ANNALES 8/' 96
UDK 329,7(497.5 Istra)
"ISTRIJANiZIRANJE" EUROPE
Milan RAKOV AC književnik, HR-10000 Zagreb, Dugi dol 3 ieiterato, H R-10000 Zagreb, Dugi dol 3
IZVLEČEK
Islrski regionalizem je spontano družbeno in politično gibanje, ki je v hrvaškem delu Istre nastalo kol samonikel in svojevrsten prispevek demokraciji po padcu Berlinskega zidu. Evropski regionalisti so v njem prepoznali silovit in izviren proces in ga doživeli kot poskusni model. Z vso pravico, saj so številna evropska protislovja skoncentrirana prav tu, pod Alpami; na edinem stičišču treh velikih etničnih oceanov slare celine: germanskega, romanskega in slovanskega.
Istrski regionalizem bo postal evropski, če mu bo uspelo obvladati nacionalne egoizme in lokalizme in, seveda, mednarodne manipulacije.
Ključne besede: regionalizem, demokracija, Istra, Evropa Parole chiave: regionalismo, democrazia, Istria, E uro p a
IJ iduče bi lisučlječe Europa ¡mala umar$irati ne samo sjedinjena pod modrom zastavom posutom zlat-nim zvjezdicama - nego sa čvrstom zlatnom podlogorn jedinstvene euro-monete, shodno odlukama iz Maasl-ricbta. Doduše, več je sada posve izvjesno da če se to desiti, ako se desi, tek razvijenome sjevernom jezgru čije gospodarstvo i javna potrošnja ispunjavaju opče uvjete, dok čak Francuska i Veiika Britanija još "anti-šambriraju" u neizvjesnosti, za njima Spanjolska i Italija, te redom ostale, nemočnije, članice Euro-unije. A što sa ostalim, pridruženim članicama u evropskome "pret-soblju", kada če i kako one postiči mastrišku formulu zadovoijavajuče ekonomske snage nacije? A što sa iznurenim Istokom Europe (Balkan i ne spominjati!); neče li ujedinjenje bogatih zapadnjaka odijelitl siro-tinjski Istok monetranim "hladnim ratom", i gdje su tu Adenauer i De Gaulle sa svojim snovima od {edinstveno; Europi od "Atlantika do Urala"?
Paralelno, medjutim, sa ekonomskim kredibilitetom, kao preduvjetom za "eurpoeizaciju Europe"; za sada mahom retorički, metaforički gotovo, teče proces regio-nalizacije Europe, koji bi kanda imao nadoknaditi manjkavosti teško dosižne ekonomske ulaznice. Pa ako je več sada jasno da če ¡edinstvena euro-moneta teško
uspjeti, bar ne u realnim rokovima, ujediniti Europu, pretpostavimo da če se jednoga dana Europa odlučnije nakaniti za regionalizam i prekograničnu suradnju susjednih svojih regija.
I sada zamislimo blagotvorno "delimitiranje limita"; u kojemu če, recimo, francuska i Španjolska uspostaviti autonomiju Baskije kao interregionalnog jastučica; ili pak isto to izmedju Austrije i Italije sa sjevernim i južnim Tirolom; Crčke i Turške sa "bezgraničnim" otocima - za koje se vječno spore; ili zamislimo opče-regionalno mirotvorno blagostanje u kojemu Česi i jugoslaveni dopuštaju povratak onih mil i juri i pol pro-tjeranih "volksdeutschera"; a Slovenija i Hrvatska onih tristotinjak tisuča esula?!...
jesu li regionalni buntovnici nada ili opasnost za Europu? Hoče li, u njihovome liku, opet stičt barbari? Ovo se retoričko pitanje 'dolaska barbara" opetuje kroz povijest Europe kao prijeted mentalni trik za očuvanje poretka i poredaka, kao pakao-na-zemlji za uvijek herezama sklona stada božjih ovčica starog kontinenta. Barbari su, doduše, nekada stizali; prije kao nužnim slijedom došavši grobari, nego osvajači onemočalih i anakronih Rimskih carstava - posljednjih uspješnih evropskih "integracija". Ispraznost tog gotovo meta-
197
ANNALES 8/' 96
Miton KAKOVAC: "ISTRJJANIZIRANIE'' EUROPE. 137-204
fizičkog alarma sažet če početkom ovog stolječa u jed noj jedinoj pjesmi grčki pjesnik, nobeiovac, Kavafis; "uzalud na trgu okupljeni čekamo, jer barbari doči neče",... (a barbari su bili neka nada!), kao Što če istu njegovu pjesmu južnoafrički prozaist Coeize parafra-zirati u cijeli jedan roman, denuncirajuči aparthaid po!a stolječa prije njegova sloma.
Kavafis i Coetze razobiičuju "dolazak barbara5' kao izgovor carstava za vladanje nad podanicima. Današnji pak "barbari" za europsku državu, ogrezlu u nacionai-egoizani i stoga stvarnu prepreku za ujedinjenje, nalaze se u prije svega u brojnim nezadovoljnim et nosi m a unutar njenih granica. To su svi ti strašni Baski, Kata-lonci, irci, (Tamanci, Korzikanci, južnotirolski Ntjemci, talijanski Slovenci, rumunjski i slovački Madžari; to su frustrirane nacije na kaotičnome Balkanu; to su etno-skupine drugih rasa koje užasavaju Europu kako svojom sposobnošču reprodukcije - i to u tamnim bojama kože, tako vjerskim fundamentalizmom i terorizmom...
Takodjer, to su sve više i sve brojnije marginalne skupine na industrijskim periferijama velegradova, de-seci milijuna nezaposlenih mladih ljudi na rubu očaja -lak plijen za svaku "subverzivnu" ideju, poroke, kriminal: "asocijalna" mnoštva novog evropskog nihilizma, koji se iz artistrčko-elitnih salona s početka stolječa, koncem stolječa posredstvom medija i alternativne ali efikasne komunikacije raširio po kafičima i diskačima evropskih gradova, prijeteči režeči na nje, za sada, svojim nedvosmislenim grafitima i grotesknim njuškama likova iz stripova.
