DOI 10.57589/srl.v70i2.4024
UDK 821.163.42'282.09-2"18"
Goranka Šutalo
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Filozofska fakulteta Univerze v Zagrebu)
gsutalo@ffzg.hr
PROSVJETITELJSKI ELEMENTI DVIJU ANONIMNIH KAJKAVSKIH DRAMA 
S POČETKA 19. STOLJEĆA: ČINI BARONA TAMBURLANA (1801) 
 I MISLIBOLESNIK ILITI HIPOKONDRIJAKUŠ (1803)1
U radu se nastoje preciznije opisati prosvjetiteljski elementi dviju anonimnih kajkavskih drama 
(Čini barona Tamburlana, Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš) koji se promatraju u kontekstu 
katoličko-prosvjetiteljskog rada zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca i ekonomskih 
ideja Nikole Škrlca Lomničkog. Pritom se uzimaju u obzir specifičnosti žanrovskog određenja 
i poetike sjemenišnih kajkavskih drama kao i politički kontekst francusko-austrijskih ratova 
te prodiranja ideja Francuske revolucije (jakobinci) na prostor središnje (Banske) Hrvatske. 
Ključne riječi: katoličko prosvjetiteljstvo, kameralizam, sjemenišno kazalište u Zagrebu, 
Maksimilijan Vrhovac, Nikola Škrlec Lomnički 
This article attempts a more precise description of Enlightenment elements in two anon-
ymous Kajkavian dramas (Čini barona Tamburlana, Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš) on 
the background of the Catholic Enlightenment work of Maksimilijan Vrhovac and economic 
ideas of Nikola Škrlec Lomnički. The definition and poetics of the Kajkavian seminary drama 
genre are also taken into account, as well as the political contexts of the Franco-Austrian wars 
and the penetration of (Jacobin) ideas associated with the French Revolution into the area of 
Central Croatia. 
Keywords: Catholic Enlightenment, cameralism, seminary theater in Zagreb, Maksimilijan 
Vrhovac, Nikola Škrlec Lomnički 
1. Uvod 
Korpusu anonimne kajkavske drame2 (Batušić 2002: 8) koji nastaje u razdoblju od 
1791. do 1834. (s prekidom od 1811. do 1825) »za potrebe repertoara zagrebačkoga 
sjemenišnog kazališta na Kaptolu ili tek u nekoliko slučajeva za Plemićki konvikt na 
zagrebačkome Gradecu (danas gimnazija u Habdelićevoj ulici)« (isto) pripadaju i drame 
Čini barona Tamburlana i Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš pisane sjevernohrvatskom 
kajkavštinom i prikazane u zagrebačkom biskupskom sjemeništu na Kaptolu u kratkom 
1 Ovaj je rad financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom IP-2020-02-5611 Predmoderna hrvatska 
književnost u europskoj kulturi: kontakti i transferi.
2 Iako su drame adespotne, poznata su imena sjemenišnih profesora i bogoslova koji su režirali predstave 
(Josip Bošnjaković, Marko Mahanović, Josip Šot, Franjo Strehè, Jakob Lovrenčić, Stjepan Korolija i dr.). 
O korpusu anonimne kajkavske drame vidi: Andrić (1901: 1‒77), Fancev (1940: 201‒310), Šojat (1962: 
175‒84), Šojat (1969: 44‒52), Šojat (1975: 5‒56), Batušić (2002) i dr. 
Slavistična revija, letnik 70/2022, št. 2, april–junij114
razmaku od godinu dana (1802, 1803).3 Te 2 drame, koje su za razliku od većine spo-
menutog korpusa dobile i tiskano izdanje, Franjo Fancev (1932: 140) smješta »među 
najbolje igrokaze repertoara sjemenišnog teatra« pa im je i književna historiografija 
posvetila nešto više pozornosti (Fališevac 1989: 329‒43; Šojat 1991: 23‒42, 19‒34; 
Batušić 2001). Iako Nikola Andrić (1901: 74‒5) navodi da su izvori za obje drame 
nepoznati, pretpostavlja da su postojali njemački uzori, no nakon Fancevljevih uvida 
o utjecajima Molièreova Građanina plemića (Le Bourgeois gentilhomme, 1670) na 
kajkavsku dramu Čini barona Tamburlana (Fancev 1932: 140) koja je možda imala 
i talijanski predložak (Fancev 1940: 218), književna historiografija uzore pronalazi 
uglavnom u francuskim i talijanskim dramama (S. Batušić 1951: 12; Kombol 1961: 
405; Fotez 1967: 22 i dr.). Predložak drame Mislibolesnik Olga Šojat pronalazi u 
Goldonijevoj komediji Zaljubljena bolesnica (La finta ammalata, 1751), ali u njemačkoj 
preradbi Josepha Laudesa Tobožnja bolesnica ili Čestiti liječnik (Die verstellte Kranke 
oder der rechtschaffene Arzt, 1767) te uočava utjecaje Molièreovih drama Kaćiperke 
(Les Précieuses ridicules, 1659), Kritika škole za žene (La Critique de lʼ École des 
femmes 1663) i Umišljeni bolesnik (La Malade imaginaire 1673) (Šojat 1991: 39‒42).4 
»Sentimentalnost i didaktičnost«, dvije važne sastavnice »građanske drame, to jest 
›plačljive komedije‹ s istaknutim odgojnim ciljevima« (Kolumbić 1978: 106), uvelike 
karakteriziraju korpus anonimnih sjemenišnih kajkavskih drama čija je poetika pove-
zana »s teorijskim postavkama Johanna Christopha Gottscheda (1700‒1766) koji je 
moralnu ulogu drame smatrao ključnom« (Jug 2018: 87). Taj profesor književnosti i 
filozofije na sveučilištu u Leipzigu, »predvodnik osamnaestostoljetnog racionalizma 
u njemačkoj dramskoj teoriji« i štovatelj francuskog neoklasicizma (Carlson 1997: 9, 
13), u svom se teorijskome spisu Pokušaj kritičkog pjesništva (Versuch einer critischen 
Dichtkunst, 1730) oslanja i na filozofiju Christiana Wolffa (1679‒1754) koji polazi od 
osnovnih načela Leibnizove filozofije, stavljajući »zdrav razum« u središte ljudskog 
života, a »osobnu ovozemaljsku sreću« definira »životnim ciljem« čiji je preduvjet 
etički uređeno društvo (Sekulić 2003: 75). Gottschedove teorijske postavke, kako je 
to istaknula Saša Potočnjak (2011: 24), preuzima Matija Petar Katančić u Knjižici o 
ilirskom pjesništvu izvedenoj po zakonima estetike (De poesi illyrica libellus ad leges 
aestheticae exactus, 1817) koji u široj definiciji drame i užoj komedije ističe važnost 
primjera za osobni život (Katančić 1984: 175‒76). Iako se dvije drame koje analiziram 
u radu žanrovski mogu odrediti kao komedije, one su ujedno i pelde, odnosno poučni 
3 Kraću i mlađu verziju drame o barunu Tamburlanu (u mlađoj redakciji naslov glasi Baron Tamburlanović 
ili pelda nerazumnoga potrošlivca) prvi je put objavio Milivoj Šrepel (1897: 68‒84). Riječ je o drami koja 
se sastoji od jednog čina, radnja je smještena u Krapinu, a Šrepel je datira u 1825. godinu (Šrepel 1897: 68). 
