GLASILO JUG. KAT. OACKE LIOE
/
Co,rt rž o / . Mihajlo Firak : Prvo i glavno. - Neke misli ^tXJ . j j strossmayera. - Branko Štorov-. Sveti Grad. - Anton Vodnik: Revne deklice. - Nikola Kolarek: Iz uspomena na mrtvog viteza se. Grala. - Tine Debeljak: Ob rdeče zasenčene luči. - Tine Debeljak: V mesečini. - R. Venny: Blago Vama. - Gj. Sudeta: Žetva. - Jože Piber: Megla. - Andrej Križman, Ljubljana: Omnia renovare in Christo et primum nos ipsos. - Vilingaj. - M. S.: Najmladjima. • Ljubo D. Plava noč. - A. Šop: Iz „Soneta zvijezda". - N. Šop: Čovjeku.
-	F. S. Štorov: Moje dekle božični večer je .. . - I. Kata-linič: Neispevana pesma. - Ivo Horvat: Put. - Kulturni vjesnik. - Listale. - Za duhovnu obnovu. - Internacijonala.
-	Socijalno gibanje. - Ex Oriente. - Djački svijet. - Vijesti.
God. XXIII.
Br. 6
Iz uredništva.
Uredništvo je primilo radnje od drugova: Vilinovskog Nevenka; Vilskog Lj.; Stanka; Bakoviča Jaroslava; Storelija Srda; Ljuba D. J.; A. Stonica; Hercega; Tadeona; Kataliniča i Dolskoga.
Dobro je to, što se i najmladi vježbaju u pisanju, jer če im to samo koristiti u životu. I premda su od svih ovih jedva dvojica-trojica ušla u Vilingaj, neka ipak ostali ne klonu. Kod svih se opaža prilična lakoča u pisanju, a da njihove radnje nisu ušle, u večini slučajeva uzrok je afektacija i nenaravnost.
Ima drugova iz nižih razreda, koji več plaču za životom, a ima i onih, koji tuguju za razočaranjem i ljubavi. — Ljudi čitaju samo pjesme, a neki ni to, i misle, da je to za pjesnika dosta. Takvi ne če uspjeti.
Traži se mnogo promatranja, mnogo študija i dubine i mnogo života.
Nikome ne ču reči, da se kani čorava posla. Na to če nepozvani i sami doči, ali svima preporučujem: Više života, iskrenog i proživljenog života, i više veselja!
Radovan Naranski. Socijalno pitanje obradili ste odviše počet-nički. Niste dublje zaronili. Čini se, da niste čitali knjiga, koje o tome rade. Vi promatrate život u dalmatinskoj zagori i iznosite ono, što smo mi svi odavno znali. Tu treba pomoči, ali kako?
Uostalom pohvalno je od Vas, što ste se jedini od srednjoškolaca sjetili „Zore Luči" jednom ozbiljnom stvarčicom. Nastavite u tom smjeru, pa če te sigurno uspjeti, jer imate dobru volju, a to je glavno.
Iz uprave.
Ovim brojem počinjemo drugo polugodište. Uredništvo i uprava su sve sile uložili, da „Zora Luč" bude što solidnija. Inače za Sada prilike ne dopuštaju, da se uredi sve, kako bi se htjelo. K tomu nemarno no-vaca, a naši pretplatnici još uvijek ne če da se sjete svoje dužnosti. Za drugo polugodište morali smo več imati svu pretplatu, a kad tamo nismo još dobili niti toliko, da isplatimo ovaj broj. — Drugovi, ako želite, da „Zora Luč" i nadalje izlazi, požuritese! Šaljite pretplatu; kupite darove i tako čete najbolje dokumentovati Ijubav za svoje glasilo.
Uprava i uredništvo „Zore-Luči": Pejačevičev trg 15. I., Zagreb.

GLASILO JUG. KAT. DACKE LIGE
God. XXIII. Zagreb, 15. veljače 1921.	Broj 6.
Mihajlo Firak:
Prvo i glavno.
Uzgoj krščanskog značaja.
(Konac.)
Da uzmognemo s t varati život prema krščanskim životnim isti— nama, treba da se za to osposobimo uzgojem krščanskog značaja. Sta-lan i j a k značaj, mora da bude prvi, bliži cilj svakoga od nas, koji se oduševljavamo preporodom naroda u Kristu. Razgledat čemo barem glavne črte značaja, da si tako jasno predočimo, što nam je potrebno i zašto.
Značaj čovjeka je ono stalno obilježje svega njegova mišljenja, teženja i djelovanja — stalnost u životnim načelima (bez obzira, da li su ta načela dobra ili zla). To je značaj čovjeka uopče, a obzirom na stanovitu pozitivnu etiku može značaj biti pozitivan ili negativan, dobar ili zao, več prema tome, da li se s dotičnim etičnim zahtjevima slaže ili ne.
Dosljedno tome bit če krščanski značaj stalno i svijesno mišljenje, teženje i djelovanje po krščanskim životnim isti nama. Označiti ga možemo takoder kao trajno i svijesno nutarnje raspoloženje, uslijed kojega se sve naše životne funkcije ravnaju po krščanskim istinama.
Odatle se več vidi, što je najvažnije i najpotrebnije kod uzgajanja značaja. To su pozitivne istine o životu, istine, koje kažu, kakav ima biti život, kada on ima vrijednost, kolika je vrijednost života i što je više, a što manje vrijednc. Moramo znati ideal značaja, što da uzgajamo, veli slavni Förster. Kako je to sudbonosno za čitav problem ljudskog života, dokazom je naš savremeni moderni život. Tu je baš Ahilova peta tog bezbožnog i skepticizmom zaraženog svijeta, da on nema stalnih, opče priznatih životnih istina, pa zato ne može da si stvori opče vrijedan ideal, prema kojem bi uzgajao svoj značaj. Tu naš „slobodoumac" dolazi pred strahoviti ponor, i duša mu se mora prelomiti, kad osjeti hla-dnu, zijevajuču bezdan. Zato i ima kod tih ljudi, koji se inače čine sretnim i uživaju sve moguče tjelesne slasti, toliko rezignacije i očaja, tako bolnog i tragički tužnog očaja! . . .

Sasvim je to naravno, drugačije ne može biti. Zato je velika bla-godat za nas katolike naša vjera, koja nam jasno i do u sitnice konkretno označuje našu životnu stažu i uči nas, kakovi treba da budemo, a da uzmognemo tom stazom sigurno koracati. Nama je jasan ideal značaja: čovjek, koji sve radi sub specie aeternitatis, koji tako ljubi Boga, da protiv njegove volje ne če ništa učiniti, koji nikad ne predstavlja svojih interesa interesima Božjim, koji uopče ne pozna razlike izmedu svojih i Božjih interesa, izmedu svoje i Božje volje. Čovjek, kojemu nije sav krščanski moralni zakonik nešto, što mu se nameče i z van a, što nije njegovo, nego, koji se je identificirao sa svim, što je Božje i moralni zakon krščanstva je u njemu, njegov je i on ga slijedi kao glas svoje nutrine, kojemu se ne može oprijeti, kao Što se ne može oprijeti želji za znanjem, za srečom i drugim temeljnim težnjama svoje naravi.
Visok ideal, ali i dostojan čovjeka! I tko ima doista živu vjeru, taj če ga uzljubiti i žedat če za njim nesavladivom željom. A mi?! —
Drugo, s čime moramo biti kod uzgoja značaja na čistu je činjenica, da smo mi mješavina dobra i zla, da ima u nama mnogo toga, što ne s mi je na dan, ne smije živjeti. To veoma dobro ističe Förster, kad kaže, da nije glavno, da se iživimo, nego glavno je, što da se iživi.
Smisao i vrijednost ovih riječi svaki i predobro razumije. Sudbo-nosno je za čitav život pojedinaca i naroda, ako svaki gleda u sebi samo dobro, sve pravo i vrijedno, da živi. Ta to i jest istočni grijeh naturalizma, koji širi črna krila nad sveukupnom savremenom kulturom, da on svaku pojavu u ljudskom životu proglašuje dobrom. Sve, što se zbiva je dobro, narav ne pozna ha, čovjek nije normativno biče, koje ovo mora, a onoga ne smije činiti; naturalistički čovjek (dosljedno i njegov život) je predmet naravi i kao takav dobar, jer narav ne pozna moralnih razlika. Eto i s ovoga gledišta nam je jasno, zašto moderna kultura ne može da stvara značajne ljude. Kako li se visoko iznad tog plitkog naturalizma ispinje krščanstvo naukom o istočnom grijehu — o iskvarenosti ljudske naravi! Naša krščanska vjera nam kaže, da ima u nama mnogo zlih težnja i nagona i ako se njima podamo, uništit čemo svoj život, vremenitu i vječnu sreču. Zato je nama krščanima lako uzga-jati značaj: imamo jasno izražen ideal i imamo istinito predstavljenu vlastitu narav. Znamo, što valja činiti, a što ne, što se u nama smije iživjeti, a što ne — čvrsto postavljen cilj i točno označen put!
To nam dolazi iz van a, daje nam krščanstvo. Da se to oživi, da dobije mesa i krvi mora pridoči naša volja. Moramo h tj et i, da po-stignemo ideal kršč. značaja, moramo htjeti da podemo putem, koji do njega vodi. Volja, volja i opet naša volja, bez nje nema značaja. To je conditio sine qua non, značaj se ne da uzgojiti nikakovim mehaničkim sredstvima, nego on raste jedino iz jake i svijesne volje. Nikada toga ne zaboravimo!
— Znam, da bi sad trebalo reči nešto i o uzgoju volje. Nu to za-htijeva posebnog truda, a uz to je ova stvar takova, da se ne može iscrpsti, jer obuhvača bezbroj konkretnih i individualnih slučajeva. Zato samo par riječi o kršč. askezi. — Opčenito se poima kršč. askeza, kao črno, odvratno nastojanje, da se zamrzi svijet i život u njemu. Askeza da je negacija žvota, jer zatomljuje u klici, ubija mlade i svježe porive, svaku pojavu slobodnog i vedrog, uvijek nasmijanog života. A začudo
je askeza, kako je goji kat. crkva, sasvim protivnog značaja! Askeza je prema shvačanju kat. crkve vježbanje u savladavanju zlih naših sklonosti, želje za neurednim tjelesnim uživanjem, a sve to u korist slobodnog raz-vitka naših dobrih sklonosti, u korist vedrog i nasmijanog života oslo-bodenog od otrovnih presizanja tjelesnih požuda. Tu je askeza andeo čuvar života, sigurna garancija, da če se on nesmetano usavršivati pod nadzorom razuma. A tko drugi ima da ravna našim životom nego razum (gledajuči s naravnog gledišta)? Askeza omogučuje razum, da vlada životom!
Konkretno sastoji krščanska askeza poglavito u odricanju i zatom-Ijivanju nekih čustava i težnja, koje su po sebi dobre ili indiferentne. Tu vlada misao: odreči se katkad i onoga, što je zabranjeno i tebi štetno. Duhovito i plastično izriče tu misao Förster: tko nešto odredeno hoče, taj mora mnogo toga odlučno ne htjeti. Dakako, da čovjek ovu misao prihvati, „mora najprije znati, tko je on, a istom onda če razumjeti, što on mora" (Förster), pa zato je askeza modernim „naobraženim" ljudima besmisao i atentat na život, taj dragi, jedini život! — Ne po-znaju čovjeka, ne poznaju sebe.
Za nas je askeza nužna konsekvencija svega našeg shvačanja života i čovjeka i zato treba da je svaki provodi u svagdanjem životu. To je osnovna škoia života, bez koje nije moguč daljni napredak. Bez askeze' čemo uvijek ostati polovičari, diletanti, frazeri krščanstva i uvijek u opasnosti, da ga izgubimo. Zamislimo se svaki duboko i ozbiljno u taj momenat našeg cjelovitog odgoja!
„Nicht, dass man etwas weiss, sondern wozu man es weiss...." — eto jedinstvene direktive svega našeg nastojanja. Wo z u, za što, u koju svrhu, s kojim ciljem radimo, učimo, razmišljamo, organiziramo se, pišemo, pjevamo i oduševljavamo se, to imajmo uvijek na površju svijesti kod svakog našeg čina. Ništa kod nas ne smije biti samo za sebe, bez saveza sa višim i najvišim našim ciljevima. Sve moramo u sebi u t j e 1 o v i t i — težnje našeg kat. nar. pokreta i težnje čitavog krščanstva; moramo se identificirati s tim težnjama. Bez toga ne ide, i ako ne čemo, da ne živimo mi, nego, da živi u nama Hrist," ako ne čemo, da poistovjetimo svoje interese (i lične!) s interesima našeg kat. pokreta, onda je bolje, da nas u tom pokretu nema. Istina je samo jedna (u istoj stvari) i život je samo jedan. Aut — aut, polovičara i kukavica ne smije da bude medu nama. Jer mi naviještamo život, a život taj to je tvrdi rad, žrtva, to je ljubav. Ljubav k Bogu i ljubav k narodu, k ne-umrlim Božjim
stvorovima. A ta ljubav traži čitava čovjeka!
Utjelovimo u sebi sve životne istine krščanstva i dajmo im da žive u nama i izvan nas — to je za nas moderne mlade katolike i mlade katolikinje prvo i glavno.
A do toga se dolazi samo odgojem krščanskog značaja — krščan-skom askezom. Drugog puta nema!*
* Kao izvrsnu knjigi), koja se bavi odgojem značajnosti, preporučujem För-sterovo djeio: „Erziehung und Selbsterziehung". Pisac, jedan od največih (ako nije največi) savremenih pedagoga, dubokom i svestranom modemom psihološkom ana-lizom obraduje najaktuelnija pitanja odgoja i samoodgoja modernog čovjeka. Vidici, s kojih promatra čovjeka i njegov život, tako su blizu katolicizmu, da je bilo prepiranja, nije Ii Förster pravi katolik. (Inače je on protestant.)
Neke misli J. J. Strossmayera.
i.
„Evandelje nije doduše zakonik politički ili društveni ili medunarodni, ali duh evandelja ima i u političke i u medunarodne i društvene odno-šaje skroz i skroz prodrijeti, pa dok bude u svijetu oholosti, preziranja, sebičnosti i odurnosti, dok bude laži i prevare, dok ljudi budu mislili, da su samo bludu i raskošju za ljubav na ovom svijetu, nikada ni mira ni sreče. Istom onda, kad svuda po svijetu i u svim odnošajima zavlada ona istina i pravda, koja u nebu vlada i za kojom svaki dan vapijemo: „Budi volja Tvoja, na nebu kao i na zemlji"; kad ponižnost, čednost, ljubav, velikodušnost i ono sveto načelo zavlada: „Što želiš, da ti drugi učini, učini vazda i ti drugome; a što ne bi rad, da tebi drugi učine, nemoj ni ti drugome učiniti"; kad istom jedan drugomu sreču, slobodu i napredak ne budemo zavidjeli, nego u tudoj sreči i napretku jamstvo za vlastiti svoj napredak smatrali budemo; kad se jedan za drugoga rado žrtvovali budemo, kao što se je Isus za sve nasžrtvovao: onda če istom pravi mir, prava sloboda, pravo blagostanje i bratski medu narodima odnošaji postati. Dotle daj, oružaj se do nokata, a skrajna nužda i nevolja poput stare kuge hoda po svijetu, ili da mori ljude, ili da jedne proti drugima huška i diže. Kad je kukavština i nevolja na svijetu največa, onda se rado zaliječemo u rajske te vedrine, da si vjeru i nadu okrije-pimo da če doči i jednom vrijeme, kad če biti na svijetu jedan pastir i jedno stado, i kad če Bog stvoriti, kao što pismo veli (Isaija 65, 17-25; Apoc. 21. 1-4), novo nebo i novu zemlju, na kojoj ne če biti više zavisti, zloče, svade, osvete i rata, nego samo ljubavi i pravoga bratimstva; kad če zemlja krvlju sina božjega posvečena i u baštinu čovječju povra-čena, trudu i znoju čovjeka rado odgovoriti i materinsku utrobu svoju svima na užitak i zadovoljstvo rado otvoriti; kad če bolesti i nevolje, barem one, koje strast, požude i grijeh na hiljade radaju, prestati i ono se vrijeme povratiti, o kom Isaija prorok veli, da če med i mlijeko svuda teči, a maleno se djetešce mirno sa lavom i risom sigrati (Isaija 11, 6-8). Odgovorit če čitatelji: Ej, lijepa sna! Mi, koji u sveto evandelje vjerujemo, ne dvojimo, da če taj san jedamput istinom postati, jerbo kroz sve nužde i nevolje Bog čovječanstvo k tomu cilju vodi. Njemu nevolje i bludnje i opačine ljudske služe na svete svrhe, samo čovjek znati ne može vrijeme ni časa, koje je posve u njegovoj ruci. Mi barem ne možemo se odreči nade, da če nadoči jedamput vrijeme, gdje če prestati slobodom se zvati ona jačega naroda sloboda, kojom se drugi slabiji narodi pod jaram bacaju, i gdje če se pitanja velika rješavati ne brutalnom šilom i krvavim ratom, nego umom ljudskim i božjom prav-dom. Medutim, gledajmo svi, da taj san istinom postane najprvo u duši i svijesti našoj, pak onda u domu i obitelji našoj. Koji pak oblasti i upli-va na javne poslove imamo, gledajmo po mogučnosti, da se taj san i u javnim odnošajima malo po malo obistini."
