ACTA HISTRIAE
31, 2023, 2
UDK/UDC 94(05) ISSN 1318-0185ACTA HISTRIAE 31, 2023, 2, pp. 183-362
UDK/UDC 94(05) 
Zgodovinsko društvo za južno Primorsko - Koper
Società storica del Litorale - Capodistria
ACTA HISTRIAE
31, 2023, 2
KOPER 2023
ISSN 1318-0185
e-ISSN 2591-1767
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
ISSN 1318-0185                UDK/UDC 94(05)             Letnik 31, leto 2023, številka 2
e-ISSN 2591-1767
Darko Darovec
Gorazd Bajc, Furio Bianco (IT), Stuart Carroll (UK), Angel Casals Martinez (ES), 
Alessandro Casellato (IT), Flavij Bonin, Dragica Čeč, Lovorka Čoralić (HR), Darko 
Darovec, Lucien Faggion (FR), Marco Fincardi (IT), Darko Friš, Aleš Maver, Borut 
Klabjan, John Martin (USA), Robert Matijašić (HR), Darja Mihelič, Edward Muir 
(USA), Žiga Oman, Jože Pirjevec, Egon Pelikan, Luciano Pezzolo (IT), Claudio 
Povolo (IT), Marijan Premović (MNE), Luca Rossetto (IT), Vida Rožac Darovec, 
Andrej Studen, Marta Verginella, Salvator Žitko
Urška Lampe, Gorazd Bajc, Lara Petra Skela, Marjan Horvat, Žiga Oman
Lara Petra Skela (angl.), Petra Berlot (it.)
Urška Lampe (angl., slo.), Gorazd Bajc (it.), Lara Petra Skela (angl.)
Zgodovinsko društvo za južno Primorsko - Koper / Società storica del Litorale - Capodistria© 
/ Inštitut IRRIS za raziskave, razvoj in strategije družbe, kulture in okolja / Institute IRRIS for 
Research, Development and Strategies of Society, Culture and Environment / Istituto IRRIS 
di ricerca, sviluppo e strategie della società, cultura e ambiente©
Zgodovinsko društvo za južno Primorsko, SI-6000, Koper-Capodistria, Garibaldijeva 
18 / Via Garibaldi 18, e-mail: actahistriae@gmail.com; https://zdjp.si/
Založništvo PADRE d.o.o.
300 izvodov/copie/copies
Javna agencija za znanstvenoraziskovalno in inovacijsko dejavnost Republike 
Slovenije / Slovenian Research and Innovation Agency, Mestna občina Koper
Mlada Čehinja kriči na sovjetske vojake na tanku med invazijo na Češkoslovaško pod 
sovjetskim vodstvom v Pragi 26. avgusta 1968 (arhiv BettmannGetty Images) / Una giovane 
donna ceca urla contro i soldati sovietici su un carro armato durante l'invasione della 
Cecoslovacchia da parte dei sovietici, a Praga il 26 agosto 1968 (Archivio BettmannGetty 
Images) / A young Czech woman shouts at Soviet soldiers on a tank during the Soviet-led 
invasion of Czechoslovakia, in Prague on Aug. 26, 1968 (BettmannGetty Images Archive).
Redakcija te številke je bila zaključena 30. junija 2023.
Odgovorni urednik/
Direttore responsabile/
Editor in Chief:
Uredniški odbor/ 
Comitato di redazione/
Board of Editors:
Uredniki/Redattori/
Editors:
Prevodi/Traduzioni/
Translations:
Lektorji/Supervisione/
Language Editors:
Izdajatelja/Editori/
Published by:
Sedež/Sede/Address: 
Tisk/Stampa/Print: 
Naklada/Tiratura/Copies:
Finančna podpora/
Supporto finanziario/
Financially supported by:
Slika na naslovnici/
Foto di copertina/
Picture on the cover:
Revija Acta Histriae je vključena v naslednje podatkovne baze / Gli articoli pubblicati in questa rivista sono inclusi nei seguenti indici di citazione 
/ Articles appearing in this journal are abstracted and indexed in: CLARIVATE ANALYTICS (USA): Social Sciences Citation Index (SSCI), 
Social Scisearch, Arts and Humanities Citation Index (A&HCI), Journal Citation Reports / Social Sciences Edition (USA); IBZ, Internationale 
Bibliographie der Zeitschriftenliteratur (GER); International Bibliography of the Social Sciences (IBSS) (UK); Referativnyi Zhurnal Viniti 
(RUS); European Reference Index for the Humanities and Social Sciences (ERIH PLUS); Elsevier B. V.: SCOPUS (NL); DOAJ.
To delo je objavljeno pod licenco / Quest'opera è distribuita con Licenza / This work is licensed under a Creative Commons BY-NC 4.0.
Navodila avtorjem in vsi članki v barvni verziji so prosto dostopni na spletni strani: https://zdjp.si.
Le norme redazionali e tutti gli articoli nella versione a colori sono disponibili gratuitamente sul sito: https://zdjp.si/it/.
The submission guidelines and all articles are freely available in color via website http: https://zdjp.si/en/.
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
Volume 31, Koper 2023, issue 2
VSEBINA / INDICE GENERALE / CONTENTS
Boštjan Udovič & Lara Sorgo: Giuseppe Tartini: soltanto un’attrazione 
culturale locale o un ponte diplomatico verso gli altri paesi? ..............................
Giuseppe Tartini: Just a Local Cultural Product or a Possible Tool 
of Slovenian Cultural Diplomacy?
Giuseppe Tartini: lokalna kulturna znamenitost ali sredstvo 
slovenske kulturne diplomacije do drugih držav?
Stanislav Južnič: The Forgotten Trieste Bishop Wolfgang Weickhard 
von Rain (1721‒1724) and His Relatives ............................................................
Il vescovo triestino dimenticato Wolfgang Weickhard von Rain 
(1721‒1724) e la sua famiglia
Pozabljeni tržaški škof Volf Vajkard Rain (1721‒1724) 
in njegovo sorodstvo
Polona Tratnik: “Hansel and Gretel”: The Abandoned Children 
Become Enlightened Social Subjects ..................................................................
«Hansel e Gretel»: i bambini abbandonati diventano 
soggetti sociali illuminati
»Janko in Metka«: zapuščena otroka postaneta 
razsvetljena družbena subjekta
Matteo Perissinotto: «Nel ‘demi-monde’ della cocaina»: 
traffico e consumo di cocaina nella Venezia Giulia (1918‒1923) ..............................
“In the ‘Demi-Monde’ of Cocaine”: Cocaine Trafficking and 
Consumption in the Julian March (1918‒1923)
»V ‚polsvetu‘ kokaina«: trgovina s kokainom in njegova 
poraba v Julijski krajini (1918–1923)
Matic Batič: Nova govorica prostora: preimenovanja naselij na 
severnem Primorskem po drugi svetovni vojni (1948–1954) ..............................
Il nuovo linguaggio dell’ambiente: modifiche dei toponimi sul litorale 
settentrionale sloveno nel secondo dopoguerra (1948–1954)
The New Language of Space: The Renaming of Settlements in 
Northern Primorska after the Second World War (1948–1954)
183
211
UDK/UDC 94(05) ISSN 1318-0185
e-ISSN 2591-1767
251
231
281
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
Blaž Torkar & Stanislav Polnar: The Impact of the 1968 Prague 
Spring on Czechoslovak and Yugoslav Military Doctrines ..................................
L’impatto della primavera di Praga del 1968 sulle dottrine militari 
della Cecoslovacchia e della Jugoslavia
Vpliv praške pomladi 1968 na češkoslovaško in jugoslovansko 
vojaško doktrino
Mila Orlić: Talijansko javno pamćenje i slika drugog: 
antislavenski stereotipi u recentnoj historiografiji i 
književnosti sjevernojadranskog prostora ............................................................