Dužu i stariju verziju drame, čija je radnja smještena u Dubrovnik i sastoji se od 3 čina, objavio je Franjo 
Fancev (1940: 201‒310) koji je utvrdio da je starija redakcija napisana 1801. (pod naslovom Čini barona 
Tamburlana), a izvodila se 1802, 1807, 1831. i 1834. Prema Fancevljevu izdanju dramu je za Pet stoljeća 
hrvatske književnosti priredio Marko Fotez (1967: 337‒81). Služeći se rukopisom drame Mislibolesnik iliti 
Hipokondrijakuš, koji se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Nikola Batušić (2001) 
priredio je kritičko izdanje djela te utvrdio da se drama prvi put u sjemenišnome kazalištu prikazivala 1803, 
a potom i 1808. godine. Batušić navodi kako manuskript iz 1803. ne posjedujemo, a onaj iz 1808. pisalo je 
više ruku (Batušić 2001: 8). Prema O. Šojat (1991: 30) drama je za izvođenje priređena 1802. 
4 O. Šojat (1991) pozabavila se i pitanjem autorstva ovih drama koje obje pripisuje Nikoli Neraliću, no 
N. Batušić (2001: 93‒6) osporio je autoričine tvrdnje te pitanje autorstva obiju drama i dalje ostaje otvoreno. 
115Goranka Šutalo: Prosvjetiteljski elementi dviju anonimnih kajkavskih drama s početka 19. stoljeća
primjeri za osobni život koji treba biti moralno ispravan.5 Na temelju tako naglašene 
izvanestetičke, društvene funkcije, ali uzimajući u obzir i poetička obilježja klasicizma, 
Dunja Fališevac (1989: 334) Čini barona Tamburlana žanrovski definira kao »klasici-
stičku komediju s prosvjetiteljskim pomakom« s čime će se složiti i Batušić (2001: 15) 
koji će jednaku žanrovsku odrednicu primijeniti i na Mislibolesnika. 
Anonimne kajkavske drame s kraja 18. i početka 19. stoljeća razlikuju se od 
isusovačkih školskih prikazivanja svojom svjetovnom (Šojat 1969: 46) i urbanom 
tematikom kojom se približavaju sferama »europskog građanskog društva«, nazna-
čuju »protopreporodne inicijative« te uz »pedagoško-vjersko prosvjetiteljstvo« imaju 
velike »zasluge za transfer sentimentalizma i bidermajera u našu sredinu« (Batušić 
2002: 19‒20). Riječ je o dramskome korpusu koji nastaje nakon smrti Josipa II, pod 
okriljem zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca (1787‒1827) koji upravu zag-
rebačkog sjemeništa preuzima 1790. godine te pokreće rad Sjemenišnog teatra koji je 
»bio rasadnik dalekosežnih Vrhovčevih namjera te je izvršio zadatke koje mu je biskup 
povjerio« (Šojat 1991: 26). Prosvjetiteljske elemente dviju kajkavskih drama nastojat 
ću stoga preciznije sagledati u kontekstu katoličko-prosvjetiteljskog6 rada biskupa 
Vrhovca i ekonomskih ideja Nikole Škrlca Lomničkog (1729‒1799) koje se mogu 
uočiti u navedenim dramama (Prohaska 1916: 6). Pritom u obzir uzimam i specifičnosti 
žanrovskog određenja i poetike sjemenišnih kajkavskih drama kao i politički kontekst 
francusko-austrijskih ratova te prodiranja ideja Francuske revolucije (jakobinci) na 
prostor središnje (Banske) Hrvatske. 
2. Sjemenišno kazalište u Zagrebu u kontekstu katoličko-prosvjetiteljskog 
djelovanja zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca
Da je M. Vrhovac7 pripadao tzv. »jozefinističkoj inteligenciji« (Kolarić 1995a: 
313) pokazuje i njegova pozicija ravnatelja Generalnog sjemeništa u Pešti (od 1785. do 
proglašenja za biskupa 1787) i to kao rezultat izbora austrijskog benediktinskog opata 
Franza Stephana Rautenstraucha (1734‒1785).8 Vrhovac je naime još i kao ravnatelj 
5 Prema Marvinu Carlsonu (1997: 9) dva su ključna pitanja u Gottschedovim tekstovima: »ustrajavanje 
na moralnoj ulozi drame te traženje stvarne istovjetnosti dramske i empirijske zbilje«. Gottsched je, kako to 
Carlson (1997: 10) pojašnjava, prilično strog i kada je u pitanju jedinstvo mjesta i vremena, a glavni razlog 
za to je »istinolikost« jer su »najbolje priče one u kojima se pozorničko vrijeme i stvarno vrijeme točno 
poklapaju« pri čemu bi scena trebala biti »bliska povijesnoj stvarnosti«. 
6 Katoličko prosvjetiteljstvo precizno je definirao njemački teolog i povjesničar Ulrich L. Lehner koji ga 
tumači kao »heuristički koncept koji opisuje različite fenomene koje su podržavali katolički intelektualci u 
18. i ranom 19. stoljeću, [...] inspiriran je reformama Tridentskog koncila, ali i modernom protestantskom 
mišlju [...] te nastoji pokazati da katolicizam može biti privlačan akademskim i političkim elitama jer je 
kompatibilan s racionalizmom te je u stanju prigrliti moderne ekonomske i znanstvene teorije« (Lehner 
2010: 2−3). Više o katoličkom prosvjetiteljstvu vidi Lehner (2016). 
7 O Vrhovcu vidi Deželić (1904), Kolarić (1995b: 427‒43), Hoško (2007). Zanimljivo je ovdje istak-
nuti poveznicu između Adama Baltazara Krčelića (1715‒1778), Nikole Škrlca Lomničkog (1729‒1799) i 
Maksimilijana Vrhovca (1752‒1827) jer su se sva trojica školovala u Beču i Bologni. Usp. Shek Brnardić 
(2009: 124‒52). Na temelju dopisivanja između N. Škrlca i M. Vrhovca Josip Kolanović (2000: 176, 171‒80) 
zaključuje kako je riječ o bliskom i prijateljskom odnosu dvojice istomišljenika.