Karlo Veliki zakratko je uspio obnoviti "Rimsko carstvo"; pape če ga "održavati" mašuč tijarom kao božji namjesnici pred nosom evropskih kraljeva; ali na (stoku su razorne shizme nad kojima Sveta stolica nema nikakve vlasti, ni nad Konstatinopolisom ni Kijevom (zatim Moskvom), nad tom "drugom Evropom", a kamo li nad "trečom Evropom", nad "nevjerničkim" polumje-secom koji če stoljedma prijeteči svijetliti nad Balkanom, Budimom, sve do samog Beča. U petnaestom pak stolječu protestant iz am radja i "četvrtu Evropu", najžeščeg protivnika papinstva kao integrativnog evropskog faktora. U sve te pak "četiri Evrope" djeluje i "peta Evropa", posvuda rasuta i svugdje etno-religijski i socio-ekonomski kompaktna židovska zajednica, koja če sto-Iječima (pa i danasj sažimati u sebi onog najstrašnijega "barbarina" (anticipatorskog kozmopolita par exellence!) kojim če osobito krščanska Evropa držati u pokornosti svoju pastvu. Katolička če Španjolska na lornače i progonstvo osuditi cijelo "Izraelovo pleme"; rusko i ukrajinsko pravoslavno plemstvo organizirat če kozačke pogrome po Kijevu i Lavovu; u protestantskoj če Njemačkoj nacisti osmisliti i sprovoditi program istrebljenja Zidova...
Novodobni pak pokušaji kontinentalnih "integracija" pokopat če več i samu ideju ujedinjene Evrope: Napoleon, doduše, želi za se stvoriti evropsko carstvo,
ali paraleno sa tirne baš če on posijati nadasve pfodno sjeme nacionalnih revolucija, nužnih za nahrup industrijske epohe koja ne trpi racjepkanosti svih tih kneževina, grofovija i vojvodstava. No, kapitalizam ujedno ne može misliti globalno, jer pojava nesmiijene trgo-vinkse konkurencije nalaže nove okvire, nešto sire, i tako je rodjen nacionalizam i njena svetost država-nacija, i dan danas nesavladiva prepreka zbiijskim kontinentalnim integracijama.
Nacional-socijalizam pokušat če provesti historijski i logički "nužni" slijedeči pokušaj "integracije" - jedna nacija potčinjava sve ostale, u grandioznom i efikasnom svjetskom poretku nad kojim bdije üb er-mensch.
Komunizam pak hoče izbrisati iracionalne prepreke pred opčom srečom čovječanstva; internacionalizam jednakih u siromaštvu; pod paskom birokratske nomenklature i nadzorom tajnih službi.
Euro-nacionatizam pak, oporavljen nužnim slomom naci-fašizma, sa hipokrizijom zapadnjačke formalne demokracije, nakon slamanja drugog bauka, komunizma, jednako če efikasno otkioniti novu opasnost američkog i japanskog imperijalističkog multinacionalizma, postavljaj uči preda nj prepreke naclonal-egoističkog protek-cionizma.
Evropska civilizacija Nacije nužno stagnira. Filozof Cacciari čak drži da je Zapad, uzet kao zalazak sunca, ujedno i filozofska metafora za opči "zaiazak" geo-političkog Zapada, dakle Weltanschauung stagnacije, nužnost od koje se Evropa niti ne može, ne zna, braniti! Nema više velikih prijetečih "izama", Fukuyama govori o prestanku povijesti, a zdravi razbor (koji Evropi, ipak, nikada ne nedostaje J) nalaže napredak, - napredak pak nužno podrazumijeva realizaciju "Euro-države". i tako se odvijaju protuslovni integrativno-dezinetragrativni procesi, i sve se euro-frustracije simbolički saiirnaju u "metafori Maastricht"..,
I "sada" se javlja regionalizam, kao tračak svjetlosti na drugome kraju dugačkog tunela kroz koji ¡maju proči evropski vlakovi, ne bi I i se tamo negdje i nekada možda spojili u veliku kompoziciju na putu u sretnu budučnost. Sto je zapravo regionalizam? On se "može manifestirati kao protest protiv eksploatacije, nacio-nalnog ugnjetavanja i sistematskog zapostavljanja u opčem razvitku društva", ali "ujedno" se regionalizam "javlja i kao posljedica različnih autarktičkih, šovi-nističkih i različnih drugih štetnih tendencija...na štctu cjeiine ili zajednice". Ovo je protuslovna i tako tipično euro-nacionalna definicija iz Enciklopedije zagrebačkog Leksikografskog zavoda, stvorene pod direkturom Krleže; u čiju se kompetentost i humanistički ijevičarski svjelonazor ne sumnja. Ali licemjerno nedosljedna dvoličnost te definicije nači če se i u drugim izvorima, gradjanske provenijencije, a o desnim stajalištima da i ne govorimo.
Ideatori i programer! ujedinjenja Europe, naravno, uočavaju regionalizam kao polugu, kao "kalauz" za
598
ANNALES 8/ 9b
Milan RAKOVAC: •ISTftlJANIZlRANJF ftiROPK, 197 ¡Q4
otvaranje, pa makar i nasilno provaljivanje, Celičnih vrata sa pozlačenom patetičnem ornametikom evropskih nacional-etatizama, ali se i boje te regionalističke Gorgone koja bi mogla razoriti lik sakrosantnog trojstva Zastava - Himna - Granita.
Naravno d3 Europa ne može biti ujedinjena tako da najprije bude atomizirana, "andorizirana". Europa opaža gdje je locus, i koji je modus pospješivanja integra-cionih procesa; n3 njenim granicarna, šavovima, zglo-bovima, prečicama, džepovima - su mjesta dodira; a stimuliranje tih dodira kao načina preplitanja i pro-žimanja jest način za omekšavanje države.