Memoria pubblica italiana e rappresentazioni dell’altro: 
stereotipi antislavi nella recente storiografia e letteratura 
dell’area alto adriatica 
Italian Public Memory and Representations of the Other: 
Anti-Slavic Stereotypes in Recent Italian Historiography 
and Literature of the Upper Adriatic Area
OCENE
RECENSIONI
REVIEWS
Eleanor Janega: The Once and Future Sex: Going Medieval on Women's Roles in Society 
(Veronika Kos) ...........................................................................................................
Joseph Lennon: Irish Orientalism: A Literary and Intellectual History 
(Li Gengming & Hamid Farahmandian) .................................................................
355
359
333
307
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
333
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG:
ANTISLAVENSKI STEREOTIPI U RECENTNOJ HISTORIOGRAFIJI I 
KNJIŽEVNOSTI SJEVERNOJADRANSKOG PROSTORA 
Mila ORLIĆ
Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Sveučilišna Avenija 4, 51000 Rijeka, Hrvatska
e-mail: milaorlic@ffri.uniri.hr
IZVLEČEK
Članek z metodo zgodovinske in literarne imagologije ponuja kritično analizo zgo-
dovinskih naracij, prisotnih v novejšem italijanskem zgodovinopisju in drugih besedilnih 
virih (popularnih, publicističnih, literarnih), ki jih prežemajo predsodki in stereotipne 
predstave o slovanskem prebivalstvu ali jugoslovanskih oblasteh na območju zgornjega 
Jadrana. Pri analizi dejavnikov, ki so prispevali k oblikovanju podobe Drugega, v tem 
primeru »Slovanov«, je posebna pozornost namenjena konstrukciji mita o »vzhodni meji« 
v okviru italijanskega kulturnega spomina in zgodovinskih naracij zadnjih treh desetletij.
Ključne besede: protislovanstvo, nacionalizem, javni spomin v Italiji, Zgornji Jadran, 
drugost
MEMORIA PUBBLICA ITALIANA E RAPPRESENTAZIONI DELL’ALTRO:
STEREOTIPI ANTISLAVI NELLA RECENTE STORIOGRAFIA E 
LETTERATURA DELL’AREA ALTO ADRIATICA
SINTESI
L’articolo offre, attraverso il metodo dell’imagologia storica e letteraria, un’analisi 
critica delle narrazioni storiche presenti nella recente storiografia italiana e in altre 
fonti testuali (divulgative, pubblicistiche, letterarie) che sono permeate da pregiudizi e 
rappresentazioni stereotipate della popolazione slava o delle autorità jugoslave nell’a-
rea dell’Alto Adriatico. Nell’analisi dei fattori che hanno contribuito alla formazione 
dell’immagine dell’Altro, in questo caso degli «slavi», particolare attenzione è dedicata 
alla costruzione del mito del «confine orientale» all’interno della cultura della memoria 
italiana e delle narrazioni storiche degli ultimi tre decenni.
Parole chiave: antislavismo, nazionalismo, memoria pubblica in Italia, Alto Adriatico, 
alterità
Received: 2023-05-20            DOI 10.19233/AH.2023.15
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
334
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
Tko kopa po prošlosti kao ormaru punom primjera i sličnosti, 
ni ne sluti koliko, u određenom trenutku, ovisi o njihovom ostvarenju.
(Benjamin, 2006, 502)
KAKO SE STVARAO MIT „ISTOČNE GRANICE”
Tony Judt je u svom monumentalnom djelu Postwar upozoravao da je pamćenje 
„loš vodič u prošlost”, podsjećajući nas da je „poslijeratna Europa izgrađena na 
smišljeno lažiranom sjećanju – na zaboravljanju kao načinu življenja” u odnosu na 
složena i tragična iskustva koja su potresala Europu između 1938. i 1948. godine, dok 
se nakon 1989. utemeljila na „višku sjećanja” u kojem je srž kolektivnog identiteta 
postalo institucionalizirano javno pamćenje. Upravo zato, opaža Judt, „za razliku 
od pamćenja koje samo sebe potvrđuje i osnažuje, povijest doprinosi otrežnjenju” 
jer ono što nam nudi – u smislu kritičke (re)interpretacije – „izaziva nelagodu, čak i 
nemir” (Judt, 2022, 450–451). 
U ovom ćemo članku pokušati kritički dekonstruirati pojedine aspekte problema-
tičnog odnosa između povijesti i sjećanja, isprepletenih u teško razdvojive oblike, 
osvrćući se posebno na one koji bude „nelagodu i nemir” i koji se tiču načina na koji 
je Italija stvorila novi utemeljujući mit „istočne granice”. Ako Judtove teoretske 
okvire primijenimo na talijanski kontekst s kraja osamdesetih i početka devedesetih 
primijetit ćemo da je tranzicijski proces temeljito izmijenio društvene determinante 
povijesnih interpretacija, namećući nove perspektive iščitavanja povijesti, kao 
i nove oblike pamćenja. Ovdje nam nije moguće detaljno razmotriti procese koji 
su doveli do krize antifašističkog narativa1, utemeljenog na mitološkoj predodžbi 
talijanskog pokreta otpora kao zajedničke borbe čitavog naroda protiv nacifašizma. 
Fokusirat ćemo se samo na važne momente koji su značajno utjecali na izgradnju 
novih nacionalnih paradigmi, a koji su striktno vezani s povijesnim događajima i 
pamćenjem na sjevernojadranskom prostoru.
U kontekstu širih političkih i kulturnih preobrazbi tijekom devedesetih, na valu 
povijesnog revizionizma koji je od osamdesetih sve više nagrizao antifašističke 
narative u čitavoj Europi (posebno u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji), talijanska 
vladajuća klasa i institucije počele su zamišljati a potom i promovirati novu politiku 
sjećanja koja bi (konačno) razriješila tradicionalni antagonizam između fašizma i 
antifašizma. Taj je antagonizam proizlazio iz dvadesetogodišnjeg fašističkog režima, 
građanskog rata (1943–’45) i njegovog problematičnog nasljeđa. Nova verzija jav-
nog pamćenja je bila zamišljena kao „pomirujuća” za podijeljeno talijansko društvo, 
a u konačnici je trebala dovesti do nacionalnog pomirenja, odnosno zajedničkog 
pamćenja (memoria condivisa) Drugog svjetskog rata, kako ga je zamislio bivši 
talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi2. To je na kraju i učinjeno stvaranjem, 
1 O ovoj temi opširnije u: Focardi, 2005; 2013; 2020; Deák, Judt & Gross, 2001; Davies, 1994; Judt, 1992; 
2022; Luzzatto, 2004; Müller, 2002.
