OD
Edinost in dialog Unity and Dialogue letnik 70, leto 2015, strani 13-27
Izvirni znanstveni članek (1.01) Besedilo prejeto: 4. 12. 2014; sprejeto: 14. 8. 2015
UDK 227-48-058.34
Silvija Migles
Socijalni nauk Crkve — mogucnost plodonosne suradnje. Socijalna dimenzija vjere u ekumenskom dijalogu
Povzetek: Socijalna tematika je prisutna u Crkvi od početka krščanstva. Poznato je da krščanske Crkve na različite načine očituju praktičnu socijalnu dimenziju vjere po-mažuči konkretno one koji su u potrebi. Teoretski vid socijalne dimenzije vjere je temeljito razraden u katoličkom socijalnom nauku počevši od pape Lava XIII. i prve socijalne enciklike Rerum novarum (15. 05. 1891.). U protestantskim Crkvama se taj vid razvijao unutar socijalne etike, osobito u drugoj polovici 20. stolječa. U pravoslavnim Crkvama se socijalnoj tematici pod teoretskim vidom raspravlja tek u novije vrijeme, počevši od prvog službenog dokumenta Ruske pravoslavne Crkve pod nazivom Temelji socijalne doktrine Ruske pravoslavne Crkve (kolovoz 2000.). Na Pravoslavnom bogo-slovnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu 2006. godine je po prvi puta uveden kolegij Hriščanska sociologija koji obuhvača socijalnu tematiku. Unutar socijalnog nauka ka-toličke Crkve brojna su pitanja o kojima bi se moglo — pod ekumenskim i dijaloškim vidom — na temelju socijalnog učenja krščanskih Crkava temeljito raspravljati. U radu če se ukazati na važnu potrebu produbljenja ekumenske dimenzije socijalnog nauka Crkve, na teološki dijalog sa socijalnim učenjem drugih krščanskih Crkava i zajednica, kao i na njihovu tješnju povezanost na djelatnoj razini, na području siromaštva i so-cijalne pravde.
Ključne besede: socijalni nauk Crkve, ekumenski dijalog, socijalna etika, hriščanska sociologija
Summary: The Social Teaching of the Church in Ecumenical Dialogue Social themes have been present in the Church since the beginning of Christianity. It is a known fact that Christian Churches manifest the practical, social dimensions of faith in many ways by concretely helping those that are in need. The theoretical aspect of the social dimension of the faith has been minutely systematised in Catholic social teaching, starting with Pope Leo XIII and the first social encyclical letter Rerum Novarum (May 15, 1891). In Protestant Churches this aspect developed within 'social ethics,' especially in the second half of the 20th century. Orthodox Churches, on the other hand, started
14	(ID Edinost in dialog 70 (2015)
to discuss the theoretical aspect of social themes only recently, starting from the first official document of the Russian Orthodox Church, entitled Bases of the Social Concept of the Russian Orthodox Church (August, 2000). In 2006, the Orthodox Faculty of Theology of the University of Belgrade introduced the course Christian Sociology, which covers social themes. There are many issues in the social teaching of the Catholic Church which could be discussed from ecumenical and dialogical points of view. The paper will point out the important need for deepening ecumenical dimension of the social teaching of the Church, theological dialogue with social teachings of other Christian Churches, as well as the importance of their closer cooperation on the level of activity, and in the areas of poverty and social justice. Keywords: social teaching of the Church, ecumenical dialogue, social ethics, Christian sociology
Uvod
Ekumensko-teološka traganja za onim oblicima krščanskoga života koji če doprinijeti učinkovitom poznavanju ali i svjedočenju socijalne dimenzije krščanske vjere usmjerena su ka unapredenju načina života u pozitivnim odnosima s drugima. Tome svjedoči i crtica iz teološkog života koja je i usmjerila promišljanja predstavljena na ovim stranicama. Prije desetak godina prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pročelnik Katedre so-cijalnog nauka Crkve Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pripremao se za posjetu Beogradskoj nadbiskupiji i Bogoslov-nom fakultetu Srpske pravoslavne Crkve u Beogradu, gdje se 5. travnja 2006. godine održao cjelodnevni studijski skup o socijalnom nauku Ka-toličke Crkve, a povodom predstavljanja prijevoda Kompendija socijalnog nauka Crkve (Papinsko viječe Iustitia et pax, 2004. Rim) na srpski jezik. Tada je episkop Irinej izrekao nešto veoma važnoga, kako za teološki tako i za ekumenski dijalog, a to je da če prijevod Kompendija »na srpski jezik, uz slični kompendij Ruske pravoslavne Crkve, dobro doči u izradi jedne zbirke dokumenata o socijalnim pitanjima koju bi trebao izraditi uskoro Pravoslavni bogoslovni fakultet Univerziteta u Beogradu, jer "potreba za socijalnim učenjem veča je danas nego bilo kada u povijesti', naglasio je episkop. On je takoder istaknuo da po pitanju socijalnog nauka ne postoje razlike medu Crkvama, kako teorijske tako i praktične. On je izrazio i nadu da če Crkve zajednički djelovati kako u svjedočenju ljubavi, tako i u novoj evangelizaciji svijeta.« (A. A. 2006) U razmišljanjima i razgovorima s prof. Balobanom ovaj dogadaj se proma-trao kao početak jednoga dobroga procesa suradnje i dijaloga izmedu Rimokatoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve, posebice izmedu onih teologa kojima je na srcu socijalna dimenzija krščanske vjere. Suradnja se nastavila u istoj godini korespondencijom prof. Balobana i prof. Zo-
Silvija Migles
Socijalni nauk Crkve — mogumost plodonosne suradnje
15
rana Krstica, a u jesen 2006. godine na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu uveden je novi obvezatni predmet Hriščanska sociologija,1 nositelja prof. Krstica. Iduče 2007. godine sa ruskog je preveden prvi službeni dokument o društvenim pitanjima Ruske pravoslavne Crkve »Osnovi socijalne koncepcije Ruske pravoslavne Crkve« (Moskva, kolovoz 2000.). Srpska pravoslavna Crkva je započela svoj govor o socijalnoj dimenziji pravoslavlja i Pravoslavne crkve.
