Davorin Majcen: Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. 477 Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. Priobčil Davorin Majcen. ed literarno zapuščino Trdinovo, ki jo je hranil dozdaj g. dr. A. Poznik,x notar v Novem mestu, se nahaja v obilici raznih pisem pisateljevih osebnih prijateljev, urednikov, literatov in slovanskih politikov tudi prošnja, ki jo je Trdina 1. 1874. poslal „Vi-sokoj-kr. zemaljskoj vladi kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Zagrebu", da bi ga spet nastavila kot rednega profesorja, ker je bil, kakor znano, za vlade zloglasnegaa Bacha pred časom upokojen. Ker to ni navadna uradniška prošnja, kakor jih je nakopičenih po raznih uradih v zasluženi pozabnosti na tisoče, ampak znamenit dokument za poznavanje individualnosti enega najoriginalnejših naših pisateljev, jo objavljam v „Zvonu", prepričan, da se zanimajo za usodo pisatelja prekrasnih „Bajk in povesti o Gorjancih" tudi širši krogi slovenskega občinstva, ki ga pač ne bo motilo, da je ta prošnja spisana v hrvaščini. Glasi se v izvirniku doslovno takole: Visoka kraljevska zemaljska vlado kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije! Pokorno podpisani služio je dve godine kano namestni učitelj, a dvanajst godina kano pravi gimnasijalni profesor u Hrvatskoj. Usled različitih osvada i posle dugotrajnih iztraga bio je umirovljen 1. srpnja 1867. Naj teža osvada je glasila, da buni školsku mladež proti dinastiji, državi, crkvi, veri itd. Pokorno podpisanomu o tom ne treba mnogo govoriti. Ovakova nepodobština zove se zločin i spada pred sud. Radi nje bila je i proti njemu povedena kaznena iztraga, koja svršila se je tirne, da je naj prije kr. zemaljski sud u Zagrebu, a zatim i kr. županijski sud na Reci tužbu zabacio radi pomanjkanja čina. Ovim rešenjem bila je bez dvojbe izrečena podpuna nevinost obtuženikova. Pokorno podpisani usudjuje se progovoriti nekoliko reči o svojem službovanju. Propisani izpit položio je u Beču za čelu gim-nasiju g. 1853. Buduči izpitan po novoj sistemi medju prvimi, bio bi si lahko našao svoj kruh u Ljubljani, Trstu, pa i u istom Beču ali nije htio. Da uteče oblasti tudjega jezika i potrebi nemačkoga 1 Gosp. dr. Pozniku izrekam na tem mestu iskreno zahvalo za prijaznost, s katero mi je prepustil vso Trdinovo literarno ostalino, kolikor je je bilo pri njem. 112 478 Davorin Majcen: Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. predavanja došao je na gimnasiju varaždinsku. Posle dve godine bio je imenovan c. kr. profesorom i premešten na Reku. Ako itko, to može tvrditi o sebi on, da je privelo ga u učiteljski stališ istinito zvanje i nutarnje nagnutje. S toga obavljao je svoju službu lahko, radostno i točno te činio i više nego mu je stroga dužnost nalagala. Podučavao je mladež ne samo u školi, več mnogo puta i na šetnji ili kod kuče, dapače, kada je bolovao, i u postelji. Školi žrtvovao je sve svoje sile, jer je nije smatrao za teret, koj mu je nositi za nevolju, da ga hrani, več za mesto naj milije zabave i duševnoga v odmora. Skolski praznici su čestu mu dosadjivali, školski sati i posli nikada. Jer je ljubio dijake kano rodjenu decu, ljubili su i oni njega te ga rado slušali i poslušali, da jih nije trebao mnogo opominjati i siliti na red ili marljivost. Medju učiteljem i učenici razvilo se je naj iskrenije prijateljstvo, koje uztrajalo je sve do dana današnjega. Osim historije i geografije predavao je sedam ili osam godina grčki, jedanajst godina hrvatski jezik i nekoliko polugodišta takodjer latinski. Sve ove predmete trsio se je tumačiti istom