II.
„Smrtonosni nož u srce naroda rivaju oni, koji bi ga rada od vjere i Boga otcijepiti. Samo oni narodi uspijevaju, koji Boga i vjeru najpre-
čom i najsvetijom stvarju smatraju i narodne sile svoje modu i milošču odozgovsveudilj osvježuju i okrepljuju".
„Čovjek krščanin ničesa se na svijetu ne boji nego samo grijeha i one smrti, koju grijeh rada. Smrt poslije smrti i uskrsnuča Gospod-njega nije više smrt, nego početak novoga neumrloga života, blažen prelaz iz ove doline od suza u prebivalište vječite slave i utjehe".
III.
„Sve, Što je na svijetu dobra, slavna i stalna, to je u Isusu i po Isusu; sve, Što je osim njega ili proti njemu, tašto je, opsjena je puka i propast prava. Tako je bilo uvijek do sada i tako če biti i do konca svijeta."
IV.
„U živolu svakoga i naroda i pojedinca tri se stvari ujedno steči imaju, ako misle svoj cilj postiči, a to je: znanje, hotjenje i moč. Spojimo li to troje u službi istine i pravde ujedno, eto ti lijepa i slavna života i divnih uspjeha. Uzmanjka Ii pak rnakar samo i jedno od toga, okržljavio je život i rad naš. Bog je sa svojom slikom i prilikom polo-žio u dušu i pojedinca i naroda klicu pravu i živu svoga svemogučstva. I narodu je i čovjeku granice nemogučstva uvijek i uvijek razmaknjivati, dok narodi i ljudi toj težnji iskreno i odvažno služe, dotle su vrijedni biti orudem viših svrha; kad pak omlitave i u bludnje i blud zagreznu, tada polag sve vanjske sjajnosti u grob hrle.
V.
„Znano je, da je u novije doba u državni sustav i u državni život pristupilo načelo narodnosti, a i pravo je, jer je narodnost polag svete vjere najskupocjeniji dar božji; ali valja, po mom mnijenju i osvjedoče-nju, to načelo narodnosti, ako misli svojoj svrsi odgovoriti, duhom krščanstva i svetoga evandelja oplemeniti, uzvisiti, posvetiti i onom prave-dnosti nadahnuti, koja veli: „Što ne bi rado, da ti drugi čine, ne čini ni ti drugomu". Inače se načelo narodnosti rado izvrgne i izopači ter postane izvorom oholosti, nesnosnosti, sebičnosti i svakojake neprave-dnosti. Da pak u tom slučaju o pravoj slobodi, miru i slozi ni govora biti ne može, samo se po sebi razumije; samo se po sebi razumije, da se u tom slučaju i stare tečajem stolječa posvečene i na uzvišene svrhe upučene sveže izvrči i u povod nemira i raspra, svakovrsnih stiska i spona obratiti mogu. Ja ne bih rada, da se naš narod tudi od onih naroda, na koje ga Bog i država veže; neka bude i drži sa svakim, koji pošteno misli, koji mu bratsku ruku zato pruža, da se sreče, napretka i slobode svoje dovije; ali neka nikada i nipošto ne bude pod nikim".
VI.
„Bog me sačuvao, da bih ja htio kuditi naše vrijeme. Svako vri-jeme ima svojih vlastitih mana i prednosti. Jedna od tih mana jest, da je moč i čuvstvo religiozno danas u svijetu preveč oslabilo i da je u svijetu danas mnogo i premnogo težnja, koje to čuvstvo od dana do dana sve to više slabe. Ja držim, da je u tom pogledu veliko pomanj-
kanje, pak ako je danas u svijetu malo mira i reda, malo sloge u društvenim razredima, ako su danas javne moči i ugledi preveč oslabiii, ako se danas posvuda od danas do sutra živi, da je tomu ponajviše krivo oslabljenje religioznoga čuvstva. S te strane napredniji je bio srednji vijek, u njem je moč i religiozno čuvstvo skroz i skroz probila cijelo čovječje društvo, ter se je tim i um i srce i volja i mašta u toliko uz-visila, okrijepila, oplemenila i razgorjela, da nijedan vijek nije toli divnih spomenika na svakom polju umjetnosti proizveo, koliko srednji".
VII.
„Svečenik sam i vladika, pak sam zato i nešto doprinio, da se u narodu našem stvori i utemelji akademija znanosti i umjetnosti i sveuči-lište, da narodu svomu dokažem, da medu svetom vjerom i medu znanosti i umjetnosti ne ima nikakvih na svijetu opreka. Pak ako opreke kadšto i bude, nije ju narav stvari porodila, nego strast, slabost i za-nesenost ljudska,--— — Vjerujte mi, sve, što se je na ovom svijetu dosada uzvišenoga učinilo, učinilo se je složnim radom svete vjere i znanosti, a ljudi učeni, koji su znali umom i srcem svojim jedno i drugo prigrliti, najslavniji su ljudi, a djela njihova vječite vrijednosti i koristi".
VIII.
„Sa iskrenom ljubavlju ljubim braču, koja s nama u crkvenom op-čenju ne stoje. Ljubimo ih, jerbo se mi lijepim imenom katoličkim ne samo stoga ponosimo, što nam je vjera svuda po svijetu jedna ter ista, nego i stoga, što nam je ljubav opčenita, koja nikoga na svijetu, niti istoga neprijatelja svoga, od žara svoga ne isključuje.
Našlo se ljudi i medu nama, koji su i drugo časno i pošteno ime, kojim se dobar dio naroda našega služi i ponosi, javno na ruglo iznijeli i to, Bože neumrli! u onaj čas, kada se to ruglo napisati njekim načinom drugačije nije moglo, nego upravo krvlju bratskom. Bilo je vazda takovih ljudi na ovom svijetu. O njih veli punim pravom apostol naroda: Tašte su jim misli, slavu u nečasti traže, a misleči da su najpametniji, sidoše s uma. /a pako velim: ako bi i bilo s jedne ili s druge strane u tom obziru kakovih predsuda, ako bi se na pr. imenu narodnom gdje-god i zbilja priljubila vjera, — što nigdje na svijetu ne biva — imajmo ipak ustrpljenja, ne kršimo nikad zakona bratske ljubavi, znajino pouz-dano, da če v rij e m e, fca pr e d a k i prosvjeta, slične predsude odstraniti. Tko bi pako tim povodom hotimice razdor medu bračom sijao, podoban bi bio onomu, o kom sv. evandelje veli: da se je nočju, kada su težaci pospali, hotimice potkrao u njivu i kukolj medu čistu pšenicu posijao — — —.Mi upravo katolici svetošču života i izobiljem ljubavi imamo istinitost vjere svoje i plemenitost težnje svoje za jedinstvom svakom prilikom pokazati.
IX.
„Nezabludivost crkve i nezabludivost pape jedna je ter ista stvar, niti je ikome na svijetu dano razdvojiti u crkvi božjoj tijelo od glave, niti glavu od tijela. Kad sveta crkva proglasuje i tumači nauk sveti, čini to uvijek po ustima glave; kad glava to isto čini, crpi vječitu istinu iz
istih svetih i nepromjenljivih izvora, crpi ju istim duhom opojena ko i crkva sama." — — —
„Kad sveti otac papa u rijetkih slučajevih sam kano glava crkve i vrhovni učitelj krščanskih naroda koji nauk krščanski člankom vjere proglasuje, mi katolici držimo i vjerujemo, da je to nedvojbena istina Bogom objavljena".
X.
„Ja sam sveudilj ljubio sv. mater crkvu i sada ju jednako ljubim. — Uvijek sam bio uvjeren i još sam danas uvjeren i pripravan to po-tvrditi sa svojom smrču, da je najuzvišenije i najbožanstvenije djelo ruku i milosti božje: sv. katolička crkva, u kojoj i po kojoj prima ljudski rod sve obilje božjega spasenja. Uslijed toga ljubio sam iskreno sv. oca Pija IX. i poštivao sam ga kao vidljiva glavara crkve božje, kao na-mjesnika Kristova, kao nepogrešivoga natpastira crkve . . . Nikada nišam govorio ni proti njemu, ni proti rimskoj crkvi".
XI.
»
„Narod, koji ne zna uzavreti i do Boga pisnuti, kad mu se bez ikakva razloga najsvetija prava uskračuju, propada i izumire, jer samo tudom milošču, to jest vlastitom svojom sramotom i porugom živi. To je anemija prava i smrt gotova".
XII.
„Sirotinja naša ništa ne uživa u kučama svojima do nužde i nevolie; ništa ona tu ne vidi, što bi ju stalno razveseliti moglo. Svi mi od siro-tinje naše živimo, a premalo se za nju brinemo; čestoput je preziremo, od sebe odbijamo; čestoput stare i nove terete pod kojima skoro izne-maže, bez nužde joj ogorčavamo surovim i nepristojnim našim postupa-njem. Pak još k tomu na posljetku biva, da joj u crkvi onu jednakost, na koju smo Bogom i njegovim pomazanstvom pozvani, zavidimo. Želimo, da se i u crkvi od nje dijelimo i mjesto za se odličnije dobijemo. Mi smo dakle prostrani! crkvu zidali i želimo ju što Ijepše uresiti, da i naš dobri puk slobodno se u njoj kretati može. Kad osim lijepe božje naravi ništa ne ima, što bi ga pravo razveselilo, barem kad u svoju stolnu crkvu dode nek odahne, nek mu se srce i duša po volji raširi. Bar tu nek si kazati može: „Hvala Bogu, ovdje sam i ja, kao svaki drugi, kod kuče; hvala Bogu, ovdje me barem nitko prezirati ne može, jerbo onaj, koji se ovdje za vas svijet prikazuje, sirota je bio, kao i ja: sirotu je osobito ljubio i njegovao; osim svetih naših žrtvenika u sirotinji upravo živi, jer veli: Gol sam bio i odjenuli ste me, gladan sam bio, i nahranili ste me itd. Onaj, koji ovdje prebiva, ne gledi na čast, dostojanstvo, odieču, nego na dobro i pošteno srce; pak mu je Lazar, koji mrvice pod stolom kupi, stoput miliji nego bogati gavan, koji razbludno živi, pak još hoče da se i u crkvi baši veleči: „Nijesam kao drugi ljudi".
XIII.
„Svečenstvo, ako je dobro i kreposno, največi je dar božji, ako je pak nevaljalo, največa je kazna božja, koju je običavala božja desnica
na narod žudijski tada izasuti, kada je sve ostale kazne zaman iscrplla. Budimo narodu svomu kao što po samom imenu svojem, (sacerdos) biti imamo, dar božji. Istinabog iz naroda samog proizlazimo, zato sve nedostatke i mane naroda svoga iz krila obitelji svojih crpimo i na sebi nosimo; ali se sjetimo, da smo upravo zato svečeničko zvanje odabrali, da se opčih mana i slaboča otresemo, da se u svakoj kreposti i valja-nosti puku na čelu stavimo, da mu u istini svjetlo budemo i sol, koja od skvarenosti čuva. Sramota bi i ukor bio, da mi, koji smo se zavje-tovali, da čemo na čelu naroda stati, učitelji i prosvjetitelji njegovi biti, da lošiji i slabiji od njega samoga budemo. Naš siromaški narod dosta trpi. fa sam u duši svojoj skroz na skroz uvjeren, da če naš narod sve patnje i suprotivštine svoje sretno svladati i do svoga cilja dospjeti, samo ako mi svečenici u čestitosti i revnosti svojoj živi mu zaklon i živa mu potpora budemo."
XIV.
„Za krst časni i slobodu zlatnu", to je bila, to če i za vazda, ako Bog da, ostati lozinka naroda našega. Pod tim znakom dobit je jamačna. Mi želeči stupiti u kolo izobraženih naroda i proslaviti se na umstvenom polju, kako smo se negda na bojnom, polučit čemo bez dvojbe želju svoju, ako pod istom zastavom vojevali i luč, koja s propela svijetu svijetli, slijedili budemo."
XV.
„Mi Slaveni ne čemo izvršiti velikog onog poslanstva u Evropi ni u Aziji, ako nismo jedno. Sve nevolje naše dolaze nam od nesloge naše. Jedino jedinstvo moglo bi nas spasti . . . Jedinstvo, sloga i ljubav našeg naroda bila mi je i jest mi i sad jedina i največa želja na ovom svijetu. Ja sam za to jedinstvo, za tu slogu i ljubav vazda mislio, vazda radio, pa ma da su me mnogi radi toga krivo stidili i osudili. A za to jedinstvo naroda našega ja sam pripravan i život svoj žrtvovati. Narod nam je siromašan, biju ga teške nevolje, narod nam ne ima prijatelja, ali svemu če se dati pomoči, ako dodemo do sloge i ljubavi, ako dodemo do jedinstva. I ja kada se budem rastajao s ovim svijetom, posljednja če mi molitva biti za jedinstvo naroda moga .. . Svemoguči vječni Bože, smiluj se momu dobromu narodu i ujedini ga!"
Branko Štorov:
Sveti Grad.
Miruju svete razlivene vode nepomične ko volja mučenika. Nad njima silni abonosi svode jaki ko ljubav prvih mučenika.
I vode u grad smirenoga htenja Košto u cevi zlatno puce pada
kad nema zraka. Tiho i bez trenja. Košto u pečal slazi prva nada.
A grad je lep. Lepezaste paome miruju kao ponos uverenja. Kraj njih se vode blistaju i lome u bogatih fontana otkupljenja.
Na trgu smeh. I ljudi. Žene. Deca. I perspektiva ne kvari mu črte. Po Božjoj volji, satovi se vrte.
A grad je svet. I temeljima trese ekstaza kao kolenima sveča. A grad je jak. I može da podnese.
Anton Vodnik:
Revne deklice.
Kako smo me deklice revne — bedne na cesti . . .
Kako se nam smilijo naši zlati lasje,
(ki v belih večerih na njih dehti mesečina
kakor Marijina dlan . . .),
oči naše sinje,
ker nas srečujejo tuji ljudje . . .
Kako smo me deklice revne — bogate,
kadar smo same . . .
(sar.je so naše vse bele in zlate),
do bolne omame
se natrepečejo duše in röke,
kot zvon razdrhte se
v sinjine globoke . . .
