/



'K





c




' ■


PUČKA KNJIŽNICA

IZDA VANA

DRUŠTVOM SVETOJERONIMSKIM.

KNJIGA CXX.

Slike i uspomene sa sela.

Napisao

JANKO BARLE.

ZAGREB

TISAK DIONlCKE TISKARE

1900 .

SJike i uspomene sa sela.

Napisno

JANKO BARLE.

Na svijet izdalo

DRUŠTVO SV. JERONIMA.

ZAGREB.

TISAK DIONlCKE TISK A UE.
1000 .

43641

Moje selo.

^fiesto preko dvadesetak kuea prislonilo se na onisko,
jjNt okrugljasto brdašee, koje se uzdiglo nad plodim
ravnieu, što se prostrla oko njega. Bile sn to kucice
razlicite, kao da ih je vjetar prikupio sa svili strana
naše domovine. Jedna bila drvena, draga zidana, ova
gledala prama jugu, ona prama zapadu, jedna se stisla,
kao da če u zemlju propasti, draga, podignuta na kat,
ponosno se uzvisila, kao da želi zagospodovati čitavim
selom. Dašto, bile su gradjene u razlicito vrijeme, pa i
njihovim gospodarima nijesu bile jednake misli, a kese
još manj e.

Mimo kuea vila se je prilično široka cesta. Tuda se
dolazilo takodjer do župne crkve, koja se namjestila ne¬
kako u sredini sela. Sagradjena na malo višem mjestu,
uzela je kao pod svoje okrilje seljačke kucice, paoe i či-
tavu župu, što se protegla dalje dolje u ravnici. Medju
razgranjenim drvečem vidjela se bijela sela, bliža točnije,
a dalja nejasno — kao šareni potezi. Selo se širilo na
zapad i na sjever, a crkva je stajala ponosito uvijek na
istom mjestu; pogled na nju bio je jednako radostan i
utješljiv i zimi i Ijeti i danju i noeu.

U tom selu poeeo sam osjecati da živim. Prvo što
sam na svijetu od svijeta vidio, bila je ona bijela crkva

6

usred sela, bile su one kučice, koje se ponamjestile do
nje, bio je brežuljak, što se dizao nad selom i ravnica
pod njim, bilo je lijepo plavetno nebo nada innom. To
je bio za onda moj svijet, pa mi se najbolje i najtrajffije
utisnno u mlado srce, koje ga još danas istom ljubavi
ljubi i ljubit če ga sve dotle, dok ne prestane kucati.

Moje selo, koliko me uspoinena veže s tobom, koliko
je stranica napisanih o tebi u knjiži mog života, koje
umijem citati samo ja, koje samo ja najbolje razumijem.
Moje selo, tebe ne eu, ne mogu zaboraviti!

Znam, da sam bio još vrlo malen, ali sam več znao
koliko ima kuca u mom selu. čudim se, kako me je bas
to zanimalo; bit če, da je bilo od nekakova ponosa i
želje, da selo što više raste, da se širi i širi te možda
jednoč i grad postane. Kad se je kpja nova kuča gra¬
dila, veselio sam se tomu gotovo toliko, koliko sam kuče-
gazda i kad sam samo mogao, otrčao sam onamo, da
vidim, kako gradnja napreduje.

Baš smo bili jednoč kod objeda. Trače je bilo, sunce
se uprlo u zidine, a muhe, mnogobrojne muhe bile dosadne,
da ih se nijesi mogao obraniti. Podne je več odzvonjelo.

U to se opet začuo glas zvona sa zvonika. Culi se
udarci, kao da tuče ura, udaralo se batom o jednu stranu,
na jednom, pa na drugom i na trečem zvonu.

Pogledasmo se.

— Vatra! — uskliknuo je otac i poblijedio.

— čuvaj nas Isuse i Marijo! — uzdahnula majka.

— Majko pazi na djecu i na kuču! — zapovjedio
otac i izletio iz kuče.

Mi smo se stisli oko majke i počeli plakati.

Vatre nijesam još vidio, no majka mi je o tom či-
tala i znao sam, da je to nešto strašno, nešto užasno.

— Ta valja da ne gori naše selo? — upitao sam
majku i sav drbtao.

7

Ipak je gorjela kuča na doljnjem kraju sela. Guli
se poklici, ljudi trčali ulicom, a zvona udarala tužno i
moleči, kao da zazivaju božju pomoč i milosrdje.

Majka ugasila vatru na ognjištu, zatvorila kuču i
odvela nas onarno k crkvi. Bilo je ondje več mnogo djece i
nekoliko starijih žena. Bilo je plača, uzdisanja i molitve.

Ravan stup tmastog, žučkastog dima dizao se ravno
prama nebu. Nije bilo vjetra, hvala Bogu. Katkada su-
knula je medju dim vatra, kao dug vatren jezik, previjala
se i rastezala, kao da želi i ona oblake dosegnuti. Iskre
vrcale na sve strane i na pol pregorjele slamke baeala
je-vručina u vis. I do crkve dopro je miriš dima, pade
mi se u onoj žegi pričinjalo, kao da čutim vrucinu
vatre. Očajni poklici i zapovijedi cule se i miješale se
s glasom zvonova i plačem djece.

Sav sam se tresao, makar je sunce užasno pripje-
ealo i makar mi je znoj tekao s čela.

— Hoče li i naša kuča gorjeti? — pitala djeea.

— CJ božjoj je ruci — odgovarala suha, pognuta starica.

— Siromašni ljudi! — uzdisala je moja majka. —
I onako nijesu nista imali do one kučice 1

— Pomoči če im Bog i dobri ljudi! — prihvatila
opet ona starica i počela glasno moliti.

Dim je bivao rjedji, tek katkada se još naglo digao, gust
i smedj, pun iskrica. Ljudima pošlo je za rukom, da su svla-
dali ognjenu šilu. Poklici bivali su tiši i zvona su umukla.

Odlahnulo je svima. Pošli smo opet kliči. Ja sam
htio na garište no majka me nije pustila onamo, veleči,
da bili smetao. Tek pod večer sam otišao.

Ljudi u zamrljanom odijelu razbacivali su na pol
sažežene grede, koje su se na nekojim mjestima jošte
dimile, a smrad po izgorjeloj slami i odijelu bio je tu
još jači. Drveče daleko na okolo bilo je ožeženo, a lističi
izgubili zelenu boju i stisli se. Tu i tamo bilo je blato,

8

počrnilo od ugljena i pepela. Na strani bilo je naslagano
nekoliko stvari, ormara i posudja, Sto su ljudi u brzini
spasli — sav irautak ubogih pogorelaca. Kučna gospo¬
darica je one stvari premetavala i redila, lice i oči bile
joj crvene od plača. Do nje bilo je nekoliko djece u po-
doranim, zamazanim košuljicama.

Tužan sam stajao ondje i gledao onu nevolju. Bio
sam onda istina još malen i nijesam znao mnogo misliti,
ali to znadem, da me je taj dogadjaj silno potresao. I
danas mi je svaka sitnica u pameti.

Ipak me je nešto tješilo. Pogledao sam gore praina
erkvici i tamo su stajale u starom redu ostale kube i
kučiee, stajale su kao i prije vatre. Sto bi bilo, da se
nije Bog smilovao, što bi bilo, da su i one kuče i ona
bijela erkvica postale plijenom nezasitne vatre? Sto bi
bilo onda od mog milog sela?

Stresao sam se i nijesam htio više da o tom mislim.
A selo, moje selo prigrlio sam od onda dvojakom Iju-
bavi, koje ne če više nitko izbrisati iz mog srca.

Ne dogadjaj u se u mom selu dogadjaji, koji bi po-
drmali svijet i kojim bi se ljudi čudili, pače se ni go-
dine i godine ne dogodi nista, što bi bilo u očima zna-
ličnog svijeta vrijedno spomena. No meni, koji poznam
gotovo srako stablo u selu, meni koji bih znao nabrojiti
svu seosku djecu po starosti i po krsnim imenima, po
njihovim dobrim i slabim svojstvima, meni je i svaka si¬
tnica o mom selu mila i vrijedna spomena. Bit če, da
nijesam osamljen u svijetu, valja da ih imade više, ko-
jima je njihovo rodjeno selo isto tako milo, kao i meni
moje. Oni če me razumjeti, oni če vesela srca prhniti
ove moje slike i uspomene.

Moj d jed.

flMFadošlo ono vrijeme, kad nam je postala soba indija
Ji v od dvorišta i vrta. Lišee na drvecu požutjelo je i
padalo na zemlju. Trava gubila je svoju lijepu, zelenu
boju. Ptice se kupile oko kuca, koje su kao oživjele, jer
ljudi nijesu imali više posla n polju. Ako je sonce nas
djecu i koje poslije podne izmamilo na ulicu, nijesrno
dogo ondje ostali. Lice i roke bile su nam studene od
hladna vjetra i pobjegli smo k toploj peci, koja je po¬
stala naskoro naša najmilija družica. Ondje kod peci smo
tada sjedjeli, smijali se i plakali.

Moralo je napokon i ono nadoči, čemu smo se
davno veselili. Kad je nekog jutra jedan od nas djece
otro snene oči i digao svoju glaviču ispod toplog pokri-
vača, činilo mu se neobično svijetlo u sobi. Pogledao je
prama prozoru i opazio bijele krovove, bijele grančice, a
po zraku kao da se igralo sto i sto bijelih leptiriča.

— Snijeg, snijeg! — uskliknuo je i otrčao u bijeloj
košuljici k prozoru.

— Snijeg, snijeg! — vikali smo mi ostali i otrčali
za njim. U nekoliko časova bile su sve posteljice prazne,
a kod prozora sakupila se dječurlija, vedi i manji —
inuško i žensko. Kako bi bila sretna naša dobra majčiea,
da smo svakog jutra tako brzo ostavili svoje krevete, kad

10

je ona došla u sobu i svakog od nas malko potreptala,
veleči:

— Ajde djeco, ustajte! Pijetli su več davno 1  otpje-
vali i zajutrak je na stolu !

—- Mamice, samo još malko! — rekao je jedan.

— Oznojio sam se' — ispričavao se drugi.

— Neka Janko prije ostane! — izgovarali su se
manji. No snijeg bio je bolji budilac od naše majke. Kod
prozora smo se svi sakupili, klicali od radosti, pratili
očima pojedine pahuljiee i računali, koliko je več snijeg
visok. Da je koji slikar onda naslikao naša okrugla
zdrava lica, što su se sjajila od radosti i okruživao jh
nevini smijeh !

Veselio nas snijeg kao snijeg, no veselilo nas još
nešto drugo. Znali smo, da če naskoro za prvim snijegom
nadoči naš djed, koji je svake zime k nam dolazio.

— Mamo, kada če doči djed? — ovo pitanje ope-
tovalo se poslije toga svaki dan više puta, tako da majka
nije mogla dosta odgovarati.

— Možda je obolio ? — mudrovali smo, ako ga
dugo nije bilo, pa je majka jedva dospjela, da nam do¬
kaže, kako ima djed još posla, ali da če doči, za cijelo
doči. Kad je tko tvrdo stupio preko praga te pokucao
na vrata, uvijek smo pomislili: „eto djeda“, premda nas
nad a mnogo puta prevari la.

Napokon eto njega!

Sjedjeli smo u polumraku kod peči, bilo je još pre¬
rano, da se svjetlo upali. TJ to se otvorila vrata i u
sobu stupio —- djed.

Svatko je htio, da bude prvi kod njega. Hvatali smo
ga za ruke, ledene od studeni. TJ čas gorjela je svjetiljka
i bacala svjetlo na dobro lice djedovo. Bio je obrijan, a
prosijedi zalisci bili su mu posve bijeli od mraza. Orte
njegova lica bile su izrazite, nos velik. Oko usta čitao si

11

mu neku dobrodudnost. Njegove oči radosno su igrale,
bio je kao u neprilici, koga da prvo pogleda i k sebi
privine — ta bili smo mu svi jednako mili i dragi. U
ruei imao veliku, okovanu batinu, a na ramenu koš, koji je
čuvao u svojoj nutrinji mnogu radost za naše djetinje srce.

— llaleki je to put — počeo je on — i za mojih
šest križeva nije to šala. Da, do šezdesete išlo je to, ko-
racao sam kao dječak, ali sada čutim u nogama i u le-
djima. No, pa kako kod vas? Sve živo i zdravo? A ovi
mališi, jesu li dobri? Donio sam ja i brezove masti, ako
nije koji dobav — hm, a valja da ne. če trebati, što
kažeš mamo? —

Svi smo uprli oči u majku. Majka znala bi što šta
pri povij edati. Ali ona je pogledala redomice nas, a onda
djeda, pa je rekla:

— Vidjet čete djede sami. Nadam se, da de biti
sada dobri. No sad sjednite, umorni ste, a ja ču prigle-
dati, da što prigrizete! —

Djed je odložio batinu, koš i sio, a mi se prikučili
k njemu, gledali ga te gledali. Bojali smo ga se još
malo i odgovarali mu tek na njegova pitanja. No za
četvrt sata minuo je ved sav strah i tada je imao djed
mnogo posla, da odgovori na sva naša pitanja.

Kad se djed malko otpočinuo, prihvatio je svoju
prtljagu, onaj naramni koš, koji nije bio doduše velik,
ali je mnogo toga u sebi krio. Tada smo mi djeca opet
zašutjeli, pa uprli oči sad u djeda, sada u koš. Bili smo
uvjereni, da nas djed nije zaboravio.

Polagano i svečano vadio je on pojedine predmete
iz svoga koša. Bilo je tu slatkih jabuka, suhih šljiva,
oraha i Iješnika, za vnanje je bila i po koja igračka. Bilo
je tu i raznog orudja, jer djed nije došao, da kod nas
dangubi, prevoda je bio ved star i ne bi ga nitko na
rad silio.

12

— Obolio bih, da nemam posla! ■—• rekao je često.
— U radii sam odrastao, u radu tanim i umrijeti. Dokle
mogu jesti, dotle mogu i raditi ! —

Sutra dan odmah se prihvatio on posla. Pregledao
je svaku stvaren u kuci i vješto popravio sve, što se
je moglo popraviti. Nabijao je drveno posudje, vezao
metle i redio razne druge stvari. A mi djeea bili smo
uvijek oko njega. Propitkivali ga i slušali njegove pripo-
vijetke. Kad se je odmarao od posla, uzeo bi kojeg od
nas u svoje krilo, njihao ga i pricao:

— Eto tako su me tetošili francuski vojnici, kad
sil bili kod nas. Davno je veo tomu. Vaš dida bio je
onda tako malen, kao što ste vi sada.

— Bili su dobri ljudi ti Francuzi. Imali su mnogo
novaca, sve samo žlatan novae i pošteno su svakoma
sve plačali. Dobro se sjecam, kako je, kad se pročulo,
da Francuzi dolaze, moj otac zabrinuto hodao gore i
rlolje po sobi, a majka plakala, veleči: — poubijat < : e
nas, popalit nam našu očevinu! — No kad su došli,
minilo nas brzo strah, jer nijesu, premda su bili naši
neprijateiji, nikomu nista na žao učinili. .ledino to je
bilo teško, što nije nitko razumio njihova jezika. Govo¬
rili su posve drukeije od nas, kao da je latinski, kako
se kod svete mise pjeva. Pripovijedali su ljudi, da
ih je samo gospodin župnik malko razumio. Mene su
osobito milovali. Igrali se sa mnom, davali mi novaca i
razne darove, pa sam im se brzo priviknuo. Igrao sam
se s njihovim svijetlim gumbima, stavljao sebi na glavu
njihovu tešku, visoku, vojnicku kapu, pače jednoga, k oj i
me je najviše volio, znao sam katkada potegnnti za
njegov dugi, črni brk. Bilo mi je posve žao, kad su oni
jednog jutra iznenada otišli, te se više nikad natrag ne
vratih. Da, da, djeco, tako vam je to bilo, gdje su ona
vremena? —

Mi smo djeda pazljivo slušali, pa :  nam je bilo go¬
tovo žao, sto i k nama ne dodju vojnici s dugim ornim
breima, svijetlim oružjem i šarenim odijelom, kakove smo
vidjeli na slikama, što ih je naš seoski trgovčič za četiri
novčiča po arak prodavao. A znadem, kako mi se več
onda n srcu rodila želja, da i ja postanem Vojnikom,
služim čara i nosim svijetlo oružje. Bj to bi mi zavidjsili
moji vršujaci!

A djed nastavio bi dalje:

— Lako vama djeco, lako vama, imate svega, šlo
vam srce poželi-. IJ mojim mladim godinama bilo je
drukčije. Naskoro iza toga, kako su Prancuzi otišli, te se
svršio onaj grozni rat, što je trajao nekoliko godina, na¬
stale sn godine gladne i tužne za siromašni narod. Kisa
neprestano padala, zemlja ni je donijela ploda, a svijet
gladau, — nema kruha. Novaca još bilo u nekojih, a što
novac, kad nista ne vrijedi, kad ne možeš, da njime
što kupiš. Ljudi su se posijama hranili, jeli korijenje i
razne biljke, a mnogi su skapavali od gladi. Bilo hi zlo,
da se n i je dobri Bog napokon sirotinji smilovao, poslao
toplog sunca i udijelio zemlji roda!

Tako pripovijedao djed, a mi slušali i nije.smo odi-
lazili nikamo od njega. Majka n i j e imala sada mnogo
posla s nama.

Brije nego smo mislili, nadošao je i dan svih Svetili.
Sva priroda bila je nekako tužna. Prvi snijeg je samo
malko pokrivao zemlju, po drveču i po krovovima več,
ga nestalo — sunce ga izjelo. Bilo je oblačno, hladno i
kao da je laka inagia pala na zemlju. Zvonovi su tužtio
zvonili, a svijet se kupio na župno groblje.

I djed je pošao na groblje, ondje mu je počivala
družica njegova života, moja baka. Pred više godina došla
je i ona s njime k nama, bolest ju bacila u postelj i u
kratko ponesli su ju onamo, kud je svakoma p rij e ili
kasnije poči. Jedva se toga i sječam.

14

D.jed je uzeo i mene sa sobom na groblje.

Vidio sam kasnije mnogo vecih i ljepših groblja, ali
meni je ono domače najmilije. Proteglo se dolje pod
crkvom na malom brežuljku, a na ulazu straže ga dvije
ogromne lipe i sipajo za vrijeme cvatnje sitne, mirisave
cvjetiče na grobove onih, koji več davno u Bogu mirno
snivaju. Križevi zaredali se jedan do drugoga, mali, ve¬
liki, drveni, željezni i kameniti. Prvih ima najviše, že-
ljeznih i kamenitih manje. U gradovima vidi se drvenih
manje, no obično se oko drvenog križa sakuplja više
čuvstava, nego oko kamenitog.

Na groblju bilo je sve živo. Oko velikog propela na
sredini groblja gorjelo je mnogo malenih i vecih svjecica,
a grobovi bili su takodjer rasvijetljeni.

Kud su ljudi hodali, ponestalo je snijega, pa se oko
grobova vidjela posve erna zemlja. Ljudi polagali su na
grobove i na križeve vijence od mahovine i od zadnjih
jesenskih cvijetaka. Došao sam s djedom do groba svoje
bake. Moja majka je vec bila ondje i uredila lijepo grob.
Naokolo gorjelo je do dvanaest svjecica, oko željeznog
križa vio se zelen vijenac, a sav grob bio je obrobljen
od umjetnog cvijeea.

Oudio sam se majci. Bila je ozbiljna, žalosna. Lice
bilo joj crveno i nije progovorila nista, kad smo nas
dvojica nadošli. Djed skinuo šešir i stajao je ondje mirno
i spokojno. Oči gledale su mu nepomično grob, usta mu
se micala, a vjetar je poigravao s njegovom rijetkom,
prosjedom kosom.

Bilo mi je nekako čudnovato u srcu. Tišina vladala
je svuda, tu i tamo čuo se je tek prigušen plač. Svijece
plamsale su brzo, hladan vjetar pirio je, bilo je zima.

Kad sam vidio majku i djeda, uronili su u molitvu,
nehotice sam se i ja prekrižio i molio sam mnogo — što,
sam ne znam, valjda sve što sam znao. Ostali smo ondje

15

na groblju dugo vremena, tako, da me je več počelo
zepsti, a djed je još svejednako stajao odkrite glave, a
majka je držala sklopljene ruke.

Napokon odosmo. —

Na zemlju je več padao mrak, magla postajala je gušča,
sviječe svijetile su sve jače i vjetar se je igrao s njihovim
plamenom. Otišli smo šuteči s groblja.

Krenusmo u crkvu. Oudio sam se, što je bila ona
n to vrijeme gotovo dupkom puna.

Djed i ja odosmo u klupu. Djed je izvadio krunicu
s debelim zrnjem iz svog džepa i prebirao ona zrnca.
Tamo kod križa gorjelo je mnogo, mnogo svječica i ba-
calo svoje svjetlo na stare, pocrnjele kipove svetaca, koji
su mi se pričinjali nekako tajinstveni. Cuo se je šapat
molitava i ovdje ondje zagušen plač.

Pogledao sam djeda. Črte njegova lica bile su ozbiljne,
duboko zarezane, usta su mu se sveudilj micala, ruke mu
prebirale zrnca na krunici, oko bilo mu je uprto u križ,
a iz njega kapnula mu kadikad krupna suza i orosila
suho navorano lice. Zazeblo me je u srcu, pa sam počeo
i sam plakati. — — —

Odosmo kuči.

Djed je ostao kao svake godine kod nas još neko¬
liko dana. Prebrzo nadošao je dan njegova odlaska.
Težko smo se dijelili s njima.

— Kada čete opet doči ? Dodjite naskoro! — kli¬
cali smo mi djeca i hvatali se njegovih navoranih ruku
i gledali mu njegove mile, dobre oči. A on je otišao.

Nekoliko dana bilo nam je pusto i prazno u kuči,
manjkao nam djed. Najposlije smo se priučili i tješili,
da če opet doči. I došao je još nekoliko puta i ogrijao
nas svojom ljubavi.

Nadošla je opet jesen, padao je opet snijeg, očeki-
vali smo opet djeda, a djeda nije bilo.

16

I m  i j e ga bilo više nikada.-—

Pošao sam opet o sviiri Svetima na groblje, a majka
moja bila je tad jos više žalosna. Idakala je i ječala
glasno. Bio sam i ja odrasliji, pa sam pojmio njezinu
tugu. 1'lakao sam i ja lada — sjetivši se svoga dobroga,
miloga djeda, kojeg nije više bilo medju živima.

Kod bakice.

<&šTije me dugo vidjela moja stara baka. Kad sam bio kod
JtN nje, bio sam još malen dječak, a sad sam došao
kao gotov oovjek u njezin dom.

Putem lebdjela mi je pred očima njezina pojava, koja
mi je postajala to jasnija, što sam dulje na nju mislio.
Prernda su mnoge godine prošle, činilo mi se ipak, kao
da pred sobom posve jasno vidim oniskn, tanku ženčicu,
sa staračkim, blagim licem, izrazitih, duboko i na gusto
zarezanih erta, velikih obrva, a malenih očiju, koje živo
gledajo iz onih ved vrlo velikih i izdubenih očnih jamica.—
Vidio sam ved mnogo starica, ali svoje bake nijesam
mogao s nijednom isporediti. Oinila mi se nešto osobito i
mislio sam, da. mi čitav svijet mora radi nje zavidjeti.

Bio sam radostan, što idem k njoj. Bože moj, kako
de me prhniti? Dugo me nije vidjela!

Eno kude! 1 'malen vrt za cvijede je ondje, baš kao
nekad. Pare mi se pričinja, daje gotovo isto cvijede: šareni
vrtni karanfili, crvena stolista niža, bijeli liljani, pisana
travica, sijez sa dugom stabljikom, oko koje se poredjali
cvjetovi sve na okolo, a na prozoru vidim zeleni ružmarin
i mirisavi bosiljak.

2

18

Podvostručim korake. Bez sumnje de me bakiea kroz
prozor ogledati i izidi mi u susret.

Nema. je.

Na kucnom sam pragu. Zavirim unutra. Dimi se.
Sprema se ručak. Eno moje bake, - upravo hode da porine
pocrnjeli lonac u ped.

— Dobar dan mamice! —

Ona se ogleda i začudi. —-
— Dobar dan, tko je božji? —

— No zar me ne poznate? —

—• Sveti križ božji, zar si doista ti? — uzradosti
se ona, črte joj se zaokruže, a oči joj veselo zatitraju.
Na to se opet okrene i nastavi, da turi lonac u ped. Iza
toga otare pregačom ruke, pristupi k meni i praži mi
svoju desnicu s hrapavom, navoranom kožom.

— Dobro da si došao, ved sam mislila, da te ne du
nikad više vidjeti. Ti nevaljanče jedan, tako malo mariš
za svoju mamicu. No sad ajde u sobu! —

Morao sam u sobu. U sobi bilo vruce, jer je u pedi,
gdje se kuliao objed, gorjelo. A i vani je bilo vruce, ta
bilo je usred Ijeta.

Bit de, da si gladan, dakako daleko si došao Dalek
put, zdrav želudac. No sjedni! —

Jedva sam ju malko pridržan u sobi i protumačio,
da bas nijesam tako silno gladan. Dobra starica htjela
odmah da otidje, da mi brže bolje nešto priugotovi.

Sjedoh. Starica me neprestano gledala, bilo joj milo,
sto sam došao. Odmah me i pitala, kako mojima kod
kude. Htjela je sve znati, te sam joj jedva odgovarao.

Naskoro se okupiše i ostali ukudani, jer je nadošlo
vrijeme objeda. Na licima sam im čitao, da sam dobro
došao. Bilo mi je nekako voljko u njihovu društvu, oso-
bito, kad smo sjedjeli oko prostranog, bijelog javorova
stola i grabili s drvenim žlicama priprosto jelo iz ogromne
zajedničke zdjele. Meni donijeli doduše pladanj i nekakovu

19

kovnatu žlicu, no ja nijesam htio, da je upotrebim. Jeo
sam s njima zajedno i jelo tni je i&lo u slast. Stara ma¬
mica sjedjela uza me i silila me uvijek da jedem. Tvrdila
dapače, da sam za eijelo bolestan, kad tako malo jedem.

Nije prosi o nekoliko sati, več sam se posve ndomio
kod svoje bakice. Osjetio sam neku nutarnj i šilu, koja me
veže s dobrom starieom i razgovarao sam s njom dalje
i više šaljivo, nego sa svojom rodjenom majkom. Kad
sam sjedio do nje, šinilo mi se, da sam posve malo dijete
i godilo mi, kad me ona pogladila po glavi i nasinijala
se mojim riječima.

Nadošla večer. Morao sam mnogo toga pripovijedati,
ukučani me pozorno slušali. Napo k on uzela je bakiea
čislo s debelim kao maleni orasi, drvenim jagodama, što
je več Rog zna koliko godina na stijeni visjelo i otpočela
moliti kronico, a mi joj svi odgovarasmo. Bez toga nije
bila nijedna večer. Dogodilo se, da je koji od umornosti
zadrijemao, no čislo se moralo svršiti, pa i oni mnogi
očenaši, koje je bakiea na razne nakane pridodavala.
Lijepje i ntješan taj običaj, pa izazivlje božji blagoslov na
kuču, gdje se obdržava.

Valjalo iči na počinak. Meni odredili nekakav krevet,
no ja sam zamolio svog strica, neka mi donese nedavno
posušena sijena u soba. Sva je soba zamirisala. Bakiea
prostrla bijele plahte i ja sani se zadovoljno pružio na
jednostavnom ležištu.

— No stara mamice, zar me ne čete prekrižiti? —
rekoh napokon.

Stariča me milo pogledala i žurno otišla k vratima,
gdje je visjela posodica s blagoslovljenem vodom. Naskoro
osjetih na čelu palač njezine ruke, otvrdnut od rada,
s koji m mi je načini la križ, veleči:

— Guvao te dobri Bog i angjeo njegov bdio uza te!
Laku noč sinko 1 —

20

Otišla je.

Bilo mi je tako ugodno n duši. Pri'prosta stijenska
ura jednolično je udarala. U sobi je bilo tamno. Okrenuo
sam se prama prozoru. Vani su ti t ral e zvijezde.

Ouo sam bakicu u susjednoj sobi. 1 ona je lijegala
na poeinak. No nije od mah usnula. Ouo sam, kako seje
kadikad nakašljala. čuo sam i šapat njezine molitve. .Još
je sveudilj molila, za pokojnike, za žive, za sebe, a valjda
i za mene. Cutio sam se tako nekako siguran, tako ue-
kako spokojan u njezinoj bližini. Promatrajuei njezirm
dobrotu, usnuo sam.

Probudio sam se prvi put. O sobi je bilo još posve
mračno, samo tamo od istoka, kao da se malo svijetlilo.
Začno sam šapat molitve kod peči. Otvorio sam na pol
oči i pogledao. Ondje je sjedjela moja bakica češljala
s vojn posve bijelu kosu i molila.

— Dobro jutro mamice! — izmucah drijemno —
Zašto ne spavate, ta noč je jošte ? —

— Seljak mora rano na posao. Več se odavna kokot
javio. Pa meni i ne treba toliko spavati. Kad stigneš
moje godine, upoznat češ to sam. No sada dosta, ti spavaj
dalje, mlad si, a sad nemaš nikakova posla. —

Zudrijemao sam opet i probudio se, kad je več bilo
jako sunce u sobi. Domari se upravo spreinali na zajutrak.
Gotovo, da sam se postidio.

Jedcu pogrješku je moja bakica ipak imala. Pila je
vrlo rado kavu. Drugi ukučani nijesu zajutarkovali kave,
ali ona, kao najstarija u kuči, mogla si je to priuštiti.
Pila je kavu iz nekakova lončiča, koji je bio prilično
omašan. 1 meni priredila kavu. To je bio obrok! Toliko
kave nijesam ja u nedjelju dana ispio i još omiko slatke
kave, jer bakica nije štedila sladora. Svaki komadič sla-
dora, što ga je bacila u moju kavu, bio kap nov dokaz
njezine ljubavi i njezina nagnuča prama meni. Badava

21

sam govorio, da .je kava slatlca. .Toš joj to nije bilo dosta,
prilijevala mi još iz svog lončiča u moju zdjelicu. Sto
sam htio, morao sam joj pustiti veselje!

Imala je starica več blizu osamdeset godina, ali bila
još uvijefe čvrsta, išla uspravno i brzo i bila uvijek vesele
čudi i vazda zaposlena.

— Kad se radi, onda se slatko jede rekla mi je.

— Kako to, da ste uvijek veseli? — upitam ju.

— Zašto ne bih bila vesela, kad nikomu ništa na
žao ne učinim. Dodju neprilike, kušnje, a tko je bez toga?
Strpljivost je najbolji melem u svakoj nezgodi. A zadnji
čas osiobodit če nas od svakog zla; dao Bog, da nas
nadje bez grijeka! —

Iinao sam doista prilike, da se uvjerim o njezinoj
strpljivosti i njezinoj dobroj volji.

Prošlo je več više dana, otkako sam boravio kod nje.
Jedno poslije podne vratih se s polja. Pred kueom sam
se začudio, kad ugledam, gdje su prozori polupani, cviječe
u malom vrtiču počupano i pogaženo. Došavši u sobu,
nadjoh staru majku, kako redi ona.j nered, što je zavla-
dao ondje. —

— Sto se za Boga dogodilo? — upitah ju, jer ni.jesam
mogao protumačiti sebi tog nereda, tim više što nijesam na
staričinu licu opazio nikakove promjene.