Uz "prestanak povijesti", recidivistička i jednako anakrona zapadnjačka gradjanska demokracija (u svom najboljem liberalističkom izdariju), želi vidjeti i "smrt ideologije" kao takve. I koji bi sada za nju imao biti spiritus moverte ako više "nema" historije i ideologije? Povijesno neizbježni rasap globalnih radikalnih ideologija ostavio je u nepovijesnosti i bezidejnosti I kapi-talistislički gradjanski nacional-liberalizam; on se danas žilavo opire slijedečem vlastitom nužnom koraku, pre-srastanju u nadnacionalni imperijalizam. Veliki i bogati Unele Sam ujedno je za klaustrofiličnu Europu onaj strašni Španjolski conquistador i nemilosrdni misionar koji je prije pet stolječa pokoravao Novi svijet mačem i križem - sada njegovi potomci hoče osvojiti Stari svijet do I! arom i digitalnim mega-jezikom anglo-kratica.
5tižu i novi Džingis Kan i Atila: Stari svijet jednako se histerično opire prodoru svježih ideja, kapitala i sve sofisticiranijih proizvoda azijske automobilske industrije i "futurološke" elektronike; kao i nezadrživom prodoru mahom ilegalnih karavana useijenika sa siromašnog istoka i juga Europe, populacijski fertilne Afrike i Azije,
Isto tako, regresivna euro-država-nacija postavlja mentalne i fiskalne barijere pred več "odlučena" izje-dnačenja sa susjednom državom-nacijom. Francuzi, uz to što ozakonjuju zabranu neizbježnog "franglaisa", pale kamione sa jeftinim Španiolskim i talijanskim vinom, ribama i vočem; a kao što FÍAT, VW i RENAULT admi-nistriranjem ograničavaju širenje potentne japanske automobilske industrije, tako »m ne pada ni na kraj pameti da se uzajamno udruže.
Naravno da je rečena Cacciarijeva "filozofija za-laska" duboko ukorijenjeni credo Europe; naše tradicije, naše kulture, naše razlike, naši jezici... sav ta j elegantni i stagnatni, iracionalni heredus uljujkuje nas u samo-dopadni san o "aristokratskom kontinentu". Naše više-vrsnosti, višeslojnosti, raznobojnosti, naše, naposljetku, kontradiktornosti, heterogenosti i anakronizmi, koliko su god regresivni po sebi kao prepreke nesputanom glo-balnom rasudjivanju, toliko mogu postati i sjajna poluga napretka, ako kreativni evropski individualizam bude kadar savladati vlastitu narcisoidnu egomaniju.
Naš Stari svijet postat če Novi svijet kada se bude usudio spariti "nesparivo", kada se bude osmjeiio obes-misliti Granicu (nacionainu, državnu, mentalnu), na
kontinetalnom duty-free-shoping principu, ujedno zadr-žavajuči sve te indvidualizme naših "stagnatnih identiteta", individualnih, komunalnih, regionalnih, etničkih, ambijentalnib - humanističkih. Sve to, jasno, uz uvjet da se svi skupa (uključiv Nijemcel) oslobodimo trau-matizirajučih fobija o prijetečem teutonskom osvajaču i njegovem monetarnom blitz-hiegu; nadmene i kratkovidne "superiornosti" sjevernjaka nad južnjacima, za-padnjaka nad istočnjacima, Germana nad Romanima i njih zajedno nad Slavenima...
Naravno da je taj dualitet "nerealan", jer free-trade1 načela ne trpe nikakve iznimke, nikakav individualitet, kao što bi u hipotetičnem pankontinentalnom laissez-faim VW-koncern progutao nacionalne automobilske industrije (nočna mora familije Agneili, zacijelo), ili danski maslac i šunke evropsko stočarstvo,... tako bi imao isti zakon tržišla izbrisati svu ostalu individualnost; jezičnu ponajprije, uostalom, engleski je več danas ono što je prije ottocenta bio latinski - jezik opče komunikacije, neizbježna fingua franca, na franeuski i i nt nam očaj...
Evropska "bezidejna pragmatika" dočekuje svoj fin de siecle, svoj fin d'epoque, u vlastitim udobnim za-biudama; nakon što je, eto, obavila veliko povijesno pospremanje: Kolonijama je "dala" samostalnost, držeči ih danas na bar ekonomskim uzdama; uvjerena je da je ideološki, ako več ne i filozofski, porazila krajnje desne i lijeve ideologije, a ne samo njihove totalitarističke političke realizacije, naci-fažizam i boljševizam; učvrstila nadmočno gradjansko društvo umirivši niže slojeve kučicom sa digitalnim čarolijama u kojima uživa onaj Marxov proleter dok apatično žvače sandwich i srče pivo - sa pouzdanim "slobodarskim" Pegazom, automo-bilom u garaži.
Ali avaj, "Bog je mrtav", a da bi mogao podanika držati u smjernosti i nadi; velike ideje sramno su dezertirale sa civilizacijskoga ratišta u gibanjima 1968; veliki povijesni tresak Berlinskog zida oslobodio je č.ovjeka Istoka ujedno ga srozavajuči na razlnu tolsto-jevskog "mužika" kojemu kroje tričavu sudbinu pijani "carevi" i atamani-gangsteri. A krvavi požar balkanske c.rvene pelo k rake, bestijalno gutajuči gradove i narode, pokazao je svu hipokriziju novoevropske "postideološke ere". Superironi spleen britanskih plemiča, sa sjajnim karijerama uspješnoga posredovanja izmedju "bijeüh i črnih" u vlastitim bivšim kolonijama, zaledio je dobro-čudni smiježak na licu Europe; razorna bosanska "metafora", vidi to dobro Europa premda se tješi senatorskom bjelinom svojih promatrača, humanitaraca i izbornih nadglednika u crnome paklu Balkana,... srozala je onaj nadmočni, aristokratski zlačani "evropski Zalazak" u tamnu noč na savjesti i svijesti kontinenta, opasnu nagrizajuči i satnu eitiopsku ideju.
Malraux je svojedobno s pravom upozoiavao komuniste da če njihov "sindrom Kerenski", zatorna mržnja protiv socijalista, socialdemokrata i drugih
199
ANNALES 8/ 9b
Milan KAKOVAC: "1STRI]ANI2!RANJE" EUROPF, 197-204
"slugu kapitalista", uništiti kredibilitet Ijevice kao takve, što se, naposljetku, i dogodilo.