Nikola Kolarek:
Iz uspomena na mrtvog viteza sv.Grala.
,Nikola nije uzalud živio; novi če ljudi poči stazom, koju je on utro, novi če rod silniji i jači od starih nastaviti njegov rad, pa njegove osnove nijesu uzalud sijatie, jer nikad ne žanje onaj, koji sije*.
Dr P. Rogulja: „Sunce na smiraju".
„Hvala Bogu, izmakli smo iz ovog otudenog grada, koji je danas na dan 20. kolovoza, u znak slave istakao tudinske zastave, a nama šilom bajuneta brani, da kroza nj prodemo s hrvatskom trobojnicom na grudima. Ali neka! Mi, reprezentanti mlade katoličke Hrvatske, idemo i
preko ovog poniženja k trsatskom svetištu, da na ovoj dominäntnoj točci hrvatstva, a pod okriljem Bogorodice, u znaku rada, proslavimo deset-godišnjicu pokreta, koji de Hrvatskoj donijeti spas i preporod od njezi-nih kulturnih i nacijonalnih neprijatelja," — govorio je več krepki muž, črne brade, grupi učesnika trsačkog pouzdaničkog sastanka god. 1913., dok smo se kamenitirn stubama uspinjali s Rijeke na Trsat. Iduči par kora-čaja sprijeda, okrenem se na te riječi, i u govorniku prepoznah njega, koga nam čas prije u redakciji prikazaše kao šef-redaktora prvog katoličkog dnevnika.
Bilo je to u vrijeme, dok se Rijekom bančio „prekodravski brat". U vrijeme, dok je Čuvaj u Hrvatskoj gušio svaki glas slobode, te i mi zborovasmo pod policajnom paskom, a oba su naša mrtva Viteza sred zadrtih neprijatelja visoko dizali barjak novoga roda.
Još se danas živo sječam, kako je dan iza toga sigurnošču isku-šanog radnika, razvijao Petar Rogulja principe organizacije katoličkoga naroda. Sjedeči u kutu dvorane hrvatske čitaonice na Trsatu i bilježeči, što sam uhvatio, nijesam očekivao, da ču tako skoro gledati, kako ispod ruku toga predavača niču institucije, s kojima je govorio s tolikim odu-ševljenjem i uvjerenjem. A najmanje, da ču o našem mrtvom vitezu sv. Grala pisati ove drage uspomene, koje su danas dio duša čitave jedne generacije, odgojene u školi dra Petra Rogulje. S njegovim idejama u duši, stoji ona več dijelom u borbi života, a dijelom se sprema da dje-lima, na koja ju je „ljubavlju, drugima nepoznatom, putio „časni otac" Vitezu sv. Grala sačuva trajan spornen u svome narodu. Toj su generaciji, da je bodre i jačaju, posvečene sve uspomene.
Iscrpljeni ratom, a još više gladu, usprkos recepta visokih austrij-skih političara: aushalten und durchhalten, naši su ljudi po Bosni, Dalmaciji i Istri na desetke umirali. A djeca, pokoljenje naše budučnosti, uzalud su tražila suha hljeba, kad ni hljeba nije bilo. Zar uzalud? Ipak se našlo ljudi, koji su pokrenuli akciju, da se od biča ratne oskudice spase barem oni, koji nijesu ništa zgriješili na svjetskoj krivdi, da se spase nejaka djeca. Mislite li, da je kod te akcije mogao uzmanjkati On, koji nam je često ponavljao poruku velikoga dra Kreka: Dobrih matera i mnogo djece, daj nam Gospode, i mi smo spašeni!"
Sredinom srpnja 1917. javljeno je, da če u zagrebačko sjemenište stiči na prenočište neko 300 istarske i dalmatinske djece, koja su puto-vala za Slavoniju i Bačku. Priredismo spavaonice i podveče podosmo na kolodvor pred djecu.
Iznenadismo se, kad kraj čete mališa, s lampioninia a ruci; ugle-dasmo i Njega u vojničkoj odori. Ne znam, što je pretrpio, dok je sa-kuplo i ovamo doveo te žive mališe. Ali da je trebalo imati mnogo ustrpljenja i ljubavi, dok ih se tek nahranilo i spremilo u spavaonicu, o tom sam imao obilje prilike da se uvjerim. Mnoge, koji več davno ne videše pristojne večere, trebalo je formalno hraniti. Razumije se, da ni pri tom poslu nije on bio zadnji.
Konačno bilo je ipak sve na svom mjestu i hcdnicima je zavladala tišina. Još nijesmo dospjeli u onoj navali posla, da se s njime pošteno pozdravimo. Pretražujuči po sobama, pitali smo svagdje za „gospodina s bradom". Tako su ga djeca zvala. Nadosmo ga u jednoj sobi. Sjedio je na krevetu i držao maloga Istranina. Mališ je plakao za majkom i
pitao, hoče Ii skoro kuci. Mrtvi ga je učitelj grlio i tješio: „Za par dana, kad se najedeš, doči če majka, da te vidi i onda če ostati kod tebe" — pernio ga je i položio medu drugu djecu.
Nikako nijesam mogao shvatiti, zašto se On, koji je imao znanja kao malo tko, komu su se otvarali putevi do visoke karijere, žrtvuje na takav način za ovu nestašnu djecu. Neobična mi bila čitav a ta ekskurzija, a najzagonetniji On sam. Pitao sam ga, kako se snalazi u tom dječjem carstvu, a mjesto odgovora stane pričati, koliko je bijede i glada našao u Dalmaciji i Bosni. Smilila mu se djeca. Ali druga je misao, koja ga tjera k ovoj djeci. „Ova če djeca biti spašena od smrti ovdje, gdje ima još svega dosta. U Banovini, Slavoniji i Bačkoj nači če druge majke, drugu braču i sestre. Opazit če, da ovdje ljudi govore istim jezikom, da isto osječaju kao dolje njihovi u rodnoj kuči. Djeca če brzo* znati, da su ovdje jednako Hrvati kao i njihovi roditelji. A bosanske, dalmatinske i istarske majke ne če moči zaboraviti našim ženama ljubavi, što su im spasile djecu od smrti. Tako če ova generacija patnika učiti stare i mlade, da smo svi jedno, i najviše pridonijeti budenju narodne svijesti. Jer ona če biti predmet, na kom če Banovina, Slavonija i Bačka prinašati realne žrtve za svoju braču po Bosni, Dalmaciji i Istri. A kad bude i posljednja baka na Dravi, Dunavu, Raši i Neretvi uvjerena, da smo jedno, onda čemo istom biti slobodni! Na ovoj djeci gradimo svoju slobodu!"
Sad sam razumio sve!
* * *
„Je li čitav Izrael ovdje?" — pitaoje ulazeči u sobu zagrebačkoga zbora, gdje se sakupio sav „narod", da čuje novoga gosta.
„Svi su ovdje do posljednjega", odgovorim i uvedem do časnog mjesta u sredini stola, iznad kojega visi slika dra Mahniča. Mrtvi je Učitelj došao da započne školu, u kojoj je davao čitavoga sebe. Vrativši se u svibnju 1919. s puta po Bosni, Dalmaciji i Primorju, prikazivao je stanje i razvoj katoličke akcije.
„S idejnog se stajališta naše hrvatstvo pretvara u jugoslovenstvo na osnovu maksime, da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod, kako smo to več pred 8 god. naviještali. Demokratizam se' radikalizovao i mi najradikalnije zastuparno opravdane zahtjeve sirih slojeva, a naš je kato-licizam prebolio unutarnju križu, te tko hoče danas biti protiv nas, taj mora da stane na izrazito protiv krščansko stajalište. Naš se katolicizam mora ispoljavati na svim poljima javnoga života. I u politici, jer u 70 postotaka odlučuju ovdje moralni principi, koji su za nas identični
s principima katolicizma".
»
Tri su faktora, koji pokreču organizaciju naroda: episkopat, seni-orat i kler. Episkopat je glava, seniorat srce, a kler hrptenica katoličke akcije". Podavao je podrobnu analizu svakog ovog faktora i odviše bi zavukao stvar, kad bi na ovom mjestu sve izustio. O kleru je on uosta-lom pisao u „Vzajemnosti" 1918. god. pod šifrom S. C. Potsjetio je na tip onog svečenika, koji uprljavši posvečene ruke trgovačkim poslovima, bježi sa žalova Jadrana ovamo u našu atmosferu i ovdje živi kao profesor, novinar. Svečenik apostota! „Časna bračo, kad griješite, mislite i na to, da se polagano dogadaju apostazije. Korak za korakom ostavljali su u duši Hrista oni, za koje smo držali, da su naši cedri libanonski, koji su zaklinjili vjermst Kristu i Crkvi".
Banovinsko svečenstvo, osobito zagrebačka dijeceza, proživljuje tešku moralnu križu, možda najtežu, što ju je dosad proživljela. S jedne je strane velika socijalna nejednakost izmedu višeg i nižeg klera, a s druge „žuti" pokret. Što su i što hoče „žuti"? Oni su pojav moralne destrukcije, koja dolazi poslije svakog rata, a hoče da budu najamnici svome biskupu i hoče ženu. Pamtite dobro 1 Mi katolički lajici zahtijevamo, da svečenik bude celebs. Jer samo takav svečenik može da vrši uzvi-šenu socijalnu zadaču sluge Kristova. Koji je izlaz iz ove krize ? Samo solidna moralna organizacija svečenstva u sveč. zajednicama 1 Vi ste zvani da unesete idealizam u materijalizovane redove hrvatskoga klera. Mili moji, ostanite vjerni idealima i kao svečenici, jer dobrih svečenika najviše trebamo. Silna je moč katoličke Crkve u njezinome kleru. Bez valjanog klera nije moguče ni zamisliti uspješnu katoličku akciju. Problem naše katoličke akcije jest i zapravo problem dobroga klera i dobre inteligencije. Vi i hercegovačko srednjoškolsko daštvo podajete najbolje nade". Tu je pričao, kako je, makar i mator, plakao, kad su mu u Hercegovini rekli, da se oni ne daju nadvisiti u žrtvi za katoličku stvar ni od samoga Rogulje.
„Dvovrsna je organizacija seljaštva: prosvjetna i ekonomska. Ova hoče, da seljaka istrgne iz pandža seoskih lihvara, dade mu jevtin kredit i organizuje prodaju njegovih raznih produkata. Prosvjetna organizacija mora našemu narodu podati idealnih vrednota u njegovom svagdanjem životu, koji nije baš idealan. Treba seljaku pokazati, da ima i viših do-bara, za koje je vrijedno da žrtvuje plodove svoga tjelesnoga rada. Zato su omladinska društva baza svega našega preporodnoga rada u narodu".
„Ekonomsku i prosvjetnu organizaciju radništva drže danas u svojim rukama socijaliste i komuniste. Prvi su došli medu njih i terorom sile svakoga da stupa i u njihove političke organizacije. Ali doči če kraj i crvenom teroru! Socijalni organizmi nijesu nepromjenljivi. Socijaliste su skalupili svoju organizaciju od raznih elemenata i tu če ih heterogenost najprije zakopati".
Mrtvi se vitez uspravio i uzdignutim glasom govorio: „Ideja, ma kako glupa bila, mora pobijediti, samo ako se ustrajno provodi. Hočemo da rekristijanizujemo svoj narod. Mi to svom dušom hočemo, mi to moramo i mi čemo to postiči. Za 10 godina Hrvatska mora biti naša!"
Umoran je sjeo na stolac i upitao, želi li tko štogod da pita. Ci-jeli se Izrael plaho obazirao, dok se netko javi: „Doktore, rekli ste, da je episkopat na čelu naše akcije, da je to naš glavni stožer. A što če biti onda, ako dode do spora ili nerazumijevanja naše akcije sa strane episkopata? Posve je tihim glasom govorio: „Prije nego odgovorim, napravit ču malu digresiju. Naš je katolički pokret dosada pretežito la-jički. Abnormalna je to pojava, ali tako jest. Imali smo za vrijeme rata da ponajviše mi lajici rješavamo najzakučastije probleme, potsječam na pitanje, da Ii Köln ili Berlin, na pitanje o dopustivosti revolucije, o od-nošaju prema pravoslavnima, pa ipak možemo danas reči, da nijesmo nigdje zabludili. Uvjeren sam, da je to osobiti utjecaj Previdnosti i to nam je ujedno zalog, da smo na dobrom putu. Mislim da Providnost osobitim blagoslovom prati naš rad, jer nam je povjerila u ovoj državi veliku zadaču: Izmirenje Crkava. To je metafizički raison d' etre opstanka naše države. Zato smo je stvarali i ne čemo je dati uništiti upravo radi ove vjerske zadače.
A sada odgovor: Katolici smo i kao takovi hočemo da radimo pod vodstvom episkopata. Mene bi kao iajika strašno boljelo, ako bi naišli na nerazumijevanje naše akcije sa strane episkopata. I u tom slučaju mi čemo se podvrči odluci. Ali vjerujte, mili moji, da Gospod onda šalje narodu loš kler i biskupe, kad hoče da ga kazni. Molite za svoje bi-skupe, jer nose veliku odgovornost pred Bogom za ovaj narod. Molite za sve, koji rade u katoličkoj akciji, da uvijek nadu u svom radu pravi put, kako bi se Gospod več jednom proslavio i u svom zapuštenom narodu." Nasta mukla tišina, koju On tiho prekine : „Časna bračo, sjetite se i mene barem jednom Zdravomarijom!" — i ode. (Nastavit če se.)
Tine Debeljak:
Ob rdeče zasenčene luči.
Tak nalahno in sanjavo se rdeče žarenje preliva v mrak, ob oknu zastrtem trepetajoč; tak mehkö nadahne misli, v daljavo skozi m rakove hiteče
in me uspava v. ritmu valov svoje himne: —
da zaslutim lahkotni korak in čutim melodijo
hrepenenj udejstvovanih, ki mi zvenijo nasproti, v smehu poskakajoč--
--nad mano in sanjami rdeča je noč--
Tin« Debeljak:
V mesečini.
Kot lahen dih
se noč ovije dreves ob poti in vetra peroti
zatrepetajo v vrhovih kot vzdih, pritajen i tih--
Srce drhti, nemirno čaka v tej noči ljubezni, ko lije srebro mesečina, in vije sence iz mraka na poti pokojne —
tedaj se nagne obraz s hrepenenjem v hrepeneči obraz in dahne vanj sanje opojne . .
R. Venny:
Blago Vama.
Stupajte samo mirno i puni vere Vaše je nebo svetlo i zvezde su Vaše jasne, a jednim ste posmehom blagim uresili usta . ..
Nemojte drhtati, dušo, što svet je tako podal; znade on bit i lep i blag ko Vaše oko i sladak, posmehu sličan sa Vašijeh usta.
Al to je retki čas —
Jer ja ga uvek gledam i uvek gledam Vas i nigde ja ne sretoh ni oka tog, ni duše, jer vi ste od sveg lepša i vi ste lepa sama
blago Vama . ..
U zenitnom suncu gine dol. Dugačka ravan zrelim zlatom pokrita. Ruše se valovi dozreloga žita, na daleko miriše rasijana bol . . .
Pokopan u zemlji oživeo krt. Otkrivaju se bela, gola mesta. Pod nebo visoko popela se cesta Dolazi sumor jednoličan strt.
Jutros je kroz polja prošla Smrt.
Smeh prešustnic je sikal iz zastrtih oken v megleni kaos noči, ko sva premišljala tragiko zaljubljenih kač — do krvi utrujena in zastrupljena od božanstev vsak drugih oči.
D. Sudeta:
Jože Piber:
Megla.
(Belo prokletstvo.)