8 Više o tome vidi Deželić (1904: 17), Kolarić (1995b: 428). 
Slavistična revija, letnik 70/2022, št. 2, april–junij116
Generalnog sjemeništa u Zagrebu (1783‒1785) preustrojio odgoj budućih svećenika 
prema Rautenstrauchovim uputama u duhu jozefinskih reformi što ukazuje na to da 
je »Vrhovac bio čovjek povjerenja Josipa II. i odan prosvjetiteljskim i jozefinističkim 
idejama« (Kolarić 1995b: 429).9 Rautenstrauchova reforma teoloških studija, prema 
Davidu Sorkinu, odmiče se od »skolastičke spekulacije« (Sorkin 1999: 209) u korist 
studija historiografije što će rezultirati naglašenijom »praktičnom orijentacijom pod 
utjecajem protestantske pedagogije« (isto). Stoga će upravo generalna sjemeništa, pod 
utjecajem Rautenstraucha i Antona Wittole odgajati »svećenike koji će širiti katoličko 
prosvjetiteljstvo10 združivanjem istinske pobožnosti, praktičnog znanja (koje se odnosi, 
primjerice, na agrikulturu) i domoljublja« (Sorkin 1999: 209). Godine 1799, nakon 
preuzimanja i u sklopu preuređenja Bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, Vrhovac je 
proglasio nova pravila za sjemenište pod naslovom Systema educationis cleri juniori 
sin Seminario diocesano Zagrabiensi u kojima ističe kako se u sjemeništu »neće 
upravljati tek prema dekretima tridentskog sabora, nego i po unutarnjim razlozima 
odgoja« (Škreblin 1944: 689) u čemu se, prema Hošku (2007: 76), krije »jozefinističko 
shvaćanje odgoja budućih svećenika«. Iako je Vrhovac za izbor literature u sjemeništu 
slijedio preporuke opata Rautenstraucha, izostavio je djela galikanista (Fleury i Bossuet), 
jansenista (Nicole i Duguet) pa i Muratoria, kritičnog prema baroknoj pobožnosti 
(Hoško 2007: 87). S druge pak strane od pitomaca zagrebačkog sjemeništa tražio je da 
čitaju djelo Pastor bonus (Mecheln, 1689) jansenističkog pisca Jana Opstraeta (Hoško 
2007: 88). Dakle uz oslonac na jansenističku literaturu Vrhovac gradi lik svećenika 
koji se razlikuje od onog u tridentskome vremenu i kojemu postaje važno poučavati 
opće dobro i korist »za opći napredak« (Hoško 2007: 120). S obzirom na to da je, kako 
pojašnjava Cesarec (2006: 93), Josip II. upravo kazalištu dao važnu ulogu u širenju 
ideja prosvjetiteljstva, »za jozefinizma organiziranje i pohađanje kazališnih predstava 
postaje [...] opća moda što joj neće odoljeti ni tada maleni Zagreb«. Na sjemenišne 
predstave dolazio je i biskup Vrhovac što potvrđuju njegovi dnevnički zapisi11 u kojima 
se uz godinu 1808. pojavljuje podatak da je 28. 2. navečer bio na predstavi u sjemeništu 
(Vrhovac 1987: 297). Upravo se te godine u sjemeništu reprizirala drama Mislibolesnik 
(prvi put izvedena 22. 2. 1803), a na temelju titule Preizvišeni kojom započinje tekst 
Zahvale na kraju predstave,12 N. Batušić korigira teze Olge Šojat (1991: 35) koja smatra 
da je Vrhovac bio na predstavi 1803. godine te navodi da je titula, koja se odnosila 
na zagrebačkog biskupa, naknadno umetnuta i to tada kada su glumci saznali da će ih 
biskup posjetiti (Batušić 2001: 93), dakle 1808, što spomenuti Dnevnik potvrđuje. Iste 
9 Kako navodi F. E. (Franjo Emanuel) Hoško (2007: 81), »ravnatelje generalnih sjemeništa imenovala 
je država, što je bio očit znak da su te ustanove prije svega bile u funkciji države«. 
10 Prema Harmu Kluetingu katoličko prosvjetiteljstvo u Austriji, odnosno habsburškim nasljednim 
zemljama, pod snažnim je utjecajem Italije (Milansko je vojvodstvo dio Svetog Rimskog Carstva) u kojoj 
se u vrijeme papa Inocenta XI. (1676−1689) i Inocenta XII. (1691−1700) događa otpor prema baroknome 
katolicizmu potaknut tridentskim reformama i jansenističkim utjecajima (Klueting 2010: 128‒29) koje predvodi 
Lodovico Antonio Muratori, »talijanski učenik Christiana Wolffa« (Shek Brnardić 2009: 27). Jozefinizam 
je za Kluetinga »specijalna austrijska manifestacija europskog prosvjetiteljstva« (Klueting 2010: 139) i, uz 
jansenizam, važna sastavnica austrijskog katoličkog prosvjetiteljstva. 
11 Vrhovčev latinski Diarium na hrvatski su preveli i priredili Metod Hrg i Josip Kolanović pod ured-
ništvom Dragutina Pavličevića. Riječ je o zapisima iz razdoblja od 1801. do 1809. Vidi Vrhovac (1987). 
12 Tekst Zahvale jedini je sačuvan iz rukopisa 1803, a prenesen je na kraj rukopisa iz 1808. koji posje-
dujemo (Batušić 2001: 93, 95). 
117Goranka Šutalo: Prosvjetiteljski elementi dviju anonimnih kajkavskih drama s početka 19. stoljeća
godine 10. 2. Vrhovac (1987: 293) spominje nerede u sjemeništu zbog kojih je zabranio 
»održavanje šaljivih igrokaza i ostalih pokladnih zabava« da bi ih već 12. 2. pitomcima 
ponovno dopustio, ali uz opomenu (Vrhovac 1987: 295). Nerede u sjemeništu Vrhovac 
spominje i 1807. s objašnjenjem kako smiruje pitomce jer su »htjeli preinačiti šešire« 
(Vrhovac 1987: 169) na temelju čega O. Šojat (1991: 32) iznosi pretpostavku o odjecima 
Francuske revolucije među bogoslovima u sjemeništu koji su pristajanje uz nove ideje 
možda simbolično željeli izraziti nošenjem frigijske kape. Takvi se odjeci, prema O. 
Šojat, mogu uočiti i u dvjema kajkavskim revolucionarnim pjesmama (Paškvil i Fama 
volat) koje su se na kraju 18. stoljeća u Zagrebu anonimno pojavile, a sadržajno, kroz 
oštru kritiku plemstva i svećenstva, ukazuju na to »da su u Hrvatskoj postojale snage 
koje su se priklanjale idejama francuske revolucije« (Šojat 1970: 211).13 S obzirom na 
to da se Vrhovca dovodilo u vezu sa spomenutim revolucionarnim pjesmama,14 opat 
Ignjat Martinović (1755‒1795), vođa jakobinske zavjere, optužio ga je i za suradnju 
s ugarskim jakobincima,15 no 1795. biskup je oslobođen optužbi, a Martinović je 
pogubljen zajedno s pristašama (Pavličević 1987: 55). Vrhovčevo protunapoleonsko 
raspoloženje Velimir Deželić (1904: 151) oprimjeruje »pobudnom besjedom« koju je 
biskup sam sastavio »za agitaciju proti Napoleonu«, a koju su župnici trebali čitati u 
crkvi umjesto propovijedi.16 
Premda nesklon revolucionarnim idejama francuskih jakobinaca, Vrhovac je kao 
slobodni zidar17 i čovjek od povjerenja Josipa II. bliži svjetonazoru austrijskih katoličkih 
prosvjetitelja. Naime katoličko prosvjetiteljstvo svoje pristaše pronalazi i među klerom 
i među laicima, no važnu ulogu u širenju takvih ideja imali su »biskupi, sveučilišni 
profesori i državni službenici« (Lehner 2010: 39). S obzirom na to da su masonske lože, 
kao i ostala tajna društva, bile važne komunikacijske mreže katoličkih prosvjetitelja u 
»posljednjoj četvrtini 18. stoljeća« (Lehner 2010: 41), Vrhovčeva pripadnost slobod-
nim zidarima otkriva upravo njegovu bliskost svjetonazoru katoličkih prosvjetitelja.
