DR. NIKOLA RADOJČIČ, profesor universiteta. 0 POTREBI NAUČNOG PROUČAVANJA SLOVENACA* Sasvim je obična pojava, da se sve što je čoveku milo teško podvr- gava naučnom proučavanju. Svestrana i bezobzirna analiza, koja je osnova svakom naučnom radu, smatra se često obesvečivanjem dragih predmeta i redovno se misli da je sigurna posledica svakog detaljnog i savesnog proučavnja milih objekata gubljenje ranijeg respekta prema njima. Rasprostranjenost ovakog mišljenja ne svedoči, medutim, ni naj- manje, da je ono tačno, jer se zablude još lakše šire i brže korena hvataju nego li naučne istine. Osobito zablude, koje počivaju na narodnoj osetlji- vosti i koje su stekle privilegiju, da se smatra jednakim grehom dirati u njih kao i štetiti opravdani narodni ponos. Tipična taka zabluda jeste — da je nedozvoljeno i opasno svoj rodeni narod uzimati za predmet svestra- nog, objektivnog naučnog ispitivanja, jer da postoji, inače, opasnost, da se taka proučavanja svrše sa štečenjem narodnog ponosa i opasnim sma- njivanjem ili uništenjem potrebnog narodnog samopouzdanja. Branitelji ove zablude veruju da se ni svom narodu, kao ni jednom predmetu po- štovanja i ljubavi, ne sme odviše približiti, nego mu se samo iz daleka čuditi, i da ga se ne sme tačno poznavati, nego samo gledati u maglovi- tim, mistično rasplinutim konturama. Ti dobronamerni romantičari drže, da se može i mora zadržati čovekova čežnja za istinom pred izvesnim predmetima na odredenoj distanciji, te da se preko nje nikako ne sme preči, da bi se tako utvrdena, davno skamenjena mišljenja i maštanja o milim predmetima za svu večnost nepromenjena održala. Čovečijoj, medutim, težnji za istinom nemogučno je stavljati brane i odredivati granice, bar za duže vremena je to nemogučno, jer ih duh čovečiji, olji razvoj ne trpi nikakva ograničenja, a pre a posle mora kao umetničke prepreke svom napredovanju oboriti. Stoga je cela borba, da se mili predmeti naučno ne proučavaju, bez ikakva izgleda na uspeh, jer se * Predavanje, održano pred ljubljanskom sekcijom Udruženja Jugosl. Učitelj- stva 8. XII. 1923. želja za doznavanjem istine nikako ne može obuzdati i ugušiti. Ova borba je, dalje, ne samo bezizgledna, nego i štetna, jer, sprečavajuči ozbiljno naučno proučavanje svih milih predmeta, ona če ih izložiti po- vršnom kritikovanju, prkosnom negiranju i drskom ismehavanju, koji su mnogo opasniji, i kojih su posledice mnogo strašnije nego li savesnog naučnog istraživanja, koje drži istinu kao jedinu svoju svrhu pred sobom. Istine se pak nikada ne treba bojati, niti je se može ubojati, jer če ona tamu svih zabluda i svih namernih laži — bilo pre, bilo posle — i onako rasterati, ili bar rasvetliti, te je zato svaka borba protiv nje bezuspešna. I ono, dakle, što nam je najmilije, svoj rodeni narod, nije opasno i štetno naučno proučavati, nego je, naprotiv, velika opasnost u tome, da se svoj narod ili nerazumnom ljubavlju obožava ili nerasudnom kritikom nipodaštava. Sve, razume se, radi želje da se narod krene u svome raz- voju putevima, koji če ga dovesti pouzdanoj i sjajnoj budučnosti. Na- rodna budučnost, medutim, može se osnivati samo na tačnom poznavanju prošlosti i svestranom znanju o njegovoj sadašnjosti. Na pesku zida, ko na maštanjima — povoljnim ili nepovoljnim — izdiže zgradu narodnog razvoja, jer ovaj zavisi ne od fiktivnih, nego od faktičnih bioloških, inte- lektualnih i moralnih sposobnosti u narodu, a te se mogu dokučiti samo naučnim proučavanjem svoga naroda. Narodni voditelji mogu samo onda koncipirati realne planove o državnoj i kulturnoj politici, ako imaju tačne nazore o sredstvima za izvodenje svojih namera — dakle o svim biološkim, intelektualnim i moralnim narodnim sposobnostima — a narod sam može samo onda