GLASILO JUG. KAT. DAČKE LIGE ^ H H H 1 • ^ P - Knšc kulturno djclo. - J. Gornik: O a lil &ttj . Velikonočno pismo. — Oj. Sudeta: Prolječe. - Lav. Katic, stud. phil.: Žlahtna vuga. - Mihajlo Firak: Ukrajinski narodni pokret. - Sink, Wien: Pismo. - Anton Vodnik: Vsak izmed nas ... - Anton Vodnik: Zapojte mi deklice... - Anka Šop-. Do šla si... - Nikola Kolarek: Iz uspomena na mrtvog viteza sv. Orala - Andrej Kriiman, Ljubljana: Omnia renovate in Christo et primum nos ipsos. - Gj. Sudeta ■ Uskrsnuc'e. - Gj. Sudeta: Nedelja. -Tine Debeljak : Zbežala je ... - Mihajlo Firak : ZapiscL - Kulturni vjesnik. - Listak. - Za duhovnu obnovil. - Interna-cijonala. - Socijalno gibanje. - Ex Oriente. - Djački svijet. God. XXIII. Br. 7. Iz uredništva. A. Primorac. Tvoj prinos ima dobru koricepciju. Ima i nekoliko zrelih aktuelnih i stvarnih opazaka, koje dokazuju, da misliš o problemima pokreta Mjestimice daješ i jačih retorskih figura, a sve su to preduvjeti, da uspiješ u ovakovim stvarima. Samo Ti fali još snaga, da dobru kon-cep:iju pregledno obradiš i snažno pointiraš, da ona može sugestivno cljelovati. Očekujem, da če vrijeme ukloniti ovaj nedostatak, a Ti dotle marljivo nastavi — i Tvoj uspjeh je osiguran. Pozdrav! Danko. Vaše su pjesme prilično stare. U svakome Vašem stihu i.na po koji izraz, što sam ga nebrojeno puta čitao. Mislim, da ste ove pjesme davno napisali. Usto ona retorika i pleonazmi . . . Ideje su dobre, ali one same ne čine pjesmu. Ni moierni pjesnici nisu na odmet. Ako čutite u sebi poziv, čitajte i pjevajte! Inače imade mnogo zahvalnijih poslova. Radi preobilja gradiva „Vilingaj" je ovaj put izostao. Uprava i uredništvo „Zore-Luči": Pejačevičev trg 15. !. Zagreb. Iz uprave. Pretplata iznosi za dake: 18 K, a za ostale 24 K polu-godišnje. Šalje se upravi u Zagreb, Pajačevičev trg 15. I. Slovenci šalju svoju pretplatu upravi za Sloveniju u Ljubljani. Imena darovatelja donijet čemo u narednom broju. Dužnike ponovno molimo, da ne oklijevaju toliko s plačanjem zao-stataka. To se tiče u prvom redu dačkih povjerenika Dužnicima neda-cima ne šaljemo više lista. Dužnicima dacima šaljemo ovaj puta list zato, jer su nam s mnogih strana stigli oveči darovi baš od samih daka s obečanjem, da če i zaostala pretplata ubrzo slijediti. Redakcija završava svoje poslove te če preostala tri broja izači u vrlo brzom slijedu. Uprava če stoga trebati novaca da podmiri račune u tiskari, koja ne može čekati. Molimo stoga drugove neka ne čekaju s odašiljanjem pretplate, dok im obustavimo list, nego neka je odmah pošalju. Naknadno smo obaviješteni, da se nekoliko zamotaka s 3-4. br. izgubilo tako, da neki drugovi nijesu toga broja na vrijeme primili. Molimo sve, kojima se to dogodilo, da ne zamjere. Uprava je tu tudu po-grješku prema svojim silama odmah ispravila. Ujedno molimo sve cij. pretplatnike, da nam odmah jave sve neurednosti kod dobivanja lista, kontrole radi, da ih u korjenu onemogučimo. Velike fotografije f Dra Mahniča na kartonu raspačane su. Stigla nam je nova naklada razglednica f dra Mahniča. Mogu se naručiti kod uprave uz cijenu od 2 — K po komadu. Novac unapred ili pouzeče. GLASILO JUG. KAT. BACKE lige God. XX/17. Zagreb, 15. ožujka 1921. Broj 7. i. p. Naše kulturno djelo. Ne razumiju nas oni, koji se zovu krščanima, a nijesu se okupili u velebnoj misli vječnoga katoličanstva. Farizejski nakrivljuju lice prema nama, jer ne znaju na čemu je snaga naših duša, koje u poletu i veselom radu lete beskrajnim poljanama mlade katoličke akcije sve k jednom cilju: konsekventnom ispunjenju potpunoga pojma Katoličanstva. Ne razumiju nas, kad smo navijestili borbu svim polutanima, koji nam sputavaju ruke. Ne razumiju nas, jer ne znaju našega cilja, jer ga ne shvataju i ne mogu ga shvatiti. Sigurno ste več gledali, kako na uzbibanoj površini vode upadaju u oči one točke u valovlju, o koje se razbijaju sve centrifugalne sile valovlja. Ove točke ostaju mirne na uzbibanoj površini, kao da prkose svim onim nemirnim valovima i vrše svoju zadaču, koju im je priroda dala, da ublažavaju suprotne udaljenosti izmedu najgornjih i najdonjih točaka u valovlju da ih neodoljivom svojom centripetalnom energijom vuku na bliže, u stanje smirenosti, tišine, do kojega konačno mora doči. Inače ne možemo zamisliti stanje, kad bi nestalo ove mirne točke, kad bi izdale njezine centripetalne energije i pustile slobodu centrifugalnim energijama valovlja do u skrajnost. Kako je velebna misao one točke, koja stvara mir, smiruje skrajnosti i u sebi ih ujedinjuje! Zar je drugčija slika uzburkanog valovlja, koje predstavlja društvo ljudsko? Centrifugalne energije čovječanstva danas kao da slave alavlje, kao da su napele do okomitosti onu crtu, koja spaja donji i gornji dio ovoga vala, što danas predstavlja stanje ljudskoga društva. Samo ona jedna točka u tom valovlju stoji na meti tih skrajnosti i naporom svih svojih sila suzbija ove centrifugalne energije, spasava čovječanstvo od katastrofe, vodi ga u stanje smirenja. Princip katoličanstva, vrhovni princip one kohezivne energije, koja od uvijek stoji na fiksnom mjestu, da spriječi katastrofe i ublažuje sudare, vrši danas više no ikada svoju zadaču, koja vodi do sveopče tišine na toj valovitoj pučini. Sve one, pa i naju-daljenije točke teže prema fiksnoj točki, cen rumu u kom se smiruju sve protivne energije, one če konačno i doči do svoga smirenja, do toga če dovesti historija društvo ljudsko, to je cilj katoličanstva i kad do toga / smirenja dode duša čovječanstva bit če i katoiičanstvo u svim svojim konsekvencijama ispunjeno. Tada če biti ispunjen i zadatak katoličkoga pokreta, jer cilj je njegov ispunjenje katoličanstva u svoj punini pojma. Tako neka nas