temeljitošču i sdušnošču te jih učinio zanimivimi i jasnijimi time, da jim je dao po mogučnosti narodni pečat i značaj. Klasičke jezike prispodabljao je s slavenskim ne samo glede oblika i skladnje, več i glede misli i pojmova. Uz Homera ležale su mu uvek junačke narodne pesme, koje razjašnjuju mnoga mesta bolje od naj učenijih nemačkih tu-mača. U historiji i geografiji obazirao se je naj više na slavjanske narode i zemlje, za opis trojedne kraljevine trebao je na pr. naj manje mesec dana. U povesti sledio je svoje osvedočenje, dobiveno iz posledaka znanstvenih iztraživanja i vlastitoga razmišljanja. Držao se je zlatnih pravila: a) da se u školi ne sme nista kazati, što nije istina, b) da ne treba kazati svega, što je istina i č) da se ne sme nista tako izostaviti i zamučati, da bi pokvarila se prava slika hi-storičkih lica i dogadjaja. Pokorno podpisani govorio je mladeži na dan cesto po pet sati i više. Naravski je, da nije mogao klasti svake reči na tanka merila. Gdekoji izrazi bili su mu bez dvojbe preostri ili prekrupni ali radi posve ozbiljnoga smera svojega delovanja je uveren, da nisu nikoga sblaznili, osobito, ako se pomisli, da duh našega jezika ublažuje smisao mnogim rečim, koje bi u prevodu tudje uho uvredile. Glede hrvatskoga jezika moram osim toga pri-metiti sledeče: 1. Ja sam položio izpit iz povesti, zemljopisa, crkvene i nove slovenštine, ne pako iz hrvatsko-srbskoga jezika i dotične književnosti. Za ovaj predmet nišam se jagmio, bio mi je naložen. Svoje ravnatelje molio sam više puta, da mi ga oduzmu i predadu Davorin Majcen: Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. 479 kojemu strukovnjaku i Hrvatu, buduči mi nije činilo se shodno i prilično, da ga predaje Slovenac, koj greši i s naj boljom voljom svaki hip proti štokavskemu naglasu a cesto i proti posebnostim hrvatskoga sloga. Ovu okolnost moram več zato iztaknuti, jer me je postigla kazna (mirovina od 300 forinti u 36. godini života ne može zvati se drugčije nego naj težom kaznom) uprav radi hrvatskoga jezika, dakle radi predmeta, koga po zakonu nišam bio dužan predavati. 2. Kad sam se ovoga predmeta več latio, htio sam ga i svladati i onako tumačiti, kako zapovedao je zakon. Bilo je to vrlo mučno. O povesti narodne literature nije se napisala do tada još nijedna školska pa niti druga koja poveča knjiga. Iz ovoga uzroka je nije sistematički i pragmatički, koliko mi je poznato, nijedan profesor na nijednoj gimnasiji predavao osim mene. Ja sam si ju sa-stavio sam iz izvora, raztresenih u sto različitih knjigah i časopisih. Tada nišam mogao slutiti, kako pogibeljna biti če za me ova marljivost. Moja historija hrvatsko-srbske literature nije bila i nije mogla biti delo savršeno. Njezine nedostatke sam dobro znao i čutio te sam ju zato i svake godine savestno izpravljao i umnožavao. Ako isto na svetu, mora biti slobodna kritika književna, jer bez nje neima napredka literaturi. Došao sam simo tamo do posledaka, koji se nisu slagali s običnim mnenjem. Dignuo sam n. pr. visoko Nalješkoviča ali nišam priznao klasičnosti ni Palmotiču, ni M. Rel-koviču pa niti istomu A. Kačiču, premda je on medju svimi pesnici svojemu narodu možda naj više koristio. Radi toga predbacivala mi se je strast i pristranost, nu po duši mogu kazati, da bez razloga. Pisatelje presudjivao sam strogo ali ne zlobno. Ja bi naj volio, kada bi bili svi sami prevejani klasici. Istom strogošču kako delovanje tudje sudio sam i svoje. Napominjuči prevode Homera na slavenske jezike, rekao sam iskreno, da ono što sam preveo iz njega ja u „Slovenskoj Bčeli" ne valja nista i ne može nista valjati, jer nišam sam pesnik. Govoreči o narodnih historicih nazvao sam svoju povestnicu slovenskoga naroda nezrelim plodom svoje nezrele mladosti. 