V dimu cigaret in električne luči si zagrnila zavese, rdeče — kot vžgana telesa devic — mučenic —, da bi izgrebla iz duše drhteče zadnji upor in s pretajno, brezbrežno omamo razpela gobeline polnočne sreče.
„O, dolgo zakrivala svoj si obraz v svetniško nedolžnost in gloriolo Marije!"
Potem sem ubil električno hruško.--A smeh prešustnic mi je
sikal iz zastrtih oken v megleni kaos duše težke disharmonije.
Andrej Križman, Ljubljana:
Omnia renovare in Christo et primum nos ipsos.
Brez vere je torej hotel ustvariti srečno človeštvo v toliki popolnosti, kakor je dosedaj še ni doseglo ne z ozirom na smisel pravičnosti, ne ljubezni in ne požrtvovalnosti, pa hotel jo je preustvariti ob popolnem neumevanju nje same. Pozabil je da človeška družba sestoji iz poedincev in da je tem treba duševnega preporoda, da jih je treba vzgajati za vredne člane take družbe. Nič ne pomaga, če postavimo jutri všo človeško družbo pred dovršeno dejstvo, pred razmere, v katerih je v najlepšem svitu uresničeno načelo enakosti, svobode in bratstva, če pa človeška srca ne bijejo resnično v bratskih utripih. Če vsagdo misli le nase, nič ne pomaga načelo enakosti in svobode. Še predno bi solnce zašlo, bi videli razdejanje, kakoršnega še ni doživel svet.
Jasna neoporečna priča v tem oziru nam je boljševiška Rusija. Še leta 1918. je rekel Trocki, da hoče ruskemu narodu pričarati nebesa na zemlji. In danes? Tam, kjer su toliko govorili o svobodi, o reči, o miru, o ljubezni, o človeškem dostojanstvu, o enakopravnosti, o svetosti človeškega življenja, tam pravim, se šepiri danes najgorji absolutizem, tam je beda doma, tam se širi sovraštvo in človeka ponižujejo pod žival. Gorkij sam nam poroča, da so leta 1917. v Teodoziji vojaki javno prodajali ženske po 25 rubljev. O, dostojanstvo! Tam se preliva kri v potokih, gazi vsaka pravica v blato. Nebesa, nebesa, kje ste!?? Ni jih, ker smo ljudje, a pekla bi tudi ne trebalo.
Toda tam, kjer ne gledajo v življenje in gredo preko src, kjer oz-nanjujejo neisprosen razredni boj, kjer voditelji izrabljajo strasti naroda, mu demagoško obljubljajo raj, bolest trpečih nalašč rasplamtevajo z ognjenimi besedami, samo da širijo nezadovoljnost in podpirajo vsako anarhijo, vsako negacijo, kjer je princip boja krvavo maščevanje, tam je to umljivo. Ne voditelji, ki ljudstvo tako vodijo in ne ljudstvo, ki ima take voditelje, ne more biti prepojeno resnične socialne misli* pomoči človeštvu. Ljudje s takimi motivi so vsaj po veliki večini njeni pristaši in le zato poudarjajo in zahtevaju socializacijo, ker so sami posredno ali neposredno zainteresirani na njej. Vzemite jim ta interes kakorkoli in njihov socijalizem zgine v nič ter se prevrze v skrajni solipsizem.
* Očiščena prvotnih zmot.
Zlasti pa je velik greh, posebno v dobi revolucij vsaka nepremišljena obljuba, o kateri ne vemo, če ni kako bi jo bilo mogoče izpolniti. Za vsak program je treba načrta udejstvitve.
S takimi znaki je stopila v svet mehanična reakcija proti kapitalizmu v obliki in duhu Marxovega materialističnega socijalizma. Zato taki uspehi.
Mi le obžalujemo, da se je soc. misel porodila v dobi manchester-skega liberalizma in tako privzela vse njegove verske in politične hibe; dasiravno je tako moralo priti obžalujemo, da je soc. misel postala raz-rednobojna s kaljo nesocijalnosti.
Ne obsojamo velikih mož, ki so to misel spočeli in ji nadeli tak plašč svoje osebnosti ni svoje dobe, ampak spoštujemo jih, kajti njihovo srce je moralo biti kljub vsem velikim zmotam njihovega življenja plemenito, da se je zavzelo za zatirane in tlačene. Hvaležni smo jim za vse dobro, kar se je pod njihovim uplivom zanje res doseglo.
Skrb za zatirane in uboge je, ki dela socijalno misel veliko in silno, je biser, ki proseva vse socijalno delo in mu daje neporušno moč.
In ta misel, dati zatiramin pravice, nad uboge razliti ljubezen svojega srca, je, ki tudi nas dela prijatelji socilalnega gibanja. Daleč proč od zmot in zablod, ki so jih ji primešali, njeni prvi glasniki in jih morda hoteli napraviti za njen bistven del, se hočemo boriti za njeno uresničenje in v dosego tega cilja hočemo kreniti povsem drugo pot, kot je bila njihctva taktika in je taktika tistih, ki njim slede.
Zgodaj že so namreč spoznali veliki možje, ki jih ni okužil duh časa ni jim zastrl oči, one usodne hibe soc. gibanja in zgodaj že so svarili in opozarjali nanje.
Boj se je začel med razrednobojnimi in pravimi soc. idejami. Prvih se je oprijela soc. demokracija, drugih kršč. solidarizem.
Kakor je soc. demokracija čisto pozabila na posameznika in vse svoje sile posvetila neposredni preobrazbi celotne družbe, kolikor bolj je ona vodila boj zoper zunanje pojave življenja, toliko bolj je slednji obračal svojo pozornost na življenje posameznika in povdarjal potrebo notranje prenovitve, dobro vedoč, da od tam izhaja začetek in konec vsega človekovega udejstvovanja.
Človeška družba je organizem, posamezniki pa stanice v tem organizmu in zastonj se trudimo, da bi bil organizem zdrav, dokler so bolne stanice.
Vedeli so pa, da je ni na tem svetu sili in ni nikjer najti zadostnih razlogov, ki bi mogli vezati, ali bi mogli nagibati duha, da dela tako in tako in ne drugače. In še nekaj! Vedeli so tudi, da ta svet z vsem svojim bogastvom in vsem svojim leskom nima, po čemer toli hrepeni človeško srce, nima moči človeka napraviti resnično srečnega.
Kje naj iščemo zdravil za bolne stanice, kje nagibov, da bo vsakdo delal to, kar je v prid celotni družbi ? Koko naj damo človeku moči, da bo vladal sam nad seboj, kje vzarov najti, radi katerih se bo odpovedal veselju, odrekel vživanju, kadar to zahtevajo koristi družbe? Kje naj najdemo nagibov tolike samozataje?
Čast? Kaj pa, če bo korist večja od časti in če morda niti na časti ne bom mč trpel? Dolžnost? Kdo mi naj jo naklada? Ljubezen, usmiljenje? Če pa sebe bolj ljubim in se sebi bolj smilim kot pa ljubim bližnjega in se mi smilijo drugi ? Kje torej najti nagibov tolike samozataje ?
Ta svet jih nima.
Tako življenje samo kaže pot in priča, kako na rahla tla, takore-koč v ozračje stavijo stavbo človeške sreče vsi tisti, kojim je ta svet vse.
Za vse torej, ki hočejo in ljubijo resnico, ki želijo videti človeštvo resnično srečno, pa naj so to lajiki ali kleriki, in se ne strašijo pri tem pogledati tudi v svoje lastno srce, je in mora biti jasno, da je treba njihovemu delu trdnih, neomajnih temeljev. Teh pa ni razen v pozitivni religiji. Večnih temeljev za ljudstvo, večnih vzorov za voditelje! Pa kakor je resnica le ena, tako je le ena religija resnična in prava. Vsi veliki duhovi, ki so se tega zavedali, so jo iskali in našli v krščanstvu. Našli su v njem nedosežni ideal Kristusa, ki jim je bil pri vsem delu pot, resnica in življenje.
In kje, kje potrebujemo bolj zanesljivega voditelja kot ravno v težkih socijalnih vprašanjih, predvsem, ko ne gre samo zato, da govorimo ampak zato, da delamo.
Človeštvo je danes zrevolucionirano do dna duše. Je še družba in ni več. Je, ker ga vezejo vnanje fizične sile; ni, ker moralno ne priznava avktoriteta v tej družbi, ker je slednja sama zavrgla svoje temelje. Trdne, jasno začrtane poti je treba. Družbi je za njen obstoj nujno potreba notranjih vezi ni skupnih neovržnih načel.
Jasno pa nam začrtava to pot in daje najvišjih norm Kristus s svojim stavkam: „Iščite najprej božjega kraljestva in vse drugo vam bo navrženo!" Naj se smeši ta stavek, kolikor hoče, dejstvo je: če se bomo potrudili, da bo zavladalo božje kraljestvo najprej v naših srcih in nato v srcih drugih, imeli bomo na zemlji mir in red in blagostanje. Ali niso dovolj očitno tega izpričala prva stoletja krščanstva, ki so kakor na mah preobrazila ves svet, vse zasebno in javno mišljenje in življenje?
(Dalje prihodnič.)
M. S.:
Najmladima.
Obilježje današnjeg života jest neka nervoza i trčanje u neizvjesnost. Čini se, da je rat osporio sve vrednote, koje su prije ravnale našim dušama i ushičenjima. Nije to nešto abnormalno, več naprotiv mi smo doživjeli doba, koje se logično razvijalo. Baza, na kojoj se razvijao do ratni svijet, bio je filozofski objektivni ili subjektivni koji sistem, repre zentovan od individua jakog uma i dubokog shvačanja. Za njima se svijesno ili nesvijesno povodio svijet.
S ratom nastala je nova epoha, ne samo u povijesti, nego i u filozofiji i literaturi. Mi smo spali na najniže materijalističko shvačanje i na najbrutalniji ničeizam. Možemo dapače očekivati jednoga novog filozofa, koji če sintetizovati današnje naziranje i biti slavniji od Epikura i Darvina. A ako nade propagatora, taj če natkriliti Lukrecija.
Svejedno. Treba biti osobito oštrouman, da se shvati današnju generaciju. G ivorimo o literaturi. Ona pretstavlja život. Pred nama je kaos i iz njega moramo izvuči jednu vrednotu. — Teže je govoriti o današnjoj književnosti, nego li o trečentizmu kod Talijana i nego li o sečen-tizmu, makar smo mu mi sada i odviše blizu. Tu je život. Ovaj naš život, novo doba, ljudi bez iskrenoga smijeha. S velikom rupom u grudima.
Dok su Slovenci od 1895.—1914. god., od naturalizma do epigon-stva, doživjeli jedva jednu epohu u literaturi, mi smo več prošli kroz tri stadija. I sada proživljujemo četvrti. — Sve nam je nejasno. Ne ra-zumijemo ništa. Moramo priznati, da nismo ni išli za tim, ali jedno stoji: da su novi ljudi, koji ipak vrijede, previše skakali. Verlain, Francuzi i Nijemci su daleko i mi spontano vičemo: Natrag!
Kamo? Na to je pitanje teško odgovoriti. Svakako mi treba da do-živimo renesansu. Tražimo izraz života i ulaz u život istinski. Spontanost i naravni razvitak naše umjetnosti. Jer, istina je, da je „vrhunac umjet-nosti baš ondje, gdje se ona najmanje opaža". Inače je iz dekadense izlaz nemoguč.
Stoga bih preporučio drugovima, koji osječaju poziv, da potraže najprije sebe, a onda izraz. — Krščanska je duša velika, ali i naivna. Možda bismo ipak više dali, kad bismo zaronili u veličajnost mistike i svetačkih ushičenja; u poeziju Crkve i u bogatstvo narodne duše ? . . .
Ljubo D. J.:
Plava noč.
Duge tamne niti u noč beže. U noč beže svetle moje oči I krik jedne bolne duše toči. U noč plavu moje oči beže.
Stazom belom oči mi vijore . . . Žutim svetlom k Svetlom Gradu lete, S plamnim srcem, bolnim osmehom K Večnom Svetlu bele silhuete.
Kroz bledo svetlo, što ga Luna tka S tirkiznim svetlom plave noči Vidim bezbroj žutih kandelabra U grimizu zlata, gde se svetlo toči.
Sa osmehom bolnim u očima Kročim bledom senom Lune, Sa jednom željom u grudima: Terat sene, što mi dušu bune!
Iz „Soneta zvijezda".
U kopreni zlatnoj edemskih krjesova nuancama tihim protežu se zrake ljubavi i siavija. U nevidnom kraju konture se bijele nadanja i snova.
Pa im prošlost slijeva odraze i čare, što pod blagim rujem površinom dižu polunijemim dahom. Posred rajske glazbe zvjezdane ih luči miluju i žare.
A jedna se blijeda ovud gubi zjena. Alemovu halju smjelim prstom dira pitanja i želje. 1 dok sudba svira
negdje pjesnu.staru, podiže se mrena željezna i črna. Sliku rajsku rine ispred duše. Ona za njom gine, gine.
v
Covjeku.
Dodi amo, da ti vidim, da 1' ti srce jošte kuca; il je blijedo, istrošeno, pa od puste zime puca ?
Dodi amo, da ti vidim one tvoje čiste grudi; jesu 1' jošte sveder bijele, da ih snježna ljubav budi?
Oj, čovječe, dodi, dodi! — Zašto tude sjediš samo? Gdje je srce, gdje je ljubav? — Zar se više ne poznamo?
F. S. Štorov:
Moje dekle božični večer je
Moje dekle božični večer je, nima zidanega krila, nima židanih nogavic,
nima rokavic, ne hermelina in diadema ne,
diadema ne . . .
A. Šop:
N. Sop:
Moje dekle božični večer je, nima židanega krila, nima židanih nogavic, ima kito kraškega rožmarina in dvoje lic, belih kot sneg, od trpljenja belih kot sneg . .
Neispevana pesma.
Na dnu srca moga jedna pesma mirna Ko božična večer u belini sniva, Koja nigda svetu ispevana nije, U kojoj se borba i pobeda skriva.
Ona če se jednom iz srca da vine, Pa da klikne gromko punim snage zvukom I prekine moju jednoličnost sivu Ispunjenu dosle tišinom i mukom.
Ili če ko ptica na krilima snažnim Vinuti se gore nad večite jade, Zazujati tiho sa zvucima nežnim, Koji borbu tešku i pobedu slade.
Kroz zeleno granje i kroz okna stara, u zamiru sjetnom i nijemoj samoči, zadnji drhtaj zrake kroz tminu se toči i titraji sjenke — nemočnoga žara.
A stazama oštrim, bez tereta sjajna, tek sa bolnim srcem i sa čistbm dušom otvorenih grudi kročim ovom tmušom, a krvave pute zlati miso bajna.
Iz palača svijetlih struji pjesma pjana, a srdaca bolnih krik ko plačno more prodire u dušu. Na daleke gore put me vodi strmi — zalog boljih dana.
I. Katalinič:
Ivo Horvat:
i 65
Prigodom stogodišnjice J. J. Strossmayera — Obnovimo pravu sliku Strossmayerovu.
„1 vrag se, gle, na Pismo poziva."
Tih drastičnih Shakespearovih riječi mogao se čovjek sjetiti i pri-godom nedavne proslave Stross-mayerove. Naši liberalci, koji na-prežu svu snagu, da obore ili barem oslabe katolicizam i uopče krščanstvo, svojataju Strossmayera za sebe ne samo kao pobornika jugoslaven-skoga jedinstva, nego i kao ne-kakva zastupnika svojih protivukrš-čanskih ideja! Prema njegovu črtanju bio bi Strossmayer gotovo isto što i Döllinger, Harnack, Giordano Bruno ili — si licet magna com-ponere parvis — kao naš Božo Miloševič, Dragutin Tomac i Stje-pan Zagorac.