Medjutim, sada je cijela Europa jedna impotentna "Kerenija"; boljševizma više nema, ali posvuda vlada miopični i mimikrijski "menjševizam"; jer sa tim "opče-poznatim" političkim porazom socijaiizma kao ideje, umire i kapitalizam, lišen jedinog historijskog rivala, "umire" ideja kao takva, i još k tome uz aplauze orkestru za sjajnu izvedbu posmrtnog marša. Čovjek ne može bez ideje, bez ideologije, u Europi to danas shvača još jedino katolička crkva, čija Sveta stolica zvoni na uzbunu, ali još je francuska revolucija oduzela crkvi svjetovnu moč - temeljni zalog gradjanske ideologije, a "povratak Boga" samo puiii njegove hramove stadima očajnika koji su izgubili vjeru i sad samo mogu strepitl da još negdje postoji nada. Ujedno, ta jedina preostala nam duhovnost takodjer pripada "ropotarnici povijesti", te se unutar same crkve u ovom njenem novom samo svješCenju sukobljavaju opskurantisti i iluministi - kako doci do sublimnog, do Vjere iznad svega, a Bog nad svime sam po sebi donosi nam onaj duerenmatski "fun-damentalizam", dakle opet povratak u prošlost. I tako se gradjanska Europa troši kroz mentalnu, socijalnu entro-piiu, bježeci od ideja, uključiv tu jedinu joj preostalu ideju spasa - vlastito socio-političko ujedinjenje.
I onda je smušena posthistorijska i postideološka Europa "otkriia" regionalizam, koji bi kao fabulozni Deus ex machina imao riješiti sve te kontradikcije. Ali i tu je ta blažena euro-ideja, ili "posf-ideja", sama sebi konzekvenino kontradiktorna, jer ne uzima kao opitni model Benelux, več ostavareni nucleus eurofederalizma koji pošliva etno-socio-"bla-bla-bla" suverenitete, i ujedno postiže ekonomsko nivelaciju; niti pak "euro-aids" Padaniju; ili pak korzikanski folk-etno-autonizam, -nego "izmišlja Istru" kao svoj "eksperimentalni vrt" plurilingvizma, multikulture, transfrontierizma i euro-regionalizma. No, ta "posf-ideja ipak ima, odnosno, mogla bi ¡mati izvjesna, makar i intuitivna, utemeljenja.
Naravno da bi etnopolitički realizirana Baskija, "evropski Kurdistan", značila revoluciju "nesagledivih posijedica" po udobni mir u evropskome domu, uosta-lom, evropske su se revolucije toliko nagutale svoje djece, da su djeca njihove djece lakomo progutala i samo sveto pravo jednoga Svetog Tome Akvinskoga na revoluciju. Stoga se iskusna i oklijevajuča Europa od-lučila za društvenu "evoluciju", i valjda se prtsječajud doba neusporediva vlastita bujanja u renesansnoj svojoj rasejepkanosti (čiji su dekorativni fosili svi ovi San Marini, Monaci, Louxembourzi, Licbtensteini i Andore), pronašla u političkom vokabularu pojam regionalizam, do jučer tek eufemizam za atomizaciju, secesiju i destrukciju "viših cjelina" i "zajednica", koji sada ima postati onaj tihi faktor evolutivne revolucije za raz-gradnju Države, utvrda federalnog (no, no, da se ne pretjera!), barem konfederalnog koninetalnog ujedin-jenja. Ujedno, regionalizam kanda ima postati nado-
mjestak za ideju kao takvu, regionalizam ima prerasti u ideju, možda i kao galbrajtska post-monetarna čelija društva, autokontrolabilna prije svega zbog vlastitih "malih brojki", omedjenih dimenzija, resursa, "ljudskog materijala", koja je zato manje ¡zložena distorziji vlastite "geometrijske progresije", koja povijesno može opstati, koja predstavlja "pofitičku prečicu u budučnost", a prekogranična, multikulturna, plurietnička, transregio-naina Istra imala bi biti ona "medičeanska Firenze" nove evropske renesanse... Medjutim, ako regionalizam ima biti zamjena za ideologiju, sa svim tim etno-etatističkim preprekama i slektivnim pristupima, on neče donijeti nikakvo rješenje. Da li je Europa spremna artikulirati i prihvatltt regionalizam kao NOVU IDEJU, novu ideologiju?
Ako u slučaju Istre kao "cavallo di bataglia" novog regionalističkog evropeizma "zaboravimo" tzvjesne au-sonske "protekcionističke" špekulacije, ili retoričku metaforičnost baš takvog izbora (uostalom, neki naj-smjeliji euro-futurolozi "vide" jezgro euro-integracija upravo na Jugoistoku razmrvrljenom Tiečim balkanskim ratom - kojem btentno prijeti i četvrti!); objektivno istra-u-tri-države ima nekih obilježja koja bi mogla opravdati zamisao.
Prostor izmedju Alpa i Jadrana jest Cordijev evor koji čvrsto povezuje tri megaetnička entiteta; Romane, Germane i Slavene. I premda ta tri entiteta ne pred-stavljaju više iole referenine točke kolektivnih identifikacija, objektivno u njima postoje i danas važna kulturna, tradicijska, i prije svega najvažnija zajednička obilježja - ona psiho-socijalna, koja ih uzajamno raz I i kuj u. Uostalom, ni:z obronke Alpa i niz Soču do Jadrana, samo su ovdje ta tri "imaginarna", iracionalna entiteta vodila uzajamnu borbu za teritorij, poku-šavajuCi poput Aleksandra presijecati taj Cordijev čvor julijske krajine; prethodno ga i susljedno mrseči u nerazmrsivo klupko, u kojemu još nitko nije ozbiljno potražio neku Arijadninu nit vodilju za izlazak iz labirinta zabluda, predrasuda, masovnih psihipatoloških stanja kolektivnog duha. Ta tri entiteta kroz modemu historiju neprestano potpiruju, recikliraju sporne teme, raspirujudi vatre vlastitih mitologija; nacionalizama, šovinizama, rasizama, ksenofobija.