3. Historije hrvatsko-srbske literature nišam diktovao niti uzajimao komu svojih rukopisa. Pripovedao sam ju na izust i mladež je za menom pisala. Nu ja se nišam zadovoljio tim, da si zapamti samo ono što čuje od mene, htio sam ju prisiliti, da počine i sama misliti i raditi. Neprestano davao sam joj u ruke knjige boljih pisaca, da jih pročita, da si stvori o njih i svoj sud, da si napiše iz njih izvadak te mi pokaže, kako jih je razumela i što je iz njih naučila. Isto tako sam ju nagovarao, da se upozna s kritikom drugih 480 Davorin Majcen: Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. muževa, nalazečom se u predgovorih novih izdanja starih knjiga ili u literarnih časopisih i u obče sa svimi razmerami, koje su na-predak književnosti ili pospešivale ili zadržavale. Marljiviji i bistro-umniji mladiči su me poslušali te proplitali moju povest i svojimi opazkami i primetbami, medju kojimi bilo je dakako i dosta nezrelih i neumestnih. Svoju mudrost i nemudrost crpili su nekoji i iz saborskih govora i razprava koje su našli u novinah. Kako je gorski potok bujan i silovit, biva i vatrena mladež cesto burna i »radikalna", dopadaju se joj naj više misli drzovite, nenavadne, nove, exclusivne i excentrične. Njezini junaci zovu se Starčeviči, Miletiči i. t. d. Ona piše sve živimi i vapijučimi bojami. Znanstvena treznost i umerenost dolazi joj istom s godinami u težkočah i ne-sgodah praktičnoga života. Nije se dakle ni malo čuditi, da su primešali nekoji mojih mladih slušalaca historiji narodne literature koješta nerazboritoga, što se je kasnije sve pripisivalo meni, kao da sam tobože ja ovako pripovedao. Moja nakana je bila sigurno dobra; htio sam mladež duševno vežbati, priučiti ju na samosud i samorad ne pako na psovanje počitovanja dostojnih osoba i slavnih čina-Povod iztragam proti meni dao je uprav rukopis nekoga odličnoga dijaka, koj je htio izdvojiti, misleči, da je on kriv nesreči ljubljenoga učitelja. U ostalom moram i sam priznati, da je moja historija i kritika hrvatsko - srbske književnosti u tom zbilja pogrešila, da je obsizala i proizvode živih pisatelja. Ovu pogrešku barem ponešto izpričava okolnost, da me je navela nanju uprav školska čitanka, koja je takodjer napunjena deli živečih još pisaca ili njihovih nedavno umrvših drugova i predšastnika. — U obče morao sam čuti težki, za me pregorki prigovor, da kvarim školsku mladež. Ako bi se mogla ova ogromna krivica mi dokazati, zaslužio bi ja bez dvojbe veliku, dapače naj veču kaznu, koju zakon poznaje. U ovom slučaju morao bi ja sam priznati ne samo to, da mi se je dogodilo pravo, več bi morao i dalje poči te reči, da se je postupalo samnom preblago, da nišam vredan ni novčiča mirovine. Mnogo sam razmišljao, nišam li zbilja što takova govorio ili radio, čime bi se bili povereni mi učenici mogli zavesti stranputice i sunovratiti u bezdan nenravnosti. Izpitavao sam savest, nu ona je sve mirovala i šutila, duša mi je svedočila, da nišam navalio nanju nikada ovoga neoprostivoga greha. Svoje dijake pod-ticao sam vazda na krepostan život, na značajnost, na požrtvovnost za sve, što je dobro, plemenito i uzvišeno. Svakomu učitelju su naj stroži i naj pravedniji sudci njegovi bivši učenici. Ja mogu biti zaista Davorin Majcen: Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. 