2 Obnašao je dužnost predsjednika Republike Italije od svibnja 1999. do svibnja 2006.
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
335
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
među ostalim, i novog nacionalnog mita tzv. istočne granice kroz institucionalizirano 
sjećanje na „fojbe i egzodus”3 – dva povijesna fenomena vezana za sjevernojadranski 
prostor koja su trebala postati „tragedija svih” Talijana4. Radilo se o procesu koji se 
razvijao postepeno i taktično, počevši od već spomenute krize antifašističkih nara-
tiva te potrebe da se pronađu zajednički nacionalni čimbenici koji bi izveli Italiju iz 
„doba totalitarizama” i koji bi „pročistili pamćenje” (purificazione della memoria) 
te „prevladali mržnju i ogorčenost”.5
Upravo je u Trstu (gradu koji simbolizira nacionalno-iredentističku paradigmu) 
upriličen susret predstavnika tadašnje Demokratske stranke Luciana Violantea i 
predsjednika post-fašističke stranke Nacionalnog saveza Gianfranca Finija u ožujku 
1998., koji je u već spomenutom kontekstu političke nestabilnosti i potrebe pro-
nalaska zajedničkog pamćenja simbolički označio prvi korak prema konvergenciji 
talijanske ljevice i desnice u stvaranju drukčijeg pogleda na nacionalnu prošlost, 
polazeći upravo od povijesnih događaja na „istočnoj granici”. Kako je sažeo tršćan-
ski dnevni list Il Piccolo: „Odavde se iznova pokreće nacionalna svijest”6 koju je 
trebalo izgraditi na temeljima „patriotske solidarnosti” kao „branu protiv nacionalne 
dezintegracije koja dolazi sa sjevera u obliku zahtjeva za odcjepljenje i s juga, u 
oblicima organiziranog kriminala.” Par godina kasnije, prilikom posjete Trstu, pred-
sjednik Ciampi ponovo je inzistirao na potrebi da se „zajedno oda poštovanje svim 
našim mrtvima”7 te je svojom posjetom Rižarni San Sabba i Fojbi u Bazovici ukazao 
na potrebu nacionalnog pomirenja koje se osnivalo na osudi dva totalitarizma (naci-
fašizma i komunizma). U vezi s tim posjetom međutim važno je naglasiti sljedeće: 
Rižarna je bila nacistički logor, koji je bio u funkciji od 1943. do 1945. u sklopu 
tzv. Operacijske zone Jadranskog primorja (Operationszone Adriatisches Küsten-
land) pod izravnom upravom Reicha, stoga je odgovornost simbolično prebačena 
na nacizam, potiskujući indirektno prethodne odgovornosti fašističkog režima, dok 
se razdoblje 1943-’45 uglavnom podudara s fenomenom vezanim za fojbe.8 Tako 
su Rižarna San Sabba i Fojba u Bazovici postale nova „politička svetišta” (Sacrari 
politici)9 talijanskog javnog pamćenja koje je predsjednik Ciampi nastavio promo-
virati i u narednom razdoblju. Njegov je cilj bio ostvarenje „cjelovitog sjećanja” 
3 La Repubblica, 10.2.2004: La tragedia delle foibe nella memoria di tutti gli italiani.
4 Il Piccolo 10. 2. 2003: Esodo, patrimonio comune di tutti gli italiani; Il Piccolo, 10. 2. 2004: Foibe ed esodo, 
Ciampi: tragedia di tutti.
5 Il Piccolo, 25. 2. 2000: Risiera e foibe: „Basta con i rancori”. Primjeri koji su navedeni u tekstu odabrani su 
na osnovu uvida u nacionalni i lokalni talijanski dnevni tisak (Corriere della sera, La Repubblica, Il Picco-
lo) s fokusom na razdoblje 1998-2004, do uvoda Dana sjećanja na fojbe i egzodus, što smatramo ključnim 
razdobljem za stvaranje mita o „istočnoj granici”. 
6 Il Piccolo, 15. 3. 1998: È da qui che riparte la coscienza nazionale.
7 Il Piccolo, 25. 2. 2000: Onoriamo insieme tutti i nostri morti.
8 Fojbe su postale simbolički i kumulativni naziv za razne oblike nasilja koje su počinili pripadnici jugosla-
venskog NOB-a u dva navrata: u jesen 1943. (nakon kapitulacije Italije) i poslije kraja rata. O fenomenu 
„fojbi” više u Pirjevec, 2009; 2021.
9 Il Piccolo 18. 08. 2002: Basovizza, dove riposa la memoria.
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
336
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
(memoria piena), nužnog za „nacionalno pomirenje bez amnezija”10 i za stvaranje 
novog nacionalnog identiteta te jačanje osjećaja pripadnosti talijanskoj državi koja 
je tijekom devedesetih bila u dubokoj političkoj krizi11.
Da bi se ostvario takav ambiciozan i nipošto jednostavan cilj, nije bilo dovolj-
no stvoriti novi utemeljujući mit koji bi premostio unutarnje podjele talijanskog 
društva prikazane kroz dihotomiju oprečnih narativa (fašizam/antifašizam), nego je 
bilo nužno rekreirati i stari-novi lik „neprijatelja”, ovaj put „vanjskog”, odnosno 
izvan-nacionalnog, koji je pronađen u nedefiniranoj figuri Slavena i slavenskih 
komunista poznat iz iredentističke i poslije fašističke propagande. Tako se talijansko 
javno pamćenje fokusiralo isključivo na nasilje koje su Talijani pretrpjeli – kroz 
„fojbe” i „egzodus” – dok se potpuno potisnulo nasilje koje su Talijani počinili 
tijekom dvadeset godina fašističkog režima, između ostalih upravo i prema tim 
„Slavenima” koji sad figurativno utjelovljuju novog nacionalnog neprijatelja. Na taj 
se način Italija svrstala među „žrtve” Drugog svjetskog rata, potpuno zanemarujući 
svoju odgovornost: od invazije i okupacije, progona slavenskih naroda, donošenja 
rasnih zakona, do potpune represije i masovnih deportacija u suradnji s nacističkom 
Njemačkom na sjevernojadranskom prostoru, koji su gotovo iščezli iz javnog dis-
kursa i kolektivnog pamćenja. Fokus se tako prebacio s fašizma na komunizam – u 
ovom slučaju isključivo jugoslavenski. 
„Kult žrtve”, koji dominira kulturom pamćenja diljem Europe (Traverso, 2006; 
2012) i koji je globalno izgrađen na tragičnom iskustvu Holokausta, doveo je 
međutim do novih i problematičnih distorzija povijesti koje su posebno vidljive 
upravo na primjeru mitskih narativa koji su se nametnuli u talijanskoj javnosti oko 
događaja na „istočnoj granici”. Naime, Dan sjećanja na Holokaust idealno je nastao 
kao ujedinjujući element europskog pamćenja kako bi se zabilježili (i arhivirali) 
masovni zločini XX. stoljeća te promovirao suživot i tolerancija kroz zajedničku 
komemoraciju žrtava. Glavna namjera europskih institucija bila je obrazovanje no-
vih generacija, u vjeri da ih se na taj način može zaštititi od svih oblika ksenofobije 
i rasne, etničke i vjerske netolerancije (David, 2020). Međutim, Dan sjećanja na 
fojbe i egzodus, iako inspiriran arhetipskim modelom Dana sjećanja na Holokaust12, 
bitno se razlikuje u svojim političkim načelima koja, u ime nacionalne pomirbe i 
pozivanje na nacionalno jedinstvo, često stvaraju nove podjele i sukobe jer su neri-
jetko opterećena nacionalističkim i antieuropskim tonovima i sadržajima.13 Štoviše, 
10 Amnezije se u ovom slučaju uglavnom vežu za odgovornost komunističkog sustava, tj. za žrtve koje je 
prouzrokovao i koje su u javnom pamćenju bile potisnute dugi niz godina, a koje se simbolički komemo-
riraju kao „fojbe”.
11 Corriere della Sera, 25. 4. 2003: Una memoria intera, un Paese più unito.
12 Kritički pristup analizi Dana sjećanja na Holokaust u: Schwarz, 2016; 2021.
13 Konkretan primjer u tom smislu je govor Antonija Tajanija, tadašnjeg Predsjednika Europskog 
parlamenta i današnjeg Ministra Vanjskih poslova Republike Italije, povodom obilježavanja 
Dana sjećanja 2019. u Bazovici kada je uzviknuo „Živjela talijanska Istra, živjela talijanska 
Dalmacija”: https://video.corriere.it/foibe-tajani-basovizza-viva-istria-italiana-dalmazia-italia-
na/01ec6e3e-2e33-11e9-b2ba-a8cdeed9884a (last access: 2023-06-28).