— Zločesti ljudi se malko poigrali. Dobro, da te nije
bilo kod kuče, prestrašio bi se za cijelo, kao što se je i
stric, ko.ji se nije mogao snaei, pa je pobjegao nekud u
polje! —

— Ali dajte pripovijedajte! Kako se može dogoditi
što takova po bijeloin danu ? —

— Kod susjeda vršili. Oudan svat taj naš susjed,
gdje samo može načini nam nepriiiku. Da mu uzvračamo
milo za drago, bilo bi več davno došlo još do gorega
Sam Bog bi znao, što ima protiv nas. Tako i danas,

22

napojio on svoja dva radnika, nahuškao, pa efo zla. Sam
znadeš, što je rakija, oslobodi nas Bože, pretvori čovjeka
u zvijer. Vino razveseli čovjeka, pa bila ga i koja čaša
previse, a od rakije, pa još ove napravljene, pobjesni
čovjek, ne zna što radi. Opio susjed Gaurinova Josu i
Klarieeva Petra, a oni, prosti im Bože, došli psujuči i
vičuči ovamo, počeli pokati cvijece i razbijati stakla. Ja
sam izišla pred njih. —

— Pa što bi, vi junači, zašto mi ne kažete, da že¬
lite cviječa? — šalila sam se s njima, da ih umirim —
ja bih vam ga sama dala. Eto na Joso, ova crvena ruža s
ružmarinom dobro de ti pristati ! — rekla sam i htjela
mu zataknuti ružu, no on me gumno. Otišli obojiea u
kudu. Ja s njima. Preokrenuli sve, pobacali zdjelice iz
onnara, a kad se Pero približio onomu propelu, što stoji
pod staklom medju onim voštanicama, — blagoslovljeno
je, a kupio ga još moj pokojni na dražbi iza jednog žup¬
nika, tad je i u meni uskipjelo. Priskočiti k ormaru,
odturih zlikovčevu ruku i uskliknuh:

— Ne, Boga ne, Boga! Jeste li ljudi, jeste li
zvijeri? Pero, poznaš li onoga, koji ovdje visi? I za te
je umro! —■

— Prepali se. Upotrebih priliko i stadoh ih miriti.
Primirili se malko. Vikali i psovali još obojiea neko vri-
jeme, a napokon ih ipak izvedoh iz sobe. Sad su primili od
mene cvijece, morala sam ga svakomu zataknuti za šešir.
Nesretniei, sutra kad se otrijezne, pokajati de se s toga!

Mahao sam glavom i pitao staru majku:

— Nijesu li ljudi svega toga vidjeli i pomogli vam?

— U polju su bili. A naš najbliži susjed sigurno
se iza plota smijao, ta i onako je to njegovo maslo. Neka
mu Bog oprosti! —

(Judio sam se toj starici. Priprosta žena, puna strplji-
vosti i duševne jakosti.

23

Pomagao sam joj rediti sobu. Polupane stvari trebalo
ukloniti. Zatim izidjosmo pred kuču, pa sam tu tekar
čitao iz Stariči n a pogleda, da joj je žao za njezine milje-
nice, što su ondje počupane ležale.

— Zašto tako volite cvijeee? — upitah ju. — Kad
ide čovjek mimo ovog vrtiča, mislio bi za cijelo, da ga
redi nježna dj e vojačka ruka, a ne vi sjedokosa bakica!

— Od vajkada sam ga voljela. Rada ga gledam i
njegujem, pa nam i koristi. Hvala Bogu, što ne treba,
da ti tvoja bakica dade lijek, što je izrastao na ovom
vrtiču. Pa i pokojnika naših treba da se kadikad spome-
nemo. Kad idem k župnoj crkvi k miši, uvijek ponesem
nekoliko ružica, da okitim grob tvog djeda i strica, pa
i onog dobrog župnika, koji je tvog oca krstio. Neka
znadu, da ih ne zaboravljamo! —

Pokupila stara majka cvijeee, stoje bilo porazbacano
i počupano i pod večer savila dvije lijepe kite.

— Neka bude i ovaj današnji dan na slavu božju!
— rekla je, uzela kite i povela me sa sobom u malenu
seosku crkvicu. U crkvici bio žrtvenik Majke božje, za
koji se ona osobito brinula. Položila je cvijeee na žrtvenik
i kleknula onamo. Ondje bilo več više žena.

U crkvici bio je polumrak, a malena crvenkasta
svjetiljka bacala je tajanstveno svjetlo na starinsku sliku
Bogorodičinu s malim Isusom u naručaju. Moja bakica
upirala je svoje oči gore praina slici. Staračko nabrano
lice bilo joj je posve mirno i nekako ozbiijno, a usne joj
se micale. Oinila mi se nekako uzvišena ta moja dobra
bakica. Osječao sam, da ju vrlo, vrlo volim i molio sam
njenu i svoju nebesku Majčicu, da mi je dugo uzdrži!

Su s jedo v Mato.

f jema više one stare, drvene kueice 11 susjedovu dvo-
( rištn, zamijenila ju je druga, nova, zidana. No
sjecam se je još dobro. Bila je niška, kao da se sama u
se slegla. Hrastove grede bile su bi jelo olieene, vrata na
koja se uuilazilo odmah n kuh in ju, niška i pocrnjela od
dima, prozori maleni, da bi kroz njih jedva pružio glavu,
kada te uz to ne bi sprečavale sitne rešetke od drvenih
šibica kao na kavezu. Na jednoj strani uriilazilo se iz
kuhinje u dosta prostrana sobu, na drugoj u komoricu.
U komorici bile su razne skrinje, čuvala se ondje rube-
nina, a na stijenama visjelo je svetačno odijelo i razno
gospodarsko orudje; na stropu visjelo je suho svinjsko
meso i slanina. U sobi bio je bijel, prostran javorov stol,
oko njega isto takove klupe, uza stijenu visoki kreveti. a
u lmtu ogromna zelenkasta peč sa prostranim zapečkom
i sa klupama na okolo. Strop nad stolom bio je čitave
godine ukrašen šarenim, izrezuekanim papirom, koji bi
svake godine o Božiču zainijenili drugim. Na stijenama
visjelo je nekoliko slika, slikanih na staklo. Bile su to
nezgrapne slike, kakove se sada več rijetko vidjevaju.
Tako se još dobro sjecam jedne, koja je prikazivala nebo,
gdje su sveči, okruženi od angjela, sjedjeli na zlatnina
stoleima, a dolje vidio se pakao, gdje se nalazili prokle-

tnici u raorn crvene vatre, što su je miješali odurni dja-
voli dugim, žel jezni m vilama. Na drugoj slini hio je
sv. Juraj sa groznim zmajem, koji je imao zelene oči i
baeao iz ždrijela vatru i dim. Nalazilo se u kutu i dr-
veno propelo, pod kojim smjesti nepoznati umjetnik BI.
Djevieu Mariju i sv. Ivana. No što bih dalje opisivao,
bila je to starodrevna, narodna kuča, kakovih je bilo onda
još više u našoj župi.

U toj kuei živjela je susjedova porodica. Gospodara
jedva se nešto sječam, umrije rano i ostavi udovicu, več
dost.a vremešnu, ali žilavu i radinu Ženu s troje djeee.
Najstarije bio je moj vršnjak, sestra mu bila od njega
dvije godine mladja, a druga istom je počela govoriti i
hodati. Bilo je teško susjedi, kad se na jedan put našla
bez muške ruke u kuči; nije znala, bi li dvorila djeeu
ili se brinula oko dosta velikog gospodarstva. Snašla se
ipak. Uzela slugu i prionula svom šilom uz rad od rane
zore do kasnog mraka. Morala obavljati i muškaračke
poslove, pa tako je išlo nekako još dosta dobro.

Djeea kao djeca. Bio sam više kod susjedovih, nego
kod kuče. Dječak Mato, premda sam još malen, morao
je čuvati svoje sestrice i kuču, jer je rnajka bila više
put sav božji dan u poiju. U igri prolazilo je nama
djeei brzo vrijeme. Sad smo vukli drvlje i papirnate
ladje po malenoj bari, što se je prostirala pred kučoin,
a pričinjala nam se onda gotovo kao malo jezerce. Drugi
put smo skakali po prostranom šljiviku, gradili kučice od
kamenja ili od blata ili sjedjeli pod granatom jabukom,
što je bila odmab kraj puta. lmaia je ta jabuka veliku
prednost, jer je svake godina obrodila. Lijepe okrugle
crvenkaste jabuke nijesu voljeli samo stršeni i ose, več
i mi djeca. Kad je vjetar zanjihao zelene grane, pao je
ovdje ondje prvi žuti list, a kadikad takodjer crvena
jabuka. Svi smo poletjeli za jabukom, pa često stigli

26

u isto vrijeme do mjesta, kamo je jabuka pala. Dodje i
do svadje:

— Ja sam ju prvi ugledao! —

— Ja sam bio prvi ovdje! —

— Moja je! —

— Nije tvoja, več moja, daj je ovamo! —

—■ Ne ču! —

— Moraš! — Kad nije išlo milom, išio je šilom,
najjači dobio je jabuku, ako se nije u to skotrljaia u
bližnja mlaku. Ruka posegda katkada i za kosom, na oči
navrle suze, pa iza kratkog boja otišao svaki povrijedjen,
razljučen svojoj kuči. Mislio bi, ne če biti više nikada
prijateljstva, no za četvrt sata igrali smo se opet svi
zajedno pod jabukom, ma upravo, kao da se nije nista zbilo.

Prije nego smo mislili, nadošao je čas, da smo mo¬
rali polaziti školu. Mato i ja sjedjeli smo zajedno. Imao
jedan i drugi dosta veselja za knjigu, pače smo se
natjecali, tko če bolje odgovarati. Sječam se još dobro,
kako je jedan put izmedju sata, kad moga oca učitelja
nije bilo u školi, došlo do svadje. Mato imao je baš
lijepi, novi, bijeli zimski kaputič, kupila mu ga majka
o Nikolinju na sajmu. Kako se gurasmo u klupi, za-
mahnuo sam nekako nespretno rukom o onu posudicu, u
kojoj je bilo črnilo, črnilo se prolilo, kaplje odskočile i
zamrljale bijeli kaputič mog susjeda. Mati suze na oči.
U to se vrati moj otac.

— Što plačeš? — upita Matu.

— Janko mi je kaput zamrljao! —

— Janko van! — Ja se nadjoli kod očeva stola,
crven kao rak, stidio sam se. Nije se još dogodilo, da
bih morao kao optuženik onamo. Pogledao sam po školi,
oči sviju bile su u mene uprte. Oborio sam oči, a u to
dodirnula se ruka mog oca ne odviše n jezno mog lica i
otac je progovorio ozbiljno:

27

— Lijepo si počeo. Nemara dosta s drugima nepri-
like, sad mi još ti veselje praviš. Ajd na mjesto! —

Otišao sam pokunjen na svoje mjesto. Plakao nijesam,
ali stidio sam se, silno stidio. Pio je to prvi i zadnji

udarae, što sam ga dobio od svog oca u školi. I danas

ga pamtim . . .

Škola se svršila i nadošlo Ijeto, vruce Ijeto. Zemlja
bila kao usijana, a zrak težak, nesnosan. Ljudi se zno¬
jili na polju, marva se jedva branila od dosadne gainadi,
ptice pjevačice zamukle, a ja sam ležao pod sjenatim
kestenom u hladu. D to pukao u selu glas: „susjedov
Mato utopio se u Kupi!" — Skočio sam na noge, a

tijelom proletio me mraz. Otrčao sam kazati svojim ro-
diteljima užasnu vijest. Matina majka bila je u polju,

sestrice igrale su se pred kucom. Jedva su pojmile, što
se dogodilo. Mato odnesao je poslije objeda žito u mlin,
a na povratku svukao se tarno na Viru, gdje je ona du-
boka, podinukla voda i počeo se kupati. Došao nekako u
vrtlog, pa premda je znao nešto plivati, voda ga povukla
i utopio se. Tražili su ga dugo. Donijeli su ga u plahti
kuci. Majka vratila se kukajuci i naričuči kači i bacila
se kraj mrtvoga sina, svoje jedine nade i utjehe. Lice
bilo mu nabuhlo od vode, oči otvorene i staklene, a u
kosi bili su mu ostatci od vodenog bilja. Bio sam mlad
i malen onda, ali, kao da i sad još čujem onaj očajni
plač Matine majke, kao da i sad vidim njezino mršavo
lice, gotovo zažareno od plača i orošeno suzama, kao da
i sad vidim Matine malene sestrice, kako se bojazljivo
stišču k svojoj tužnoj materi i taru si pregačom suzne
oči. U toj žalosti počeo se i mrak spuštati na zemlju i
žega je malo popustila. Dvije voštenice bacale su blijedo
svjetlo na još bljedje lice utopljenikovo i rasvjetljivale
onu pocrnjelu sobicu kod naše susjede, koja se sobica izne¬
nada napunila s toliko žalosti i bijede. Ljudi dolazili i odla-

28

žili, šaptali i molili, a ja sam se zgurio na klupi kraj
peči i gledao mrtvog prijatelja. Bila je več tanina noč,
kad se vratih kliči. Hugo nijesain mogao usnuti, jer se
je od susjedovih još nvijek eno tnžan plač, a pred
sobom vidio sam, makar i zatvorio oči, blijedo, nabuhlo,
lice u to pl j en i k o v o . Jadni prijatelju moje mladosti! , . .

Stari Martin.

ugo ga nijesam vidio — —-

Bilo je oko Božica. Došao sam s prijateljem u sa-
raoslan Franjevaca. Smrkavalo se ved. Snijeg nije doduše
padao, ali cutjelo se n zraku, da de naskoro snježiti,
inožda ved u noči ili sutra u jutro. Magla se spuštala,
oria neprijazna, dosadna zimska magla. Dugi samostanski
hodnici činili su se nekako tajinstveni; medju onim bi-
jelim' stijenama i na kam eni to rn taracu osjeeala se zima,
premda vani nije bilo hladno. Kroz male prozore provi-
djene rešetkama, prodiralo je malo svjetia, na hodnicima
bio je gotovo ved mrak.

Tamo pred vratima, koja d i j el e pravi samostan od
hodnika, stajao je čovjek. U ruci irnao je odebeo štap,
oko ramena torbo, a držao se upognuto, kao daje  urnoren
od daleka pota. U polumraku raspoznao sam mršavo,
košteno lice, nos i brada mu se od starosti dobrano zbli¬
žali, sijedi brk bio mu je spušten, a glava, koju je opaziv
nas, otkrio, bila mu je delava.

— Hvaljen Isus! — pozdravio nas je smjerno. —
Dodjoh na konak, samo da sam pod krovom na kakovoj

klupi. Imam sutra kao sv.jedok posla kod suda, a knda
cu nego k vama, vi ste milosrdni ljudi. —

U to mu je oko zasjalo, pograbio me za ruku, pa
če mi veselo :

— 1 vi ste tuj gospodine? Nije me oko prevarilo,
dugo li vas ne vidjeb ! —

Pogledao sam ga bolje. Da, to je bio on — moj
stari Martin. Iste črte samo još dublje zarezane u staro,
mršavo lice. Cinio mi se, u svojem trošnom odijelu, sa torbom
na strani, štapoin u ruci kao hodočasnik iz svete zemlje.
A ona dva njegova dobročudna oka gledala me tako
milo, tako živo i radosno, kao da su ugledala več davno
nevidjena sina. I meni se srce zagrijalo, kao da je usred
trnurna, zimskog dana zasjalo toplo sunašce. Preda mnom
bio je dobar znanac iz mog rodjenog kraja. Kao da sam
iz njegova lica čitao šve uspomene svoje mladosti. A tim
uspomenama, tko se ne bi veselio ?

Poznavao sam ga, otkada sam počeo misliti. Kuča
mu je stajala na kraju sela, gdje se cesta ispod bijele
župne erkvice spuštala prema rijeci u plodnu ravnicu.
Drvena, pocrnjela kuča sa slamnatim krovom ječiva se
vidjela izmedju drveča, sto ju je okruživalo. Martin je
volio drveče. Svakog prolječa je sadio, obrezivao, čistio i
cijepio, pa je prigodom cvatnje bio njegov vrt sav u
cvijetu. Tisuču i tisuču bijelih i ružičastih pupoljaka otvo-
rilo je svoje glavice, širilo po vazduhu ugodan miomiris
i prijazno pozdravljalo šarene leptiriče i marljive pčele,
što su lijetale od cvijeta do cvijeta. Martin bi onda pro-
šetao vesela lica po vrtu, giedao svoje omiljele vočke,
slušao žuborenje pčelica, pa mu je sve to ozvanjalo u srcu
kao nikad nečuvena pjesmica. U jeseni, kad se vočke
okitile zrelim vočem, osječao je opet novu radost, osobito,
kad mu je koja vočka prvi put obrodila. No sada imao

?31

više dionika svoje radosti. Seoska djeca pohadjala bi ga
onda osobito rado. Ako su i bila tim svojim pohodima
dosadna, Martin ih je razumio, pa svakomu nešto udijelio.
Razmnijeva se, da i ja nijesam bio zadnji.

Martin bio udovac. Žene mu nijesam poznavao Imao
je več podosta odrasla sina i keer, koji sn mu pomagali
u gospodarstvu, a osi m toga i brata, starog nežen ju, koji
je u kuei ostao; pomagao Martinu u gospodarstvu i pasao
marvu. Bio je Sudan svat taj Joso. Sto sam ga poznavao
bio je uvijek jednak. Lice bilo mu mršavo, mesa gotovo
ni je ni imao, koža bila je nekako žučkasto zagasita, a
črte bile su mu tako zarezane, da se je činilo, kao da se
neprestano smijucka. Jeo nije mnogo, a i ne znam, da
bi pio, no to znadem, da mu nije bilo na čitavu božjem
svijetu mi lij eg predmeta od njegove lule. S tom svojo m
vjernom družicom ustajao je i lijegao spavati. Govorio nije
dok ga nijesi što pitao, no na paši, kamo je dotjerao
Martinovo blago, a ja svoju kravicu, bio je vrlo razgo-
vorijiv. Nikada ne cu zaboraviti onih časova, što sam ih
proveo na paši. Marva je mirno pasla, a nas dvojica
ležasmo na mekanoj travi, a oko nam bludilo daleko,
daleko po plodnoj ravnici, onamo do sinjih gora, što su
okružavale za onda moj svijet, jer drugoga nijesam pozna¬
vao. Skakavci skakutali su oko nas, cvrčak je pjevao svoju
jednoličnu pjesmicu, prepelica javljala se negdje u prosu,,
oko zvonika župne crkve kružile su postojke, sad i sad
se cula pjesmica susjednih pastira ili pucketanje bičem,
•loso vukao je iz svoje lule, gusti oblači dima dizali su
se n zrak, rijedil i se sve više, dok ih nije napokon nestalo
u onom lijepom plavetnom zraku. On bi tada pripovijedao
davne pripovijesti, a ja sam ga slušao vjerno i pazljivo
i slikao si u svojoj masti divne staklene gradove, junačke
vitezove, zaklete kraljeve, užasne zmajeve i druge nemani;

32

tek rijetko kad bih se nsudio dahnnti i zapitati .Josu, da
mi što razjasni. Žalio sam što sam se tako kasno narodio,
pa nijesam mogao živjeti u onim bajnim vremenima, za
koja sam sigurno držao, da su nekada bila, premda davno,
davno — — —

Volio sam Josine pripovijetke, volio sam njega, ali
sam volio takodjer kravicu, jedinu kravieu, koju sam imao,
a koje ne bih dao za čitavo krdo drugih krava. Na pasi
nije mi pravila mnogo neprilika, pasla je rado i mirno,
jedino, kad su joj muhe odvi.se dosadjivale i obadi oko
nje brundali, znala je odbježati uz grmi je, no naskoro
je opet stala. Za društvo nije mnogo marila. Kad nijesam
bio s Josom, pasao sam kravicu uz cestu o grabama i
onda bi se naslonio o njen vrat, pa se s njoni razgo-
varao ili pjevuckao kakovu pjesmicu. Ako sam kad potrčao
za kojim cvijetom, ili se sjedečke na obronku ceste zadu-
bao u pletenje biča, ili drukčije kako zaostao, nijesam se
se trebao bojati za kravicu, pasla je mirno dalje i nije
pošla stranputicom ili u k var. Pod večer, kad se je počelo
supce spuštati za one daleke gore, napojio sam kravicu
i otputio polagano kuči. Udesio sam uvijek tako, da sam
išao mimo Martinove kuče. On se je onda več obično
povratio iz polja i sjedio na klupi pred kučom, tamo gdje
su rasle one lijepe. mlade lipe, kojima se je Martin
Aeoma radovao. Ondje sam znao ostati i četvrt sata, koji
put i dulje, jer mi je vrijeme u razgovoru s njime vrlo
brzo prolazilo. Bilo je to gotovo svaki dan, pa se je
moja kravica tomu tako priučila, da je mirno stajala na
cesti tako dugo, dok sam ja s Martinom razgovarao. Na
zemlju pooeo je padati prvi mrak, zvijezde su se javljale
na tamnomodrom nebu i gust dim dizao se je iznad
slamnatih krovova, kad sam Martinu zaželio dobru noč
i krenuo kuči. Večera mi je onda uvijek išla u slast, a
čim sam legao u krevet, odmah sam i spavao.

83

Bio je Martin pametan seljak. Kad je god dospio,
čitao je. Sam je držao časopis za puk, a svake nedjelje
otišao je ka gospodinu župniku i posudjivao od njega
dnevne listo ve. Knjigama društva svetojeronimskoga za
eijelo se u čitavoj župi nije nitko tako veselio, kao on.
On je prvi došao po njih do gospodina župnika i prvi
ih je pročitao. Nikad nije bio veseliji, nego kad je mogao
s gospodinom župnikom ili s mojim očem započeti raz¬
govor o raznim dnevnim pitanjima, a za čudo je sve
veoma lako svačao i dobro sudio. Kad je došlo vrijeme,
da sam i ja morao ostaviti rodjeno selo i domače livade
i otiči na nauke, veselio se on jednako kao i ja, da sto
brže nadodju praznici. Donosio sam mu svakojakih knjiga
i zalazio gotovo svaki dan k njemu. Pripovijedao sam mu
sve, što sam znao. On je bio veseo, što je koješta doznao,
a ja sretan, što sam imao nekoga, koji hoče, da me
sluša. Nijesam nikada pisao lista svojim roditeljima, da
ne bih pitao, kako je Martinu. Kako je bio on, dok sam
bio dijete i malen djak prema meni kao otac i dobar
stari prijatelj, tsko je bio poslije, kad sam odrastao,
prema meni pun poštovanja. Vidjelo se, kako mu godi, što
ga nijesam odnemario te mu ostao odan, kao što sam
mu i prije bio.

Martin išao je rado u crkvu. Bio je crkveni starje-
šina, pa uz to je gazio mjehove gore kod orgulja. Bio
je točan u svojoj službi i ne bi za ništa na svijetu te
službe ustupio drugomu. No nikad nije u životu tako
radosno mjehove gazio, kao onda, kad je napokon na-
došao čas, da prikažem Bogu prvu nekrvnu žrtvu. Vesele
pjesme odzvanjale su tada u punoj crkvi, zvonovi su
radosno zvonili, orgulje veličanstveno sprovadjale pobožnu
pjesmu. Martin je stajao gore kod svojih orgulja, a mnogo
puta podigao ruku do očiju, da otare suzu radosnicu.

Slike i uspomene sa sela.

3

34

Takov vam je bio moj stari, dobri Martin. Možete
misliti, kako me je uzradovala njegova staraeka, časna
pojava tamo kod samostanskih vrata, gdje je tražio konak.
Nije čudo, što su oživjele u meni uspomene na mladost
moju. I danas jošte, kad se sjetim tog milog starca,
obnove se u mom srcu sve te uspomene. A te uspomene
mile su mi i dragocjene, ne bih ih dao ni za što na
svijetu — — -

Prijatelj Grga.

§ akupili smo se iz raznih krajeva naše domovine. Došli
smo veselo u naš novi zavod — crnu školu. Svaki
je ponesao sa sobom lijepe nade, plemenite težnje i voljo za
rad, da se može za šest godina povratiti opet medju
narod, naoružan potrebitim znanjem.

Od svojih novih saučenika malo sam ih poznavao.
J)a, ali lako za poznanstvo medju mladim ljudima, jed-
nake dobi i osječaja. Za nekoliko sati bili smo vee svi
medju sobom dobri znanci.

Do mene sjedio je sitan mladic. Glava bila mu je
malena, okrugla, vrat dug, lice prijazno, oči dobročudne.
Veselo mi je pružio ruku, kad sam nadošao.

•— Ja sam Grga — rekao je prijazno.

— A ja sam .Tanko — odgovorio sam ja i sio do
njega. Pitali smo jedan drugoga za rodjeni kraj i za
porodiene prilike, pa sam tako njega prije upoznao, nego
ostale svoje saučenike. To nas je nekako zbližilo i od
sada živjeli smo zajedno kao dva brata. Što smo dobili
od kuč,e, bilo je zajeduičko, pri povij edal i si sve novosti
iz rodjene kuče, potpomagali se u neprilici i jedan drugoga
pazili. Zajedno smo išli u crkvu, zajedno na šetnju.

Nije nam bilo ništa milije, nego kad smo odšetali
kamo u okolieu zagrebačku. Jedan i drugi sa sela, živjeli

*

36

smo za prirodo i veselili se mnogo više seljačkoj kuči,
nego ponosnoj palači. Zanimala nas svaka biljka, svaka
ptičica. Na tim šetnjama se ljubav spram rodjene kuče
i rodjenog kraja još više rasplamtjela, pa smo gotovo
svaki put u mislima odletjeli k svojim milima kod kuče.
On je bio rodom tamo negdje ispod Kalnika, pa sam po
njegovu pripovijedanju n duhu sasma dobro predstavio
sebi ono prijazno, vinorodno prigorje, preroda me onda
još nije bilo ondje. Vidio sam u duhu njegova oca,
seoskog plemenitaša, suhonjavu, več pognutu majku, blagih
črta i dvije več udate sestre. Volio je Grga svojce, a
volio sam ih takodjer i ja, ta morali su biti dobri, jer je
bio i Grga dobar.

Vrijeme prolazilo brzo, nadošli prvi praznici. Pole-
tjesmo veselo svaki u svoje rodjeno gniezdo, da se opora-
vimo i pripravimo na nov rad. Bilo je kod kuče pripo-
vijedanja, a roditelji pozorno pratili svaku našu riječ, svaku
našu kretnju i ponosno, gledali na sina u crnoj halji.

— Kako si se promijenio — govorila mi majka —
ma baš več pravi mladi gospodin. Dao Bog, dočekala ja
onaj radosni čas, kad češ prvi put stupiti k žrtveni ku
Gospodnjemu. A kad mene i oca ne bude više, bar če
biti netko, koji če se za nas Bogu moliti! —

— Majko — govorio sam ja — daleko je još to,
tko zna, kako če još biti ? Mnogo toga se promijeni u
pet godina! —

Mnogo je to vremena, ali prošlo je brzo. Vratismo
se u sjemenište, nadošli su opet praznici, zaredalo se to
nekoliko puta pa nadošla i zadnja godina našeg sjeme-
nišnog života. Postali smo ozbiljniji, počeli smo bolje razu-
mijevati uzvišenost i teškoču svečeničkog staleža. Veselje
i strah izmjenjivalo se u našem srcu. Sokolila nas ipak
nada u pomoč božju, koja ondje više daje, gdje više treba.

37

Osobito se veselio Grga, što ce postati svečenikom.
U školi imao je s nankama mnogo posla i mnogo truda.
Nadaren nije bio, pa je morala marljivost nadomješdivati
darove. No bio je osobito blag, tih i pobožan mladic,
tako, da je uživao ljubav poglavara i što vanj e svojih
saučenika. Svom dušom je težio, da dodje medju narod
te nastojao, da postane dobar pastir povjerenog sebi stada.
Kraj toga obuzelo gatakodjer slatko čustvo, kadjo pomislio
kako de time usreciti svoje roditelje, koji su jedino za
njega živjeli. Razumio sam ga najbolje ja, jer sam mu
zavirio u srce, jer sam poznao njegove plemenite osjecaje,
jer sam s njime kroz šest godina dijelio svaku tugu i
svaku radost. Razumio sam ga ja, jer sam poznao njegovo
nevino srce, njegovu golubinju dud, bez strasti, bez zlobe
i bez pretvaranja. Pa zato kad je nadošao napokon dan
našega redjenja, bijasmo obojica sretni.

Težak je bio rastanak s tihim sjemenišnim zidinama,
gdje smo našli drugu roditeljska kudu i gdje smo se na
novo rodili. Težak je bio rastanak od šestgodišnjih din¬
gova, od kojih se bilo sada dijeliti i otputiti na svo
Strane naše domovine na vršenje novog zvanja. Težak jo
bio napokon rastanak od mog Grge, koji mi je bio više
nego brat. Znao sam, da ne demo više nikad toliko
zajedno drugovati, koliko smo, dok smo bili u sjemeništu.

Odosmo. Prošli su slavnosni dani naše prve sv. mise,
koju prikazasmo dragomu Bogu svaki u svom rodjenom
kraju. Motrio sam onda srecu svojih roditelja, pa sam se
toni zgodom sjetio i Grginih roditelja, kojima je bio to
bez surnnje najsretniji, najveselij i dan života. Iza kratkog
ugodnog boravka u kudi roditeljskoj, krenusmo svaki
na svoju kapelaniju.

Grga mi je naskoro pisao. — Zadovoljan sam —
sretan. Starac župnik pazi me kao otac, narod je dobar,
poslušan, rado dolazi u crkvu. Svoju sobicu sam lijepo

38

uredio; godi mi, kad mogu kazati: tu sam ja gospodar.
Cini mi se, kao da sam kod kuče. I uije mnogo razlike.
One male, drvene kučice sa slamnatim, pocrnjelim krovo-
vima, u sjeifi krošnatih oraha i razgranjenih jablana, tako
su mi srcu prirasle, da bi mi bilo teško od njih se rastati.
Djece ima mnogo. Mile mi se one kudrave, okrugle gla¬
vice, pune zdravlja i života, u zamrljanim košuljicama,
sto se igraju tamo po dvorištu. S početka bojah me se
malo, a sad dotrče več veselo k meni, hvataju me za
ruku i pokažu, čim me ugledaju čitav red bijelih, zdravih
zubi. Znadem vec gotovo svima za ime. Nekoje pogladim
po glavi, upitam za kakovu malenkost, a nekoje znadem
i pokarati. Seljaci i seljakinje prijazno me susretaju,
ponude mi stolieu i obdare svakovrsnirn vočem. Cesto su
svi mladji i snažniji u polju, kod kuče nadjem tek kojeg
starca ili staricu. To mi je najmilije. Sjednem. Zabrbljamo
se o davno minulim vremenima i prije nego osjetim,
približi se sunce vrhuncima gora, pa valja otputiti kuči.
Posla prilicno, ali ugodan posao. Zovu me k bolesniku,
utješim ga i osokolim i čini mi se, da sam u istinu kat-
kada liječnik, koji vida duševne rane. Ugodno čuvstyo,
ne mogu ga opisati, valja da si ga i sam več oeutio.
Janko dragi, što bih ti dalje pisao, sretan sam, presretan
što sam svečenikom i što mogu raditi za dobri, mili moj
hrvatski narod! —

Tako mi je pisao Grga, a ja sam mu opet uzvratio
i opisao svoje prilike. Spajala nas uvijek pismena, prija¬
teljska sveža. Na jedan put pisao mi Grga tužan list.
Majka mu oboljela. — Bio sam kod kuče — reče —
no majka mi je slaba, slaba. Zato su me zvali. N i j e bila
nikad osobito čvrsta, a sada se nešto nakladila, pa ju
baeilo u krevet. < »bradovala se, kad me ugledala i pružila
mi svoju koštenu, suhonjavu ruku. Kašlje i nešto ju u prsima

39

guši. Proboravio sam nekoliko dana uz nju. Teško se sa
nmora opraštala. Gladila mi ruku i lice, gledala me dugo,
a kad sam otišao, zvala me još natrag. — S Bogom
sinko — uzdahnula je — moli se za mene ! — Njeka-
kovo čuvstvo me obuzimlje, kao da ju ne cu više vidjeti.
Moli se i ti za nju! —

I doista nije Grga više vidio svoje majke. Kako mi
u drugom listu javio, umrla je brzo iza toga. Siromašni
Grga! Još danas čuvam onaj list, u kojem mi se izjadao
nad gubitkom svoje majčice, koju je tako ljubio.