shvate oni, koji nas ne razumiju. Neka ovako po-gledaju na naš cilj. Neka znadu, da sve naše sile idu za tim, da povečamo kohezivne energije, kojima katolička crkva vodi čovječanstvo k njegovom cilju. Za tim teži duša kat. daštva, koja stvara sredstva za ovu velebnu borbu, koja vodi cilju katoličanstva. Moramo stvoriti u dušama našim onu veliku kulturnu snagu, koja če da oplemeni društvo, koja če u svakom pojedincu stvoriti značaj, oplemenjen vjerom i Bogom spreman da bude svečenik ideje i borac za misao, koja za svoju reali-zaciju traži žrtve i borbe. Mi uzgajamo jedinice. Samo jedinice duboko uvjerene u ovu misiju Crkve, proste od svakoga polutanstva polovičnosti, mora da odgoji naš pokret Inače su sva naša nastojanja uzaludna. Mi vidimo kako se i pojedinci iz naših redova puštaju u vrtlog onoga va-lovlja, kako se udaljuju od fiksne točke, na kojoj \£ naše mjesto. Ti ne spadaju medu nas. Njih če proždrijeti struja, odnijet če ih valovlje. Mnogi se tuže na nerazumjevanje svijeta, kao da ne znaju, da nama nije iči sa svijetom, nego raditi za svijet. Sa ove točke, na koju se postavilo kat. daštvo, treba da se širi temeljna ideja našega rada. Pred nama stoji veliko kulturno djelo. Mi moramo da stvorimo krščansku kulturu i u njoj kultivirati dušu naroda, da ju privučemo svome cilju. Prosvjetna, omladinska, gimnastička, radnička, seljačka udruženja neka postanu predmetom prvih naših nastojanja. Kad našim kulturnim radom priklonimo sebi dušu naroda, kad žrtvama za njega poboljšamo njegov socijalni položaj, kad ga oslobodimo iz ralja kapitalizma i siromaštva, onda če lakši biti put konačnom našem cilju. Ovim smjerom moramo ortmah poči. Veliko je djelo kat. pokreta u vidu našem; sveti vrhunci naših težnja nijesu više tako daleko. Sa pogledom na ideju katoličanstva svrnimo pogled na ideju našega rada u našem narodu i ne čemo dugo okiijevati, da stvorimo odluku. Na posao, poletni borci Krista, jer njiva je još neobradena! J. Gornik: Velikonočno pismo. Prijatelj moj mili, vesel sem, kakor velikonočna pesem! Ves prenovljen sem in nič več ni v meni onih dvoumov in malovernosti, ki me je mučila, ko sem zapuščal mesto. Prost sem vpliva ozkosrčne okolice, ljudi, brez vere vase in ideje, katere bi sicer morali zastopati, kisle duše, katerim je beseda „nemogoče", „ne da se" postala geslo Zato pa, kadar zapuščaš mesto, ni dovolj, da otrkaš prah s črevijev, treba predvsem, da očistiš dušo vseh predsodkov, da bo dovzetna za nauk, ki ti ga nudi kmečka zemlja in njeno zdravo, kleno ljudstvo. Na zaprašenih cestah, med skladovnicami knjig komaj zaslutiš velikonočno misel, med tem ko ljudstvo tukaj prav živi v njem in jo ti ž njimi vred doživljaš in gledaš, kako vsepovsod v naravi sami klije na dan. Že teden dni hodim po širnem polju, čigar rujavo lice zadobiva pravkar pod toplim dihom pomladi zelen kolorit in željno vdihavam zrak, 1?9 ki veje iz gozda sem in diši po brstecem drevju in čutim, da je prav isti, ki je redil mojo mladost. Oko z radostjo počiva na živozelenih pobočjih bližnjih gora, s temnimi gozdovi v podnožju in deviško belim snegom po vrhovih, o katerih sem nekoč sanjal, da so mejniki svetovja. Solnee sijajno sveti in toplo greje, po bujno dišečem vzdušju prihaja v naravo pomlad z istimi vetrovi, kateri so ji jeseni peli pesem uspavanko. Preko cele naravi se širi neko fantastično življenje, kakor ob sanjavih letnih nočeh. Okrog hodim, in prisluškujem na velikem srcu narave, ter občudujem njeno resničnost in smotrnost. Poglej, ali ne tiči kos naše naloge tudi v tem, da se naučimo čitati knjigo narave, da doumemo sveti glas stvarstva, ki nam odkriva v čudovitem strnjenju svojih elementov svetlo luč, hrano in odgovor za največje, tisočletno vprašanje človeškega razuma: Odkcd in kam? Da, dragi, ni zadnji namen vidnega stvarstva ta, da iz njega človek spoznava svojega Stvarnika. Bistro oko opazovalca bo vsepovsod odkrilo polno globokih skrivnosti, ki bodo sicer tudi poslej ostale vsaj deloma še nerešene, ki pa bodo vendar sredstvo za pojmovanje božje modrosti. Sledov božjega razuma ni mogoče utajiti! Lahko se zgodi, da slepec zanika bivanje zvezd, toda kljub temu še vedno prijazno migljajo vsem onim, ki jih morejo in hočejo videti! Poglej, kam sem zašel, toda nič ne de, pojva dalje. Bistvo nevere tiči ravno v tem, da ne priznava tega, kar biva, ona ne priznava resnice. Z oholo gesto je zavrnila Boga, vero v njegovo Učlovečenje in Vstajenje, ko bi morali vendar tudi brezverci vedeti, da je vsako dejstvo, ki si je utrlo pot v zgodovino, bilo v svojem spočetku res dejstvo, da je bilo resnično, ker le resnica si more trajno osvoboditi človeške duše. Tega pa oni ne uvidijo, ker so svojo pamet postavili mesto Boga in njej prižigajo kadilo, da v ta oblak dima zavita ne vidi resnice. Nočejo videti, da ravno te dni človeštvo praznuje že skoraj dvatisočletni spomin Kristusovega Vstajenja. Toda, že v tisti dobi so hoteli človeštvo ukaniti za resnico. Rimski cesar Avgust je namreč ukazal, da se mu mora iskazovati božanski kult in njegovim soham prižigati žgavno kadilo. Vse ogromno cesarstvo je posluhnilo povelju in v prahu trepetalo pred njim, le zaničevani Nazarenec v dalnji Judeji ni klonil laži, ker le On sam je bil Bog-Resnica. In premagana je bila laž v trenutku, ko je Resnico pribila na zaničevani križ in neskončno osramočena s tem, da je Resnica vstala iz groba, kamor joj je zavistna zapečatila navidezno za vse veke. Križ pa je postal simbol vstajenja in še dandanes blišči na preperelih kosteh rimskih imperatorjev vesoljnemu svetu v pričevanje zmagoslavne resnice! Resnica ne ostane nikdar trajno v grobu in naj jo nasprotniki še tolikrat pokopljejo. Druga njena bistvena lastnost