Slovenski Pravnik.
Leto XXIV.     V Ljubljani, 15. oktobra 1908.    Štev. 9. in 10.
Raison d' etre socijologije.
(Predavao u »Akademiji« 29. ožujl<a ove godine dr. E. Miler, kr. sveuč. prof.)
Socijologija je znanost o društvu. Jedna je od najmladjih znanosti. Poriču joj pravo na opstanak i prikazuju ju pogibelj-nom, jer da destruktivno djeiuje na državu i državne uredbe.
Socijologija je znanost o društvu. Društvom su se ali bavili mnogi umnici od vajkada, od Platona i Aristotela pa sve do u naše doba. Nu valja upozoriti na ogromnu razliku u shvačanju pojma »društvo«, jer dok stariji pisci sve do Saint-Simona i Comta identificiraju pojmove »društvo« i »država«, to socijolozi smatraju ta dva pojma različnima, koja se ne pokrivaju. — Istina je, da se i nauka o državi bavi i ostalim pojavama društvenega života, kao gospodarstvom, umjetnošču, znanošču itd., ali se tim bavi tek nuzgredno. Pa se je porodila potreba za jednom novom znanosti, koja de nam tumačiti sve društvene fenomene.
Odigrao se je naime u našem duševnom životu jedan proces, koji je karakterističan po psihu čovjekovu. Čovjek naime žudi za pregledom, za sintezom. Naša je narav tako udešena, da svaki fenomen najprije analiziramo, a onda sve to sabiremo u jednu cjelinu, sintetiziramo. 1 baš u naše vrieme došlo je opet doba sinteze.
izvolite si predstaviti: največi enciklopedisti starog vijeka bili su Platon i Aristotel; Aristotel je u svojim djelima obuhvatio, može se reči, cijelo ljudsko znanje. Njegovi nasljednici su se bacali na izučavanje pojedinih grana; odpočeo je onaj analitički rad, koji je trajao stolječa i stolječa; nastale su pojedine znanosti: Rimljani su detaljno proučili fenomen prava, srednji vjek je proučavao teologiju, politiku i povjest; u novom se vjeku radja politička ekonomija; kazneno pravo se diže na niveau znanosti; gibanje pučanstva prikazuje nam znanost statistike;
17
258 Raison d'Stre socijologije.
Nije zadača socijologije prikazati nam postanak ljudskog društva, to je zadača anthropologije i povjesti. Ne treba se socijolog upuštati u razpravu o pitanju, da li je ljudstvo poteklo od jednog čovječjeg para (t. zv. monogenizam) ili se je istodobno
napreduju i to naročito u 19. vjeku prirodoslovne znanosti. 1 tako vidimo, da su malo po malo najrazličitije strane društvenog života postale objektom izučavanja i analiziranja, vidimo, da je razodkrivena intimna struktura i tajinstvena evolucija socijalnog života. — Ali mi žudimo za pregledom, jer sve te znanosti se razvijaju svaka svojim smjerom, ne brined se jedna za drugu. Mi tražimo organičku vezu izmedju svih tih znanosti; sve te znanosti su več analizirane i analiza traži sintezu.
1 tako se je rodila čežnja za tom jednom novom znanošču, koja če vam tumačiti i znati protumačiti sve društvene fenomene. Jedno nam je bo jasno, da dosad takove znanosti nismo imeli. Ima ih doduše, koji tvrde, da je socijologija suvišna, jer da ju nadomješčuje pravna filozofija, nu to ne stoji, jer se pravna filozofija bavi izučavanjem tek jednog društvenog fenomena, naime prava. Ima ih opet, koji tvrde, da filozofija povjesti nadomješčuje socijologiju, ali i to ne stoji, jer se filozofija povjesti tek nuzgredno bavi i ostalim društvenim fenomenima te glavnu važnost polaže na prikazivanje ljudskih borba. Ima ih nadalje, koji kazuju, da politička ekonomija nadomješčuje socijologiju^ ali i to nije ispravno, jer politički ekonom promatra sve sa stanovišta producenta, dočim socijolog stoji na stanovištu skroz oprječnan, naime na onom konsumenta.