Prošla je godina, prošle dvije.

Jednog jutra pokuca netko na moja vrata, otvori,

-— eto Grge.

No to nije moj Grga, kakovog sam ja poznavao.
Lice bilo mu je blijedo, oči mu se caklile, a onaj dugi
njegov vrat bio je nekako tanak i još više naprijed
upognut. Pozdravismo se.

— Sto tako iznenada dodje? — upitali ga ja. —
Zašto nijesi javio ? —

— Nijesam, ni sam znao, da ču doči. Nahladio sam
se nešto, — govorio je tihim glasom. — Liječnik kaže,
da sam si grlo pokvario, pa da mi valja poči na more !

— E tako. U istinu malko si oslabio, no na morskom
zraku valjda češ se na brzo oporaviti! — tješio sam ga
ja, a i držao sam, da če mu more pomoči.

Otišao Grga na more. Tužio mi se, da mu hrana ne
prija, a i vrijeme nije, kako bi želio. Vjetar drži, jedva
da možeš prošetati uz obalu.

— Bit če več bolje, — govorio sam ja.

Eto za nekoliko nedjelja Grge natrag. Protrnuo sam,
kad sam ga opazio. Koža njegova lica bila je nabrana,
'Žuta, disao je teško, a glas bio mu je još slabiji nego
prije. Jedva je govorio.

40

— Nije more za mene — dokazivao on — nema
hrane, nema podvorbe. NajIjepše je još kod mog starca žup¬
nika. Možda bi bilo bolje, da nijesam onamo niti išao. —

— Sad ti je bilo dakako teško, dok je bilo hladno.
Proljetno sunce i proljetni zrak naskoro če te opet posta¬
viti na noge — tješio sam ga ja, premda se nijesam
mogao oteti nekoj slutnji, koja kao da mi je kazivala,
da Grgu neče više izliječiti niti proljetni zrak, niti pro¬
ljetno sunce.

Težak mi je bio rastanak od omiljelog prijatelja.
Usta su doduše govorila, da cemo se naskoro opet vidjeti,
ali neko nutarnje čuvstvo mi je kazivalo, da ne ču više
nikada vidjeti Grge.

Otpratio sam ga na kolodvor, držao dugo njegovu
hladnu, požutjelu desnicu, gledao mu u one dobre, boles-
ničke oči i od srca kliknuo zadnji: — s Bogom! —

Grga mi se naskoro javio. Pisao mi, da mu i kod
njegova župnika ne ide na bolje, pa da je odlučio poči
k svojoj kuči na tjedan ili dva, da se ondje potpuno opo-
ravi. Posla i onako ne ima mnogo, a ako bi ga i bilo, on
ne bi sad, kako je bolestan, mogao raditi.

Tužan je bio oproštaj sa župom, gdje je moj Grga
službovao. Narod ga volio. Sakupilo se staro i mlado,
rnuško i žensko na župnom dvoru, da se oprosti sa svojim
milim mladim gospodinom. Grga se uspeo u zimskom
kaputu na kola, kazao svoniu narodu tihim glasom, da
če se naskoro opet vratiti, kočij aš potjerao, a sto i sto
suznih očiju gledalo je za kolima, u kojima se vozio bolesni
mladi gospodin, koji je bio župi blagoslov božji. Iz srdaea
zahvalnih župljana dizalo se sto i sto želja, da Bog
udijeli dobrom mladom gospodinu opet zdravlje, a iz
suznih očiju čitao si bojazan," da se on ne če više ni¬
kada vratiti.

Došao Grga u rodjenu kuču,

41

Prolječe se upravo vratilo s toplog juga, prebudilo
svu prirodu i donijelo zemlji nov život. Travica se zele-
njela po obroncima brežuljaka, cvijece je dizalo svoje
glavice prema toplom suncu, na drvecu otvorilo se sto i
sto cvjetiča i pozdravljalo marljive pčelice, koje su došle
po prvi med. Šareni leptiriči letjeli su po zraku i ptičice
se javljale n grmlju.

Veselio se prolječu sav božji svijet, veselio seje njemu
i Grga. Sjedio je na klupi pred kučom i ogrijavao se na
toplom proljetnom suncu. I u njegovu srcu radjalo je
prolječe nade, nade u zdravlje. Prsi mu se nadimale i
željno usisavale u se svjež, proljetni zrak. Vjetrič poi-
gravao se tiho sa onim ružieastim cvjetičima na staroj
jabuci, otkinuo kadikad sitni cvjetič i baeio ga bolesniku
u krilo.

Grgino oko bludilo u lijepu dolinu prama župnoj
crkvici, koja se bjelasala, obasjana od sunčanih zraka.
Oko nje poredjali se križevi i križiči. Grgino oko tražilo
je jedan, koji mu je bio najmiliji — križ na grobu svoje
majke. Usne mu se micale u pobožnoj molitvi. iVIolio
je za majku i za sebe i u toj molitvi crpao nove utjehe
i nove snage. Kad se je zlatno sunašce več nagibalo
prama zapadu, tada se je nerado dijelio s onom kluponi
pred kučom, a zadnji pogled bacio je dolje prama crkvici.

Tako je to bilo svaki dan.

Otac je zabrinuto motrio Grgu, jer je ginuo od dana
na dan, no njemu bilo svaki dan lakše, kao da se je svaki
dan više nadao ozdravljenju. Kašljucao je, glas je posvema
izgubio, a lice bilo mu kost i koža. Dani sve ljepši, vrt
sve zeleniji, a Grga sve slabiji.

Jednog dana čutio se osobito lakira. Kao da mu je
posve odlahnulo. Sjedio je dulje nego obično pred kučom,
a kad mu je otac spomenuo, da je več hladno, nerado
se dijelio od svog omiljelog najesta. Napokon otišao u

42

kucu i spreraio se na počinak. Kad ga otac upitao, da
]i mu još sto treba, odgovorio je, da mu je posve dobro
i zaželio, da ga ostave sama, jer mu valja još nešta izmo¬
liti. I otišli su ukueani iz njegove sobe.

Smračilo se i nastala čarobna proljetna noč. Zvijezde
npalile se na lijepom, tamnomodrom nebu, a tamo sa
istoka dizao se dostojanstveno mjesec i bacao blijedo
svjetlo na cijelu okolica. Iznad kuee vio se je dim,
negdje u selu javljala se narodna pjesma, a ovdje ondje
zalajao pas, brižni kučni čuvar.

Ljudi povečerali i spremali se na počinak. I u Grginoj
kači se več smirili. Jedino Grgin otac otišao je još prije
k bolesnom sinu, da vidi, da li on još što treba. No
Grga ni j e trebao nista više. — —

Kraj Grgina kreveta gorjela je polagano sviječa, a
ujezit) plamen bacao je blijedu svjetlost na bijelu poste-
Ijinu i na mršavo lice Grgino, koje je bilo smrtno blijedo.
Prsi njegove nijesu se više nadimale, na licu počivao mu
je blažen mir, a ruke, njegove voštane, osušene rufe
držale su grčevito svečeničku molitveni) knjižicu, iz koje

je oeitao zadnju svoju molitvica.-

Moj prijatelj Grga bio je mrtav. — —

Dobri susjedi.

ase malo selo nije mnogo dobilo, kad je n nj doselio
jSN'  Mijo Cievara. Na javnoj dražbi kupio .je soliste po-
kojnoga Gjuke Veseljkoviča. Bio je Oicvara čovjek visok,
mršav, rieprijazan. Kosa mu je 'stršila u zrak, obrve imao
je velike, oči malene, nemirne, nos mu je bio uzvinot,
kao da uvijek nešto njuška, usta široka, usne debele i
strastvene, a vladanje oholo i nesusretljivo. Njegova bolja
polovica Jula bila je nešto starija od njega. No niti ona
nije osvajala. Dok je on bio visok i tanak, bila je ona
niška i plosnata, lice joj bilo naduveno, podbratci obilni,
a jezik, kao što se pripovijedalo, gibak i neumorno radin,
tako, da joj nije bilo, kao što su neko.ji tvrdili, u devet
župa ravne. Osjetiše to najbolje njezini susjedi. Dogodilo
se, da se zabunila kokoš, tražeči svoje družice, na Oicva-
rino dvorište, — a kokoš nema baš osobite pameti, —
ali eto Jule. Pograbi krepelac ili što joj bilo pri ruci i
baci za kokoši, veleči :

— Stanider ti nesrečo kokošja, ja ču te naučiti, što
imadeš po mojem dvorištu brskati! —

Bio slučaj ili ne, čula te riječi susjeda, pokazala se
na dverima i odgovorila, braneči svoju milu kokošku:

44

— Sta vam ona učini ? Valja da vam nije dvorišta
pozobala! —

— Ja ne dopuštam, da se tudje kokoši kod mene
hrane. Ako ih nemate gdje držati, zatvorite ih, no kažem
vam, da ca svaku vašu kokoš krepelcem, ma ostala na
mjestu mrtva! —

— Lje ne češ ti dotepenko dotepena! — rekla bi
susjeda srdito. — Tko te je zvao u naše selo? —

— Ja sam dotepenka? Učit ču te ja pameti! Ali
pamti, kokoš ili što drugo, neka se samo pojavi na mom
dvoru, ja ču joj pokazati! —

Lice joj se raširilo, pocrvenjelo, pokazali joj se rijetki
žabi, stisnula ruke i povratila se srdito u svoju kuču.
Ovakovi prizori pojavljali se cesto medju susjedama. A
Miji kod takovih zgoda one male oči zasjajile, lice mu
se zarumenjelo, uspravio se i kazao ponosito:

— Za poštene novce kupio sam ovo kučište, nijesam
se dotepao u ovu bokčiju. Neka me samo draže ovi pro-
staci, paintit če oni Miju Oicvaru! Neka samo dodje
kakova stvar na moj posjed, ubit ču ju bez milosrdja,
ta imam pušku! —

Oievarina kuča stajala na tnalom brdašcu, pa s jedne
Strane medjašila s drugim kučama, a na drugoj sterao
se prostran vrt. Tu je bio najprije dosta lijep vodnjak,
koji se protezao po brežuljku, a dolje je bio vrt za povrče,
sve do ceste, a onkraj ceste bila na pol podrta i dosta
zapuštena kuča Petra Gibanice.

Petar Gibanica nije bio okrugao, kako bi po nje-
govu imenu sudio, več dug kao kolač, tanak kao jela,
a žilav i koštan, da bi tnogao s njime kamenje razbijati.
Bog ga je obilato nadario s onim blagoslovom, što ga
obično nazivamo djeca i nijesi mogao nikada proči mimo
njegova kuču, da ne bi opazio nekoliko zamazane, kuš-

45

trave djeee, u na pol podrapanim košuljicama, zdrave i
tučne, kao da su u šumi odrasla.

Pripovijedali su, da nije bila Gibaničina kuča uvijek
tako zapuštena, da je on imao mnogo polja, punu žitnicu
i punustaju. No imao je poštovani Pero Gibanica pogrješku,
koja se često na selu nadje, da se je rado pravdao. Eadi
toga morala je mnoga njiva na dražbu i mnoga kravica
iz staje. Uz to rado se družio s veselim prijateljima, pa
je mnogo toga prošlo kroz njegovo uvijek suho grlo. Več se
na kubi poznalo, da je gospodar radije u krčmi, nego
na polju, a staja njegova bila sad prazna praznata. No to
treba dobro razumjeti. Velika staja za rogato blago bila
je doista prazna, da nije mogla praznija biti, no mala,
staja, koja se u običnom govoru naziva svinjae, nije bila
posve prazna. U n j oj je ponosno stanovao i šetao po
prostranim prostorijama jedan jedincati potomak stare
turopoljske korjenike — jedino četveronožnato živinče u
Gibaničinoj kuči.

Pero Gibanica ipak nije bio bez domačih životinja!

Nadobudni štetinjasti turopoljac slabo je Yolio svrfj
dom, ma baš kao njegov gospodar. Kod Pere ne zatva-
rala se ni kuča ni staja; ljudi u našem selu bili pošte-
njaci, pa ako bi i tko htio što odnijeti, kod Pere ne bi
se mnogo pomogao.

Tako je došlo, da su bila vrata na svinjcu rijetko
kada zatvorena, a naš mladi poznanac uživao je zlatnu
slobodu u potpunoj mjeri. Obilazio po dvorišt-u, došetao
u kuhinju, otumarao u vodnjak, bježao po prašnoj cesti.
Kako je bio željan, da što više svijeta prodje i što
novo vidi, potražio čistimi u Oicvarinoj živici i osvanuo
jednog dana u njegovu vrtu za povrče. Htio je da ondje
sve marljivo pretraži i ocijeni, nagrizao je još zelenu buču,
izrovao nešto siatke repe i omastio si svoj dugi rilac
lijepom šalatom. Ponašao se u svojoj mladjahnoj obijesti

46

o-nako, kao da vrt njemu pripada, pa se nije podnipošto
žurio, da sretno preko živice uzmakne.

Sreča nije mu bila baš osobito mila, j er ga je pre¬
rano opazilo malo, bistro oko Cicvarino, koji je dojurio
gore od svoje kube s dugim štapom u ruei. Došavši u
blizinu štetinjara, lupio nekoliko puta svom šilom po
njegovu štetinjastom brptištu. tako da se je siromašno
prase jedva preko živice odvuklo.

— Pamtit deš, nevaljance, kad si bio u raom vrtu.
Dodji opet, dodji, posvijetlit cu ti, da ne deš više kudu
nabil — srdio se Mijo.

Onkraj živice ukazala se duga, ozbiljna prikaza pošto-
vanog Pere Gibanice.

— Ubij ga, ubij na mjestu ti živodere jedan! —

— Ubit cu ga, ubit iz puške, tako mi moje glave!
Medju pravu cigan čad sam došao!

— Tko je eiganin? — Ti si ciganin, sto put ciganin
i ostat deš ciganin makar još toliko novaca zgrnuo. Ti
kugo jedna dotepena! —

' Dobro je bilo, što je ži vica pri lično visoka narasla,
a onaj otvor, kud se prase provuklo, bio premalen, inače
moglo bi dobi i do saka medju ljubežljivim susjedima.
Ovako dobacivali si još razne, dobro osoljene psovke i
povukli se napokon kao dvije ljutice svaki u svoju kudu.

Prilike bile su napete. Mijo Cicvara stalno je odlučio,
da ubije svaku životinju, koju ugleda na svom posjedu,
pa je radi toga cesto pogledavao po svom vrtu.

Bilo je sve u redu.

1 'ero Gibanica pazio je od sada malo bolje na svog
turopoljea. Stvar bi se posve dobro svršila, da nije imao
turopoljac svoje glave.

Zbilo se ovako.

Bilo je lijepo ljetno posli je podne. Kod Gibanice
nije bilo nikoga kod kuce. Stari oboje bili u polju, a
djeca se zabavljala kojekud po selu. Tišina u kubi i oko

47

nje, jedino u svinjcu javio se lužno katkad naš znanac.
■lesti nije imao što, drijemati nije mu se više dalo, za-
groktao je od dosade, zaželio se zraka i slobode. Zelja
mu se odmah i ispunila, cim je svojim rilom malo na¬
digram samo pritvorena vrata svoje palače. Došavši na
dvorište, protegnuo se voljko, a zatira se ogledao ovamo
i onamo, kamo bi krenuo. Cini se. da je ved zaboravio
leške udarce Cicvarina štapa, a sjetio se jedino slatkog
uživanja prigodom pretraživanja raznog povrca. Odloka
bila je odmah gotova, pa je mladi turopoljčina mahnuo
ravno preko Cicvarine živice te se u brzo posve udubao
u svoj posao.

U sjeni rasgranjene kruške sjedjela je stara Cicvara,
pa se posve svila u klupko nad košaricom, iz koje je
vadila krumpir te ga lupila za večeru. Nije ipalc bila
tako zadubena u svoj posao, da se ne bi katkada obazrela
po vrtu, je li sve u redu. Najedan put se uspravila, kao
da ju guja ujela.

— Što, je li raoguee? Gibaničino prase opet u nje-
zinu vrtu. Dakako, oči ne mogu da je varaj u. Potjerala
bi ga, ali što, opet ce doči, ljudi ne vrijede, da bi im
oprostio. Ej, da je Miško kod kube — zakleo se da de
ga ubiti — on bi mu pokazao! —

Pogledala prama polju, kamo je otišao Miško. I
doista, eto ga. Nikad Ijepše prilike!

— Koraknider, što se vučeš kao magla! — vikala
mu na sav glas.

— Ma nije vatra u kuci! — ozvao se on i pokro-
čio brže.

— Zuri se, vidjet deš sam ! —

Stara pograbila Miju za rukav i odvukla ga na či¬
stimi, otkuda se vidjelo dolje na vrt. Pogledala slavo-
dobitno svog supruga i rekla mu:

— Eno ga, sad znadeš, što ti je raditi! —

48

Miji se oči zasvijetlile, lice mu se ražarilo i uzne-
mirilo, usta mu se otvorila.

— Sad iii nikada! Pokazat cu ja Gibanici, tko sam
ja! — uzdahnuo strastveno.

Odbježao u kudu po pušku, povratio se za malo i
odjurio dolje u vrt. Svinjče nije se ničemu nadalo i gostilo
se bezbrižno lijepim povrcem. Kad se Miško približio
svom neprijatelju, išao je polagano, na prstima i kad mu
došao u bližina od deset koračaja, nastavio cijev. Ruke
mu se tresle od uzrujanosti i od radosti. Odapne. Turo-
poljae se preokrenuo i zalomatao svojim nogama. .Nije ga
bilo više medju živima!

Miji Cievari srce od radosti poskočilo u grudima,
pograbio prase i baeio preko živice, veleči:

— Eto ciganima pečenke, ta i onako rijetko kada
dodju do nje! —

Ouo Pero Gibanica n polju prasak puške. Kad je
znao, da se u selu ne slavi svadba, niti kakova druga
svečanost, brzo se dosjetio, što taj prasak znači. Došavši
kuči, bilo mu sve jasno. Mrtvo prase, koje je ležalo na
cesti, protumačilo mu, što se dogodilo.

Poštovani Pero Gibanica nije plakao niti se srdio.
Otišao je po nekoliko seoskih vještaka, kpji su nad ubi-
jenim prasetum neko vrijeme mudrovali i napokon ocije-
nili golemu štetu, koja je Gibanici nanesena. Iza toga
bacio Pero prase opet na Cicvarin vrt, ta, neka mu bude
— on ga ubio, on de ga i platiti. No i Mijo Cicvara nije
htio praseta, bacio ga opet natrag na cestu. Ta igra pono¬
vila se nekoliko puta. Nitko nije htio da zadrži svinjče
dok ga nije napokon živoder odvezao.

Pero Gibanica otputio je odmah iza toga k sudu.
Nije bio prvi put ondje, bio je kod suda česti gost. Opisao
je živim bojama krvoprolice i tražio, da mu susjed Cie-
vara nadoknadi štetu. No nijejto išlo tako brzo, fpa se

49

morali dobri susjedi nekoliko puta staviti pred časno lice
pravednog suda.

Napokon pukla osuda. Oicvara bio osudjen, da plati
Gibanici za ubijeno prase deset forinata, no buduči daje bio
i Gibanica kriv, jer nije pazio na svoje živinče, neka nado¬
knadi i on susjedu nanesenn štetu, a parbenih troškova
platit če svaki polovicu. To je bila svakako pravedna osuda,
ni sam mudri Šalamun ne bi mogao suditi drukčije, pa
se je s njom i zadovoljio Pero Gibanica. No Mijo Oi¬
cvara pozelenio od ljutitosti i otišao srdit iz sudnice. Zena
ga željno dočekala.

— Kako se svršilo? ■—■

— Kako se svršilo? Kao da je sam biješ s njime.
To da je pravedan sud? Nije mi toliko za one novce,
ali me srdi, što c : e mi se Gibanica smijati. Ali pamtit če
on! Kunem se, neka dodje njegova muha ili komarac na
moje zemljište, ubit ču ga, pa da mi je radi toga poči i
pred samog kralja. Ja ču mu pokazati! —

Pero Gibanica veselio se i sve selo s njime. Odmah
slijedečeg sajma kupio si drugo svinjče, malo, bijelo,
okruglo, s dugim rilom i s dugim klapastim ušima.
Ala je uspravio svoje dugo, mršavo ti j el o poštovani Pero
Gibanica, kad je koračao sa svinjčetom na konopcu mimo
Oicvarine kuče. Držao se kao ponosan vojskovodja, vra-
čajuči se iz slavodobitnog rata i zvao je glasnim, milim
riječima novog Stanovnika svoje staje, tako, da je to morao
čuti Oicvara i njegova žena.

Gibanica je sad na prase pomno pazio, ta znao je,
da nema sa Oicvarom šale, osobito sad, kad je žedjao
za osvetom. Ali ipak je htio, da još jednu zasoli svorn
neprijaznom susjedu, — neka parati, kad mu je ubio
turopoljca.

I torne se pr užila zgoda.

4

50

Večer je bila. Ljudi se vračali iz polja i kupili se
11 kuče. Vjetar je donosio s livado svjež miriš na pol
posušena sijena. Zvije.zde se, upalile, no mjeseca nije bilo.

I Oievara se vratio kuči, umoran, zlovoljan i potreban
pocinka. I h ti o je doista, da naskoro legne, ali jo morao
ipak prije, da po običaju pogleda, da li je oko kuče sve
n redu.

Otišao u vrt, a nemirno oko premjerilo mu jednim
pogledom sav posjed. Gore u vodnjaku, gdje su bile one
rane kruške, bilo je sve u redu, sve mirno, tek vjetar je
malo šuštio zelenim 1  iščem. Oievara išao dalje i pogledao
dolje na vrt za povrče.

Stao je, kao da ga je grom ošinuo.

— Je li moguee, da je Gibaničino prase opet na

mojem zemljištu? Da-da-što bi bilo drugo

ono bijelo izmedju povrča. Gibanica kupio posve bijelo
prase, •— — vidio ga on zadnji put dobro. Oekaj, Sekaj
susjede! —

'Nasmijao se veselo i poletio n kuču po pušku.
Dio je uzrujan, tako, da ženi niti odgovorio nije, kad ga
upitala, kamo se tako žuri.

Došao opet u vrt. Ona bijela točka bila je još ondje,
nije se mieala, več kao daje postajala veča i veča. Vjetar
pirio jače, na krovu župne crkve javljao se čuk, a na
nebu se skupljali oblači. Momci pjevali negdje usred sela.
Njihova pjesma čula se tako ugodno u Ijetnoj noči.

Mijo Oievara nije nista vidio, ništa čuo. Njegove sve
misli, njegova sva čuvstva bila su sakupljena oko onog
bijelog predmeta u njegovu vrtu. Približio mu se na toliko,
da je mislio, da ga mora pogoditi, pristavio pušku, na¬
tegnilo i jak strijel jeknuo po mirnom selu.

— Tebe ne če trebati drugi put! — uskliknuo je
pobjedonosno, opazivši, kako se onaj predmet ne miče
s mjesta. No predmet se, počeo gubiti i stiskati, tako

51

da se stala Oicvari (lizati kosa u zrak, pa je potnislio,
nije li možda stri jeljao na saraog nečistog duha, k oj i se
sad gubi u zemlju. Bježao ipak nije. Nategmio još jedau
kokot, te se polagano približavao ouorn predmetu. Došavši
posve blizu, itnao je što vidjeti. Ona bijela stvar, na koju
je Miško Oicvara tako junački pucao, nije bila niti bijelo
p rase susjeda Gibanice, niti paklenski vrag — več dobro
napuhnjena mješina, koju mu je nastavio njegov susjed,
želeči mu se posve osvetiti za ubijeno prase.

Oicvari postajalo vruče u glavi, krv mu je kipjela u
Žilama i sav je drhtao od srditosti, tim više, kad se u
taj mah javio veseo, obijestan, glasan smijeh mladih i
starih grla tamo sa susjedova dvorišta. I nista nije znao
pestovani Mijo Oicvara, kako se one večeri kuči povratio.

Ne znam, da li se je Mijo Oicvara popravio i opa-
metio. To zuadem, da nije od tada pucao više na svinje,
niti na druge životinje. Njegove puške u malenoj sobici
pod krovom več se dugo hvata rdja i nitko za nju ne
pita. Jedino katkada po noči, čuju se oko Oicvarine kuče
tanki, sitni glasovi, kao glasovi malenog praseta, žalosni
i tužni. Da li je to fičukanje vjetra, koje se u noči ne¬
kako tajinstveno čuje, ili su to glasovi obijesnih seoskih
momaka, koji se rugaju poštovanomu Miji Oicvari, — ne
marin). (Jemo da to ispitujem?

Gospodin učitelj.

f jio je eitavoj župi nekako duhovni otac. Došao je pred
0  mnogo, mnogo godina u župu, pa su se oni, kojeje
on našao kod svog dolaska, mnogi več preselili n bol ji
svijet. A on je poznavao njihovu djecu i njihove djece
djecu i stvarao od njih ljude. Bili su vec zreli muževi,
pristave žene, koji su prvi išli k njemu u školu, a s onoin
istom požrtvovnosti, s kojom je njima sadio u srce prve
nauke, sadio je i njihovoj djeci i njihovoj unueadi.

Dakako vec je ostario. Stas mu je bio pognut, duga
kosa i brci sijedi, oveliki nos i šiljasta brada zbližili se,
ali črte ostale su iste i nije se izgubio iz lica nekakav
dobrocudni, prijazni izražaj.

Povukao se u mir. Cetrdeset godina škclskog rada
nije šala, a pojmi to najbolje on, koji je imao več sam
sa školom posla. No bilo mu je nekako težko s početka
bez škole. Vrijeme mu dosadno prolazilo. Outio se više
sretnim i zadovoljnim medju školskom mladeži. Djeea bila
su mu kao njegova obitelj. Ta inače bio je nekako
osamljen u tom božjem svijetu. Zena mu več prije više
godina umrla, jedini sin bio je činovnik negdje u gradu.
Zvao ga taj, neka se pod stare dane k njemu preseli, no
on se nije dao.

— Zašto da ostavljam selo, gdje sam proživio veči

53

dio svoga života i da se selim u strani grad, te priučavam
tamošnjim običajima? Ne ide to pod moje stare dane.
Tu poznajem svako dijete, poznaje me svatko, štuje i cijeni,
a ondje da dodjern medju hrpu ljudi, stranib. licem,
srcem i osječajima. Tu sam živio, tu želim i umrijeti!

Imao je starac kucicu usred sela. Velika nije bila,
no bila je njegova, sagradio ju svojom mukom i žulje-
vima. Baš radi toga bila mu je i mila i bio je u njoj
sretniji, nego u sjajnoj palači.

Oko kuče bio je vrt, ogradjen živom medjom, u
njem je bilo mnogo svakovrsnog drveča, njegova ga ruka
zasadila. Za svako drvo je znao, kad ga je zasadio i ve-
selio se njegovu plodu. I drveče bilo kao djeca, nekoje
je donijelo obilan plod, a nekoje je slabo rodilo, premda
je starac sve s jednakom pazljivosti čistio i obrezavao.

Taj je vrt bio kao nekakova matica za čitavu župu.
Uvijek, dok je bio još u školi, govorio je on djeci : — »Sa¬
dite divljake!“ — a kad je nadošlo prolječe, pokazivao
im, kako se cijepi, davao im cjepiča, pače i sam je obi-
lazio župom i svojom rukom oplemenjivao vočke. Kroz
nekoliko godina izgledali su vrtovi u župi sasvim drukčije
i pao je prigovor nekojih seoskih mudrijaša, koji su do-
kazivali, da naš kraj ne prija voču.

1 cviječe je ljubio starac učitelj. U prolječu bio je
njegov vrt najljepši. Prolaznici znali se često zaustaviti i
čudili se raznovrsnom eviječu, kakovo su bili navikli samo
po gradovima vidjeti.

— Ej valja triu posao, sretnejeruke taj naš učitelj!
— govorili su, a starac je s ponosom slušao te njihove
razgovore u sjeni velikog oraka, gdje je znao često sje-
djeti i citati. Godilo mu je to i on je podigao svoje oči
iznad naočala po svojem omiljelom vrtu.

Još bi se i puno bavio kod pčelinjaka, što ga je
podigao na sredini vrta. Pratio je pozorno i s nasladom

54

rad i kretanje onih malih, marljivih životinjica, što ih je
toliko puta stavljao za primjer svojim učenieima. Njihovo
žuborenje činilo mu se kao lijepa glazba, slušao ga i
slušao, a razumijevao ga jedino on. Cesto je i Ijeti posiije
podne, kad se odinarao u pčelinjaku, slatko nsnno, a u
snu postajalo mu je žuborenje pčelica sve glasnije i gias-
nije, culi se pojedini glasovi, iz glasova postajale pjesmice,
kao pjesmice sitnih angjela. Starae je te pjesmice u snu
slušao, lice mu se zaokružilo, a oko usta kao da mu se
pojavio sretan, zadovoljan smiješak.

Ljubio je starae pjesmu. Ostavio je svoju službu u
školi, ali nije ostavio one, što ju je iinao u crkvi kod
orgulja.

— Toga ne cu predati nikomu, dok se hudem mo-
gao micati. U crkvu i onako moram, a bilo bi mi teško,
da ne sjedini kod orgulja. Za mog službovanja načinjene
su orgulje, od njih de me rastaviti jedina smrt! —

Tako je govorio gospodin učitelj, a župljani su to
voljeli. Privikli su oni na njega i na njegove pjesme, a
bilo im je posve neobično, kad ga kod rijetkih zgoda —
u bolesti ili kad je otišao k sinu — zamijenio drugi. —
Eh, nitko ne zna — govorili su - kao naš stari, poznaje
se to odmah. On pozna naše orgulje u dušu! —

Pa i doista je on umio, kao malo tko. Cesto se sav
zanio u sviranje. Prsti mu sami letjeli po tipkama, a
glasovi spajali se u lij epu ejelinu, sad tiho, kao pobožna
pjesmiea ili kao sviranje pastira, sad bučno i glasno, kao
daleka grmljavina ili šum valova. A kad je otpočela
pjesma, združila se sva crkva s glasom učiteljevim, čula
se veličanstvena pjesma i dizala se pobožno prama nebu.
Sva srca, — oduševijena pobožnim čuvstvima — slila se
u jedno i klanjala se Onomu, koji je bio na žrtveniku
kao Bog nazočan. Takova zajednička pjesma potresuje
dušu čovječju i zbližuje nas s božanstvom.

55

Sve se selo zavilo n snijeg i ul.juljalo u zimski san.

Snijeg je na debelo pokrivao vrtove, drveče i kro-
vove, s kojih su visjele duge, ledene sviječe. Ptičice sn
žalosno cvrkntale oko kuča i pozorno tražile svaku stvarcu,
da nadju što za hranu. Ljudi malo izlazili na ulicu, sva-
komu je bilo ugodnije n toploj sobi kraj peči. Nastalo
ono ugodno zimsko vrijeme pred Božičem.