Socijalni govor protestantizma, protestantska socijalna etika je u socijal-nom nauku Katoličke Crkve nedovoljno poznata. Jedan od glavnih razloga je u činjenici konfesionalnih specifičnosti protestantizma i »različi-tosti lica« (Dahm 1991, 133) protestantske socijalne etike, ali i u činjenici nedostatnosti teoloških dijaloga izmedu protestanata i katolika. S ciljem njezina nadvladavanja i izgradnje teološkoga dijaloga na europskim pro-storima na tu nedostatnost ukazuje knjiga Perspektiven ökumenischer Sozialethik. Der Auftrag der Kirchen im größeren Europa (Gabriel et al. 2005), upravo u svrhu vece intelektualne povezanosti i obogačenja rasprave o dijakoniskoj i socijalnoj misli u Europi i za Europu. Poznati njemačko--austrijski evangelički teolog prof. dr. Ulrich H. J. Körtner ukazao je u svojem prilogu kako se oblik službenoga socijalnog učenja kod protestanata razvija tek nakon 1945. godine. Radi se o »evangeličkim memo-randumima« koji se po svojoj autoritativnosti i normativnosti ne mogu izjednačavati sa socijalnim enciklikama ili poslanicama biskupa Katoličke Crkve; več je više riječ o pojedinačnim mišljenjima stručnih tijela i crkvenih odbora (npr. Evangelische Kirche Deutschland, EKD, Der Rat der EKD). Važno pitanje koje se pritom namece je pitanje recepcije i diskusije mišljenja i memoranduma na različitim razinama unutar samih protestantskih Crkvi, kao i njihova poznavanja na različitim razinama unutar Katoličke Crkve i drugih krščanskih Crkvi (2005, 275-278).2
1	Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sadržaji socijalnog nauka Crkve se poučavaju od akademske godine 1898./99. U ovom kontekstu je zanimljiva činjenica jednoga putovanja dok se »u nazivlju kolegija tako i u teološkom promišljanju, nije otvorio put socijalnom nauku Crkve«. Naime, sadržaji socijalne problematike su se jedno vrijeme predavali pod nazivom »Sociologija«, »Načela krščanske sociologije«, »Katolička sociologija« i »Krščanska sociologija«. Ova nazivlja kolegija se od akademske godine 1973./74. više ne pojavljuju (Baloban 2006, 1013—1027).
2	Zanimljivo je da se i o Socijalnoj etici kao samostalnoj disciplini unutar protestantske teologije počinje govoriti od 1945. godine (Dahm 1991, 136).
16	(ID Edinost in dialog 70 (2015)
Razvoj socijalnog nauka Katoličke Crkve u kontinuitetu više od 120 go-dina u bitnome označuju službeni socijalni dokumenti i njihova temeljita teoretska razrada socijalne dimenzije krščanske vjere. No, njegov identitet se ne iscrpljuje u nauci vrhovnoga crkvenoga učiteljstva, več njegovu bitnu sastavnicu čini kontekstualizacija gdje do izražaja ponajprije dolazi njegova teološka dimenzija. Naime, socijalni nauk Crkve se razvio u značajnu teološku disciplinu koja u svojoj induktivno-deduktivnoj me-todološkoj dinamici od »promatranja« preko »vrednovanja« ide prema »djelovanju« kao svome cilju. Daljnja teoretska refleksija se vrši na »sre-dnjoj razini konkretne socijalne etike« u svrhu ostvarenja prakse i vršenja proročkog utjecaja na razvoj čovječanstva od pojedinca, preko malih skupina do cijele mjesne Crkve i svih »ljudi dobre volje«. Ipak, vršenje proročkog utjecaja na razvoj čovječanstva zadobit če svu svoju puninu i vjerodostojnost tek po dinamiziranju i aktiviranju vlastitih socijalnih zahtjeva medu kojima su svakako suradnja i dijalog s vlastitom bračom i sestrama u krščanskoj vjeri.
Kao »otvoreno gradilište« (Kompendij, br. 86) socijalni nauk Katoličke Crkve nudi izvrsne mogučnosti plodonosne suradnje sa svakim krščanskim socijalnim učenjem. Socijalno učenje i socijalna dimenzija krščanske vjere mogu postati izvrsnim susretištem, sredstvom dijaloga i suradnje pravoslavaca, protestanata i rimokatolika. Dakako, ta susretanja, dijalozi i suradnje bit če ponajprije izvor medusobnog obogačivanja i rasta, a zatim i izvor produbljenja znanja o sadržaju i poruci socijalne dimenzije krščanske vjere kojoj životom jednako pripadamo i koja, ukoliko čemo je živjeti u dijalogu i suradnji, može postati predvodnicom u rješavanju goručih svjetskih pitanja socijalne pravde, ljudskih prava, mira i okoliša.