svesno sudelovati u opštim državnim i narodnim poslovima, ako ima zdravo osečanje i tačne slutnje o svojoj celokupnoj faktičnoj snazi i o mogučnostima da se ona upotrebi. Laskanjem pak, kao i pogrdivanjem, se tako zdravo osečanje i mogučnost tačnih slutnji za odlučne momente u narodnom razvoju ne stvara. nego samo nezavije- nim, dobronamernim i ozbiljnim naučnim istraživanjem. * * * O potrebi i koristi naučnog proučavanja svog naroda, mislim, da nije potrebno još više dokaza redati, pošto su najznamenitiji utvrdeni, a drugi če biti tokom razlaganja — na svome mestu — istaknuti. Pitanje je, sada, kako se organizira i izvodi naučno proučavanje svog naroda? Organizacija rada oko naučnog proučavanja svog naroda mora po- čivati, prvo, na opštim principima svakog naučnog rada uopšte, mora se, dalje, ravnati po metodama, koje su s uspehom upotrebljene kod drugih naroda, sa stalnim vodenjem brige o tome, koje naše naročite potrebe i naši specijalni problemi iziskuju osobite metode u radu. Za svaki naučni rad u oblasti duhovnih nauka potrebno je, pored ostalih redovnih naučnih zahteva, posepce naglasiti što je moguče veču objek- tivnost u radu. Stoga se ona i ovde mora izrično spomenuti i mora se s naročitim akcentom naglasiti, da se prava ljubav prema narodu doka- zuje najpouzdanije na taj način, da se izučava i svoj narod, kao i svaki drugi objekat proučavanja, dobronamerno, ali bez predrasuda i bez na- mera koje nemaju nista zajedničko s naukom. Što se s večom objektiv- nošču postupa, to če se brže i pouzdanije do istine dospeti, a to je glavna svrha rada. Pri organizaciji, dakle, posla oko naučnog ispitivanja naroda mora se, prvo, držati na umu naučna objektivnost, moraju se, drugo, imati pred očima strani primeri i naše specijalne potrebe i, naposletku, nikako se ne sme s uma smetati svestranost u proučavanju. Stoga je prva osnova za proučavanje našeg naroda njegovo antro- pološko (paleoantropološko) istraživanje, da bi se njime utvrdio kvalitet njegova telesnog sastava i upoznali elementi od kojih je naša rasa — ne- jedinstvena kao i sve moderne rase — složena. U najtešnjoj vezi s an- tropološkim izučavanjem je antropogeografsko, kome je svrha da utvrdi uticaj geografske sredine na čoveka i čovekov uticaj na nju. Pošto je taj uticaj dug, to se on mora pratiti kroz sve vekove narodnog razvoja, te su tako i antropogeografska proučavanja čvrsto skopčana s istorijskim, u kojima se pored uticanja prirodne sredine na razvoj naroda prati i uti- caj političke sudbine i kulturnog razvijanja, jer su rasa, prirodna sredina, te politički razvoj i duhovna sredina glavni elementi u formiranju današ- njeg i telesnog i duhovnog narodnog stanja. Oni su glavni faktori od kojih zavisi današnji telesni i duhovni sklop svakog, pa i našeg naroda. Dok je telesni sastav relativno lako utvrditi i brojevima čak fiksirati sliku telesnog stanja narodnog, dotle je svaki duhovni profil naroda mnogo teže dati. Antropološka, antropogeografska i istorijska proučavanja moraju se dopunuti još s etnografskim študijama, koje se bave svima materijal- nim i duhovnim produktima u masi kod svakog naroda, izučavajuči pro- dukte manuelnog rada s podjednakom prilježnošču kao i produkte duhov- nih napora, koji su sačuvani u celokupnoj narodnog tradiciji. Koliko je ovaj posao komplikovan i koliko on zahteva mnogo takta, toliko su još teža etnopsihološka proučavanja, kojima je svrha, da iz svih spomenutih činje- nica saberu pouzdan materijah da ga dopune proučavanjem najtanjih ema- nacija duhovnog narodnog života, te da na toj osnovi pokušaju pronači glavne elemente i povuči glavne črte narodne duše, da pokušaju izraditi narodni duhovni tip. onda, njegove varijetete i grupe, koje su nastale zbog naročitih