Nadošle i zornice. Zemlju je još pokrivala tarna, a
sa svih strana vidjele se Inči, koje sn se pomicale sve
bliže i bliže. Svijetlili si ljudi iduči na zornice. Pod
nogama je škripalo, ljudi hukali u ruke, trli jednu uz
drugu, hladno je bilo. No crkva, lijepo rasvijetljena ipak
se punila. Ljudi su rado dolazili, jer svačije srce ona
lijepa jutarnja pobožnost napunjuje nekakovom radošču i
budi mu uspomene na sretne mlade dane. Osobito kad
se javile orgulje i kad se počela crkvom ozvanjati ona
priprosta pjesmica: — Ptičice lijepo pjevaju — bilo je
svakomu ugodno, te je bio svaki sretan i zadovoljan, što
je došao u crkvu. Najsretniji bio je nak stari gospodin
učitelj, koji je več toliko i toliko godina dolazio i svirao
kod zornica, koji ne bi ni za što propustio, da tad ne
dodje u crkvu. Bilo mu tako ugodno kod zornica.

Jednog jutra šutjele su orgulje. Ljudi se nehotice
obazirali gore na pjevalište, čekajuči, kad če se učitelj
pojaviti. Nije se kod njega zgadjalo, da bi zaspao.

— Možda mu se dogodila kakova neprilika? Ali doči
če on, za stalno če doči! — mislili ljudi. No njega nije
bilo. Nije ga bilo niti sutra dan, niti poslije.

Bolest ga bacila u krevet. Maglilo mu se pred očima,
slabost ga je obuzimala; sad mu bilo vruče, sad hladno.

— Da mi se je upravo sada moralo to dogoditi —
stenjao je. — Sad me nužno treba u crkvi. Ali bit če
bolje, dat če Bog — ta što bi narod mislio, kad me ne
bi bilo"! —

56

Poslao je po liječnika. Liječnik mu zabranio izlaziti
i prepisao mu lij ek.

— Čuvat se morate — govorio mu — u vašim go-
dinama je ovakova bolest ozbiljnija. Glavno je, da se na
novo ne nahladite i da budete na toplom! —

Prolazili dani, a stari gospodin nije se dizao iz kre-
veta, premda mu je bilo bolje. Zelio je, da se barem do
badnjaka pridigne, pa se strogo ravnao po liječnikovoj
uputi, a stara mu služkinja kuhala razne čajeve, da se
dobrano oznoji i da bolest posvema istjera.

Nadošao napokon badriji dan, hladan, maglen i tu-
roban. U kučama se redilo i spremalo kao za okladu, da
bude za blagdane svega u izobilju. Žene se vrtjele oko
ognjišta, muževi su redili na dvorištu i oko staja, a djeea
kitila strop nad stolom i smještala jaslice u kutu. Božiču
se veselilo svačije srce, jedino staromu učitelju podrhta¬
valo je ono od straha i uzrujanosti. Još je bio sveudilj u kre-
vetu. Kušao nekoliko puta da ustane, no noge bile su
mu težke i drvene, ruke mu se tresle i napadala ga ne¬
kako va vrtoglavica.

— Bože, Bože, što če to biti? — uzdisao je. —
Zar u istinu ne ču moči u crkvu, bar sada, kad je na-
došla najljepša, najtajinstvenija večer u godini ? —

Premda mu je dan sporo prolazio, ipak je on sa
strahom gledao, kako se magla sve više gusti i kako se
spusta na zemlju prvi mrgk. Htio bi, da od svakog časa
nastane sat, pa da se vrijeme do polnočke još dugo
otegne, možda bi se on do onda ipak pridigao — —
Saptao je molitvice, oko mu bludilo kroz prozor
prema crkvi, a u glavi pojavile mu se uspomene na prošle
badnjake. Sječao se onih badnjaka, što ih je provadjao
u roditeljskoj kuči; sječao se onih badnjaka, što ih je
proživljavao uza svoju Ženu i malenog sinka; sječao se
napokon prošlih badnjaka, kad je bio več sam, pa mu

57

ipak nije bilo dosadno. Prigledao je u seljačke kuče, dije-
lio je s ukučanima sreču badnje večeri, a napokon otišao
gospodinu župniku i pričekao je, da je nadošlo vrijeme
za crkvu. Razne slike, razni dogadjaji radjali mu se u
pameti, mislio je, mislio i napokon usnuo.

Iz sna probudilo ga zvono župne crkve. Srebrni
njegov glas prolijevao se milo i prijazno po snježnoj poljani,
dopirao je u svačije srce i zvao ljude, da se spreme
u crkvu.

Ouo ga je i starac učitelj. Njemu se pričinjavao glas
zvona tako nekako zamamljiv, da mu se počele grudi
jače dizati, a čutio je u udovima neku jakost i preporod.

— Ne, ne mogu, da ostanem kod kuče, moram u
crkvu! — rekao je odrješito.

— Što ste smislili, gospodine? — čudila se starica
služkinja. — Ovakav nemočan, bolestan, pa u crkvu, u
u toj zimi? —

— Poči ču, pa što Bog dade! Kakova bi bila to
polnočka bez svirke, bez pjevanja. Obuči ču se toplo, pa
ču nekako dopuzati u crkvu. A u crkvi bit če toplo i
ugodno! —

I nije bilo druge, makar ga je starica odgovarala i
molila. Obukao se starac i otpremio poduprt od sluškinje
u crkvu. Zvonovi su se baš opet javili, svečano, ponosito,
kad je došao do crkve. Ljudi mu pomogli na pjevalište,
a kad se oglasilo malo zvonce, da pristupi gospodin žup¬
nik k žrtveniku, zabučile su orgulje po starom običaju,
javila se svirka vesela i radosna, koja je uznijela svačije
srce. Starac je učitelj pognuto sjedio kod orgulja. Oko
mu se sjalo od tihe radosti i gledalo onamo prama sjajno
rasvijetljenom žrtveniku. Lice bilo mu je blijedo, poznali
su se na njem tragovi bolesti, a niz glavu spuštala mu se
duga, sijeda kosa.

58

Redjale se pjesme jedna za drugom, radosne, mile,
pune ljubavi prarna Onomu, koji je ostavio nebeške višine
i došao na svijet, da ljude spase i otknpi. Pjevala je
čitava crkva, pjevao je i starac učitelj. A kad je poslije
podizanja započeo onu milu pjesmieu:

O Isuse poljubljeni
Slatki sine moj,

Na oči ti san mileni
Pada, sanak tvoj.

Spavkaj srdašee
Moje sunašee!

Uspavkuje tebe majke
Tvoje milopoj!

tad se orosiše starčeve oči, a ne samo njegove, več i
mnogih drugih i tad se useli u srce svih sreča badnje noči.

Minula polnočka. Ljudi veselo odlazili svojini ku-
čarna. Cula se pjesrna, čulo se pucanje; jedan drugomu
želio: čestit Božič.

I stari gospodin učitelj došao je sav blažen k svojoj
kuči. Ipak mu se ispunila želja, ipak je pribivao polnočki
i proslavio pjesmom i svirkom mladoga Kralja.

Raspremio se, legao u krevet. Umornost ga svladala,
usnuo je odmah i spavao je dugo. Kad se probudio, bilo
mu je zlo. Glava vruča, hoče da pukne. Dolazile mu
kojekakove prikaze, počeo bulazniti, pače je i pjevao
svojim staračkim, drktavim glasom.

Nije se više pridigao. Još onih božičnih blagdana
zatisnuo je oči za uvijek.

Ljudi ga se još sada zahvalno sječaju. Još se nije
našao, koji bi ga kod orgulja dostojno zamijenio. A pripo-
vijedajuči o njem, ne mogu, da ne spomenu i one zadnje
polnočke, kad je starac bolestan došao u erkvu, da otpjeva
svoju zadnju-labudju pjesmu! — -- —

Iz vinograda*

Jp osli j e dugog vremena nastali su lijepi, jesenski dani.
Sl?*  Sunašee sinijalo se umiljato na plavetnom nebeskom
svodu — činilo se, kao da hoče zadnji put da pozdravi
jesensko cviječe, što se sakupiio po vrtovima. Na polju,
na livadama bilo ga ved malo, ta jesen nije prijateljica
cvijecu, kao što je to mladjab.no, cvjetno proljece. Našao
li se gdje cvijet, prikazivala ti se nekako plačljivo nje¬
gova glavica, kao da se boji mraza i hladnih jesenskih
vjetrova, činilo ti se, kao da znade svoju sudbinu. Povje-
tarce igralo se s liščem na drvecu. One žute. crljeiikaste
lističe kao da je najvoljelo, poigravalo se s njima tako
dugo, da je pao jedan za drugim na zemlju. Preostale
lističe preuzela je tuga za njihovim drugovima, žutjeli su
jedan za drugim i padali na zemlju. Sudbina bila svima
jednaka . . .

Na polju, na livadama zanijemila je pjesma, prese¬
lila se u vinograde, koji su od nekog vremena oživjeli.
Medju zelenkasto žutim liščem trsova micalo se društvo
mladih djevojaka. Njih nije dostigla jošte tužna jesen,
na licu i u srcu cvalo im još veselo proljece. Njihovo
odijelo bjelasalo se izmedju zelenja, a iz grla orila im se

* Stampano u „Prosvjeti“ god. 1897. br. 19.

60

pjesma. Posao išao brzo od ruke, a posude punile se slatkim
grozdjem. Sad se čula vesela šala, sad zaorio mladjahan
smijeh, sad se oglasila pudareva puška, sad odjekivao ijujuk
veselih mladica, koji su nosili u prešnicu pune brente
zrelog grozdja. Eto berbe, čije srce, da se ne poveseli!

Sunce se spuštalo prema zapadu. Ono nekoliko obla-
čiča na plavetnom nebeskom svodu, zarumenjelo se. Sunce
zapadalo, bivalo vece i vece — pozlatilo svu okolicu.
Primaklo se gori. Još pogled, dva — i nije ga bilo više.

Sumrak je padao na zemlju. Postajalo je mirnije,
priroda se uljuljavala u nočni san. No pjesma djevojaka,
koje se vračale iz vinograda, postajala je sve glasnija,
sve veselija. Sjene postajale su vece, gora tamnija, a na-
skoro eto na nebu i prvih zvijezda.

Život preselio se iz vinograda na dvo rište lijepe go-
spodske kuee, što ju je podigao imučni gospodin u svom
vinogradu. Momci bili su zabavljeni u prešnici, a dje-
vojke stale u hrpu, šalile se i smijale. Umornosti nijesi
opazio, premda se svaka od njih sto i sto puta sagnula,
da ubere sladjahni trsni plod. dedna izvadila kruha, druga
sira, pa eto skromne večere, koja im je išla u slast, kao
da je pripravljena u carskoj kuhinji. Bože moj, gledao
sam cesto taj naš narod. Radi od jutra do večera, a nije
mu se na vatri kuhao niti zajutrak, niti objed, niti večera.
Kraj svega toga srce mu je veselo, lice rumeno, a pjesma
ne zamukne nikada iz njegovih usta. Taj mukotrpni narod,
odsjev slovjenske žilavosti, naša je uzdanica i temelj bolje
budučnosti.

Bilo je vesela čavrljanja u toni djevojačkom kolu.
Tko bi znao, o čem su sve raspravljale. Oas su sve umu-
knule, primakle glave bliže jedna drugoj, čas se opet
zaorio veseo smijeh.

— Je li Marice, što bi tajila? — razabrao se jedan
glas iz onog razgovora. — Ma svatko je mogao opaziti. —

61

— Ne budite lude, meni je on kao i svi drugi! —
branila se jedna izmedju djevojaka.

— Pa da Marice i nešto više! —

— Za što nijesi danas tako pjevala, kao maže? —
— Žao ti je, što ode ; što sa kri vaš! — javljali se
drugi glasovi.

Takav razgovor potrajao je još dulje vremena, dok ne
otidjoše djevojke na sijeno, što je bilo na staji, da ondje pre¬
nove. Mislio bi, san če im naskoro zaklopiti trudne oči, no
prevario bi se. Od zgora se javila brzo vesela pjesma, te se
tajinstveno orila n tamnu, jesensku noč. Na nebu sjajile su
zvjezdiee, mjesec pomaljao se polagano iza šume, cvrčki se
oglašivali, a pjesma orila se sad jače, sad slabije. Bili su to
jednostavni napjevi dugih narodnih pjesama, kitice se su po¬
navljale, otezale, ali je to pjevanjeipak tako dobro pristajalo
prostemu, nepokvarenomu srcu onih narodnih pjevačica.
U tihoj noči takova pjesma neopisivo djeluje na srce čovječje.

U prešniei započeo se nov život. Dvie, tri sviječe
slabo su rasvjetljivale nočnu tamu te one velike kače,
pune slatkog grozdja. Culo se ječanje dviju velikih
preša, iz kojih je tekla slatka tekočina, — radost gospo-
dareva. Kolikima če ona jošte razveseliti srce i izazvati
iz njeg veselu pjesmu! Iz prešnice vodila su vrata u
podruin, gdje su se zaredjale omašne bačve. Malo ih je
bilo praznih. Nekoje izmedju njih primirile se »sverna
— čuvale su u sebi rujnu kapljieu — plod prošlih go¬
dim,  druge bile su pune mladenačkog jogunluka. Tuj je
vrelo i kuhalo, čulo se žuborenje i pjenjenje; mislio bi:
svade se medjusobno mnogobrojni vinski duhovi, koji se
ne če još dugo, dugo primiriti. Kao da je bio medju
njima razgovor o raznovrsnim učincima one tekučine, kad
če se ona točiti iz starodrevnih bačava. To je bila nježna
glazba, koja je ponajbolje godila gospodarevu ubu, pa ju
je on i najbolje razumio.

62

Sakupio se tu muški svijet, ali ne da gleda i sl ušiv,
vec da radi. Bilo je doduše krp čitav dan posla, no i
sad nije prestao, hvala Bogu. Vinograd dobro je obrodio,
pa se je bilo guriti za vremena.

Bože moj, kršnih li onih pet, šest momaka, što ih
bilo ondje zabavljenih. Od one strane zagrebačke gore bi-
jahu, kako im je govor svjedočio. Bio im je dom ondje,
gdje se spusta šumovita zagrebaeka gora prema lijepom
Zagorju. Narod priprost i siromašan — služi nadnicom
svoju korieu kruha ili pali ugljen n gori — no žilav i
jak kao klisura, a kršan, kao da gaje odgojila gorska vila.

Veselio sam se, kad sam gledao, kako je tim mom-
cima išao posao od ruke. Stariji jedan, ozbiljniji, pazio je
kod preše i drugima zapovijedao. Odbijao je iz svoje lule
guste oblake dima, bio je mrk i ozbiljan. bit de, da je
vec mnogo toga proživio, više zla nego dobra. Jedan imao
je tia glavi tursku ervenkapn, znak, da je negdje u Bosni
služio čara — ostali bijahu vecinom golobradi momci oko
dvadeset godina. Razgovarali su malo, bili su odviše za¬
bavljali poslom. Oglasio se onaj s crvenkapom:

— Ej Ive, sntra ti baš u njemački Gradac?

Ovaj upit bio je namijenjen jednomu od mladica,
koji nije bio baš velik, no krupan i širok, da ga je bilo
što vid jeti.

— Došlo vrijeme, Luka. Bar ču vidjeti svijeta —
odgovori Ive, smiješeei se. Bio je to čudnovat smijeh, iz
kojeg nijesam mogao razabrati, da li mu je drago što
ide, ili nije.

— A da, i drugi su morali i ne samo u Gradac
vec i dalje u svijet. I ja znadem, kakav je to kruh —
prihvatio onaj s crvenkapom, te počeo pripovijedati svoje
doživljaje iz Bosne.

Ivo je bio čudnovat momak. Bio je prostodušan,
tako, da bi katkada gotovo mislio, da nije sasina pri sebi.

63

Smijao se rado, a još radije hvalio svojom jakošču. Dizao
je terete, nosio ih na ramenu, pače i u zubima, tako, da
sam se gotovo bojao za njega, da ne nastrada. No i
sestra bila mu jaka. Posvadio se jedan put s tri momka
iz susjednog sela, riječ po riječ te momci navališe na
Ivu. Jedan mu maknuo nogu, a on se našao na zemlji.
Noto vidje Ivina sestra Jana, koja je bila takodjer nazožna.
Priskoči, pograbi jednog od one trojice i lupi s njime na
zemlju. Tad se Ivo snašao, natjerao svu trojicu u bijeg i
zadao im straha, da nijesu nikad više na njega navalili.

Kabli ispod preša punili se. Momci odnašali su ih tamo
u lagve, gdje se ponakupilo več mnogo te slatke tekueine.
Kad je ispod preše slabije eurilo, izvadili bi trop, pa s njim
na polje, a zatim bi prešu iz nova nametali. Svijeee su
titrale, a oko njih lepršale su vinske mušice i mali nočni
leptirici. Pudar ispalio je dva tri puta svoju pušku. Prasak
je odjekivao po okolnim brdinama, a pridružio mu se
drugi i treči iz susjednih vinograda. Djevojačka pjesma
još nije zanijemila u susjedstvu, u toj lijepoj mirnoj noči
razumjela se gotovo svaka slovka. Djevojke pjevahu:

„Lepi moji rani strnokosi
De mi rastu bele fijolice,

Nje mi beru Ivine sestrice!

S čem si brata Ivu nakinčile
Da bu išel Turku po divojku.“

Slušah tu jednoličnu pjesmu, činila mi se puna
čara, puna čuvstva. Bilo mi je nekako čudnovato u srcu,
ne znam ni sam za što. Nehotice pitah Ivu, koji je bio
do mene poslom zabavljen:

— Ivo, čuješ li? —

—, Oujem, gospodine, čujem. Upravo kao da je meni
za rastanak. U Graeu ne cu toga čuti. —

Bilo mi je žao tog prostodušnog momka, ali ga ipak
zapitah:

64

— Ivo, reci mi, da H teško od laziš u strani svijet?

— Kako ne bi gospodine? Tko ne ostavlja teško svoje
rodjeno mjesto? Da vam je bilo vidjeti u nedjelju, kad
smo izašli iz erkve, čitava se župa sa mnom oprostila.
Zazeblo me kod srca. Bio sam svima dobar, pa se opro¬
stili sa mnom kao s rodjenim bratom. Ej i ne bi mi bilo
ici teško pod pušku, da sam ostao gdje medju svojima,
gdje bih čuo svoj jezik. Ali da, tamo ne ce razumjeti
oni mene, niti ja njih. —

Ivo se sada nije smijao kao obično, vec mi se činio
ozbiljan, kakova ga nijesam do sada vidio. Razumio sam
ga dobro i pojmio. Požalio sam ga, pa nijesam htio da
ga dalje ispitujem.

Vrijeme je prolazilo. Razgovarali smo još ovo i ono.
Djevojačka pjesma malo po malo zašutjela. Kasno je bilo,
pa odosmo i mi na počinak. Ja nijesam dugo nsnno, a
Ivo? — tko zna. —

Drugo jutro našlo nas je sve na nogama. Djevojke
spremale se u vinograd, a momci u prešnicu. Opazili i
Ivu. Bio je spreman, da ode u Zagreb, da se ondje pri¬
javi, te da otputuje u Gradac. Kratko se oprostio sa
svakim. Lice mu se smiješilo, a u očima titrala mu je
suza. Dali se još komu potkrala suza, ne znam — nijesam
opazio. To znadem da se onog dana nije dugo javila iz
vinograda djevojačka pjesma. Za što — ne znam, ali to
znam, da su moje misli bile dugo s Ivom zaokupljene.
Takav je naš mukotrpni seljak u nekim stranama naše
domovine. Dan prije svog odlaska pod pušku u strani
svijet — služio je svojim radom koricu kruha --

Majka i sin.

/Jittici ču u Ameriko, majko! — pozdravio je jedne
'VSI/ nedjelje pod večer svoju majku, stani Jankovičku,
njezin sin Pero. Stara sjedjela je pred kučom odmarajuči
svoje stare kosti te se sunčala na zadnjim sunčanim
zrakama. Pero je došao iz crkve ili negdje sa sela.

Stara je podigla svoju glavu, črte njezina žučkastog,
navoranog lica nekako so se protegle i uozbiljile; uprla
je svoje male oči, što su joj se duboko pomakle u očne
šupljine, u sina — pronicavo, pitajuči, kao da ga nije
dobro razumjela.

— Tko, tko ide u Ameriku? —

— Ja majko — odgovorio sin takodjer ozbiljno.
— Drugi su več onamo otišli i idu svaki dan, pomogli
su se i bolje im je, nego im je prije bilo. Zašto da nas
dvoje uvijek kuburiino? Kadimo obadvoje, vi i ja, pa što
imademo, jedva toliko, da ne trebamo obilaziti tudjili pra¬
gova. Mlad sam, zdrav sam, radit ču, privrijedit ču ondje
nešto, a onda ču se vratiti i ako Bog dade, započet ču
svoje gospodarstvo. Bit če Ijepše i vam i meni! —

— Sta to govoriš sinko? Zar ti da ostaviš mene samu,
stani, siabašnu siroticu te zaputiš preko mora na kraj

Slike i uspomene sa sela. 5

66

svijeta i ondje možda da zaglaviš? Jedino tebe imam na.
tom božjem svijetu, a sad da me i ti ostaviš, da nemam
nikoga, tko čemi zaklopiti trudne oči? Pero, Pero što si
smislio? —

— Umirite se majko i ja ne polazim rado u strani
svijet, ali valja pokušati srecu. I drugima se ona hasmijala,
zašto da se ne nasmije i meni? Eadit cu, štedjet ču, samo
da se što prije opet k vama vratim! —

Stara nije htjela da što o tom cuje, a Pero joj doka-
zivao, kako je upravo potrebno da ide. Ne če sam;
ide ih viže iz sela, pa i ondje u Americi ima domačih
ljudi. Dokazivao jedan drugomu, dok se nije posve smrklo.
Stariča otišla u kudu, da spremi nešto za večeru, a sin
je sjedio još svejednako pred kucom, te podupirao rukama
glavu, punu raznih načrta i misli.

Iz njegova snatrenja prenuo ga mjesec, koji mu je
upravo obasjao glavu. Podignuo je oči, te se zagledan u
sjajno, sanjarsko lice mjesečevo, gledao je dugo, a misli
letjele mu daleko, daleko preko mora. Glas majke: —
Pero k večeri! — odveo ga napokon u kuču.

Priprosta večera nije išla u slast ni majci ni sinu.
Razgovor se još uvijek kretao o istom predmetu, no bio
je prekidan dugim Stankama i razmišljanjem.

Došlo doba, da podju na počinak. San nije btio ni
jednomu ni drugomu na oči. Majka je često teško uzdah-
nula, a oči su joj bile rosne. Sin se namještao s jedne
strane na drugu, zakašljao ovdje ondje te se čudio, kako
majka tako dugo ne može da usne. Duge i teške su ova-
kove noči-—

Jankovička bila je več dugo vremena udovica. Muž
joj Mato, nešto stariji od nje, umro, kako umire večina
naših seljaka. Počeo nešto pobolijevati, kašljueao je, no
vukao se dugo vremena i obavljao najnužnije poslove.
Žena mu je kuhala svakojako bilje; a napokon morao

67

ipak u krevet. Poslali su po svečenika, taj gaje pomirio
s Bogom i pružio mu zadnju utjehu. Živio je još neko¬
liko dana, al napokon preselio se s ovoga svijeta. Moralo
je tako biti.

Žena s malenim Perom kukala je i naricala za njim.
Ostavio joj nije mnogo. Bila je tu kučica, sitna, drvena
sa stajom, u kojoj se javljala malena kravica, kojoj
kao da je bilo dosadno nvijek samoj. Oko kuče bio
je maleni vrtič s nekoliko stabala šljiva, jabuka i kru-
šaka, a dolje u polju bila je njivica, na kojoj je priraslo
toliko, koliko su za kuou trebali. Onu njivicu bilo je lako
obraditi, pa je Jankovicka zalazila k susjedima na posao,
da se je skucao koji novčič, a sin joj je pasao kravicu i
čuvao kuču. Kad je sin odrastao, polazio je na rad, a
majka ostajala je tad kod kuče. Tako se živjelo nekako,
ne doduše dobro i bezbrižno, ali pošteno.

Svijet iz naših strana polazi več dugo vremena u
Ameriko. Iz prva polazili pojedinci, a napokon se narod
priviknuo, pa počeo odlaziti hrpimiee. Naskoro bila je
jedva koja kuča, da ne bi imala koga toga u Americi.
Pače i žene i djevojke odlazile.

Želja za dobitkom, za privredom obuzela seljaka,
zaboravio rodjeni dom, težak posao, svakovrsne pogibli i
dao se u strani daleki svijet. Istina, dolazilo je mnogo
novaca iz Amerike, ali kod kuče je polje opustjelo, jer
nije bilo radnih sila. Ljudi nijesu računali na ono, što
kod kuče izgube, gledali su samo na hrpu novaca, koju
su krvavim žuljevima zaslužili.

Mnogi se povratili, kad su nešto stekli. No onaj
amerikanski novac slabo je imao blagoslova. Ljudi se u
svijetu naučili na bolju hranu, pogospodili se, a povra-
tivši se kuci, bili su kao polutani, ma ni seljak, ni go-
spodin. Pače i crkvi se mnogi otudjili i doni jeli sobom
kuči nekakove slobodnije, nove nazore i misli.

68

Pero je dobio iz Amerike putnu kartu. Poslao mu
ju prijatelj, koji ga je zvao, da dodje onamo. Nešto no-
vaca imao je takodjer več privrijedjena, da se prehrani
na putu, pa je za to stalno odlučio, da podje. Sve maj-
eine molbe bile su uzaludne. Pero je ostao kod svoje od-
luke, pa se stao odmah i spremati na put. S njime se
spremalo i više ljudi iz naše župe. U poznatom društvu
lakše je i ugodnije putovati.

Prije nego je Jankovička i mislila, približno se dan,
da joj se valja dijeliti sa jedinim sinom. Suznim očima
redila mu je potrebito rublje i odijelo, umijesila putnu
pogaču i odrezala vrat ponosnom kokotu, koji je več dugo
ponosno gospodario uzahnom dvorištu. Prebrojila je več
toliko puta sve sinovljeve stvari i mislila, nije li što za-
boravila. Kradomice je pogledavala sina, koji je pognute
glave obilazio po kuči. Gledala ga je radosno, jer je bio
zdrav, lijep momak, ali ju je odmah i zazeblo u srcu,
kad se je sjetila, da ga gubi, da joj se valja s njim opro¬
stiti rnožda za uvijek.

Tko to znade? —

Lijepo je bilo jutro, kad su se Amerikanci spremali
na put. Dolje ispod sela u polju ležala je laka maglica,
u travi i na lišeu bljeskale se rosne kapljice, a negdje u
zraku veselo je pjevala ševa. Po glasu se je poznalo, kako
se sada diže, sad opet spušta.

U selu pred gostionicoin stajala su dugačka kola
s mnogo sjedala. Onamo su dolazili putnici — ne sami.
Pratili su ih roditelji, brača, sestre, žene, djeca, prijatelji
i znanci. Nosili su velike kovčege, koje im je napunila
ljubav njihovih domara sa sviin, što je samo kuča smogla.
Seške okitili kitom ružmarina, te harem na oko stupali
veselo i junaeki.

Bila je lijepa slika, jer su bili svi ljudi u svečanom
odijelu. Kao da se putnicima uije pravo dalo na put.

69

Kočijaš je več pucketao s bičem, konji postajali nemirni,
a putnici se grlili i rokovali sa svojima. I Pero teško se
dijelio od majke. Držao joj ruku dugo vremena, vec je
htio, da je pusti i da sjedne, a pogledao je opet u one
zaplakane, dobre staričine oči i nije mogao, da se
oprosti.

— Ne plačite maj ko, pisat eu vam doskoro, a ako
Bog dade i vratit ču se skorom. Ostajte zdravi! —

— S Bogom sinko! Nemoj zaboraviti Boga i svoju
stani majku. Pratio te Bog i naskoro opet meni po-
vratio. S Bogom Pero, srce moje! — naricala je majka
i gladila ljevicom sinovo lice i upirala u njeg svoje
suzne oči, kao da joj se je na vijeke od njeg dijeliti.

Napokon sjedoše. Ljudi priskočili kolirna, svaki hoče
da još uhvati ruku svog miljenika. No kočijaš je potjerao.

Plač je postajao jači, a oči otrmale se za kolirna, iza
kojih se dizala glista praši na. A oni na kolirna, da umire
svoje i sebe, zapjevali veselo:

Predragi ljubic moj
Ti mi sad othajaš,

Komu mene dušo,

Mladjahnu ostavljaš?

Ne ostavljam tebe
Nigder nijednomu,

Več te nosim dušo
Na srdašcu momn!

Pjesma se sve to više gubila, kola je nestalo za malim
brdašcem, a ljudi vračali se svojim kučama. Suzne oči
dugo im se ne osušiše, a mnog se uzdah ukrao iz tužnog
srca. Kako i ne bi, težak je rastanak, bio kakav mu
drago ! — — —

Opustjela kučica, gdje je stanovala stara Jankovička.
Nije bilo ni prije ne znam kako ( bučno i veselo, ali ipak
je bilo razgovora, bilo je života. Stariči Sinila se i ona

70

jedna soba sad nekako prevelika. Duge su joj bile večeri
samoj saraeatoj. Stisnula se gdje n kut i prebirala de¬
bele jagode na svojoj kronici. Molila je za svog sina u
dalekoj tudjini, molila je mnogo i ustrajno, a molitva
bila joj ispremiješana uzdasima i suzama. Dani iza nje¬
gova odlaska bili joj dugi — ma fiitave godine; srce
nemirno i bojazljivo; misli joj hrlile daleko daleko n ne-
poznate krajeve, kakove je do sada samo u snu vidjela.

Kakova veselja, kolike radosti, kad je jednog dana
nadošao opcinski sluga i donesao prvi list od njezina Pere.
Zagrlila bi ga naj radije od veselja. Jedva je dočekala, da
joj on list prožita. Gutala je svaku pojedinu rijee, drktala
je za svakom izrekom i težak kamen pao joj sa srca, kad
je fiula, da joj je sin sretno prispio u Ameriku, da je
zdrav i da ima posla. Umolila je opcinskog slugu, da joj
još jedan put prožita list i usadila si u srce sve rijefii.
Kako je pozorno pratila 5itanje, gotovo je znala vec sada
sav list na pamet. Srce materino, tko bi te proufiio, tko
dostojno ocijenio?

[tolažili listovi fiesto. Sin je održao svoju rijefi i
nije zaboravio svoje majke. Kolika joj je radost bila, kad
je prispjela prva svotica novaca od sina. Nije bila starica
željna novca, ali ju je dirnula sinovska zahvalnost, ponosila
se njome i eijenila je one novce ne kao novce, nego kao
plod Perina znoja i radinosti.

Prolazilo vrijeme. Vratilo se proljece vec nekoliko
puta u naše selo i posulo ga cvijecem i zelenilom. Pero
majci marljivo pisao i slao joj novce, tako da se je u
štedionici nakupila vec oveca svotica.

Sretna je bila starica, kad joj je Pero fietvrte godine
pisao, da ce se pod zimu vratiti kuci te s prištedjenim
novcem kupiti posjed i zapofieti vece gospodarstvo. Sta¬
riča si u duhu slikala sretniju budufinost. Vidjela je sina,
kako se vrača'kao zrio muž, iskusan, ugledan te stvara

71

nov dom. Izabrat če Ženu dobru, radinu. Rakove god ne
če njezin Pero! Vidjela starica malenu djeeicu, svoje
unuke. Njegovat ce ih i tetošiti, kao nekad svog Peru.
Lijepo ce joj biti. Sjedjet ce negdje kod peci, n j i h ati u
svom naručju najmiadjeg unuka, pjevati mu djetinje pjesme,
koje ni sad još nije zaboravila. Dječica ce skakati oko
nje i govoriti joj: mila dobra naša stara mamica. Sin i
snaha ce ju poštovati i ljubiti. Zaboravit ce sve zlo, sve
neprilike, koje je do sada pretrpjela. Ej bit ce joj lijepo,
lijepo, — a njezin Mato ce gledati na njih gore iz ne¬
besa i blagosi vij ati cijelu kucu! — —

Jesen je dolazila.