481 zadovoljan z mnenjem, sto ga imajo o meni moji. Jednoglasno sa-žaljivali su moju sudbinu i potvrdili štetu, sto me je škola izgubila. Da bi mogao laglje živeti, hteli su me podupirati i novcem. Više od sto i četirdeset njih poslalo mi je adrese, pune naj toplije lju-bavi i naj dubljega počitovanja, u kojih su mi se zahvalili na svih dobrih naukah, što su jih od mene primali. Na ove adrese mogu se tim više pozvati, jer su jih moji nekadašnji dijaci priobčili i u različitih domačih i tudjih novinah. Nisu me zaboravili ni onda, kada sam več davno bio preselio se ovamo u Dolenjsku. Nekoji nisu marili niti za daleki put niti za veliki trošak te su mi došli u pohode, da me vide još jedan put i da mi izkazu i ustmeno ona čuvstva, koja su mi bili izrazili u adresah. Učitelj, koj dobiva od svojih učenika toliko izjava i znamenja naj iskrenijega saučašča, jih le nije mogao kvariti. Uprav u mladeži je moralna čut naj budnija i naj tanja. Coveku, koji ju je zaveo i izopačio, nije se još nikada zahvaljivala, več ga je prezirala i proklinjala. Naj bolji dokaz moje nedužnosti glede ovoga prigovora su činjenice. Jer me je mladež ljubila, imao sam nanju u svakom obziru znatan upliv. Da je bio ovaj upliv zbilja zao, ne bile izostale niti zle posledice, mladiči bi se bili ne samo kvarili več i pokvarili. Ali niti se nije našao dosele niti če se nači u buduče nijedan primer ove vrste i to je naravski: jer nisam nikoga kvario, nisam mogao nikoga niti pokvariti. Moji bivši učenici su sada čudoredni svečenici, sdušni činovnici, valjani učitelji itd. rečju, pošteni i počitovani ljudi, bili u kojem mu drago stališu. Bila se je o meni jako razširila te mi je takodjer mnogo škodila misao, da povlačim svoje učenike u vrtljog političkih i stra-načkih strasti. Toga nisam nikada činio. Kano inostranac uživao sam u Hrvatskoj vrlo ograničena politička prava. Kod izbora poslanika za "sabor smio sam dati svoj glas, sve drugo bilo mi je zabra-njeno, iste županijske skupštine bile su usled posebnoga zaključka rečke županije otvorene samo rodjenim sinovom trojedne kraljevine. Več iz ovoga uzroka me borba hrvatskih stranaka nije mogla toliko zanimati, osim toga činila mi se je tako mrzka, da nisam zanju niti volje imao. Povest me uči, da su politične stranke i za velike i svestne narode strašno opasne, za male i nesvestne pako uvek pogubne i ubitačne. Ja zazirem od svakoga razdora u domačem taboru. Onoga idealnoga stališta slavenske uzajamnosti, ljubavi, sloge i bratinstva nisam ja nikada ostavio niti ču ga ikada ostaviti. Moje neštetno negodovanje bilo je napereno proti svim strankam bez »Ljubljanski Zvon" 9. XXXI, 1911. 35 482 Davorin Majcen: Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. razlike, ili, bolje govoreči, proti strankarstvu, jer si osobito za slaba jugoslavenska plemena spasa ne mogu misliti bez sloge. Ovu istinu uvideli su u naj novije vreme svi razumni i pošteni hrvatski držav- nici i domoljubi te su se prekrasno dogovorili i složili i, kako po- kazuju več dosadašnji uspesi, zaista ne na kvar, več na naj veču blagodat domovini. Mladeži predavao sam historiju, geografiju, statistiku. Svi ovi predmeti razjašnjuju politične razmere. Isto tako morao sam u povesti narodne književnosti napomenuti sve političke dogadjaje, koji su uplivali na njezin razvoj. Ovakovom zakonom propisanom i dozvoljenom politikom sam se dakako mnogo bavio ali agitovanje nije me nikada i nigde veselilo. Za ovaj bučni rad mene narav nije stvorila, buduči mi nije podelila niti spretnosti, niti laskavosti niti govorničke zmožnosti. U prijateljskom krogu razgla- bali smo narodna i medjunarodna pitanja mnogo puta ali se ne bi moglo tvrditi, da su me zanimala