original scientific article	UDC 811.163.42'28(497.571)
received: 2012-03-02
STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE
David MANDIC
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za humanističke znanosti, Odsjek za kroatistiku, I. M. Ronjgova 1, 52100 Pula, Hrvatska
e-mail: davidmandic@hotmail.com
IZVLEČEK
jugozahodno istrsko narečje hrvaške čakavske narečne skupine je precej homogeno, le v najjužnejših govorih je opaziti razlike, od katerih so nekatere očitno podedovane iz zgodnejših obdobij razvoja hrvaškega jezika. V preteklih raziskavah je bila za ločeno skupino govorov opredeljena samo t.i. premanturska skupina, za katero je bilo navadno rečeno, da vsebuje več !štokavskih! lastnosti in se zato razlikuje od ostalih narečij. Toda jezikovna podoba tega področja v resnici ni tako preprosta, temveč izoglose, ki tod potekajo, delijo lokalne govore na malce bolj zapleten način.
Namen članka je ugotoviti, katere so te značilne lastnosti in v katerih govorih je vsaka od njih razširjena, ter tako prispevati k boljšemu razumevanju odnosov med omenjenimi govori. Naselja, o katerih govorimo, se nahajajo v okolici Pulja, pretežno vzhodno in južno od njega, in so: Loborika, Muntič, Valtura, Jadreški, Sikiči, Skatari, Ližnjan, Medulin, Pomer, Premantura, Banjole, Vinkuran, Vintijan in Valdebek.
Ključne besede: čakavščina, jugozahodna istrščina, govor, dialekt, narečje, izoglosa, arhaizem, inovacija, genetska
klasifikacija, genetsko sorodstvo
le vecchie isoglosse dell'istria meridionale
SINTESI
Il dialetto istriano sud-occidentale del gruppo dialettale ciacavo e abbastanza omogeneo, solo negli idiomi piu meridionali si notano delle differenze, alcune delle quali sembrano ereditate dai primi periodi dello sviluppo della lingua croata. Le ricerche passate solevano definire come separato solo il gruppo di idiomi detto il gruppo di Promontore, poiché conterrebbero alquante caratteristiche 'stocave e sarebbero cosi distinte dal resto dei dialetti. In realtá, il quadro linguistico di questa regione non e cosi semplice; infatti, le isoglosse che passano per quest'area dividono gli idiomi locali in modo un poco piu complesso.
Lo scopo di quest'articolo e di determinare quali sono queste caratteristiche tipiche e in quali idiomi appaiono, per poter cosi aiutare a capire meglio le relazioni tra gli idiomi menzionati. Le localitá di cui si parla si trovano nelle vicinanze di Pola, principalmente a est e sud di essa, e sono: Lavarigo, Monticchio Polesano, Altura di Nesazio, Gia-dreschi, Sichici, Scattari, Lisignano, Medolino, Pomer, Promontore, Bagnole, Vincural, Vintian e Valdibecco.
Parole chiave: ciacavo, istriano sud-occidentale, idioma, vernacolo, dialetto, isoglossa, arcaismo, innovazione,
classificazione genetica, parentela genetica
David MANDIC STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE, 447-460
UVOD
Govori južne Istre pripadaju jugozapadnomu istar-skom dijalektu čakavskoga narječja, a u taj su kraj do-neseni seobama stanovništva tijekom 16. i 17. stoljeca. Prema dosadašnjim se istraživanjima čini da je taj dija -lekt poprilično homogen te da medu vecinom njegovih govora nema bitnih razlika.1 Ipak, u literaturi se redovi-to izdvajaju govori tzv. premanturske skupine, za koje se obično tvrdi da sadrže „više štokavskih elemenata" (v. Hraste, 1964). Usto se i neki govori uz granicu prema sje-vernočakavskom i srednjočakavskom području te oni na Cicariji (tzv. vodička oaza), po svoj prilici uslijed medudi-jalekatskih dodira, odlikuju nekim obilježjima netipičnima za JZ istarski dijalekt.2
Ipak, vec se na temelju primjera iz starijih radova (npr. Boškovic, 1978b) može zaključiti da i u govorima sela na samom jugu Poluotoka koji ne pripadaju premanturskoj skupini postoje neka bitna „odstupanja", a to je potvrde-no i u novijim istraživanjima (Lisac, 2009; Pliško, Mandic, 2011). Za razliku od posebnost? koje se susrecu u sjever-nim, graničnim govorima, ovdje očito nisu posrijedi isklju-čivo posljedice kontaktnih situacija, vec je glavnina obi-lježja o kojima je riječ u to područje morala biti donesena iz kraja u kojem su se ti govori ranije govorili. Naime, vecinom su to odrazi ranih promjena, koje su zacijelo bile provedene prije seoba u 16. i 17. stoljecu.
Najviše se tih, za JZ istarski dijalekt netipičnih, obiljež-ja doista susrece u govorima premanturske skupine, pa se može reci i da postoji snop izoglosa koji te govore
n
GRAD PUUl 1 VINKU RAN 1 VJNTtJAM 3 VALOEBEK A SKATARJ S SI KI Čl
PULA
Karta 1: Naselja u južnoj Istri. Map 1: Settlements of southern Istria.
1	O JZ istarskom dijalektu pisali su, uz ostale, Matecki, 1930; 2002; Ribaric, 1940; 2002; Hraste, 1964; Boškovic, 1978; 1978b; Moguš, 1977; Pliško, 2000; 2003; 2006; 2007; 2008; 2010; Lisac, 2003; 2005; 2009 i Mandic, 2009; 2013(u tisku, uskoro) te Pliško, Mandic, 2007; 2009; 2011.
2	U tim se govorima mogu naci neke od sljedecih značajki: veci broj ekavizama, postojanje opreke č : i, skupina ši (< psl. stj/ skj), l > 0 u gl. pridjevu radnom, diftongizacija e, o > ie, uo, I > j, cakavizam, nedosljedno povlačenje kratkoga naglaska sa zadnjega otvorenog sloga itd. Neke su od tih pojava zacijelo rezultat inodijalekatskih utjecaja (npr. ekavizmi), a neke bi mogle biti rezultat novijih lokalnih promjena koje su zahvatile odredenu skupinu govora bez obzira na granice medu dijalektima (npr. I > j, cakavizam, diftongizacija).