Ptice se selile na jug, lišče je žutjelo i padalo.

Jesen se neugodno doima srca čovječjega, a starica
Jankovička veselila joj se, veselila se i zimi. Nadošao i
prvi snijeg. Starica ga veselo pozdravljala i brojila je dane,

brojila je časove-Pero ce za cijelo doči do

Rožica. On je dobar krščanin, pa ce svakako da provede
božične blagdane u svojoj kuci, kod svoje majke. Ta pisao
joj je, da če se vratiti pod zimu.

Napokon nije bilo dulje vremena lista od njezina
Pere. Sprema se ili je več na putu -- ispričavala ga majka
— pa če mjesto lista doči on sam glavom. Starica se
podala slatkom snatrenju i razmišljanju.

— Bože moj — govorila je — jamačno se več pro-
mijenio, jedva ču ga i prepoznati. Ej neka samo skoro
dodje, neka samo dodje! —

No nije došao Pero, več list iz Amerike. Starica se
nekako preplašila opčinskog sluge s listom, bojala se, da
se nije Pero premislio, pa da još ne če doči. Sa strahom
i trepetom je čekala, da čuje što je u listu.

List nije bio od Pere, več od njegova prijatelja. On
je javljao, da joj je sin u rudokopima zaglavio. Srušila se
stijena i zametala Peru i više drugih radnika. Tvornica

72

je isplatila nebi svotu novaca kao naknadu, koju joj on
postom šalje.

Stariča nije znala je li živa ili mrtva. Buljila je u
list, kao da če još što saznati, no u listu nije bilo više
nista. Nije htjela da vjeruje, nije mogla da pojmi gorku
istimi. Prsi joj se silovito dizale, a usne su joj šaptale:
— Pero, moj Pero, sunce materino! Zar te ne ce više
nikad. vidjeti majčine oči'? —

Prispjeli su i novci. Lijepa svota novaca. Stariča ih
je mrtvo gledala, činilo joj se, kao da na njima leži krv
njezina sina. Grustili joj se, nije ih se mogla dotaknuti.
Bila joj je to premalena cijena za onoga, kojeg ne bi
dala za sve blago ovog svijeta!

Vani je vjetar duvao i bacao snježne pahuljice na
stakla od prozora. Svjetiljka je slabo rasvjetljivala opu-
stjelu, siromašnu sobu i bacala svoju svjetlost na blijedo,
izmučeno lice staričino, na kojem je počivala golema tuga,

bez nade, bez utjelie-

Jadna stari ca!-

U oči dušnog dana.

Mpravo pod mojim prozorom vodi cesta na grad s bo
groblje. Inače nije to jedila od najživahnijih u gradu,
no od nekoliko dana je oživjela, a danas po gotovu.

Od rana jutra redjaju se kola i prolaznici, sve se
žuri gore prema groblju. Osobito poslije podne nastalo
je komešanje. Ljudi ima neprekidna vrsta, gospoda, obrt-
nici, siromaši, inuško, žensko, staro i mlado.

Gotovo svaki nosi vijenac ili zeleno evijece. Nekako
neugodno dirne čovjeka ono evijece, sad u ovo kasno
jesensko doba, kad je vec evatove i zelenje ugušio leden
mraz. Pa i jest to vecinom umjetno evijece, sto su» ga
stvorile ljudske ruke, koje ne može da se takmi s jednim
jedinim cvijetom, što ga rodi prostrana livada ili hlado-
vita šuma. Kako medju prolaznicima, tako ima i medju
vijencima razlike. Ima raskošnih, skupocjenih vijenaea,
a ima i priprostih, malenih. Potonji su mi miliji, jer se
prečesto u njima krije više čuvstava, više iskrene sacuti,
više gorke tuge i suza, nego kod onih prvih.

Stojim kod prozora i gledam.

Ide čovjek, bit če obrtnik, za ruku vodi dijete, a
pred njim idu dva dječaka i noše vijenac. Lako je po-

74

goditi, komu ga noše. Majku im več godinu, d vi, j e
krije črna zemlja. Otac ide šuteči, glava mu je pog¬
rnita; djeca idu veselo, ogledavaju se i razgovaraju, bit
če, da još ne pojme, što im je bila ona, kojoj če grob
okititi. —

Eno odlične gospodje u črnini! Orni veo zakriva joj
blijedo, još mlado lice i ide sama. I prije godinu dana
išla je na groblje, ali ne sama. Jamačno nije mislila
onda ni ona ni on, koji je s njom išao, da ce ove go-
dine iči sama i tužna, satrta srca.

Sredinom ceste ide starica; drži se pognuto, a na
licu i po hodu joj se pozna, da je vec davno nastupila
jesen njezina života. U ruci nosi priprost vjenčič s bijelim
ružicama i smotak svječica. Bit de da ima mnogo svojih
milih i dragih na groblja, možda više nego onih ružica
u vijencu. Zapalit ce svakomu svječicu, izmolit ce mnogi
oče naš za njihovu dušu, a i za svoju, jer ce se možda
vec u tijeku godine dana i ona onamo preseliti, a ne če
biti nikoga, da joj ov.jenča grob, da se pomoli za nje-
zinu dušu.

Eto ondje društvo mladje gospode. Na njihovim li-
cima nema tuge, u ruci nemaju vijenaea, idu da gledaju
i promatraju onaj život, što se razvio na groblju. Valja
da d nemaju nikoga, da za njim tuguju. Sretni ljudi!
Zavidjam im, premda je sreča nestalna, te smrt često
dokosi onoga, koji joj se naj mafije nada.

Naskoro za njima dodje hrpa djece, ima ih pet, šest,
razne veličine, kao svirale na orguljama. Gledam, idu sama,
ne vidim ni oca ni majke. Možda im se več obadvoje
preselilo na groblje? To su pravi siromaši!

Ne ču, da gledam više na ulicu-

U to se .jave zvona. Iz raznih crkava dopire mi na
uho njiliov zvuk, ozbiljan i tužan. Glas sviju slijeva se
u jednu žalobnu pjesrnu onima, koji več odavna u Bogu

75

snivaju. Sjedim u svojoj sebi i slušam tu pjesmu, dira
mi srce i dnšu. Moje misli zaborave ovaj život na ulici
i lete mi daleko, daleko na selo-

I ondje vidim groblje, Sto je opkolilo bijelu crkvicu
na prijaznom brdu, groblje na kojem nema sjajnih spo¬
menika, uvijek zelenih čempresa i ponosnih strmogleda
sa tankim pognutim grančicama. Križevi se zaredali oko
erkvice kao brižljivi čuvari,— drveni, željezni i kameniti.

Misli mi se zaokupljaju oko jednog križa, kojeg prije
godinu dana još nije bilo, oko groba, kojeg se jedva
dobro primila zelena travica. I taj je grob danas ukrašen,
na križu visi vijenac, na grobu dižu u zrak svoje glavice
bijele, jesenske ružice, a vjetrič se poigrava s plamenom
sviječa, što su ponamještene na grobu — moje sestre.

Volio sam svoju sestru dvije godine mladju od mene.
Skupa smo odrasli, skupa smo se igrali. Imao sam mnogo-
puta prilike uvjeriti se o njezinu plemenitem, nesebičnom
djevojačkom srcu. Te sfvari nije bilo, koje ona meni ne
bi dala, dok sam ja bio sebičniji, pa nijesam tako pri¬
pravno s njo m dijelio, ako sam što imao. Kad sam od-
lazio u škole, dala mi je kod odlaska i zadnji svoj ušte-
djeni novčič, a kad sam se povratio, čekalo meje od nje
več kakovo takovo iznenadjenje.

Prolazile godine i ona se udala za nekog trgovčiča
daleko od rodjene kuče. Bila je sretna. Suprug bio joj
je miran, radin, a ona njemu desna ruka. Udomila se
naskoro, ljudi je zavoljeli i trgovina lijepo uspijevala. —

Suprug sestrin imao je brata, kog je več dugo izje-
dala ona bolest, koja shrva toliko mladih ljudi. Imao je
sušicu. Sestra se s požrtvovnom ljubavi zauzela za bolesnika,
dvorila ga kao rodjena sestra i bdjela kod njegova kre-
veta. Bolesnik se uz sestrinu njega malko pridigao, no
ne za dugo. Nadošla jesen, priroda se mijenjala, a bo-

76

lesnik je dozorio i podlegao bolesti, kao Sto zrela jabuka
sama pada sa stabla.

Iza smrti njegove počela je sestra naskoro čutjeti
neku bol u prsima, a javio se kašalj, onaj suhi, teško
izlječivi kašalj. Pisala mi, da slabi od dana do dana, a
ja joj nijesarn mogao pravo vjerovati, jer mi se činila
posve zdrava, kad sam ju zadnji put vidio. Tješio sam
ju s prolječem, da če se onda posvema oporaviti, jer sam
mislio, da je njezin kašalj od zimske naklade.

Posve me je iznenadio list sestrina supruga, koji mi
je pisao, da sestra ne može više ostaviti kreveta, da ne
može ništa jesti, pa da je več primila i sakramente umi-
ručih. Tad sam se počeo ozbiljno boj ati za svoju milu
sestru, pa sam se več i spremao, da ju pohodim, to više
jer je i ona sama to vruče željela.

No nijesam ju više žive vidio!-

Sva se narav probudila i nastali su Jijepi topli, pro-
ljetni dani. Po vočnjacima kao da se osuo snijeg, sve je
bilo u cvijetu. Suma je prolistala, lišde bilo još posve
nježno, prozirno i svijetlo. Livade bile jasno zelene i iša-
rane cviječem, vazduh čist i svjež, pun mirisa. Ljudi bili
vesela, zadovoljna lica, a meni je srce plakalo od žalosti
— vozio sam se na sprovod svojoj sestri.

Cesta se vijugala sred lijepo obradjena polja, mimo
bijelih sela, a sunce mi je sjalo upravo u lice, kao da
me hoče razbistriti i razveseliti. Sjetio sam se, kako sam
se bas kroz one krajeve vozio prije godinu dana sa svojom
sestrom. Tad je bila sretna ona, sretan ja, a sad ja sjetan,
a ona mrtva.

Prispio sam u selo. Zagledao sam dobro znanu kuču,
pogledao na prozore i opazio u kuči blijedo svjetlo vošta-
nioa, koje su me na novo sjetile, na što sam došao. Sur-
jak dočekao me na pragu; bio je propao, blijed, a oči
su mu suzile. Pražili smo si šuteči u rake.

77

Stupic sam u sobn.

Mrtvaški odar se je bijelio, četiri voštaniee su gor-
jele, oko odra bilo nešto cviječa, a po sobi se širi o duh
mrtvaca, porniješan s dimom voštanica.

Na odru ležala je žena u crnom odijelu, ruke imala
sklopljene na prsima, a u njima je držala propelee, oko
kojeg se vila krunica. Pristupio sam bliže i pogledao po¬
kojnici u lice. Nasmijao sam se bolno i srce mi se stislo:

— To, da je moja sestra? Oj smrti, grozna je tvoja
sila! — zavapio sam i buljio u ono mučeničko lice, na
kojem nije bilo drugo nego koža, blijeda, mrtva koža,
bez sjaja, bez života. Nos joj se zašiljio, — bio je proziran,
tanak; očne šupljine duboke, pocrnjele; usne blijede,
nijeme. Oko blijedog voštanog lica vila se črna kosa, koja
jedina nije izgubila svoga sjaja, svoje ljepote, pa seje uz
nju ono mrtvaško lice još više isticalo Sestro, moja uboga
sestro!

Gledao sam sestru, gledao dugo, — nepojmljiva mi
bila bolest, koja ju je tako izjela. Obučena bila u crninu.
Sjetio sam se, kako me je ona prije godinu dana molila,
da joj kupim črno odijelo, da bi ona to vrlo željela.
Obecao sam joj, no smrt me pretekla, ona bila savjesnija
od mene, — kupila joj ona odijelo.

Ljudi dolazili, uzimali zelenu grančicu s blagoslov¬
ljenem vodom i škropili pokojnico. Da sam imao vode
žive, pa da ju i ja pokropim, da joj podijelim života i
snage, da još jedan put otvori svoje oči i progovori mi
slatku, sestrinsku riješ, — no ona je ležala spokojno i
nije se micala. Cim sam ju dulje gledao, više mi se mi¬
lilo njezino lice, Sinilo mi se pače, kao da opažam oko
usana sladak smiješak. Cule su se molitve, culo se je¬
čanje, a ja sam bio miran i gledao pokojnico. Oinilo mi
se, da bih i ja mogao onda lako umrijeti.

Nadošao dan sprovoda.

78

Po noči okrenuo vjetar, nebo se naoblačilo i činilo
se, da če sad, sad kišiti. Ljudi se kupili oko kuče, došlo
ih mnogo: staro i mlado, gotovo čitava žnpa. I djece
bilo mnogo, plakala su, kao, da im je pokojnica rodjena
maj k a. —

Nadošao i moj otac i moja brača. Otae se držao oz-
biljno. Kao da mu je bila brada još sjedja, črte starije i
dublje zarezane, a stas još večina zguren. Cim je stupio
u sobu, navrle mu suze na oči i jecao je, silno jecao.
Prša mu se nadimala i ruke mu se tresle. Očutio sam
silnu bol; još ga nijesam nikad takova vidio, a sjetio
sam se onda i majke, koja je od silne žalosti ostala kod
kuce. Kako je bilo tekar njoj! Ubogi roditelji!

Došao gospodin župnik, iznijeli pokojnicu i počeo se
obred, /udobna pjesma svečenikova tužno se glasila, tamjan
se dizao u vis i počela padati sitna kišiea.

Digli su pokojnicu i sprovod se počeo micati lijepom
uskom cestom, što se vijugala amo tamo i s ve više (li¬
zala prema crkvici, koja se bijeljela na brdu. Nosioci su
čvrsto stupali, svečenik je katkada zapjevao, čuo se je
plač i molitva neke starice, koja je negdje od straga mo¬
lila krunieu, a drugarice joj odgovarale. Kisa je počela
jače padati i godilo mi je, kad mi je vjetar nosio daž-
dene kaplje u lice, koje mi je bilo vruče i crveno, ali
plakao nijesam.

Stigli smo napokon do crkvice, gdje je bila misa.
Poslije mise krenusmo na groblje. Kiša je prestala, oblači
počeli se razilaziti, pače se i sunce nagledalo iza oblaka.
Daždene kapljice na travi sjajile se, negdje u susjedstvu
cvala je sremza, pa kad je vjetar duhnuo, osjetio se jak miriš.

Zazeblo me je, kad smo nadošli k otvorenom grobu.
Zemlja bila naokolo razbacana, črna, masna, a tu i tamo
ležala je na pol raspala čovječja kost. Obred se nastavljao
i liješ spustili u zemlju. Grudice zemlje su jako odjekivale

79

od na pol prazna lijesa, a onda se je začuo silan plač i
jauk. Pogledao sam oca, šurjaka i svoju braču, stislo
mi se srce od boli, a stajao sam nijem i oko mi bilo
suho. Pojmio sam jedino to, da sam sa sestrom mnogo,
mnogo izgubio —-

I danas kad čajem turobni glas zvonova, ne rnogu,
da se ne prenesem u duhu onamo k onoj bijeloj crkvici,
ka grobu svoje sestre. Spustit če se naskoro noč na
zemlju, utrnut če svječice, sto sad još veselo titraju
na njenu grobu, ali ne če utrnut u rnom srcu Ijubav i
uspomena na nju-

Na kolima,

JE^akasnio sam kod prijatelja. II sjeni stare lipe prola-
tK -'  žilo je poslije podne tako brzo i ugodno, da se je
sunee več poželo gubiti za gorama, kad sam se sjetio,
da mi se napokon ipak oprostiti od ljubežljivog prijatelja.
Htio sam da krenem kuci pješice, kako sam i došao, no
prijatelj mi rekao:

— Potražih ti kola! Put do tvoje kuže dosta je dalek
za samog žovjeka i to po noči. Osobito tamo kroz šumu
do- rijeke nije ugodno. Ovako češ se odvesti, ne bas gos-
podski, ali u društvu s Trckovičem vrijeme če ti brzo
proči! —

Prihvatio sam prijateljevi! ponudu.

Upravo se stalo mražiti, kad sam sio na prosta se-
ljaeka kola s jednim sjedalom i stisnuo prijatelju ruku
za oproštaj. Kožijaš mahnuo bičem i kola se stala micati
po prašnoj cesti.

Pogledao sam malo bolje kočijaša, što je sjedio do
mene. Zvao se Stipo Trckovič. Nijesam ga prije poznavao.
Bio je to jedan od onih ljudi, koji ti se na prvi pogled
svide, ma da sam ne znaš za što. Orte njegova pocr-
njelog lica nijesu se mijenjale, smijao se nije, jediuo

81

katkada kod pripovijedanja oči bi mu jače zasjale i
okrenuo se k meni, kao da mi hoče zaviriti u dušu.

Kosa na glavi i brci bili su mu jaki, no prosjedi,
črte snažno zarezane. Bi o je več vremešan, ali još uvijek
krjepak i činilo se, da bi mogao njegov maleni stas odo-
lijevati kojekakovim neprilikama i bolestima. Sjedio na
kolima kao prikovan, jedino gdjekad bi zamahnuo bičem
po zraku i dobacio konju koju riječ, da brže korakne.

Započeo sam razgovor. Najprije razgovarasmo o konju,

0 godini i gospodarskim prilikama, kasnije tekao razgovor
slobodnije, osobito kad sam svom susjedu ponudio cigaru.

Bila je to ugodna vožnja. Smračilo se posvema. Zrak
je bio posve miran, a mjesec, koji je isplivao iza gora,
lijepo je rasvjetljivao čitavu okolicu. Sjene raznog drveča

1 grmovlja jasno su se odrazivale, a u daljini postajale
su sve veče i nejasnije, dok se nijesu najposlije posve
izgubile u neku plavkastu maglu, koja čovječjem oku
tako godi u mirnoj, veličanstvenoj noči.

U daljini vidjelo se selo. Obrisi pojedinih kuča jedva
se isticali izmedju drveča, tek ovdje ondje vidio se rasvi-
jetljen prozorčie, malen i sitan kao krijesnica u travi.
Cesta se vijugala ovamo i onamo, kola su ropotala, a razni
željezni lančiči na njima zvonili.

Dodjosmo u šumu. Bili smo u sjeni visokih stabala,
kadikad samo prodrlo blijedo mjesečevo svjetlo kroz či¬
stimi. Tu je bilo hladnije i neki miomiris, neka svježina
dopirala do nas, tako da nam se prsi jače nadimale.
Osobito, kad smo se spustili dolje prama rijeci, postalo
je još ugodnije. Na jednoj strani visoki hrastovi i koja
sjenovita bukva, na drugoj prama rijeci raslo razno grmlje,
krhke jalše, a dolje uz rijeku vrbe, sa širokim, grbavim
deblom i s dugim vitkim granatna. Bijeka tekla mirno,
u mjesečevoj sjeni bila je lijepo tamno modro bojadi-

6

82 -

disana, a u daljini tarao kao da se je iz nje dizala laka
magliea. Na drugoj strani brdo se naglo dizalo i poka-
zivale se bijele, kamenite stijene, obraštene grmljem.
Uživao sam u toj lijepoj, mirnoj noči.

Ne znam ni sam, kako je došlo do tog razgovora.
Moj kočijaš pokazao mi veliku stijenu onkraj rijeke, što
no se dizala gotovo uspravno iznad nje.

— Evo ondje — kazao je — stanovali su, kako
pripovijedaju, divlji ljudi. Ljudi nekad nijesu znali, kad
valja iči orati i sijati ili kakav drugi posao obavljati. Onda
je došao onamo na ono brdo divlji čovjek i vikao je tako,
da ga je bilo čuti na daleko i široko: — Ej ljudi, idite
orati ili sijati, sad je hora za to! — Ljudi bili su mu
zahvalni, slušali ga, pa imjeuvijek polje lijepo obrodilo.
Tako ih je divlji čovjek naučio polje obradjivati! —

— Tamo kod one stijene dolazio se divlji čovjek
češče grijati na sunee. Ljudi to opazili, pa mu nastavili
ondje barilo vina. Divlji čovjek došao, kušao vino, svidjelo
mu se, ispio je sve i zaspao na suncu. Ljudi to jedva
dočekali, svezali ga i odveli u jednu kudu. Divlji čovjek
vikao je putem: — Vino, vino, svega svijeta napast! —
Na prozore metnuli mu rešetke, da ne može pobječi. On
je grebao prstima po rešetkama i vikao: — Moj domak,
moj domak, gdje si? — Kad je bio dobre volje, pripo-
vijedao ljudima sve, što su ga pitali. Ako nije dala krava
mlijeka, znao je divlji čovjek za pomoč, ako je tko obolio,
kazao je lijek i savjetovao ljude sve što su ga pitali.
Jedanput ipak mu je uspjelo pobječi i od onda ga nije
nitko više vidio. Dašto, da je to bilo davno, davno! —

Pogledao sam onamo prema pečini, a ona činila mi
se sad nekako tajanstvena, kao da u istinu krije u sebi
čaroban, stakleni grad, gdje stanuje divlji čovjek, koji se
više ne vrača medju ljude, otkad mu se pokazali nezahvalni.

Kola jurila dalje, šuma se stala gabiti i dovezosmo
se opet na čistinu. Nedaleko od nas stislo se u jarku
raaleno seoce. U nekojim kučarna več se sve umirilo, u
drugima sjedjeli još kod večere. Seoski psi se javljali,
kad su culi kola, a iz gostionice cula se još pjesma, duga,
zategnuta.

Rekao sam kocijašu da stane i zapovjedio da donesu
vina. Naskoro se na vratima pojavila starica, pognuta,
mršava i donijela čaše i vino.

— Ej to si ti Stipo? Voziš gospodina? —

-— JVla baš ugodna noč! —

Starica natočila i pražila čašu: — IJ zdravlje! —
— Dao Bog! —

Stipo je slasno srkao kapljico, a ja sam mu priuštio
ono nekoliko čaša. Fiatih. Kočijaš stisnuo stariei ruku i
dobacio: — Laku noč! —

— Sretno pošli! — željela nam ona, gledala neko
vrijeme za nama, a onda polagano otkoračala u kudu.
Moj kočijaš bio sad još razgovorljiviji.

— Ne če vas možda zanimati — rekao on, — no
ipak ču pri po vijedati, da nam vrijeme brže prodje. Ta
krčma dobro mi je poznata. Sjetim se uvijek svojih mladih
dana, kad mimo nju prolazim! —

— Nekad sam često ovamo dolazio. — Znala bi o
tom pripovijedati i ona starica, sto ste je ondje vidjeli.
Nije bila ona onda tako pognuta, kao sada, a imala je
i kčer Mariču, o koju je zapelo moje oko. Bio sam vam
onda stasit, veseo momak, pun 'obijesti i šale. Mariču
poznavao sam več kao malenu djevojčicu, no nijesam se
puno za nju brinuo. Djevojka je kao ruža, danas još pu-
poljak, sutra več razvijen cvijet. Tako se i Marica naglo
rascvala i bila jedna od najljepših djevojaka u župi. —

84

— Ondje ispod sela u pečini je zdenac, nije mn na
daleko ravne vode. Cista kao staklo, a hladna, da te odmah
u ustima zazebe. Išao jajednog dana stazom dolje k mlinu
ispod ceste, gdje sam imao ne kako va posla. Bila žega,
prohtjelo mi se vode, pa sam zakrenuo k izvoru. Ondje
nadjoh djevojku, nijesam je odmah prepoznao. Oekajuči
dok joj se škaf napuni, sjela u travu, poduprla rukama
glavu i motrila onu bistru vodu, koja je po malenom,
drvenom žlijebu padala u posudu. Kad je začula moje
korake, okrenula se brzo i tad sam prepoznao Mariču.

— Šteta, da nijesam polagano išao, preplašio bi h te
malko! —

— Alaj si mi spretan! — nasmijala se Marica. —
— Samo, da si mi što napravio, padala bi po tebi kiša,
makar je nebo vedro, bez oblaka! —

— Ta valja da nijesi tako zločesta! —

— Kušaj drugi put, ako ne vjeruješ! —

— Vidjet čemo! — kazao sam ja i pristupio k izvoru,
da pijem.

— Ne pij odmah, nahladit češ se! —

— Pa onda? —

— Umrijet češ! —

— Pa što za to? —

— Bilo bi nekomu žao! —

— Komu? —

— Tvojoj mami! — nasmijala se veselo djevojka i
digla se, da uzme svoju posudu i da je postavi na glavu.
I ja sam pristupio, da joj pomognem.

— Stani, pomoči ču ti! —

— Mogu sama! —

— U dvoje ide laglje! —

Nije mi ništa odgovorila i pustila, da joj pomognem.
Sagnuo sam se, prihvatio za škaf i dignuo, a tada sam

85

premaknilo nogu i stupio nekako nespretno na kamen,
koji se mieao. Zaljuljao sam se skupa sa škafom, voda
se uzburkala i polila Mariču i mene.

Prestrašila se djevojka i ja.

— Sto si učinio, što ce ljudi misliti, kad me
vide ovako mokru? — pogledala me je spooitavajuci,
brisala svojom pregačom mokro lice, koje joj bilo na jedan
put crveno kao makov cvijet i otirala sa svog oplecka
krupne vodene kaplje. I ja sam bio n nepriliei i nijesam
znao što da kažem. Krv mi navalila u glavu i gledao sam
djevojku, pred kojom sam se nehotice osjecao krivcem.
Podigla opet oči na mene, a cinilo mi se, da joj se oro-
siše suzama. Bilo mi je žao djevojke.

Prošao je taj dogadjaj, no ja ga nekako nijesam
mogao zaboraviti. Onaj djevojein pogled utisnuo mi se u
srce i mislio sam mnogo na Mariču. Ona mi oprostila
moju nespretnost, pače bila mi je dobra. Zavoljesmo se,
da nije o tom nitko nista slutio. Ej, bila su to sretna
vremena! —

Cesta se spustila niz brdo, Stipo morao zatvoriti kola,
pa je prestao s pripovijedanjem. Kad smo bili opet u
ravnici, nastavio je dalje.

— Uzeli me u vojnike. Teško mi je bilo ostaviti
rodjeni kraj, ali to bih još pregorio, da mi se nije bilo
dijeliti s Maricom i to za dugo vremena. Težak je to bio
oproštaj.

— Ne zaboravi me! —

— Ne cu Stipe! Vrati mi se skororn! —

— Prodi de i to, a onda bit demo sretni i svoji.
S Bogom Marice! —

Ona mi stisla ruku na oproštaj i plakala. Ja nijesam
plakao, ali bilo mi je teško, kad sam odlazio od nje, teže
nego kad sam se dijelio sa svojim ukucanima. No tješio

86

sam se, da če me ona počekati, dok se vratim od voj¬
ništva, pa ču onda brzo zaboraviti sve, što sam pretrpio.

Kod vojništva mnogo sam mislio na svoje selo i na
Mariču i želio, da mi što brže prodju one godine. A
one prolazile polagano, ali napokon ipak su prošle.

Veselo sam se vračao u svoj zavičaj. Bilo je sve zabo-
ravljeno i u duhu mi se otvaralo novo življenje. U mi¬
slima sam si slikao onu radost, koju ce Marica očutjeti,
kad me poslije toliko vremena opet ugleda. Grudi mi se
jače nadimale, kad sam se približavao rodjenom kraju.

Morao sam i mimo onu poznatu vam krčinu. Nije-
sam mogao, da ne stupim unutra. Naručio sam vina i
čudio se, što Marice tako dugo ne ugledam.

— A gdje vam je Marica? —- upitao sam staru.

— Sto ne znaš? Udala se več prije godinu dana. —

— Vaša Marica? — ponovio sam, kao da nijesam
dobro razumio.

— Jest, jest. A ti iz vojništva? Promijenio se, oja-
čao! — govorila ona, no ja ju nijesam mnogo čuo, bilo
mi je dosta ono, što sam saznao.

Kod kuče mi se čudili, što nijesam veseliji, ta vratio
sam se poslije toliko vremena opet u svoju rodjenu kuču.
Sve moje nade odnijela mi voda. Bio sam mrk, šutljiv,
zamišljen i ostao sam takav mnogo vremena. Ali vrijeme
vida rane i ja sam se malo pomalo opet primirio. Oženiti
se nijesam htio dugo, makar su me starci silili i nago-
varali. Najzad sam ih poslušao i mogu reči, da se nijesam
pokajao! —

— A što bi s Maricom? — upitah ga ja.

— Uzela muza po nagovoru svojih roditelja. Dobio
on imutka po svojim roditeljima, ali ga brzo i protepao,
Bio je grub, naprasite čudi i podan vinu. Marica se mnogo
mučila s djecom i sa svojim rnužem. Meni se je ugibala,

87

kao da joj je bilo teško sa mnora se sastati. Umrla je
je dosta rano. Bog joj se duši smilovao! —

Slušao sam rado tu priprostu pripovijestu svog koei-
jaša, koji mi na brzo vrlo omilio. Brzo mi prošlo vrijeme,
tako da gotovo nijesam opazio, kako se počela cesta prama
rnorn selu dizati. Stipo zamahnuo još nekoliko puta bičem
i bio sam kod kuče. Stisnuo sam dobromu čovjeku na
oproštaju srdačno ruku i zaželio mu sretan povratak.
Možda se na povratku, kad je bio sam, dublje zamislio u
uspomene svoje mladosti. Od onda se nijesam više s njim
sastao.

Kovač Miško.

®)io vam je to čovjek od oka taj kovač Miško. Malen
32) plečat, ma jedna mišica. Lice mu pocrnjelo od sunca
i vatre, črni brci spuštali mu se dol j e niz usnice, a oko
mu sjalo kao živa vatra.

U njegovoj kovačnici nije se mirovalo. Od bijela jutra
do črna mraka čulo se udaranje po nakovalu, iskre su
vrcale na sve Strane, mješina se spuštala gore dolje, a
Miško sad gazio mijeh, sad se lačao velikog kladiva,
sad popravljan ugljen, sad je bacao usijano željezo u vodu.
Nije se bojao posla, razumio svoj zanat, pa mu za to i
bila kovačnica na glasu. Dolazili k njemu iz bliža i daleka.

Vidio je i prošao Miško mnogo svijeta, pa je znao,
kako se drugdje kruh jede. Kao vojnik ogledao je malo
ne sve veče gradove, a bio je i u Italiji. Gledao je on
smrti u oči, vidio je, kako je mnogi njegov drug prolio
svoju krv za kralja i domovinu, te ostao na prostranim
talijanskim poljanama. Miško se nije bojao gruvanja to¬
pova i praska pušaka, borio se junački i ostao neozlijedjen.
Kad se vračao kuči, prišili mu na prsi zlatnu kolajnu.
Konjič se pod njim poigravao, ta nosio je junaka, a Miško
sjedio na njem, kao da se s njime srastao. Onda se ne
bi bio mijenjao ni sa samim kraljem.