1 tako vidimo, da sve tendira onamo, da se stvori jedna nova znanost, koja če obuhvatiti sve društvene fenomene, koja če biti kao njeki reservoir, u koji če teči sve druge znanosti. Narav bo čovjekova žudi za pregledom i postulira jednu takovu znanost, koja če nam objasniti sve, što društvom kreče i po-kreče, služeč se pri tom rezultatima svih ostalih specijalnih znanosti.
Ta znanost je socilologija, kojoj i danas još osporuju pravo na opstanak, ali koja ipak opstoji uslijed prjeke nužde, jer je potrebna duhu čovjekovu.
Raison d' etre socijologije. 259
pojavilo na raznim mjestima kruglje zemaljske (t. zv. polyge-nizam). Zadača je socijologije pronači zakone, po kojima se društveni fenomeni ravnaju, ako u opče takovih zakona ima. Tu če socijologija naiči na dvije zaprjeke, jednu u prošlosti, drugu u budučnosti: u prošlosti, jer nikad neče moči razodkriti ono prvo, iz česa sve drugo nužduo slijedi; u budučnosti, jer nikad neče moči ustanoviti ono zadnje, kamo čovječanstvo ide.
To je dobro zamjetio utemeljitelj socijologije Comte, kada je u svojem znamenitom djelu »Cours de philosophie positive« rekao: »en considčrant comme absolument inaccessible et vide de sens pour nous la recherche de ce qu' on appelle les c a u s e s , soit premieres, soit finales«. Dobro je to istakao i Simmel, nje-mački učenjak, u svom djelu »Einleitung in die Moralwissen-schaft« riječima: »das Letzte, das wir erklaren kiinnen, ist das Vorletzte«, što možemo i ovako variirati: prvo, što možemo protumačiti, jest — drugo. — Naša če se dakle spoznaja moči kretati samo medju ovim dvim točkama: medju drugim i predzadnjim; što je prije tog drugog, odnosno poslije tog predzadnjeg, to je čista profizika, odnosno metafizika; to su hipoteze, kojima se može, ali ne mora vjera pokloniti.
Meni nije ni na kraj pameti, da porečem opravdanost filozofije; au contraire, i filozofija je nuždna, pa i ne treba oprav-danja. Nuždna je, jer je u čovjeku neizkorjenivo usadjeno čeznuče za rješavanjem največih problema; to čeznuče je svojima čovjekova; i zato nije vezano o kulturu, nije opraničeno na stanovitu klasu; to je svojina duše čovjekove, jer duša je biče, koje pita.
Pa zato kada profesor na sveučilištu drži sveučilištnim gradjanima predavanja o filozofiji, tada to nije filozofiranje — to su tek predavanja o filozofiji; zato kada naš zadnji seljak i to uzimam takova, do kojega kultura još došla nije, kada taj seljak stane razmišljati o prvim i zadnjim stvarima, kada se pita: odaklo, kamo i zašto — tada to jest filozofiranje.
To neizkorjenivo čeznuče za rješavanjem najvišjih problema tako je svojina čovjekova, da se filozofi rekrutirajo iz najraz-ličitijih stališa. — Evo tek njekoliko imena: jedan razpop — Giordano Bruno, jedan državni kancelar — Machiavelli, jedan postolar — Jakob Bohme, jedan plemič — Descartes, jedan učeni diplomata — Leibnic, jedan prognani Židov — Baruch Despinoza.
17*
260 Raison d'žtre socijologije.
Svaki filozofski sistem jest izražaj jedne osobnosti; iz sistema govore ljudi, a otale slijedi, da se istina jednog filozofskog sistema ne smije mjeriti čisto stvarnim mjerilom, kada je jezgra osobna. Jedan filozofski sistem jest cio svijet, kako ga gleda stanoviti temperamenat; odlučna je tu osobnost; zato je Leibnic po svom temperamentu morao postati optimista, zato Schopenhauer pesimista.