David MANDIC: STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE, 447-460
izdvaja od ostalih. Medutim, mnoga su na razne načine rasporedena i po ostalim tamošnjim govorima te je čitav taj kraj ispresjecan izoglosama. Stoga izmedu preman-turskih i „tipičnih" JZ istarskih govora postoji donekle po-stupan prijelaz te broj navedenih posebnosti uglavnom opada u smjeru istoka i, osobito, sjevera.3
Ovdje ce se pokušati ilustrirati ta situacija - navest ce se sporna obilježja i definirati njihova proširenost, tj. kuda točno prolazi koja izoglosa, te ce se pokušati utvr-diti u kakvim su medusobnim odnosima govori toga kraja. Naselja čiji ce se govori analizirati nalaze se uglavnom istočno ili južno od Pule, a to su: LoborTka, MuntTc, Valtura, Jadreški, STkici, Skatari, Ližnjan, MedulTn, Pomer, Premantura, Banjole, Vinkuran, Vintijan i Valdebek.4
ZNAČAJKE I KLASIFIKACIJA JZ ISTARSKIH GOVORA
Zbog donekle spornoga položaja JZ istarskoga di-jalekta, ili bar nekih njegovih govora, izmedu čakavskog i štokavskog narječja, prije same razrade treba reci nekoliko riječi o izrazima „čakavski" i „štokavski", o odredivanju pojedinih jezičnih pojava/obilježja kao čakavskih odnos-no štokavskih te o klasificiranju jezičnih sustava uopce. Naime, u starijoj su literaturi o JZ istarskom dijalektu, a osobito kada je riječ o govorima premanturske skupine, česte rasprave o tome jesu li ti govori čakavski, štokavski ili pak nešto izmedu. Često se pokušava dokazati da oni pripadaju ovomu ili onomu narječju te se traže specifične crte koje bi to dokazale. Pritom se spominju izrazi kao „čakavizam" ili „štokavizam" i slično, valjda pod pretpo-
stavkom da je to i to obilježje isključivo čakavsko odnosno štokavsko, ili bar veoma svojstveno čakavskim odnosno štokavskim govorima.5 Takoder, da bi se nekako objasni-la prisutnost i „čakavskih" i „štokavskih" elemenata u tim govorima, postoji i teorija prema kojoj su ti govori izvorno bili štokavski, ali su se tijekom seoba kroz čakavsko područje čakavizirali, tj. poprimili čakavskiju fizionomiju, preuzimajuci, valjda, čakavske karakteristike iz govora s kojima su dolazili u dodir. U tome je, izgleda, najviše „zaostala" premanturska skupina, buduci da ti govori sadrže najviše „štokavskih" značajki.6
Medutim, treba naglasiti da su za genetsku klasifikaci-ju govora bitne inovacije kojima se ti govori izdvajaju od svih ostalih; dok za razliku od toga, arhaizmi mogu služiti kao kriterij klasifikacije, no ne i genetske klasifikacije.7 Kada se pak govori o hrvatskim narječjima, uglavnom se podrazumijeva da je riječ upravo o genetskoj klasifikaciji.8 Potom, dijalekatska slika iz vremena prije migracija u 16. i 17. st. ne samo da se podosta razlikovala od današnje, vec su se, jasno, i sami dijalekti razlikovali od suvreme-nih. Tada su, naime, razlike medu govorima bile znatno manje, jer mnogih pojava koje danas u njima vidimo tada još nije bilo.9 K tomu, čakavsko je narječje kao cjelina izrazito nehomogeno, a ono što te govore povezuje u vecini su slučajeva upravo razni arhaizmi, koji se vecinom mogu naci i drugdje. Inovacije su pak prostorno znatno ograničene, čak i kada su dosta stare (npr. g > a iza pala-tala ili specifični odrazi jerova, nazala p i slogotvornoga l, razna duljenja samoglasnika i sl.).10
3	Naravno, tu nije riječ o „pravim" izoglosama, koje su nastale postankom i difuzijom spomenutih obilježja u južnoj Istri, vec su one proizašle iz doseljavanja stanovništva u čijim su govorima te jezične značajke tada vec postojale te možda i raznih seljenja unutar Istre; odatle i neobičan izgled nekih od njih (v. dalje).
4	Govori Loborike i Muntica uglavnom su isti kao vecina govora Marčanštine, južne Barbanštine te sela dalje prema sjeverozapadu. To su, moglo bi se reci, prototipni JZ istarski govori, a ovdje se razmatraju tek da bi se definiralo dokle se pružaju „netipične" izoglose koje se šire s juga. U naseljima Sikici i Skatari danas žive mnogi doseljenici i izvorni je govor tamo praktički izumro. Za njegovu ce se analizu koristiti podaci iz Boškovic (1978b). Govori Premanture, Banjola, Vinkurana, Vintijana i Valdebeka pripadaju premanturskoj skupini i medu njima nema bitnih razlika. Preci njihovih govornika po doseljenju su, krajem 16. st., osnovali selo Premanturu, a potom odatle naselili ostala navedena sela. Govor svakoga od preostalih navedenih sela u nečemu se razlikuje od ostalih te je moguce reci da svako od njih ima zaseban govor. Na području grada Pule, sjeverno od Pulskoga zaljeva, smješteno je selo Štinjan, koje je takoder gotovo potpuno urbanizirano te je izostavljeno iz ovih razmatranja. Neki se podaci o tamošnjem govoru mogu naci u Boškovic (1978b). Gotovo svi ti govori danas su ozbiljno ugroženi te im prijeti izumiranje.
5	Tako, na primjer, Boškovic (1978b, 294) kaže da su glasovi c i d u premanturskim govorima „čakavizirani" te da je A. Belic 1912. za Premanturu bilježio c i d (Boškovic ih u primjerima bilježi znacima { i d). Nadalje veli: „Danas su ti glasovi (...) osetno čakavizirani, iako im je, možda, osnovica štokavska." Jasno je da se tu krece od činjenice da se izgovor { i d često smatra prototipno čakavskim, a izgovor c i d prototipno štokavskim, što s gledišta dijakronije ne mora biti ispravno. Naime, palatalni bi okluzivi { i d naprosto mogli biti arhaizam, tj. prvobitni rezultati jotacije glasova t i d, koji su potom u nekim govorima prešli u postalveolarne ili prepalatalne afrikate c i d ili što drugo. Stoga palatalni („meki") izgovor tih glasova ne igra nikakvu ulogu u genetskoj klasifikaciji tih govora. Takoder, činjenica da ih je Belic bilježio kao c i d vjerojatno je tek stvar grafije i nema veze s njihovim izgovorom, tj. fonetskom realizacijom.
6	O postanku JZ istarskoga dijalekta vidi u Ribaric (2002) i Lisac (2003).
7	O genetskoj i ostalim vidovima klasifikacije jezika vidi u Matasovic, 2001.
8	Usp. opis razvoja hrvatskih narječja/dijalekata u Lukežic, 1999.
9	To je očigledno usporedi li se, recimo, jezik djela H. Lucica iz 16. st. sa suvremenim hvarskim govorom. Mnoga karakteristična obilježja suvremenoga govora, naime, u Lucicevo doba još nisu postojala, no bilo je nekih koja se danas vjerojatno ne bi okarakterizirala ni kao čakavska, a kamoli kao hvarska.
10	To se može lako objasniti kao posljedica izolacije, jer područje je čakavskoga narječja veoma dugačko i danas poprilično usko te ispres-jecano brdima/planinama i morem (kada je riječ o otocima). S druge strane, buzetski i neki sjevernočakavski govori dijele mnogošto s obližnjim slovenskim govorima i dosta se razlikuju od južnočakavskih, koji su pak mnogo sličniji zapadnoštokavskima. Stoga je teško, s čisto genetskolingvističkoga gledišta, govoriti o čakavskom narječju kao jasno definiranoj cjelini, vec je prije riječ o rubnim i izoliranim zonama do kojih su inovacije sporije stizale (ili i nisu stizale) i koje su imale vlastite, najčešce prostorno poprilično ograničene, inovacije.
David MANDIC: STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE, 447-460
Kada se to uzme u obzir, shvacanje položaja JZ istarskih govora u cjelini hrvatskoga pa i širega jezičnog mozaika donekle se olakšava. Opca su obilježja današnjega JZ istarskog dijalekta sljedeca:11 ikavski odraz jata, prelazak završnoga l u a (izvorno se stapalo s prethodnim o), nema opreke č : c, postoji glas h, m na kraju riječi prelazi u n, jotacijom t i d nastaju č i ž, prvom jotacijom st/sk, zd/zg (i palatalizacijom sk, zg) nastaju skupine št, žd, a drugom jotacijom st i zd skupine šč i zj > jz, čuva se skupina čr te skupine jt i jd u glagola kao dojti, dojden, početno *vt prešlo je u u, glas v se gubi u okolini C_r, niz ra u nekim je riječima prešao u re, postoji odraz stezanja u zamjenici ki, ka, ko („koji"), infinitiv i gl. prilog sadašnji nisu okrnjeni, nema sinkretizma u DLI mn., G mn. imenica e-vrste uglavnom ima nulti nastavak, a a-vrste i i-vrste nastavak -i, zamjenički nastavci G, D i L jd. m./sr. glase samo -ega, -emu, -en itd., prijedlozi/prefiksi iz i s(a) stopili su se kao z, a u polju akcentuacije opceslavenski je novi akut prešao u dugosilazni naglasak, naglasak se povlači sa zadnjih otvorenih kratkih slogova uz tzv. kanovačko duljenje, kojim nastaje akut (= visoki ravni ton), nema zanaglasnih dužina, ali se čuvaju prednaglasne (u novije se vrijeme na njih sve češce povlači naglasak), nema psl. preskakanja naglaska na prednaglasnice itd.