89

Sjecao se Miško rado i cesto svog vojničkog života.
Ako je sabiju i zamijenilo kovačko kladivo, ipak mu je
srce počelo jače udarati, kad se razgovaralo o ratnim
doživljajima. Ali da ste vidjeli kovača Miška, kad se g.
1895. začulo da kralj dolazi u Zagreb, u bijelu hrvatsku
prijestolnicu! Sva se zemlja tad uzbunila, a kako ne bi
on, stari vojnik, koji je vidio kralja več toliko puta,
premda to bijaše davno. Uskipjela u njem junačka krv,
sjetio se svojih mladih dana, a kad je začuo, da če pred
kralja poči i seljački banderij, tad je veselo uskliknuo:

— Bože daj zdravlja! Opremit ču svog vranca, pa
ču odjašiti n Zagreb na slavu. Konjič če igrati poda
mnom, pa da vidite kovača Miška. Stare kosti, da, ali
ima n njima još snage. Da treba i sabiju pasati, Miško
ni toga nije zaboravio, kad bi se radilo o kralju i do¬
movini ! —

Kazgovorio se Miško, pak stao svojima pri po vi j edati o
ratnim doživljajima i o vojničkom životu. Gotovo da je
teško iščekivao slavni dan. Njegovu vrancu nije bilo još
nikada tako dobro, kao onda. Miško nije znao, kako bi
ga što bolje hranio. Pred vrancem uvijek pune jasle sijena,
djeteline i zobi, a čistio gaje  svaki dan sam, kao nekoč u
vojništvu svog konja. Konju se dlaka svijetlila, griva bila
mu spletena i obijesno je udarao kopitom o zemlju. —

— Neka se pozna i na konju, da ima valjana gospo-
dara! — rekao bi Miško. — Ide pred kralja, pa da mu
se rebra videl —

Približilo se, što je bilo daleko. Več nekoliko dana
prije kraljeva dolaska valjalo je poči u Zagreb. Trebalo
je konje izvježbati, a i momke. Zaboravi se to. Reda
treba svagdje, a kako ne, kad se ide pred kralja!

Dolazili seljaei sa sviju strana u Zagreb, došao je i
Miško i više njegovih zemljaka. Spremio se bas kako
treba. Široke gače bile su me bijele kao snijeg, maleni

90

šaširič je naherio, a navorane čižme svijetlile se kao
ogledalo. Pa i vranac mu je bio, da mu je trebalo para
tražiti. U grivu mu je upleo hrvatsku trobojnicu, a konjič
držao ponosno glavu, kao da znade, na kakovu sve¬
čanost, ide.

— Ostajte mi zdravi i čuvajte kuču! — rekao je
Miško svojim domarima. — Zalim, što ne možete svi
sa mnom. No pripovijedat ču vam, kako je bilo. Zdravo
ženo, s Bogom djeco! —

Mladji njegovi saputnici veselo su uskliknuli, začno
se topot konja, a i vesela pjesma, baš kao da polaze u
svatove. Kuda su god prolazili, svagdje su ih ljudi veselo
pozdravljali, svatko je znao, kuda im je put.

Došli su u Zagreb. Covjek gotovo ne bi Zagreb pre¬
poznan. S krovova viju se duge zastave, grade se slavo-
luc-i, kite se kuče i ulice, a svijeta vrvi, kao da je o kra-
ljevu sajmu. Sakupilo se banderijaša sa svih strana do¬
movine. Ima tu Zagoraca, ima ih tamo od Varaždina, ima
ih iz okolice zagrebačke, ima ih iz ravne Posavine i Po¬
dravine. Svi su u svečanom odijelu, svi veseli i razdra-
gani. Našli se i stari znanci. Ima tu pripovijedanja i pri¬
jateljskih riječi. Gospoda davaju im upute, vježbaju ih,
kuda če jašiti, a Zagrepčani ih svagdje veselo pozdravljaju
i ljubazno susreču. Miško kao da je postao za deset go-
dina mladji. Veseli ga sve i teško očekuje svečani tre-
nutak, kad če ugledati junačko i svijetlo lice svoga kralja.

I taj trenutak je došao.

Eano u jutro postavili se banderijaši do novog kolo¬
dvora. More svijeta iz bliža i iz daleka. Eno raznih druš-
tava sa svojim barjacima, eno školske mladeži, vojnika,
eno šarenoga svijeta staroga i mladoga, muškoga i žen-
skoga, gospode i Seljaka — čitavi zidovi od naroda. Svima
se odrazuje veselje iz lica, svima kuca srce življe i teško
očekuju dolazak svog vladava.

91

U to zagrmješe topovi, zvona zazvonila, a na kolo¬
dvoru ukazao se kralj.

Hiljadu šešira diglo se u zrak, hiljadu i hiljadu grla
uskliknulo je gromko živio, hiljade i hiljade ljudi usko-
mešalo se, svatko je želio, da što bolje vidi onoga, kojeg
je tako željno isčekivao.

Eto kralja! Godine pobijelile mu kosu i brk, ali mu
nijesu pognule junaekoga tijela, nijesu mu potamnile bi-
stroga oka, koje je sjalo od radosti, videči svoj odani
narod. —

Povorka krenula u grad. Banderij krenuo je prvi.
Lijepe li slike! Nekoliko stotina seljaka na konjima s tro¬
bojnicama u raci, u lijepom narodnom odijelu! Sto ta-
kova Zagreb nije več odavna vidio. Miško je jabao u zad¬
njem redu. Bio je kao prirastao na vrancu. Zlatna kolajna
sjajila mu se na širokim prsima, barjačič je lepršao u
njegovoj ruci, a srce mu je od radosti udaralo, makar
je bio stariji od svojih drugova, življe nego ikada, U
onom Sasu dao bi za svog kralja sve i sam život, činilo
mu se, da se je povratilo ono vrijeme, kad je u talijanskoj
zemlji išao prvi put u bojni metež, cutio se opet mladim;
bio je to jedan od najljepših časova u njegovu životu.
Drktala je u njem svaka žilica, ali je ipak sjedio na svom
konju ravno kao svijeca.

Povorka bila je veličanstvena. Tko bi sve izbrojio?
Velikaši vozili se u sjajnim kočijama u dragocjenom veli-
kaškom odijelu. Zvuci glazbe kao da su se takmili s kli¬
canjem oduševljenoga naroda. Koliko ih je bilo, koji kralja
nijesu jošte nikad vidjeli, pa je lako pojmljivo, da su ga
jošte srdačnije pozdravljali. Srca svih složila su se u jednoj
želji, da Bog kralja jošte dugo uzdrži, a usta svih klicala
su mu srdačan pozdrav.

Kad su banderijaši sproveli kralja u njegov stan u
banskim dvorovima, razišli se opet. Miško je išao po gradu

92

i gledao s j a j, koji se je onih dana u Zagrebu razvio. Imao
je što vidjeti. Jedno što je žalio bilo je to, što nije bilo
s njime njegovih domačih, s njima bi htio da dijeli svu
radost, sve veselje. A kad se je spustila na zemlju noč,
činilo mu se, da hoda po kakovu začaranu gradu, o ka-
kakovu mu pripovijedala pokojna inajka. Upalilo se na
hiljade luči, jedna bijela, druga crvena, treca modra, —■
zelena, — riječju, u svim bojama. Po ulicama bilo je svijetlo
kao po danu, ma iglu bi našao na zemlji. Kuče, ulice,
trgovi sve je bilo u svjetlu, nijesi znao, što je ljepše,
što skupocjenije. Miško je gledao, čudom se čudio i za-
hvaljivao Bogu, što mu je dao dočekati tu slavu. A vri-
jeme J ijepo, premda več u kasnoj jeseni, — kao da si
ga naručio.

Miško nije mogao ostaviti Zagreba prije od laska
kraljeva. Htio je, da sve vidi, da bude svagdje nazočan,
ta ne vidi se što takovo svaki dan. Tek kad kralj iz Za¬
greba otišao, otišao je i on.

Vesela se srca vračao kuci. Tidio je kralja, vidio je
slavu, pa što je mogao željeti više? Htio je samo da
bude što prije kod kuče, da može svojim dragim pripo-
vijedati sve, što je doživio.

Vrijeme onih dana neobično povoljno iznenada se
promijenilo. One noči, kad se je odvezao kralj, udarila
kiša, baš hladna jesenska kisa. Vjetar je duvao, nebo se
je zaogrnulo oblacima, a kiša pljuštila neprestano. Miško
nije se obukao ne znam kako toplo, pa sve, da je imao
i toplu kabanicu, premočila bi je ona neprestana kiša.

Jahao je na svoin vrancu. Ovaj put, kao da nije
mogao dočekati, da što prije kuči dodje. Ouvstava i uspo-
mena bilo mu je srce puno, a uz ono ružno vrijeme, kao
da se u Mišku pojavilo još i čeznuče za kučom i nje-
govom obitelju.

93

Sav mokar i ozebao prispio najposlije u rodjeno
selo. Njegovi ga veselo doeekali, a kako i ne bi, još nije
bio tako dugo izostao. Donio svojoj djeci i darove, pa
se sva kuča razveselila.

— Kako je bilo u Zagrebu ? — ispitivala ga djeca.

— Kako kralj ? .Te li još snažan ? Bog ga poživio!
— propitkivali susjedi.

— Mora da nas voli, kad se pod stare dane dao na
tako daleki put! — govorio jedan.

— Bj znade on, da hrvatsko srce za njega kuca! —
prihvatio drugi.

A Miško sio i pripovijedao. Slušali ga pozorno i
čudili se. I pripovijedao je mnogo, makar mu nije bilo
najbolje.

•— Valja da sam uinoran. Kako i ne bi, daleki je
to put. Morat ču ranije u krevet!

I legao je Miško. Zima ga je tresla, a kasnije ga
palila vručica. Skuhala mu žena nekavo bilje, ne bi li
to što pomogio. Badava. Mišku vrače pak zima, zima
pak vruče.

Prodje dan, prodje drugi, Mišku ništa bolje. Ne može
da govori, a u vročici govori neobiene stvari. Pozvali
ljekara. Pregledao ga, prepisao nekakove ljekarije i rekao
da zovu i župnika. I župnik je učinio svoje.

Mišku nije odlahnulo. Žena i djeca mu plakati kod
kreveta. On ih milo gledao, pa im rekao:

— Ne plačite, jedan put se mora. Smrt ne bira.

Na bojnorn polju me poštedjela, eto kod kuče kao da
pita za me. Srce mi je mirno, savjest čista, Bog mi gri-

jehe oprosti! A vi ne zaboravite mene, molite se za me! —

— Ne ostavljaj nas oče! —

— Božja volja djeco! Tko bi se njoj protivio? Bu¬
dite dobra i poštujte majku ! —

94

I gledao je Miško dogo svojo milu djecu, gledao
ženo, gledao susjede, koji su se sakupili oko njegova
kreveta. Voljelo ga čitavo selo i nije imao neprijatelja.

— Oprostite brado! — rekao Miško. — Molite se
i vi za me! —

I postajalo nm sve gore i gore. Stao bulazniti, prša
mu se jako dizala, a malo po malo se primirio, lice
mu postajalo sve bljedje, uzdahnuo je još nekoliko pota,
ukoeio se i nije ga bilo više medju živima.

Glasan plač javio se iz Miškove kuče, a u kovačnici
stala je mješina, ugasla se žeravica i zašutjelo kladivo na
nakovalu.


Tri nevoljmka.

(Svako selo ima svoje čudake i naše nije bilo bez njih.
kS? Svi doduše nijesu bili baš iz našeg sela, ali bili su
iz susjednih sela ili su se pak prijavljivali u stalno vri-
jeme kao ptice selice, pa opet isčezli.

Svijet pravi obično šalu od takovih ljudi, premda im
čini krivo. Oni su se takovi več rodili ili ih je poslije
kakova bolest ili nesreča spremila na to, da imaju, što
no se kaže, jedno kolešce previse ili premalo.

Najneobičnija pojava medju njima bio je Matesanov
Marko. Taj nije mogao nikako, da se rastane s onom dugom
košuljom dopetačom, koju noše još posve malena djeca.
Kad je došlo za svakog dječaka vrlo ponosno vrijeme, da
obuče prve brageše, Marko se nije dao u to uputiti. Pla-
kao je i vikao, da mu ostave njegovu košulju. Mislili ro¬
ditelji : — Neka mu bude još koje vrijeme, dok se malko
opameti! — I pričekali.

Kušali na novo, a Marko ostao kod svoga. Marko
ne može, da ima brageše na sebi. Kušali šilom. Marko
se derao, da se sve selo strčalo, a kasnije, čim je uhvatio
prilika, poderao je brageše nekakovim orudjem na sitne
komade, pa je opet osvanuo n košulji.

96

Marko raste, ved .je momak, da ide u školu, a još
sveudilj obilazi oko kude u dugoj košulji. Ljudi se čude,
ukucani se srde, a Marko se smije, hoda po dvorištu i ne
pita za d ragu djecu.

Treba da Marka šalju u školu, slali bi ga, a kako
de u košulji. Da onako sjedne medju djecu!

— Benav je! — govorili ljudi.

— Ma jest, nešto mu manjka! — rekao otac.

— Pridekat demo još godinu dana! — odludio go-
spodin učitelj.

Pridekali.

Marko raste, za glavu je vedi od svojih vršnjaka,
ne ostavlja kude ni dvorišta i hoda u košulji. Ne mari,
ako mu otac što rede. Ne prihvada se posla. Djeca ga
gledaju s ulice, smiju mu se, smije se on i njima. —

I ostade tako. Marko narastao dug i vitak kao jela,
brci ga podeli pošikavati, a kosu rijetko mu strigli. Ba-
stao on, rasla i košulja s njime. Govorili mu: benavi
Marko, pa taka v je i bio.

Dok je vrijeme dopuštalo, sjedio je ili stajao pred
kucom u svojoj dugoj košulji, smijao se prolaznicima,
buljio u daljinu ili drobio kruh raznoj peradi i dosadnim
vrepcima, što se sakupili oko njega. Kasnije kad je uda¬
rila jesenska kisa, povukao se u kudu, a kad je zahlad-
njelo, nije se makao od tople pedi.

Svijet mu se priucio, ukucani ga trpjeli i tako ostade
Marko sa svojom dugom košuljom neka osobitost našeg
sela sveg svoga života.

Drugi bio je Zungar. Taj je imao svoje vrijeme, kad
je dolazio. Ljudi vidjeli ga nekoliko dana i opet ga na¬
stalo. Nitko nije znao, kamo je otišao.

Ako Marko nije ostavljao svoje rod.jene kude, to
Zungar nije se mogao sljubiti s kucom, lutao je i puto-
vao svijetom kao deseti brat. Nevrijeme i bura nije mu

97

mnogo smetala. Poderan je bio i zapušten, da bi mogao
kao strašilo s velikim uspjehom čuvati žito od ptica, jer
na usjev, u kojem bi on stajao, no bi se niti sam vrebac
usudio. Njegovo šeširu teško bi pogodio prvi oblik i boju,
kosa bila mu razmršena, brada kratka, zapuštena, no jaka,
a oči neobične. Djeca ga se bojala, premda nije nikomu
ništa učinio, ali je več njegov izgled bio dostatan, da
zastraši djecu.

— Suti derane, zovnut ču Zungara! — bilo je dosta
reči majci ili oeu, da se umiri još tako prokšeni vikač.
Pasto jecao je još dugo i kružio na plač črte svog lica,
preko kojeg su padale suze kao lješnici, no prestao se
derati i tuči nogama.

Pripovijedali su, da je bio Zungar nekoč pametan,
pače stasit momak. Kod vojništva udario ga konj i od
onda pomiješalo mu se. Siromah!

Nasilan nije bio. Došao na kučni prag i ondje je
čekao, da mu se što udijeli. Kad je dobio, otišao je opet
dalje. —

Govorio nije, ali mrmljao je često sam sa sobom,
što — nije se moglo razumjeti. Smijao se nije, jedino
onda, kad. mu je tko ponudio saku duhana ili ostatak
cigare, rastegnuo je kao na smijeh usta i oči mu se malko
zasjajile. Ljudi ga razumjeli, pa su mu priuštili više puta
tu radost.

Dolazio je Zungar mnogo godina, dolazio i odlazio.
Napokon je opet otišao, ali ga više nije bilo u naše selo.
Valja da ga zatekla ista sudbina, koja zateče mnoge ta-
kove siromahe. Ostao je negdje u snijegu.

Treči nevoljnik bio je Tomo ili kako su ljudi govo¬
rili:  bedasti Tomek. Bedast baš nije bio, no bio je bo-
lestan. Narodio se s neobično velikom glavoin, koja mu
je i kasnije naprama malenom, zgrbljenom tijelu bila
preko mjere velika. Nos bio mu je tup i plosnat, usne

Slike i uh pomene sa sela. 7

odebele i široko rastegnute, uši velike i prozirne, koža
žučkasta. Njegov pogled bio je nešto neobično, neodre-
djeno i njegove staklene, vodene oči gledale te prije dogo
vremena, a onda bi ti tek na pitanje odgovorio.

Poznavao sam ga dobro, zajedno smo polazili školu.
Nije napredovao, jedino što je naučio, naučio je za šilu
citati i nešto malo vjeronauka. Gospodin učitelj se mnogo
trudio 's njime, no nije išlo te nije. Ali Tomo je rado
polazio školu. Ja sam domaču školu več davno ostavio,
a on ju još uvijek polazio. Mi njegovi vršnjaci prerasli
smo ga za glavu, d vij e, a on je ostao, kakav je bio, kad
je došao u školu. Pa takav je napokon i ostao.

Pjeca ga voljela. Bio je siromah. Majka mu nije
imala drugog imutka na tom širokom svijetu do njega i
na pol porušene kolibice. No za to je ipak bila Tornina
torba uvijek puna. Djeca mu donosila hljeba, voca, oraha,
pače mu stisnula katkad i novčič u ruku — sve mom
siromašnom Tomi. A te darove dobivao je Tomo ne to¬
liko od milosrdja, več radi toga, što je on bio umjetnik.

Tomo umjetnik?

Jest.

Ispod kolibe Tomine majke spuštalo se prama seoskoj
bari tlo od gline. Na onom obronku prosjedio je Tomo
mnogi sat. Polje kod bare sunčale se po sav božji dan
velike, zelene žabe i malene crvenkasto žuto obrabljene
žabice, grijale se i vrebale muhe i drugu gamad, koja
je u večim i manjim rojeviina plesala oko bare. Iz
bare javljala se lijeno koja ostarjela žaba, te sad i sad
skrbljivo pogledala na svoje družice oko bare iii se ogla-
sio koji slavohlepni, oholi žabač, kao da vježba svoje
grlo za veliki, glasni pjevački zbor, koji ima nastopiti tek
pod večer, kad se stanu na nebu upaljivati prve zvijezde.
Prošao netko mimo baru, u to začuli se brzi skokovi
plašljivih žaba u mutnu, žučkastu vodu, a u bari zavladao

99

je potpuni mir, jedino na onim točkama, gdje su žabe
uronile, radjali se kolobari, rasli i rasli, zbližili se jedan
drugomu, spojili se i nestalo ih. A za njima pojavljivale
se iz bare opet zabije glave s onim široko razrezanim
ustima i velikim očima.

No Tomo nije mario za baru, kao druga djeca. Došao
je dašto i on k bari, došao s posudicom, zahvatio vode
i opet otišao. Žabe ga se nijesu trebale bojati, on ih
gotovo ni vidio nije. Vodu je izlio u malu izdubinu,
donesao glinu i gnjeo te gnjeo, dok nije napokou postala
posve pruživa i pripravna, da se od nje prave različiti oblici.
Da ste sad vidjeli malenog Tomu!

Zgrbio se, ona debela glava bila mu je pognuta,
prša mu se polagano širila kao kod harmonike, a ruke
mu strastveno pravile od gline razne oblike.

Tad kao daje  Tomo urnr’o za cijeli svijet. Vidio nije
nista, čuo nije ništa i bio je sretan, ako je mogao biti sam.

Najprije se dao Tomo na pravljenje raznih fučkalica
za djecu, kakove se kupuju na sajmu. Osušio ih je na
suneu i donio u torbici u školu. To je bilo vike, divljenja
i natjeeanja. Fučkalice imale svakojake glave. Tu je bio
ponosni pijetao, ondje ohola guska, pače bilo je volovskih,
ovčjih i magarečih glava. Svi smo se divili sposobnostima
mladog umjetnika, koji je svoju zalihu brzo razdijelio
medju nas. Drugima je morao obečati, da če im fučkalicu
prvom zgodom donesti. Počelo se i predavanje, a još je.
u školi vladao neki nemir, a dječje srce pritiskale kao
mora Tomine fučkalice sa svakojakim glavama. Opazio to i
gospodin učitelj, saznao i zabranio Tomi da plodove svoje
umjetničke ruke u buduče u školu donosi. Da, ali da ide
svaki po fučkalicu u prostrani! Tominu radionicu, toga
gospodin učitelj nije mogao zabraniti. I čemu bi zabranio?

To je bilo prvo doba u Tominu umjetničkom životu.
Pravio je fučkalice, oskrbio njima svu djecu, a kako su

*

100

bile na suncu sušene i krhke, brzo se polupale, a Tomo
je pravio druge. Medju onim glavama bilo je zastupano
gotovo sve životinjsko carstvo, koliko gaje Tomo naučio
u školi i u prirodi. Bilo je paee i drugih bajoslovnih
oblika, koje su se rodile samo u Tominoj glavi i kojima
se djeca osobito veselila, jedino nijesu znala kako da ih
okrste. Zvala su ih radi toga onako, kako se tko prvi sjetio.
Tako je več kod djeee.

— Tomo — kazao jedan put gospodiu učitelj — a
zašto ne praviš drugih stvari, vec samo ove fučkaliee? Je
si li vec kušao napraviti čovječju glavu ? —

Na to Tomo još nikad nije mislio. Glavorn mu po-
lagano prošla nova misao i sprijateljio se s njome.

— Kušat eu napraviti i čovječju glavu! — odgo-
vorio je i nije više znao, što se u školi zgadja. Glavu
mu napunilo toliko novih misli. Sjetio se onih svetaca
u crkvi, sjetio se dražesnih angjeoskih glavica na žrtve-
niku i na propovjedaonici i razumio, da je i ono napra¬
vila čovječja ruka, pa za što da i njegova toga ne kuša.
Kako da se več i prije nije na to sjetio!

Jedvaje čekao Tomo, da dodje kuči. Majke nije bilo
kod kuee, pa je otišao ravno k svojoj glini. Prihvatio se
posla kao nikad prije. Gnjeo je glinu, uobličio, popravio
drvcem pa nožem, postavio na zemlju, protegnuo se i
gledao s ove, gledao s one strane. Još nešto kao da ne-
dostaje, ali bio je zadovoljan. Nije ni sam mislio, da če
to tako znati. Ej, da je to prije započeo, bio bi sada več
gotov majstor!

Popravio je glavu i postavio je na sunce. Napravio
je drugu veču, — kao da je bila još bolja. — Tomo bio
je veseo i odlučio napraviti takovih glava veoma mnogo,
velikih i malih, starih i mladih. Pa ne samo glave i tje-
lesa če praviti on, hoče, hoče, sve po malo.

101

Gospodi« učitelj ga je pohvalio. To je, bilo valja da
prvo priznanje, što gaje Tomo dobio u školi. Godilo mu
je i žalio je, što ga ljudi češče ne pohvale, nije ni on
najgori. Dakako da nije.

Od sada ostavio je Tomo fučkalice i pravio čovječje
glave doista dobro. Sve mu se divilo.

Koračao mali Toma jedan put s dvije, tri takove
glave po selu. Bilo ga je čudno gledati s onorn omašnom
glavom, zgrbljenim tijelom i malenim nogama, koje je
za čudo veoma brzo premještao.

— Tomo, Tomo! —- zvao ga seoski trgovčič, čovjek
slatkog jezika, prilične trgovačke sposobnosti, ali inače
prazne glave.

— Sto je? — stao je Toma, izbuljio oči u njega,
kao da hoče, da dobro vidi, tko ga uznemiruje u nje¬
govim mislima.

— Oujem da praviš fučkalice? —

— Pa da! —

— I glave? —

— I glave! —

— Bi li htio i meni jednu napraviti ? —

— Evo vam! Ako nije dosta, napravit ču Vam
drugu! —

— Ja bih trebao drugojačiju glavu, znaš onakovu
s rogovima! —

Tomo je šutio, kao da razmišlja, kakova bi to glava
imala biti.

I domislio se.

— Takove glave ja ne pravim! — rekao je pono¬
silo. — Nego onaj s rogovima za cijelo če prije ili kašnje
doči sam po vas i odnijeti vas na svojim rogovima. 1 ne
če biti štete! —

Tomo je koračao dalje svojim putem, prša mu se jače
nadimala i ono njegovo žučkasto lice kao da je malo po-

102

crvenjelo. No te zgode nije zaboravio. Uozbiljio se i ra-
žestio svaki put, kad ga je tko na to sjetio.

Upoznali ljudi, da ima u Tome dara i savjetovali,
neka se prilivati drva te od drva izradjtije razne kipove.
Tomo nije ni tu sustao. Njegovi kipovi bili su nekako
mrtvi i ukočeni, ali valja pomisliti, da Tomo nije nikad
kiparstva učio i nije imao nikakove sprave. Ovo ga je
više veselilo, jer su njegovi proizvodi harem bili trajni,
a oni glineni, pečeni na suncu brzo su se satrli.

Tomo je školu posve ostavio, za posao nije bio, pa
je kod kuče rezao razne prilike, raznosio ih selom i do-
bivao od dobrih ljudi toliko, da se je nekako prehranio
s majkom. Mnogo i onako nije trebao. Eastao nije. Glava
kao da mu je još više stisla one njegove slabašne prsi.
Ali šta je on za to mario!

Tomo nije prije mirovao, dok nije izrezao malo pro-
pelce. Veselio mu se, a veselio mu se i stari gospodin
župnik, kojemu ga je donesao.

— Dobro, dobro, vidi se, da imaš dara! — rekao
mu, izvadio novu novcatu srebrnu forintu i dao je zabe-
zeknutom Tomi, koji još nikad nije imao toliko novaca.

— Uzmi, uzmi i onako trebaš! — nastavio je go¬
spodin župnik i ogledavao propelce. — Hm, hm, —
mahao je glavom i motrio malog Tomu: — A je si li
ti zdrav, momče? —

— Jesam, jesam! —

Župnik motrio je opet ubogog Tomu i žalio, što ga
je onakovog pred sobom gledao.

— Slabašan si, sitan. U vojnike Ije ne deš. No Tomo,
bi li ti htio u grad ka kojemu kiparu, da se posvema
izučiš, pa da možeš poslije i sam praviti posve onako ve
i još ljepše kipove, kakovi su u našoj crkvi ? —

Tomo je razumio i opet kao da nije razumio. Da ide
u grad on, kojem se svi rugaju, kojemu kažu: bedasti

103

Tomek. On da postane kipar, on da pravi kipove, koji če
stajati na žrtveniku, na propovjedaonici ? — Tomo je iz-
buijio oči i šutio.

— No Tomo, sto kažeš ? Dašto ne sada. Moramo
prije potražiti majstora, a i ti moraš ojačati, jer to nije
lagan posao. Je si li razumio? —

— Jesam gospodine, jesam. Ja ču u grad i pravit
ču velike i lijepe kipove za crkve. To če onda ljudi gle¬
dati našu crkvu! —

Župnik je u istinu htio da siromahu pomogne. Pla¬
šile su ga u tom slabe duševne sposobnosti i. slabo tje-
lesno zdravlje Tomino, a opet ga je zadivila, izvanredna
vještina malenog samouka.

Tomo nije išao još nikad tako blažen svojoj kuei,
stisnuo se u kut i mislio je te mislio. Iz svakog kuta
mu je virila dražesna angjeoska glavica s rumenim lišcem,
sjajnim očima i zlatnim krilima; smijala mu se veselo i
milo ga gledala. Gledao ih je Tomo i njegovo se lice zao-
kružilo i on se blaženo nasmijao i snivao o svojoj Ijepšoj
budučnosti, kad če ostaviti selo i preseliti se u grad i
učiti, učiti. Oj da samo skoro nadodje to vrijeme!

Nije ga dočekao! Gospodin župnik učinio je svoje i
priskrbio mu mjesto u gradu, koje je imao nastupiti na
proljeee, a božja providnost učinila je takodjer svoje i
pozvala je bolježljivog siromaka još one zime na drugi
bolji svijet, gdje se njegova nevina duša sigurno igra u
društvu božjih angjela.

Ginuo Tomo od dana do dana, pa kad se posvema
zgrbio, prestao je živjeti — — —

Kokošar.

.jo prilično vremena prošlo od onoga doba, kad je
naš gospodin župnik upisao u maticu krštenih Lovru
Gačešu. Kod njegova rodjenja i krsta nije bilo nikakovih
osobitih znakova, iz kojih bi roditelji ili kumovi mogli
suditi o sjajnoj buducnosti novorodjenčeta. Derao se kao
ostala djeea, a kad mu je gospodin župnik metnuo sol
na usta, nakrivio ih je i počeo još jače vikati. Naše selo
nije imalo što osobito od njega očekivati.

Mnogo nije dobio Gaeeša po svojim roditeljima. Nji¬
hova kucica bila je jedna od zadnjih u selu. Slamnati
krov obrasla je mahovina, stijene bile čadjave, prozori
nejednake veličine i providjeni više puta papirom mjesto
staklom. Polja nije bilo.

Gospodarstvom se dakle Lovro nije mogao, baviti.
Išao je po nadnici, dok mu nije i to dosadilo. Došle go-
dine, pa je Lovro počeo težiti za samostalnošču. Htio je,
da počne nekakav posao na svoju ruku. Da, ali što? —

Mislio je na duean, no tu treba novaca, a novaea
bilo u Lovre kao u žabe perja. Dueandžija treba napokon
da znade čitati, pisati i računati, a toga Lovro nije znao.
Roditelji ga doduše poslali u školu, ali je školi za ne¬
koliko dana okrenuo ledja i nije bilo sile, koja bi ga

105

opel u školu dovukla. I za krami bi isto trebao, a na-
pokon njegova knda nije bila na zgodnom mjestu. Nešto
je ipak htio da postane — dosadila mu motika i kosa.

Postao je kokošar.

Nabavio sebi veliku drvenu krletku i počeo obilaziti
od sela do sela, skupljati piliee, kokoši, pijetle, guske,
patke i purane te nositi ih u grad na prodaju. Lovro
promozgao, da bi se kod tog posla mogao koji novčič
zaslužiti, a da mu ne če biti ruke žuljave i znojno čelo.
Za jezik, što ga kokošar više treba, nego ostali ljudi,
nije se bojao, da ce ga izdati. Prionuo je svom šilom uz
posao, nosio svakog tjedna nekoliko puta u grad pun
koš peradi, a iz grada donio punu torbu novosti. Umio
ih je najljepše zaokružiti i udesiti tako, da su što više
zanimale mnogobrojne seoske bake i bakice, majke i ma¬
mice. Došavši u selo, vikao bi, da ga je bilo čuti u pol
sela, stupio u svako dvorište, propitao to i ono, pogadjao
se za robu, cineario, šalio i zabavljao. Postao naskoro
najoblj ubij eni j i m kokošarom na daleko i široko naš pošto-
vani Lovro Gačeša.

Prolazili tjedni, prolazili mjeseci, prolazile godine,
pa je Lovro več i sam zaboravio, daje  bio kad što drugo
nego kokošar. Priučio se svomu obrtu, a koš na ramenu
zamijenila mu laka kolica, na kojima bila krletka s raz¬
nim pretincima. Na najvišem mjestu bili su raznoliki pi-
liči, oni veliki s golim vratovima, manji s kukmicatna;
pivkali i svadjali se medju sobotn. Dolje bile su razno-
vrsne kokoške, bijele, črne, grahovate; medju njima po
koji oholi pijetao sa sviietlim perjem i crvenom razom
na glavi. Bile su napokon odozdo i nespretne patke sa
svojim žutim kljunovima, guske s dugim vratovima, a u
drugom pretincu ponosni purani i brbljave purice. Kad
je Lovro vozio svoja kolica u grad, bila su puna puncata

106

i ni j e se prije vraeao, dok nijesu bila prazna. Poznali ga
več u gradu, te su rado od njega kupovali.