materijalnih i duhovnih uticaja na odredene narodne de- love. Dok sve dosad spomenute grane narodnog proučavanja polaze od pojedinca, a završuju se s proučavanjem celog naroda, ili njegovih velikih delova, najčešče jasno geografski ograničenih, dotle najnovija metoda proučavanja naroda ne obrača toliku pažnju na pojedince kao jedinice. ili kao članove odredene teritorijalne narodne grupe ili celine, nego se bavi pojedinicima kao delovima društva, u prvom redu shvačenog kao r ekonomske i političke celine — to su sociografska proučavanja. Ona su započela s proučavanjem ekonomsko jednolikih društvenih grupa, jedne vrste fabričkih radnika, jedne vrste rudara itd. i sad su se razvila u veoma zanimljiv i koristan način narodnog proučavanja uopšte, kome je svrha da dobije ne samo potreban materijal za razboritu kulturna i so- cijalnu politiku, nego i za naučnu sociologiju. To su glavne grane i najvažnije metode u proučavanju svakog na- roda, s pomoču kojih se može dobiti dovoljno pouzdana i svestrana pred- stava o telesnom sastavu naroda, o njegovim biološkim, intelektualnim i moralnim sposobnostima, kao i o ekonomskom stanju i političkim i kulturnim nazorima. Svaki drugi način, da se dobije tačan i svestran sud o jednom narodu, nije pouzdan, osobito nisu pouzdani površni utisci, na brzu ruku i nesistematski stečeni i lakomisleno generalisani, koji daju sasvim pogrešnu sliku naroda i njegovih delova, koja pred naučnim istraživanjem dobivenim rezultatima redovno izgubi svaku vrednost. Pitanje je. sada. kako mi stojimo s ovde utvrdenim granama naučnog proučavanja našeg naroda uopšte, a Slovenaca naročito? # * * Antropološka i paleoantropološka izučavanja na čelom našem etni- čkom području nisu. tako reči. sistematski još ni započeta. Paleoantropo- loška istraživanja činjena so samo u slučajno otkrivenim jugoslovenskim grobovima, najviše u Bosni i Hercegovini, onda u Hrvatskoj, prilično u Sloveniji, a sasvim malo u Srbiji. Ona su, dakle, potpuno fragmentarna, a ispitivanja za naše doba su ista taka i još jednolika, jer su činjena me- renja i opažanja gotovo jedino na mladičima (vojnicima) i na školskoj deci. S antropogeografskog gledišta počeo je stručno i sistematski pro- učavati celi Balkanski Poluotok, a naročito srpski deo našega naroda na njemu. Jovan Cvijič. Počeci njegova rada padaju u 90-te godine pro- šloga veka, kada je on prvo sam, a zatim potpomognut lepim krugom spremnih, razboritih i rodoljubivih učenika i ljubitelja započeo smišljenu i dobro organizovanu akciju za naučno proučavanje našeg naroda, s oso- bitim obzirom na metanastasička kretanja i psihičke osobine. Čvrstu osnovu za rad stvorio je on pak tek time, što je 1896. izradio, u obliku pitanja. Uputstva, koja su bila putevod svakom ispitavaču naselja i psi- hičkih osobina. po kojima je imao odgovoriti na sva tamo stavljena pi- tanja. Na taj način je sabran bogat materijal odlične vrednosti, koji je več svojom masom i, vremenom, sve tanjom i večom oštrinom posma- tranja upučivao na sve bolje usavršavanje metoda za ispitivanje; Uput- stva su izradena. zbog lokalnih razlika, za Srbiju. za Bosnu i Hercego- vinu i za Staru Srbiju i Makedoniju. Godine 1902. napisao je Jovan Cvijič svoju temeljnu študiju Antropogeografski problemi Balkanskog Poluostrva, u četvrtom tomu Srpskog Etnografskog Zbornika (Srpska Kraljevska Akademija. Beograd), koja je tek omogučila istraživačima da dublje u problem antropogeografskog proučavanja prodru i da ga s po- uzdanijim uspehom provode. Tad su izdana opet i Uputstva za prouča- vanja sela, koja su, dopunjena, štampana još 1911., gde je dodan spisak svih proučenih naselja. Po njemu se vidi da je Srbija, s te strane, naipot- punije proučena, a ostale srpske oblasti relativno