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
337
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
kako ćemo vidjeti u ostatku članka, da bi se izgradila i učvrstila nova „zamišljena 
nacija”, iznikla iz ruševina političko-ideološke krize s početka devedesetih, trebalo 
je stvoriti imageme koji su podrazumijevali, osim slike neprijatelja, i ponižavajuće 
prikaze Drugog.14
TALIJANSKA INAČICA ORIJENTALIZMA
Od trenutka kada su teme vezane za „istočnu granicu” postale predmet pažnje 
šire talijanske javnosti, jer su služile novoj nacionalnoj pripovijesti o Drugom 
svjetskom ratu i njegovom nasljeđu, povijesni narativi i predožbe korišteni za 
opis povijesnih događaja na sjeverno-jadranskom prostoru već su bili dostupni u 
oblicima nacionalnih pripovijesti koje vuku korijene još iz 19. stoljeća (Badurina 
2009; Collotti 1999). Stoga, dok je javna pozornost bila usmjerena na dva ključna 
događaja („fojbe” i „egzodus”) izvlačeći ih iz pretežito lokalnih okvira, naciona-
listički narativi i diskursi obnovljeni su na nacionalnoj razini u raznim oblicima 
antislavenstva i stereotipnih prikaza o Drugome. Dakako, ponovno otkrivanje takvih 
modela nije bilo potaknuto isključivo unutarnjim razlozima novih politika pamćenja 
u Italiji, već i nekim vanjskim čimbenicima koji su utjecali na njihovo obnavljanje. 
Glavni su svakako rat i raspad Jugoslavije na početku devedesetih, koji su odmah 
tumačeni kao izrazi „balkanske zaostalosti” i brutalnosti te predispozicije za rato-
vanje (Petrungaro, 2012). Tako se na primjer u knjizi povjesničara Arriga Petacca, 
Egzodus, Negirana tragedija Talijana Istre, Dalmacije i Julijske krajine (L’esodo. 
La tragedia negata degli italiani d’Istria, Dalmazia e Venezia Giulia), koja je imala 
mnoštvo izdanja i veliku popularnost, tvrdi sljedeće:
[…] da je „etničko čišćenje” tragična navika borbi među rasama kojima se 
periodički prolijeva krv na Balkanu potvrđuju nedavni događaji koji su se do-
godili u Bosni i na Kosovu, gdje se ponovilo upravo ono što se u Istri dogodilo 
pedesetak godina ranije, s jedinom razlikom da su, budući da zemlja nije nudila 
“pogodnost” fojbi za skrivanje leševa, ubojice bili prisiljeni pribjeći masovnim 
grobnicama […] (Petacco, 1999, 141–142).
Pojam „Balkan” se tako počinje vraćati u upotrebu sa svim svojim mračnim i 
negativnim konotacijama kao spoj orijentalističkih predodžbi, s posebnim obiljež-
jem „okrutnosti, drskosti, (političke) nestabilnosti i nepredvidivosti” (Todorova, 
2009, 119). Taj skup imagema je oprečan načinima na koji se karakterizira Europu: 
kao središte razuma, uređene vlasti, samokontrole i osjećaja za pravdu, pa se tako 
Balkan ponovo afirmira kao „tamna strana” Europe, zaostala i nasilna regija u 
kojoj vlada „plemenska mržnja” i „barbarstvo” (Todorova, 1994, 453) te postaje 
dominantna interpretacijska paradigma koja se primjenjuje ne samo na ratove na 
području bivše Jugoslavije iz devedesetih nego i retrospektivno (i anakronistički) 
14 Za širi europski kontekst v. Harle, 1994; 2000.
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
338
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
na prethodna razdoblja, uključujući i događaje iz Drugog svjetskog rata i poraća na 
sjevernojadranskom prostoru. Štoviše, sukobi na prostoru bivše federacije postaju 
ključni dokaz i potvrda duboko ukorijenjenih i dugotrajnih predrasuda zasnovanih na 
stereotipu prirodne sklonosti slavenskih naroda prema nasilju i mržnji, dok koncept 
„etničkog čišćenja” i njegovo nekritičko korištenje i primjenjivanje na razne faze 
i fenomene dovodi do usmjeravanja interpretacija sjevernojadranskih povijesnih 
događaja isključivo na etničke skupine i njihovu međusobnu suprotstavljenost, koje 
na taj način postaju gotovo ekskluzivni teorijsko-interpretacijski obrazac u povi-
jesnim analizama talijanske historiografije i publicistike (Orlić, 2023). Talijani s 
jedne strane i „Slaveni”15 s druge su stoga prezentirani kao glavni povijesni akteri, 
precizno podijeljeni i jasno definirani u svojim nacionalnim i etničkim kategorijama, 
koje se pritom podudaraju s također ukorijenjenom dihotomijom selo/grad. Upravo 
taj binarni koncept selo/grad – koji ćemo detaljnije analizirati u nastavku teksta i 
koji vuče korijene još od mletačke dominacije na Jadranu16 – dodatno opterećuje 
vrijednosnim sudom jer se grad veže za identitetsku kategoriju „Talijana”, dok se 
ruralne sredine prikazuje kao isključivo „slavenske”, pa se u tom ključu binarno 
suprotstavljaju i druge kategorije vezane za tu paradigmu: superiorno/inferiorno, 
visoka kultura/niska kultura, civilizacija/primitivizam itd, zanemarujući pritom 
niz drugih mogućih kategorija analize povijesne zbilje (društvenih, kulturnih, po-
litičko-ideoloških i drugih) koji nisu vezani za etničku ili nacionalnu pripadnost 
(Verginella, 2008). Usto treba također imati na umu i specifičnost pograničnog po-
dručja koje je uvijek višejezično, multikulturalno, fluidno te vrlo često promjenjivo 
i nedefinirano, stoga gore navedene etničko-nacionalne kategorije i interpretativni 
obrasci reduciraju složenost povijesnih događaja, projicirajući ih u metahistorijske 
narative (Orlić, 2023).
STEREOTIPNI PRIKAZI I STIGMATIZACIJA DRUGOG
Prikladna metoda u kritičkoj analizi načina i oblika na koji se prikazuje „dru-
gost” u sjevernojadranskom prostoru je historijska imagologija, koja proučava 
formiranje predodžbe o Drugome, stereotipne prikaze i ponavljajuće imageme u 
različitim vrstama povijesnih izvora te njihovo instrumentalno korištenje u političke 
svrhe. Radi se o recentnoj disciplini koja se razvila iz književne imagologije pod 
utjecajem postkolonijalnih i literarno-kritičkih smjerova istraživanja. Usmjerena 
15 Izrazi „Slaven/i” i „slavenski” su preneseni iz talijanske publicistike, književnosti, historiografije i jav-
nog prostora te se i dalje koriste kao opći naziv za netalijansko stanovništvo na sjevernojadranskom 
prostoru, bez ikakvih unutarnjih razlika, što predstavlja dodatni primjer u omalovažavanju Drugog koji 
tako postaje nedefinirana skupina.
16 Radi se o poznatoj distinkciji između povijesnih naroda i naroda bez povijesti unutar koje se podrazu-
mijeva da „nepovijesni” narodi nemaju svoju državu i političku elitu pa su stoga predestinirani da budu 
podčinjeni povijesnim narodima. Taj se koncept (stvoren u europskoj političkoj filozofiji devetnaestog 
stoljeća) afirmirao u talijanskoj iredentističkoj historiografiji te dodatno nametnuo za vrijeme fašističkog 
režima, ističući neraskidivu vezu između kulture i imperijalizma (Verginella, 2008; Badurina, 2023).