Ako istina znači: očitovanje onoga, što se u vama sbiva, onda su svi filozofski sistemi istiniti. — Filozofi nalikuju ko-pačima blaga; siromaki su i blago traže; šta nadja, blago je, ali — samo za njih; a šta nama ostaje — to je kopanje. — Pa kao što život ne prestaje teči, tako ne prestaje bitisati ni filozofija kao forma višjeg života. — Filozofija znači prekoračiti ovaj svijet i preči u svijet vrhunaravni. — Smisao životu, veli Harnack, mora uvijek smjerati za vrhunaravnim, jer konac na-ravnog bitisanja je smrt, a život, koji je smrti založen, nema smisla; samo sofizmi nas moga vrhu te činjenice zavarati. — Karakteristika je čovjekova, da teži za nemogučim — on teži i za istinom; a da istina imade kakovu vrijednost, to se neda dokazati — to je tek predpostava naravi čovjekove.
Socijologija — i ako priznaje potpunu opravdanost filozofije — neče da bude možda sa filozofijom identificirana, jer zadača je socijologije, ustanoviti zakone, koji ravnaju ljudskim društvom, a svrha joj je, kako ju je označio Comte: »voir pour prčvoir« (vidjeti da uzmogneš predvidjeti).
1 možda bi se toj svrsi bliže primakli, da medju samim socijolozima postoji bar njeka organizacija; ali te žalibože još danas nema te nam savremeni socijolozi, kako to dobro ističe amerikanski socijolog L. F. Ward, predstavljaju vojsku samih častnika istoga ranga, gdje jedan ne sluša odredbe druga, več svaki ide svojim pravcem osvjedočen, da se socijologija može dobro shvatiti samo sa njegova stanovišta, pa se na tudja stanovišta i ne obazire; nema diskusije, a nuždna pretpostava za sporazumak jest upravo diskusija.
Ne čemo možda ni u jednoj znanosti naiči na tako mnogo oprječnih i upravo protuslovnih tvrdnja, kao u socijologiji; ali to je i prirodna stvar kod jedne tako mlade znanosti, u kojoj još sve kipi i vrije. Dok jedni sociolozi polaze sa monističkog
Raison d' etre socijologije. 261
Najjači je poziv socijologija zadobila od razvitka prirodo-slovnih znanosti, koje su u 19. vjeku izvanredno uznapredovale te su mnogi pisci pokušali primjeniti prirodoznanstvenu metodu i na ljudski društveni život. Naročito je ideja evolucije, može se reči, upravo revolucijonirala duhove. Sama ideja evolucije je vrlo stara te joj tragove nalazimo več kod starih grčkih filozofa Heraklita, Anaximandera, Empedokla i Aristotela. U moderno ruko je ideju evolucije zaodjeo tek Lamarck, a najjače ju je dotjerao Darwin. LF socijologiju ju je pako prenesao slavni Englez Herbert Spencer. Evolucija znači, da je sve, što je u svemiru, nastalo polaganim razvitkom iz najjednostavnijih oblika; evolucija se prema tomu proteze i na anorganički svijet t. j. na svijet neživuči i na organički svijet t. j. svijet živuči. — Pošto se mi ovdje bavimo samo organičkim svijetom t. j. ljudskim društvom, to puštamo na stranu evoluciju anorganizama. Kada se evolucija primjenjuje na organizme, onda se to naziva teorijom descen-dencije. Teorija descendencije je prema tomu primjena teorije evolucije na organički svijet. Načela su pako teorije descendencije, nako ju je razvio Darwin, posve u kratko ova: 1. načelo hereditarnosti, što znači, da čovjek fizičke i psihičke svoje oseb-
stanovišta, nastoječ nam iz jedne jedine pojave t. j. materije protumačiti sve ostalo kao n. pr. Spencer, Gumplovvicz, Ratzen-hofer, to drugi stoje na stanovištu dualističkom, tvrdeč, da je uz materiju bitan faktor i duh kao n. pr. Lester Ward, Mackenzie, Giddings; — dok jedan tvrdi, da je socijalna jedinica, iz koje je društvo nastalo, čovjek kao n. pr. de Greef, to drugi izvoli, da je ta socijalna jedinica čovječji par kao n. pr. Worms, treči pako nauča, da je to obitelj kao n. pr. Comte, a četvrti izpovjeda, da je to horda kao n. pr. Gumplowicz; — dok jedan navješta vječni mir kao n. pr. Spencer, drugi prorokuje vječni rat kao n. pr. GumploNvicz; — dok jedan temelji socijologiju na psihologiji kao n. pr. Comte, to ju drugi temelji na bijologiji kao Spencer, treči na političkoj ekonomiji kao Losia, četvrti na gospodarstvu kao iVlarx, peti na religioznem čuvstvu kao Kidd. — Nista još nije jasno, mjesto kozmosa vlada kaos.