veoma slabo, najslabije Vojvodina. Za proučavane Vojvodine je sastavio Jovan Cvijič 1922. na- ročita Uputstva za ispitivanje porekla stanovništva i psihičkih osobina (Matica Srpska, Novi Sad). Dosad je, medutim, izišla samo jedna študija iz savremene Vojvodine: Markovič R., Indija, prilog za proučavanje na- selja u Vojvodini (Matica Srpska, Novi Sad), a iz stare Vojvodine je u dvadesetšestoj knjiži Srpskog Etnografskog Zbornika prikazao Mita Kostič postanak srpskih naselja u Rusiji; to je, inače, početak istorij- skog dela ovosr Zbornika. I ovako. još nepotpun, predstavlja Srpski Etnografski Zbornik sam sobom. najozbiljniji i najopširniji naučni napor iz oblasti svih naših nacionalnih nauka. Mi gledamo u nj s lepim nadama i opravdanim ponosom, dok stranci nalaze u njemu razloga za naročiti respekt prema nama. Čak se u Americi, zemlji velikih mogučnosti, pro- čulo kao da su Srbi iznašli siguran način da upoznaju i fiksiraju dušu na- rodnu, što nama, medutim, lebdi samo kao daleki ideal pred očima. Oslanjajuči se na svoja mnogobrcjna posmatranja i ogroman materijal, delimično več od istraživača odlično svezan i obraden u sineteze niže vrste, pokušao je Jovan Cvijič smelim potezima, u glavnim konturama ocrtati naše glavne narodne tipove i njihove varijetete. Te su sinteze, ra- zume se, samo privremene, dok materijal ne bude još bogatiji, još bolje naučno proveren i još bolje obraden. Ali glavne linije deljenja i osnovne črte regionalnih karakteristika ipak če svakojako ostati. Bar za najzna- menitije naše tipove če ostati, osobito za dinarski, koji je po svojoi ra- sprcstranjenosti i znamenitosti u našem istorijskom razvoju privukao naj- veču pažnju na sebe. Neprilika je, medutim, baš kod njega u tome. što se Jovan Cvijič nije nikako mogao usuditi da tačno odredi njegovu rasprostranjenost na slovenačkim tlima i da i tu uglavi njegove granice. te da odredi u njemu, i u slovenačkom delu. varijete i grupe, jer, kako u svojoj raspravi Jedinstvo i psihički tipovi dinarskih južnih Slovena (1914.) sam veli, sasvim malo poznaje Slovence — manje no Sloveniju (Govori i članici, II, 78.) Slovenci su, dakle, neispitan deo našeg naroda s antropogeografskog i etnopsiholcškog gledišta. i. ko hoče savesno da postupa, ne može ništa pouzdano tvrditi o narodnom slovenačkom karak- teru i o tipovima, varijetetima i grupama u njemu. Na karti, gde su prika- zani tipovi našeg naroda, Slovenija je, faktično, beo prostor, a pošto se praznina u nauči bar hipotezama popunjava, to je Jovan Cvijič morao pokušati u svcm velikom francuskoml delu dati karasteristiku Slovenaca^ koja bi bila približno tačna (La Peninsule Balkannique, 517.—20.), isto tako i u svom poznatom praškom predavanju o Jugoslovenima, ali je on, bez sumnje. najbolje svestan. kako su ti pokušaji, u onom delu gde je govor o Slovencima, slabi i nepouzdani, jer su izradeni na osnovu malo opažanja i površna znanja. Znanje, dakle, o slovenačkom delu našeg naroda je s te strane naj- neznatnije i najnepotpunije, te otuda dolaze i tako diametralno različiti sudovi i nazori o Slovencima, koji nisu ništa drugo do smele ili lakomi- slene generalizacije. Mi čemo imati prava tek onda stvarati i izricati sud o Slovencima i dati sliku slovenačkog karaktera s njegovim tipovima, varijetetima i grupama, dok nam antropogeografska i etnopsihološka proučavanja dadu bar toliki materijal nesumljive naučne vrednosti koliko ga imamo o Srbima. Pa i onda da če se morati s mnogo obazrivosti i tak- tičke uzdržljivosti postupati, jer su za Slovence — osim antropogeograf- skih proučavanja — potrebna još bar istorijska i sociografska, u mnogo večoj meri nego li za patrijarhalne delove našeg naroda, pa da o njima izradimo što tačniji i potpuniji sud. Danas