Unatoč tome, sli možda baš zbog tih tradicionalnih trvenja, ovdje je realiziran romansko-germansko-sla-venski kontakt; susret Mitiel-Europe i Mediterana; dodir juga, Sjevera i Zapada Europe, pa i Istoka. Ovdje su se uz prolijevanp dogodila i prelijevanja krvi, prepiitanja tradicija, kultura, jezika, običaja; ovdje se ni kad u etno-socijalno tkivo nije primila "Blutt und Boden" teorija; baš zato što je sa sve tri strane nametana, pa i ovdje u "autohtonom i autentičnom" čovjeku nalazila mnoge svoje gorljive zastupnike; baš zato što je ovdje toliko toga "nečisto", što jedan Slovak Vnuček "postaje" Madžar Vnutzek študiraj ud u Pešti i u Rijeci veliki Talijanski slikar Venucci; što je arhitekt Fabiani i Slovenac i
200
ANNALES 8/' 96
Milan RAKOVAO *ISTRI|ANIZIRANJ£* EUROPE. 1«J7-2ÎM
Austrijanac i Taiijan koji bi "bio i Kinez ako bi Kina stigla na njegov Kras"; što se posijednje slovensko selo na Cornjoj Bujštini zove baš Hrvoji i tu na mjesnom groblju jedan do drugoga leže "plurietnički" pokojnici iste familije - iedni su Kocjančič, drugi Kocjančič, treči Kociancich...
Povijesni je temelj takvoga stanja duha zacijelo visestoijetna mletačka dominacija. Serenissima je kao svojevrsni anticipator republikanstva i liberalizma bila bespogovorna samo u ekonomskim pitanjima - svi hrastovi bili su obilježent brojkama i te oznake regularno uknjižene, sva bijela sol istarskih šolana u zapečatenim je vrečama plovila franco Riva dei Schiavoni. Ali 'Istarski razvod" pisan je paraleno na "jeziku nirn-škomu, latinskomu i hrvatskomu", a koparski patricijski sinovi (naravno, zbog prodora protestanstva) morali su učiti po Duždovom nalogu "ambe le due lingue slave", dakle slovenski i hrvatski; kao što su istarski briganti na sudjenju imali pravo na prevoditelja.
Te pluralističke zasade izdržale su i iredentističko-narodnjačka sukobijavanja, makar i ne zaslugom samih protagonista, nego prije mlakim prianjanjem mnoštava uz te ideje. Nije ovaj čovjek ovdje nikada bio suviše revan ni katolik, ni fašist, ni komunist; ni Taiijan, ni Hrvat ili Slovenac... Ovdje na Ostereicbische Kusten-iand pod znamenitim i "dobročudnim" zaliscima Franje Josipa, u carevini "čija se povijest ne može napisati bez poznavanja njenih četrnaest jezika", unatoč žestoko suprotstavljenim slavenskim i romanskim nacioria-lizmima - koji, ustalom, 1907. nakon izbora stiču formalni i suštinski egaiitet, - pod "odi učni m ali pra-vednim" habsburškim žezlom rekonstruira se "post-venetska" convtvenza.
Ona če znati odoljeti i talijanskom fašističkom kulturocidu, i jugoslavenskom "etno-socijalnom" boljševizmu; da bi devedesetih godina prije nagonski nego domišljeno eksplodirala u "istrijanstvo", "novu" pojavu na sinjim nam talijanskim, slovenskim i osobifo hrvatskim nebesima.
Sa dubokim "zadahom stvarnosti", sa zanosom, ta tradicijska convivenza povud če za sobom i u se mnoštva ka "novim identitetima", ka "nadnacionalnim, post-nacionalnim, ¿nacionalnim, antinacionalnim", i svakako posve jasno regionalnim i zavičajnim oblicima identifikacije, koje su razbuktali slovenski i hrvatski državotvorni nacionalizmi i patriotizmi sa svoje strane doživjeli kao herezu, otpadniitvo, "petu kolonu", a povijesno ranjeni talijanski nacionalizam kao moguču osnovicu za povratak u "terre perdute", "terre itafia-nissime", i to ne samo za sanjani povratak esula u "terre materne", nego i povratak ovih zemalja u krilo "madre pa tria".
Ono što daje onaj nu2ni povijesni miriš i sjaj autentičnosti u istarskom regionalizmu, jest prije svega njegov spontanitef, njegova nagonska, elementarna, izvornost. Razumije se, da bi buknuo taj intuitivni
agens, morah su postojati odgovarajuči historijski, psiho-socijalni uvjeti. Prije svega je posrijedi zbiljski postignuta medjuetnička ravnoteža, opet. stečena kroz noviju povijest; zapravo, to izvjesno humanističko ravnovjesje čovjek Istre nije dobio na dar na srebrnom pladnju. On se za nj i te kako morao boriti; boriti prije svega sa samim sobom, pobijediti samoga sebe, po-bijediti vlastita stanja ambijenta, mahom na rubu masovnih psi ho-patološki h pojava, ledna jedina generacija Istrana proživjefa je za života drastične promjene "opčih vrijednosti" i suprotstavljenih političkih okolnosti; čovjek rodjen početkom stolječa bio je kao austrijski podanik vojnik na Soči, ujedno se boreči za svoje slavenstvo - ali bi nerijetko prebjegao na drugu sfranu, kao talijanski ali i jugoslavenski patriot, odakle je opet pucao po svojima; zatim je postao talijanski podanik, da bi ga fašistički režim izvrgao opčoj fašizaciji ("per i sc'iavi e comunisti bote in quantita", glasi izmijenjeni stih "Giovinezze" za Julijsku krajinu...), a Slavena i kulturocidu, nasilnoj administrativnoj romantzaciji, slije-di exodus Slovenaca i Mrvata; u drugom Veiikom ratu bio je najčešče partizan, ali i "republichino" {"le donne non ci vogliono piii bene, perche portiam' camicia nera, ci dicono che siamo da gailera"), ujedno ovaj rat je medjuetnički a ne samo medjuideološki rat, i slavenski če nacionaiizam skupo naplatiti račune za nedjela iredentističkog i fašističkog nacionalizma; zatim taj Istranin postaje podanik Jugoslavije, ali talijanska večina iz Jugoslavije masovno odlazi u exodus; naposljetku, pada i Jugoslavija, i isti taj istranin postaje podanik Hrvatske, Slovenije...