262 Raison d' etre socijologije.
Vrjeme je prekratko, a da bi Vam mogao prikazati postanak i razvitak ljudskih društva. Zato ču posve u kratko svratiti Vašu posornost na jednog od najumnijih socijologa, na Herberta Spencera i na njegovu slavnu socijologiju, koja sačinjava zaključni dio njegovog poznatog sustava sintetičke filozofije. — Spencer izvodi, da svaki organizam, a po tom i ljudsko društvo, ovisi o izvanjskim faktorima, u koje spada klima, konfiguracija i plodnost tla, flora, fauna, kao i drugi izvanjski faktori, koje naprosto nije moguče sve nabrojiti. Zatim ovisi o unutarnjim faktorima tj. o čuvstvima, načinu mišljenja i inteligenciji pojedinaca, koji sačinjavaju društvo. Po Spencerovu mišljenju je priroda stanovitog agregata opredjeljena prirodom jedinica, koji taj agregat sačinjavaju, pa zato valja najprije izučavati, ako hočemo upoznati prirodu društva, ljude, koji to društvo sačinjavaju. 1 tako se Spencer počuva baviti izučavanjem najprimitivnijih ljudskih društava, jer hoče temeljem teorije evolucije izvesti iz tih najprimitivnijih
nosti nasljeduje od svojih predja; 2. drugo je načelo primjene i varijabilnosti, što znači, da su organizmi ovisni o uvjetima okoliša te se tom okolišu i primjenjuju; 3. treče je načelo prirodnog probira t. j. činjenica, da u borbi za opstanak jači individuji ostaju na životu, a slabiji propadaju. — To su glavna načela o teoriji descendencije, premda valja istači, da ni ta načela nisu neprjeporna. Jer dok n. pr. Darwin tvrdi, da se evolucija sbiva polaganim, postepenim, jedva zamjetljivim prelazima, to tvrdi protivno n. pr. čuveni holandezki botaničar de Vries, koji je postavio teoriju mutacije, izvodeč, da se evolucija sbiva najednoč, spontano. Bilo u ostalom jedno ili drugo, valja reči, da je danas teorija evolucije skoro opčenito priznata. A ni katolička crkva ju više potpuno ne osudjuje, jer evoluciju priznaje n. pr. poznati katolički pisac P. Wasman, dopuštajuč doduše evoluciju samo unutar vrsti. — 1 sada nastaje vrlo zanimljivo pitanje: šta nama za ljudski društveni život dokazuje evolucija? Moje je mišljenje, da smo mi u stanju temeljem evolucije protumačiti samo pro-mjenu, ali da li ta promjena znači ujedno i napredak, toga mi ne znamo, to prelazi granice naše spoznaje.