Uzmu li se u obzir rezultati starijih inovacija kojima se ti govori odlikuju (npr. ikavski odraz jata, prelazak završnoga l u a, odraz jotacije skupina st/sk, zd/zg, pojava niza re umjesto ra u riječima rasti, krasti i vra-bac, možda i djelomično povlačenje naglaska uz duljenje i sl.), jasno je da su se oni prije seoba morali nalaziti negdje gdje i danas susrečemo te inovacije, a to je kopno središnje Dalmacije. Danas je dijalekatska slika toga područja izmijenjena seobama, no u prošlosti to je očito bio kraj u kojem ono što se smatra „pravim štokavskim" prelazi u ono što se smatra „pravim čakavskim". Odat-le, valjda, i opravdana kolebanja starijih dijalektologa pri svrstavanju govora jugozapadne Istre u jedno od tih dvaju narječja ili u oba istovremeno (štokavsko-čakavski, čakavsko-štokavski i sl.).12
S druge strane, pojave poput čuvanja zasebnih oblika u DLI mn., suglasničke skupine čr ili skupina jd i jt u glagola tipa dojti, dojden arhaizmi su koji se nalaze u mnogim slavenskim govorima te ne pomažu bitno u klasifikaciji, a inovacije kao gubljenje opreke č : c, diftongizacija e i o u nekim sjevernijim govorima, utrnuče morfonološke sibilarizacije, gubljenje glasa v izmedu suglasnika i so-nanta r ili stapanje prijedloga iz i s(a) mogle su nastati i u Istri, neke od njih i pod utjecajem „autohtonih" istarskih
Karta 2: Pojave svojstvene samo premanturskim govorima te promjena h > 0. Map 2: Traits only peculiar to Premantura type dialects and the change h > 0.
11	Neka su od tih obilježja veoma proširena, no ne postoje u svim govorima toga dijalekta. Takoder, gotovo sva ta obilježja nalazimo i u nekim drugim dijalektima.
12	Te su govore u Istru donijeli doseljenici koje su mletačke vlasti tijekom 16. i 17. st. tamo prevozile iz Zadra i Šibenika. Medutim, oni su vjerojatno u okolicu tih gradova došli iz dublje unutrašnjosti Dalmacije (u povijesnim se izvorima spominje da krščani u dalmatinsko priobalje dolaze s turskoga teritorija te da če ih privoljeti na seljenje u Istru). Više vidi u Hraste (1964) i, osobito, u Bertoša (1995).
David MANDIC: STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE, 447-460
PERO,
1 POMEA Z G AtJJOLE i VIN KURAH J VINTIJAN S VALDEGEK B 5KATAR! T filKItl
• CAKAVSKA NASELJA ® FEHPJ {ČRNOGORSKI 5T45HAV5KIÍ O ISTRIOTSKA NASELJA
C/^s
pil, >r »j >f j1 pil, "*t* -td'> ¿I id
Karta 3: Rezultati psl. jotacije t, d, st/sk i zd/zg te prve palatalizacije sk i zg.
Map 3: The results of the PSl. iotation of t, d, st/sk and zd/zg and of the 1st palatalisation of sk and zg.
govora. Ipak, nerijetko se i neke od tih pojava uzimaju kao dokaz „čakavskosti" JZ istarskog dijalekta.13
Glavna su odstupanja od navedenoga, koja nalazimo na samom jugu Istre sljedeca:14 postoji opreka č : c (po-tonje je zapravo palatalni okluziv i), nestao je glas h, jo-tacijom t i d nastaju i, d ili č, d (gdje nema opreke č : c),15 prvom i drugom jotacijom skupine st nastaje ši, skupina čr prešla je u cr, skupine jt i jd u glagola tipa dojti prešle su u i i d, glas v se ne gubi izmedu suglasnika i sonan-ta r, postoji zamjenica kojT, koja itd., infinitiv i gl. prilog sadašnji su krnji, u 3. mn. prezenta uopcava se nastavak -u, postoji sinkretizam DLI mn., G mn. rjede ima nulti nastavak, G mn. ž. i sr. roda ima nastavak -a, G mn. m. i sr. roda ima nastavak -ih, u zamjenica i pridjeva postoje i nastavci -oga itd., prijedlozi s(a) i iz se ne stapaju, nagla-sak se povlači u vecem broju okolina, ali češce se čuva završni naglasak pred zanaglasnicama, krate se predna-glasne duljine (naglasak se ne prenosi na njih), izostaje
kanovačko duljenje, postoji psl. preskakanje naglaska na prednaglasnice.
Štokavskim se obilježjima uglavnom smatraju: nesta-nak glasa h, promjena čr > cr, promjena jt, jd > i, d ili slično, čuvanje glasa v pred r, sinkretizam DLI mn., nastavak -a u G mn., čuvanje razlike izmedu iz i s(a), povlačenje naglaska u vecem broju okolina, a Hraste (1964:15) za po-merski govor navodi i postojanje kratkouzlaznoga naglaska, što ni Boškovic (koji je istraživanja proveo sredinom 20. stoljeca) ne spominje.16
Ipak, čuvanje razlike izmedu iz i s(a) je arhaizam, kao i čuvanje glasa v u skupinama ispred r (gubljenje v u tim uvjetima tipično je za sjeverozapad južnoslavenskoga područja). Od inovacija, nestanak glasa h susrece se u srednjočakavskom i južnočakavskom (premda je uobičajeniji u štokavskom), isto vrijedi i za promjenu čr > cr, prelazak jt > i i sl. U slučaju češcega povlačenja naglaska s kraja riječi, moguce je da se ta težnja proširila
13	To se radi premda su posrijedi obilježja koja su možda rjeda u štokavskom, ali su uobičajena u kajkavskom, pa i šire, u slovenskim i ostalim slavenskim govorima. Činjenica da se pritom u obzir uzimaju samo hrvatski govori ne pomaže puno, jer kada je riječ o genetskoj klasifikaciji, u razmatranje valja uključiti sve blisko srodne idiome, bez obzira na to kojemu jeziku pripadaju. Uostalom, kod proučavanja dijalekatskih kontinuuma kakav je južnoslavenski besmisleno je govoriti o jezicima jer se pripadnost pojedinih govora odredenomu jeziku tu često utvrduje na temelju suvremene nacionalne pripadnosti i osjecaja govornika (prema tzv. vrijednosnomu kriteriju), a ne na temelju genetskolingvističkih kriterija.
14	Treba imati na umu da ne postoje sva ta obilježja u svim govorima o kojima je riječ, vec ih, kako je rečeno, najviše ima u onima preman-turske skupine, a u ostalima se, kako ce se ubrzo vidjeti, pojavljuju u raznoraznim kombinacijama.
15	Glasovi i i d su palatalni okluzivi, a znacima č i d bilježim par afrikata koje u raznim govorima, a katkada i medu govornicima istoga govora, variraju izmedu alveolarnoga i prepalatalnoga mjesta izgovora te apikalnoga i laminalnoga načina tvorbe. Stoga te simbole treba shvatiti uvjetno i ne treba ih povezivati s nekim preciznim fonetskim ostvarajima (barem ne u apsolutnom smislu).