Sreča, što imademo Strossma-yerove govore, rasprave, listove i propovijedi. Sreča, što imademo tolike žive ljude, koji su Strossmayera poznavali, i tolike spomenike, u kojima je sačuvan njegov duh, pa možemo lako da oborimo u prah falsifikate nekih feljtonista, koji rni-sle, da ne trebaju čitati nijedne „suhe" povjesne knjige, več mogu da i našu nedavnu prošlost kasape prema svojim željama i predodžba-ma svoje domišljate mašte.
Strossmayer je zastupnik istih kulturnih ideja, koje su u posljed-nje vrijeme unosile u naš privatni i javni život dva velika Slovenca, dva velika Jugoslavena: biskup dr. Antun Mahnič i dobrotvor naših proletarskih staleža dr. Janez Krek. Razlikovali su se u osobnom savr-šenstvu i u načinu rada, ali u na-čelima i u ciljevima bili su jednaki.
„Antiklerikalizam" dvadesetoga stolječa, kojim su se zakitile sve protivukrščanske struje novijega vremena, izbacio je krščanski duh iz nekih ustanova, koje su osnovane najviše Strosmayerovim crkvenim novcem. Hrvatsko sveučilište, Jugo-slavenska Akademija, pa i galerija slika, ne razviše se onako, kako je Strossmayer želio i predvidao. Pro-pelo, što ga je on pokazivao svojemu narodu kao znak spasa, na-pretka i pobjede, nema više gotovo nikakve časti u tim zavodima. Nauka i djela biskupovih ljubimaca sv. Augustina, sv. Tome, Bossueta, Chateaubrianda, Guizota i Leona XIII. moradoše u največem dijelu naše inteligencije da uzmaknu pred naukom i djelima Darvina, Haeckela, Marxa, Heinea i Machiavellia.
Ali premda se Strossmayerova duša ne vidi više ni u zagrebačkom sveučilištu, ni ujugoslavenskoj akademiji, ni u galeriji slika, ipak nije još nestalo spomenika, u koje je tako reči neizbrisivo uklesan lik ovoga velikoga Jugoslavena i velikoga katolika.
Sinteza Strossmayerovih kulturnih nazora jest dakovačka stolna crkva. Mnogo je muke imao pokojni vladika s njome. Onako otprilike kao Dante sa svojom „Božanstve-nom Glumom" ili sv. Jeronim sa prijevodom svoje Vulgate. Dakovačka je stolna crkva zapravo Strossmayerova umjetnina. On je proučio čitavu povijest likovne umjetnosti i proputovao malne čitavu Evropu, da nade što bolje elemente za izvršenje svojega idej-noga načrta. On je kasnije davao inspiracije i Roesneru i Schmidtu i Seitzima, pa i svim kiparima, kle-
t
sarima, rezbarima i drugim radni-cima, koji su bili zaposleni podiza-njem te veličanstvene zgrade. Strossmayer je davao ideju, a drugi su donosiii preda nj crteže, a on je izabirao, što je bilo bolje, i isprav-ljao, što mu se slabije svidalo. Onoj golemoj množini umjetnika, zanat-lija i radnika, koji su u Dakovu iznad neznatnih malogradskih kuča dizali nebu pod oblake veličanstveni hram, davao je istom Strossmayer pravi život i pravi duševni sadržaj.
„Slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slogi i ljubavi naroda svoga" po-svetio je Strossmayer svoju umjet-ninu. Temeljnu ideju dakovačke stolne crkve izriču slike iz života sv. Petra, oltar sv. Cirila i Metoda i riječi: „Tu es Petrus, et super hanc petram aedificabo ecclesiam, et portae inferi non praevalebunt adversus earn." Najrječitiji dementi svih onih falsifikata, što su ih ne-prijatelji katoličke Crkve izmišljali za vrijeme Strossmayerova života i što ih još i danas ponavljaju.
Do osobita savršenstva u krščanskim krepostima bit če da se Strossmayer nije uzdigao. Koji su ga poznavali osobno, pripovijedaju, da je imao' i svojih mana. Ali on nije nikada prikazivao svoje mane kao vrline. Poput kralja Davida znao se i on duboko skrušiti i ka-jati težeči neprestano za vrhuncima Brda Gospodnjega. Kada je jednom sanjao, da je vidio pokojnu majku u slavi nebeskoj, rekao je: „Blago tebi, majko, ali što če biti od ovoga tvoga sina?" Ovo pitanje skrušena krščanina nije ga pratilo samo u snu, nego i u cijelom životu.
Neki bi pisci htjeli danas dokazati, kao da je Strossmayer bio u prvom redu nacijonalista, a vjera mu je bila sporedna stvar. I to je jedan falsifikat. U Strossmayerovu geslu „Sve za vjeru i za domovi-nu" dolazi vjera na prvo mjesto. U krščanstvu g'edao je veliki bi-
skup unutarnji životni princip svegä javnoga i privatnoga rada. Želio je
—	kako je nebrojeno puta naglasio
—	da odnošaji izmadu Ijudj budu uredeni prema maksimi: „Što ne češ, da drugi tebi čini, ne čini ni ti drugomu". Držeči se sam te mak-sime, svodio je na pravu mjeru i plemenski i nacijonalni egoizam. Bio je pristaša opčega čovječan-skoga bratstva, pa je za to najod-rješitije ustajao na obranu svoga potlačenoga naroda proti v tudinskih imperijalista i šovinista. Čitav život borio se za narodno jedinstvo Ju-goslavena, ali nije nikada dopuštao, da jedno pleme bude potlačeno od drugoga. Nije bio servilan prema Srbima, a u isto vrijeme kudio je i osudivao i šoviniste svojega plemena. Nacionalistički i plemenski egoizam imao je u očima Stros-smayerovim Samo toliko vrijednosti, koliko se slagao s načelima krščan-skoga morala.
Caritas bene ordinata incipit a semetipso. Strossmayer se zauzi-mao kao Hrvat u prvom redu za Hrvate. Nije bio pristupačan onoj babilonskoj stilizaciji jugoslaven-skoga narodnoga jedinstva, po kojoj se neki današnji smušenjact to-bože radi jugoslavenstva odriču svojega plemenskoga imena te ponavljaju kao papige, da oni nijesu ni Hrvati ni Slovenci ni Srbi, ili da su oni i jedno i drugo i treče. Ove pometnje pojmova nije bilo u Stros-smajera. On je znao i ispovijedao, da nije ni Slovenac ni Srbin ni Bu-garin, ali je znao ujedno i ispovijedao, da je i kao Hrvat zajedno sa Slovencima i sa Srbima i s Bu-garima fugoslaven.
Njegov je rad bio posvečen svima Jugoslavenima i svima Sla-venima. Podupirao je preporodne pokrete svih jugoslavenskih plemena i svih slavenskih naroda ne samo simpatijama i riječima, nego i ma-terija'nim žrtvama.
Dopislvao se i prijateljevao je s najuglednijim slavenskim i romanskim politicima. U romansko-slavenskom prijateljstvu gledao je najjaču obranu proti Osmanlijama i proti pangermanskom „nadiranju na istok". Premda su Hrvati u njegovo vrijeme značili malo u Evropi, ipak je on svojim vezama, svojom sve-stranom kulturom i svojom podu-zetnošču došao do tolike moči kao kakav suveren. Dosta je spomenuti, da su i takvi državnici, kao što su bili Bismarck i Gladstone, računali s njime.
Strossmayer je pripadao medu najbolje evropske govornike. Pozna-vao je čitavu svjetsku kulturu,pro-nicavo je umio da ocijeni evropske dogadaje, a uz to je osim hrvat-skoga jezika govorio i njemački, rancuski, talijanski i latinski. Po-vodeči se za najglasovitijim fran-cuskim propovjednicima Bossuetom, Massilonom i Bourdaloueom bio je više govornik Ciceronova nego li Demostenova kova. Hrvatski su mu govori puni provincijalizama, arha-izama i njemačkih ili latinskih sintaktičnih primjesa, ali če unatoč tomu moči da udu uvijek u anto-logiju našega govorništva. Na vati-kanskom je koncilu zauzimao važno mjesto više radi svoje rječitosti i savršena poznavanja latinskoga jezika, nego radi teološke dubine. Govori na vatikanskom koncilu po-nukaše evropske rušitelje katoličke Crkve, te su oko Strossmayerova imena spleli čitav niz lažnih priča, protiv kojih se naš biskup još i u staračkoj dobi morao najodrješitije ogradivati.
U jednoj stvari nije Strossmayer bio dosta dalekovidan. Podcjenjivao je snagu evropskih protivukrščan-skih struja, pa je mislio, da če krščanstvo medu Hrvatima i ostalim južnim Slavenima zadržati uvijek svoj stari ugled. Zato se i nije od-više starao, da stvarajuči nacijonalne
kulturne institucije stvori ujedno i garancije, da če se u tim institucijama uvijek poštivati krščanstvo i katolička Crkva.
Odmah nakon njegove smrti prelio se našom domovinom val liberalizma i bezvjerja, i danas je katolicizam gotovo ekraziran iz života večega dijela jugoslavenske inteligencije.
Dužnost je sadašnjih inteligentnih katolika, da obnove sliku Strossmayerovu sa svim njezinim vrlinama i nedostacima, da nastave rad za Strossmayerove ideale, i to na ovaj način, kako su započeli raditi: biskup Mahnič i dr. Janez Krek.	P. G.
Docteur Boissarie. To je jedan od največih učenjaka moderne medicinske znanosti. Izašla je nedavno njegova monografija pod re-dakcijom Holandeza Van den Brule, a s uvodom poznatoga književnika Paul Bourgeta. — Dr. Boissarie je več u svojim mladim godinania po-stigao svjetski glas u medicinsko] znanosti tako, te ga je več u 32. godini života zapala zadača da bude članom glasovite „Liječničke komisije za istraživanje lurdskih pojava". Do te je godine bio vjerski indi-ferentan. No u Lurdu je kao liječnik dnevno bio svjedokom očitih čudesa što su se tamo zbivala i tako je do-skora postao gorljivim katolikom. Punih 25 godina bio je predsjed-nikom spomenute permanentne komisije (1892—1917), te je u svojim medicinskim djeiima dokazao, da se lurdska ozdravljenja ne daju protumačiti nikakvim naravnim fizijološkim procesom. Č. med.
Dom In Svet. — Zadnji številki „Dom in Sveta", letnika triintridesetega leže pred mano. Triintrideset let je ostala ta revija za znanost in umetnost na višku hvale, ker je bila do danas vedno si zvesta svoje plemenite naloge. Ne bom
opeval slave „Dom in Svetove" na tem mjestu, a hočem podati le par misli, da bo vsakdo razumel v leposlovnem delu umotvor Antona Podlevška: Električna žoga. Ni prvič prinesel „Dom in Svet" Podlevškovo delo, a vendar je zanimiva ta „Žoga" in oglejmo si jo!
Ko čitalec prebere „električno žogo", se mu vse vrti v glavi; on ne zna, ali je bral pesem, ali roman, ali Šerlokholmeza, ali se mu sanja, da je v kinematografu. V vsakem stavku najdeš nebroj slik, ki ima vsaka svoj pomen, katerega boš pa razumel šele tedaj, če ti bo znana vsa „pesnikova" preteklost in sedanjost. V tej pesmi najdeš, če se sme tako imenovati, ker nima nič onega na sebi, kar je za pesem karakteristično, in sicer v prvem odstavku bi bila smisel ta, da pesnik premišljuje v mesečni noči v sobi svojega očeta svoje nedosegljive ideale. — Nato se spomni na ljubico, ki jo je ljubil in na žensko, ki je klečeplazila za njegovo ljubezen. Takoj preide na zadnje dogodke svojega življenja, na kritiko starih in mladih modrijanov o njegovih umotvorih v dramskem gledališču. On vidi sebe v tej kritiki, da je električna žoga, ki jo privlačijo nekateri, a takoj odbijajo. — Iza tega preide na svetovno vojno, katero opazuje njegova duša iz višave: ona vidi vse strahote dolgih štirih let, vidi, da je morala slediti tem dogodkom renovacija starega kopita, a njegovi kritiki so pa ostali kljubtemu konzervativni. Podlevšek jih ignorira in pritegne si k sebi čudodelno lestvo in začne plezati po njej navzgor ker obstaji visoko, visoko — nad njihovo kritiko. V zadnjem odstavku pa pomi-šlja, ko vidi vso žalostno preteklost njegove bolne duše, na samoumor in si obupno odgovarja: Ali sem dovelj močan, da se mi ne bo zvr-
telo v glavi, Se se ozrem v mračne dežele, ki so že za mano?"
Sicer je cela „žoga" prebogata na besedah, stilizacija ne najboljša, smisel nje nepoznavajočemu okoliščine nerazumljiva — pravcata futuristična stvar . . .
Kar se tiče ostale vsebine tega zvezka, priporočamo da si jo vsak sam pregleda.	Jože Ma
Nyva, misjačnyk posvjačenyj cerkovnym i suspiljnim spravam*. List izlazi u Lavovu, a namijenjen je u prvom redu unijatskom ukra-jinskom svečenstvu u Galiciji. List ureduje pjesnik ranijih godišta ,Luči' dr. Gavro Kosteljnik, sada župnik i kateheta u Lavovu. Znatan dio lista ispunjen je njegovim znanstve-no-filozofskim, polemičkim, a i kra-čim beletrističkim radnjama. Zagri-jan svetim ognjem prvoboraca hrv. kat. pokreta otišao je medu svoj narod, da učvrsti u njemu Kristova načela, te ga pripravi za kulturnu borbu, koja i ukr. narod u nedale-koj budučnosti čeka. — U poslje-dnjim brojevima donosi konvertifea dr V. Ohrymovyč študiju o svom obračenju. Osobito iscrpljivo i temeljito obradena je filozofsko-psiho-loška strana. — Dobar dio lista ispunjen je polemikama sa poljskom šovinističkom štampom, koja se tako daleko zaliječe te proglašuje Uniju neprijateljicom katolicizma, „mostom za odvlačenje rimo-kato-lika od katoličke crkve". Ukrajinsko svečenstvo objeduju poljski šovinisti da se je za vrijeme moskovske invazije premalo opiralo shizmi, da ju je dapače i samo podupiralo, pa čak i samo prelazilo na pravosla-vlje. Tako se objeduje ono svečenstvo, koje je upravo herojski pod-nosilo sve progone cara i česara, koje je brojno umiralo na vješalima i u tamnicama, jer je ostajalo vjerno
* Mjesečnik posvečen crkvenim i javnim pitanjitna.
svojim nacionalnim i vjerskim idejama. Nastojanju Poljaka, da polo-niziraju ukrajinski narod, upravo je Unija odnosno istočni obred sje-dinjene crkve največa zapreka. No taj dio poljskih katolika zaboravlja, da je upravo ta zloporaba vjere i crkve u njihove nacionalističke i imperijalističke ciljeve najviše naško-dila sjedinjenju lstočnih Slavena, a da isto tako i danas biva.
Sa „Nyvom" nas vežu zajedni-čka načela i ciljevi, pa joj želimo obilan uspjeh u radu i borbi.
