Toscans et leurs familles. Une étude du catasto florentin de 1427. Paris, EHESS.

Kovačic, V. (1997-1998): Trogirske fortifikacije u 15. st. Prilozi povijest umjetnosti u Dalmaciji, XXXVII, 109-137.

Lučic, J. (1999): Najstarija zemljišna knjiga u Hrvatskoj: dubrovački zemljišnik di-obe zemlje u Stonu i Pelješcu iz god. 1336. Dubrovačke teme, 104-151.

Madirazza, F. (1900): Il Re d'Armi di Traù. Smotra Dalmatinska. Zadar, 71-74.

Mankhen, I. (1960): Dubrovački patricijat u 14. veku. Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti.

Masche, E. (1960): Continuité sociale et histoire urbane médiévale. Annales E.S.C., V, 936-948.

Omašic, V. (1978): Topografija kaštelanskog polja. Split.

57

Irena BENYOVSKY LATIN: SMJEŠTAJ GRADSKOG PLEMSTVA U DALMATINSKIM GRADOVIMA ..., 37-58

Pederin, I. (1987): Acta politica et oeconomica cancellariae communis Tragurij in saeculo XV. Starine JAZU, LX, 101-177.

Petricioli, I. (1985): O položaju kuče kralja Ludovika Anžuvinca i crkve sv. Silvestra u Zadru. Starohrvatska prosvjeta, XV, 119-132.

Petric, N. (1977): Sukobi plemiča i pučana kroz izgradnju grada Hvara. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest (Matij Ivaniš i njegovo doba), X, 447-453.

Pierotti, P. (1965): Lucca. Edilizia urbanistica medioevale. Milano, Edizioni di Comunita.

Piplovic, S. (1996): Graditeljstvo renesanse u Trogiru. Ivan Duknovič i njegovo doba. Trogir, 117-131.

Planic-Lončaric, M. (1980): Planirana izgradnja na području Dubrovačke Republike. Zagreb.

Raukar, T. (1982): Komunalna društva u Dalmaciji u 15. st. i prvoj polovini 16. stolječa. Historijski zbornik, XXXV, 43-118.

Schulz, J. (2004): The New Palaces of Medieval Venice. Pennsylvania State University Press.

Zelic, D. (1995): Gradski statut kao izvor za povijest urbanog razvoja Šibenika. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, XIX, 37-51.

58

 
Izvedba, lastnina in pravice: NUK 2005-2014    |    pogoji uporabe    |    napišite svoje mnenje    |    na vrh