16	Kratkouzlazni naglasak u govoru Pomera nije pronaden ni u suvremenim istraživanjima (Mandic, 2009, 104-105). S druge strane, Boškovic (1978b, 301) tvrdi da „tragove od " akcenta" čuva premanturski govor.
David MANDIC: STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE, 447-460
1 POMEH Z 6AHJOLE
1 Vin Kurah
i VINTIJAN 5 VALDCBEK S ÍKATARI T lllOČI
v jd > iT tt > t- {> č)
• CAKAVSKA NASELJA © PCHOJ {ČRNOGORSKI 5TQ*AV5Kli O ISTRIOT£KA NASELJA


p*F. >1 -j» d > jt id
Karta 4: Odrazi skupina jt i jd (< *jbt i *jbd) u glagola tipa *dojbti, *dojbde-. Map 4: Reflexes of jt and jd (< *jbt i *jbd) in the verbal type *dojbti, *dojbde-.
s jugoistoka, gdje je središte širenja novoštokavskoga, no važnija je veza sa štokavskim prelazak novoga akuta u silazni naglasak, čime se odlikuje čitav JZ istarski di-jalekt.17Veza sa štokavskim bio bi i nastavak -a u G mn. Ipak, obilježja koja bi se doista mogla nazvati tipično štokavskima veoma su malobrojna, no i večina onih koja se smatraju tipično čakavskima zapravo su arhaizmi, koji su nekad postojali i u štokavskom, a nerijetko ih ima u kajkavskom pa i u raznim nehrvatskim slavenskim govo-rima.
U daljnjoj če se analizi zanemariti obilježja svojstvena svim razmatranim govorima.18 Za one pak značajke kojima se govori razlikuju bit če navedeno jesu li nastale prije ili poslije seobe (ako je to moguče utvrditi) te u kojim je mjestima svaka od njih rasprostranjena. Odnosi medu govorima prikazat če se i u zemljovidima s ucrtanim izo-glosama. Treba, medutim, još jednom naglasiti da nisu sve te izoglose nastale u Istri kao posljedica prirodnoga jezičnog razvoja, več su rezultat seljenja ljudT u čijim su govorima te pojave odranije postojale.
IZOGLOSE JUŽNE ISTRE
Kako je rečeno, a i dijalektolozima je odavno pozna-to, unutar JZ istarskog dijalekta postoji jasno definiran snop izoglosa koji odvaja premantursku podskupinu govora od ostatka dijalekta. Riječ je o skupu značajki koje su preci Premanturaca donijeli u Istru iz kraja iz kojega su došli, a to je moralo biti područje na kojem su se zapa-dnoštokavski govori pretapali u južnočakavske. Obilježja kojima se premanturski govori razlikuju od svih ostalih JZ istarskih su sljedeča: prelazak čr u cr,19 čuvanje glasa v izmedu suglasnika i r, postojanje opreke -oga/-ega itd., postojanje nastavka G mn. -a, uopčena osnova koj-kod zamjenice kojT, povlačenje naglaska i sa zatvorene kratke ultime (potok, narod, nosit, ladit), čest izostanak toga povlačenja pred prednaglasnicama (kako si, dobro je, uzm! si), preskakanje naglaska na prednaglasnice (u more, na glavu, za ruku, u ples).20Takoder, kaže se krast i krada, a ne krest i kreda (ali rest), i redovito se razlikuju prijedlozi iz i s. Bitna je premanturska posebnost (u
17	Čakavski govori u Dalmaciji i danas često čuvaju novi akut, a po primjerima iz starih rječnika/gramatika i nekim pojavama u suvremenim govorima vidi se da ga je ranije bilo i u štokavskim govorima na dubrovačkom području. Takoder, akut je uobičajen i u staroštokavskom slavonskom dijalektu.
18	Njih uostalom dijeli največi dio JZ istarskog dijalekta.
19	U drugim se govorima juga Istre skupina cr pojavljuje tek u nekim riječima, a najčešče u pridjevu crn i njegovim izvedenicama, no tu je očito riječ o posudivanju.
20	Preskakanje naglaska na prednaglasnice u Istri je uopče nepoznata pojava i susreče se tek u nekim okamenjenim izrazima (npr. u žminjskim govorima natašie, navodo, namisle i sl.), no u premanturskim se govorima, bar kod kračih riječi, čuvalo sve do današnjega vremena.
David MANDIC: STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE, 447-460
PERD.
1 POMEN
Z HAHJÚLÉ
3	VIN KURAH
4	VINTrjAN
5	VALDEBEK t SKATAM
T SlKlCt
• £AKAVSKA HASÉLJA ® PERCJ (ČRNOGORSKI STOKAVSKII
O ISTRCOTSKA NASELJA

A - pevl*4*nj« " «A i»inj»g»
nlvortnog ilngi ur du I jonja B - i»vl*¿*rtj* " t«
ahraranag iloga Ime duljHi^i
C t hrKtiijt prrdniglniih d hž inn
3vi Qilm B pvrlii* " h ixlrjrgi «tv^nnog íIsflÉ tU dulj«nfi.
Karta 5: Rezultati povlacenja naglaska i sudbina prednaglasnih duzina. Map 5: The results of stress retractions and the fate of pretonic length.
istarskim okvirima) i gubitak glasa h, što se vidi i u dosta primjera iz govora Pomera (kruv, llb, 7tit, od7t, ladit, ranit, kuvat, ali smTh, lTha, trbuh, mahnit itd.), no to je tu ne-dosljedno i zacijelo je posljedica dodira s govornicima premanturskoga.21
Na karti 2 prikazan je opisani snop izoglosa (1) te izo-glosa h > 0 (2).
Govor Pomera pak, premda je mnogo bliži ostatku JZ istarskoga od premanturskih govora, takoder sadrži neke bitne specifičnosti. To je, ponajprije, vec spomenut zna-tan broj riječi u kojima je nestao glas h. Zatim, umjesto očekivanoga št u nekim se riječima pojavljuje skupina št' (strn7šte, metl7št'e, jašterica, guštar, oštenica), što pomerski dijeli s govorima sela Škatari i Šikici.22 Samo pomerskomu svojstven je izostanak rotacizma u osnovi glagola mot i pomot (možen, pomoži mi), iako je
rotacizam tu inače veoma čest u hrvatskom, pa i šire. No najvažnija je pomerska posebnost izostanak duljenja pri povlačenju naglaska sa zadnjega kratkog otvorenog sloga (žena, selo, koni, pomoži, dobro, tako; drugdje je žena, selo itd.).23
Preostala „odstupanja" koja susrečemo na jugu Istre nisu ograničena na jedan govor ili odredenu skupinu govora, nego su raznoliko rasporedena po govorima sela u tom kraju. Slijedi njihov popis i tumačenje.
1. Opreka č : c (t') utrnula je u večini JZ istarskih govora, a tako i u govorima Loborike, Muntiča, Jadreška i Ližnjana, no čuva se u premanturskim govorima te u govorima Pomera, Medulina, Valture i, prema Boškoviču (1978b, 329-330), Šikiča i Škatara. Nije jasno kada je ta opreka nestala, no neobično je da u Medulinu postoji, a u obližnjem Ližnjanu ne (danas su ta dva naselja praktički
21
22
23
Prema Boškoviču (1978b, 329), nekoliko primjera gubljenja glasa h ima i u govoru Valture (kru, kruva; rast). Valturski, inače, premda je od njih dosta udaljen, dijeli još obilježja s premanturskim i njima zemljopisno bližim govorima, što se vidi i u priloženim zemljovidima, a vjerojatno je, bar djelomično, odraz povijesnih dodira stanovništava tih sela po dolasku u Istru.