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
339
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
je na dekonstrukciju „esencijalizma” koji je prisutan u karakterizacijama određene 
skupine (rasne, nacionalne, rodne, vjerske ili neke druge) i putem kojeg se složene 
kategorije, procesi i fenomeni svode na banalizirane, pojednostavljene i crno-bijele 
prikaze. Stvaranjem nacionalnih heteropredodžbi (slika Drugog) i samopredodžbi 
(slika vlastite nacije) formiraju se svjetonazori određene zajednice, koji potom 
utječu na njezine norme i vrijednosti. Imaginarna slika Drugog, kao i sam proces 
„stereotipiziranja” određene skupine, pragmatičan je postupak kojim se određene 
(uglavnom nacionalne) poruke vrlo brzo propagiraju i u širim kontekstima, prelazeći 
iz lokalne na državnu razinu (Beller & Leerssen, 2007; Neumann, 2009). U fokusu 
historijske imagologije je stoga i kritička analiza odnosa moći pod utjecajem kojih 
su određene predodžbe oblikovane, njihova recepcija u društvu te njihov utjecaj na 
političke i društvene procese (Drača, 2021).
U ovom radu ćemo koristiti upravo taj metodološki pristup kako bismo pomnije 
analizirali setove stereotipa i karakteristika koji se pripisuju pojedinoj skupini (u 
našem slučaju tzv. slavenskom stanovništvu) i koji su uglavnom negativni i inferior-
ni u odnosu na one koji se pripisuju vlastitoj grupi, a istovremeno služe političkim 
ciljevima (kao što smo već konstatirali na primjeru kreiranja mita „istočne granice”) 
te su se upravo korištenjem stereotipnih prikaza i imagema vrlo brzo proširili s lo-
kalnih (sjevernojadranskih) okvira na šire državne okvire.17 Pritom želimo naglasiti 
da ćemo ovdje navesti samo nekoliko paradigmatskih primjera u funkciji ilustracije 
fenomena koji je tema ovog članka te da nam je kriterij njihova izbora evidentno 
korištenje spomenutih imagema i stereotipa. Ne uzimamo dakle u obzir cjeloku-
pnu talijansku historiografiju vezanu za sjevernojadranski prostor. Istovremeno 
međutim, samim time što ovdje odabrani tekstovi uživaju velik utjecaj i autoritet 
na široj nacionalnoj razini, ukazujemo na činjenicu da antislavistički stereotip nije 
marginalna pojava. 
Početni korak u svakoj imagološkoj analizi sastoji se od definiranja konkretnih 
tropa i imagema te njihovog tekstualnog konteksta (koji će biti prikazani i objašnjeni 
u nastavku članka), a koji se sastoje od nekoliko temeljnih imagoloških matrica. U 
ovom članku nam, naravno, nije moguće obuhvatiti brojne i različite doprinose u 
kojima su prisutni imagemi i stereotipni prikazi Drugog na sjeverno-jadranskom 
prostoru18, pa ćemo se usredotočiti na nekoliko konkretnih, ali vrlo indikativnih 
radova. Premda nam je glavni cilj analiza historiografskih tekstova, počet ćemo s 
17 U ovom članku se nećemo baviti recentnim talijanskim filmskim prikazima Drugog na sjevernoja-
dranskom prostoru, među kojima se posebno ističu dva filma: „Srce u jami” (Il cuore nel pozzo) iz 
2005. i „Red Land” iz 2018. U oba se mogu uočiti karikirani prikazi „Slavena” i partizana, koji su 
uzorni u konstrukciji nacionalnog i nacionalističkog diskursa, kako ih je objasnio A. M. Banti u svo-
joj knjizi „Čast nacije. Seksualni identiteti i nasilje u europskom nacionalizmu od XVIII. stoljeća 
do Velikog rata” (L’onore della nazione. Identità sessuali e violenza nel nazionalismo europeo dal 
XVIII secolo alla Grande Guerra), u kojoj ističe da je silovanje (prisutno u drugom od dva navedena 
filma, u vezi slučaja Norme Cossetto) također „narativno sredstvo koje nastanjuje nacionalno-patri-
otski diskurs poput opsesije” (Banti, 2005, 245).  
18 Opširnije u: Badurina, 2023; Košuta, 2014; Raspudić, 2010.
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
340
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
književnim ne bismo li opisali širi diskurzivni kontekst u kojem se od historiografije 
očekuje kritički odmak. Prvi rad, „Bura. Istra, vjetar izbjeglištva”19, posebno je 
značajan prije svega zbog svoje popularnosti, jer se koristi u školama diljem Italije 
i u gotovo svim popularizacijama teme „istočne granice”, upravo kao primjer knjige 
koju „treba pročitati” ukoliko se želi saznati nešto više o događajima na sjeverno-
jadranskom prostoru. Ako tome pridodamo i kritičku analizu specifičnog konteksta 
u kojem je ta knjiga nastala, a to je 1998. godina u kojoj se dogodio već spomenuti 
tršćanski susret dvaju političara, Luciana Violantea i Gianfranca Finija, kada su de-
finirani okviri „nacionalnog pomirenja” unutar kojih se trebao razviti novi povijesni 
narativ koji bi učvrstio talijanski nacionalni identitet i osjećaj pripadnosti – možemo 
dobiti uvid i u pragmatičan način kojim se predodžbe prisutne u spomenutoj knjizi 
šire na nacionalnu (pa čak i izvan-nacionalnu) razinu, bitno utječući na formiranje 
slike o Drugome, kao i na društveno-političke procese i promjene. Ovdje je korisno 
imati na umu da je Dan sjećanja na fojbe i egzodus20 uveden svega nekoliko godina 
kasnije, dok su neke bitne izmjene u toponomastici uvedene već od 2000., kao npr. 
imenovanje ulica ili trgova u znak sjećanja na „mučenike fojbi” (martiri delle foibe). 
Knjigu o kojoj je riječ („Bura”) napisale su dvije autorice: Anna Maria Mori, 
novinarka talijanskih dnevnih novina La Repubblica, i Nelida Milani, spisateljica. Pri-
povjedačice, obje rodom iz Pule, istovremeno su i protagonistice tog autobiografskog 
romana, u kojem svaka od njih pripovijeda o svojoj obitelji i poslijeratnim odlukama: 
obitelj Mori, koja je nakon Drugog svjetskog rata odlučila otići iz Istre u Italiju, i obitelj 
Milani, koja se – iako pripadnica talijanske govorne skupine, opredijelila za ostanak u 
Puli nakon pripojenja Istre Jugoslaviji. Knjiga je pisana kao vrsta dijaloga, odnosno 
prepiske, ne samo dvije autorice i njihovih sudbina, nego i simboličnog dijaloga „dviju 
duša” (izbjeglih iz Istre i onih koji su ostali) jedne cjeline, metaforičkog nacionalnog 
tijela – istarskih Talijana. Ta knjiga je stoga i pokušaj „pomirenja” onih koji su otišli i 
onih koji su ostali, među kojima je do kraja devedesetih vladao vrlo izražen animozitet, 
vezan za razloge koji su ih doveli do odluke da odu ili ostanu u Istri, kao i za oprečna 
političko-ideološka opredjeljenja koja su uvjetovala pola stoljeća međusobnog nerazu-
mijevanja. Štoviše, dugi niz godina zajednica izbjeglih (ezula) je sustavno potiskivala 
činjenicu da je jedan dio talijanske manjine ostao živjeti u tadašnjoj Jugoslaviji. Kako 
navodi Pamela Ballinger, ezuli su svojoj djeci često govorili da više nema Talijana u 
Istri, objašnjavajući im da su oni koji su ostali bili ubijeni (Ballinger, 2010, 28–29). 