Iljko Krajcar
Izložba J. Skarpe. (Ulrichov salon.) G. Skarpa je uspio sa svojom izložbom. U tome se slažu svi kritičari i recenzori, pa i s pravom. Samo je neumjesno, što nijesu po-bliže naglasili njegove odlike i to na vrijeme. Tako bi bio možda prodao koje djelo, namirio dugove i osigurao par mjeseci egzistencije, a ovako je pretrpio osjetljiv mate-rijalan deficit. Tim više je mogao računati na obilatu prodaju, jer njegove radnje (osobito drvene) posje-duju osim umjetničkog izražaja, koji je ekspresionistima sve, takoder i do-lično dekorativnu formu, te bi mogle mirne savjesti rešiti i najotmjenije gavanske salone. Ali našim novi-nama se nije žurilo. Pa i čemu, recite mi, trubiti o mladom novope-čenom kiparu, koji nema za sobom nikakovih aplausera! ? Bolje je dra-gocjeni novinski prostor posvetiti trivijalnom ulički-vašarsko-barskom feuilletonu. On najbolje pristaje otr-canim živcima prosječnog čovjeka i histerične dame, pa zašto da im se uskrate časovi pustopašnog ra-zonodenja! ? On je nadalje podcban odgojiti i svoju publiku u osobi mladih članova krasnoga spola, da-pače se njegov uspjeh dade i pri-mjerom dokazati. Nije doduše ka-valirski iznositi, što si čuo gdjegdje u „finom" društvu, a što samo spada
na cercle, al ipak je katkada korisno. Nekidan je u takvom društvu izjavila mlada gospodica, da ona naj-voli čitati „Novosti" radi rubrike „Što se najradije čita?", a „Večer" radi „U suton". Eto kako te novine osiguravaju klientelu. Da ih se na-pane? Bože oslobodi! Bilo bi previše sredovječno i natražnjački. Ovo smo iznijeli samo zato, da zgodnije upade u oko, čemu više daju važnosti naši ljudi pohoti ili umjetnosti.
0	tome bi znao pričati i g. Skarpa. On je dočekao čas, da izide pun idealizma pred publiku sa onim, što je u duši doživio i u materiju otis-nuo, nadajuči se, da če svuda biti susretljivo primljen i srdačno doče-kan. Ali se morade razočarati odmah na prvom koraku. — „Jutarnji List" i „AgramerTagblatt" naplatiše mu za tri oglasna retka po 120 K — a jed na, književna revija zahti-jevala je od njega klišej, ako hoče da donese reprodukciju njegove „Pravde". Izgleda, da tu pravda igra slabu ulogu. Ako se doda dnevnica za salon, prevoz, namještaj, svijetlo
1	čuvaricu, postaje jasno s kolikim je troškom ovakova izložba skop-čana. Došli su, da je posjete i gg. kritičari. Mudro su gledali, pametno zborili, no nije im se dalo odmah pisati, da bi siromahu omogučili kakvu takvu prodaju. Tek su, osim „Agramer Tagblatta", u zadnji čas iznijele kratak prikaz „Novosti", „Jutarnji List" i „Riječ". Kritičar „Novosti" bio je silno nestvaran.
Eto koliko žrtava treba da pri-donese ubogi bohem, koji hoče da svijet i za njegovo ime znade. A uspjeh je obično taj, da dotični priskrbi pravo na nošenje duge kose, širokog šešira, eventualno i brade.
G. Skarpa je Dalmatinac, samouk. Bio je stolarski radnik, vojnik, učenik bečke obrtne škole i privatni učenik zagrebačke umjetničke škole. Izložio je u svem 21 kip. Radnje su iz drva, kamena, mramora i
sadre. Najbolje su mu drvene. Sve skupa rješavaju črne momente, koje je umjetnik u životu doživio, pa usprkos tome da nijesu savršeno dotjerane, pokazuju jak umjetnički talenat i jaku intuicijsku sposobnost. Grehota, što je umjetnik malo po-odmakao u godinama, inače bi se bilo mnogočem od njega nadati. Ipak se i ovako još nadamo dobrih stvari vidjeti, ako mu se materijalno obezbijedi položaj, jer njegove rad-nje odaju solidnu tehniku i jaku koncepciju. jedino bi još trebalo dotjerati neke stvari u izražaju. N. pr. riblja usta nijesu zadovoljila. Treba paziti i na granicu do koje potenciranje može da segne. Inače prelazi u drugi izražaj ili karikaturu.
0
I
H:
Za duhovnu obnovu.
A veti. Rekosmo, da je prvi medu tirna zli duh. Druga je svijet. Pod svijetom se razumijeva ponajprije p r i r o d a, onda č o vje k.
Priroda, t. j. vidljivi svijet sa svojim ljepotama, nije ništa zlo, i kad neprija-telji tvrde, da krščanstvo drži prirodu djelom sotoninim, onda oni podmeču krščanstvu manihejsku nauku. Priroda nije nipošto avet, ona je djeio ruku Božjih, ona je knjiga, u kojoj mi čitamo divne stvari o Bogu. Priroda je po sebi dobra, ali mi nismo dobri, mi smo nagnuti na zlo i vrlo lako upotrebljavamo dobro ovoga svijeta neuredno, grješno. „Svijet je samo toliko zao, koliko su zli oni, koji dižu svijet nad Boga" (Sv. Augustin). Moramo se dakle truditi, da svijet prirodu, dobro upotrebljavamo, da se ne zaljubimo u njezine čare i ugodnosti toliko, da bi nas to odvračalo od Boga.
Svijet znači i ljude. Zar da krščanin bježi od ljudi? Ne, on pače mora ljude ljubiti, za njih po mogučnosti raditi. Ne-prijatelj je tek bezbožni svijet, ljudi opaki h načela. Od ovoga se svi-
Jedna osjetljiva mana je neuporaba modela, što uzrokuje sličnost lica i prelazi u monotoniju. Treba prije svega modele detailno proučavati, a onda iz njih istrgnuti onu sliku, koja se u umjetnički nastrojenoj duši pojavi. Treba gdjegdje malo više i na proporcije paziti, inače su stvari dobre. Osobito je lijepa „Mo-iitva", „Glad", „Majčina briga", „Stidljivost" i „Zasužnjena".
Nadamo se da če nas g. Skar-pa opet s vremenom obradovati uspjelom izložbom, na kojoj če iščeznuti i ovi neki nedostaci, a publika če više interesa na nju obratiti i pokupovati mrfbgo toga, što ovoga puta nije učinila. Zašto ? Rekli smo.	A. Padovan
0
0
jeta valja čuvati, s njim se moramo boriti i nadvladati ga.
Ovaj svijet stoji ko vojska pod svojim vodom davlom protiv I-iusa i njegovih. Nastoji taj svijet ponajprije da posije u duše vjernih svoja načela. Isus kaže: „Blaženi siromasi..svijet kaže: „Blago bogatima". Isus veli: „Blaženi krotki", a svijet: „Tko se ne osveti, taj se ne posveti". Isus: „Blaženi koji tuguju.., koji gladuju i žedajn pravde ...", svijet: „Jedi, pij, veseli se, poslije smrti nema uživanja". Isus veli: „Blaženi milosrdni", a svijet: „In tko te črti, ti še ga črti (Aškerc): Isus: „Blaženi čista srca", a svijet ismi-java Josipa misirkoga, što je prezreo bludničinu želju. Isus kaže: „Blaženi mirni ..." a svijet voli nemir i nezadovoljstvo modernoga skeptika „od nažderane krščanske sreče" (Matoš). Živom riječi i primjerom, slikama, pjesmama, romanima, učenim raspravama nastoji svijet da ra-širi što više svoja načela. Od načela Kri-stovih odvrača on poru go m, koja je stvorila mnoštvo kukavaca medu kršča-nima; progonstvom, koje je dalo Crkvi toliko mučenika, ali nažalost i dosta odmetnika; laskanjem, što zna biti pogibeljnije od grübe sile, jer je tužni
L .1 S T A K.
čovjek več takav, da obično voli lasku.
Jaki je to protivnik i odoljeti mu mogu samo junaci, koji preziru njegove lažne slasti, koji ne haju za njegovu po-rugu ni progonstvo imajuči na umu riječi: ,Ako vas svijet mrzi, znajte, da je mene mrzio prije vas", (Iv. 15-18) i ,Svi, koji hoče da pobožno živu u Kristu Isusu, bit če progonjeni". (II. Tim. 3, 12).
Ali sve te dosad spominjane napasti ne bi nam mogle ništa, kad ne bi imale u nama samima silnoga saveznika. To je troglava neman: požuda tijela, požuda oči ju i oholost života (I. Iv. 2. 16.)
Diogeri u po bijela dana ide sa svje-tiljkom po Ateni. Pitaju ga: „Što tražiš, Diogene?" „Ljude", odvrača on. „Ta gdje su ti oči", smiju mu se pokazujuči mnoštvo svijeta na trgu. „To nisu ljudi, to su svinje, jer idu samo za onim, na što ih požuda vuče." — Od svih je požuda najviše životinjska požuda tijela. A i najopasnija je, jer više od drugih ugada i laska. „Ova se požuda utvrdila u srcu čovjekovu i odatle širi svoje gra-ne po čitavom tijelu; ona teče tako reči u sve žile, prodire u srž kostiju. Sve moči, i vanjska i unutrašnja sjetila, uzima ona u svoju službu. Vanjskim sjetilima prima podražaje, ove povečava maštom i tako osvaja razum i volju". (Mutz: Christliche Aszetik).
Francuski veliki lirik P. Verlaine črta lakomca u jednom vanrednom senatu. Gubica vapije za zlatom, t r b u h za finim jelom i vinom, oko jedina savrše-nost, medu svim mogučim manama sia svim bojama „u loju lica", besavjesna duša gine od gladi i žede, i drhče samo kad pomisli na smrt. Fotografiju kao da je uzeo iz naših dana, gdje tolike „gubice" vapiju „za zlatom i samo zlatom". Požuda očiju. Nije obično grijeh mladosti, več starijih dana. Ali se več u mladosti krije jedva vidljivi pauk u pogdjekom srcu. Treba ga zarana zgnje-čiti. Inače bi lako pod starije dane mc-gao da i od idealnijega mladoga čovjeka izide i Gogoljev Pijuškin ili Helloov Lu-dovik, koji dolazi do toga da adorira zlato, ko krščanin Presveti Sakramenat. A što je učinila od Jude ,auri sacra fames" 1
Mi se moramo brinuti za svoju čast, moramo imati pravoga ponosa. Ne smi-jemo da budemo oholi, da sebe ne di-žemo, druge preziremo. Oholost vodi do bune protiv sämoea Boga. „Non serviam", „ne čuda služim", rekao je prvi oholica, otac oholosti, davo . . „Oholost je po-četak svih grijeha" (Sir. 10. 15.) Ona kvari i ista dobra djela, oduzima im za-
slugu. „Oholima se Bog protivi, ponižnima dpje milost". (Jak. 4., 6.)
O borbi protiv ove trostruke nemani kao i protiv svih aveti — napasti, pro-govorit čemo potanje u budučem broju.
—o—
Internacijonala.
Španija, od g. Miguela Herrero Garcia (profesor Del Instituto Escuela De 1' Ensenama, Madrid)*.
Španija, gdje je širio Riječ Božju apostol Jakov i koju je proslavio u srednjem vijeku syeti biskup Isidor Hispaniensis, ova je Španija ponosna, što je posijala sjeme katolicizma u dvadeset i dvije ame-ričke republike španskog jezika, i što je zaustavila protestantizam u »Holandiji, Belgiji, i, što^više, i u Francuskoj. Libe-ralizam je u Španiji samo za vrijeme dva gradanska rata (guerres carlistesj.v Kako-vo je sadašnje stanje Crkve u Španiji? Ona se bori svom šilom protiv liberalizma, koji se još krije pod katoličkim imenom, i protiv boljševičke revolucije. Ova je borba politička i socijalna.
U politici opstoje dvije velike liberalne stranke (demokrati i konzervativci), koje hoče da vladaju pomoču Status quo-a konkordata Svete stolice i države. Do danas ove dvije stranke vladaju izmje-nično. Na ljevici je republikanska, anti-klerikalna stranka, koja je u socijalnom pitanju konzervativna, i socijalisličk^, koja se priključila Trečoj internacionali.. Na desnici su „nezavisni", liberalni katolici, koji su za konstituciju, jer je ona manje zlo od boljševičke revolucije i „protuli-beralni katolici" (Carlistas, Integristas), koji zabacuju konstituciju i sadašnju vla-dajuču dinastiju i nepravedno socijalno stanje, koje danas vlada u Španiji. Grupa „Integristas" odgovara internac. katol. orijentaciji i svoje najbolje sile crpe iz relig. i kulturnih katol. organizacija.
Crkva čini divna djela u Španiji. U liturgiji se može ustanoviti neobična lje-dota. Kruna BI. Djevice du Pila stajala je 1 milijon peseta, diadem Presv. Srca Seviljskog 100 hiljada peseta, a Njegov prijesto 30 hiljada. Prije dvije godine po-digao se je usred poluostrva spomenik presv. Srcu, koji je stajao 3 milijuna peseta i t. d. Unutarnji je vjerski život sa-vremene Španije takoder bujan. Kardinal Espinola osnovao je Congregation des Esclavas Conceptionistes ža odgoj aristo-
* G. Herrero je napisao ovaj članak na franc, jeziku za Zoru-Luč. A On je u živom kontaktu snašom organizacijom u Parizu i upučen je u naš pokret.
kratskih djevojaka. P. Zejero osnova dvije kongregacije: „Sestre krščanskog uvjere-nja" za namještenja djevojaka i „Sestre Zaštitnice" za pale djevojke. Kanonik Zoras Padilla, osnovao je red „Sestara Križa"; divna institucija, gdje sestre danju podučavaju siromahe, a po noči njeguju bijednike u njihovim privatnim stanovima. Po dvije sestre ostaju u sobi najsiromašnijih u najzabitn jim djeiovima grada, a u 6 sati izjutra vračaju se u svoj stan, gdje podučavaju. One spavaju samo svake druge noči.
Socijalne su organizacije jake. O Agrarnom Katol. Savezu izašli su več podaci u „Nar. politici". Osim toga ima u Španiji mnogo radničkih organizacija, organizacija poslodavaca, ženskih sindikata. radničkih bolnica i t. d.
Podukom se bave Isusovci, Sinovi Don Bosca, Escelapesi, Brača Krščanskoga uvjerenja i dr., koji imaju veliko mnoštvo svojih škola Bijele sestre (sv. Vinka) imaju u primorju veliki broj Iječilišta za slabašnu djecu. Najznatnije je de Pedrosa na otoku Santander. Isusovci imaju u Madridu „Industrijski in-titut", koji je prvi svoje vrsti u Evropi. Originalnu ka-toličku odgojnu meiodu je osnovao Per Manjon, de Sinose i del Cu. Po ovoj se metodi traži od nastavnika svagdanja sv. Pričest, ako želi da odgaja s uspjehom. Divni su uspje^i, osobito kod degenerirane mladeži. Medu živim katol. literati-ma ističu se Manoine Munor Paleon (romansijer), kontesa Pardo Baran (literarni "kritik), gospoda Bianca de losRios po svojim historijskim istraživanjima, a gospoda Maria Goiri de Menender Pičla! proslavila se svojim pedagoškim i literarnim študijama."
Internacionalna proslava na Ka-toličkom Institutu. Pariz, 18. I. 1921. U velikoj dvorani pariške katoličke univerze prirediše franc, katol. sveučilištarci u čast strancima, koji su upisani na ovom zavodu, proslavu. Osim g. rektora Mgr. A. Baudrillarta, člana franceske akademije, jedne od najmarkantnijih ličnosti savremene Katoličke Francusice i profe-sorskoga zbora, prisustvovali su kod svečanosti reprezentanti ovih kat. dačkih organizacija svijeta: Englezi, Kanadani, Kinezi, Kubanci, Malgaši (Madagaskar), Kolumbijanci, Danci, Egipčani, Ekvadorci, Amerikanci, Irci, Španjolci, Japanci, Lu-xemburžani, Poljaci,, Rusi, Portugalci, Rumunji, Švicari, Česi i Jugoslaveni. Nakon pozdravnog govora predsjednika franc, katol. dačke organizacije, održi g. Herrero, španjolski povjerenik za Kat. Internacionalu, ekstatičan govor ističuči, da Katolici cijelog svijeta moraju napo-kon unijeti evandeoski duh i u meduna-
rodne odnošaje i da jedinstvenost Ideologije mora da ostvari i zajedničku orga-nizaciju. Nakon burnog i oduševljenog odobravanja ustupi g. Herrero mjesto zastupniku Poljske, koji analizirajuči današnje ideje vodilice, dolazi do zaključka da je savremeno čovječanstvo razdijelje-no u dva tabora: u tabor za Boga i tabor protiv Boga. Svoj govor završi hvalospje-vom Katol. univerzi, koj£ je kao intelektualni centar Katol. Evrope pobijala krive ideje, i tako štitila čovječanstvo od krvavih katastrofa. U pozdravnom govoru, što ga je sam rektor Mgr. Baudrillart održao, analizirao je markantno situaciju Katol. pokreta u pojedinim zemljama. S osobi-tim žarom je ocrtao situaciju u Irskoj 1 nazvao je Irski narod, „narodom na križu", gdje danas radi vjere i slobode na stotine ljudi umire mučeničkom smrču. Istaknuvši zasluge pojedinih naroda za širenje Hristova Kraljevstva na zemlji obratio se je osobitim govorom na prisutne Jugoslavene, koje je nazvao pionirima Katolicizma medu nji h ovo m nekatoličkom b ra čom.