je pa ta, da je pred zmagoslavjem vedno preje križana. Treba da mislimo na to, kadar bo treba trpeti za prepričanje in na oltar idealov doprinesti žrtev. Isto pot so hodili nešteti milijoni pred nami. Ker se niso hoteli odpovedati prepričanju, da pride vse to, kar je resnično, prej ali slej do vstajenja, so morali iti v ogenj in smrt in ravno s tem priborili človeštvu vedno znova velike praznike vstajenja. Kakor duša obvaruje telo pred gnilobo, tako so ti junaki resnice obvarovali človeštvo pred raspadom in mu ohranili ime in dostojanstvo. Veliki idealisti, ki so na ravnih potih do ciljev prehiteli sodobnike in svojo dobo in ondi na cilju svojega silnega hotenja zažgali kakor na žrtveniku mogočen plamen, ki je použil vse njih moči, udobnosti, njih same, da je zažarel daleč naokrog vsem onim, ki so v temi tavali za njimi in iskali poti in smernic do resnice. V njih je bila živa vera, da človeštvo ljubi in išče resnice. Enako mi ne smemo izgubiti te vere dasi se včasih zdi, kot bi bilo ravno nasprotno res. Vendar zgodovina kaže, da so bile dobe hinavščine in krivice časi nekake dušne nezavesti, po katerih se je človeštvo vedno oklenilo onih, ki so mu nudili čisto resnico, kajti duše so vendarle božje in v vsaki je neutajljiv žarek resničnosti in pravice. Tudi taga ne pozabimo, da človeštva v prvi in zadnji vrsti ne vladajo materielne, temveč moralne sile. Največja moralna sila so pa naša krščanska načela, večno trajna, vse zmagujoča, zmožna prenoviti srca in preustvariti duše! Krščanstvo je naš program, ki ravno te dni praznuje svoj mnogoletni jubilej, njega se oklenimo, po njem uravnajmo najprej svoje življene! Šele, ko smo sami sebe poglobili in prenovili, skušajmo tudi druge, — sicer se nam zgodi, da bomo sami med premaganci, ko bodo zmagovale krščanske ideje. Nismo le zato tukaj, da resnico čujemo in govorimo, ampak da jo predvsem spolnjujemo. Po večni resnici očiščeni in preporojeni, jo širimo z vsem žarkim ognjem mlade duše med tovariše, med domače, vsepovsod. Mnogo jih je, ki so dobri, pošteni in čisti, takorekoč brez madeža, pa vendar niso kleno pšenično zrno, ki se vseje, da obrodi sad, ker žive le od tega, kar so priborili drugi, nikdar se pa sami ne pospno na bojišče, da bi bi*er, ki ga posedajo, priborili tudi drugim. Posest resnice vsakemu nujno nalaga dolžnost, da pobija laž, kjer koli jo najde. Ne izgubljajmo se v praznih tožbah čez slabe čase, zato smo tukaj, da ustvarimo boljše! Samo ped časa med dvema večnostima nam je odmerjenega, spolnimo ga do zadnjega trenutka, kajti ljudstvo mnogo pričakuje od nas. Toda, ne stopajmo preje medjijega, dokler nimamo njegove vere, njegovega upanja in njegove ljubezni. Čutim, kako je napak, da moramo mi sami iskati pri njem zdravil, mesto, da mu jih nudimo. Ljudstvo ima vero, da je v študujoči mladini naložilo kapital, ki mu bo nekoč nosil bogatih obresti. Ne varajmo ga v njegovih upih in če imamo v preteklosti na poti do uresničenja svojih idealov zaznamovati le celo vrsto samih padcev, skušajmo z močno voljo poslej ustvariti toliko zmag! Kar je dile-tantskega v nas, si s poštenim delom izbrusimo, razum obogatimo s temeljito izobrazbo, ljubezen do vzvišenih krščanskih idej naj oplemeni naša srca in neisprosen boj za udejstvovanje teh načel naj utrdi našo voljo! Ne vemo, koliko boja nas še čaka, — mogoče bo treba še preje iti skozi temno noč, — le to vemo, da moremo z neumornim delom njen čas skrajšati. Toda jutro gotovo nastopi in v njega mladem svitu bomo mogli z zadostnim srcem vzkliknuti: to je zarja našega dne! V tem upanju ti kličem veselo alelujo! Tvoj j. Prolječe. Zasvonila su zvona uvinulo se nebo. Po livadama plavim tisuč prsti plete . . . i bezbroj zlatnih konaca i ljiljanovih zvonaca zazvonilo, zazvonilo. I mnogo milijona latica je pronilo neko čudno vrijeme, što prošlo je kroz živice; i mlazovi se crveni razlijali — pa drveni prstiči ih sišu. A Božje ruke siju neko sitno sjemenje, novi život ključa, što nebo nam ga dade, pa sve se tako gibaju i pjevaju i zibaju nebo — ruke grane. Dok sunce poput hostije nesmetano svijeti, vezivo je gotovo ... i bezbroj prsti ruji — pa sad na ceste moleče, jato ptica doliječe, prolječe, prolječe ! .. . Lav. Katic, stud. pliil. Zlatna vuga. Sivo se je predvečerje prosipalo po kamenju šela Vučipolja pod ljutim dinarskim gudurama. Sve je posivjelo: i nebo i planine i ono po koje stabalce izdišuči od žege. Nevješt putnik ne bi lako ni kuča zapa-zio, kako su se prilijepile uz kamen kao da nikoše iz njega. Bio je prvi dan inog boravka u don Mije. Sama pustoš blijeda kao bolest. Ljudi prolaze odrpani, suhi, apatični, gladni. Kamenje je isijavalo vručinu. Jedirio sunce tonuči za goru bilo je lijepo kao kad se zatvara božje oko na počinak. Moj drug je priviknuo svemu ovome, šta više on me uvjerava, da i u Vučipolju ima po koja mrvica ljepote. Gotovo uvrh planine u jednoj draži četiri su jablana i medu njima je vrelo. — Gledaj ih na onoj golotinji! Kao siročad lijepa su na usahlim grudima uboge majke. — — I tu na starome hrastu zelena se mahovina povila. Sve su to mrvice, al su blizu veo:na blizu pustinjačkome srcu. — Na hrastu je nešto zalepršalo, a onda se čuo jak zaobljen zvižduk vugin. Moj drug je u zanosu-digao obje ruke i povikao: Zlatna vuga! Petgodina sam ovdje, al je nigda nijesam čuo! Kakvu to ti sreču donosiš? Ipak je nije htio všdjeti. Pljesnuo je rukama, da ju uplaši i odvratio je oči, da se ne sjeti naših vrba i livada — — — Vuga je odletjela i iz daljine se opet javila jakim punim glasom. Tko je danas molio za tebe i za mane? Tko je poslao zlatnu vugu ? Noč je sakrivala pod svoj črni plašt golotinju svog siročeta Vučipolja, a vugin glas iz daljine još je