su, naime, Srbi, gde god žive, največim delom skorajšnji do- seljenici, medu kojima su samo otoci i neznatne grupe starinaca, a isto tako i Hrvati, ispod Zagrebačke gore i Kalnika i ispred Jadranske obale Samo mali deo Hrvata. Zagorje i delom otoci Jadranskog Mora. žive ve- kovima na svojim ognjištima, sa velikim teretom istorijskim razvojem formiranih tradicija i dugo staložavanom socijalnom strukturom, koje je teško proučavati. Slovenci su, medutim, od mnogo veče cesti starinci na svojim današnjim sedištima. Njih je, istina, zapljuskivao talas migracija dugo vremena sa severozapada, gurajuči nemačke koloniste u slovenačku zemlju, a od turških invazija su se i srpskohrvatske migracione struje prelivale preko Slovenaca i preplavljale osobito doljnu Kranjsku i Ptuj- sko polje s vencem bregova oko njega, te su ostavljale svoje tragove u jugoistočnom delu slovenačkih krajeva. Osim tih kretanja u masama, nemačkih sa severozapada i srpskohrvatskih s jugoistoka, bilo je u Slo- veniji iznimno mnogo strane, najviše nemačke i talijanske, pojedinačke penetracije i, naposletku, i metanastičkih slovenačkih kretanja. No sve te kretnje nisu ipak oduzele slovenačkim predelima tip zemalja starincima. uglavnom. nastanjenim, te če naučno proučavanje Slo- venaca s te strane, več zbog toga, s čisto naučnog gledišta, biti neobično zanimiljivo i poučno. Pošto su, dakle, nepretrgnuti istorijski i socijalnl razvoj vekovima jednomerno i jednoliko na Slovence delovali, to je time komplikovanost proučavanja Slovenaca, osobito uporedenja s našim patri- jarhalnim predelima lake i providne društvene strukture, veoma velika. Slovenci su izrasli iznad mogučnosti da ih se samo etnografskim meto- dama proučava. Srednjeevropska civilizacija je slovenačko društvo to- liko preobrazila i diferencirala, da se ono bez istorijskih i, naročito, so- ciografskih ispitivanja nikako ne može u potpunosti razumeti. Stoga je, dakle, Slovence mogučno ispitivati samo ako se sjedine antropogeograf- ske (etnografske i etnopsihološke) metode proučavanja s istorijskim i so- ciografskim. Pitanja pak za ovako komplikovan i odgovoran posao nije mogučno nasumce izraditi, nego je najbolje, pored istorijskih proučavanja, za koja je inače utvrdena metoda, vršiti antropogeografska istraživanja na osnovu Uputstava Jovana Cvijiča i sociografska na podloži sociograf- skili Uputstava Mirka Kosiča (Matica Srpska, Novi Sad), koja su sastav- ljena s osobitim obzirom na Vojvodinu, iza Slovenije našu najcivilizovaniju oblast, te stoga za nju dovoljno pogodna. Kao lepa pomoč mogu poslu- žiti u ovom naučnom radu oko proučavanja Slovenaca mnogobrojna i obično savesna lokalnoistorijska proučavanja, kod kojih se često lokalni patriotizam — ukoliko je istinu iskrivio — da pri proučavanju lako eli- mirati. S lokalnoistorijskog gledišta je Sloveniju, dakle, lako nastaviti proučavati i na več stečenim rezultatima dalje zidati. Od tih istorijskih študija o slovenačkim krajevima naročito se moraju, za svrhe o kojima je reč, spomenuti študije o nemačkoj kolonizaciji, redovno dobro izradene, koje su podobne da budu deo pouzdane osnove i za proučavanje sadaš- njeg narodnog stanja. Srpskohrvatsko pak koloniziranje slovenačkih ze- malja je, isto tako, več od Bidermanna i Lopašiča upučeno dobrim prav- cem i ima se samo dopunjavati i kontrolirati. Ne smeju se zanemariti ni mnogobrojne monografije o pojedinim parohijama, iako im je glavna svrha ne naučna, nego lokalnopatriotska i pedagoška, onda, študije o celim kra- jevima i pokrajinama. Sve je to pogodan materijal, ali često veoma opa- san zbog, katkad. nenaučnih svrha, radi kojih je sastavljan, kao i zbog če- stih težnja za literarnim efektom, zbog kojih je istina deformirana. Bez tih svrha