Vracao se jedan put Lovro s praznim kolicima iz
grada. Trgovina uspjela, bio je veseo i zadovoljan. Vrače
je bilo, cesta prašna, jedva je dočekao, da je došao do
šumice. Skrenuo kolica na stranu i legao u duboki hlad
pod sjenovitu bukvu. Ležao je i buljio u lijepo plavetno
nebo. Dolazile mu kojekakove misli:

•— Bože moj — mislio je u sebi — eto mučim se
več toliko godina i ne mogu kazati, da mi je nepošten
posao. Pošteno služim svoju korieu kruha. Rastrošan ni-
jesam i privrijedio sam si malo po malo več nekoliko

groša. Za koga?-— Godine prolaze, mučim se, a

ne znam za koga; pa kad jedan put umrem, ne če biti
nikoga, koji bi me se sjetio, koji bi se pomolio na mojem
grobu! —-

Ležao poštovani Lovro Gačeša u sjeni, mislio i mislio,
a mučilo ga jedno pitanje: — Za koga, za koga se
mučim? —

Nije dugo našao odgovora. Iznenada obuzela ga misao,
kojom se do sada nikada nije bavio. — Da imam poro-
dicu, da se oženim, bilo bi sve drukčije. —

Pogladio se rukom po več prosjedoj kosi, a ruka
mu se nehotice prihvatila kose i uzdahnuo je:

— O tom nijesam do sada nikad mislio, a mogao
sam misliti, morao sam misliti. Sam sam, samcat u svi-
jetu, kao ostarjelo hrastovo deblo u gori! Dolazi starost,
dolaze bolesti, tko če te njegovati, tko paziti ? Ugodno
je, kad irnade čovjek koga uza se. Zena, djeca — dosad
nepoznate riječi! —

Vrijeme prolazilo i več je dugo ležao pod bukvom
Lovro Gačeša. Nije mu se htjelo dalje. Misli ga posve
zaokupile.

107

— Za što se nijesi prije oženio? — govori o si —
Omatorio si, tko sada za tebe pita? —

I opet je mislio : — Več če se nači, več če se nači! —
Glavom mu se redjale sve seoske krasotice. Poznao
ih je dobro. Mnoga bi mu se svidjeJa, ali njega ne bi
htjela, njega ostarjelog kokošara. Ej, da samo saznadu,
da se on ženi, to bi bilo smijeha, bilo bi ruganja. Ta i
ovako ga mnoga ismjehavala! No ne bi ni on svake htio.
Ako i nije najmudriji u selu, zna on, što je žena, pozna
on ženski jezik!

Kod bogatog Benčaka služila več godine i godine
Micakova Kata. Pripadala več porodici, pa je nijesu više
držali za sluškinju, več kao za nekakovu tetu. Bila je to
dobra, pobožna ženčica, radina, štedljiva, a govorili su,
da nije i bez novaca. Na nju je takodjer mislio Lovro Gačeša.

— Ta bi bila za mene. G godinama je več, gospo¬
darstvo razumije, takovu bib trebao. Ali hoče li htjeti
poči za me? —

Dignuo se Lovro, prihvatio svoja kolica te krenuo,
kuči rekavši: — Kušat čemo! —

Od toga vremena brinuo se Lovro više za svoju kuču.
Pobijelio je iz nutra i iz vana, zvao je pokrivača, da je
na novo prekrije, uredio je dvorište, tako da je kuča do¬
bila posve drugo lice. Bilo je tomu i vrijeme!

Nije se okanio misli, da #ženi Katu. Dugo nije mu se
prožila prilika, da joj to kaže, pa i teško se o tom go¬
vori. Ali eto na jedan put Kate, kao da ju je naručio.
Bio nešto oko kuče zabavljen, a ona išla u polje.

— Baš u zgodan čas! — pomislio je Lovro. —
Ej Kato, kud se tako žuriš? —

— Za poslom! —■ odgovorila ona kratko.

— Nije valja da takove sile. Pogleduj der malo k meni
da vidiš, kako sam se uredio. Pametna si i moči češ me
što savjetovati! —

108

— Pam etniji si od mene i sam češ moči najbolje
urediti! —

— Dvoje znade više nego jedan. Palača baš nije ova
moja koliba, no kad je pokrpam, ne de biti najgora! —

Kata je ipak pristupila bliže, da mu ispuni želju.

— Da ti pravo kažem — prihvatio Lovro — nemam
prave volje, da si uredim onako, kako bi moralo biti.
Sam sam, po čitave dane nema me kod kuče, ali dobro je
tako kako jest. Ej, da imam Ženu, bilo bi to drukčije. —

— Pa se oženi ! — nasmijala se Kata.

— To je ono, to sam htio čuti. Sto misliš Kato, što
bi bilo, da se nas dvoje uzmemo ? —

Kata odstupila nekoliko koračaja natrag, pogledala
je srdito Lovru, poznala ga kao šaljivca, te je mislila,
da se i sad šali. Ved je htjela, da mu nekoliko ostrih
dobaci, no on ju je pretekao i rekao:

— Ozbiljno mislim, a htio sam ved davno, da ti to
kažem. Poznaješ me, nijesam najgori. Ti misli, a za tjedan
dana deš mi kazati! —

— Žuri mi se! — rekla Kata i otišla dalje. Glavom
joj se vrzle svakojake misli i nije mogla da se primiri.
Nije se ni naj manje nadala tomu, što joj Lovro kazao.
Zavjetovala se doduše nije, da se ne de udati, no davno
su ved prošte one godine, kad je na udaju mislila. Nije
bila više mlada. Kad nije prije nitko za nju pitao, ne de
valja da ni sada. Rekla bi: zloba je ili šala, no Lovro
držao se je ozbiljno. Pa zašto, da se upravo s njome
šali ? —

Mislila je dalje: — Pravo je kazao, nije najgori. Meni
je bio uvijek prijazan. Godine ima, imao se kad opametiti!
Kučiča ako je i malena, njegova je, a bit de, da ima
i nešto uštedjena. Nemam razloga, da mu se branim. Pa¬
sto zlobni jezici de svašta govoriti, ali Bože moj, tko je
tomu umakao. Vidjet demo! —

109

Kad se prvi put sastala s Lovrom, bilo je oklijevanja
i nečkanja, napokon mu ipak obecala, da če poči za njega.
Hio je Lovro veseo, a Kata takodjer. —

Trebalo se sad pripravljati na svadbu, zato se Lovrina
glava napunila do vrha svakojakim brigama. Sa zaruenicom
bio je na čistu. Nijesu si bili ni u rodbinstvu, ni u svaštvu,
ni u kumstvu, a zaručnica nije ni roditeljske privole za
ženidbu trebala, jer je bila več davno punoljetna. No va¬
ljalo poči na zapis i na ispit, a toga se Lovro bojao, vrlo
bojao. U školn nije išao, kod kuče slabo što nauči o, a na
propovijedima i na krščanskorn nauku nije ga bilo, otkako
je počeo tjerati svoj zanat. Na nedjelje i blagdane bio je
u gradu, gdje, ako je katkad ulovio koju misu, dobro,
ako nije, prošla je nedjelja i bez nje. Na taj način nije
se čuditi, da je bio krščanski nauk Lovri gotovo nepo-
znata stvar, pa je imao mnogo razloga, da se boji za-
ručničkog ispita. Nije lako naučiti krščanski nauk samo
preko noči, osobito ako je čovjek u onim godinama, u
kojima je bio naš Lovro. Sto da učini?

Lovro počeo od sad marljivije u erkvu hoditi, gdje
je pazio na svaku riječ gospodina župnika. Ljudi se
istina malko čudili, kad su vidjeli Lovru u crkvi, no za-
mjerio mu nitko nije, pače mu nekoji dobacili: — več
je vrijeme; siromah mogaoje zaboraviti, kakova je župna
crkva! No Lovro nije za to mario. Držao je glavu ravno
u vis i otvorio usta i uši, da mu nijedna riječ ne izmakne.

Nitko nije još nista znao o Lovrinoj ženidbi.

Jednog jutra obukao se Lovro svečano, ma da nije
bila nedjelja ni blagdan. I Kata se stvorila kod njega u
svečanom odijelu, pače kao da je onaj erveni, svileni rubac
dobro pristajao njenu več malko navoranom licu. Lovro
bio je nemiran, glatko obrijano lice pocrvenjelo mu od uzru-
janosti, a korači bili mu dosta nesigurni, kad je s Katom
stupao prama župnom dvoru.

110

— Samo da nije toga, da ni je toga nesretnoga ispita!
— mrmljao sam sobom. — Bj, da je več i to jednom
svršeno! —

A žene istrčale na kuena vrata ili pomolile svoje
izvjedljive glave kroz male prozorčiče.

— Znala sam ja, da se nešto kuha — govorila jedna.

— Sto ti nijesam kazala. Znam ja Katn! Drži so kao
svetica, a sada-na —-

— Ne če ona koga god! —

— Ma baš lijepi par! —

— .Mogli su još koju godinicu pričekati, dok žaro li¬
nica posve odraste.

—■ Eto Lovre, kako je digao topi nos, kao da vozi puna
kolica za sobom. Ne en mu prodati više nijedne kokoši.

— Lada bih znala, koliko godina imadu obojiea
zajedno! —

Tako se naklapalo po selu, a ipak su bili Lovro i
Kata slobodni ljudi, a njihova ženidba nikomu na putn.
Sto demo ? —

Ali eto župnog dvora. Otkad je Lovro svoje roditelje
sabranio, nije ga bilo više na župnom dvoru, pa je poj¬
mljivo, da je s nekakovim strahom onamo išao, osobito,
kad se sjetio ispita. Kječitost, koje je iuače kod kupo¬
vanja i predavanja obilno imao, ostavila ga posvema, kad
su se približili vrati ma župnikove sobe.

— Sto bih kazao? — pogledao on Katu.

— Več če te pitati. Hodi samo! —

Lovro se otkašljao, obrisao obuču, pogladio kosu, a
onda pokucao cijelom rukom na vrata. Gospodin župnik se
javio, a Lovro otvorio vrata i stupio ponižno u sobu, naj-
prije on, onda Kata. Postavili se u red do vrata i onda
se Lovro opet otkašljao. -

Gospodin župnik upravo je čitao iz nekakove debele
knjige, crveno obrezane. Nastavio je još jedno vrijeme

111

fiitanje, a onda je položio knjigu i pogledao iznad nao-
čala pridošlice.

— No, što je dobro? — upitao je ozbiljno.

Lovro otkašljao se tad po treci put, onda premaknilo
nogu i kazao:

— Hvala na pitanju, velečasni, došli smo — i po¬
gledao je Katu — na zapis. —

— A jeste li vas dvoje dobro premislili, ženidba to
je velika stvar. Ženidbeni vez traje do smrti!

— Odlučili smo stalno, da se uzmemo! —■ kazao
Lovro. —

Gospodin župnik pogledao je jednoga, pa onda dru-
goga, a napokon rekao:

— Dobro, dobro. Zapreka ne če valja da biti. No treba,
da vas takodjer malko ispitam. Ako vam Dog dade djece,
morat čete je znati odgajati i o svem lijepo poučiti. Rodi¬
telji su prvi učitelji svoje djeee; što oni djeei u srce
usade, ono ostaje. S toga valja da su oni sami najprije
dobri krščani i dobro poučeni o glavnim istinama kato-
ličke vjere! —

Lovri postajalo nekako tijesuo, namještao se i otkaš-
ljivao. Bilo mu ozbiljno žao, što nije rnarljivije polazio
škole i crkve.

Ispit se otpočeo. Gospodin župnik šetao gore dolje
po sobi i pitao. Prvog je pitao Lovru kao glavu buduče
obitelji. Lovro bio posve smeten i nije rnogao ništa pravo
odgovoriti. Njegovo pitanje uvijek je još dobila Kata, koja
ga je još dosta dobro odgovorila.

Gospodin župnik mahao je glavom i slijegao ramenima.

— Slabo to ide Lovro. Kakav češ biti to gospodar
k uče? Ovakova te ja ne mogu vjenčati. Doči češ još jedan
put na ispit. —

Lovro je pognuo glavu i šutio. Bio je tako nekako
malen. Stidio se.

112

— Sto si mi tu sramotu učinio ? — spoeitavala mu
Kata, kad su izišli iz župnog dvora. — Svako dijete znade
više od tebe! —

— Naučit cu! — govorio Lovro.

— Sto češ naučiti ? Ne da se to preko noči. Da sam
ja to znala! —

— Strpi se! —

— Sto če kazati svijet? —

— Neka govori, što ga volja! —

— Meni nije to svejedno! —

I nije bilo svejedno Kati. Došavši kuči, zaboravila
se, pa kazala jednoj prijateljici, kako je Lovro prošao na
ispitu. Još onog istog dana znalo to sve selo.

Ej to je bilo pogovaranja i šale. Ljudi se smijali i
i veselili Gačešinoj neprilici. Osobito žene ne poštedješe
Katu. —

— Je si li več kupila katekizarn? — upitala je jedna.
— Nijesi mislila, da češ pod stare dane postati učite¬
lj icom — govorila druga.

— Samo čvrsto prioni, bit če dobro! Lovro dobit če
još nagradu na ispitu! —

— Možda se samo pretvara, jer kako se mudro drži,
ne vjerujem, da ne bi znao. —

— Dobit češ učena muza! —

To je bilo ubogoj Kati dosta. Nije mogla podnositi
tog zadirkivanja.

— Sto mi toga treba? •— govorila sama sobom. —
I pravo mi je! Več nijesam posve ništa mislila na ženidbu,
a sad pod stare dane zavrtio mi taj Lovro mozgom. Da
sam se samo dala navesti na taj tanki led! —

Mislila je, mislila Kata, vagala ovo i ono, a napokon
je otišla k Lovri i kazala mu:

— Traži drugu! Ne ču da budem selu za smjjeh ! Ne
ču da se udajem! —

113

— Sto govoriš Kato, zar si pobenavila? —

— To sto kažem, čvrsto sam odlučila. Oovjek si u
godinama, a ne znaš onoga, sto zuade svako djaČe. I)a
sam ja to pri j e znala, ne bi do toga došlo! —

— Zar su te u istinu seoske bake svojim jezicima
preokrenule? —

Bilo, kako ti drago, od naše ženidbe ne ee biti
nista. Ostaj zdravo i čini što te volja! —

I Kata je otišla. Lovro je ostao u svojoj sobi, po-
dupro si rukom glavu i rnislio je te mislio. Srdio se na
selo, srdio se na Katu i srdio se na sama sebe.

— Neka ide i ta ženidba do bijesa! — rekao na-
pokou odrješito, ustao i otišao u seoku krčmu, gdje
je razbistrio svoje srce i otjerao svoj jad. Sve njegove
osnove o Jjepšoj buduenosti iščezle su i izginule. —
Ljudi mu se s početka rugali, kasnije se sve zabo-
ravilo. Lovro išao je opet kao prije od kuče do kuče, iz
sela u selo i vozio svoja kolica u grad i iz grada. I danas
to čini, premda se več zgrbio i ostario i čin it če to, dok
se smrt jedau put i po njega ne doveze. —

8

T a t.

tat! Dršte tata, ljudi! — istrčao je vioudi jedno
X po.slije podne debeli gostioničar Ourlica iz svoje kuce,
te žurno pogledavao na sve strane.

Ljudi istrčali na ulicu.

— Što se dogodilo za Boga V —

— Lijepe stvari dogadjaju se u našem selu! —

— Oj drži tata, oj! —javljali se glasovi. Ljudi pri-
hvatili za štape i batine i što je ved komu bilo pri ruei,
pa pomogli Curlici.

— Ma tko te bolan okrao? — zapitao susjed kremara.
— Tko drugi nego onaj dugi Prepelac. —

— Ne govori! —

— Jest, jest, nije bilo drugoga u sobi. Otišao sam
u podrum, a zaboravio sam zatvoriti vrata od svoje sobe.
Na stolu bila lisniea za novce, baš sam se spremao, da
ih pošaljem na poštn. Vratini se natrag — nema Jurka
Prepelca, ali nema ni novaca! —

— Hm, što ti pripovijedaš! —

— Tko bi to mislio! —

— No taj nam lje ne de pobjeci! —

—- Gdje bi samo bio? —

115

— Daleko nije mogao otici, a n zemlju takodjcr
nije mogao ugreznuti. —

— Tražite ljudi Jurka, tražite, oj! — vikao crveni
krčmar. —-

— Da nije na vrtu za kakovim grmom? —

— Moglo bi biti! —

Ljudi otrcali u dosta prostran krčmarev vrt, no Jurka
nijesu našli.

— Jeste li pogledali na sijeno? —javio se jedan glas.

— Svakako na sijenu če biti! —

Ljudi se sakupili kod staje. Tu su bile naslonjene
ljestvice, po kojima se išlo gore pod krov, gdje se čuvalo
sijeno. No došavši do ljestve, stali su svi, nikomu nije
se dalo gore.

— Tko če gore momci ? — vikao krčmar. — Litru
staroga dajem! —

— Držite ljestve! — ojunačio se Francoličev Blaž,
prihvatio odugačku batinu i uspeo se na ljestve. — Ajte
za mnom junači, ptičica se bez sumnje zakopala u sijeno,
kao miš u zemlju. Ali ako je gore, ne ee nam izmaknuti! —

Otišlo gore još nekoliko momaka. Dolje sakupilo se
gotovo pol sela i uzrujano očekivalo, sto če biti.

— Eto ga, eto ga! — javili se gore glasovi. -
Kako god je dug, brzo si iskopao luknju u sijenu. Ajde
momci, pograbite ga za te duge krakove! —

Naskoro pojavili se opet momci gore kod otvora.
Željezne sake Blaževe čvrsto su držale dugu, mršavu pri¬
kazu Jurka 'Prepelca. Bio je blijed kao krpa i tresao se
cijelim tijelom.

— Eto ptičice! — kazao Blaž. Svijet se dolje na-
smijao, a krčmar Ourlica vikao i grozio se rukama:

— Dolje s njime! Ja ču mu naravnati te duge
njegove prste! —

116

Jurko se skanjivao, da ide dolje. No Blaž i njegovi
drogovi nijesn poznali šale, pa je morao pod si 1 n da sluša.
Polagano se spuštao po Ijestvi i sa strahom očekivao, sto
de biti, kada dolje stigne.

Istom je došao na dohvat, ved ga pograbio svojim
mišičastim rokama krčmar Gorlica, gnrnoo ga čvrsto pod
rebra i potegnoo s ljestva na zemljo, vičuči:

— Gdje so novci, gdje so moji novci? —

Jorko je šotio.

— Zar ne deš da kažeš? Gekaj, čekaj — i krčmar
ga gurnuo na novo, a palo je i nekoliko batina na nje¬
govo mršavo tijelo — Novce vrati, novce — čuješ — a? —

— Nemarn novaca! —- mocao Jorko.

— Nema novaca, — ljudi? Da gdje su novci? —

I opet su padali udarci po njegovu tijelo.

Jorko se stisnuo. Prša mo se jako nadimala. Sihno
je katkad svojim malim, nemirnim očima na nazočne,
kao da traži, tko bi ga oslobodio. No vidio je sama zlo-
rada lica, uspaljena od srdžbe i od osvete nad tatom, čoo
je podrugljive poklike i drktao pred batinama, koje su
bile naperene proti njemu.

— Vrati novce! - vikalo više glasova i opet se je
Jnrkino tijelo pognolo od udaraca.

— Stanite ljudi — javio se napokon stari Škorjač
— ubit dete čovjeka! —

— Neka vrati, što je ukrao! — vikao je svijet.

— Vratit de, samo budite ljudi. Ajde Ourlica i vas
četiri, odvedite Jurka u kudu, ondje de nam sve iskazati.
I on ima dušu! —

Ljudi upoznali, da stari Škorjač dobro govori i po¬
pustili. Jurka odveli u kudu. Priznao je, da ima lisnicu
u sarama. Ourlica dobio je svoje novce natrag, a Jurka
Prepelea odveli u zatvor. Bio je dug i tanak kao smreka

117

i brzo je premicao one svoje (luge krakove. Ruke bile
mu sapete, a glavu je pognuo i nije pogledao ni lijevo
ni desno. Djeea istreala svagdje pred njega na cestu i
klicala veselo:

— Eto, eto več ga vode. Tat, tat! — — -- Jurko
Prepelae je tat! —

Nije se nekad mislilo, da bi rnogao Jurko Prepelae
postati tat. Njegov otac Mika bio zvonar naše župne
crkve, zvonar kakovih je malo. Orkva bila mu je uvijek
čista i lijepo uredjena. Na starim, drvenim kipovima sve-
taea, makar su i bili visoko gore na žrtveniku, badava
bi tražio prašinu. A da vam je bilo vidjeti glavni žrtvenik
prigodom blagdana! Bilo je tu umjetnog i pravog cviječa,
zelenih grančica, svilenih vrpca, a sviječa toliki broj, da
je bio žrtvenik kao u jednom plamenu. Sve to je namje-
stila i uredila vješta Mikina ruka. Bila je Miki kod ova-
kovih zgoda najljepša nagrada, kad je poslije službe čuo
sad več pokojnog župnika:

— No Miko valja ti posao. Žrtvenik, kako si ga ti
uredio, rnogao bi stajati u svakom gradu! --

Pa i narod mu to priznavao. Kad je išao Miko ku¬
piti Jukno, nijesu onda gospodarice gledale na injeru.
Dobio je i više, nego ga je išlo.

Bio je Miko oženjen. Žena Bara rodila mu sina Jurka
i odmah poslije poroda umrla. Miko morao je biti djetetu
otac i majka. Kad nije imao u crkvi posla, tetošio je svog
mališa, njihao ga na rukama i pjevao mu pjesmice. Bože
moj, ta nije imao nikog na tom božjem svijetu do onog
djeteta. —

Bijete raslo i napredovalo pod okriljem očevim. Svaka
željica mu se ispunila. Bijete bilo bistro, pa kad je Jurko
počeo polaziti školu, bili su svi s njime zadovoljni. Ueio
je lako i brzo.

118 1

Kolika je bila radost njegovu oeu, kad je Jurko prvi
put dvorio kod svete mise. Sretnom oeu pričinjao se on
kao angjeo i prenio se u duhu u njegovu buducnost.
Gledao ga, kako de sam jedan put služiti misu; biti naj-
prije kapelan, onda župnik, poslije još nešto više — pače
možda i sam biskup. Ej da, njegov Jurko ima dobru glavu,
pa može biti i biskup. Koliko je bilo ved biskupa, koji
su u svojoj mladosti stado pasli, a njegov Jurko je zvo-
narev sin, a kad mu otac služi crkvu, neka je služi i on.

Zvonar Miko je svakako odlučio, da dade svog sina,
čim svrši domače škole, u grad na nauke. No bilo tu ne-
prilika. Miko je bio siromašan kao crkveni miš i nije
imao nista na svijetu do svog Jurka. Stanovao je u crkvenoj
kliči. Mala plačica jedva mu bila za odijelo, a ono, što
je dobio na luknu, potrošilo se u godini dana. Ali njegov
Jurko mora ipak u grad. Kako ee?

Potužio se Miko gospodinu župniku. Gospodin župnik
dobra duša, — koji je takodjer volio Miku i njegova sina,
obeda odmah, da de učiniti sve mogude, da osigura Jurku
opstanak u gradu. Ima ondje poznanaca i prijatelja, obadi
če ih, izmoliti u njih hranu za Jurka, stan de mu sam
platiti, a za koju godinu, ako bude valjan, moči de biti
primljen i u koji zavod.

Tako je i bilo. Jurko otišao u grad, a otac mu bio
sretan i ponosan, što je sina osigurao. Jurko je još dosta
dobro učio i svatko se nadao, da de biti jedan put na
diku našemu selu.

U to umrije dobri naš gospodin župnik, kojeg je Jurko
vrlo poštivao, ali ga se i bojao. Poslije smrti župnikove
počeo je on nazadovati. Donašao je sve slabije svjedočbe
kuci, a napokon i slabe. Zašao u zločesto društvo, zabo-
ravio knjigu i svog starog oca, koji je drktao nad
njegovom buducnosti, ali ga je ujedno previše ljubio, da

119

bi ga oštro ukorio. Dobročinitelji ga ostavili, a kad nije
imao više u gradu opstanka, vratio se kuči.

Otac se iznenadio i preplašio. Jurko mu rekao, da
če od sada kod kuče učiti, a da če iči u grad samo ispite
polagati. I zaista se je tepao s kiijigom sav božji dan po
livadama i šumama, ali učio nije. Za ljude nije mnogo
mario, pače im se i uklanjao, jer ga srdilo, kad je čuo
kako mu govore:

— Eto ide Prepelčev djak, taj bi btio da bude več
sada veliki gospodin! —

Prolazili mjeseci, prošla i godina, a Jurko nije otišao
u grad na ispit. Otac ga kod kuče zaklinjao, molio, neka
nešto odluči, ali sve badava. U školu nije htio, u zanat
takodjer ne, potucao se okolo bez posla, bez zanimanja.

Na Miku je to vrlo djelovalo, pače ni crkva ga više
nije veselila, načinio je ondje samo ono, što je upravo morao.
Kosa mu posijedila i pognuo se. Sramio se sina. Iz j e-
dala ga nutarnja bol i ginuo je od dana do dana. —

— Ne če ga biti dugo — govorili ljudi. — Zima
če ga pobrati! —

Nijesu se varali.

Miko umre, a ljudi žalili za njim, jer takovog zvo-
nara nije več dugo imalo naše selo.

Jurko kao Jurko. Nije ga ni smrt očeva dovela na
pravi put. Odrastao je i protegnuo se kao ražena slamka.
Lice mu bilo duguljasto, blijedo, kosa duga, neuredna,
vrat suh i protegnut, a ruke visjele mu o tankom tijelu
kao dva vesla. Zapustio se posvema i hodao okolo u obno-
šenom, otrcanom odijelu. Nužda ga prisilila, da je sad
više s ljudima opčio, jer nije imao više niti stana, niti
hrane, a ipak je morao od nečesa živjeti. Nudjao se lju¬
dima, da im piše listove i da tako zasluži koji novčič.
Tko je imao koga u vojništvu ili u Americi, tomu je

120

Jurko pomagao, ako nije znao pisati. Napisao je list i
mora se priznati, umio je to. Okitio je i opisao sve tako,
da je morao biti svaki s njime zadovoljan.

I)ao se Jurko i na slikanje. Nije se doduše uči o sli¬
kati, no ipak je umio načiniti kojekakove slike. Naslikao
krčmara zelenu grančicu nad vratima, a sa strane seljaka
kako sjedi za stolom i pije vino. Na nekim kunama
naslikan je sv. Florijana, kako sa vedricom polijeva kuču,
koja gori. Sto je bila vedrina veča od kuče, to nije u
očima seoskih gledalaca umanjivalo vrijednost slici. I sobe
je slikao i kitio različitim cviječem i ukrasima.

Tako bi zaslužio koji novčič. Sto koristi, kad se ga
novac nije držao. Dok je imao koji novčič u džepu, nije
se makao iz krčme. Prespavao gdje na sijenu, a jeo je,
kad je gdje što dobio. Ljudi mu se privikli, premda su držali,
da nije posve pri pameti, jer inače ne bi škole ostavio.
Potucao se tako po selima, sve više zapušten i propao,
bez pravog stana i bez pravog zanimanja. Tako je naj-
poslije došlo, da je posegao za tudjim blagom.

Jurka odveli u zatvor, gdje je odsjedio nekoliko mie-
seci. Jedno vrijeme govorilo se o njem u selu, ali malo
po malo ljudi ga gotovo zaboravili.

Nadošla zima i debeo snijeg pokrivao je polje i li¬
vade. Kao da ga još nije bilo dosta, još je uvijek padao.
Nije nitko izlazio na onu mečavu, tko nije morao.

Jurko Prepelac vračao se opet u rodjeno selo. Izi-
šavši iz zatvora dobio je nešto zasluženih novaea i go¬
dilo mu, kad je bio opet na slobodi. Kupio u krčmi vina
i popio je slasno, da se okrijepi za put. Zatvor ga se
kosnuo i htio je da se popravi, da postane opet koristan
član ljudskog društva. Stidio se, što ide u svoje selo,
prstom če kazati za njim, ali ipak ga nešto vuklo onamo.
Posrnuo je, ali neka vide, da se je pokajao i popravio.

121

Zaboravit če na sve što je bilo, kad postane drugim
čovjekom.

Mrak se gotovo več hvatao, kad je stupio iz kreme.
Snijeg je nalijetao i bila je črtava okolica kao u jednoj
magli. Jurko nije bio ne znam kako obučen, no vino ga
ugrijalo, a kad čovjek ide, nije baš zima Pa i nije naše
selo na kraju svijeta!

Koračao je po dobro poznatoj cesti. Snježne pahu-
ljice bacao mu vjetar u lice. To ga je ugodno hladilo,
jer mu je bila glava vruca i puna kojekakovih misli.
Sječao se svoje mladosti, sječao se svog pokojnog oca,
sječao se, kako se je prvi put opraštao od rodjenog sela
i vozio se s gospodinom župnikom u grad, pun nada i
veselja. Mislio je onda, kako če se vračati jedan put natrag
u selo kao gotov čovjek, svi če ljudi gledati ponosno na
njega i zavidjeti staromu ocu. Sad se vrača kao izgubljeni
sin, sa stidom se sječa svoje prošlosti, sa strahom gleda
u nesigurnu budučnost. Hoče li mu koji čovjek pokazati
prijazno lice, ne če li svi za njim vikati: tat, tat! Ipak
odlučio se popraviti, odlučio je raditi i to upravo u ro-
djenom selu, neka ljudi vide, neka znadu, da ipak nije
tako duboko pao.

Stupao snažno dalje i kao da je podvostručio kora-
čaje, premda je bilo teško koračati po zametanoj cesti.
Cim je bliže dolazio rodjenom selu, sve ga više spopa¬
dala težnja za njim.

U to se opet sjetio, kako se zadnji put sa selom pra-
štao i napala ga trzavica. Kao da je opet ugledao oko
sebe ona razjarena lica ljudi, očutio udarce i začuo bijesne
poklike. Bilo mu je neugodno i činilo mu se sve to kao
san. Ta ipak samo jedan put je posegnuo za tudjim dobrom,
pa ima još milosrdja u svijetu, ima praštanja. Ne če da
ostane uvijek onaj žig sramote na njemu, sve če se popra-

122

viti, sve zaboraviti. Raditi de, zaslužiti svoju koricu kruha,
bit de čovjek.

Yee ga ostavljale sile, ipak je brzo prestavljao svoje
duge noge po dubokom snijegu. Ta nije više daleko. Selo
mora ved blizu biti. Oinilo mu se, kao da ved vidi u da¬
ljini zvonik župne crkve, kao da vidi svjetlo iz seoskih kuda.

Nije se varao.

Cesta se počela spuštati dolje prama selu. Eto vec
ondje na strani župnog groblja, eno ondje na ulazu dviju
ogromnih lipa, pokritih snijegom. Jurko sakupio svoje
smalaksale sile i spustio se u dol.

Došao do groblja. Pred očima mu se stvorilo blago
lice njegova pokojnog oca, koje ga je toliko puta milo
gledalo, koje je toliko u njemu uživalo, koje je napokon
on svojim zlim vladanjem toliko puta rastužio. Neka ne-
odoljiva sila, težnja vukla ga, da potraži grob svoga oca,
da mu se tamo izjada, da mu iztuži svoju‘ne volj u, da
ga prosi oproštenje i da mu obeda, da de postati drugi
čovjek, preporodjen, obnovljen. I skrenuo s ceste na groblje,
koje je tako mirno ležalo u pustoj, snježnoj, zimskoj nodi.