više, nego moraju zanimati u obče svakoga izobraženoga čoveka. Nikada nišam delovao u ka- kovom političkom društvu ili klubu, izuzamši dva historička članka o rečkom pitanju nišam dopisivao niti u politične novine. Da mi je dopadala se agitacija, bio bi otišao posle svoga umirovljenja u Zagreb, Ljubljanu ili na koje drugo politično borište, ne pako u Novo-mesto, gde se u tom obziru ne da absolute nista činiti i opraviti. Tako pun činovnika i drugih odjnjih odvisnih ljudi kako r^ovo - mesto, nije možda nijedan grad u čitavoj Austriji. Medju njimi ima uvek gospode, koja su Jako neprijazna narodnomu životu i gibanju. Zameraju mi strašno več to, da s rodjenimi Slovenci govorim samo slovenski a ne nemački. Da sem kakav politički rovar, bila bi me več oddavna zanjušila i pograbila. Ali ja joj nišam dao prilike, bavio sam se svojimi etnografičkimi študijami i živio mirno, bez ikakova sukoba s uredi, sve do danas. Lanjske godine poludili su i slovenski domoljubi te se razdelili na dve, medju sobom bez- obzirno se pruče stranke. Ja s svoja stališta morao sam ovaj razdor osuditi; pristati nišam mogao uz nijednu stranku. „Staroslovenci" ponudili su mi uredništvo svoga „Slovenskoga Gospodam", „mla- doslovenci" mesto kod redakcije „Slovenskoga Naroda". Ja nišam primio niti one, niti ove ponude, jer smatram, kako rekoh, stra- načku politiku za pogibeljnu. Volio sam živovariti i dalje od svoje male mirovine u naj skrajnijoj bedi, bez ikakove udobnosti života (zimi n. pr. brez tople peči) nego služiti si plaču delom, koje se ne slaže s mojim osvedočenjem. (Konec prihodnjič). 542 Davorin Majcen: Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. Milena je bila odšla kmalu popoludne v svojo sobico in se tam zaklenila. Bilo ji je danes že ves dan tako čudno pri srcu, kakor še nikoli. Dasi je šlo vse po starem, vendar se ji je vsak hip zazdelo, da se mora kaj predrugačiti, ker ni vse v redu. A kaj ni bilo v redu, sama ni vedela. Prijela je to in ono reč v roke, ogledovala jo in jo hotela preložiti na drugo mesto, toda ko je že bila tam, je zopet videla, da je bil prejšnji prostor boljši ter jo je zopet prestavila. Dekle so jo začudeno gledale in majale z glavami, češ, kaj ji je, saj ni bila še nikoli takšna. Popoludne pa ji je postalo tako hudo, da ni mogla več prenašati navzočnosti drugih. Ko je bila sama v svoji sobi, je omahnila na postelj in zakrila glavo v blazino. Ko je proti večeru prišla zopet v kuhinjo, so se poznali sledovi solza na njenih očeh. Že dolgo ni bilo v Polajevi kuhinji tako tiho in žalostno, kakor tiste nedelje zrečer. Kaj je prineslo to mučno tišino tja notri tako nenadoma, tako brez pravega vzroka, kdo bi mogel to ugeniti! — (Dalje prihodnjič.) Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. Priobčil Davorin Majcen. /-"V" (Konec.) l(7Slasu o mojem tobožnjem političnom rovarstvu dala je po svoj Jr prilici povod narodna propaganda, kojoj sam se zbilja po-svetio. Južni Slaveni su večinom još strašno tupi, bez narodne svesti, bez ponosa, bez ikakova čuvstva za svoje pravice i dužnosti. Mnogi su tako propali, da bi volili biti Nemci ili Talijani nego ono, što jesu. Medju rodoljubi, ko j i su vojevali proti ovomu sramotnomu nehajstvu, proti ovoj naj groznijoj nevolji, koja nas pritište, stajao sam ja uvek u prvoj vrsti ali borio sam se oružjem, dopuštenim Bogom i ljudmi: mirnim, strpljivim i uztrajnim podučavanjem. Več u mladjahnoj dobi širio sam narodnu svest medju suučenici, rodjaci i vrstnici. Učiteljski stališ omilio mi je osim drugih razloga osobito i za to, jer mi je pružao tako krasnu priliku, odgajati mladi naraštaj u narodnom duhu. Kada sam došao iz Varaždina na Reku te si razgledao položaj i okolicu, zaplakala mi je duša. Sva inteligencija bila se je narodu izneverila; prosti puk čamio je u savršenom mrtvilu; siromah jedva je znao, da govori hrvatski, za Hrvata Davorin Majcen: Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. 