dopirao kao dragi pozdrav iza brda i dolina. Mihajlo Firak: Ukrajinski narodni pokret. Uvod. Prije nego počmem govoriti o samom ukrajinskem nar. pokretu u 19. i 20. vijeku, nužne su neke opče opaske o ukr. narodu, jer taj je slavenski närod od svih drugih siavenskih naroda ovdje na slav. Jugu najmanje poznat (manje nego Lužički Srbi, kojih ima samo 150.0001). Ukrajinci pripadaju istočnoslavenskoj grupi. Nastavaju danas u kompaktnoj masi svu t. zv. južnu Rusiju iznad Crnoga Mora, na sjeveru se sire do'Bjeloveske šume, rijeke Pripjat, gradova Kursk i Voroniž, na istoku do Dona, pa sve do ispod Kavkaza. Na zapadu ide meda ukr. nacijonalnog teritorija razvodem zap. Buga i Visle, rijekom San (Istočna Galicija), a u Karpatirna sežu Ukrajinci do Visokih Tatra i obuhvataju srednje Karpate (Beskide) zapremajuči sjeveroistočni dio bivše Ugarske (danas autonomni teritorij u čehoslov. republici) do gornje Tise. Prema Rumunjima ide meda razvodem Dnjestra i Pruta (Besarabija, koja je na-cijonalno silno izmiješana), pa sve tamo do dunavske delte. Na tom jedinstvenom teritoriju živi oko 36 milijuna Ukrajinaca, a svih Ukrajinaca na svijetu ima oko 40 milijuna. Silna je to masa, pa ipak je skoro neopažena u Evropi. Mnogome če to biti neshvatljivo : kako može tako velik narod egzistirati, a da se za njega ne zna? Ta to je naprosto apsurd 1 Da, apsurd, kao što je više takovih apsurda oko nas, pa ipak mi ih susrečemo, pogledamo, a da ni ne pomislimo da bi to i to moralo biti sasvim drugačije i da ovakovo, kakvo je nema, prava na egzistenciju. Slično je s ukr. narodom. Mnoge su se i vrlo različite historične okolnosti tako složile, da je taj narod bio skoro uvijek smatran za ruski. Mnogo je tome doprinijela i sama nejasnost u nazivu ruski, kojega su prisvojili današnji Velikorusi, a koje je po pravom prvotno ime ukr naroda. U povijesti tog imena veoma se zgodno odrazuje čitava povijes ukr. naroda, zato ču nešto o tome ovdje navesti. t Svima je poznato, da je u 10. i 11. vijeku postojala na istoku jaka slavenska država, u kojoj su bila okupljena skoro sva istočnosl. plemena, a koja se zvala kijevska država, jer je njen centrum, njeno srce bio grad Kijev i jer je odatle i počela organizacija te države, a glasa se i ruska država, ruska zemlja ili naprosto Rus j, koje ime potječe od vladajuče kijevske dinastije. U toj državi su bila okupljena mnoga istoč-noslav. plemena, što milom, što šilom, medu kojima je več onda bilo znatnih razlika u jeziku, načinu -života, značaju i dr. Ta plemena nisu dakle tvorila jedinstvene etnografske ni kulturne, nacijonalne cjeline. Bili su pripadnici države, kojom je vladala ruska dinastija, pa su se i sami počeli nazivati ruskim podanicima, ruskim ljudima1, ali jedne nacijonalne svijesti nisu imali. Nego da je ta kijevska (ili staroruska) država, koja se protezala od Kaspijskog i Crnog do Baltijskog mora, potrajala duže, nego što je; možda bi se bio stvorio i jedan ruski narod 1 I danas nemaju Velikorusi imenice, kojom bi označivaii svoju narodnu pripadnost; iinaju samo pridjev r u s k i j, t. j. ruski podanik! u današnjem smislu. Medutim se je kijevska država radi prevelike eks-panzivnosti, a preslabe intenzivnosti u svojem razvoju — raspala več u 12. vijeku. Glavni uzrok njene propasti bio je uz navalu Tatara taj, što država nije bila u sebi konsolidovana, imala je u sebi previše heterogenih ele-menata — plemena, medu kojima nije bilo svijesti za jedinstvo, a nasu-prot bile su veoma jake težnje za slobodom. (Sjetimo se Nestorova pri-povijedanja o Igoru i Olgi, kako su „upokoravali" Derevljane!) Kijevska se država raspadne i ne ostavi iza sebe ništa, osim uspo-niena o slavnim pohodima kijevskih ruskih knezova, nešto literarnih spomenika i ime ruski, kojim se počeše nazivati sva plemena, koja su bila to j državi podložna. Medutim jasno je, da su na to ime najviše prava imala jugoxapadna plemena: Poljani, Derevljani, Sjeverjani, Daljebi, Tiverci i druga, iz kojih je tijekom historije nastao današnji ukrajinski narod, a to zato, jer su oni tvorili centar, srčiku kijevske države, jer je teritorij poljanskcg plemena oko Kijeva bio prava Rusj, odakle je i poteklo to ime. Nu historija je odredila drugačije i dodijelila je to ime onima, koji su na njega imali najmanje prava. Još za kijevske države, koja je u 12. vijeku bila razdrobljena u brojne kneževine, počela se jako dizati sjeverna suzdeljska kneževina kod plemena Vjatiča na gornjoj Oki i Volgi. U tom najsjevernijem „udjelu" kijevske države stvorili su suzdeljski, kasnije moskovski knezovi iz rusko-kijevske dinastije kruto centralizovanu i istočnjačkim despotizmom uprav-ljanu državu. Za tatarskog vladanja znali su ti knezovi ulizavanjem steči naklonost kanova, pa su u ime njihovo pobirali od drugih slavenskih knezova danak i mogli su se nesmetano jačati, pa kod prve zgode skinuti sa sebo tatarski jaram. Sebe i svoju kneževinu (koja je, kako se vidi, zametak kasnijeg ruskog carstva) zvali su dakako ruskom, jer su potjecali dakako iz slavne rusko-kijevske dinastije. Njihovi podanici zvali su se dosljedno ruski (ljudi, podanici). Dok je tako sve više rasla moč sjeverne, suzdeljsko-moskovske kneževine, dotle su se jugozapadna plemena, predi današnjeg ukrajinskog naroda, ljuto borili u nejednakom boju s Tatarima. Kako je to bilo sva sila malenih „udjelnih" kneževina, koje su se medusobno neprestano zatirale, to je otpor protiv tatarskih horda bio veoma slab. Tatari su pustošili krajeve, narod je bježao iz južnih stepskih i radi toga nesigurnih krajeva oko donjega Dnjepra u sjeverozapadne šumama zaštičene krajeve današnjeg Podolja i Volinja i sklanjao se pod zaštitu litavskih knezova, koji su u kratko vrijeme