Ta negacija postojanja skupine onih koji su ostali (rimasti) od strane ezula – ne samo 
unutar obitelji, nego i u javnim prikazima – bila je funkcionalna samoj zajednici da 
bi apsolutizirala razloge svog odlaska. Priznati da je netko ostao i da je preživio, 
čak obavljajući važne funkcije unutar istarskog društva, kao i činjenicu da talijanska 
zajednica opstaje i postoji sve do danas – ističući svoj talijanski identitet – moglo je 
19 Naslov na talijanskom izvorniku je Bora. Istria, il vento dell’esilio (Mori & Milani, 1998).
20 Zakon br. 92 donesen 30.03.2004. kojim je proglašen „Dan sjećanja” u spomen na žrtve fojbi, 
julijsko-dalmatinski egzodus, događaje na istočnoj granici te dodjelu priznanja rodbini stradalih u 
fojbama (Gazzetta Ufficiale, 13. 04. 2004, 86).
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
341
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
ozbiljno narušiti pripovijesti samih ezula, koje su se temeljile na samopredstavljanju 
talijanske zajednice na ekskluzivan način. Analizirajući tisak zajednice ezula iz poslije-
ratnog razdoblja može se uočiti niz članaka u kojima se izravno osporava autentičnost 
talijanskog identiteta onih koji su ostali, njihov se izbor da ostanu smatra „krivnjom” te 
ih se optužuje za izdaju i suradnju s neprijateljem.21 Na to se izravno osvrće Anna Maria 
Mori: „Postali ste naš neprijatelj: jer ste, ostavši, na neki način umanjili naš odlazak. 
Iz Istre su otišli svi: ili gotovo svi... A vi ste taj ‘gotovo’” (Mori & Milani, 1998, 218).
Kako stoga pomiriti „dvije duše” talijanske zajednice, otišlih i ostalih, a pritom se 
uklopiti u ideju daleko šire politike nacionalnog pomirenja koja je dominirala u talijan-
skom društvu i politici krajem devedesetih? Izlaz je bio u pronalaženju novog (odnosno 
drevnog) „neprijatelja”, kojim bi se prevladala političko-ideološka i egzistencijalna 
podjela između ezula i talijanske manjine ali, kao što ćemo vidjeti kasnije, i čitave Italije 
koja je također tražila način da ispliva iz političke i institucionalne krize tražeći novo 
nacionalno jedinstvo koje bi stvorilo osjećaj zajednice i pripadnosti. Taj novi „neprijatelj” 
je, kako smo prethodno spomenuli, utjelovljen u „Slavenima”: „I kako možemo pomiriti 
taj „mi” i taj „oni”. Pogotovo što se „oni” (rekli bi s’ciavi22, ali to je također rasizam) 
nemaju nikakvu namjeru pomiriti, već dominirati, brisati, izbrisati nas. Mi se borimo za 
Europu bez granica. Oni se ubijaju kako bi označili granice, kako bi stalno uspostavljali 
razlike: mi i oni, oni i Srbi, Srbi i Hrvati, bosanski Srbi i bosanski Hrvati, kršćanskih 
Hrvati i muslimanski Srbi.” (Mori & Milani, 1998, 204–205). Ovdje se autorice izravno 
pozivaju na događanja iz ratova devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, koja su se u 
Italiji, kako smo ranije spomenuli, koristila kao „dokaz” slavenske krvoločnosti i bru-
talnosti te predispozicije za ratovanje, dok su s druge strane Talijani (u citiranom tekstu 
„mi”) borci za mir i za Europu bez granica, iskazujući stav civilizacijske superiornosti, 
paternalizma i moralizma.
Najproblematičniji su u knjizi opisimi vezani za događaje iz Drugog svjetskog rata, u 
kojima autorice često koriste poznati repertoar predrasuda i stereotipa o „Slavenima” koji 
su sastavni dio talijanskog nacionalno-patriotskog pripovijedanja i koji su, kao što ćemo 
vidjeti, kasnije preuzeti u mnogim drugim djelima, uključujući i neke historiografske 
radove. Ulazak partizana u oslobođenu Pulu opisan je na sljedeći način:
[…] vojska „osloboditelja” koja je marširala prema Puli, porazivši fašiste i Nijemce, 
bila je partizanska, slavenska i anti-talijanska, seljačka, nasilno protugrađanska i 
antiburžujska. Talijanski stanovnici Pule, iznenađeni i opravdano zabrinuti, naviknuti 
na grad, na more i svoje trgovine, na svoje kino, svoje kazalište i svoje knjižare […], 
promatrali su na šetalištu uz obalu ili na Korzu paradu vojske koju su s klasnom 
nadmoći zvali „vojskom u papučama”, l’esercito in zavatte. Bili su to slavenski 
partizani: čuveni „narod iz šume”, skloniji ratu nego miru; skloniji oružju, čak 
i onom najprimitivnijem, nego razgovoru; naviknuti ne na eleganciju i formalnost 
regularnih uniformi, već na siromaštvo i jednostavnost sela, čiji je sastavni dio bila i 
21 Jedan od bitnijih izvora iz poslijeratnog razdoblja su novine Giornale dell’Istria.
22 Pogrdan dijalektalni naziv za slavensko stanovništvo.
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
342
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
odjeća u kojoj su krpene papuče [...] zamijenile čizme i cipele koje nisu posjedovali 
i s kojima nisu bili upoznati, kao što im nisu bile poznate (šaptalo se, uz smijeh, ali 
s neizrecivim teretom straha i tjeskobe) keramičke sanitarije Ginori u kupaonicama 
lijepih građanskih kuća. Do te mjere - prepričavalo se - da su, zauzevši neke luksuzne 
stanove i vile, napunili kade i bidee zemljom kako bi zasijali peršin i bosiljak. A WC, 
s njegovim čudesnim mehanizmom ispiranja, dao im je mogućnost najmaštovitijih 
načina korištenja (Mori & Milani, 1998, 72).
U ovom gotovo grotesknom opisu nalazimo niz lajtmotiva koji su karakteristični 
za etnicistički prikaz Drugog – u ovom slučaju „Slavena” i koji su već bili prisutni i 
u drugim uspješnim književnim djelima, kao što je „Proljeće u Trstu. Sjećanja iz ‘45.” 
Piera Antonija Quarantottija Gambinija. To djelo i danas, nakon više od 70 godina od 
izlaska prvog izdanja, uživa veliku pozornost.23 Kao i u prethodnom književnom primjeru 
iz djela Mori i Milani, vezanom za Istru, Quarantotti Gambini opisuje dolazak jugosla-
venske vojske u Trst kao civilizacijsku kataklizmu: „Ne mogu opisati osjećaj potpune 
uništenosti koju osjećam pri ovoj misli: Slavi su u Trstu. A onda osjetim, u dubini duše, 
poriv za pobunom: koliko beskoristan! Naši gradovi su postojali uz ovo more, sa svojim 
lukama, kazalištima, arenama, rimskim cestama i temeljima, stoljećima i stoljećima prije 
nego što su se Slaveni prvi put pojavili u Europi […]” (Quarantotti Gambini, 1951, 59). 
I u Quarantotti Gambinijevoj knjizi partizani su opisani kao „seljaci, šumari i pastiri” 
(Quarantotti Gambini, 1951, 76), s dodatnim rasističkim opisima Slovenaca: „Niski su, 
uglavnom, ti Slovenci, znatno niži od prosječne visine Tršćana i Istrana. Promatram njih, 
a potom i građane koji prolaze pored mene; da, postoji iznenađujuća razlika u stasu, osim 
somatske i konstitucijske. […] Ta razlika je još uočljivija kod žena. Slovenke, kratkih 
i mišićavih tijela […] su potpuna suprotnost Tršćankama, s njihovim vitkim torzima i 
dugačkim nogama.” (Quarantotti Gambini, 1951, 134). 