Odraz št ili šč pojavljuje se u svim govorima, ali samo u morfonološkim alternacijama (gust - gušti ili gušči), što je analogija prema „pravilnoj" alternaciji t: t/č. U neizvedenim je okolinama taj odraz uobičajen i u nekim sjevernijim JZ istarskim govorima (npr. na dijelu
Barbanštine, v. Pliško, 20 00, 71-73), možda kao rezultat dodira sa sjevernočakavskim ili srednjočakavskim govorima. Prema Hrasti (1964, 15), u pomerskom postoji (ili je postojao) kratkouzlazni naglasak u primjerima kao voda, od moje ruke, pečen(o), sa sestron... Ipak, ti se primjeri ne čine pretjerano pouzdanima, jer se, osim u riječima kao voda, tu povlačenje naglaska ne očekuje, a usto je i nejasno zašto bi se povlačenjem na duge slogove razvio akut, a na kratke uzlazni naglasak. Kako je rečeno, Boškovič (1978b) uopče ne spominje kratkouzlazni naglasak u tom govoru. Prema Pliško (2000, 116), izostanak duljenja pri povlačenju naglaska postoji i u nekim govorima na Barbanštini, no to je područje daleko od Pomera, a i tamošnji se govori podosta razlikuju od pomerskoga, te je najvjerojatnije riječ o slučajnoj podudarnosti. U Mandič (2009) krivo stoji da se u govoru Pomera naglasak pomiče i sa zatvorene kratke ultime (uz kanovačko duljenje), no riječ je vjerojatno o utjecaju premanturskoga izgovora na govor obavjesnika od kojih su dobiveni tamo navedeni primjeri. Naglasak se u tom položaju u pomerskom ne povlači (usp. Pomer, sused, ukrest, crlenlt se).
David MANDIC: STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE, 447-460

D mn. in -on L mn. - ah, -i mn, -»ml, ^
1	POMCH
2	BAN JOLE
3	vin kurah
4	VlNTFJAN
5	VALDEBEK
6	SKATAHI
T $ikiC[
t lUIVHU NASELJA © PERO J {ČRNOGORSKI STOK A VS KI} O ISTPIOT5KA NASELJA
DLI mn.L -an
DL "«h- mJir. -ht
Karta 6: Nastavci D, L i I množine u imenica. Map 6: The D, L and I pl. endings in nouns.
spojena), kao ni u nešto udaljenijim Jadreškima. Moguče je da gubljenje te opreke u večini JZ istarskih govora potječe i iz doba prije seobe.
2.	Prvotni su rezultati jotacije glasova t i d najvje-rojatnije bili palatalni okluzivi i i d, koji su se do danas očuvali u premanturskim govorima te u govorima Pomera, Medulina, Sikiča, Skatara i mnogo udaljenije Val-ture. U govorima Ližnjana i Jadreška oni su prešli u č i d, čime je nestalo opreke č : i.24 U velikoj je večini JZ istarskih govora glas d prešao u frikativ ž, a tako je i u Loborici i Muntiču.25
3.	Prvom, praslavenskom, jotacijom skupina st, sk, zd i zg te palatalizacijom skupina sk i zg u večini su JZ istarskih govora nastale skupine št i žd. Tek se u nekim sjevernijim, graničnim govorima, npr. na Barbanštini, susreču odrazi ši i žj (Pliško, 2 0 00, 71-74). U južnoj Istri, poveči broj riječi s odrazom ši umjesto ili uz št nalazi se
tek u govorima Pomera, Šikica i Škatara. Prema Boškovicu (1978b, 306, 329-330), odrazi ši i št susrecu se u raznim riječima, a katkad se ista riječ u istom govoru pojavljuje s oba odraza. Odraz zvučnih skupina tu je ipak samo žd.
4. Drugom jotacijom skupine st nastala je skupina ši, koja se dalje razvija usporedno s okluzivom i; da-kle, osim u pomerskom, medulinskom, valturskom, šikickom i škatarskom te premanturskim govorima, prešla je u šč. Odraz jotacije zvučne skupine zd potvrden je samo u leksemu *grozdbje te, neočekivano, glasi zj ili je, što je mnogo češce u istarskim govorima, metatezom prešao u jz. U govoru Banjola (premanturski) i Medulina posvjedočeno je grozje (kod Boškovica, medulinski: grozje), u ližnjanskom grozje, a u jadreškanskom, valturskom i muntickom grojze.26 Zanimljivo je da Boškovic (1978b, 323) za govor Valture navodi odraz grožde, no nedavnim je istraživanjem (Pliško, Mandic, 2011, 59) i tu dobiven lik grojze.
24	Glasove koji se u članku bilježe slovima č i d stariji ljudi izgovaraju prepalatalno ili postalveolarno (dakle, upiruci prednji dio plohe jezika o postalveolarno područje ili dalje prema nepcu), a mladi uglavnom alveolarno (takoder laminalno, tj. plohom, a ne vrhom jezika). Čujni je dojam da stariji te glasove izgovaraju „mekše" od mladih, a osobito se to odnosi na glas d, koji je tu gotovo palatalni glas (d). Prema Boškovicu (1978b, 316-317), odrazi tj i dj u ližnjanskom su č/i i d, pri čemu se i redovito pojavljuje kao odraz druge jotacije glasa t, ali i u nekim drugim primjerima. Novijim je pak istraživanjima (Pliško, Mandic, 2011, 56), utvrdeno da u govoru Ližnjana prevladava odraz č, dok se i pojavljuje sporadično, vjerojatno pod utjecajem govora veoma blizoga Medulina. Glas d je pak nešto češci, no i to je tek fonetska inačica glasa d.
25	U ta dva mjesta te dalje prema Marčani, č (a i ž i š) svi izgovaraju apikalno, i premda se u literaturi ono često naziva „srednjim č", ono tu, laički rečeno, zvuči poprilično „tvrdo".
26	Takav je odraz u vecini drugih istarskih govora, a postoji i inačica grdjzje.
David MANDIC: STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE, 447-460
1 POMER Z UHJOIE
3	VINKJRAM
4	VINTIJAN J VlLDČBfri
e Skatari t sikici
t CAKAVSKA MASELJA © PERO J (ČRNOGORSKI STOKAVSKII O ISTPIOT5HA NASELJA
rr-^
G mn. m.'=r. -I'll
Karta 7: Nastavci G množine u imenica. Map 7: The G pl. endings in nouns.
5. Skupine jt i jd u glagola izvedenih od osnove *i-/*jbd- očuvale su se u večini JZ istarskih govora, a tako i u Loborici, Muntiču i Ližnjanu. U Škatarima i Šikičima je skupina jt u infinitivu prešla u t.Tako je bilo i u Jadreškima, gdje je potom t prešlo u č, no pred zatvornikom na početku sljedeče riječi (infinitiv je krnj) često kod stari -jih ljudi alternira sa j.27 Skupina jd u ta je tri sela ostala nepromijenjena, što je često i drugdje u čakavskom. U medulinskom, pomerskom te premanturskim govorima obje su skupine prešle u t i d, što se analogijom proširilo i na glagol Tt, iden („otiči"), koji u ostalim JZ istarskim govorima ne postoji. Promjena jt, jd > t, d susreče se i u govoru Valture. Te su se promjene vjerojatno odvile prije seobe u Istru, na što upučuje i njihov pomalo neobičan raspored medu govorima južne Istre.