organizirali vrlo jaku državu. fedino se na kraj-njem zapadu najdulje održala galičko-volinjska kneževina, odnosno kraljevina. Kad je g. 1340. tu umro zadnji vladar svoje krvi, zauzme tu državu poljski kralj Kazimir, pozivajuči se na rodbinske veze s izumrlom dinastijom. U XV. vijeku bio je sav teritorij zapadno od Dnjepra pod vlašču poljsko-litavske države i to potraja s malim prekidima (Bogdan Hmeljnicki, ustanci ukr. Kozaka) sve do prve diobe Poljske 1772. god. Tako su jugozapadna, možemo reči, ukrajinska plemena živjela u sasvim drugim uvjetima, nego sjevernjaci u suzdaljsko moskovskoj kneževini, kasnije carevini, pa je sasvim naravno, da su se kroz stolječa različitog života razvile dvije posebne narodne individualnosti: na jugo-zapadu u porječju Dnjestra i Dnjepra Ukrajinci, a oko Volge, Oke i Dvine na sjeverozapadu Velikorusi. Veoma je važna činjenica, da su Velikorusi primili mnogo elemenata od finskih i čudskih pa i tatarskih plemena i tirne se još jače udaljili od Ukrajinaca, koji su sačuvali čišči slavenski tip. Ali i jedan i drugi narod nazivao se ruskim! Velikorusi su se zvali ruskim, jer im je dinastija potjecala iz slavne kijevsko-ruske države i jer su se ambiciozni moskovski knezovi smatrali baštinicima velike kijevsko-ruske države. Ukrajinci su se takoder zvali ruskima (imali su imenicu Rusin, Rusini!) i, kako smo več razjasnili, s potpunim pravom. Ali jer je na sjeveru bila jaka i u svijetu poznata država, zato jeprevagnula moč, ugled i veličina, pa se ime ruski poprimilo za velikoruski narod. Tako je ukr. narodu bilo ugrabljeno njegovo pravo staro ime i on je bio prisiljen, da potraži drugo i da samim imenom označi svoju nacionalnu individualnost. Ta potreba novog imena bila je to jača, što su velikoruski knezovi nastojali tu nejasnost u imenu izrabiti u imperi-jalistlčke nakane. Čim su se riješili Tatara, počeli su „okupljati sve ruske zemlje" pod svojim žezlom1. Da se taj imperializam veliko-ruske naci-jonalističke, državne politike nekako pred svijetom opravda, dodana je „jedinstvenom" imenu još i teorija o „jedinstvenom ruskom narodu od Karpata do Kamčatke"! Zato se več od 16. vijeka počelo širiti medu Ukrajincima ovo novo narodno ime: Ukrajina, ukrajinski2. Da se je uzelo baš to ime, razlog je taj, što je Ukrajina kao sijelo ukr. Kozaka, bila u 16.—18. vijeku centrum, žarište novog nar. života. Tu su nicali svi veliki narodni ustanci ukrajinskih demokratskih masa protiv poljsko-plemičkog jarma. „Ime Ukrajina nerazdruživo se je sraslo s nadama i težnjama naroda, sa silnim provalama njegove životne energije (Hmeljnicky, Dorošenko, Mezepa i dr. vode brojnih opčenar. ustanaka u 17.-18. vijeku). Ta heroična naprezanja naroda postala su za kasnije generacije plamenim stupovima na putu u sretniju budučnost, neiscrpivim izvorima nacijonalne i socijalno političke samosvijesti i sve jače nade u mogučnost preporoda i napretka" — veli največi moderni ukr. povjesničar Mh. Hruševski3. U 17. vijeku več su oba imena, ukrajinsko i rusko jednako vredna i priznana narodom, a od onda dalje sve više preteže ukrajinsko ime, dok u drugoj polovici 19. vijeka ne postane isključivim opčenarodnim imenom. I tu je ruska državna imperijalistička politika htjela sebi pomoči tako, da je službeno nametnula Ukrajincima ime Malorusi, koje se ime zbog autoriteta Velikorusa i velikoruske države raširilo svijetom, ali ukr. ga narod nije primio. Danas je svakom inteligentnijem Ukrajincu ima Malorus narnetno i ponižujuče, jer ga potsječa na nacijonalno sužanjstvo u „tamnici naroda" centralističkoj Rusiji. 1 To okupljanje „ruskih zemalja" imalo se završiti osvojenjem Istočne Galicije, a to je bio jedan od glavnih razloga, da je Rusija stupila u svjetski rat. * Ukrajina — zemlja na kraju, na medi (hrv.: krajina), ali znači takoder kraj. Prvotno se tim imenom označivao kraj na desnom brijegu Dnjepra ni te Kijeva — bio je na kraju poljske države, sijelo s^vnih ukr. kozaka. U 18. vijeku protegne se naziv na lijevi brijeg Dnjepra, dok u drugoj polovici 19. vijeka ne obuhvati čitave domovine ukrajinskog naroda. 3 M. Hruschewskyj: Geschichte der Ukraine I. Teil, Lemberg 1916, str. 2. Ü toj nejasnosti odrazuje še, kako smo u poČetku rekli, sva nesretna sudbina ukrajinskog naroda, što ga je vjerno pratila kroz vijekove njegovog istočnjačkog života. „Ta nemila sudbina nije samo uništila političku egzistenciju ukrajinskog naroda i time prouzročila gospodarsku, kulturnu i nac. propast, nego je pokrila tamom svijetle i slavne momente njegova života, provale njegove aktivnosti i stvarajuče energije. Nesretni „usud" bacio je taj brojni narod za duge vijekove na raskršče političkog života kao nezaštičen plijen osvajalačkog apetita njegovih susjeda, kao etnografska masa bez jasno izražene nac. fiziognomije, bez tradicija i dapače bez imena4." 1 pod konac 18. vijeka činilo se, da je taj narod osuden na smrt, jer nije davao nikakovih znakova života. Autor prve ukrajinske gramatike Rus Pavloski zove g. 1818. ukr. jezik „narječjem, koje izumire". Ali ukrajinski narod nije htio umrijeti! Mrtva tišina širila se nje-govom zemljom, ali to nije bila tišina, kojom proliječe andeo smrti, nego ono, što vlada u prirodi prije izlaska mladog i blistavog sunca. — Okra-denom i zaboravijenom narodu nije preostalo ništa, osim njegova jezika. I riječ prezrena, kmetska ukrajinska riječ, oslobodila je ukr. narod od prijeteče smrti. Preporod ukrajinskog naroda počeo je, ili bolje bio je uzrokovan pojavom ukrajinske književnosti u živom narodnom jeziku. Zato se i čitav ukr. narodni pokret sve do svjetskog rata nerazdruživo svezao s ukr. narodnom književnošču, u kojoj je on uvijek dobivao svoj najjači izražaj. Zato