Suvremeno književno djelo dviju autorica oslanja se dakle na opise prisutne u memo-
arskoj i publicističkoj literaturi koji su tijekom poslijeraća postali kanonski. Među njima 
su, kao što je vidljivo iz navedenog odlomka Quarantottija Gambinija, i rodne predrasude 
i mizogine slike. U tjedniku ezula Il grido dell’Istria, koji se besplatno dijelio u Trstu, 
možemo naći primjere duboko ukorijenjenih predrasuda i stereotipa prema ženama koje 
su prikazivane kao zvijeri i monstrumi.24 Ovo je „satirički” opis „drugarice”: 
Za one koji to još ne znaju, naravno ne Istrani, drugarica [...] znači otprilike ovo: 
„životinja koja pripada ljudskoj vrsti, ženskog spola; uslijed posebnih životnih uvjeta 
i neprirodnih praksi, pretvorila se u stvorenje s monstruoznim licem, tijelom i duhom. 
U tom procesu pretvorbe, ono što je bilo nježno žensko postalo je monstruozno, veliko 
i mišićavo, muško biće. Duh se uskladio s tijelom i akumulirao sve najgnjevnije i 
23 Zadnje izdanje knjige je iz 2018. s predgovorom Claudija Magrisa. Knjiga Quarantotti Gambinija, čije je 
prvo izdanje iz 1951., predstavlja početni model koji je naknadno preuzet u mnogim drugim talijanskim 
djelima, pa tako i u knjizi „Bora”, objavljenoj skoro pola stoljeća kasnije.
24 O prikazima jugoslavenskih partizanki u talijanskoj književnosti cf. Mengo, 2016.
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
343
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
naj-divljije što ljudska priroda može imati. Poznata je i kao šumska zvijer.” [...] Pri-
vučene slobodnom ljubavlju, odlazile su u šumu one koje je Majka Priroda obdarila 
neuglednim izgledom, one koje u normalnim vremenima ne bi mogle konkurirati 
manje ružnim kolegicama. Ljepše su, naravno, ostale kod kuće, gdje su se osjećale 
dobro. Teški život u šumi učinio ih je divljima, muška odjeća, puška, nož, vojnički 
rječnik i život u zajednici ogadile su ih i samim ženama. Kako su gubile ženstvenost, 
postajale su sve odvratnije. Kao reakcija, u njima je rasla bijes i srdžba, poprimile su 
divlji karakter sličan lisici, vuku i svinji. Posebno grozan izgled monstruoznosti po-
primile su one koje su se podvrgle snažnim injekcijama kako bi prekinule mjesečnicu. 
Nisu više bile žene niti su postale muškarci. Priroda u svojim neumoljivim zakonima 
pretvorila ih je u „drugarice” (Il Grido dell’Istria, 27. 06. 1946).25 
U knjizi „Bura”, kao i u „Proljeću u Trstu”, ponavljajući element (topos) je invazija 
urbanih prostora – naseljenih (isključivo) Talijanima, koji su sofisticirani, civilizirani, miro-
ljubivi, obrazovani, uredni, elegantni, fizički ljepši – od strane Slavena koji su prikazani kao 
vanjski element, izvan kulturnog prostora, ljudi koji dolaze „iz šume” i koji su necivilizirani, 
nepismeni, siromašni, divlji, krvoločni, okrutni, inferiorni, izopačeni, bestijalni, prenositelji 
bacila, odnosno patogenih agensa koji napadaju i razaraju zdravo tijelo, tj. talijansku urbanu 
civilizaciju, prisvajajući ono što im ne pripada i što nikada nije bilo njihovo:
Prodavala je kruh svima, Puležanima, talijanskim komunistima koji su stigli iz Mon-
falconea, Hrvatima, Srbima, Crnogorcima, svima koji su dolazili u svojoj povijesnoj 
žurbi u kolonama, množili se kao muhe, kao bacili, kao primitivni organizmi, nestr-
pljivi da ispune svoju mesijansku ulogu (Mori & Milani, 1998, 155).26
O prikazima „neprijatelja” kao prenositelja „bacila” i „bolesti” u raznim oblicima po-
stoji mnoštvo primjera, čije tragove možemo pronaći sve do danas, uključujući i recentne 
predodžbe i predrasude vezane za globalnu krizu Covida-19. Zajednička nit je svakako 
opsesivna potraga za „odgovornima”, a njihov „pronalazak” je uglavnom usredotočen 
na figuru „neprijatelja” te diseminaciju stereotipa koji – osim stvaranja stereotipnih 
predodžbi – razvijaju i negativne emocije, pogotovo one vezane za strah i osjećaj ugrože-
nosti, i koje u ekstremnim oblicima mogu biti motivacija za dodatno širenje šovinističkih 
stajališta (Badurina, 2020).
25 Cf. Columni, Ferrari, Nassisi, Trani, 1980, 143.
26 Ta se metafora pojavljuje na još jednom mjestu u knjizi, kad pripovjedačica prenosi očevu pripovijest 
o mladom Talijanu kojeg je zarazila djevojka „slavenskog” porijekla : [...] upoznao je prekrasnu 
djevojku, Slavenku. Bila je kći vrlo traženog krojača, pripadala je najuglednijoj obitelji u selu. Njih 
su se dvoje zaljubili i počeli nalaziti po šumama i livadama. Nakon nekoliko dana, mom se prijatelju 
obratio nepoznati suseljanin upozorivši ga: budite oprezni, djevojka boluje od tuberkuloze i, koketi-
rajući s Talijanima, posebno onima koji pripadaju talijanskom građanstvu koje ima neku važnost u 
Trstu ili Istri, obavlja, na svoj način, politički posao. Pokušava ih zaraziti svojom bolešću... „Vidiš, 
kćeri moja, sklon sam vjerovati da je ta priča istinita. Ali u svakom slučaju, čak i ako nije, znakovita 
je: pokazuje rasnu mržnju, nasilan nacionalizam [...]” (Mori & Milani, 1998, 98).
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
344
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
POVJESNIČARI KAO „ČUVARI NACIJE”
U kritičkoj analizi povijesnih narativa prisutnih u talijanskoj historiografiji koja 
se bavi sjevernojadranskim prostorom ne možemo ne primijetiti nekoliko prijepornih 
čimbenika koji se tiču preuzimanja imagoloških matrica i stereotipa i u znanstve-
no-historiografskim publikacijama. Naime, moglo se očekivati da će povjesničari, 
suočeni s opsežnom rasprostranjenošću anti-slavenskih predrasuda i stereotipa, 
pružiti u svojim radovima kritičke osvrte, koji bi bar donekle spriječili širenje stereo-
tipnih prikaza Drugog kroz složeniju viziju prošlosti. Takvi radovi, nasreću, postoje 
i sve je više znanstvenika koji kroz svoja dugogodišnja istraživanja omogućuju da se 
istakne kompleksnost povijesnih događaja u pograničnom području iz komparativne, 
transnacionalne i transdisciplinarne perspektive. Međutim, u jednom dijelu talijanske 
historiografije, koja uživa veliku popularnost i široko priznanje unutar znanstvene 
zajednice, još uvijek postoje povijesni prikazi u kojima se obilno koriste svi setovi 
imagema o kojima smo govorili i koji su dio nacionalno-patriotskog diskursa. Dapa-
če, ako kritički razmotrimo razdoblje objavljivanja većine tih radova (u desetljeću 
od kraja devedesetih do sredine prvog desetljeća dvijetisućitih) možemo uočiti da su 
pojedini talijanski povjesničari itekako pridonijeli učvršćivanju novog nacionalnog 
narativa, aktivno sudjelujući u državnim politikama vezanim za povijest tzv. istočne 
granice. Najproblematičniji aspekt takve historiografije leži u njezinoj nevoljkosti da 
kritički procijeni i dekonstruira određene stereotipe, predrasude, kategorije ili karak-
teristike koje obilno cirkuliraju u publicistici, svjedočanstvima istarskih izbjeglica, 
javnom prostoru te književnim radovima, što u konačnici dovodi ne samo do prihva-
ćanja takvih narativa i diskursa nego i do njihove daljnje reprodukcije, prezentirajući 
ih pritom kao „objektivne” i znanstvene. 