13 Riječ je o pjesmama koje su krajem 18. stoljeća (tijekom prvog rata između Austrije i Francuske 
1792‒1797) objavljene u rukopisu kao letci (Paškvil 1794, Fama volat 1796). Prvu pjesmu spominje i 
Vrhovac, kako navodi O. Šojat, u pismu na latinskom od 17. ožujka 1794. te ju ujedno i datira u tu godinu, 
a primjerak Paškvila nađen je među Vrhovčevim spisima. Vidi Šojat (1970: 217‒22). 
14 Prema O. Šojat, od tri sačuvana primjerka pjesme Paškvil koji se čuvaju u Budimpešti, István Szeli 
objavio je prijepis drugog primjerka koji se čuva među spisima biskupa Vrhovca u spomenutom gradu. U 
tom su primjerku dodane riječi »horvackoga« i »kilotine« pa naslov glasi Pasqvil / Od nekoiega Horvaczkoga 
vrednoga Quilotine Franczuza vu / Zagrebu van dan vu Fassenszko vreme rasztepen 1794. Te su umetnute 
riječi, prema O. Šojat (1970: 215‒16), vjerojatno imale funkciju pokazati kako Vrhovac ne podržava ideje 
koje su u pjesmi iznesene. 
15 Juraj Kolarić (1995b: 430‒31) navodi kako Martinović optužuje Vrhovca jer se u njegovoj knjižnici 
»nalaze revolucionarna djela koja daje čitati i svojim svećenicima koje je kao rektor sjemeništa sam odgojio«. 
16 Vidi Deželić (1904: 151). Usp. Cesarec (2006: 92). 
17 Prema J. Kolanoviću (1981: 8), Vrhovčevo se članstvo među slobodnim zidarima može utvrditi »za 
godine 1778‒1785, dakle neposredno nakon dolaska iz Bologne pa do odlaska na službu ravnatelja Generalnog 
sjemeništa u Pešti 1786. godine«. Nakon što je imenovan za zagrebačkog biskupa 1787, napominje Kolanović, 
nema sigurnih podataka o Vrhovčevoj pripadnosti slobodnim zidarima. Unatoč tome, navodi Kolanović 
(1981: 11), taj podatak ne pojašnjava previše Vrhovčevo odbacivanje slobodnog zidarstva jer »je to bio opći 
tijek razvoja slobodnog zidarstva u Habsburškoj Monarhiji« koje je Josip II. 1785. stavio pod državni nadzor. 
Slavistična revija, letnik 70/2022, št. 2, april–junij118
3. Što je prosvjetiteljsko u dramama Čini barona Tamburlana i Mislibolesnik 
iliti Hipokondrijakuš? 
Baron Tamburlanovič ili pelda nerazumnoga potrošlivca, kako glasi naslov mlađe 
redakcije ove drame, u cijelosti je poučna pelda kojoj je u središtu kritika rasipnosti 
starog baruna Tamburlana, svojevrsne metonimije »hrvatske plemićke ideologije« 
(Rapacka 1996: 25) suočene s krizom na početku 19. stoljeća. Kao antipod starome 
barunu pojavljuje se mlad i školovan barun Tamburlano koji želi preuzeti upravu 
nad imanjem, pozivajući se pritom na oporuku svog djeda prema kojoj, ako najstariji 
sin pravi dugove, ima dužnost predati imanje drugom članu obitelji. Na toj antitezi 
stari‒mladi, neobrazovani‒obrazovani, konzervativni‒napredni, nerazumni‒razumni, 
beskorisni‒korisni oblikuje se čitav dramski zaplet koji će na kraju biti razriješen u 
skladu s moralno-didaktičkim ciljem pelde, Tamburlanovim priznanjem krivnje koja 
drugima treba poslužiti kao pouka:
Tamburlano: Vsi drugi naj si z mene peldu zemeju kak dalko vsakoga nerazumno potrošenje 
dopeljati mora (III, 9, 381).18 
Radnja duže verzije smještena je u Dubrovnik19 te fiškališ (odvjetnik) Vrtirep 
nastoji uvjeriti raguzansku gospodu da Tamburlano treba biti ablegat (izaslanik) u 
Carigrad. Pritom Vrtirep nagovara starog baruna na povećanje troškova i pridaje mu 
titulu ekscelencija koja nije primjerena njegovu statusu osiromašenog nižeg plemića 
čiji je otac bio trgovac te je titulu baruna dobio jer je carskoj vojsci darovao žito. Ni u 
Ratu za španjolsko naslijeđe Tamburlano se ne uzdiže iznad čina poručnika, odnosno 
kapetana. To ga ne sprečava da gomila ogromne troškove i živi preko mogućnosti 
po uzoru na »kult užitka« (Shek Brnardić 2013: 197) visokoga plemstva galantnoga 
stoljeća20 na što ga nagovara fiškališ:
FIŠKALIŠ: [...] bilo bi dobro da se oni vu stanoviti authoritas postave [...], da malo vekše 
stroške čine; husare, kojnje, hintove, goščenja povekšaju. (I, 1, 338)
U skladu s navodnom ablegacijom u Carigrad su i novi troškovi koje Tamburlano 
planira i priopćuje nadstojniku gospodskog imanja, prefektušu ‒ novi namještaj, odjeća 
i cipele »poleg nove mode« (I, 5, 342), povrće iz vrta treba počupati i posaditi divlji 
kesten za hladovinu gospodi ‒ u čemu se prepoznaje kritika rastrošnoga plemstva 
koje, poput Tamburlana, odgovornost za troškove svaljuje na prefektuša i upravitelja 
gospodskog imanja dvorskog koji upozorava i na nezadovoljstvo kmetova. Ono što je 
u drami antifeudalno iscrpljuje se stoga primarno u kritici Tamburlanove rastrošnosti 
zbog koje su na gubitku i seljaci i građani, odnosno obrtnici (sedlar, stolar) i trgovci 
kod kojih se Tamburlano zadužuje. Stoga se u Tamburlanovu odgovoru dvorskom 
»Više je nam lepi vrt nego vsa tvoja pšenica« (I, 5, 343) najbolje uočava kritika starog 
18 Svi citati u radu preuzeti su iz Fotezova izdanja starije i duže verzije drame (nastale prema Fancevljevu 
izdanju) objavljene 1967. u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. 