govoriti o ukr. narodnom pokretu (do svjetskog rata) znači skoro isto, što i govoriti o ukr. literaturi na narodnom jeziku. Prvaci na književnom polju bili su ujedno najodrešitiji i najvjerniji za-stupnici težnja i volje čitavog naroda. A i sva teoretička i praktička borba za ukrajinska narodna prava (koja je u Rusiji trajala kroz čitav 19. vijek) bila je uvijek koncentrisana na jezikoslovnom i literarnom polju. Zato čemo se najbolje upoznati s ukr. narodnim gibanjem u novije vrijeme, ako promotrimo razvoj ukr. literature u narodnom jeziku. Pismo. Orgije razpaljenih strasti, ves svet ko v omotici za Mamonom, za Venero; volja dosega v službi neurejenih nagonov čudeže, duh služi poganskemu oltarju. Mogočne so bakhanalije in letošnji predpust je rafi-niran do zadnjih žilic. Nič vprašanja : kod in kam ? ! Strast! Proč z vsem, kar ovira uživanje, zakaj srce hoče živeti! In kdor ni z nami, je zoper nas: bijmo ga. (Čujem tarnati: ko vidim ves ta poosebljeni materij^lizem krog sebe: kako me boli. Ves sem izmučen, truden. Nimam moči, da bi mislil lepo misel; bojim se, da bi mi že prvi prijatelj ne upihnil tega tajnega plamenčka, ki ga čuvam v srcu.) — Ognjeno blešti: Mane, tekel . . . Ustvarila se nam je mlada domovina, v katero gledamo z zaupanjem in zanosom. Svoboda svojega naroda, svoboda prava, da prosti * Hruschewskyj: O. c 3 možje sami odločojejo svojo usodo, — ne bomo si je pustili kratiti od nikogar! Naša srca, vem, čutijo vsa eno: to kar Hauptmannov Geyer, ko porine meč v posvečeni krog in zakliče: Naši narodni needinosti v sredo srca! Bismarck je proglasil „Zentrum" za mobilizacijo proti državi: tudi nas, ki hočemo soodločati o usodi enako naše domovine — proglašajo za sovražnike. Padel je Bismarck, — zmagala je moč naše ideje, žive vere, ki je prežela srca. Ognjeno blesti: Mane, tekel . . . „Ali so naše njive zorane?" Nekoč je govoril Krek besede: Dobrodošel nam svakdo, kdor hoče pristopiti k nam. In ta klič so ponavljala tudi akad. društva in vse organizacije. Seveda treba se je bilo omiliti; in danes stojimo sredi kompromisov — brez programa. Ko sem o priliki govoril o notranjem življenju, so me zavrnili: akad društvo in Mar. kongregacija. Tudi jaz tako mislim. Ali nič manj se mi ne zdi, da je lahko med enim in drugim društvom z ozirom na notranji duh, na praktični katolicizem velika razlika. In kam je katero društvo barvano, prepustim lastni sodbi. Naš prosti narod čaka, čaka naših mladih moči, naše ljubezni. Ogrejmo si srca na ognjišču, ki edino nam je more dati! Žrtvujmo se in hcdimo po poti nadzvezdnih vzorov v iskrenem medsebojnem prijateljstvu. Drugače tudi nam. — Ognjeno blesti: Mane, tekel . . . Anton Vodnik: Vsak izmed nas . . . Vsak izmed nas na večer je sredi vsemira sam — kot da svojo zadnjo pesem poje in umira, ko čudno daljni ga obraz sanjav vabi, vodi ne znano kam . . . Anton Vodnik: Zapojte mi, deklice . . . Zapojte mi, deklice, zapojte mi pesem žalostno . . . Zapojte mi od rožmarina . . . Tudi jaz sem bil deklica ... pa sem umrl . . . med rožami spim ... o, kako bleda gleda skozi okno mesečina name! . . . Ah, smrt je lepa, kakor vaša pesem žalostna . . . Došla si... Ti došla si mi — poslije dugih noči i gorkih suza. 1 sada češ poči u crkvu moju, gdje tvog lika sjen pred svjetlom vječnim dugo več se širi, gdje bršijariova zelen-grana miri i voštanice tope se u tren. Ti došla si mi. — Mislim da je san to lijepi, što ga noč mi jedna dade, da kušam jednoč raj sreče i nade i boli slatke. Pod nebom mojim rascvao se dan ko lijerov cvijet u zorinome krilu; a ruke grle tvoju sjenu milu i lik tvoj bijeli, suncem obasjan. Iz uspomena na mrtvog viteza sv.Orala. (Nastavak.) „Jesi li vidio „časnog oca", kako ministrira u našoj kapelici?", pitao me drug jednog srpanjskog jutra. Ali smo več od prvog puta, kad nas je posjetio mrtvi Vitez, prihvatili njegovu terminologiju. On je bio naš „časni otac", a mi njegova „časna brača". Pošao sam u kapelicu i gle! kod oltara mladi svečenik, i njegov stariji bradati ministrant upravo genuflektira prenoseči misnu kniigu na stranu evandelja. Bio je zaista „časni otac". Tako je dolazio gotovo svikoga dana oko 10 sati s molitvenom knjižicom i dvorio kod mise svečenika, komu je inače bio chef-redaktor i učitelj. Molili smo, da ga zamijenimo, ali nije dao. Kad nije došao k nama, onda je ravno iz redakcije pošao pred oltar u franjevačku crkvu. Obično se tom zgodom i pričeščivao. Razumjeli smo. Pokazivao nam je, kako radnici u katoličkom pokretu moraju za svoj rad odozgo tražiti pomoč i blagoslov. * * * „Teška je i naporna dnevna politika. Moraš nastojati, da u polemici ubiješ protivniku što više otrova. Tko to bolje umije, bolji je žurnalista. Ali, vjerujte, ja bih volio, da mogu ovdje, kod vas, u hladu prosjediti čitave dane kod študija, nego da se nadbijam radi dnevnih trica" — govorio je sjedeči na klupi pod krošnatim kestenom i ogrlio „časnog brata", koji je do njega sjedio. Došao je, da prikaže konstelaciju stranaka u parlamentu, i da dade svoje naputke za naš ferijalni rad. Majstorski, onako, kako je on več umio, prikazao je konstelaciju stranaka. Postavio je prognozu: skori pad prvog koncentracionog kabi- Änkä Šop: Nikola Kolarek: neta S. Protiča, radi unutarnje latentne krize, „Radi starog antagonizmä izmedu Srba samostalaca i radikala, koji datira juš od borbe u crkvenom saboru, pošli su „prečanski" samostalci zajedno s bivšom srpskom opo-zicijum. 