543 nije se nitko čutio; iz potlačene Istre napredovala je talijanština, željna, pogutnuti i hrvatsko primorje. Fran Kurelac bio je do duše počeo uspešno sijati u mladeži seme domoljubja ali neprijatelji su ga posle kratka revnovanja srušili i od škole odstranili. Ja sam po-mislio, kako velevažan faktor je za narode more, kako malo ovoga toli dragocenoga mora je Slavenom ostalo i u kako užasnoj po-gibelji nalaze se i kukavni ostanci. Ni časak nišam oklevao, raditi ono, što mi je zapovedalo srce i zahtevala od mene patriotička dužnost. Podignuo sam iz nova barjak, koj je pao iz ruku Kurelcu, te ga nosio napred bez bojazni i prestanka sve do konca svoje službe, dakle čitavih dvanajst godina. Upotrebio sam svaku priliku u školi i izvan škole, da u hrvatskih srcih uzpalim hrvatska čuvstva, da oduševim dičnu primorsku omladinu za vladajuču ideju našega veka: za svoju narodnost, da joj ucepim u dušu uz ljubav za knjigu i neugasivu ljubav za slavsku, za hrvatsku domovinu. Posipao sam iskre narodne vatre po svih obalah kvarnerskoga zaleva, nekoje bacio sam i u zapadnu Istru, Kranjsku i Goričku. Nakana pošla mi je lahko za rukom kod živoglave dece rečke županije, kod dobričina kastavskih i bodulskih ali težak trud zadavali su mi ostali Istrani, naj veči ipak Rečani, koji su bili do zla boga izopačeni i oporni. Nekoje trebalo je, dok su se osvestili, po dve, tri godine buditi. Jer sam postupao po zrelo promišljenoj osnovi, urodio je moj neumorni rad obilatijim plodom, nego sam se ikado mogao nadati. Izmedju svih učenika, bivših duže vremena pod mojom oblašču, odmetnu se je samo jedan u Talijane, svi drugi postali su verni sinovi i prijatelji svomu rodu. Oni čestiti muževi, koji povračaju pred našima očima tako lepim uspehom nov život mrtvoj Istri i Kvar-nerskim otokom, došli su večinom iz moje škole ili su barem moji posredni učenici ili osobni prijatelji. Navesti ču specijalan primer za dokaz, koliko je narodu moja briga koristila. Medju mojimi dijaci nalazio se je i neki Dežman, jako zmožan ali i Jako prkosljiv mladič. Čitajuči uvek talijanske knjige očarao se je tako tudjom prosvetom, da je naj volio držati se za Talijana. Morao sam ga skoro dve godine upučivati i opominjati, dok sam ga predobio. To je onaj isti Ivan Dežman, koj si je stekao kasnije tako dično ime u hrvatskoj književnosti. Da ne bude tada na rečkoj gimnasiji mene, bio bi se za svoj narod po svoj prilici izgubio. Tako mogao bi ja napomenuti i druge hrvatske i slovenske pisatelje, koji dobili su kod mene zamet svomu rodoljubju i duševnomu delovanju. Ovaj podpuni uspeh moje patriotične propagande sprovoditi če me kroz celi život 544 Davorin Majcen: Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. do groba kao naj sladja uspomena i naj jača uteha u svih stiskah i nevoljah. Umiručim glasom još hvaliti ču Boga, što mi je podario srce i priliku, da sam mogao za svoju hrvatsku braču, za svoj slavjanski narod što uraditi, da sam mogao postaviti mu nove i jake tvrdje upravo onde, kraj svetovnoga puta, kod sinjega mora, gde su mu naj potrebitije i naj koristnije. Ovakovoj agitaciji ne protivi se niti razumna i znanstvena pedagogika, da pače ju i zahteva. Po njezinoj nauči nije dosta, da razvija škola mladiču duševne