Trščanski pjesnik Cergofy, habsburški sentimentalist, sa sjetom če uzdisati za vremenom kadil se bez putovnice putovalo od Krakowa do Venecije, od Temišvara do Satzburga, od Praga do Mostara i Boke kotorske; ovih pak devedesetih godina i strani su suočeni sa konkretnom snagom iracionainoga - umjesto jedne, sada imaju tri putovnice, koje gotovo treba stalno držati u ruci, na ovim zgusnutim granicama izmedju tri države; i to je jedan od motiva istrijanstva.
Drugi, suštinski, jest istinski postignuto višejezištvo "a ia austriaca", pri čemu su bitan pomak načinili Talijani u Sloveniji i Hrvatskoj, koji prvi put u povijesti uče, znaju i hoče govoriti dva "večinska" slavenska jezika; kao što "svi" govore talijanski i "naravno" turistički njemački (ostvareni san Habsburga, koji su se uzalud trsifi germanizirati bar Trst i Pulu...}, "svi" govore hrvatski i slovenski; i "svi" koji su ostali do jučer stid-Ijivo, a danas gotovo demonstrativno govore svoja na-rječja, čakavski, istrovenetski, istriotski, kajkavski, istrorumunjski;... čakavski, bezački, dičiki, šavrinski, kraški, vlaški, labinjonski...
Daljnji faktor stvaranja te još neartikulirane istri-janske zavičajne, regionalne identifikacije, "sub-etničke" ili bolje plurietničke {koja nije nužno ni anacionalna, ni nadnacionalna) jest svojevrsna mentalna legura svih tih
201
ANNALES 8/' 96
Miran KAKOVAC: "ISTR!,'AN!ZiRAN)E" EUROPE. 197-204
nasuprotnib povijesnih nasljedja; izvjesni specifični amalgam zasebne istarske "forma mentis1', obilježene prije svega tolerancijom, razumijevanjern za onog dru-gog. Tu forma mentis jasno ističe Tomizza, odbija/uči "nužni" povijesni izbor AUT-AUT, birajuči umjesto njega ET-ET; Istranin danas boče biti i jedno i drugo, on pribvača kao svoju i onu drugu kulturu i jezik, kulturu i jezik i onog drugog.
(J vrijeme razgaranja medjuetničkih sporen/a, mjesni Talijani sa mržnjom prkose "Kakaniji" noseči u zapučku rozete crven-bijeli-zeleni, a Hrvati i Slovenci snatre sveslavensku carevinu sa prijestolnicom Peterburgom, i ruše "crno-žutu tamnicu naroda". Tommaseo 1848. ili Vivante 1912. medju rijetkima su koji vide etničku nedjeljivost ovib prostora, i zanose se convienzom kao formulom, i projeciraju "federaciju jadranskih republika". Medjutim, sukobljeni nacionalizmi žele uspo-staviti čisti nacionalni teritorij, Timeus artikulira teze da tu nema mjesta za dvoje, da Slaveni mora ju biti asimilirani ili - van. 1 kao Što Slovenci i Hrvati stradaju 1918, Talijani stradaju 1945.
LJ nuikotrpnome traganju za tim blaženim iden-titelom, ovaj se čovjek konačno pita o samome nje-govom smislu, nerijetko ho teči biti, kao Beltiza, tek "ponositi baštardo". Uz osjobodjenje misli, prije svega od narnetnutih joj labua, taj čovjek hoče čuti što mu ¡maju reči renegati i prokletnici; Handke, koji izvrgava ruglu najčedniji mit naš - sakrosantnu Mitteleuropu; ili isaak Sirovich čija je majka židovka iz Litve ("quindi apolide"), a djed Hrvat iz Boke kotorske ("quindi slavo"}...
Istra-regija-u-Europi-regija krasna je zamisao, baš ovaj prostor svekoliko izmiješariog življa, tradicija, kultura,... mogao bi istinski postati metaforičko jezgro pokretanja euroregionalizacije, ali zato trebaju biti ispu-njeni neki nužni preduvjeti, na lokalnom, nacionalnom, i internacionafnom planu.
Prije svega, treba postiči "sveistarski povijesni kompromis". proširiti "istrijansku ideju" na, nužno, šire granice Istre, granice koje obuhvačaju u se barem prostor negdanje julijske krajine, na kojem bi morao biti postignut interetnički sporazum koji bi na cijelome tome prostoru (uz identične kriterije, i, dakako, plebiscitarno opčeprihvačene) uspostavio plurietničnost, plurilin-gvizam, multikulturu, transregionalrzam. Podrazumije-vajuci da je takav konsensus moguč na prostoru Kobarid {a zašto ne i Celovec I), Videm, Trst, Rijeka, Pula, Mali Lošinj,... slijedi daljnji korak mjesnog interregionafizam, da u vlastili program uvjeri tri matične nacije i države, koje bi se plemenitim odricanjem trebaie složiti sa nekakvim novim "STT-om"; medjudržavnim, naddržav-nim, duty-free & frce-interprise & free-speaking zajed-ničkim prostorom, čije bi autonomije garantirale Italija, Slovenija i Hrvatska, sa, jasno, neizbježnim njihovim barjacima koji bi se posvuda ovuda vijalt - ispod, medjutim, medjuregionalne zastave; sa znamenitom
istarskom kozom (inače povijesnim logotipom jedne negdanje koparske cigiane, kako bilježi anegdota}; ili pak trščanske jednako znamenite helebarde...