Gazio je duboki snijeg. Jed vaje premicao svoje noge.
Bilo mu je ugodno na ouom mjestu, gdje su jedva vrhovi
od križeva virili iz snijega i sjedali ga onih, koji su ved
davno položili Bogu račun i zaboravili na svaku zlobu i
osvetu. Oko mn lutalo i tražilo na pol raspali, drveni
križ. I našlo ga sinovsko oko.

— To mora biti i nijedan drugi, — — sjedam se
dobro. Oj oče, moj oče! — uzdahnuo sin i naslonio svoje
duge, mršave ruke na hladno, snijegom pokrito drvo.
Postalo mu ugodno. Sjedao se dobrote svog oca i srce mu
govorilo, da mu otac prašta. — —

Nije se mogao dijeliti odanle. Glava mu se spustila

123

na ruke i u mislima na oca i na svoju mladost nije ni
sam opazio, kako ga od umornosti malo po malo s vla¬
dava, san i uljuljava u slatke ugodne sanje, te radja nove

nade u bolju budučnost Koljena mu se spuštala, ruke mu
klonule i zgrbio se polag križa na očevu grobu.

Guste pabuljice snijega padale su kao prije i sve

više i više pokrivale njegovo blijedo lice i umorilo tijelo.

Ostao je ondje i nije se više probudio.-

Uvenuto smilje.

§ tari Markovič udao svoju kčer jedinicu. Dobio u kucu
stasita momka. Mnogo se djevojačko oko otimalo za
Ivom, no on ne če več Markovičevo Anku. Zajedno su
odrasli, kuče im bile jedna do druge, pa se i zavoljeli.

— Sto se tako žuriš? — govorio stari. — Još ni-
jesi ni vojnietva odslužio, a vec hočeš da se ženiš!

— I drugi ne čefeaju, Anka se rascvala kao ružiea,
a dok ja u vojničtvo, doci de drugi i ubrati cvijet! —
— Ne poznaješ ti Anke! —

— Poznajem ju, kume, ali sigurno je sigurno! —
— E, pa Bog vas blagoslovio! —

I Ivo dobio Anku.'Svatovi bili sjajni, i sam stari
Markovič kao da se je onda pomladio. Uzavrela krv u
njemu, zapjevao i gladio si zadovoljno dugi brk. Eh volio
je on svoju jedinicu i znao je, da ju daje u dobre ruke.
Poznao je Ivu. Bio je doduše još golobrado momče, ali
pamet u njega kao n razborita muza, ruke čvrste i radine,
a kuča čestita i ugledna. Dosada živjeli kao dobri susjedi
a sada če kao rodjena brača.

A Anica? Pravo se ponosio s njom stari Markovič.
Zena bila mu slaba, bolježljiva, a Anka podupirala, makar
se je tek razvila u djevojku, gotovo tri ugla kuče. lstom

125

sto bi se probudile laste gore ispod krova i cvrkutale
svoju jutarnju pjesmicu, eto vec i Anke, pjevajudi obi-
lazi kueu, naloži vatni na ognjištu, podoji krave, nahrani
perad na dvorištu i još dospije, da pohodi svoje miljenice
11  tnalom vrtu ispred kuce. Kao da se natjecala sa suncem,
tko ce prvi zaviriti u one evjetnate glavice, što su se
preporodjene od nocnog hlada, veselo dizale u vis, osvje-
žene svijetlim rosnim kapljicama. No to joj još nije bilo
dosta, donijela vode i zalijevala cvijet za cvijetotn, neka
ne povene na toplom snneu.

A on d je na prozoru raskrilio svoja sitna perea zeleni
rožmarin, mirisao sitni bosiljak i zlatilo se žuto smilje.
Taj skromni cvijetak Anica je najvoljela. Izmedju onih
svijetlo zelenih baršunastih perea izrasle vitke grančice,
a na njima stisle se jedna do druge sitne blijedo-žute
glavice i mirisale nekim osobitim mirisom. Koliko puta
sagibala je Anica svoju okruglu glaviču k tom cvijetu,
a njezina črna kosa dotieala se onih mekanih perea i
gledala malene, nježne cvjetice, a ervene usnice joj tiho
pjevuckale:

— Oj nevene bilje
Beni 1’ te djevojke?

Kako bi mene, dušo,

Ne brale djevojke,

Kad mi nikad dušo
Ne povene lice ? —

Srce bi joj sada jače kucalo, a iz grudiju potkrao
joj se tih uzdah: oj ne veni cvijece moje, oj ne veni
moja srečo 1

Dani prolazili kao obično. Oovjek, koji ima pune ruke
posla i ne opazi, kako dan prodje, pa da je još jedan
put toliko dug, ne bi mu bilo dosadno. Tako bilo i kod
Markovičevih. Stara se brinula oko kuce, a drugi sad u
polje, sad na livadu, sad u vinograd, ne znaš, kuda bi

126

prije. I još uvijek kao da nedostaje ruku, te valja raditi
podvostručenom marljivošču i brzinom.

Tko ne bi radio, kad mu je srce veselo i zado¬
voljno. Ivo i Anica kao da se sad, otkako našlo jedno
drugo, još više voljeli, još više jedno na drugo pazili.
Prije znao bi jedan drugo i podražiti, ta znadete kakova
je mladost. Došlo je pače, da je okrenuo jedan lice od
drugoga i udaljio se u kutin. Dugo to dakako nije potra-
jalo, pa se naskoro jedno u drugo još večom milinom
zagledalo, ma baš kao da se nije nista dogodilo.

Sada se oboje nekako uozbiljilo, ona medjusobna šala
prestala, no zato slile im se misli i srca n jedno. Njihovi
razgovori kretali se uvijek o običnim stvariina, tok kat-
kad, kad im se oči iznenada sastale, zadrktalo srce jed-
nomu i drugomu od tihe radosti, od tihe sreče. Anica
znala bi tad oboriti oči, a mlado lice pocrvenjelo joj kao
makov cvijetak u žitu. Nijesu govorili jedno drugomu
slatkih riječi, a ipak su znali oboje, da su si tako srodni,
da ih spaja neki sveti unutrašnji vez. A stari ih zado¬
voljno gledali i veselili se njihovoj sreči.

Katkad se ipak Anica zamislila i drktnula kao cvijetak
na vjetru, kad se sjetila, da joj Ivo nije još odslužio voj-
ničtva. Približavalo se sve više vrijeme stavnje, a što je
više htjela, da na to ne misli, to je više mislila. Pa kako
i ne bi?

Gotovo joj bilo žao, što je Ivo tako lijepo uzrastao,
što je bio stasit, kao jela, jak kao hrast. U svojpj prosto-
dušnosti kao da je željela, da ima kakovu manu i činilo
joj se, da ga radi toga ne bi ništa manje ljubila.

Eto prolječa! Eascvale se trešnje, prozelenjela šuma,
a ružičasti pupoljei na jabuci nabubrili. U vrtu je več rano
u jutro fičukao žutokljuni kos, a vrepci čivkali po dvo-
rištu i odnašali u kljunu slamke za svoje gnijezdo. Oži-
vjelo polje i vinogradi, a kuče opustjele.

127

Lijepo božje prolječe, tko da se tebi ne poveseli ?
Radosno te pozdravlja sijedi starae, ta bojao se, da te ne
če dočekati; uzdiše za tobom bolesnik, jer mn donosiš
novih nada; vesele ti se djeea i rado zaboravljaju na staro-
drevnu peč, oko koje se čitave zime stiskala. Kao da se
svačije srce s tobom pomladi, ti rajsko prolječe, dijete
božje svemogučnosti 1

I Anica ti se radovala ne jedan put. Skakala je po
vrtu i oko kuče, kao plaha srna, pjevala je kao vesela
ptičica i rascvjetala se i ona sama s proljecem kao mi-
risava ružiea. Ali sad ju prolječe nije razveselilo, pognute
glave bodala je oko kuče, šutjela je, tek katkad pogle¬
dala svoje milo cviječe, koje je raskriljivalo prama njoj
svoje glavice.

Vojni obvezaniei morali u kotar na stavnju. U selu
vladala neka svečana ozbiljnost, koju je tek gdjekad pre-
kinula pjesma, ili obijesni ijujuk. Momci pričinjali se veseli,
ali to nije moglo uzbuniti one tišine, koja je u mnogim
kučama vladala.

Kod Markovičevih bilo neobično tiho. Stari je či-
tavog jutra nešto pospremao po sobi, premda si nije mogao
pravog posla nači, stara je kašljucala, a Anka zurila
kroz prozor u vrt, kao da nešto gleda, ali nije vidjela
nista. Oči bile joj crvene, valja da je po noči plakala, a
iz prsiju vinuo joj se mnogi uzdah.

Ivo otišao je rano s jutra.

Pjevali su svi, pjevao je i on-

Sto mora da hude, neka bude. Božja volja!

Anici se sad tekar počele u srcu radjati nade, premda
slabe nade. Možda ipak?-

Teško je očekivala povratak Ivin.

Napokon se ipak vratio, kasno pod noč.

— Uzeli me! —

— Govorio sam ja! — uzdahnuo stari.

128

— Eh nijesu ni drugih poštedili prije ni poslije mene.
1 to de prodi. Nije najgore. [lože daj samo zdravi j e —
tješio ih Ivo. —

Anica nije rekla nista. Prihvatila je Ivinu ruku i
čvrsto ju držala, te svoje zaplakane oči upirala u njega.
'Peško je gledati, kad iz očiju izviru uvijek nove suze,
krn pne, gorke — — —

Večera bila je na stolu. Pomolili se glasno, no žlice
nije nijedan prihvatio.

Stari je kadikad pogladio svoj dugi brk, a bio je
ozbiljan, mrk. — Da je do mene — govorio je — ja ne
bih dopustio nijednom ženidbe, dok svoje dužnosti ne
ovrši. On u vojnike, a mlada žena doma sama. Zlo je to
i nerijetko radja još vede zlo. Dakako mladi ste još, ne
razumijete! —

Ivo htio da nešto kaže, ali nije stnogao pravih riječi.
Mucao nešto.

Večera ohladnjela. Pomolili se opet i otišli na počinak.
Kad tuga stisne čovjeku srce, mislio bi, ne deš odoljeti,
ne deš je modi nadvladati, ali srce ipak mnogo toga pod-
nese. Priuči se brzo i radosti i jadu.

Tako bilo i kod Markovičevih. Poslovi obavljali se
kao i prije, ma da je nad svima vladala neka pečal, koja
ih je dušila kao mora. Pedali se dani, redali se tjedni.
Prebrzo. —

Da prebrzo — — —

Minulo Ijeto. Na drvedu žutjele kruške, modrile se
bistrice, crvenjele jabuke. Prepelice javljale se u žitu, a
na vrtove doletjela bi žuta vuga i zapjevala sad i sad
svoju jednoličnu pjesmu. Za rana jutra ležala je gusta
magla, koja se g,ubila, kad je bilo sunce ved visoko. Pa¬
stili se veselili, sad je bilo najljepše, najugodnije na paši.

Pa i jesen je bila tuj. Na polju se žutio kukuruz,
krumpirovo lisce je sahnulo, a u vinogradima javljala se

129

češče pudareva puška. Za sunčanog zapada er ve ujelo se
nebo, sunce kao da se teško dijelilo, da okupa u mora
svoje svijetlo lice i slalo je zadnji pozdrav.

A večeri, večeri bile su krasne. Nebo se osulo zvjez-
dicama, titrale su veselo, a cesto se zakrijesilo, i duga
črta prečrtala je nebo. Ugasla zvijezda. Ljudska duša, vele
oprostila se sa svijetom. 4. tamo sa istoka isplivao je
rnjesec pun i sjajan, a u njegovu modrikastom svjetlu bila
je tako krasna priroda i selo uljuljavalo se u tihi san.
(Iledao bi čovjek dugo tu Ijepotu, zurio u nejasno daljinu, u
kojoj se dižu magliee, gube se duge sjene granatog drveča.

Jesen je bila tuj . . . Nadošao sveti Mihalj.

Znadu mornci što to znači. Valja se oprostiti s ro-
djenim selom, valja ostaviti svoje mile, svoje drage.

I Ivi je bilo poči.

I otišao je — --

Težak je rastanak, težak, a dvostruko težak, ako se
u svojim mladim godinama prvi put rastavljaš od rodjene
kuče. Što bi opisivao? Teško je onomu koji odlazi, teško
onima koji ostaju.

A mora i to biti, to soborn donosi čovječji život.

Anici bilo je kao da je izgubila pol života. Kuča
bila joj prazna, svaka stvarca sječala ju na onoga, koji
joj je bio tako drag, tako mio. Sa suzama je ustajala, sa
suzama išla spavati, tek kad joj san zaklopio umorne oči,
bila je spokojna, bila je sretna.

Jedina utjeha bilo joj njezino cviječe. S njim je
razgovarala, njemu je pričala svoju tugu. Ružmarin se
zelenio kao i prije, bosiljak je mirisao, a smilje, smilje
nevenljivo, ocvalo je več davno; njegovi srebrnasti lističi
stisli se jedan k drugomu i snivali o cvjetnom prolječu.
Znala je Anka za svaki listič, za svako perce, zalijevala
cviječe i mislila na svog Ivu.

Slike i uopomene sa sela.

9

130

1 on je mislio na nju. Javijao se cesto i pisao, da
se u vojničtvu več posve prinčio. Valja da je krio svojo
tugu, da svoje mile još više ne rastuži. Viljeme mu brzo
prolazi, a o Božiču, ako Bog da, doči če na nekoliko
dana kuči. No do Božiča valja da nije čitava vječnost!
Brzo če to proči.

Vuklo Ivu kuči, vuklo, pa je cesto naslonjen na prozor
vojarne gledao prama onoj strani, gdje su živjeli njegovi
mili. Pogled mu se gubio u daljini, a misli preletjele mu
munjevnom brzinom polja i šume, ravnicu i gore i zau¬
stavile se tek u rodjenom selu. Od nekog vremena još
je češče mislio na kuču.

Anka mu pisala, da se je obiteij za jednu dušu po-
množala. Dječak je, zdrav, okrugao, ma angjelak. Dodji,
vidi! — — —

x\nka se sad malko utješila, primirila. Zabavljala se
s djetetom, tješila ga, zibala i opet se javljala pjesma u
Markovičevo) kuči, a uz nju plač malog djeteta.

— Neka plače! — govorio stari. — Ojačat če mu
prša, bit če i on vojnik, no ženit se prije ne če, dok
ne dodje iz vojničtva! —

— Gdje je još to oče? —

— Doči če, doči brzo. Mene onda več ne če biti.
Tako je u svijetu, jedni odlaze, drugi dolaze.

Brojila Anka dane do Božiča. I dani prolazili, bilo
ih je sve manje, manje.

Došao je i Božič, a s njime došao i Ivo.

Radosna li sastanka! Ivo junak, ima ga što vidjeti.
A ona vojnička odora, dobro mu pristajala. Anica nije
ga se mogla dosta nagledati. Ozeo on u ruke svoga sin-
čiča, njihao ga, nosio po kuči. Bilo ga je doista čudno
vidjeti u vojničkom odijelu s djetetom u naručaju.

Zima pritisla. Na prozorirna cvale ledene ružice i
nijesu se otapale čitavog dana, s krovova visjele duge

131

ledene sviječe. Bilo je tako ugodno sjedjeti u kači, gdje
su nad stolom visjele smrekove graneice i zlatni i srebrni
orasi i lješnaci.

Jednog jutra Anica gotovo zaplakala. Smrzlo se na
prozoru njeno smilje. Bilo je tako . tužno gledati onu sitnu
biljku, na kojoj su visjeli mali lističi kao osmudjeni.

— Ne če se više oporaviti — govorila Anka. —
Povenulo smilje, sama sam kriva, za što nijesam bolje
pazila. Povenulo smilje, oj da ne bi s njim povenula i
moja sreča! —

— Potražit češ si drugo ! — tješila ju majka.

— Ne ce mi biti tako milo. Sama sam ga sadila,
povjeravala mu sve svoje tajne, svu svoju sreču i jad.
Zalijevala sam ga vodicom i suzama. Moje ubogo smilje! —

Došao Božič, a još brže prošao. Badostan bio je sa-
stanak, težak i žalostan rastanak s Ivom. Odvezao se opet
u onoj ledenoj zimi, da bi se i suze u očima smrzle.

— Javi se skoro! Ne zaboravi nas! —

— Ne ču, ne ču. S Bogom roditelji, s Bogom ženo.
Pazi na dijete. —

— S Bogom Ivo, s Bogom! —

I došao je na skoro glas od Ive, no ne od njega
sarnoga, jer on nije više mogao pisati. Došao službeni
glas, da Ive nema više.

Na putu se prehladio. Drugi dan spopala ga vručica,
pridružila se upala pluča i srvala ga. Najprije odvezli ga
u bolnicu, a odanle na groblje. Vojnička glazba tužno
je svirala mrtvaeku poputnicu, a na povratku veselu ko-
račnicu. I sahranili ga. Na priprosti liješ padale debele
grude zemlje, pomiješane sa smrznutim snijegom.

A kod kuče kukala je mlada udovica. S njezinim
Ivom zagrebli su i njezinu sreču. Ni vidjela ga nije više.
Leži daleko u stranom gradu.

132

Dijete u kolijevei i ono je plakalo. Cula ga je
Anica, a bilo joj kao da joj tko u prsi rinuo nož,
kad se sjetila, da taj mali angjelak ne ce nikada ogle¬
dati lice svog oca.

I starci plakali. Soze se nijesu dugo osušile.

Nadošlo proljece, no onaj vrti c pred Markovičevem
kucom nije bio više tako krasan kao prije. A iz prozora
nestalo je za uvijek sitnog smilja. Staro je uginulo, dru-
gog Anica nije više sadila.

Kao smilje, tako uvene i čovjeeja sreča, ovene, umine
o nepovrat ....

Pod kruškom.

T0Joslije podile je. ljetno poslije podne.

Tr Ležim pod kruškom' na susjedovu' vrtu. Baš mi
je lijepo i ne mori me nikakova briga. Jedmi posao mi
je, da katkad rukom mahnem, da otjeram dosadnu muho,
kpja mi sili ma upravo u usta. Kao da i ja imam me¬
dena usta! Gle ti nje!

Gledam na krušku, na staru dobra svoju znanim.
Dok sam bio dijete, nije imala još tako navorane kože,
grane bile su joj gladje, manje, lišče svjetlije i onaj žuti
na jednoj strani erveni plod, kpji na njoj visi, kao da
joj je bio još ljepši, još sočniji. I onda sam bio često.
vrlo cesto pod kruškom, ali nijesam tako bezbrižno pod
njom ležao, tada je valjalo biti više na oprezu. Sabralo se
dječurlije iz čitavog sela, ta kruške su bile kao maslo.
Pazili smo onda na svako povjetarce, a kad je lisce na
krnski počelo jače šuštati, kad su se stale grančiee upo¬
gibati, tada je zavladao i medju nama nemir. Pazili smo
budnim okom, kad če koja dozorjela kruška pasti s drveta.
Zaletjeli se svi prama onomu mjestu, pa je bilo često vike,
svadje, pače i udaraca. A još je bilo ne rijetko to takmenje
uzaludno; sočnim sadržajem zrele kruške več se pri j e
nas okoristio proždrljivi stršen ili ujedljivai osa, a ostavila

nama tek žutu, izdubenu kožu. Sječam se još dobro onog
Sekanja.

I sad su kruške dozrijevale. Djeee nema, valja da sn
pametnija, ili se pak mene boje. Sto ja pod kruškom
ležim, več je palo nekoliko zrelih krušaka, još sad u travi
leže, a ja se i ne mičem. Zašto da se mičem iz svog
ugodnog položaja, a Sini mi se, da kruške i nijesu više
onako tečne, kakove su bile, dok sam bio dijete.

Nedaleko mene stoji na stojalu bačva s vodom. Suša
je, do vode je daleko, pa susjed vozi vodu za kucnu po-
rabu u ovecoj bačvi. Sudim, da bačva več negdje pre-
pušta, jer se na njezinu obrubu skuplja od vremena do
vremena vodena kaplja, raste i raste, dok toliko ne oteža,
da se ne može više održati, a onda padne; čuje se njezin
pljusak, razbije se i sitne vodene kapljice odskoče na sve
strane. I opet prodje nekoliko vremena, a u istom raz-
doblju eto druge kaplje, pa onda treče, četvrte.

Za mog djetinstva takodjer je susjed vodu vozio, a
išao sam mnogo puta i ja s njime. Kolika mi je bila
radost, kad mi je u ravnici prepustio uzde, da ja onda
konje tjeram. Htio bih, da se svijet iz čitave župe
onamo postavi, da me vidi, kako ja umijem konje tjerati.
Alaj sam se ponosno držao 1

Susjed bio je osim gospodina župnika jedini u selu,
koji je imao konje. Bilo je radi toga veliko prijateljstvo
medju nama. Župnikovi konji bili sn mladi i vatreni, pa
su me man je zanimali, to jest, više sam ih se bojao, a
susjedovi bili su kao ovce mirni. Prekoračili ved davno
Ijepše i bolje dane svog života, zato im je kod susjeda bila
obično zadnja ili predzadnja stanica. Osim opčenite po-
grješke: poodmakle dobi i zaoštrenog hrptišta imao je
svaki od njih još po jednu ili dvije posebne pogrješke.
Jedan jedini bio je izuzetak, a to je bio maleni turski
konjič, kojeg je susjed jedan put iz sajma kuči doveo.

Imao je tanke nožiče, kratku, pristrižem grivu i živu
glaviču, kojom je nemirno mahao oko sebe. Krasna živo-
tinjica! Nagovarao sam oca, da kupi konjče, pa i otac
kao da se s tom misli sprijateljio, jedino stalno odlučiti
ni j e se mogao. Dotle odveo je konjiča netko drugi, a ja
sam bio lišen velikog veselja i radosti.

Prozori su susjedove kuce otvoreni, dobro čujem
jednakomjerno udaranje ure na stijeni, o koju je obješeno
toliko suvišnog starog željeza, da bi lako potkovao Šarca
Kraljeviča Marka. Kri kao da pravi društvo njihanje zi-
bače. .Test, jest zacijelo je to susjedova Katica, zdravo,
obijesno, djevojče od deset godina, rumenih lica i velikih
sanjarskih očiju, koja ziblje malog dječarca. Nešto pje-
vucka, ne mogu razabrati što.

■— Ej Katice, glasnije, glasnije, da i ja čujem! —
ozovem se ja.

No ona zasuti.

Ne če dugo, poznajem je dobro. Eto opet njezina
glasiča. Pjeva tiho, malo po malo raste glasom, več raza-
biram riječi. Jest poznajem pjesmicu, to je ona:

— Oj tiči ca vijoglavka
Ne zobli mi vinogradka,

Ar ja imam braca lovca
Koj te hoče uloviti,

Uloviti i odnesti,

Gdje mi žarki ognjec gori.

Nad ognjecom kolo igra,

K onem kolu brat, sestrica.

Brat sestricu pogleduje,

Aj sestrica lijepa ti si,

Da mi imaš črne oči,

Jošče bi mi Ijepša bila! —

Stara pjesmica, — jamačno ju več njezina prababa
uz kolijevku pjevala. A Katica ima sitno grlo kao slavuj

136

i godi mi njezina pjesma, kao i okruglomu susjedovu
unučetu, koje se mirno u kolijevci s prstima igra i valja
da pjesmicu sluša.

No nagluhomu Katičinu stricu Miši, koji od raaog
jutra do tvrdog mraka na tronožnotn stolcu do malenog
postolarskog stolica kod prozora sjedi vrta šilom pot-
plate te zabija drvene i gvozdene čavle, pjesma malo smeta.
I ne obazre se, ako katkad malo stane, to zacijelo radi
toga, da več praznu svoju lulu iz nova napuni. Onda .se
opet na prozoru pojave plavkasti kolobari dima, a začuje
se opet jednolično udaranje kladivom. Miško malo govori,
rijetko se smije. Kad mu tko donese cipelu na popravak,
omjeri ju kao vješt liječnik jednim pogledom, a zatirn
kaže cijenu. Pristane li vlasnik, dobro, ne pristane li, može
cipelu odnijeti. Ali za to i umije Mišo kao malo koji
postolar ukrasiti i opšiti cipelu, da ne bi trebalo, da se
stidi niti gospodske noge.

U to začuje se iz susjedstva glasno vikanje: — Krr
haj, ideš nesnago! — i udaranje rukama, a perad pred
kueom uznemiri se i sleti zajedno. Na oknu pokaže
se Katičina glava, pa i ona počne vikati: — Krr, haj,
nosi se od naše kuče! — Kobac kružio je negdje nad
selom i vrebao svoj plijen; ljudi ga opazili i potjerali.

Opet se sve umirilo. Izmedju lišča proviruje po koji
komadičak jasno modrog neba, sunčane zrake igraju se
s pojedinim lističima, čine ih posve prozirnima, a u zraku
prestaje malo po malo sparina, dapače u sjeni kao da
osječaš neku ugodnu svježost. Svud je okolo mene samo
oniska, gusta, ta m n  o zelena travica. Tu se više hoda, pa
je jedino trava ponarasla. Dalje u vrtu vide se i cvjetnate
glavice, bijele, žute pa šarene i nadvisuju daleko travnate
biljke. Jedan samo vrt, koliko zanimljivosti krije u sebi!

Vjetrič ugodan, osvježujuči poigrava lističima gore
na kruški, gdje se javlja šaptanje. Kruška šumi, a ja kao

137

da razumljeni onaj šum i zaronim u uspomene svoje
mladosti, sjeeam se doživljaja svili nas, koji smo se pod
tom kruškom sakupljali. Krnska stoji kao i nekad, a u
mom srcu, u mom selu ipak je mnogo toga drugojaeije.

Vrijeme bježi, donosi nam radosti i boli, zadaje nam
rane i pruža lijeka. No prosi i dani ipak se nikad, nikad
ne vracaju. — — —

9a

Sadržaj.

Stran a

Moje selo . .

Moj djed . .

Kod bakice . . . .
Susjedov Mato . .
Stari Martin . . .
Prijatelj Grga . .
Dobri susjedi . . .
Gospodin učitelj
Iz vinograda . . .
Majka i sin . . ,

U oči dušnog dana
JSfa kolima . . . .
Kovač Miško . . .
Tri nevoljnika . ,

Kokošar.

Tat . . . . .

Uvenuto smilje . .
Pod kruškom . . .

5

9

17

24

29

35

43

52

59

65

73

80

88

95

104

114

124

133

3

Cijena knjigama,

koje je izdalo književno društvo sv. Jeronima, a mogu se još kupiti
u Dubrovniku  kod Pretnera, na Rijeci  kod P. Balbi, u Senju  kod
Devčiča i dr. i J. Hreljanoviča, u S pl j e tu kod Morpurga, u Varaž¬
dinu  kod Štiflera i Štreihera, u Križevcu  kod Neuberga, u Zagrebu
kod odbora, u kuči društvenoj, Trenkova ulica br. 14, u knjižari Dioničke
tiskare (jugoslav. akademije), u knjižari Kugli i Deutsch, u sveuč. knji¬
žari Rob. Auera, u knjižari Strmeckia, Ivančiča i Hribara, u Metko-
viču  kod Ante Nikolacza, trgovca.

Životinje. Diel III. i IV. Napisao prof. Šebišanovič (Sa sl) 20 nč.
Životinje. Diel V., VI., VII. i VIII.  Napisao D. Trstenjak. (Sa sl.) 20 nč.
Životi svetaca i svetica Božjih. Napisao dr Fr Ivekovič Za mjesece
lipanj do prosinca. 20 nČ. svaki svezak.

Mijat Briguša, pripovijest za puk. Napisao Drag. Stražimir (Sa 2 sl.) 20 nč.
Pripovijesti iz povjesti hrv. iz okolice križevacke. Od D. Ferkiča. 10 nč.
Ratarstvo za puk. Napisao Drag. Stražimir. 20 nč.

Večernji razgovori o sv. obredih kat. crkve. Napisao Gj. Simončič. 10 nč.
Govedarstvo. Napisao M. Kučenjak. 20 nč.

Opis zemalja, u kojih obitavaju Hrvati. Od Vj. Klaiča. I, II., III. Po 20 nč.
Vočarstvo za puk. Napisao Fr. Kuralt. (Sa slikami.) 20 nč.

Domača perad ili živad. Priredio Andrija Hajdinjak. 15 nč.

Vjekopis biskupa trščanskoga DobrilB. Od Ovj. Rubetiča. 15 nč.

Supruga (žena) prava krščanka. Za puk napisao Isidor F. Paulič. 15 nč.
Nauk o domačem uzgoju. Napisao Ferdo Filipašič. 20 nč.

Krmadarstvo i!i kako valja svinje gojiti. Napisao Nikola Vežič. 10 nč.
Kovačeva Bariča. Seoska pripovijest. Napisao Dragotin Lihi. 20 nč.
Pripovijesti iz hrvatske povjesti. Od Vj. Klaiča I., II. i III., po 25 nč.
Svilogojstvo za puk. Napisao Stjepan Mažuranič. (Sa 23 sl.) 15 nč.
Živinski liečnik. Napisao Ivan Jagič (Sa 9 sl.) 30 nč.

Stolna erkva u Djakovu. (Sa 3 slike.) 1 for.

Pripovijetke za puk Lava N. Tolstoga. I. i II. sv., svaki 20 nč
Zbirka korisnih pouka u kučanstvu i gospodarstvu. I. K. Cerovski. 30 nč.
Dobro diete. Dobar mladič. Dobar muž. Od Ovjetka Grubera. 30 nč.

Grof Borovački. Pripovijest od J. Zoriča 50 nč.

0 pristojnom ponašanju i 0  čistoči. Za puk napisao J Kotarski. 15 nč.
Opis naše zemlje. Sastavio Lovro Matagič (Sa 12 slika.) 30 nč.

Naši svagdašnji griesi. Napisao Ivan Filakovac. 20 nč
Pčelarenje sa pokretnim sačem. Napisao Kvirin Broz (Sa sl.) 30 nč.
Jagica i Mijo. Slika iz seoskoga i obrtničkoga života. Od J: Zoriča 40 nč.
Pobožna duša. Napisao I. K Pagani. Preveo Stjepan Korenič. 40 nč,
Fabiola ili drevnl krščani. Od I. Gojtana, 15 nč.

Molitvenik za hrvatski puk. Od Kanižliča. Nevezan 1 for.

Segregacija u Jurjeviči. Pučka pripovijest od J. Zoriča. 30 nč.

Lučba za puk po Vertovcu. Priredio L. Matagič. 35 nč.

Covjek od rodjenja do ženitbe i It. sv. od ženitbe do smrti. Po Albanu
Stolcu priredio Stjepan Korenič Svaki 15 nč.

Život g. Isusa Kriste Od nadbisk. J. Stadlera Knj. L, II. i III. po 40 nč.
Majstor Adam. Pripovijetka od V. Novaka 25 nč
Vračara Klara. Od I. Lepušičs. 30 nč. — Stitite životinje. 10 nč
Okovi. Napisala Milena S. Pokupska. 30 nč.

Magnetizam i elektricitet. Napisao Oton Kučera. (Sa 42 sl.) 25 nč.

Život bi. djevice Marije. Napisao dr. Josip Pazman. Sv. I. i H. po 40 nč.
Pripovijesti iz bosanskog života. Napisali Osman Aziz. 15 nč.

Domača Ijekarna. Napisao Škender Horvat. 30 itč.

Stari Siaveni. Povjesničke ertice. Sastavio Julius Gollner. 35 nč.

Ruža. Pripovijest od J. Zoriča. 30 nč.

Uputa u ratarstvo. I. (Sa 71 sl.) Obradili Milan pl. Eisenthal i Oton
Frangež. 50 nč.


NARODNA IN UNIVERZITETNA
KNJIŽNICA

šfcv ;■'*