19 O smještanju radnje u Dubrovnik kao komediografskom minus postupku vidi Fališevac (1989: 332). 
20 Vidi Matasović (2008). I Tamburlano sam za sebe kaže: »Ja sem gavaler i hoču po gavalerski živeti« 
(I, 8, 346). 
119Goranka Šutalo: Prosvjetiteljski elementi dviju anonimnih kajkavskih drama s početka 19. stoljeća
feudalnog poretka, rastrošnog i beskorisnog21 plemstva koje ne brine za opće dobro nego 
isključivo za osobni probitak. Takav se obrazac ponašanja osobito kritizira u skladu 
s doktrinom kameralizma22 prema kojoj su građani »dužni pridonositi ›općem dobru‹ 
ili ›javnoj sreći‹« (Shek Brnardić 2009: 27). Ta Tamburlanova konstatacija dodatno 
je problematična i u kontekstu promjena uloge plemstva tijekom druge polovine 18. 
stoljeća kada »brojni plemići [...] od vlastelina postaju poduzetnici« (Horbec 2018: 
184) i aktivno sudjeluju u gospodarstvu čime se zapravo potvrđuje kameralistička 
doktrina ‒ »u gospodarstvu je korist pojedinca ujedno i interes države« (Horbec 2018: 
185). Takve stavove podržava i N. Škrlec Lomnički inspiriran Josefom Sonnenfelsom, 
Gerhardom van Swietenom i J. H. G. von Justiem »najistaknutijim ličnostima austrij-
skog kameralizma« koji su se zalagali za smanjivanje »feudalnih prerogativa plem-
stva« (Stipetić 2000: 159).23 Mladi barun primoran je stoga zaštititi obiteljski imetak 
od vlastitoga strica, »nerazumnog potrošlivca« (I, 9, 348), kako ga sam naziva, te je 
njegovo djelovanje u duhu kameralizma i Škrlčevih reformi jer se brigom za obitelj-
sko imanje ujedno brine i za interes države, odnosno zajedničku korist i opće dobro. 
Pritom mladi barun ipak neće zaboraviti na nerazumna strica kojem ne želi zlo jer ga 
misli »dostojno do smrti dohraniti« (I, 9, 348). Uz pomoć prefektuša i sluge Andraša 
Šegavca koji se preoblači u turskog tolnačnika (savjetnika) mladi barun uspijeva uvjeriti 
starog Tamburlana da k njemu dolazi turski carski ablegat kako bi mu predao carski 
red pa tako zahvaljujući varci raskrinkava Tamburlana i fiškališa, a član dubrovačkog 
Velikog vijeća, simptomatičnog imena Pravdomerič, na temelju iscrpnog prefektuševa 
izvještaja o prihodima i rashodima imanja za razdoblje od 1799. do 1802, uočava da 
je učinjeno više troškova nego prihoda te izriče kaznu fiškališu, 12 godina na galiji, 
nakon čega Tamburlano priznaje krivnju. 
Radnja drame Mislibolesnik smještena je u feudalnu sredinu, prema Batušićevoj 
(2001: 13) pretpostavci u plemićku kuriju na rubu neke manje urbane sredine, u kojoj 
žive braća Ferdinand i Laslo, obojica grofovi, dakle ugledniji i više rangirani feudalci 
od, primjerice, baruna Tamburlana. Unatoč tome, i ova antifeudalno osjenčana komedija 
(Batušić 2001: 14) o dvojici braće, hipohondru Ferdinandu i lijenčini Laslu koji nisu 
sposobni upravljati vlastitim imetkom koji zbog toga želi preuzeti njihov bratić, mladi 
grof Šandor školovan u Beču, ukazuje na sličnu problematiku kao u prethodnoj drami. 
Prema Batušiću (2002: 117) Ferdinand je »predstavnik mentaliteta koji je karakterističan 
za tadanju sliku srednjega hrvatskog plemstva uoči preporodnih gibanja« pa je kritika 
braće Zadravec, sukladno njihovu društvenom položaju, usmjerena na hipohondriju 
i ponajprije na lijenost čime se kritizira njihova beskorisnost, hedonizam i nebriga za 
opće dobro. Dok se Ferdinand, kao i barun Tamburlano, naziva gavalerom (kavalirom), 
lažni doktor Pankracijuš, koji se može usporediti s fiškališem Vrtirepom, pokušava, na 
račun njegove hipohondrije izvući čim više novca, što pokušava spriječiti Dobrovoljič, 
21 Prema Shek Brnardić upravo korisnost (utilitas) u vrijeme prosvjetiteljstva postaje »jedino mjerilo 
stvari« (Shek Brnardić 2009: 30). 
22 O tome vidi Horbec (2018: 54, 55, 61, 185). 
23 S obzirom na to da je plemstvo »bilo nužno za održanje habsburške vlasti«, kako ističe Horbec (2018: 
283), »cilj reformi nije bio ukinuti staleške privilegije i slobode nego zadržati one koje koriste svrsi države 
u razvoju«. Prema I. Horbec (2018: 501), Nikola Škrlec svrhu države vidi u ostvarenju općeg dobra, ali je 
ipak kritičan prema apsolutnoj vlasti. 
Slavistična revija, letnik 70/2022, št. 2, april–junij120
niži plemić i prijatelj grofa Ferdinanda koji mu pronalazi pravog, obrazovanog doktora 
Fausta. Doktor Pankracijuš poziva se na Sveučilište u Padovi, no Ferdinandu daje 
lažne pilule od kruha što će doktor Faust, školovan na Sveučilištu u Beču, raskrinkati. 
Pankracijuš ga pritom optužuje da je »brovnijanec« (III, 7, 85),24 no doktor Faust se 
ne brani i prijeti Pankracijušu da će ga prijaviti Sveučilištu u Beču kao nadriliječnika. 
I iz sukoba dvojice doktora izranja suprotnost nazadno‒moderno jer je doktor Faust, 
kao pristalica medicinskog pristupa škotskog liječnika Johna Browna (1735‒1788) 
koji napušta liječenje samo puštanjem krvi te bolest tumači kao posljedicu prejakih ili 
preslabih podražaja (Batušić 2001: 85), predstavnik novog sustava liječenja o kojemu 
je u svojim Uspomenama za razdoblje od 1725. do 1814. pisao i grof Adam Oršić 
Slavetički konstatirajući kako je za njegova života »medicina doživjela jake promje-
ne« (Oršić Slavetički 1943: 94). Utjecaj brownianizma (Batušić 2001: 85) u Europi 
osjetio se ponajprije u Italiji i Njemačkoj, a otuda se vjerojatno proširio u Habsburšku 
Monarhiju. Prema I. Horbec (2018: 448), polovinom 18. stoljeća počinje sustavnija 
briga države za zdravstvo što prati i Swietenova reforma Medicinskog fakulteta u Beču 
»koji je postao baza cjelokupnog zdravstvenog osoblja u Monarhiji«, a »odredbama iz 
1749. i 1755. Medicinski fakultet u Beču i službeno je postavljen za vrhovnu instituciju 
koja je kontrolirala stručnost svih liječnika u Monarhiji«. Prema tim odredbama nad-
riliječništvo se moralo prijavljivati vlastima, a propisane su i etičke obveze liječnika 
prema pacijentu »pri čemu su se liječnici morali pridržavati kršćanskih načela i kao 
jedini cilj imati izlječenje bolesnika bez obzira na njegovo imovinsko stanje« (Horbec 
2018: 449). Doktor Faust stoga djeluje u skladu sa spomenutim odredbama iz kojih 
proizlazi njegovo djelovanje pa i prijetnja Pankracijušu da će ga prijaviti vlastima. 