Pretpostavljajuči da se ta neopfatonska idila može ostvariti, pred njom ostaje, zapravo, tek jedan ozbiljan unutarnji problem; problem Trsta. Snažno, to jest, psihosocijalno ukorjenjenje Trsta kao bastiona talijan-stva pred istočnim barbarima u trščanskoj kolektivnoj svijesti velika je prepreka realizaciji "istarske utopije". A ta utopija bez Trsta kao "jadransko-alpske Atene" -ostaje i utopija, i iluzija. Dobronamjerni Trščanin, koji želi pružiti ruku suradnje, ipak smatra da je "uostalom, rječica Osp več i geološka (!) granica"; i dok mentalna granrca u trščanskoj svijesti ne bude pomaknuta sa Ospa na Soču (a Veneti su spremni postaviti ju i na Pol), teško se može pretpostaviti iole relevantna prekogranična regionalizacija ovih prostora, a istarska koza ostaje osamljena na hipotetičnome stijegu, nalazeči više iju-bavi kod mletačkoga lava Svetoga Marka, jer joj susjedni Trst ne da "pojesti" njegov ponositi ausonski "melon"...
Kako bilo, Istra kao eksperimentalni euro-vrt ostaje opit vrijedan truda, ostaje pitoma regionalna alternativa, koju treba razvijati, štititi, promovirati, kao suštinski demokratsku, humanističku zasadu hipotetične euro-
države...
Naravno da sve ovisi o spomenutom problemu euro-regionalizma, odnosno o lome hoče li se on razviti u modemu alternativnu ideologiju, koja, doduše, ni sama ne može tek tako rješavati socijalne (klasne) i ine kontraverze, ali ib u svojim odmjerenim i umjerenim gabaritima može lakše savladivati.
Mtečanin Bernardi medju rijetkim je znanstvenici m a u Italiji koji opaža da se u plemenito ponudjenoj ideji venetskog irlioma kao negdanje lingua franca krije pa-temalistički eufemizam, i da se mi ovdje više ne mo-žemo, niti želimo, krčkati u recidivističkom neove-netskom "melting pot"; nego da je alternativa zdjela sočne "miješane salate", ukojoj svi mi pomidori, roku le,, radiči, fažoli i kapuie zadržavamo vlastitu atomu, a sve zajedno postaje zamamna iukulska dakonija na evrop-skuj trpezi.
Pretapanje i pretakanje regionalizma i2 predbona-partističkih tradicija u istinski novu ideju, prije svega podrazumijeva izvjesni "mentalni ekumenizam", nizanje bisera afirmacije za afirmacijom na krasnu regio-nalističku ogrlicu o vratu Europe. To pozitivističko "plu-siranje" podrazumijeva i neizbježne dodatke crnog bi-serja na istu ogriicu ezoterične bjeline; odnosno to nizanje afirmacija-plus-afirmacija, plus-plus-plus; mora u se primiti po koju negaciju. Prije svega, regionalizam ne može negirati vlastite historijske negacije - etatizam i nacionalizam, nego sebe servirati tim svojim vlastitim negacijama - kao njihovu vlastitu afirmaciju, kao ne-izbježnu evoiutivnu supstituciju; inače ostaje pod sum-njom i nadzorom.
202
ANNALES 8/'96
Milan RAKOVAC. iSTRHAfflZIRANJE" EUROPt, 197-204
Koliko god za sada još nedovoljno premišljen i domišljen, istarski hrvatski regionalizam ima tu povijesnu šansu; jer netko negdje treba početi, pa kada je več sve počelo u geo-socijalno največem, hrvatskome dijefu Istre; ostaje zadača pred Hrvalskom (državom, nacijom, idejom - a ne samo sadašnjim poretkom!) da sama za se promovira istrijanastvo kao vlastiti najbrži i najbolj i "put u Europu". Isto to čeka Sloveniju. Teška zadača, jer kako se osoloboditi vlastitog "ščavunskog sindroma"!?
Najbezbolnije upravo prihvačanjem izvornog nje-govog mletačkog značenja; jer duždevi dakako nisu nazvali najljepši dio Venecije Riva dei Schiavoni misleči na "Obalu robova", nego na Slavensku obalu; naziv koji su priskrbiii svi ti bezbrojni našijenci kroz povijest, rriar-ni kiesari i pomorci, iluminirani iatinisti, filozofi, pjes-nici i matematičari, svi ti Vranjine-Laurane, Petriči-Pe-trisi, Gunduliči-Gondole, Držiči-Derse...
I zatim istim slijedom pri grl iti kao svoje sve te velike renegaie kao što su Tommaseo, Siataper, Stuparich, sve do Fabianija, Tomizze i Bettize... još početkom stoiječa Senjanin S. S. Kranjčevič nagovorit če Nazora da ostane na obali, jer su svi ti rimski hramovi i bizantske bazilike i mletački gottico fiorito dijelovi hrvatske (i hrvatske) NACIONALNE kulture. Iz ove anegdote želim sugerirati ranije dotaknutu "afirmaciju negacije" za ozbiljno ideo-logiziranje sveprihvatljive ideologije modernog regionalizma: jer nužni je naredni korak za obalne Slovence i Hrvate (a iz toga istim slijedom za naše matične nacije i države) da mi sami, ne čekajuči rti na kakvo recipročno uzdarje, nakon što smo istinski prihvatili domače Ta-lijane kao jednakopravne; izbrišemo iz povijesnog voka-bulara političke oznake, same po sebi diskriminatorske, kao što su etnička skupina, odnosno nacionalna ma-njina: zamjenjujuči ih pojmovima nacija, narod, "su-narod", sa jednako autohtonim i autentičnim pravima. Neumoljivom se logikom isto tako moramo odreči vla-stite klauzurnosti, provincijalnog lokalizma, i istovjetni status autohotnih priznati alogenima. Tako da svaki taj naš "klač, klatež, dodjoš, dotepenec, furešt, Triještin, Marochino" iz poratne titovske ¡migracije (koji nas je kolonizirao, po partijskom zadatku, slično kao i onaj "regnicolo" u vrijeme fašističkog etnokulturocida) - bude jednako za nas "autohtoni i autentični" primjerak "homo histriensis" kao i mi "fetivi" Istrijani; u Istri, ali i oni u dijapsori.