Nakon svečanih govora pjevale su se narodne pjesme večine prisutnih naroda i manifestovala time divna internacionalna svijest svih katolika svijeta. Ko-mitž, koji je priredio ovu svečanost, za-počeo je takoder praktično raditi za Kat. internacionalu. Svake nedjelje je sastanak, na kojem se referira o situaciji Katol. akcije u pojedinim zemljama, pretresa aktuelna pitanja ili se lansira u štampu pojedinih naroda kakova ideja, koja je od opčenite važnosti. Osim toga če prirediti ovaj komite tijekom ovoga semestra niz predavanja o savremenoj Katol. Francus-koj. Ova predavanja su za strance od osobite važnosti, jer je Katol. pokret u Franceskoj osvojio svu inteligenciju: naj-dublji franc, književnici, kao P. Bourget, P. Claudel, R. Valdry-Radot, F, Jammes i dr. su uvjereni katolici; najbolje franc, revije kao Revue de deux Mondes (Rend Doumie), Revue des Jeunes, Letres, Etudes i bezbroj močnih socijalnih glasila (La seinaine sociale, Revue sociale, Dor-siers de 1' Action populaire) su u katol. rukama; Katol. sindikati su brojem jači od socijalističke Confederation gčnčrale de Travail; Katol. ženska organizacija broji preko po milijuna članica. Daštvo je na nekim školama (n. pr. Ecole poly-technique), koje je prije nekoliko godina bilo tek l°/0 katoličko, sadsi skoro isklju-čivo katoličko. Oduševljenje za Crkvuje neizmjerno. Dominikanci i Isusovci inspi-riraju socijalnu akciju (P. Sertillanges i Actio populaire), Benediktinci vode mi-stički i Iiturgički pokret (L' Arche i La
Vie et 1' art liturgique), crkve su dupkom pune i skoro svi prisutnici pristupaju k sv. Pričesti. Konverzije su u sviin sta-ležima česte, a osobito medu intelektual-cima, koji zabaciše neznanstvenog Renana i prigrliše velebni sistem Katoličkog svje-tovnog naziranja.
Valovi ovog novog duha djeluju i na mnoge hiljade daštva iz svih krajeva svi-jeta, svih rasa i naroda, koji dolaze u metropolu svijeta, da se okoriste tečevi-nanja jedne Katoličke kulture. J. M.
Socijalno gibanje.
Njemačka. „Arbeitsgemeinschaften" U svim se industrijalnim zemljama zapaža odlučna radnička gesta, kojom traži da se riješi problem odno-šaja rada i kapitala. U programima rad-ničkih strukovnih organizacija i političkih stranaka postao je najbitnijom točkom zahtjev za socijalizacijom velikog dijela industrljskog gospodarstva i za participa-c\jom u upravi i dobitku svih industrija lnih poduzeča. Ovo je pitanje več tako sazrelo, da su i najreakcionarnije kapita-ligtičke vlade prisiljene s njim najozbiljnije računati. No ono je ujedno i tako za-mašno za čitavo svjetsko gospodarstvo, da je potrebno najozbiljnije proučavanje kako če se taj zahtjev dovesti u sklad s tehničkom organizacijom pojedinih poduzeča, a da pri tom ne strada kvantitet, ni kvalitet produkcije. Treba naglasiti, da se tu radi o potpunoj transformaciji in-dustrijalnog gospodarstva, o promjeni či-tavog dosadašnjeg gospodarskog sistema, pa da je potreban največi oprez.
Njemačka je i prije završetka rata uvidjela, da treba nači način, kako da se izmiri rad i kapital. Za nju je taj problem postao još aktuelniji iza katastrofe u god. 1018., kad je trebalo sakupiti sve narodne energije, pa ih upraviti u jedan smjer; gospodarsku obnovu Njemačke. Zato je trebalo, da se zapriječi socijalni rat kapitalista i proletera, koji bi Njemačku bio doveo do ruba ponora. Uz socijalno za-konodavstvo pregnuli su i industrijalci i radnici, da se nagode bez zakonskog posredovanja, pa su več u novembru 1918. osnovati „Arbeitsgemeinschaften" -zajednička poslovna zastupstva. Osnovna im je misao, da radnik i industrijalac imaju kraj svih oprečnih interesa, ipak i zajedničkih interesa, koje moraju skupa braniti vis ä vis države i druge javnosti. Raspre pak rješavat če na paritetnoj podloži. „Arbeitsgemeinschaften", u koje radnici i poslodavci biraju pojedince broj zastup-nika imaju dvotrečinskom večinom rješa-vati pitanje radničkih plača, izradivat predloge za socijalno-političko zakonodavstvo,
radničko osiguranje, skrbiti se za dobavu sirovina, uredenje robnog prometa i t. d.
Radnici nijesu se ipak odrekli daljnih tražbina, pa zahtijevaju potpunu ravno-pravnost u upravi i dobitku cijelog poduzeča. Naravno, da je sav taj problem transformacije industrijalnoggospodarstva usko povezan s nizom manjih problema, koje se ne može tako naprečac riješiti. Nijesu ni sami radnici na čistu o formi participacije na dobitku, da li če to Oiti u formi jednostavne razdiobe godišnjeg dobitka, ili če to biti u formi individnalnog, odnosno kolektivnog akcijonerstva.Važno je pitanje rizika pri poduzeču, koji radnik mora da uzme na sebe, pitanje jamstva sa strane radnika, koji mijenja poduzeča.
Nema dvojbe, da če trebati mnogo muke i mnogo pokušaja, dok se pronade najzgodnija forma praktične primjene ovih novih ideja o preinaci industrijalnog gospodarstva. Ovi su zahtjevi ipak pobjeda krščanskog naziranja na svijet. Ogromni je dio čovječanstva ovim za-htjevima osudio nacijonalistički materija-lizam i najglasnije protestirao protiv indi-vidualističko-egoističkog svjetskog gospodarskog sistema. Ne materija, kapital, novac, nego čovjek mora biti svrha gospodarstvu. Čovjeku treba vratiti njegovo dostojanstvo, a čovječanstvu duh solidariteta, koji se evo očituje i u instituciji „Arbeitsgemeinschaften". Dr.J.
Ex Oriente.
Poteškode zbliienju crkava. Pitanje zbliženja istočne crkve sa zapadnom od uvijek je nailazilo na izvjesne poteš-koče i zapreke. Jaz, što ga je stvorio istočni raskol, raširivao se tijekom vjekova to više, što se od njegovih vremena is-točna i zapadna crkva raivijaju posve neovisno, bez ikakvoga medusobnoga utjecaja. Svi pokusi zbliženja u prošlosti bili su bezuspješni, dijelorn s nepoznavanja tih poteškoča, dijelom radi medu-sobnog nepovjerenja. Posebne prilike, u kojima se istočna crkva nalazi poslije raskola u odnošaju prema državi, shvata-nje njezine uloge u soc. životu, te izvan-crkveniutjecaj iučinili su, da se je istok sve više udaljivao od katol. crkve, a zapreke i poteškoče zbliženja počele su dobivati sve veče i veče značenje. Danas ima tih poteškoča lijepi broj, a tako su jake, da mogu raskidati i one duhovne veze, koje još vežu obje crkve.
Prva je poteškoča u različitom shva-tanju samoga pojma crkve. Po kat. nauči crkva je vidljivo društvo vjernika vezanih ispovjedanjem jedne vjere i prima-njem istih sakramenata, koji se nalaze pod zakonitim poglavarima, napose rim-
skim papom. Dakle jedna od temeljnih oznaka crkve je jedinstvenost. — Po shvatanju istočnjaka vaseljena (opča) crkva je skup autokefahnih narodnih cr-kava, koje su tek medusobno vezane suglasjem vjere i duha te medusobnim opčenjem. Vidljivoga glavara nema, več je glava crkve sam Krist. Jedinstvo je dakle samo duhovno, jer je crkva duhovno kraljevstvo. Vidljive su tek — po njihovu shvatanju — nacijonalne crkve i to je baš razlog, što su sve istočne crkve došle pod tako silan utjecaj države, jer su istočnjaci, izgubivši pravni pojam o vaseljenoj crkvi, izgubili pravi pojam i o posebnim nar. crkvama. Uslijed diobe crkve po narodima, naravno, razvio se cezarupapizam, t. j. posvemašnja ovisnost crkve o državi. Veliki uljecaj lajikata na crk. poslove učinio je, da su se istočne crkve stale još više udaljivati od katolicizma i navračati put k protestantizmu.
Jaki utjecaj protestantizma na istočnu crkvu svakako je velika zaprjeka zbli-ženju istočne i katoličke crkve. Novija pravoslavna bogoslovna literatura stoji pod velikim utjecajem prot. teologa, jer istočni bogoslovi polaze na viši teolog, študij na protestantska učilišta i što je prirodno, dolaze pod njihov utjecaj. Pored toga shvatanje uloge lajikata naginje posve protestantizmu. To se vidi osobito u Rusiji, gdje se pod vodstvom ufskog episkopa Andreja razvio jaki krščansko-demokratski pokret. On ide za tim, da osigura lajicima što veči utjecaj na sve crkvene poslove pozivajuči se na tobo-žnje demokratsko uredenje stare crkve. Ovaj je pokret silno opasan zato, jer uspije li lajicima doči do uprave crkve, svečenik če postati tek egzekutivni organ -pastor.Od prakse do teorije,od discipline do dogme kratak je put i pravoslavlje bi se lako moglo nači u naručju protestantizma.
Uz ovu prot. opasnost, treča je pote-škoča duh modernih zabluda, koji se stao širiti Istokom. Nije to ništa nenaravnoga. Pravoslavlje, zabacivši vrhovno nepre-varljivo učiteljstvo, dalo je slobodne ruke u tumačenju vjerskih istina, a pocjepavši crkvu, stvovilo je ovisnost crkve o državi. Slab utjecaj ist. crkve na život morao je nužno roditi vjerskim nehajem. A to su sve oznake modernizma. Da su istočnjaci za nj zagrijani, i to ne samo za njegove praktične posljedice, nego i zanjegovu teörijsku pod-iogu, pokazali su otvoreno za vrijeme borbe kat. crkve proti modernističkimzabludama.
Četvrta, historička, poteškoča je u bojazni istočnjaka pred latinizacijom. Pod njom oni razumijevaju dvoje: gubitak svoje liturgije i narodnog jezika u crkvi, te gubitak svojih nac. crkvi, ako njihovi patrijari i episkopi priznadu primat rim-
skoga pape. Prva bojazan je neopravdanä kad znamo, da je čitav niz papa zapo-vjedio, da ist. obredi ostanu netaknuti u svojoj časti i zalagao se za njih. Spo-minjemo samo apoštolsko pismo Lava XIII. „Orientalium dignitas" i Benedikta XV., koji je na svome orientalnom istitutu u Rimu podigao stolicu za ist. liturgije. Konačno živi dokaz su nam grko-katolici, koji imadu ist. liturgiju. Druga bojazan imade svoj izvor u krivom shvatanju crkve kod istočnjaka i dogod se oni u tom ne približe katol. nauči, bit če i te bojazni. S toga istoga razloga predbacuju oni kat. crkvi klerikalnu želju na jednoj strani, a preveliki oportunitet na drugoj strani, jer ne shvataju uloge, koju crkva mora da ima u javnomu životu.
Ove su četiri poteškoče izvori svim ostalima. Nad njima stoji i peta, a ta je nepoznavanje katolicizma sa strane pravoslavnih. Zato je naša dužnost, da ih preko soc. rada upoznamo s kat. crkvom i mnoge če predrasude pasti. A pri tomu treba mnogo, mnogo takta, jer o njemu može ovisiti sve. —	D. K.
Innsbruck. Dne 29. XII. prošle god. priredili su u Canisianumu jezuitski sko-jastici, kao odbor Apostolata sv. Čirila i Metodija akademiju za jedinstvo s vrlo lijepim uspjehom. Topli govori, predavanja, pjesme doktimentovali su veliko oduševljenje mladih ljudi za veliku ideju jedinstva istoka sa zapadom. Izmedju ostalih govorio je i sveučilišni profesor P. Pangerl. U povjesnom pregledu rada za sjedinjenje istakao je veliko, živo i neumorno nastojanje sa strane kat. crkve da se dode do jedinstva, dokazao je, da je Rim okušao svako sredstvo, da izvede taj sveti čin. Povijest nam ne pruža izgleda za svijetlu budučnost i uspjeh naših akcija u tom pogledu. Djelo jedinstva, veli na koncu predavač, jest djelo Božje providnosti i mudrosti više nego djelo našega rada, ali je s druge strane stalno da molitve naše i rad u zajednici s Crkvom imaju veliko značenje u razvoju stvari, duboko zahvataju u velike, nedo-gledne planove Božjega vladanja i da sigurno mogu pospješiti željeni čas ,ut omnes unum sint". Ta je misao vodila i priredivače akademije, da pokrenu i ožive medu sobom društvo za ujedinjenje, koje se kao odbor ,Apostolata sv. Čirila i Metodija" pridružuju velikoj svjetskoj organizaciji apostola medu nesjedinjenim narodima. Članovi društva i kao članovi „EuharistiCnog saveza naroda" svakoga prvog četvrtka u mjesecu žrtvuju svetu pričest i sva dobra djela toj svrsi, te drži posebnu devetnicu od 18.-25. januara pre-poručenu od sv. Oca i obdarenu posebnim oprostima.	Fra K. Barišič.
Djački svijet.
Strasbourg. - Prilike na univerzi.
Prednja njemačka straža na Rajni, Strasbourg, i danas, poslije versailleskog ugovora, odaje sliku jednog vojničkog grada. Opkoljen silnim bedemima, koje sada Francuzi marljivo ruše, on je, prirodno, pun bivših njemačkih kasarna.
Medutim Nijemci su ostavili tragova i u alzaškom kulturnom životu. Zatirajuči francuštinu, koliko je bilo moguče, privi-koše Alzačane na nijemštinu tako, te se još danas često čuje njemački govor u francuskoj Alzaciji. Tim više, što je al-zaški dijalekat, koji je ipak u dominant-nom položaju, vrlo srodan njemačkom. Francuski je jezik teži Alzačanu nego njemački. Ipak nastoje Francuzi, da Stras-bourgu podadu francuski karakter. Ova se tendencija silno opaža na strasbour-škoj univerzi, koja je ubrzo dobila fran-cusko lice. Ne samo, da je kipu Germa-nije nad portalom odrubljena glava, več su i smjenjeni mnogi njemački profesori, koji se vratiše u Njemačku. Tako ie, medu ostalima, ostavio strasbouršku univerzu glasoviti crkveni historik, Dr. Alban Ehr-hard i prešao na teološki fakultet u Bonn. Uostalom njemački su profesori držali ovu univerzu na dobru glasu. Sada nastoje Francuzi, da taj glas sačuvaju i tivečaju stručnim francuskim silama.