1. Socijalna dimenzija krščanske vjere - sadržaj i poruka
Produbljenje znanja o sadržaju i poruci socijalne dimenzije krščanske vjere dobar je početak. Riječ je o zajedničkom korijenu iz kojega se razvija socijalno učenje krščanstva i krščanskih Crkava. Pod socijalnom dimenzijom krščanske vjere zapravo se misli biblijska dimenzija krščanske vjere i njezino biblijsko utemeljenje jer svoje korijene ima u riječi Božjoj, »u biblijskim tekstovima, starozavjetnom i novozavjetnom vjer-skom životu i bogoštovlju. Nemoguče je baviti se socijalnim naukom Crkve a ne poznavati i ne baviti se riječju Božjom, posebice njezinom aktualizacijom u suvremenom svijetu.« (Migles 2013, 145) I iako se na
Silvija Migles
Socijalni nauk Crkve — mogumost plodonosne suradnje
17
američkom govomom području nerijetko može čuti da je socijalni nauk Crkve best kept secret, ipak Bog od samih početaka poziva na pravednost i na integriranje socijalne dimenzije u vjernički život, što kroz povijesno razdoblje več više od 2000 godina životom svjedoče mnogi sveti mu-škarci i svete žene. Svrha produbljenja znanja o biblijskoj poruci i sadr-žaju je oblikovanje krščanske svijesti i savjesti o socijalnim pitanjima — važne zadače koju jednako mogu osvijetliti i pravoslavna i protestantska i katolička tradicija, pri čemu jedni od drugih možemo mnogo toga naučiti. Prvenstvo opet ide socijalnoj dimenziji, medusobnim i zajedničkim angažmanima na svim razinama jer »monopol u tumačenju društvene stvarnosti ili predlaganja rješenja za suvremene probleme« (Evangelii gaudium, br. 184) ne posjeduje nitko, ni papa ni Crkva, več »spada na krščanske zajednice da svaka u svojoj zemlji objektivno raščlani posto-ječe stanje« (br. 184; Octogesima adveniens, br. 4).
Mnogobrojna su biblijska područja i teme koje u odnosu na socijalno učenje omogučuju refleksiju, odgovarajuči prikaz ali i pristup koji če voditi pravom krščanskom obračenju koje če znati ozbiljno računati sa socijalnom dimenzijom ljudskoga i vjerničkoga života te če u socijal-nom učenju i socijalnoj etici znati prepoznavati prostor koji evandeljem želi zahvatiti i konkretnu društvenu problematiku. Socijalna dimenzija euharistije i socijalna duhovnost dva su temeljna ishodišta čiji se prvotni stav može sažeti u misao da je krščanska vjera ujedno i vjera konkretno-ga ljudskoga života, vjera koja nadvladava bilo duhovni bilo društveni individualizam. Euharistija i duhovnost ne mogu se promatrati izvan odnosa prema ljudskom i društvenom; »mistika duhovnosti« i »mistika sakramenta« produžuju se u socijalno-političkom angažmanu (Valkovič 1992, 13; 1996, 10) i u društvenom osječaju (Valkovič 1981, 323). U en-ciklici o krščanskoj ljubavi Deus caritas est Benedikt XVI. je uputio prije svega na prožimanje vjere, bogoslužja i ethosa kao jedne jedine stvarnosti koja se oblikuje u susretu s Božjom agape, dočim »euharistija koja ne prelazi u konkretna djela ljubavi sama je u sebi krhka i nepotpuna« (2006, br. 14). Socijalna dimenzija euharistije je imperativ krščanima za praktično zauzimanje jer »ako pak u svojem životu ne pridajem nikakvu pažnju drugome i želim biti samo "pobožan' i vršiti svoje Vjerske duž-nosti', i moj odnos s Bogom postat če sve neplodniji« (br. 18). Ukoliko »euharistija doista simbolički označava jedinstvo svih ljudi, onda ona mora nešto više značiti i na ovom polju. S druge strane, ako euharistija
18	(ID Edinost in dialog 70 (2015)
doista nije djelotvorna, ona vrlo lako može postati čimbenik stagnacije i konzervatizma u društvenom pogledu.« (Valkovič 1981, 320)
Na spomen svetoga Pavla i euharistije svi se rado prisječamo njegovog vjernog prenošenja predaje o euharistiji, no, nerijetko se zaboravlja da je u Prvoj poslanici Korinčanima riječi euharistije i čin blagovanja Gospo-dnje večere stavio u kontekst socijalnog i etičkog problema sukoba i prepirki u zajednici. Smjernice koje je pritom dao pokazuju da su pitanje pravednosti i skrbi za najranjivije sastavni dio središnjeg čina krščan-skoga zajedništva, slavlja Gospodnje večere (1 Kor 11,17-34). Prema tumačenju hrvatskoga bibličara i egzegete »Isus je prisutan u Euharistiji tako da se krščani vjerskim uzdizanjem u zajedničarskom slavlju Kristo-vog sakramenta usredotočuju i na socijalno zalaganje za druge ljude. Prvo se to odražava medu onima koji slave Euharistiju ali po njima i na svu okolinu. Za takve krščanske zajednice danas, kao što je to bio slučaj na početku u Pracrkvi, spasenjska nada nije daleka, nije utopija izvan povijesti i onosvjetska, dostižna tek nakon smrti. Takvo vjernič-ko poimanje Boga kao stvoritelja, otkupitelja i svedržitelja ne dopušta nikome pretpostavku da su privredni, politički i drugi javni poslovi izvan Božje moči, autoriteta i brige.« (Hohnjec 2001, 777-778) Pavlov primjer jednako zorno pokazuje da socijalna dimenzija krščanske vjere ima svoju teoretsku i praktičnu dimenziju. Teološku viziju svojih poslanica odjelotvorio je misionarskim djelovanjem ispunjenim praktičnim karitativnim radom i potvrdivanjem solidarnosti medu Crkvama. Tako i socijalno učenje Crkava kritički produbljuje sadržaj vjere kako se vjera ne bi odvojila od konkretnog života, kako bi ortodoksija i ortopraksa ostale povezane, kako bi sakramentalno zajedništvo dobilo svoj izražaj u socijalnom i društvenom, kako vjernici ne bi živjeli na način da izmedu onoga što slave nedjeljom i načina na koji žive ostalih šest dana u tjednu postoji jaz (Donahue 2004, 30-31).