6. U večini JZ istarskih govora naglasak se povukao sa zadnjega kratkog otvorenog sloga na prethodni slog uz duljenje ako je novonaglašeni slog ranije bio kratak.28 Kako je rečeno, tu je poseban pomerski govor, u kojem nema duljenja, dok je u premanturskima povlačenje djelovalo u večem broju okolina te je naglasak povučen i sa zatvorenih kratkih slogova na kraju riječi (uz duljenje). Ipak, u potonjim je govorima čest i izostanak povlačenja ako nakon riječi dolazi zanaglasnica.29 Prenošenje sa za-tvorenoga zadnjeg sloga postoji i u govoru Valture, no ono je tu sporadično i neobavezno. Boškovič (1978b, 325-326) navodi da se to veoma često dogada u infinitivu glagola (kosit/kosit) te N jd. imenica m. r. s nepostojanim a (kolac, telac, Vazan) i, rjede, u onima bez njega (čovik/ čovik, unuk/unuk)3 Takoder, u mnogim je govorima - a
27	To je vjerojatno ostatak iz vremena kad je postojao glas t, za koji nije neobično da pred šumnicima prelazi u j.
28	Tek u nekim graničnim govorima na sjeveru dijalekta (Hraste, 1964; Pliško, 2000; Mandič, 2009) povlačenje je nesustavno te se naglasak rijetko povlači na kračinu, a na dužinu češče, no i tu postoje kolebanja i izuzeci.
29	Slično je i kod kračenja završnih dugih otvorenih slogova, koje je uobičajeno u mnogim govorima ovoga dijalekta, premda je najčešče riječ tek o djelomičnu kračenju, tj. izgovaranju tih slogova kao zamjetno kračih od ostalih dugih slogova, no ipak dužih od „pravih" kratkih. Ipak, u pomerskom, medulinskom i premanturskim govorima kračenje je gotovo uvijek potpuno, čak i kod jednosložnih riječi (kota. „kotao", G jd. sestre, sd „sol", dva, 3.jd.prez. leti, sidl), no dužina se često čuva pred prednaglasnicama (bolT me, od sestre je, trT su). Kračenje završnih dugih otvorenih slogova po svoj je prilici posljedica činjenice da su kratki otvoreni slogovi na kraju riječi prethodno izgubili naglasak čime je dužina tu postala nebitna.
30	Slični su primjeri potvrdeni i u novijim istraživanjima (Pliško, Mandič, 2011, 39-40), medu njima i primjer danas. Naglasak N jd. tipa lonac lako je objasniti - riječ je o analogiji prema oblicima u kojima je povlačenje očekivano (lonca, loncu, lonci...), pa čak je i prilog danas možda dobio takav naglasak prema dan, dana, no kod infinitiva kao kosit i imenica kao čovik povučeni je naglasak enigma. To je još jedna značajka koja valturski govor povezuje s premanturskim.
David MANDIC STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE, 447-460
1 pom h
Z HAHJÚLÉ
3	vin kurah
4	vihtujui
5	VALDÉBÉK a &KATAHI
7 siKiei
t bunvsn naselja
® J>£iOJ ÍCRH0G0R3HI STOKAVSKd O ISTPIOT5HA NASELJA

n>j i infi nil iv
Karta 8: Rasprostranjenost krnjega infinitiva (i gl. priloga sadasnjeg). Map 8: The area of the truncated infinitive (and pres. participle).
u novije je vrijeme to sve češce - poznato i više-manje dosljedno povlačenje naglaska na prednaglasne dužine.
7. Prednaglasne se dužine razmjerno dobro čuvaju u mnogim govorima JZ Istre, no u novije je vrijeme i tu sve češce povlačenje naglaska na njih, čime uglavnom nastaje akut. Na krajnjem jugu vlada sljedece stanje. U svim premanturskim govorima dužine su dosljedno pokradene, što navodi vec Boškovic (1978b, 299), i to je još jedno od obilježja kojima se ti govori razlikuju od ostatka dijalekta. U govorima Pomera, Šikica, Škatara, Jadreška, Valture, Loborike i Muntica na prednaglasne je dužine prenesen naglasak te se sada tu ostvaruje akut. Ipak, premda Boškovic ne navodi izuzetke, to se bar u nekima od tih govora moralo dogoditi nedavno, jer su primjeri s prednaglasnom dužinom, iako rijetki, potvrdeni i danas u govorima Muntica, Valture i Jadreška (Pliško, Mandic, 2011, 37, 39). U medulinskom i ližnjanskom pak dužine su se donedavno čuvale: kod najstarijih ljudi čuju se i danas (Boškovic, 1978b, 314, 320-321; Pliško, Mandic, 2011, 37-38), no kod mladih su pokracene kao i u pre-manturskom.31 U ostalim JZ istarskim govorima dužine
se u pravilu dobro čuvaju, osim u neposrednom zaledu Poreča i Rovinja, gdje je takoder, i kod starijih, često na njih prešao naglasak (Mandic, 2009).
8. U imenskoj morfologiji u JZ istarskom vecina govora čuva razliku medu oblicima dativa, lokativa i instrumentala množine. Jedino su kod muškoga i srednjeg roda instrumental i lokativ stopljeni te se za oba koristi izvorno instrumentalni nastavak -i. Imenice ženskoga roda imaju nastavke -an, -ah i -ami, a dativ muškoga i srednjega roda nastavke -on/-en ili -an (analogijom prema ženskomu rodu) ili -in (analogija prema pridjevima ili prema ostalim množinskim oblicima imenica). Ipak, u zamjeničko-pridjevskoj sklonidbi pojavljuje se i izvorno dvojinski nastavak -ima (npr. D tima Ifudon; I z mojima rukami).
U govorima krajnjega juga Istre pak sinkretizam je uobičajen, a nastavci su -in i -an (rjede -iman, -aman, -amin).32 Tako je u svim tim govorima osim muntickoga i loboričkoga, gdje se u instrumentalu množine imenica muškog i srednjeg roda uz -in pojavljuje i izvorni nastavak -i. Sinkretizam tih triju padeža pojava je koja se
31
„Mladi" je pritom veoma relativan pojam, jer misli se, ugrubo, na „mlade od 70 godina". Neobaveznost prednaglasnih dužina u medulinskom spominje vec Boškovic (1978b), a novija istraživanja u Ližnjanu (Pliško, Mandic, 2011) pokazala su da prednaglasne dužine tamo izgovaraju tek veoma stari obavjesnici.
Nastavci -iman, -aman i -amin obično se pojavljuju u zamjenica, katkada i brojeva, a osobito ako osnova ne sadrži samoglasnik, mada ni tu ne uvijek: (Vintijan) trin, dvJman i dvin (ž. r.); (Premantura) dvaman (m. r.); (Pomer) trin; (Jadreški) dvan (m. r.), dvin (ž. r.); nikiman, nlman; (Muntic) triman, oviman, oniman, ali i praviman; (Loborika) drugiman, mojin i mojiman. Duži su nastavci najrasprostranjeniji kod
David MANDIC: STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE, 447-460
najčešce susrece u štokavskom narječju, ali proširena je i u južnočakavskom i srednjočakavskom te je u ovim govorima morala nastati još prije seoba u Istru.
9.	Genitiv množine, i morfološki i naglasno, jedan je od najraznolikijih i najsloženijih imenskih oblika u hrvatskim govorima. Imenice e-vrste u JZ istarskom obično imaju nulti morfem (žên, glav), a one a-vrste i i-vrste nastavak -i izvorno iz i-vrste (koni, sèli, noči), iako ima izuzetaka (dan, lit).33 Tako je i u Loborici, Munticu, Valturi, Jadreškima i Pomeru, dok se u Ližnjanu i Medulinu u imenicâ a-vrste i i-vrste koristi nastavak -ih iz zamjeničke promjene (konih, nočih/notih). U Skatarima i Sikicima postoje oba nastavka -i i -ih, bez ograničenja u raspodjeli.