1 sada se u ovoj državi, koju smo mi svi stvarali, kreče sav interes oko medusobne borbe oko srpskih stranaka. Zlo je to, ali nema drugog izlaza, nego da u izborima jedan od protivnika odlučno porazi svoga suparnika. U tom stoji važnost prvih izbora, koji inoraju zato što prije doči. Nezgodno je, da se u prvi mah odabrao Beograd za centar države, upravo radi tradicija stranačkih borbi. Ali ipak u ovom se izboru očituje tendenca prema Crnom Moru. To znači, da čemo mi još s Bu-garima razgovarati o našoj državi 1" Redom je analizovao pojedine stranke. Najprije one, koje se osni-vaju na orijentalnim osnovima: ličnim simpatijama, državopravnim pro-gramima i načelnom, bolje reči, na kuiturnom indiferentizmu. „S tirna strankama ne možemo raditi. Mi ne čemo dopustiti, da se naš narod učim teritorijem, gdje če si Krist i Antikrist pružati ruke. Mi ne čemo janusovštine! Ne, ne, stari Učitelj Mahnič nije nam uzalud vikao: Več Luči 1 Mi moramo postiči načelnu organiziciju svega našega javnega života po zapadnom uzoru. Kulturni je mdiferentizam u sebi apsurdan. Goethe je dobro rekao, da se na dnu sviju problema nalazi religijozni problem. Zato treba svatko da se odluči za Knsta ili protiv Njega u svom privatnom i javnom životu. Mimo golgotskog Mučenika ne može nitko ravnodušno proči!" Slijedili su točni napuci, kako se ima rad.ti na ferije. Osobito je naglašavao širenje naše štampe. U svaku kuču, u svaku obitelj unesite katoličku štampu. Štampa je naše najjače sredstvo propagande. Tko samo 3 mjeseca čita naše listove, taj je napola naš. „Razgovor" je dovršio, kad ga netko upozori, da quartianite zapo-činju istoga dana duhovne vježbe za redenje. „Za par dana, vi čete se sasvim posvetiti Kristu. Uzet čete na se teške, ali uzvišene obveze. I celibat. Ali, ako vam otešča uzvišeni teret, kad budete preko brda i dolina u zapuštena sela nosili posljednju vjersku utjehu, pa kad se satrveni vratite kučama i upitate, zašto sve to, tad se sjetite, da ima u Zagrebu i po drugim našim centrima, ne svečenika, več lajika, koji poradi Kristove stvari dragovoljno žive u celibatu. Lajika, kojima je celibat daieko teži nego vama, jer se kreču u drugim prilikama. Pa ipak ga drže! I ti se ljudi nočnim radom u redakcijama sistematski ubijaju. Eto otišao nam je Eckert, Krek, Varga i još če ih drugi slije-diti. Tako redom padaju u grob naši najbolji ljudi. Ali neka! Mi znamo, što hočemo, i mi moramo naprijed!" (Nastavit če se.) Andrej Križman, Ljubljana: Omnia renovare in Christo et primum nos ipsos. Kako visoko se je tedaj dvignilo družinsko življenje? Suženjstvo, ta sramotni madež človeštva, je izginilo po dolgih bojih in krščanska Caritas, vseobsegajoča ljubezen je delala čudeže v svetu. Krščanstvo šele je napravilo iz človeka osebo in ga resnično osvobodilo po najvišjih dolžnostih. Taka je moč krščanstva. Žalibog, da je naša vera vanj tako majhna. Da, krščanstvo je bilo in je še danes prvi socijalni faktor, ker na vse sloje deluje vsestransko in daje vsakemu svoje in tudi zahteva od vsakega svoje. V tem duhu moramo poživiti krščansko misel pravice in ljubezni in zato skrbeti, da nas ne potegne za seboj noben sloj v toliko, da bi bili slepi za resnične pravice in težave drugega sloja, vkolikor te ne nasprotujejo skupni blaginji vseh slojev. Mi moramo poznati le en boj za pravico in pravo socijalno blaginjo, odklanjati pa vsak slojni boj, v kolikor mu je mera pravice lastna korist. Iz naroda smo zrastli in v narod bomo se vrnili kot njegovi duševni voditelji. Trpni je bil ta narod v svojem jedru skozinskoz. Nešteto krivic ga je doletelo, da srd vstaja v človeku . . . Toda nikar! „Kdor prime za meč, bo z mečem pokončan!" Duh je, „ideje so, ki preoblikujejo vekom'lice." Krasen zgled nam nudi zgodovina. — Krščanstvo se je jelo širiti kot sama resnica in pravica in še več — kot čista ljubezen. Proti njemu je nastopila laž in krivica in smrtno sovraštvo z vsemi fizičnimi silami, a krščanstvo ves čas svojega preganjanja ni zagrabilo ne enkrat za orožje, ne enkrat ni mislilo na maščevanje, a zmagalo je. Tudi socijalna misel ne sme misliti na maščevanje. Dajmo ljudstvu luči, ki naj mu omogoči pogled v resnične razmere in mu tako omogočimo objektivno sodbo o nasprotniku. Kot duševni voditelji bomo morali blažiti medsebojna nasprotstva in srcem dati resnični značaj src ne pa zakrknjenih kamenov. Če enkrat vstane na eni strani spoznanje, da so razne pravice le umišljene, ki so j;h do tedaj smatrali za nedotakljive in na drugi strani prenehajo pretirane zahteve, bo lahko izvesti dejansko socijalizacijo, vkolikor je pač možna. Seveda je do tega še dolga pot in ji je treba pomoči do hitrejšega poteka z zunanjimi impulsi. Tudi se zdi potrebno opomniti, da pri nas zahteve našega delavstva do sedaj niso bile pretirane, ampak naravnost skromne. Ne pozabimo pa, da bomo imeli uboge vedno med sabo v eni ali drugi obliki, četudi bo bodoča družba brezdvomno bolje poskrbela za nesrečneže, kot pa skrbi današnja, ko takorekoč njihova beda kliče k nebu po maščevanju nad sodobno družbo. Iz tega dejstva pa sledi potreba gojiti in povzdigniti kršč. Charitas. Da, če bi današnji svet govori! manj o usmiljenju in sočustvovanju in kazal več ponižne ljubezni, ki v slehernem revežu vidi svojega brata, pa bi bilo vse drugače na svetu.