Socijalne implikacije euharistije takoder su predmet protestantskog i pravoslavnog teološkog razumijevanja. Poznata je rečenica koju je iz-rekao Wilhelm Löhe, a koja izriče nutarnju povezanost dijakonijsko-ga služenja i liturgije: »All diaconical work goes out from the altar.« (Munteanu 2010, 275) Riječ je o takvom razumijevanju koje autentično dijakonijsko djelo Crkve temelji na euharistijskom dinamizmu obnove ljudskoga dostojanstva: »Dijakonijsko djelo ima liturgijsku dimenziju jer je bilo koji oblik podrške ljudskom biču izraz Božje ljubavi u duhovnim
Silvija Migles
Socijalni nauk Crkve — mogumost plodonosne suradnje
19
i tjelesnim potrebama. Istinsko dijakonijsko djelo je liturgijsko služenje.« (276) Alexandros K. Papaderos tumači dijakoniju kao praksu istinske vjere i istinske proslave Boga koja svoje središte ima u euharistijskoj liturgiji. Taj »liturgijski impuls« odreduje ritam privatnog i javnog života vjernika koji se u ekumenskim raspravama približavao i izrazom Liturgie nach der Liturgie, no, ne na način drugorazrednosti i inferiornosti dijako-nijskog djela u odnosu na liturgijsko bogoslužje, več na način istinske liturgijske dijakonije (Gabriel 2005, 68).
Most poveznica je socijalna duhovnost. U odnosu na ostale oblike so-cijalnoga djelovanja — po svojoj duhovnoj i kontemplativnoj dimenziji — ona ga čini specifičnim. Veličina vjere izriče se kroz duhovnost, stoga socijalna dimenzija krščanske vjere traži socijalnu dimenziju krščanske duhovnosti. Socijalna duhovnost označava kako socijalna dimenzija krščanske vjere traži otvaranje prema svijetu; senzibiliziranost za uranja-nje u otajstvo Boga i istovremeno uključivanje u društvo (Kompendj, br. 545). Ona je zahtjev za integracijom socijalne dimenzije vjere u sveopče poslanje Crkve, napose u život vjernika laika koji svoje socijalno-politič-ko djelovanje neče odvajati od vlastite krščanske duhovnosti. Potrebu za socijalnom duhovnosti svjedoče dramatične prijetnje naspram čovjeka: jaz izmedu bogatih i siromašnih se i dalje produbljuje; siromašni sno-se teret vračanja dugova; bezobzirna primjena tehničkog razvoja stvara teške ekološke probleme; svedruštveni sustav je nesposoban stvarati i zadržavati zaposlenja; zbog egzistencije i opstanka napuštaju se domovi, konzumeristički mentalitet se i dalje nezaustavljivo širi.