Raison d' etre socijologije. 263
najmodernija društva. Pa ako idemo iztraživati primitivne ideje tih najprimitivnijih ljudi, onda čemo spoznati, da je jedna od prvih ideja takova primitivnog čovjeka ideja o dualit^tu. Primitivni čovjek naime vidi n. pr. školjku u moru i okamenjenu školjku u zemlji, ili vidi svoje vlastito tjelo a uz njega sjenu, •ili vikne u goru, pa čuje odziv, jeku, ili padne u nesvjest, pa dojde k sebi, ili spava, pa se probudi — a sve to ga dovodi do vjere, da ti predmeti i pojavi u istinu i dvaput postoje i otale se u njem radja vjera u dualitet svega, što ga okručuje. Primitivni čovjek teško razlikuje spavanje od smrti, pa zato vjeruje, da se mrtvi životu povrača. Smrt je samo posebna forma života, pa ostale nastaje običaj, da se mrtvima donosi hrana i piče, običaj, da se mrtva tjelesa balzamiraju, dok se njihov vlastnik i opet ne vrati ; on če se več vratiti, samo ga valja čekati, kao što još danas čekaju Turci proroka. Zidovi Mesiju, Njemci Barbarosu, Francuzi Napoleona, Hrvati Kraljeviča Marka i Jelačiča bana. Najprije se čovjek nada uzkrsnuču u njekoliko sati, dana, godina, a kašnja, kada predočba o smrti sve jasnijom postaje, ne nada se uzkrsnuču prije konca svih stvari. — Kada u plemenu tko umre, postane duh, a čim više slučajeva smrti, tim više duhova; predji su duši; duši se štuju i eto tako nastaje kult predja, koje primitivni čovjek obožava, idealizira; prvi bogovi su ti umrli predji.
To su posve u kratko primitivne ideje primitivnog čovjeka i sada nastaje pitanje, šta je društvo i da li društvo postoji? Najkarakterističnije obilježje društva jest trajnost odnosa medju njegovim članovima. Svako društvo je organizam, jer i društvo raste poput organizma, jer i u društvu vidimo, kao i u pojedinom organizmu, kako nasj:aje dioba rada, kako se radja diferensiranje. Kao što u pojedinom organizmu vidimo za pravo tri organa, jedan izvanjski, koji štiti organizam od upliva izvanjskog svijeta t. zv. ektoderm, jedan unutarnji, koji prima i probavlja hranu t. zv. endoderm i jedan srednji, koji hranu podjeljuje cijelorh organizmu t. zv. mesoderm, tako vidimo i u društvu jedan izvanjski organ, koji se skrbi za obranu društva, to su gospodari i vojnici, jedan unutarnji organ, koje se skrbi za prehranu društva, to su podložnici i jedan srednji organ, koji porazdjeljuje cijelom organizmu hranu, to su industrijalci.
264 Raison d' Stre socijologije.
Ako motrimo ovakovo društvo, onda čemo vidjeti, da u prvom redu vsijedi interes roda, naime interes cjelosti; a taj interes zahtjeva, tia se roditelji žrtvuju za svoj podmladak, pa zato dobrobit voditelja dolazji u obzir tek iza dobrobiti djece i dobrobiti cjelosti. Zato če se temeljem teorije evolucije moči održati samo onakove obiteljske institucije, koje najviše koriste djeci i cjelosti. 1 to je razlog, iz kojega se nestali primitivni neuredjeni odnosi izmedju muza i žene, to je razlog, da je po-tisnuta polyandrija i polygamija te da skoro posvuda vlada monogamija, jer je ona najpodesnija, da največom njegom obuhvati djecu i da najviše koristi cijelom društvu, pa zato vidimo, da su sve moderne države utemeljene na monogamičnoj obitelji. Ali bi ipak krivo bilo, da kušamo etiku obitelji prenjeti na etiku društva i države. Za obitelj naime vrijedi načelo, da se največa pomoč i naprada mora dati ondje, gdje je najmanja zasluga t. j. maloj djeci; za državu i društvo pako vrijedi zakon, da se največa pomoč i nagrada dade ondje, gdje je največa zasluga t. j. nagrade se ravna prema vrijednosti pojedinca. Kada bi zakon jedne institucije upotrebili na drugu, ta bi propala; kada bi princip društva i države, da se nagrada ravna po zasluzi, upotrebili na obitelj, propala bi djeca, jer su bez zasluge, pa ne bi smjela ni pomoči dobiti; a kada bi princip obitelji, da se največa nagrada ravna po najmanjoj zasluzi, uporavili na društvo in državu, propala bi i država i društvo, jer tada bi svaki išao za tim, da čim manje radi, pošto bi mu' tada i nagrada imala biti največa. 1 otale nastaje nužda, da se održi ta temeljna razlika izmedju etike obitelji s jedne strane i etike društva i države s druge strane.