I u ovoj je drami snažna antiteza stari‒mladi te se uz mlade, ovdje grofa Šandora, 
vežu pozitivni atributi jer Šandor, kao i mladi barun, postupa razumno i želi preuzeti 
brigu o vlastitome imanju čime radi u interesu općeg dobra. Iako mladi i obrazovani, 
mladi barun i grof Šandor bliži su konzervativnim idejama feudalnoga poretka, brinu 
o svojim stričevima i nisu skloni novinama, odnosno revolucionarnim idejama koje 
dolaze iz inozemstva što je posebice uočljivo u iskazima grofa Šandora koji, premda 
školovan u Beču, oštro kritizira strane utjecaje koji kvare domovinu:
O! da bi vsi naši domorodci poleg starine bili ostali, kuliko srečneša ne bi bila naša horvat-
ska zemlja! [...] Novine i nasleduvanje običajev stranskeh orsagov tak su vu naše domovine 
zrokuvala da vezda gospon i podložnik na nikaj dojti mora. [...] Moji stareši nesu nigdar po 
stranskeh orsageh putuvali i živeli su poleg navade i običaja horvatskoga, pak su vendar i 
veliko blago spravili i vnogu hasen domovini doprinesli. Znam pak nekoje koteri su putujuč, 
stranske običaje vu naš orsag silum vpeljati hoteli, pak kakva im je korist? [...] Otkuda lehko 
vidim da za moja imanja vu redu držati najpametneše včinim, ako vu gospodarenju način 
moga oca nasleduval budem (I, 6, 42). 
Čini se stoga kako se Šandor direktno distancira od revolucionarnih ideja francuskih 
jakobinaca što i nije čudno s obzirom na spomenute nerede u sjemeništu (1807. i 
1808) i Vrhovčevu prisutnost na predstavi 1808. Mladi grof Šandor, školovan u duhu 
kameralizma, brine za vlastiti imetak i time zajedničku korist i opće dobro (»na moju i 
24 Svi citati u radu preuzeti su iz Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš, priredio Nikola Batušić, Zagreb, 
Disput, 2001. 
121Goranka Šutalo: Prosvjetiteljski elementi dviju anonimnih kajkavskih drama s početka 19. stoljeća
domovine hasen kanim«, I, 10, 46), no, za razliku od dviju kajkavskih revolucionarnih 
pjesama s kraja 18. stoljeća, koje su sjemeništarcima zasigurno bile dobro poznate, ne 
dovodi u pitanje društveni poredak i stalešku klauzulu. On će čak »kakti katolik«25 (III, 
8, 87) oprostiti Pankracijušu njegove prevare. Svjetonazorski blizak grofu Šandoru je 
Dobrovoljič koji grofu Laslu priopćuje da je Ferdinand, po nagovoru Šandorova up-
ravitelja imanja, hofmajstora Dobrodeliča (koji zapravo brine o vlastitoj egzistenciji 
jer ga je strah da će ga mladi grof otpustiti), sklon poslati mladoga grofa na daljnje 
školovanje čemu se on protivi jer ‒ 
kaj se po takvom putovanju mladi ljudi lehko pokvare, pak vu domovinu doneseju vsakojake 
nove navade. [...] I Bog bi dal da ne bi pobrali vsakojačka slobodna domovini kruto škodliva 
mišlenja (III, 2, 75). 
Tu će argumentaciju Dobrovoljič zaključiti kao pravi katolički prosvjetitelj i to u 
duhu prosvijećena apsolutizma jer kada se mladi vrate sa školovanja iz inozemstva »nisu 
verni kralju, niti domovine, niti Bogu« (III, 3, 76). Stoga se kroz lik mladog Šandora i 
Dobrovoljiča zrcali svjetonazor katoličkih prosvjetitelja i odašilje antirevolucionarna, 
protujakobinska poruka koju je publika u to vrijeme trebala čuti, posebice zbog toga 
što je na predstavi bio i sam biskup. 
Osim istaknutih, postoje i druge sadržajne podudarnosti između dviju analiziranih 
drama, primjerice i Ferdinand se poziva na oporuku Šandorova oca kako bi upravljao 
imanjem, a sluge Mikič i Miško (u Činima barona Tamburlana) kritične su prema 
svojim gospodarima. I Mislibolesnik završava povoljnim ishodom u skladu s općim 
dobrom ‒ Šandor preuzima imanje, stričevi i hofmajstor su zbrinuti, a drama je za-
ključena kao pelda protiv lijenosti za koju (za razliku od hipohondrije), kako doktor 
Faust zaključuje, nema lijeka.
Upliv socijalne i ekonomske problematike prisutan je dakle u obje kajkavske drame 
koje u radu analiziram, a smatram da ga je potrebno sagledati i u kontekstu »praktične 
religioznosti« (Lehner 2010: 27) katoličkog prosvjetiteljstva kao i nove uloge svećenika, 
za koju se zalagao biskup Vrhovac, a koja uključuje bavljenje ekonomskim i agrikul-
turnim pitanjima koja su u skladu sa zahtjevima katoličkih prosvjetitelja za korisnošću. 
Takve je poruke u ovim dramama mogla dobiti publika koja se uglavnom sastojala od 
posebnih uzvanika ‒ zagrebačkih plemića, gradskih senatora, sjemenišnih profesora, 
svećenika, roditelja pitomaca te sjemenišnih đaka (Šojat 1991: 24).
4. Zaključak
U anonimnim kajkavskim sjemenišnim dramama Čini barona Tamburlana i 
Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš vidljivi su poetički utjecaji bazirani na teorijskim 
postavkama J. C. Gottscheda koji se uvelike oslanjao na filozofiju C. Wolffa, mislioca 
»ranog protestantskog prosvjetiteljstva u Njemačkoj« (Sorkin 1999: 198) koji će bitno 
25 Iako je riječ o sjemenišnim dramama, to je jedina konfesionalna odrednica koja se spominje. Ona 
međutim izostaje u drami Čini barona Tamburlana. 