Mnogobrojne su krščanske perspektive kojima pravoslavne, protestantske i katoličke zajednice mogu osvijetliti oblike i načine življenja socijalne duhovnosti. Ne može li se, izmedu ostaloga, socijalna duhovnost promatrati i kao ključ za istinsku ekumensku suradnju? Ne proizlaze li ekumenski odnosi upravo iz socijalne dimenzije vjere i traže svoj izri-jek u izvanjskoj/socijalnoj dimenziji? Upravo zbog toga socijalni nauk Crkve može biti korisno sredstvo ekumenske suradnje i jedinstva kršča-na na području obrane dostojanstva ljudske osobe, promicanja mira, pomoči siromašnima, očuvanja stvorenoga svijeta. Kompendiju socijalnog nauka Crkve ususret dolazi i prvi službeni dokument Ruske pravoslavne Crkve Osnovi socijalne koncepcije Ruske pravoslavne Crkve koji je svečano predstavljen 2007. godine i na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Mogučnosti plodotvorne suradnje i obogačenja uzajamnih odnosa u
20	(ID Edinost in dialog 70 (2015)
dokumentu se izriču stavom: »Ne postavljajuci neposredno obracenje svih u pravoslavlje za uslov saradnje...« (br. 1.4.), kao i tumačenjem koji u iznesenom vidi »rasterecenje kršcana i otvaranje prostora za inicijative u sučeljavanju sa zlom u društvu« (Krstic 2012, 193).3
2. Ekumenska dimenzija socijalnog nauka Crkve, socijalne etike i socijalnog učenja pravoslavlja
Ekumenska dimenzija socijalnog nauka Crkve jače je došla do izražaja u nekoliko socijalnih dokumenata Katoličke Crkve. Ponajprije tu treba spomenuti encikliku pape Ivana XXIII. Pacem in terris — Mir na zemlji (1963) kojom se obraca svim ljudima dobre volje i upucuje poziv na izgradnju mira svih naroda u četiri temeljna pokreta koja ce nositi izgra-dnju društva: u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi. Duboka i nadasve aktualna poruka o prvenstvu ljudske osobe na jedan prirodan i spontani način vodi do br. 157 gdje upucuje na normalnost i očekivanost suradnje katolika s drugim kršcanima, nekršcanima i svim ljudima dobre volje. Prigodom 50. obljetnice enciklike glavni tajnik Svjetskog vijeca Crkava dr. Olav Fykse izrazio je želju poduzimanja zajedničkog ekumenskog ho-dočasničkog puta pronalaženja i izgradnje pravde i mira koji ce kršcane učiniti vjerodostojnijim svjedocima mira u svijetu velike potrebe pravde i mira (2013). Isto je poručio papa Franjo u enciklici Evangelii gaudium:
»Moramo uvijek imati na umu da smo hodočasnici koji hodočaste zajedno. To znači da moramo imati iskreno povjerenje u svoje suputni-ke, odbacujuci sumnje i nepovjerenje, i gledati prije svega ono što svi tražimo: mir koji blista s lica jednoga Boga. Uzdati se u drugoga jest umijece i mir je umijece. Isus je rekao: 'Blago mirotvorcima' (Mt 5,9). U vršenju te zadace, takoder u našoj sredini, ispunjava se drevno proroštvo: 'mačeve ce prekovati u plugove' (Iz 2,4).« (br. 244)
Izrečeni stavovi pozivaju na korak dalje, na konkretno pružanje za-jedničkoga svjedočanstva, na obvezu suradnje u služenju: dostojanstvu ljudske osobe u svakom životnom stadiju; obitelji i braku; miru i opcem dobru; pogodenima bijedom gladi, neimaštine, nepismenosti, nejednake
3 Krstic takoder ustvrduje da je Kompendij socijalnog nauka Crkve »dobra osnova za raznovrsne meduhrišcanske dijaloge i dalja promišljanja ... Kompendijum je dobra prilika da se u našoj sredini unapredi teološko promišljanje o savremenim društvenim temama.« (2012, 177)
Silvija Migles
Socijalni nauk Crkve — mogumost plodonosne suradnje
21
raspodjele dobara; izgradnji pravednijeg i humanijeg društva (Zajednička izjavapape Franje i ekumenskogpatrijarha Bartolomeja I., 25. svibanj 2014). Pitanje je može li se i na razini teološke suradnje učiniti korak dalje. Vezno sredstvo bit če socijalna dimenzija vjere.
U ovom kontekstu vrijedi spomenuti dokument Pravda u svijetu kojeg 1971. godine po prvi puta nakon Drugog vatikanskog koncila objavljuju biskupi svijeta okupljeni na Sinodi. Medu važnim zadačama i konkretnim koracima koje su krščani pozvani činiti na putu ostvarivanja pravde je ostvarivanje pravednosti po ekumenskoj suradnji. Poruka se može sažeti u dvije najpoznatije i najviše citirane rečenice ovoga dokumenta: »Borba za pravdu i sudjelovanje u preobražaju svijeta u potpunosti nam se ukazuju kao sastavni dio propovijedanja Evandelja: to jest poslanja Crkve za otkup čovječanstva i njegovo oslobodenje od svake potlačenosti.« (392) »Ako Crkva mora svjedočiti o pravdi, ona priznaje da svaki onaj koji se usuduje ljudima govoriti o pravdi mora najprije sam biti pravedan u njihovim očima. Moramo dakle ovdje brižljivo ispitati sam način djelovanja, posjedovanja i stil života u Crkvi.« (400) Stoga je razumljiv izričit poziv na odgovornost uspješnog promicanja ekumenske suradnje jer promicanje socijalne dimenzije krščanske vjere, zalaganje za ostvarenje pravde, mira i razvitka naroda u svijetu ne može se ostva-riti bez suradnje medu krščanima. Ta suradnja če ponajprije obuhvača-ti »aktivnosti koje se odnose na obranu dostojanstva ljudske osobe i njezinih fundamentalnih prava, a posebno prava na vjersku slobodu« (403). No, suradnička aktivnost če uz zajednički angažman na praktič-noj razini obuhvatiti i »proučavanje evandeoske nauke ukoliko se odnosi na ukupnu krščansku djelatnost« (403). Nije li socijalni nauk Crkve, od-nosno socijalno učenje Crkava sredstvo takve suradnje koja je na razini zajedničkog učenja i studiranja evandeoskih vrijednosti i načela usmje-renih ka promicanju pravednosti te koja pomiče ka suradnji na razini teologije i duhovnosti?