* Kako žalosno je, da najde ta ljubezen tudi med inteligenco in zlasti inteligenco ne izvzemši katoliško in še celo kleriško tako malo umevanja. Kako malo živega krščanstva pokaže n. pr. duhovnik, če odpravi siromaka brez daru zato, ker je brezverec. Ali tako uči prilika o usmiljenem Samarijanu, ali je taka krščanska tradicija? Tak človek je, če manj vreden, pa bolj potreben ljubezni in pomisliti je treba, da ga s tem, če ga radi njegovega prepričanja tako odslovi, ne bo izpreobrnil. Duhovnik in tudi lajik s tako pristranostjo odbija od večnih resnic. Če hočemo dati svojim načelom življenske moči, živimo v duhu teh načel. * Chr.: W. Förster: Christentum und Klassenkampf. Zavedajmo se, da je vsako nasprotno ravnanje velika laž, ki jo je treba pobiti na mestu in sicer s čisto resnico. Zato pa je sploh treba največje objektivnosti. Če imamo pred seboj nasprotnika, ne podcenjujmo ga, če nam je na vpogled njegov program, nikar ga ne zavrzimo z za-ničljivo gesto, še manj pa mi seveda podtikajmo slabe namene. Enako je obsodbe vredna vsaka politična laž kateregakoli si bodi časopisja. Naše časopisje stoji sicer neprimerno visoko nad nasprotnim, a vsak slučaj je vreden obžalovanja. Laž rodi laž, resnica pa resnico. Zato načela v javno življenje, načela v časopisje in za ta načela se "bo-jujmo v duhu teh načel. Če bomo slabosti nasprotnikove napadali diametralno s čisto resnico, kaj skoro bo omagal v boju, zakaj po zakonu odbojnih sil bo vsak odpor naletel naravnost na čisto resnico, dokler ne omaga. Če pa bomo branili dobra načela s slabimi sredstvi, bodo ta nepoštena sredstva nasprotniku špranja, skozi katero nam bo ušel enako, kakor kroglja, ki jo zakotolimo poševno proti steni, ne bo odletela od te stene nazaj proti nam (t. j. proti resnici), ampak se bo odbila v večjem ali manjšem kotu. Tudi v duševnem svetu velja namreč zakon odbojnih sil, če ne vladamo nad duševnimi silami z višjimi nagibi. Teh pa ne smemo pričakovati od nasprotnikov, ko jih morda niti ne priznavajo. Če bomo sledili temu spoznanju, lahko smo si gotovi uspeha na socijalnem in verskem polju kot nujni podlagi prvega, če pa ne, tedaj naše delo ne bo imelo blagoslova in če bo človeška družba propadala v brezverstvu in nemorali, če bo resnično socijalna misel globoko pokopana in bo zmagoslavna v človeški krvi in nesreči praznoval svoj črni dan marksistično-materialistični socijalizem ali komunizem s svojim razrednim bojem in razbrzdano nevzgojeno in posurovelo človeško družbo tedaj pač se bomo lahko globoko sklonili in trkali na prsi: „Nostra culpa, nostra culpa, nostra maxima culpa!" Pri sebi samih torej začnimo, svoje lastno srce najprej podružabimo. Vse kar temu nasprotuje mora ven iz njega. Vsak dan nam nudi tisoč prilik s požrtvovalnostjo, potrpljenjem, prizanesljivostjo in ljubeznijo lajšati življenje tistim, med katerimi živimo. Nešteto majhnih žrtev, ki jih bomo tako položili na oltar človeške sreče, nas bo storilo močne in sposobne tudi večjih odpovedi. In kar bomo sami v srcu nosili, to bomo potem lahko dali tudi svetu. Če bo torej to srce polno odpovedi in ljubezni, kaj drugega bo sejalo v svet kot otpoved in ljubezen. In tega, da, tega pač stokrat bolj potrebuje današnji svet kot denarja in uživanja vseh svetnih .dobrin. Prepričan sem, da bi bilo kaj prvih. Naše geslo mora biti: Omnia renovare in Christo et primum nos ipsos! Komu se zdi to pretežko, naj se nikar ne imenuje socijalista, ampak — egoista. Ta svet potrebuje za življenje drugega sveta. Svit, ki prihaja od Luči od zgoraj, ga mora ogrevati in obsevali s svojimi žarki. Gorkota iz duševnega sveta nas edina more vneti svojimi idejami za neumorno delo, tudi za telesni blagor vseh trpečih in zatiranih. Zato vsi družabni delavci proč od gole materialnosti! Kvišku! !n z zakladi, ki jih bomo tam nabrali, se vrnimo nazaj, da z njimi osrečimo solzno dolino! D. Sudeta: Uskrsnuče. Što je to? Što drži u ravr,oteži ovaj svijet, da se ne prevrne? Gle nebo i zemlja idu ususret meni, a zatalasala se golema mora. Pod nogama mojima uleknula se brda. A zvona zvone ko nedjelja Cvjetnica . . . To u Jeruzalem ulazi On, kojega če okruniti kraljem svojim, pod noge njegove prostiru duše i dječju mu daruju nevinost. I evo čempresi saviše vrške svoje, nagnule se grane, a kuče, ljudi, nebo, djeca pjevaju. Kuče zvonca, tornjevi, ulice, tvornice i oblači idu. U zraku stoje kao vječno kandilo pred svetohraništem, jata lastavica, sjenica, galebova — u zraku kometi, zvijezde, svemirske struje, beskraj, mir. . . Hosanna na višini, hosanna Bože, naš 1 Vijore crvene uskrsne zastave, zvone zvona, podižu se ruke, a naklaniaju se glave. Sveti je muk. To polazi On, od jednog do drugoga i cjelove dijeli — cjelove dječije. — Al što ? Ja, ili On ? Komu sve ovo ? Zar Njemu ? Ne čeka li ovo sve i mene, da me uvede poput Njega u Novi Jeruzalem, po meka-nim istočnim sagovima u bojama drevnih mozaika, šumoru visokih pa-lama i rnirisu strasnih lovorika? Zar da moja noga ne stupi novom stazom u Njega . . . u vječni život!? Ta Hrista su več jednom uveli u Jeruzalem — i više ga ne če uvoditi. — Komu onda sve ovo? — Što je to? — Gle — idu čete andela, a nebo se prelijeva. Srebrne pjesme pršte, lepeču nevidljiva krila, vri mistična okolina, gore psalmi, bruje orgulje, šumore zvona, tornjevi se i tvornice ruše, u prahu trunu kuče — a na višini — ja — sasvim nalik Kristu — uskrsli čovjek. Podamnom dolje u grobu leži moj drugi — ja. On je prije bio nada mnom, kao što sam ja sada nad njime. U prahu dršče straža — svečenici viječaju, po-kunjen šuti Kajfa, a Pilat pere ruke. A od mene na sve strane razilaze se apostoli — molitve moje. I duša drhti . . . Što je to — ja ne znam, tek čutim, kako me nestaje, nešto me uzdiže — i ja lebdim iznad zemlje, kuča, ljudi, oblaka, mora, gora, njiva, šuma — tik uz Boga — iznad svemira — ja uskrsli čovjek. — A prije ? U grobu je ležalo tijelo moje i lagano su ga točili črvi. Ležao sam i slušao, kako se nad grobom mojim redaju straže — mog grješnog — ja. Na lijesu bio je goletni kamen, a na njemu četiri pečata — ko četiri smrtna grijeha. O nekoje sam noči znao podiči glavu, da čujem, ne miču li se oni gore. — A tko da odvali toliki kamen i uskrsne — tko!? — Krvava je puzila rijeka u bit moju i noge stadoše otpadati od tijela. U tijelu mojem javiše se črvi, trulež, pepeo i smrad. Tko da makne jednog od ovih? Ti