Slavistična revija, letnik 70/2022, št. 2, april–junij122
utjecati i na katoličke prosvjetitelje u Austriji (Klueting 2010: 153). Transfer ideja 
vidljiv je stoga u utjecaju (austrijskog) katoličkog prosvjetiteljstva koje ponajprije 
karakterizira djelatnost biskupa Vrhovca pod čijim se okriljem i razvija kazališna 
djelatnost u zagrebačkome sjemeništu. Inspiriran Rautenstrauchovim uputama u duhu 
jozefinskih reformi Vrhovac teži izgradnji novog lika svećenika koji će djelovati za 
zajedničku korist i opće dobro pa se takve ideje promiču i u analiziranim dramama. U 
tom je smislu važan upliv socijalne i ekonomske problematike te oslonac na ekonomske 
ideje Nikole Škrlca, bliskog Vrhovčeva prijatelja. Iako književna historiografija (Šojat 
1991: 30; Batušić 2001: 14) ističe antifeudalni ton ovih drama, mislim da se on može 
preciznije opisati kao kritika (ovdje rasipnog i lijenog) ponašanja plemstva pri čemu se 
ne dovodi u pitanje staleški društveni poredak. Time se ove 2 drame uvelike razlikuju od 
kajkavskih revolucionarnih pjesama u kojima dolazi do izražaja oštra kritika plemstva i 
svećenstva. Mladi barun i grof Šandor neskloni su francuskim revolucionarnim idejama, 
a pritom bliski korisnome djelovanju u duhu kameralizma i katoličkog prosvjetiteljstva 
te se stoga čini kako su obojica svjetonazorski oblikovani upravo prema očekivanjima 
biskupa Vrhovca koji je bio prisutan na dramskoj izvedbi Mislibolesnika 1808. Premda 
Batušić (2002: 19‒20) ističe da anonimne kajkavske drame s kraja 18. i početka 19. 
stoljeća naznačuju »protopreporodne inicijative«, smatram da su sadržaji u dvjema 
analiziranim dramama ipak bliži svjetonazoru austrijskih katoličkih prosvjetitelja 18. 
stoljeća. Teza koja možda ide u prilog tome jest i shvaćanje domoljublja koje je u obje 
drame blisko osamnaestostoljetnom konceptu patriotizma koji I. Horbec pojašnjava 
osvrtom na radove Josepha von Sonnenfelsa ‒
koji su uvelike odražavali i razmišljanja tadašnje intelektualne elite, u kojima se pojam »pa-
triotizam« odvaja od plemstva i njihove specifične uloge u društvu i politici te se počinje 
prebacivati na cjelokupno građanstvo – ono koje djeluje, radi i razmišlja u korist »općega 
dobra« (Horbec 2018: 503).
IzvorI I lIteratura
Nikola Andrić, 1901: Izvori starih kajkavskih drama. Rad JAZU (Knjiga 146). 1‒77. 
Nikola Batušić, 2001: Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš. Zagreb: Disput. 
Nikola Batušić, 2002: Starija kajkavska drama. Zagreb: Disput. 
Slavko Batušić, 1951: Komediografija Tita Brezovačkoga. Djela Tituša Brezovačkoga. 
Ur. Josip Badalić. SPH knjiga 29. Zagreb: JAZU. 9‒44. 
Teodora Shek Brnardić, 2009: Svijet Baltazara Adama Krčelića. Zagreb: Hrvatski 
institut za povijest Zagreb. 
Teodora Shek Brnardić, 2013: Intelektualni razvoj. U potrazi za mirom i blagosta-
njem Hrvatske zemlje u 18. stoljeću. Ur. Lovorka Čoralić. Zagreb: MH. 195‒218. 
Marvin Carlson, 1997: Njemačka do Hegela. Kazališne teorije 2. Zagreb: Hrvatski 
centar ITI. 7‒52. 
Ivan Cesarec, 2006: Maksimilijan Vrhovac i sjemenišno kazalište u Zagrebu. Biskup 
Maksimilijan Vrhovac i njegovo djelo. Ur. Alojz Jembrih. Donja Stubica, Zagreb. 
91‒115. 
123Goranka Šutalo: Prosvjetiteljski elementi dviju anonimnih kajkavskih drama s početka 19. stoljeća
Velimir Deželić, 1904: Maksimilijan Vrhovac (1752-1827). Zagreb: Tisak C. Albrechta 
(Jos. Wittasek). 
Dunja Fališevac, 1989: Čini barona Tamburlana ‒ klasicistička i prosvjetiteljska 
građanska komedija. Stari pisci hrvatski i njihove poetike. Ur. Viktor Žmegač. 
Zagreb: SNL. 329‒43. 
Franjo Fancev, 1932: O drami i teatru kaptolskoga Zagreba. Hrvatsko kolo (Knjiga 
13). 134‒49. 
Franjo Fancev, 1940: Dva igrokaza hrvatske kajkavske dramatike iz početka 19. vijeka.
Građa za povijest književnosti hrvatske (Knjiga 15). 201‒310. Na mreži.
Marko Fotez (prir.), 1967: Čini barona Tamburlana. Igrokaz. Zagreb: Zora Matica 
hrvatska. 337‒81. 
Ivana Horbec, 2018: Prema modernoj državi. Uprava i politika u Banskoj Hrvatskoj 
18. stoljeća. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. 
Franjo Emanuel Hoško, 2007: Biskup Vrhovac između baroka i liberalizma. Zagreb: 
Kršćanska sadašnjost. 
Kristina Jug, 2018: Anonimne kajkavske dramske adaptacije s kraja 18. i početka 19. 
stoljeću hrvatskoj književnosti i kulturi. Doktorska disertacija. Zagreb. Na mreži.
Matija Petar Katančić, 1984: Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima 
estetike. Ur. Josip Cvenić, prev. Stjepan Sršan. Zagreb, Samobor: Izdavački centar 
»Revija«, Radničko sveučilište »Božidar Maslarić« Osijek. 107‒202.
Harm Klueting, 2010: The Catholic Enlightenment in Austria or the Habsburg Lands. 
A Companion to the Catholic Enlightenment in Europe. Ur. Ulrich L. Lehner i dr. 
Leiden, Boston: Brill. 127‒60. 
Josip Kolanović, 1981: Jedna sporna epizoda iz života Maksimilijana Vrhovca. 
Croatica Christiana Periodica 5/7. 1‒28. Na mreži.
Josip Kolanović, 2000: Dopisivanje Nikola Škrlec ‒ Maksimilijan Vrhovec. Nikola 
Škrlec Lomnički 1729‒1799. Sv. 2. Ur. Eugen Pusić i dr. Zagreb: HAZU, HDA, 
Pravni fakultet u Zagrebu. 171‒80.
Juraj Kolarić, 1995a: Prosvjetiteljstvo i jozefinizam u Zagrebačkoj biskupiji. Zagrebačka 
biskupija i Zagreb 1094‒1994. Zbornik u čast kardinala Franje Kuharića. Ur. Antun 
Škvorčević. Zagreb: Nadbiskupija zagrebačka. 309‒16. 
Juraj Kolarić, 1995b: Maksimilijan Vrhovac. Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Ur. 
Franko Mirošević. Zagreb: ŠK. 427‒43. 