Govorom o ekumenskoj dimenziji socijalnoga učenja želi se naglasi-ti sljedeče: kao sredstvo evangelizacije socijalno učenje krščanstva je ujedno i sredstvo komunikacije i dijaloga. No, takvo razumijevanje socijalnoga dijaloga otkriva njegovu ne samo vanjsku dimenziju (u odnosu na društveni život) več i njegovu unutarnju dimenziju (u odnosu na medusobnu komunikaciju i suradnju svih krščana). Autentičnost socijalnoga učenja zahtijeva komunikaciju i ad intra, ne samo ad extra.
22	(ID Edinost in dialog 70 (2015)
Činjenica jest da su socijalni nauk Crkve, krščanska socijalna etika, u novije vrijeme i socijalno učenje pravoslavlja odgovor na promjene u svijetu, na mentalitet i način života suvremenoga čovjeka. Ipak, oblici njihove medusobne suradnje i komunikacije bili su i jesu odredeni specifičnim kontekstima. Otuda potreba za razvijanjem ekumenske dimenzije socijalnog učenja. To više što suvremena pluralistička društva i njihove »liste vrijednosti« traže zajedničku brigu oko krščanskih vrednota svih krščana, krščanskih Crkvi i zajednica. Potrebu da se Pravoslavne Crkve uključe u dijalog o društvenim moralno-etičkim pitanjima prepoznaje se i izvan njezine zajednice. Rečeno je da socijalna dimenzija krščanske vjere poziva na produbljivanje komunikacijskog razumijevanja i pre-nošenja njezine poruke. Iz toga razloga socijalni nauk Crkve »svojom posebnom odgovornošču drži ekumensku komunikatibilnost svojega rada te se trudi uključiti medureligijski, medukulturalni i meduvjerski dijalog« (Boswell 2000, 146). Biti Crkvom u današnjem svijetu znači posviješčivati socijalnu dimenziju krščanske vjere, njezinu unutarnju i vanjsku komunikatibilnost. Zajednička uvjerenja i vizije u vidu suočava-nja sa zajedničkim društveno-socijalnim pitanjima i problemima tako če postati velikim nadahnučem za sve ljude i strukture dobre volje.
Znači li rečeno kretati se u smjeru odbacivanja dijela svoje biti, ogra-ničenja vlastitoga karaktera? Naprotiv, otvorenost dijalogu i produbljivanje pristupa mogu jedino biti u službi obogačenja, razvoja i obnove. Jedinstveni primjer je Zajednička izjava o etici okoliša (2002.) Ivana Pavla II. i Bartolomeja I., takozvana Venecijanska izjava. Zašto tu otvorenost vizijama i kreativnim zajedničkim prijedlozima ne ostvarivati i na »ni-žim«, teološkim i vjerničkim razinama koje imaju važnu zadaču konteks-tualizacije socijalnoga učenja i usmjeravanja prema onome što je bitno, a to je konkretna praksa koja snaži vjerodostojnost, pri čemu če »oživ-ljavanje istinskog ekumenizma« (Migles 2013, 182) biti zalogom otkriva-nja nove perspektive čovječnijega svijeta. Uzor i primjer takve uspješne suradnje su i 22 zajednička teksta koje su objavile Njemačka biskupska konferencija i Viječe Evangeličke Crkve u Njemačkoj.4 Posljednji su objavile u veljači 2014. godine jer je gospodarska i društvena situacija doživjela mnoge duboke promjene i danas stoji pred mnogim novim
Lista svih objavljenih zajedničkih tekstova kao i mogučnost preuzimanja večine tekstova u cijelosti dostupna je u: http://www.ekd.de/EKD-Texte/2064.html (8. listopad 2014).
Silvija Migles
Socijalni nauk Crkve — mogumost plodonosne suradnje
23
izazovima, te se ponovno izjašnjavaju o zajedničkoj odgovornosti za izgradnju društva na zajedničkim vrijednostima slobode, solidarnosti i pravednosti (Gemeinsame Verantwortung für eine gerechte Gesellschaft 2014) i pokreču — Die Sozialinitiative der evangelischen und katholischen Kirche, eku-mensku socijalnu inicijativu za obnovu gospodarskog i društvenog uredenja u Njemačkoj kako bi se u ekumenskim odnosima pokrenula javna rasprava i na taj način učinilo politiku mogučom.
3. Umjesto zaključka: Prema ekumenskoj socijalnoj misli?
Ekumenska socijalna misao ne spada medu znanstveno-teološke discipline, niti predstavlja teoretski program; kao takva ona je još uvijek, ističu protestantski autori, desideratum (Gabriel 2005, 17—19; 233—237; Körtner 2005, 99-101). Ekumenska socijalna misao je pojam kojim se označavaju ona ekumenska zbivanja čiji je cilj ekumensko zbližavanje krščanskih socijalnih učenja. Ona označava napore kojima se u ekumenskoj perspektivi želi formulirati zajednička vizija krščanske etike i kao takvu je u javnosti zastupati. Ekumenska socijalna misao označava prije svega nastojanja da se evangelička socijalna etika, jer je karakteriziraju različiti koncepti socijalne etike, razvija unutar ekumenske perspektive.