sile, več mu mora i srce oplemeniti i značaj učvrstiti. Značaj pako bez domoljubja se dan danas barem kod izobraženoga čoveka ne može lahko pomisliti. Sdušni učitelj zanetiti če dakle u svojem učeniku ne samo sveti oganj za znanost več zajedno š njim i ne manje sveti oganj za narod i otacbinu. Tako su radili i nekoji za-grebački profesori prije 1848. g. i zahvalni narod jih zato blagoslivlje. Rodoljubje bilo je za Bachove sisteme pogibeljna krepost. Što je ova sistema nameravala, poznato je. Uvela je u sve više zavode nemački jezik, htela i zahtevala je, da mladež ostavi svoju majku i prigrli tudju, da stane nemački misliti, čutiti i govoriti, zanositi se za kulturu nemačku, to je, za korist, slavu i veličinu nemačku. Ovu nečistu nakanu sam na rečkoj gimnasiji ja temeljito i podpunoma osujetio i to bez naj manje povrede koga zakona. Moji poglavari su dobro znali, Što radim; ravnatelj Viditz ljuto me je psovao više puta radi „razširivanja vladi mrzkih tendencija"; posredno dobivao sam ukore i od nadzornika Jarca; nad glavom grmelo mi je neprestano to jače to tise. Ali istinu valja priznati. Profesora, koj je bio izpitan i u službi potvrdjen, gospoda nisu kruto progonila, ako i nisu bila š njim posve zadovoljna. Proti meni nije se povela ni-kakova iztraga; za svoju marljivost dobio sam da pače i više pohvalnih dekreta; naj veča kazna bila je svečano zadana mi reč, da neču moči nikada postati ravnateljem, što mi nije bilo baš strašno čuti, buduči za ovom službom i onako nišam težio. G. 1859. i 1860. prisijalo je sunce opet i pred hrvatska vrata. Nestalo je tudje sisteme i š njom mača nad mojom glavom. U svih školah zavladao je narodni jezik. U svojoj službi nišam se čutio nikada tako zadovoljnim kako od g. 1860—63. Ove godine brojim medju najsretnije u svojem životu. Ali strašna oluja sbirala se je na me izvan škole. Rečani, oglušiv se glasu matere domovine, jedrili su po svojem običaju tudjom strujom, zamrzili na svoje rodjake i zemljake. Ja sam ugrabio talijanskomu zmaju lepu kitu njihovih sinova, stranom iz imučnijih i odličnijih kuča. Toga mi nisu mogli Davorin Majcen: Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. 545 nikada oprostiti, uz to uvredila su jih moja dva, posve objektivno pisana historična članka. Podigli su name grozovitu viku, grdili me u novinah, napadali na ulicah psovkami, blatom i kamenjem, naji-mali dangube, težake i talijanske mornare, da me iztuku, tražili me u gostioni s noži, da me zabodu. Bilo je zame u gradu tako nesi-gurno da se ll/.2 godine nišam usudio izači na ulicu bez oružja. U vas glas vapili su gradjani, da jim mladež kvarim, da ju bunim proti njim i njihovoj koristi, čega nišam nikada radio. Rečani dakle izustili su prvi zame toli kobnu reč, da mladež kvarim i bunim. Ali lukava kukavica znala je ovo svoje jaje vešto baciti u narodno gnezdo. Rečki talijomani išli su name istim putem i načinom, kojim na moga predšastnika Kurelca. Njega tužili su policiji kao nepri-jatelja vladajuče sisteme, ona prijavila ga je vel. županu Kellersbergu i njegovim svemožnim uplivom bio je svrgunt „radi kvarenja školske mladeži i — političnoga rovarstva", premda dobro znamo, da se pokojni akademik u politiku nije nikada mnogo mešao i da o njoj nije, pravo govoreči, niti pojma imao. Mene počeo je prvi tužiti Lazzer, član rečkoga magistrata, poverenik gradske policije, da ugodi tirne Rečanom, koji su ga hteli kano tudjinca odpustiti iz službe. Za njim poveo se je poverenik državne policije, zloglasni Garimberti. Ovoj dvojici pridružili su se moji osobni neprijatelji. U otrovanom i