Nikica Kolumbić, 1978: Didaktičnost kao dramaturška komponenta hrvatske pro-
svjetiteljske drame. Dani hvarskog kazališta 18 stoljeće. Eseji i građa o hrvatskoj 
drami i teatru. Ur. Marin Franičević i dr. Split: Čakavski sabor. 98‒120. Na mreži.
Mihovil Kombol, 1961: Sjeverna Hrvatska uoči preporoda. Povijest hrvatske književ-
nosti do preporoda. Ur. Jakša Ravlić. Zagreb: MH. 397‒418. 
Ulrich. L. Lehner, 2010: The many faces of the Catholic Enlightenment. A Companion 
to the Catholic Enlightenment in Europe. Ur. Ulrich L. Lehner i dr. Leiden, Boston: 
Brill. 1‒61.
Ulrich. L. Lehner, 2016: The Catholic Enlightenment. The Forgotten History of a 
Global Movement. New York: Oxford University Press. 
Josip Matasović, 2008: Iz galantnog stoljeća (kulturnohistorijski fragmenti). Knjiga 
prva. Zagreb: Dora Krupićeva. 
Slavistična revija, letnik 70/2022, št. 2, april–junij124
Adam grof Oršić Slavetićki, 1943: Uspomene Adama grofa Oršića Slavetićkoga od 
godine 1725. do godine 1814. Rod Oršića. Zagreb: Izdanje hrvatskog izdavalačkog 
bibliografskog zavoda. 55‒113. 
Dragutin Pavličević, 1987: Maksimilijan Vrhovac. Život i djelo (1752‒1827). Dnevnik/
Diarium. Svezak 1. (1801‒1809). Ur. Dragutin Pavličević, prir. i prev. Metod Hrg, 
Josip Kolanović. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, Sveučilišna naklada Liber, ČGP Delo, 
OOUR Globus, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 52‒79. 
Saša Potočnjak, 2011: Anonimna kajkavska adaptacija Poszlenovich y nyegovi szini. 
Kaj 44/1‒2. 21‒33. Na mreži.
Dragutin Prohaska, 1916: Komedija staroga Zagreba. Zagreb: Tisak kraljevske ze-
maljske tiskare. 3‒20. 
Joanna Rapacka, 1996: Zamiranje plemićke ideologije u kontekstu oblikovanja na-
cionalne ideologije. Dani hvarskog kazališta. Hrvatska književnost 18. stoljeća: 
tematski i žanrovski aspekti (Knjiga 22). Ur. Nikola Batušić i dr. Split: Književni 
krug. 20‒8. Na mreži.
Ljerka Sekulić, 2003: Prvo razdoblje prosvjetiteljstva i građanska kultura osjećajnosti.
Povijest njemačke književnosti. Ur. Viktor Žmegač. Zagreb: HSN. 73‒90. 
David Sorkin, 1999: Reform Catholicism and Religious Enlightenment. Austrian 
History Yearbook 30/20. 187‒219. 
Vladimir Stipetić, 2000: Agrarno-ekonomski pogledi Nikole Škrlca Lomničkog. Nikola 
Škrlec Lomnički 1729‒1799. Sv. 2. Ur. Eugen Pusić i dr. Zagreb: HAZU, HDA, 
Pravni fakultet u Zagrebu. 151‒68. 
Ivan Škreblin, 1944: Pastorizacija u gradu Zagrebu kroz 18. i 19. stoljeće. Kulturno 
poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije. Prvi dio. Zagreb: Izdanje hrvatskog 
izdavalačkog bibliografskog zavoda. 727‒808. 
Olga Šojat, 1962: Kajkavska drama i razvitak hrvatskoga kazališta. RAD JAZU 
(Knjiga 5).175‒84.
Olga Šojat, 1969: Starija hrvatska kajkavska drama. Kaj 2/11. 44‒52. 
Olga Šojat, 1970: O dvjema kajkavskim revolucionarnim pjesmama s kraja osamna-
estog stoljeća. Croatica 1/1. 211‒36. Na mreži.
Olga Šojat, 1975: Pregled starije hrvatskokajkavske književnosti. Kaj 8/9‒10. 5‒56. 
Olga Šojat, 1991: Nikola Neralić ‒ novo ime hrvatskokajkavske dramske književnosti. 
Kaj 24/2‒3, 4. 23‒42. 19‒34. 
Milivoj Šrepel, 1897: Baron Tamburlanovič. Građa za povijest književnosti hrvatske. 
Knjiga 1. 68‒84. Na mreži.
Maksimilijan Vrhovac, 1987: Dnevnik/Diarium. Svezak 1. (1801‒1809). Ur. Dragutin 
Pavličević, prir. i prev. Metoda Hrg, Josip Kolanović. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 
Sveučilišna naklada Liber, ČGP Delo, OOUR Globus, Zavod za hrvatsku povijest 
Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Povzetek
Čeprav se je o anonimnih kajkavskih semeniških dramah Čini barona Tamburlana (1801) 
in Mislibolesnik iliti Hipokondrijakuš (1803) v hrvaški literarni zgodovini precej pisalo, se 
125Goranka Šutalo: Prosvjetiteljski elementi dviju anonimnih kajkavskih drama s početka 19. stoljeća
prispevek ukvarja z razsvetljenskimi prvinami omenjenih dram in jih skuša natančneje defi-
nirati v kontekstu katoliško-razsvetljenskega dela zagrebškega škofa Maksimilijana Vrhovca. 
Pod njegovim okriljem se je namreč razvijala gledališka dejavnost v zagrebškem škofijskem 
semenišču na Kaptolu. V tem smislu je pomemben vpliv socialne in ekonomske problematike 
ter navezava na ekonomske ideje Nikole Škrlca, bližnjega Vrhovčevega prijatelja. Pri tem se v 
prispevku upoštevajo značilnosti žanra in poetike semeniških kajkavskih dram, politični kontekst 
francosko-avstrijskih vojn ter prodori idej francoske revolucije (jakobinci) na prostor osrednje 
(Banske) Hrvaške. Čeprav literarna zgodovina (Šojat 1991: 30; Batušić 2001: 14) izpostavlja 
antifevdalni ton teh dram, se ta nanaša predvsem na kritiko razsipnega in lenobnega obnašanja 
plemstva (pri čemer ni vprašljiv družbeni red oziroma razredna klavzula), ki ni v skladu s 
koristnim delovanjem v duhu kameralizma in katoliškega razsvetljenstva. V analiziranih kaj-
kavskih semeniških dramah so prepoznavni poetični vplivi, osnovani na teoretičnih stališčih 
Johanna Christopha Gottscheda, ki se je močno opiral na filozofijo Christiana Wolffa, ta pa je 
pomembno vplival tudi na katoliške razsvetljence v Avstriji (Klueting 2010: 153). Prenos idej 
je viden predvsem v vplivu (avstrijskega) katoliškega razsvetljenstva, za katerega je značilno 
delovanje škofa Vrhovca, ki je bil resnično spiritus movens gledališke dejavnosti v zagrebškem 
semenišču na prehodu iz 18. v 19. stoletje.