je suhi statistički materijal, koji je za slovenačke krajeve obilan i. preko urbara, ide relativno veoma duboko u prošlost, te ga se mora s naročitom brižljivošču potpuno eksploatisati osobito u sociografskim proučavanjima. kojih če rezultati na taj način dobiti visok stepen sigurno- sti i preglednosti i osobitu moč ubedljivosti. Dok je grade ove vrste kod Slovenaca veoma mnogo, veoma dobre i mnogovrsne — samo je treba sabrati i obraditi — dotle je etnografske grade uopšte malo, a još manje je besprikorno sabrano. Narodne pesme, priče, poslovice, verovanja i običaji moraju se stoga što pre pismeno fiksirati, jer je njihovo potpuno nestajanje — u časnoj starinskoj sadržini i formi — kod Slovenaca naj- naglije, pošto tu nivelizatorska tendencija moderne civilizacije ranije etnografsko šarenilo i harmoničnu skladnost u raznolikosti primitivnog narodnog života več davno grubo uniformira i simplificira. Veliki deo Slovenaca sada naglo postaje fabrički i rudarski radnik, što za sobom povlači davno utvrdene i dobro poznate posledice za raznolikost i bo- gatstvo ranijeg duhovnog života. Prelazno stanje, koje je zahvatilo naš celi narodni razvoj, ovim je naglim procesom kod Slovenaca naročito komplikovano, pa se s mnogo brižljive umešnosti i s mnogo naučne sa- vesnosti mora proučavati da bi se dobili tačni profili širinom svih Slo- venaca i duž pojedinih slojeva. Osim naučnog saznanja, do koga nam je u prvom redu stalo, dobiče se na taj način pored jasne predstave o bio- loškim, intelektualnim i moralnim sposobnostima Slovenaca i odličan ma- terijal za svestrano uticanje na tok narodnog razvoja u slovenačkom delu našeg naroda. Samo tako če se moči utvrditi faktične narodne najpreče potrebe, jedino tim načinom če se moči doznati prave intelektualne i mo • ralne narodne snage i utvrditi napon razpoložive energije u njima. * Prvi nuždan korak za početak posla oko naučnog proučavanja Slo- venaca i za njegovu polaganu organizaciju, mislim, da je več učinjen. Prva monografija o slovenačkim naseljima več se izraduje, prema svima načelima, koja sam ovde utvrdio. Ona če obuhvatiti istočni deo Barja i Ižance. dakle koloniste i starince. te tako u sebi dati odmah primer i za jednu i za drugu vrstu slovenačkih naselja. Več s njom če se moči, bez sumnje, mnogo dopuniti i modificirati i Cvijičeva Uputstva za antropogeo- grafska i etnopsihološka kao i Kosičeva za sociografska proučavanja, s ob- zirom na Sloveniju. Ali, biče potrebno izraditi još čitav niz ovakih mono- grafija, prvo o krajevima za koje se drži da su kod Slovenaca predstav- nici različitih tipova, pa da se tek onda s uspehom i sistematski izrade uputstva za svestrano naučno proučavanje Slovenaca, koja če nam dati mogučnost da utvrdimo slovenački narodni karakter, njegove tipove. varijetete i grupe. To če biti korist za čistu nauku, a sabrana grada če biti i odličan materijal za potukaz u vodenju svih opštenarodnih poslova. Ne sumnjam, da če se rodoljubiva narodna inteJigencija, osobito uči- telji i študenti, s neugasivim žarom i s čeličnom istrajnošču posvetiti poslu oko naučnog proučavanja Slovenaca, ne samo — kao što su stari govorili — radi toga, što je sramota, zbog neznanja, biti tudinac u svojoj otadžbini i u svom narodu, nego radi toga, da bi upoznali slovenački narodni karak- ter, da bi utvrdili slovenačke biološke, intelektualne i moralne sposob- nosti i da bi tako dobili pouzdanu osnovu za razborito uticanje na pravac i sadržinu našeg celokupnog nacionalnog i državnog progresa. Opomba: Kdor se zanima za proučavanje v zmislu gornje razprave vseučil. prof. g. dr. N. R a d o j č i č a, naj se obrne na UJU poverj. Ljubljana, na kar se mu pošlje brošure z obrazloženjem tega proučavanja. — UJU poverj. Ljubljana.