Razvoj ekumenske socijalne misli je uvjetovan razvojem ekumenskog pokreta 20. stolječa. Valja imati na umu da je riječ o pokretu koji se javlja unutar protestantizma koji je najviše osjetio jaz krščanske razdvojenosti. Svoj dalekosežni izražaj zadobio je kroz pokret za »praktično krščanstvo« svjetske organizacije »Life and Work« (Život i djelo), sa sjedištem u Stockholmu (1925.). Djelovanje toga pokreta je pokazalo da na sv-jetskoj razini postoji pitanje ujedinjenja krščanskih Crkvi što je dovelo do stvaranja krovne ekumenske organizacije krščanskih Crkvi i deno-minacija pod nazivom Ekumensko viječe Crkava (odnosno Svjetsko vi-ječe Crkava, 1948., Amsterdam).5 Čini se da je dio današnjih teologa, i to protestantskih, shvačanja »kako je Ekumensko viječe crkava (EVC) prestalo biti pokretačka snaga koja gura ekumenski pokret naprijed« (Macut 2013, 144)6 uzrok čemu je različitost stavova unutar protestant-
5	Pregled pojedinih teoloških koncepata unutar kojih su protestantski teolozi razvijali ekumensku socijalnu etiku donosi Krause, Gerhard i Müller, Gerhard, ur. 2000. Theologische Realenzyklopädie (TRE), XXXI, New York: de Gruyter.
6	Macut ističe da, primjerice, protestantski teolog Fulvio Ferrario »smatra kako je danas glavna pokretačka snaga ekumenskog pokreta Katolička crkva. Naime, svo-
24
(ID Edinost in dialog 70 (2015)
skih Crkava i medu protestantskim kršcanima, pa čak i oko toga koliko ce se pozornosti pridati socijalnim pitanjima (Fey 2004, 259). Razumljiva je stoga rastuca svijest unutar protestantizma da se ekumenska socijalna misao valja oblikovati u širem kontekstu nego što ga pruža ekumenski pokret unutar Ekumenskog vijeca Crkava (Gurney 2006, XXV).
Unatoč krizama, ekumenskih susreta ne nedostaje. Plod sve-crkvene ekumenske suradnje i dijaloga nadasve se očitovao u Ekumenskoj povelji — Charta Oecumenica, potpisanoj 2001. godine u Strasbourgu od strane Konferencije europskih Crkava i Vijeca europskih biskupskih konferen-cija. Unutar drugoga podnaslova »Na putu prema vidljivom zajedništvu Crkava u Europi« ističe se potreba zajedničkoga naviještanja evandelja na socijalnom području. Posredovanje evandelja društvenoj javnosti i ostvarenje socijalne zauzetosti i političke odgovornosti čitavoga Božjega naroda velika je zadaca europskih Crkvi i put do vidljivoga zajedništva.
U zajedničkom naviještanju evandelja njemačkim Crkvama pripada »pionirsko mjesto«, a slijede ih Austrija i Švicarska. Postupak, odnosno metoda kojom se proučava socijalna problematika i zauzima crkveni stav s konkretnim prijedlozima za opce dobro društva preuzeta je od američkih biskupa koji su uveli metodologiju »konzultacijskih procesa« (Economic Justice for All, br. 3; Valkovic 1998, 120—122). Zahvacanje u socijalnu problematiku ne može se dogadati izvan konzultacijskih procesa, kako unutar Crkve tako i s drugima. Ti konzultacijski procesi ne označavaju ništa drugo doli jedan »viši stupanj sudjelovanja i participacije« (Valkovic 2001, 138) koji nas pomažu u vježbanju i rastu u školi zajedništva. Pitanje je zainteresiranosti i zauzimanja za izgradnju suradnje i konzultacija: vidi li se socijalno pitanje kao mjesto buduce suradnje?
Zaključno treba ustvrditi da drugoga puta za kršcane nema. Socijalni nauk Crkve, protestantska socijalna etika i socijalno učenje Pravoslavne Crkve mogucnost su plodonosne suradnje. Iako ekumenska socijalna misao jest desideratum, ideja o oblicima zajedničke suradnje unutar ovih područja ne može nedostajati.
jim impresionirajucim bilateralnim razgovorima, analizama dokumenata, itd., Ka-tolička se crkva profilirala kao jedina konfesija koja je danas u stanju na svjetskoj razini voditi i usmjeravati ekumenski put.« (bilj. 38)
Silvija Migles
Socijalni nauk Crkve — mogumost plodonosne suradnje
25
Reference
A. A. 2006. Kardinal Martino u Beogradu. www.zvonik.rs/arhiva/1381/ ZV02.html (1. listopad 2014).
Baloban, Stjepan. 2006. Socijalni nauk Crkve u Hrvatskoj. Katedra socijalnog nauka Crkve. Bogoslovska smotra 76: 1013—1027.
Benedikt XVI. 2006. Deus Caritas est — Bogje ljubav. Enciklika o krščanskoj ljubavi. Zagreb: Krščanska sadašnjost.
---. 2009. Caritas in veritate — Ljubav u istini. Enciklika o jelovitome jud-
skom razvoju. Zagreb: Krščanska sadašnjost.
Boswell, Jonathan, Francis P. McHugh in Johan Verstraeten, ur.