U premanturskim govorima vecina imenicâ ženskoga roda e-vrste te neke srednjega roda imaju nastavak -a (kût'a, žena, ruka; lita). Nastavak muškoga i srednjeg roda te i-vrste tu je -i (koni, vèsli), za koji se ne može reci je li nastao od -i ili od -ih jer je u tim govorima nestao glas h. Nulti je nastavak tu rijedak i susrece se tek kod nekih imenicâ ženskoga roda s nepostojanim a (smokav, igal). U govoru Banjolâ, medutim, zabilježeni su primjeri srdel(a) (N srdèla) i brageš(a) (N bragèse „hlače") s ranim povlačenjem naglaska, koje je često u štokavskom i južnočakavskom, no u Istri ga inače nema (tu ostaje novi cirkumfleks, npr. srdêl).34 Genitivni nastavak -a preman-turske govore približava štokavskomu, a i ostali su na-stavci doneseni iz pradomovine.35
10.	Infinitiv i gl. prilog sadašnji u JZ istarskim govorima uglavnom nisu krnji, no u nekim govorima na tom području postoje i krnje inačice infinitiva, a neg-dje su oba oblika redovito okrnjena. Isključivo okrnjeni oblici upotrebljavaju se u premanturskim govorima te u pomerskom, škatarskom, šikickom i valturskom, u govoru Jadreškâ uz njih postoje i neokrnjene inačice, a drugdje su i infinitiv i glagolski prilog sadašnji redovito neokrnjeni. U premanturskim je govorima u infinitivu povučen nagla-sak sa zadnjega sloga (nositi > nosit > nôsit), što znači da je krnji infinitiv nastao prije povlačenja naglaska sa
zadnjega zatvorenog sloga. Zanimljivo je da se područje krnjega infinitiva donekle podudara s područjima čuvanja palatalnih okluziva t i d i prelaska skupine jt u t, te da se sve te pojave osim u najjužnijim naseljima susrecu i u poprilično udaljenoj Valturi.
11.	U oblikâ 3. lica množine prezenta u JZ istarskom obično se uz -u čuva i nastavak -e. Medutim, u premanturskim se govorima katkada -e, osobito kada je nenaglašen, zamjenjuje s -u (nosu i nose). U Medulinu je pak nastavak -e redovito zamijenjen s -u ako je na-glasak na osnovi (vidu, nosu), a s -idu ako je na nastavku (stojidu).36 U pomerskom su posvjedočeni oblici 3. lica množine s nastavkom -e, ali i sa -u/-idu (bižè : bolTdu, vidu, pomožu).
12.	U glagolâ 2. vrste umjesto sufiksa -nu-, koji je u JZ istarskom uobičajen, u nekim se govorima juga Istre pojavljuje sufiks -ni-. Inačicu -nu- imaju govori Meduli-na, Ližnjana, Muntica i Loborike te dalje na sjever, dok je -ni- uobičajeno u premanturskim govorima te pomerskom, škatarskom, šikickom, jadreškanskom i, zanimljivo, valturskom. Ta se izoglosa takoder uglavnom podudara s izoglosama krnjega infinitiva i gl. priloga sadašnjeg te čuvanja palatalnih okluziva i prelaska jt > t. Podrijetlo dviju inačica toga sufiksa, u najmanju ruku, seže u prasla-vensko razdoblje, pri čemu -nu- dolazi od *-nç-, a -ni- od *-ny-.37 Dakle, i njihova raspodjela u tim govorima očito potječe iz vremena prije seoba u 16. i 17. stoljecu.
ZAKLJUČAK
Iz dosadašnjega se razmatranja vidi da raznolikost što vlada medu govorima juga Istre proizlazi iz jezičnih značajki od kojih su neke naslijedene iz razmjerno ranih razdoblja. Kako se odavno zna, posebnu skupinu tu čine premanturski govori; oni se, naime, odlikuju nizom obilježja koja ne nalazimo u ostatku JZ istarskog. Medutim, mnoge crte koje se susrecu u premanturskom do neke su mjere rasprostranjene i šire, u ostalim govo-
zamjenica nämin, vämin i nlman te u riječi sviman kada nije u atributnom položaju (tada je češče svin). Za Valturu je pak potvrden i u ovom kraju neuobičajen oblik lûdiman.
33	Imenice i-vrste u istarskim govorima teže prelasku u a-vrstu. Osobito se to očituje u instrumentalu jednine te dativu, lokativu i instrumentai množine. Genitiv množine pak, bar u JZ istarskom, uglavnom čuva izvorni nastavak, koji se, kako se vidi, tu proširio i na imenice muškog i srednjeg roda (a-vrsta).
34	Boškovic (1978b, 301-302) navodi još primjera toga povlačenja govoreči o oblicima genitiva množine, no nijedan s nultim nastavkom (sikira, nèdila, tèlica, môtika). U primjerâ s dužom osnovom pak čuva se i tu novi cirkumfleks (kobasîca, divojčina). Usporedi i novoštokavski: sjèkTra, nèdjela, tèlTca, ali kobàsTca. O toj pojavi u čakavskom vidi u Langston (2006, 151).
35	Zanimljivo je da Boškovic (1978b, 302) taj nastavak smatra izvornim u tim govorima, a nulti morfem koji se pojavljuje u nekim primjerima rezultatom čakavskoga utjecaja koji je nastao po doseljenju u Istru. Ipak, nulti je morfem arhaizam te je vjerojatnije da se u tim govorima jednostavno duže čuvao u primjerima sa suglasničkom skupinom na kraju osnove, no onda je i tu prodro nastavak -a. Nejasno je zašto bi upravo oblici s nepostojanim a bili preuzeti iz drugih govora, a oni bez njega ne. Takve pravilne raspodjele obično su naslijedene, nastale unutarjezičnim razvojem idioma, a ne posudivanjem.
36	Potonji je nastavak vjerojatno nastao morfološkom reanalizom oblikâ nekih atematskih glagola (npr. damo, dadu i sl. kao da-mo, da-du). Po uzoru na to u medulinskom se govoru i u 3. jd. uz uobičajeno -i neobavezno pojavljuje i nastavak -ide (samo pod naglaskom): leti, letTde.
37	Izgleda da je -ny- (od psl. -nu-) starija inačica, a -nç- je dobiveno od toga dodavanjem elementa -n- i nazalizacijom (-nu-n-) ili pak progresivnim širenjem nazalnosti (usp. i npr. st.sl. nužda/npžda). Više o tome v. u Andersen (1999).
David MANDIC: STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE, 447-460
rima toga kraja, a u nekima od njih postoje i značajke svojstvene isključivo njima. Primjerice, u govoru Pomera nema kanovačkoga duljenja, tipičnoga za gotovo sav JZ istarski dijalekt (uključujuci i govore premanturske skupine). S druge strane, pomerski dijeli neka obilježja s pre-manturskim (nedosljedno h > 0) te šikickim i škatarskim (skupina ši). Neke značajke dijele svi ili skoro svi najjužniji govori (premanturski, pomerski, šikicki, škatarski, medulinski), ali i govor Valture, koja je od njih poprilično udaljena (čuvanje i i d, promjena jt i jd, krnji infinitiv, su-fiks -ni-). K tomu, u valturskom se susrecu i neke tipično premanturske značajke mada tek sporadično (h > 0, povlačenje naglaska sa zatvorene ultime). To mora da je, barem djelomično, posljedica dodirâ i seobâ stanovništva tih sela po dolasku u Istru. Suprotno tomu, u ližnjanskom ima obilježja tipičnijih za sjevernije JZ istarske govore (čuvanje jd i jt, neokrnjeni infinitiv, afrikatizacija i i d). Medulinski govor pak ima neke crte tipične za jug (čuva i i d, nema jt i jd), ali i za sjever (sufiks -nu-, neokrnjeni infinitiv). Govori Jadreška, Šikica i Škatara dijele odraze skupinâ jt i jd, no u Jadreškima, kao ni u Ližnjanu, ne postoje i i d, dok je u Šikicima i Škatarima česta skupina ši, kao u Pomeru. Jedina je crta koju dijele svi razmatra-ni govori sinkretizam DLI mn., iako u dva najsjevernija (Muntic, Loborika) postoje odstupanja. Ta se dva govora inače umnogome podudaraju s govorima Marčanštine. Zanimljiva je pojava i nastavak -ih u G mn. u medu-linskom i ližnjanskom te (uz -i) u škatarskom i šikickom, a možda i u premanturskom (gdje je nestalo h pa se to više ne može utvrditi). Taj je nastavak inače čest u primorskim, uglavnom južnočakavskim, govorima (Šolta, Hvar, Vis, ali i sr. čak. Novi).