* *
*
U onim primitivnim kordama i grupama, koje su predhodile državi, nije bilo ni zakona ni prava, ali je ipak bila njeka vrst uredjenja. — Takovom primitivnem hordom dominirao je cere-monijel, koji se je razvio malo po malo sam od sebe kao pri-rodni proizvod društvenog života: to su običaji, koji su regulirali medjusobne odnose pripadnika stanovite socijalne grupe. Sir John Lubbock veli: nijedan divljak nije slobodan, svagdje ga sapinju običaji, koji su isto tako strogi kao zakoni. — Tek kašnje se iz tih običaja izdiferenciraju zakoni. — Zakon, pisani
Raison d' Stre socijologije. 265
ili nepisani, dovadja za pravo u izvjestnu formu samo gospodstvo mrtvih nad živima. — Kada se pitamo: što kaže zal<on? za pravo se pitamo: što i<ažu vaši predji? Svagdje, gdje se je razvila teorija duhova, nalazimo običaj, obračati se na te duhove i iz njih nastale bogove u važnim stvarima; njihov odgovor stvara praecedens, iz kojega nastaje zakon. Sada je i jasno, kako to, da svagdje na rajinim stepenima socijalnog razvitka nema razlike izmedju crkvenog i svjetovnog zakona. Židovski zakon pentateuch sadržaje i božje zakone i religiozne norme, ali i nebrojnih uputa za svakdanje stvari, baš kao i hrvatski vinodolski zakon. — Čim više napredujemo, tim se jače ukazuje tendencija, da isko-rištem i svrhom zakona bude pravna jednakost svih ljudi.
Da svratim Vašu pozornost na jednu neosporivu činjenicu: ma koliko jada i nevolje potice od borbe i svadje, ipak se mora priznati, da su intersocijalne svadje hitro unapredile razvitak društva. S toga je neumjestno n. pr. potpuno osudjivanje despo-cije, jer je i neograničena sila despota unapredjivala i dobro. Mi ne smijemo nikada zaboraviti istinu, da u ljudskim delima ono, što je apsolutno dobro, može biti relativno zlo. Relativno dobro če u društvu biti ono, što unapredjuje preživljenje kojega društva, mži kako velike bile pri tom patnje pojedinaca. Nedvojbena je istma, da porast humaniteta ne ide uporeda sa civilizacijom, koja nuždno mjetnje izvjestni inhumanitet, ali to je neizbježivo. Tek usjjed borba i svadja mogle su nastati velike socijalne grupe, veliki narodi. - Ako na postanak tik velikih socijalnih grupa uporavimo teoriju evolucije, možemo to izraziti ovako: jedan je od najobčenitejih zakona evolucije, da integracija nastaje, kada su jednake jedinice izvrgnute istoj sili; uzmimo, da na takovu primitivnu hordu navali druga koja horda; usljed navale složiti če se svi članovi te prve horde na obranu, jer su svi izvrgnuti istoj sili, naime navali; i tako je takova mala horda zadobila prvu unutarnju suvislost prigodom zajedničkog odpora proti izvanjskom neprijatelju. To možemo progoniti u historiji: tek uslijed ratova sa Perzijancima nastade jaka Grčka, kao i usljed rata sa Francuzkom jaka Njemačka.