okuženom zraku rečkom onog doba dokipele su sve čovečje strasti do nečuvene višine; ljudi bili su vruči kano uševano železo; neznatne razmirice, koje bi se bile slegle u svako drugo vreme i na vsakom drugom mestu bez ikakove posledice, izvrgle su se u divlju, nezasitnu mržnju, koje protivniku nije htela samo škoditi, več ga telesno i nravno ubiti; čim krupnije se je lagalo, tim radje se je verovalo; mesto dokaza zauzimale su klevete. Tako je bilo u javnom, tako i u društvenom, službenom i privatnom životu. Usled tolikih osvada bilo je naravno, da su moji poglavari i predstojnici o meni posumnjali te me počeli smatrati za opasna zavodnika mladeži i za buntovnika. U gradu nalazio sam se u smrtnoj pogibelji, kamo god sam se makao, okružavali i sledili su me čopori uhoda, zlo-radih neprijatelja i laži-prijatelja; osim toga bio sam ozloglašen i ocrnjen i kod visoke vlade. Moj položaj bio je užasan, nesnosan. Željno i nestrpljivo izčekivao sam iztragu, koja nije mogla izostati. Da ju pospešim, predao sam g. školskemu nadzorniku rukopis, sa-državajuči ona moja predavanja, koja bila su naj više osumnjičena: povest narodne književnosti. Iztraga se je počela, iz službene razvila se je kaznena, sledila je za tim rnoja suspensija, nekoliko meseci 546 Davorin Majcen: Donesek k življenjepisu Janeza Trdine. kašnje proglašenje moje nedužnosti od strane kraljevskih sudova i napokon moje umirovljenje. Sve to mi se je dogodilo g. 1866. i 1867., dakle u vreme, koje bilo je kobno i prekobno takodjer za mnoge druge ljude, stvari i interese. Time opisao sam sve glavne okolnosti svoje službe, sva bit-stvena načela, koja su me u njoj vodila. I ja sam čovek, obterečen mnogimi manami, pogreškami i slabočami. Moja uteha je samo to, da mi ne dolaze iz zlobne čudi, več skoro sve iz naglosti i prevelike iskrenosti moga značaja. Da sam izpunjavao svoje dužnosti točno i revno, dokaz su mi osim savesti i mnoge ustmene i pismene priznanice i pohvalnice, koje sam primao od svojh predstojnika i od visoke vlade. Što je bilo kroz toliko godina čisto i belo, nije moglo na jedan put potamneti i pocrneti. Postradao sam radi okolnosti vremena, ne pako radi prestupaka i zločina. Ja nišam prekršio niti koga positivnoga zakona, niti koga važnoga pravila pedagogike. Od kada morao sam ostaviti službu, razmere su se jako promenile, izbistrile i poboljšale, užeščena srca su se utaložila, strasti se pomirile na istoj Reci. Čovek, koj se drži zakona, može opet u Hrvat-skoj mirno služiti, bez da treba zatajiti svoje osvedočenje. Iz ovoga uzroka približuje se i pokorno podpisani visokoj kr. zemaljskoj vladi Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s poniznom molbom, da ga blagoizvoli uzpostaviti i namestiti opet kano pravoga gimna-sijalnoga profesora u obsegu trojedne Kraljevine, s tim, da če mu se uračunati kod buduče pensije i godine prijašnje službe. U Novom-mestu u Kranjskoj 16. Listopada 1874. Ivan Terdina, kr. gimnasijalni profesor u miru. Ta Trdinova prošnja je priromala v Zagreb 18. oktobra 1874, in kakor je razvidno iz nemškega teksta na zadnji strani, je odgovorila hrvatska vlada negativno, ne da bi navedla vzroke. Ta mrzli curek se na papirju glasi takole: Z. 7353. Wird dem pensionirten Herrn Gymnasiallehrer Johann Terdina in Rudolfswerth in Folge h. Landes Schulrath Erlasses vom 6. November 1874 Z. 2597 mit dem Bemerken zugestellt, dafi diesem Gesuche in Folge Note der kroat. slavonisehen Landesregierung dto. 30. Oktober 1874, Z. 4480 keine Folge gegeben vvorden ist. — Rudolfswerth 12. November 1874, der k. k. Landesregierung Ekel m. p.