Broj je slušača za Nijemaca bio oko 1500, dok sada stoji na nešto preko 1000. Upada u oči, da se pored Alzačana, koji, jednako profesori kao i daci, imaju dosta poteškoča s francuskim jezikom', upisao znatan broj francuskih vojnika. Koliko imadem statističkih podataka, na filozofski fakultet otpada 320, na teološki 192 slušača, ostalo na pravni, medicinski. Inače život ovdje nije odviše skup. Za 300 fr. može se dobiti pristojan stan i hranu kcd koje prijazne francuske familije. Jevtinije nego u Parizu. Studentski je društveni život razgranjen. Katolički študenti orga-nizovani su u Cercles Ozanam, Association generale des Etudiantes, Cercle des Čtudiantes, Cercles catholique d' etudes, Cercles d' etudiantes catholiques, Association chretiene d' etudiantes. Bogoslovi imaju svoj Cercles St. Thomas za filo-zofiju i teologiju i Cercles des Oevres za socijologiju.
Pozdrav brači u domovini! P. Ž.
Innsbruck. Dne 14. XI. p. g. osnovan je ovdje u Innsbrucku Klub jugoslaven-skih katoličkih bogoslova. Zadača je kluba omogučiti članovima orientaciju u svim aktuelnim vjerskim, socijalnim i kulturnim pitanjima vremena, naravno s posebnim osvrtom na prilike i rad kat.
pokreta u domovini. Članovi naime imaju registrirati sve važnije pojave kod kuče i u katoličkom inozemstvu, kriiikovati ih sa stanovišta kat. načela, analizovati im uzroke, odrediti zajedničko stanovište i tako stvoriti svestran, jedinstven i doslje-dan sistem mišljenja u najaktuelnijim i za nas najvažnijim pitanjima sadašnjosti.
U programu je osobito naglašen mo-menat jedinstvene ideologije, koju mora uzgojiti Klub i razviti do savršenstva medu članovima u svoj ortodoksnosti i neograničenom radikalizmu katoličkog mentaliteta.
Klub broji 15 članova: Zastupani su svi djelovi katoličke domovine. Sastajemo se u 2 nedjelje jedamput. Referišemo u formi slobodnih predavanja ili referata; potom dolaze debate, kritike, savjeti o metodama buduče akcije, sudovi o aktu-elnijim člancima naših i njemačkih časopisa, prikazi kat. akcije kod drugih naroda s aplikacijom na naše prilike i slično.
Odbor za ovu školsku godinu konstru-isan je ovako: Predsjednik vlč. g. Viktor Burič, potpredsjednik Fr. Čiro Sparožič O. Fr. Conv., tajnik K. Barišič O. F. M
Žene na zagrebačkom universi-' tetu*. Več je tome dvadeset godina od kada su porušeni zidovi, koji su branili ženi Slobodan pristup na naše sveučiližte. Naredbom odjela za bogošt. i nastavu od 9. rujna 1901. br. 1429. smiju se žene upisati na univerzitet u Zagrebu i to na mudroslovni fakultet.
Interesantno je osvrnuti se na stati-stiku polaska žena na visoke škole kroz ova dva decenija.
Več prve godine 1901.-2. upisale su se 3 redovite i 14 izvanrednih slušačica na mudroslovni fakultet, a svih je skupa slušača bilo na tom fakultetu 117.
Pet godina kasnije 1905.-6. porasao j« broj studentica na 12 redovitih, 14 izvanrednih, a nkupni broj slušača ženskih i muških bio je 251. G. 1910.-11. polazilo je universitet 8 redovitih slušačica, a sve-ukupni broj studenata mudrosl. fakulteta bio je 200. Kako vidimo, broj slušača filozofije bio je prije pet godina veči za 51. Iste te godine posvečuje se 6 studentica farmaciji, dok ih je svih zajedno muških i ženskih na farmaciji 61. God. 1915.-16. opaža se veliki preokret. Broj studentica na filozofiji porasao je na 24 redovite (2 izvanredne), a sveukupni je broj slušača pao na 104. - Isto to opažamo i na farmaciji. Broj studentica porasao je na 9, dok je ukupan broj pao na 42 slušača. Sva-kome če to biti jasno, kada promisli, što se tada odigravalo na svjetskoj pozornici.
O. ur. Na pitanje ženskog akad. študija mi čemo se s vremenom posebno osvrnuti.
i?6
God. 1920.-21. upisano je na mudro-slovni fakultet 79 redovitih (15 izvanred-nih) slušačica. Ove je god. broj studen-tica postigao svoj maksimum. Broj studenata i studentica iznosi 276. Usporedimo zajednički broj muških i ženskih od god. 1905.-6., vidjet čemo, da je porasao samo za 25 slušatelja. — Na farmaciji podigao se broj takoder na 24 slušateljice, a ukupni broj iznosi 72.
Osnutkom liječničkoga fakulteta (1918.) i gospodarsko-šumarskoga (1919.) odmah je i ženama dopusten upis. Liječnički fakultet broji ove godine 92 slušateljice — dok ukupan broj iznosi 843.
Naredbom Narodnoga Viječa u Zagrebu br. 32.442 od 6. novembra 1918. dopužteno je napokon ženama da se u-pišu na pravo. Danas broji pravoslovni, državoslovni fakultet 16 redovitih (4 izv.) slušaCica, a ukupan broj muških i ženskih iznosi 1080 slušača.
Sada resumirajmo: broj stndentica g. 1920.-21. po svim fakultetima iznosi 211 redovitih (16) izvanr.), a zajedno sa slu-šačima 2669. — Usporedimo sa 1915.-16. god., kada je broj studentica iznosio 33 redovite (2 izvanr.), a sveukupan broj na čitavoj universi samo 744 — kolika li razlika 1 Uzimam ovu poredbu zato, jer mi se čini da su baš rve ratne godine bile uzrokom, da se tolike žene posve-čuju visokom študiju. Intelektualno jača žena osjetila je, više no ikada, potrebu, ne samo da sebi osigura budučnost, nego da ono, što je rat uništio, pogazio, ublaži, nadoknadi i podigne. Shvati li žena oz-biljno svoju zadaču — uspjet če! Rijeäe-nje toga pitanja ne nalazim u onakovim ženama, koje stupivši na akademsko tlo misle, da moraju poprimiti muškaračke manire u svojem vladanju, odiievanju, rezanju kose, pušenju i t. d., onakove žene, koje idu za izjednačivanjem u svernu s muškarcem. Nipošto!
Da imade žena, koje su neozbiljno shvatile študij, dokazuj u nesvršene nauke, jer kroz ovih dvadeset godina postiglo je na zagrebačkom sveučilištu do sada samo 15 žena čast doktorice, a četiri doktorat medicine, nostrificiran na našem sveučilištu. Razmjerno veoma malen broj!
M. pl. P.
Vijesti.
Prag. - „Krek"-Mahničeva spomen-veče. Duh velikoga biskupa živi u nama, jer smo omladina visokih krščanhkih principa. Parastos održao je prof. dr. V a j s, lični prijatelj Mahničev i najista-
knutiji radnik za slavensko bogoslužje. Proboravio je niz godina na Krku. Spo-men-veče otvorio je drug Kuharič (cand. rev. comerc.) predstavivši „Kre-kovcima" mnogo zaslužnog profesora. Drug Fleger (cand. med.) ilustrirao je u markantnim črtama djelo i misao Mah-ničevu. — Riješenje životnog pitanja je u životu, a ne u knjigama. Sinteza sv»ga intelektualnega i produktivno realnog rada Velikog Pokojnika jest krščanski idealizam: sviadati životinju, preporod u duhu i istini, postajanje sinom Božjim. Akademska omladina bijaše Mahničevo očekivanje i nada. Zato je njoj toliko govorio o krščanskoj filozofiji u „Straži" i u poslanicama. Kulturno-socijalni krščanski pokret zovemo danas činjenicom. Bez Mahniča ne bi bilo ni Eckerta, ni Rogulje, ni Grgeca. Narodnost, crkva i država, teme prvih početaka kulturnog pokreta u Sloveniji, bijahu predmetom Njegovih opsežnih radnja, — kao i u velikog Kettelera. Misli o politici imadu vječne vrednote, jer su i pravo dovršena djela i moral polit, uspjeha kano i politika broja odraz Biichnerove: sva moč i auktoritet leži u sumi atoma. Ideal moči i ideal istine kontradikuju. Moč je brutalna sila, istina je svladava. Znanost može, ali ne mora pridonijeti spoznaji istine. Danas stoji ljudska znanost visoko nad ljudskim moralom. — Socijalno pitanje rješavao je naš ideolog — evan-deljem protiv recentno akcentuisanih soc. ekonomskih smjernica. Veliki duhovi ne prave kompromisa, i tim je opravdan Mahničev radikalizam.
Prof. Dr. Vaj s ilustrovao je s nekoliko lijepih crtica život velikog biskupa. Mahnič je spasio slavensku službu Božju. Kad je u njoj našao pravdu, izmedu njegove intelektualne spoznaje i djela nije bilo ni intervala, ni kompromisa. Krčki sinod mnogo o tome govori. Mahnič cio i jedinstven. — Neobično nas se dojrriše historijske črte u djelovanju za slavensko bogoslužje. Na mnogima leži krivnja, što smo izgubili slavensku službu u danima velikog Lava XIII. i to zato, jer u ostalim krajevima naše domovine nije bilo Mahniča. Kratkim prikazom o glagoljici, o transkripciji misala u latinici! i štam-panjem novih, pobudio je dobri naš Slav-jjanin dr. Vajs u nama interes za slav-ljansko bogoslužje i tirne najbolje ocrtao nastojanje krčkog heroja, da se jednako svečenstvo i lajikat interesuju za lijepe tekovine i tražbine, na koje imademo pravo. Time je završena Mahničeva spo-men-večer.	F.
UREDIO: MARKO SOLJAČIČ. ODGOVORNI UREDNIK: DUKA JAKOBČ1Č. TISAK NARODNE PROSVJETE ZADRUGE S O. J. U POŽEOI.
Preporučamo driigovima:
SAVREMENA PITANJA,
Vjersko znanstvene rasprave za naobražene krugove.
I.	svezak: 0. T. Harapin, Razum i vjera.......8 K
II.	svezak: O. (J. Talija, O neumrlosti duše......8 K
III.	i IV. svezak: prof. B. Brixy, Princip entropije i opstanak Božji . 12 K
V.	svezak: O. P. Vlašič, Pravi pojam Sv. Pisma.....8 K
VI.	i VII. svezak: Dr. P. Gv. Rant, Postanek sveta na podlagi naravo-
slovja in Biblije. (Slovenski s hrvatskim tumačem nepoznatih riječi.) 12 K
VIII.	svezak: Prof. P. Butorac, Politički i gospodarstveni iiberalizam
i krščanstvo............8 K
IX.	i X. sv.: Dr. K. Eterovič, Sloboda nastave i državni monopol škola 16 K
U štampi se nalaze:
Josip Gunčevič, Indeks i moderne zablude. Antun Matasovič, Slobodni zidari, što 8u i što hoče.
Skupna pretpiata za cijelu I. seriju (sv. I. do V.) iznosi 32 K, za II. seriju (sv. VI. do X.) 32 K. a z«treču seriju (sv. XI. do XV.) iznosit če 40 K. Novac se ima poslati unapred ili če se knjige slati pouzečem. Narudžbe i pretplatu prima: Uprava ,,Savrzmetiih Pitanja" u Mostam. Katol. daštvo ima kod skupnih naručaba preko svoga dačkog povjerenika 20% popusta.
Antun Matasovič: „CVIJET POD STAKLOM"
izlazi doskora kao nastavak zbirke „Susreti". Cijena: 20-— K, za dake: 16'— K. Naručuje se kod autora (Osijek 1. Kapucinski samostan).
j,Susreti" se mogu dobiti u knjižari J. Studničke, Sarajevo: dio I. po 14.— K, dio II. po II — K. Autor ih razašilje kat. daštvu, u koliko ih ima, uz 20% popusta.

K K K K K K K K K K K K K K K K K K K K
Otpremnl.komisionalni i inkaso posao
EIlošiLah.ZaaPB
Nikoličeva 10 Telefon 13-36
Obavlja brzo i solidno dovoz razne robe,putne prtljage i pokretnine svake vrsti na kolodvor i sa kolodvora. Preuzi-ma pakiranje pokučtva preselivanje po gradu.
Prodaja kamenog ugljena na
veliko i na malo. - Cijenjene naloge umoljava se upraviti na poduzece ELIAS i LACHA u ZAGREBU.

A

I Izredna Hainan, Zagrtb
I ledina katolička knjižara u Zagrebu
Poduprite je. Kupujte sve knjige i na-| ručujte sve pisarske potrepštine od nje.
g Toplo se preporučuju ove knjige:
K 6— K 30.-
t Grgec: Jugoslavenski argonanti . Brkovič : Povjest sv. Pranje I. i II. dio o Gunčevič: Zašto se katolički svečenici ¥ ne žene ......
für. Wilk: Moderni svetac O. Hnrapin : Opstoji li Bog ?
tMardenSw.: Samopouzdanje vodi k po-bjedi .....
f	V olja i uspjeh .
Matkovič : Najljeošoj medu ženama s. Jakovljevič: Stadije i fejtoni . ± Lasman-Rac: Izbor iz crkvene književ-
fnosti.......
+ Mahnič : Več luči . a Grivec: Pravoslavlje .... $ Stimmen aus Maria Lach
t Stern der Jugend .....
Dr. Förster : Sexualethik u Pädagogik
f	Politische Ethik
Die deutsche Jugend
§	Weltpolitik
Christentum und Klassen-
f	kämpf ....
Dr, Ude: Lebensreformfragen $	Kulturschande Europas.
"'-"'•nauerci und Weltkrieg , # •.	"—'sie Friede .
§ Gross: Oer	' " Revolution
K 6-K 5 — K 3 —
K 10 -K 10'-K 6'—
K 5--
K 15 — K 48 — K 8-— K 14 — K -K 54' K100'— K 20-— K 55.—
K 57-— K 22--K 12 — K T— K 2 — K 5'-K 5-—
50
n n n n
ttjlp Hafo-licHoff žlVota
3zdaje Dr. Stjspan jtöarljulin.
Knjiga prva. M. Vanino D. I.: FilibertVrau. Cijena K 5 80, sva naklada rasprodana.
Knjiga druga. Dr. A. S. i Dr.A. Ž: Kontardo Ferrini. Cijena K 4 60, poštom K 5 —,
Knjiga treča. Michel D' Herbi-gny: Vladimir Solovjev. Cijena K 15-—, poštom K 16-50, a plača se unaprijt d.
Narudžbe prima izdavač Dr. Stj.
Markulin, Zagreb, Kurelčeva 3.
n HflRDDHfl PMETfl 4
n 2P.0R0BM 0 0.]. g
^ nnnnnnnrnm ^
n Preporuča dosad izašla izdanja:
2 Dr. Aleksij (Jšeničnik: „Prin-rj cipi sociologije" .... K 10-— f2 Mirko Gjurkovefiki: „Poli-	—
tička historija Bosne" . K 4-— Dr.Janez ev.Krek: „Slovenci" K 5 — O. Luis Coloma: „Dječja
knjiga".......K 15 —
Antonietta Ktitsche de la
Grange: „Vestalka" . . K 15-— Steile-Terseglav: „SvetaRusija" ........K 15 —
n ü n n
n
Narudžbe se šalju na adresu:
Knjižnica Katodne fmiUU zadrug? s o. j. u Zagrebu.
□
n n n n
n n n n n