M—y: Pod tvojim oknom drevje je šumelo . . . 747 pripoveci; njegovo spremanje, i naše nadanje, za roman ugrabila je smrt. U prvinama njegovim, pa i malo docnije, jasno se vidi uticaj Lazareviča. Tek se, dubljim proučavanjem francuskih pisaca, počeo oslobodjavati toga uticaja, a pero je njegovo na svagda usahlo. Pojava njegova u istoriskom razvoju srpske umetničke pripovetke pominjače se, po rečima naše narodne pesme, »kao lijep u godini danak«. — Svetolik Rankovič (1862—1899), takodjer profesor beo- gradski, bio je u pripoveci kao i u stručnom bogoslovskom školo- vanju sav djak ruski. Od njega imamo tri romana: Gorski Car, Seoska Učiteljica i Porušeni Ideali i oko dvadeset pripo- vedaka. Romani njegovi iznose novinu svoje vrste: on ne propušta u životu svojih junaka ni jedan momenat, koji pomaže, da se oni razviju u romanu onako, kakvi su i u prirodi, t. j. sa svima mah- nama i vrlinama ljudskim. Bez sumnje i po pravcu svoga literarnoga školovanja, ali svakako i zbog porušenoga zdravlja Rankovič je učinio, da u njegovim romanima treba skinuti dosta pesimizma, kako bismo dobili verniju sliku. — I ako dolazi u red mladih ljudi, i ako se i ove godine javljao pripovetkom, ipak u grupu novijih (a ne najnovijih) pripovedaca treba ubrojati i Branislava D j. Nušiča, obilatoga pisca pripo- vedaka, putopisa i drama (njegov Knez od Semberije, preveden je prošle godine u »Ljub. Zvonu«). On je počeo još u doba, koje je dalo ranije pomenute pisce, a mnogo pre Vukičeviča i Rankoviča. I ne samo to —¦ več je u tim prvinama najbolje obeležen dar pri- povedački, koji se i sada, po odredjenom maniru, kreče na polju humora i satire. Za ovima nastupa kolo naj n o vij ih pripovedaca, na čiji pomen sada prelazimo. (Konec prihodnjič.) Pod tvojim oknom drevje je šumelo . . . J—od tvojim oknom drevje je šumelo, skrivnostno govorilo med seboj; čarobno njega cvetje je duhtelo in šepetalo tiho nad menoj . . . Miru iskal sem srcu v tihi noči, da bi srce na tvojih prsih smelo polja obdajal me je vedri zrak; drhte izliti svojih solz nebroj . . . nikjer utešiti bol ni bilo moči Pod oknom pa je drevje le šumelo in k tebi sem obrnil svoj korak, in šepetalo tiho nad menoj . . . M—v.