2000. Catholic Social Thought: Twilight or Renaissance? Leuven: Peeters Publishers.
Čebotarev, Andrej. 2006. Bioetičko naučavanje Ruske pravoslavne Crkve. Nova prisutnost: časopis za intelektualna i duhovna pitanja 4: 161— 178.
Dahm, Karl-Wilhelm. 1991. Zwischen Götzenkritik und Gestaltungsauftrag. Die Evangelische Sozialethik auf dem Wegin das neue Jahrtausend. Jahrbuch für Christliche Sozialwissenschaften 32: 133—154.
Donahue, John R. 2004. The Bible and Catholic Social Teaching. V: Kenneth R. Himes, ur. Modern Catholic Social Teaching. Commentaries and Interpretations. Washington, D.C.: Georgetown University Press.
Evangelička Crkva u Njemačkoj i Njemačka Biskupska Konfe-rencija. 1998. Za budučnost u solidarnosti i pravdi (1997.). Zagreb: Savez samostalnih sindikata Hrvatske.
Fey, Harold C. 2004. A History of the Ecumenical Movement, II: 1948— 1968. Eugene: WCC Publications.
Gabriel, Ingeborg, Alexandros K. Papaderos in Ulrich H. J. Körtner. 2005. Perspektiven ökumenischer Sozialethik. Der Auftrag der Kirchen im größeren Europa. Mainz: Matthias-Grünewald-Verlag.
Gurney, Robin, Heidi Hadsell in Lewis Seymour Mudge, ur. 2006.
Beyond Idealism: A Way Ahead for Ecumenical Social Ethics. Michigan: Wm. B. Eermans Publishing.
26	(ID Edinost in dialog 70 (2015)
Hohnjec, Nikola. 2001. Euharistija, solidarnost i zajedništvo. Bogoslo-vska smotra 70: 773—786.
Ivan XXIII. 1991. Pacem in terris — Mir na zemlji. Encikličko pismo o miru svih naroda. V: Marijan Valkovič, ur. Stogodina katoličkoga socijal-noga nauka. Zagreb: Krščanska sadašnjost.
Initiative des Rates der Evangelischen Kirche in Deutschland und der Deutschen Bischofskonferenz für eine erneuerte Wirtschafts- und Sozialordnung. 2014. Gemeinsame Verantwortung für eine gerechte Gesellschaft. http://www.ekd.de/EKD-Texte/92055. html (8. listopad 2014).
Krstic, Zoran. 2012. Pravoslavje i modernost. Teme praktične teologije. Beograd: Službeni glasnik.
Körtner, Ulrich H. J. 2005. Wohin steuert die Ökumene?: vom Konsens- zum Differenzmodell. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht.
Macut, Ivan. 2013. Ekumenska povelja (Charta Oecumenica). Služba Božja 53: 134-155.
Migles, Silvija. 2013. Teološka misao Marijana Valkovica u crkvenom i društvenom životu u Hrvatskoj. Zagreb: Krščanska sadašnjost.
Munteanu, Daniel. 2010. Ecumenical Diaconical Work as a Cultural Contribution to the Humanization of our Contemporary Society. V: Matthew J. Pereira, ur. Philanthropy and Social Compassion in Eastern Orthodox Tradition: Papers of the Sophia Institute Academic Conference, New York, Dec. 2009. New York: Theotokos Press.
Papa, Franjo. 2013. Evangelii gaudium — Radost evanäeja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanäeja u današnjem svijetu. Zagreb: Krščanska sadašnjost.
Papinsko Vijece »Iustitia et Pax«. 2005. Kompendij soajalnog nauka Crkve. Zagreb: Krščanska sadašnjost.
Sabor Ruske pravoslavne Crkve. 2007. Osnovi socijalne koncepcije Ruske pravoslavne Crkve. Novi Sad: Beseda.
Vijece europskih biskupskih konferencija, Konferencija europ-skih Crkvava. 2002. Charta oecumenica. Ekumenska povelja za rast sura-dnje meäu Crkvama u Europi. Zagreb: Krščanska sadašnjost.
Silvija Migles
Socijalni nauk Crkve — mogumost plodonosne suradnje
27
Valkovic, Marijan. 1981. Za život svijeta. Euharistija i društveni anga-žman. Bogoslovska smotra 51: 308—324.
---. 1992. Društveni nauk Crkve: narav, aktualnost i problematika.
Bogoslovska smotra 62: 8—22.
---. 1996. Socijalno-etička dimenzija župe. Izlaganje na II. kolokviju o
recepciji Koncila pod nazivom 'Krščansko zajedništvo i župa'. Kana 27: 10.
---. 1998. Pogovor. Za buducnost u solidarnosti i pravdi (1997.). Evangelička
Crkva u Njemačkoj i Njemačka Biskupska Konferencija. Zagreb: Savez samostalnih sindikata Hrvatske.
---. 2001. Značenje socijalnog nauka Crkve u tranzicijskim zemljama. V: Stjepan Baloban, ur. Gospodarsko-socijalni izazovi u tranzicijskim zemljama. Zagreb: Institut Društveni znanosti Ivo Pilar i Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve.
Zajednička izjava pape Franje i ekumenskog patrijarha Bartolo-meja I., 25. svibanj 2014. http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=44382 (8. listopad 2014).