Naravno da ovdje nije riječ o tome da mi tu imamo sve te mediteransko-mitteleuropsko-balkanske (slaven-sko-romanske) sastojke naše "miješane salate", e ge basta una gocia de oio e asedo, preža soli i papra i kaperi i još to ča, in potem vse skupaj ker lahko zmešamo. Imamo mi tu jako ozbiljan posao suočenja najprije sa viastitim fobijama, sa svim zlima koje smo jedni drugima nanosili, sa dva svjetska rata i trečim balkanskim, sa dva exodusa, slavenskim i romanskim -kad več tako lako "zaboravljamo" veliki pred-exodus "autroljubaca" iz 1918.
Posrijedi je, dakako, povijesni proces Novog regionalizma, koji }e nastao baš u Istri gotovo kao povijesna neizbježnost. Odnosno, još preciznije, proces koji je kao nova socio-politička pojava nastao devedestih go-dina prije svega u istarskih Hrvata, te istarskih Slo-venaca, kao izvjesni, ako baš hočemo, revanš za naš poratni revanšizam, kao povijesno, psiho-socijalno pri-hvačanje, "priznanje" da Istra nije samo "dom roda hrvatskog", nego i talijanska. To su sa zahvalnošču razumjeli domači Talijani. To trebaju razumjeti i prihvatiti kao riezamjenjivi dio vlastitih državotvornih programa Slovenija i Hrvatska.
A Italija?
Upravo zbog Italije i insistiram na tome da mi ovdje, Slovenci i Hrvati, moramo napraviti taj nužni novi i prvi korak, kao znak islinske dobre volje, pokazujuči tako vla5titu širinu, dokazujuči da smo mi "mali" kadri biti veliki; zato govorim o Sc'iavima i Schiavonima, lati-nistima i renegatima i, naposljetku, i iredentistima (jer i jedan Kandier tli De Franceschi su na koncu konca "naši" - a ne samo Vergerio, Bernardo Parentin, Andrea di Montona, Tartini,.. ili pak iredentistkinja pa gorljiva internacionalistička socijalistkinja Giuseppina Martinuz-zil)...
Mi jesmo mali. Italija jest velika. Prikazati se Italiji velikima, upravo putem superiornog pluralističkog regionalizma, to je zacijelo najefikasniji način prije svega osiguranja našeg vlastitog nacionalnog opstanka na jadranu (kada nam več Fini najavljuje novo "etničko osjemenjivanje istočne obale Jadrana"), samoisejeljivo liječenje od "ščavunskog sindroma". Ujeclno, (irrt načinom, a ne pozivom na brušenje bajunela na Soči, pomoči čemo onom Triještinu vivanteovske, tomicijanske provenijencije da konačno nadvlada "sindrome Trieste" kao posljednju liniju obrane talijanstva od nas rečenih barbara.
I kada nas blaženi nam Trst opet pozove "vieni fratello slavo", sada ved ne «¡renskim pojem "assor-bimenta", onda Trst zacijelo nužno prihvača svoju sud-binu, i postaje onaj Tommaseov "anello di congiun-zione" izmedju susjednih naroda. Tada kada Trščane uvjerimo da više ne postoji "slavenska ekspanzija", da se više neče desiti "le quaranta giornate"; tada kada se (opet) Slovenci u Trstu i Talijani u Istri budu zalagali za uzajamnu jednakopravnost; tada nečemo više morati mahati putovnicom kao zamarajučom i ponižavajučom lepezom pred neprestano budnim i podozrivim nosom hrvatskih, slovenskih i talijanskih graničara i carinika...
Zato je, eto, u tom i takvom našem internom istrijanskom mentalnom ambijentu i realno ostvariva rečena "euro-hipokrizija"; da se baš ovdje pokuša profilirati ogledni model euro-regionalizma. U ambijentu, dakle, u kojemu več postoje pluralistički, demokratski elementi, i istrijanska regional istička praksa može postati infektivna anticipacija za sutražnje teorijsko artikuliranje regionalizma kao alternativne nove ideologije
ANNALES 8/' 96
Milan RAKOVAC: *1STKI)ANIZIRAN|E" EUROPE, 197-204
kontinentalnih integracija.
istarski regionalizam jest inutitivno, samorodno socio-političko gibanje, iznimni i autentični mirko-europski prilog demokraciji nastao u ovom specifičnom geo-historijskom ambijerrtu poslije pada Berlinskog zida. Taj hvalevrijedni uzorak opažen je odmah u Europi, koliko zbog humanističkog pristupa problemima, tako smješten unutar kriznog područja bivše Jugoslavije, toliko zbog jasnih njegovih Sirih obilježja "postideofoške
ideologije", kao zametak regionalizma koji može postati istinska nova ideologija. Ideologija koja je, očito, u stanju pomiriti mnogobrojna europska protuslovlja, prije svega samim svojim pluralizmom koji afirmira sve razlike, koji na tim razlikama i gradi vlastftu ideju. Kako su te razlike (etničke, lingvističke, kulturne...) u ovom malome dijelu Europe poprilične, ako se one ovdje mogu sliti u socio-političku harmoniju, zacijelo mogu i drugdje...
RIAS5UNTO
Come mai l'ipocrita Europa sceglie proprio ¡I regionalismo istríano come proprio "orto sperimentale" proprio qui dove i revanscismi storíci non sono morti, per coltivare la piania della nuova idea e ideolgia euro-regionalitica, e non sollanto un certo eufemistico surrogalo per l"'era post-ideologica"? Benché in questo proposito ci sia anche una ceda protezionistica intromissione italiana, la conseguita con vi venza istriana, magari e forse solo dimostrativa, come un determinato agente e reazione intuitivi ispira indubbiamente gli euro-regionalisti nel loro sostegno al movirnento regionalista istriano. II regionalismo istriarto é in grado e come di assurgere nella prassi da plebiscitaría e orgínaria autodeterminazione nella paríe croata dell'lstria a coerente fondamento del ¡'euro -regionalismo quale nuova ideología? Certamen fe si, qualora imbocchi la strada de! confronto pluralistico, democrático e affermativo con le negazioni e le manipolazioni locali, nazionali e ínternazíonali. II regionalismo istriano é un movirnento genuino, e in quanto tale una buona base pratica per un possibile sviluppo deil'euro-regionalismo quale nuova ideología.
204