Treba reci da medu tim govorima zacijelo ima još razlika i posebnosti, no ovdje su u obzir uzete samo one za koje se smatra da su nastale razmjerno rano. Mogle bi se npr. navesti leksičke posebnosti poput riječi kuta u premanturskim govorima te pomerskom, medulinskom i, opet, valturskom, dok vec ližnjanski ima tipični JZ istarski rani germanizam hlža. Takva bi analiza, medutim, iziski-vala bitno veci broj stranica.
Govori samoga juga Istre predstavljaju osta-tak prijelaznih dijalekata što su iz područja gdje je za pad no što kavs ki prelazio u čakavski preneseni u današnji kraj. Mnoge bitne značajke kojima se ti govori medusobno razlikuju zasigurno potječu iz vremena prije seoba, a ni njihov odnos prema južnočakavskom s jedne strane i za pad no što kavs ko m s druge nije jednolik, što znači da vjerojatno nisu svi pristigli iz istoga kraja. Njihova klasifikacija u JZ istarski dijalekt zapravo je posljedica činjenice da su svi govori koji se danas smatraju dijelom toga dijalekta, premda medu njima katkada postoje du-binske razlike, igrom slučaja bliži medusobno nego svaki ponaosob ijednomu drugomu govoru, no naprosto zato što su ostali blisko im srodni govori izumrli tijekom i na-kon seoba.
Današnji je njihov izgled velikim dijelom rezultat razvoja u kraju iz kojega su potekli te u zacijelo znatno manjoj mjeri utjecaja drugih govora ili miješanja u doba seobe. Stoga se može reci da u govorima krajnjega juga Istre vidimo sicušan odraz mozaika govora koji su prekrivali područje dalmatinskoga kopna od kraja 15. do početka 17. stoljeca.
David MANDIC STARE IZOGLOSE JUZNE ISTRE, 447-460
THE OLD ISOGLOSSES OF SOUTHERN ISTRIA
David MANDIC
Juraj Dobrila University of Pula, Department of Humanities, Croatian Language and Literaturel. M. Ronjgova 1, 52100 Pula, Croatia
e-mail: davidmandic@hotmail.com
SUMMARY
The southwestern Istrian sub-group of the Croatian Cakavian dialect group is fairly homogeneous overall but certain deviations can be observed in its southernmost dialects, some of which can, apparently, be traced back to an earlier period in the evolution of the Croatian language. Most early research defines the so-called Premantura dialects as a distinct entity within this sub-group since, as it is often claimed, they contain a larger number of !stoka-vian traits that separate them from the rest of the Southwest Istrian. However, the linguistic image of this area is not that simple, since there exist a number of isoglosses that divide these dialects in a somewhat more complex manner.
The aim of this paper is to define these features and to show which dialects are characterised by each one of them, thus enabling a better understanding of the relations between these dialects. The settlements whose dialects are in question are situated in the broader Pula area, mostly east and south of the city. They are: Loborika, Muntic, Valtura, Jadreski, Sikici, Skatari, Liznjan, Medulin, Pomer, Premantura, Banjole, Vinkuran, Vintijan and Valdebek.
Keywords: Cakavian, Southwest Istrian, dialect, isogloss, linguistic feature, archaism, innovation, genetic
classification/relationship
LITERATURA
Andersen, H. (1999): The Western South Slavic Contrast Sn. sah-ni-ti // SC sah-nu-ti. Slovenski jezik, 2, 47-62.
Bertoša, M. (1995): Istra: Doba Venecije (XVI. - XVIII. stoljece). Pula, Zavičajna naklada „Žakan Juri".
Boškovic, R. (1978a): O jednoj akcenatskoj osobi-ni dijalekata zapadne i južne Istre. V: Odabrani članci i rasprave. Titograd, CANU, 231-254.
Boškovic, R. (1978b): Refleksi grupa tj, dj, tbj, dbj, stj, zdj, skj, zgj, (ske, zge) u dijalektima južne i jugozapadne Istre. V: Odabrani članci i rasprave. Titograd: CANU, 293-349.
Hraste, M. (1964): Govori jugozapadne Istre. Zagreb, JAZU.
Ivic, P. (1956): Dijalektologija srpskohrvatskoga jezika. Novi Sad, Matica srpska.
Langston, K. (2006): Cakavian Prosody. Bloomington, Slavica.
Lisac, J. (2003): Nastanak i razvoj jugozapadnoga istarskog dijalekta. Nova Istra, 2, 195-198.
Lisac, J. (2005): Glasovi jugozapadnoga istarskog dijalekta. Drugi Hercigonjin zbornik. Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada.
Lisac, J. (2009): Hrvatska dijalektologija 2: Cakavsko narječje. Zagreb, Golden marketing.
Lukežic, I. (1999): Razvoj i uspostava hrvatskoga jezika u starijim razdobljima. Fluminensia, 1-2, 101-142.
Moguš, M. (1977): Cakavsko narječje: Fonologija. Zagreb, Školska knjiga.
Mafecki, M. (1930): Przel^d stowianskich gwar Istrji. Krakow, Polska akademja umiej^tnošci.
Mafecki, M. (2002): Slavenski govori u Istri. Rijeka, Hrvatsko filološko društvo.
Mandic, D. (2009): Akut u jugozapadnim istarskim govorima. Hrvatski dijalektološki zbornik, 15, 83-109.
Mandic, D. (2013): Naglasak i-glagola u govoru Ban-jola. Dani akcentologije (u tisku).
Mandic, D. (uskoro): Naglasak glagola s i-prezentom u govoru Medulina. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovje.
Mandic, D., Pliško, L. (2009): Mjesni govor Kacane. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovje, 35, 201215.
Matasovic, R. (2001): Uvod u poredbenu lingvistiku. Zagreb, Matica hrvatska.
Moguš, M. (1977): Cakavsko narječje: Fonologija. Zagreb, Školska knjiga.
Pliško, L. (2000): Govor Barbanštine. Pula, Filozofski fakultet Pula.
Pliško, L. (2003): Fonološki i morfonološki opis mje-snoga govora Krnice. Cakavska rič, 1-2, 61-70.
Pliško, L. (2006): Jezične značajke mjesnoga govora Orbanici. Croatica et Slavica Iadertina, 2, 83-93.
Pliško, L. (2007): Mjesni govor Hreljici - prilog poznavanju govora opcine Marčana. U službi jezika: Zbornik u čast Ivi Lukežic, 123-135.
Pliško, L. (2008):. Mjesni govor naselja Peruški -prilog opisu govora Marčanštine. Zbornik radova s
David MANDIC: STARE IZOGLOSE JUŽNE ISTRE, 447-460
Medunarodnoga znanstvenog skupa Riječki filološki dani, 7, 739-751.
Pliško, L. (2010): Novija istraživanja mjesnoga govora Ližnjana. Filologija, 55, 105-115.
Pliško, L., Mandic, D. (2007): Dijalektološki povratak Marčani. Čakavska rič, 2, 323-338.
Pliško, L., Mandic, D. (2011): Govori opcine Ližnjan. Pula, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli.
Ribaric, J. (1940): Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri. Srpski dijalektološki zbornik, 9, 1-207.
Ribaric, J. (2002): O istarskim dijalektima: Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri s opisom vodičkog govora. Pazin, Josip Turčinovic d. o. o.