* *
266 Raison d' Stre socijologije.
Nas zanima problem, kako se je iz takovih primitivnih horda mogla razviti moderna država? Taj je problem moguče riješiti na temelju teorije evolucije: bijologija je naime izvanredno obogačena odkričem, da svi organizmi imadu jednu zajedničku pra-formu, iz koje su se razvili; pa ako su se i društva postepeno razvila, moraju i ona imati jedno prvotno stanje. A tako i jest. Ako si zamislimo posve neorganizovanu hordu, kada ima odlučiti o kojem javnom pitanju n. pr. o putovanju ili o obrani proti neprijatelju, opaziti čemo 2 grupe: stariji i jači su prva grupa, koja vodi glavnu riječ, a ostatak sluša; nu u prvoj grupi če se uvijek nači jedan, koji če uslijed svog ugleda najviše doprinjeti odluci i cjela se horda dijeli u troje: da se bijološki izrazimo: u opčoj masi če se diferensirati jezgra i jezgreno tje-lešce. A te prve tragove državne strukture vidimo i kod najnižjih naroda i kod historičkih naroda: amo spadaju Grči sa svojom »agorž« pod predsjedanjem kralja, gdje su sudjelovali poglavice, a narod slušao; slično u Rimu kralj, senat i slobodni Rimljani; jednako kod Škandinavaca, u Švicarskoj i u staroj Englezkoj; upravo kao još i danas, gdje svako društvo ima predsjednika, odbor i članove. — Ako prvi faktor zadobije svu vlast u svoje ruke, nastati če despocija; ako tu vlast zadobije drugi faktor, nastaje oligarhija, a ako treči faktor, nastaje demokracija. — Na taj su način nastale i mogle nastati sve države. — Sva društva i sve države možemo udijeliti u dva tipa: u tip ratni i u industrijalni. — Karakteristika je ratnog tipa despotski red; ratno društvo ne želi, da ovisi o inozemstvu, jer uslijed importa iz inozemstva postoji pogibelj, da če u slučaju neprijateljstva biti zaprječen import najnuždnijih stvari i stoga je od potrebe, da se omoguči produkcija tih stvari u vlastitoj državi te tako vidimo, da postoji očit odnos izmedju ratne dje-latnosti i zaštitne (prohibitivne) carinske politike; u ratnom društvenem tipu postoji patriotizam, koji smatra triumf svog društva najvišjom konačnom svrhom svakog djelovanja; zato nalazimo u takovu društvu vanrednu lojalnost, iz koje poizvire poslušnost prema autoritetu te povjerenje, koje se uzdrmati neda, a s tim je u vezi i relativno mala moč vlastite inicijative te nastaje vjera, da je državno skrbničtvo svagdje muždno. Industrijalni pako tip ne čuti potrebu za takovom podredjenošču in za de-
Raison d' 6tre socijologije. 267
spotskom moči, več više ljubi reprezentativne institucije, kojima je obilježje decentralizacija; industrijalni tip nastoji porušiti gra-nice izmedju naroda; u tom je tipu neovisnost pojedinaca velika, lojalitet je manji, obožavanje monarka se pretvara u poštivanje, umanjuje se vjera u svemoč vlade te u prvi red stupa nasto-janje za dobrobit čovječanstva. — Takov industrijalni tip če se moči potpuno tek onda razviti, kada prestanu ratovi, jer od rata je svijet več primio, što mu je rat u opče dati mogao, naime napučenje zemlje jačim i inteligentnijim sasama; nastale su velike narodnosti, što se sve ratu zahvaliti ima. — Ali je slabo izgleda, da če rat škoda prestati, jer rat, borba leži v srdcu svih stvari, borba je otac svega.
* *
*
i pitamo se na koncu: kamo idemo mi, kamo ide to ljudstvo, koja mu je svrha. To je več filozofija, ali duša je biče, koje pita: kamo? Šta je svrha tog ljudstva i te naše žurbe u životu ?
Možda savršenstvo? Nu ljudi su različiti pa si moremo zamisliti, da bi jedan bio potpuno savršen u dobru, a drugi u zlu, dakle ne moremo ciljem staviti svaku vrst savršenstva.
Možda sreča? Ali ljudi u tako raznim stvarima vidjaju sreču, da se napokon i ne zna, šta je sreča. Svaki čovjek hoče da bude sretan, ali uslijed prirodne konstitucije nije nijedan u stanju, da to bude.
Možda ljubav, kako to misli grof Tolstoj ? Ali uz razumnu ljubav ima i nerazumne, pa je ljudstvo još daleko od one velike ljubavi, koju je predikavao Spasitelj te vjerojatno neče nikada ni doči do nje.
Šta je dakle cilj naš, koja li je svrha. To prelazi granice naše spoznaje i zagonetku života nije nam ni Haeckel riješio. Tu valja reči sa dru. Bois-Raymundom: Ignoramus et ignorabimus.
Dr. E. Miler.