Kako se radi o publikacijama koje se između ostalog koriste u školstvu na svim 
razinama – preko nastavnika koji su zakonom obavezani da obrađuju teme vezane 
za „fojbe i egzodus” unutar nastavnog programa27 – nužno im je posvetiti posebnu 
pažnju, imajući na umu da se upravo u povijesnim knjigama često prenose oni na-
rativi koji jačaju svijest o dubokim podjelama i sukobima sa susjednim zemljama, 
stvarajući „iluziju da je konflikt prirodno i nepromjenjivo stanje u kome se nalaze 
ti narodi”. To je razlog zašto se naglašavaju one povijesne faze koje podupiru sliku 
o „sukobu kao sudbini”, dok se razdoblja dobrih odnosa potiskuju iz povijesnih 
narativa (Stojanović, 2013, 191). Upravo se to događa i u većini historijskih narativa 
koji se tiču povijesti Drugog svjetskog rata i poraća na sjevernojadranskom prostoru 
27 https://www.miur.gov.it/la-scuola-e-il-giorno-del-ricordo (last access: 2023-06-28). Na navedenoj stranici 
talijanskog Ministarstva obrazovanja i zasluga (Ministero dell’istruzione e merito), u dijelu posvećenom 
Danu sjećanja na fojbe i egzodus u školstvu, priložen je dokument „Smjernice za nastavu o jadranskoj 
granici” (Linee Guida per la didattica della Frontiera Adriatica), čiji su autori Giuseppe Parlato (profesor 
suvremene povijesti sa Sveučilišta za Međunarodne studije u Rimu), Raoul Pupo (profesor suvremene po-
vijesti sa Sveučilišta u Trstu), Guido Rumici (profesor prava i ekonomije u srednjoj školi u Monfalconeu) 
i Roberto Spazzali (profesor povijesti i književnosti u srednjoj školi u Trstu). U prezentaciji se također 
navodi da su gore navedene smjernice odobrile i Udruge ezula iz Istre, Rijeke i Dalmacije.
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
345
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
i koji se fokusiraju uglavnom na negativne stranice prošlosti kao što su nasilje i 
odlazak jednog dijela stanovništva (prikazanog isključivo kao nasilno protjerivanje 
ili čak „etničko čišćenje”), dok se dugotrajne faze suživota i međusobnih interakcija 
prešućuju, zajedno sa svim drugim pozitivnim karakteristikama pograničnog pod-
ručja (Orlić, 2023).
Ovdje ćemo prikazati samo neke od konkretnih primjera u kojima se ponavljaju 
imagemi i stereotipni prikazi Drugog o kojima je već bilo riječi. Jedan od najpozna-
tijih radova o istarskom egzodusu je „Dugi egzodus” (Il lungo esodo) tršćanskog 
povjesničara Raoula Pupa28, objavljen u nekoliko izdanja29 i koji se sve do danas 
nudi u školama i sveučilištima te se preporučuje svima koji žele naučiti nešto o 
talijanskoj „istočnoj granici”. Knjiga sadrži više problematičnih opisa i predodžbi 
koje ćemo ovdje ilustrirati s nekoliko citata:
[…] strah zbog svireposti pobunjenika30, koji su razbili patrijarhalnu sliku pokor-
nih i bezopasnih slavenskih seljaka. [...] Situacija koja se dogodila između rujna i 
listopada ‘43. izgledala je Talijanima kao neka vrsta „svijeta naopako”, u kojem je 
sve postalo uznemirujuće moguće. Tako su stanovnici slavenskih sela mogli zauzeti 
politički prostor talijanskih gradića, premošćujući s ponosom zidove koji su do tada 
bili opipljiv simbol razlike i superiornosti urbanog središta u odnosu na selo, obilje-
žavajući svojim plesovima na trgovima osvojeno područje (Pupo, 2005, 75–76).
Iz navedenog je vrlo jasna binarna podijeljenost selo/grad (o kojoj smo već govorili) 
i koja reproducira i etnički narativni okvir prema kojem su stanovnici istarskih sela 
isključivo „Slaveni” dok su gradovi isto tako striktno „talijanski”. Radi se o vrlo pro-
blematičnom iščitavanju povijesti putem kojeg paradigma selo/grad i dualistički prikaz 
multietničkog prostora označava ljestvicu vrijednosti između dvije stvarnosti: inferiorno/
superiorno, niska kultura/visoka kultura, primitivizam/civilizacija, itd. banalizirajući 
i simplificirajući povijesnu zbilju koja je sačinjena od mnoštva čimbenika (društvenih, 
kulturnih, političkih, klasnih itd.) koji se nipošto ne mogu svesti isključivo na tobožnju 
„etničku pripadnost” (Verginella, 2008). Također možemo primijetiti i neke druge ele-
mente, kao npr. „svirepost pobunjenika”, u kojima se opis partizana svodi na okrutnost i 
jezovitost. Ovdje postoji još jedan imagem, pun predrasuda, a tiče se „plesova” (misleći 
na kolo) kojima su „stanovnici slavenskih sela” označavali „osvojeno područje”. Slika 
se jasno povezuje s imagemom tribalnih plemena koja, baš zato što nisu dosegla razinu 
28 Radi se o autoru „Smjernica za nastavu o jadranskoj granici” iz prethodne fusnote, kao i autora „Pri-
ručnika za Dan sjećanja” (Vademecum per il Giorno del ricordo) u izdanju Regionalnog povijesnog 
instituta iz Trsta (http://www.irsrecfvg.eu/upload/vademecum_giorno_ricordo/Vademecum_giorno_
del_ricordo_aggiornato.pdf (last access: 2023-06-12)) te jednim od najaktivnijih povjesničara za teme 
talijanske „istočne granice”, posebno prisutnim u javnom prostoru.
29 Prvo izdanje je iz 2005. za izdavačku kuću Rizzoli iz Milana, potom 2006., 2013. (i kao e-izdanje), 
2019. i 2022, a 09.02.2021. je distribuirana kao poklon u najtiražnijim talijanskim dnevnim novinama 
Corriere della sera. 
30 Misli se na partizane, op.a.
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
346
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
civiliziranosti, obilježavaju vlastiti trijumf kroz fizičke činove, kao što je ples. Radi se 
o slici koja se često ponavlja i u svjedočanstvima istarskih izbjeglica, kako sam i sama 
mogla ustvrditi u nekim od intervjua: 
Moramo reći istinu: nikada nismo gledali Slavene [slave] blagonaklono. Nikada 
nismo željeli biti pod Slavenima, nismo ih željeli. Uvijek smo ih smatrali infe-
riornima i nismo ih htjeli. Mi smo bili Talijani! [...] Uvijek sam se rugala kada 
su plesali kolo na trgu i pjevali «Živio Tito», a ja sam govorila: izgledaju kao 
majmuni koji plešu (Orlić, 2023, 134).
 
Ustaljenost ovakvih prikaza može se uočiti i u još jednoj (kasnijoj) knjizi istog autora, 
„Rijeka grad strasti” (Fiume città di passione) koja, kao i prethodna, uživa veliku javnu 
vidljivost jer je objavljena na stogodišnjicu D’Annunzijevog pohoda na Rijeku.31 U njoj 
su imagemi i stereotipni prikazi još naglašeniji i toliko evidentni da ih nije potrebno ni 
dodatno komentirati:
Naciste se moglo mrziti, njemački su vojnici mogli buditi strah: ali bili su uredni, 
besprijekorni, dobro odgojeni, kao što priliči onomu tko želi zapovijedati. A novi 
gospodari32 izgledali su kao da su izašli iz perverzne mašte Hieronymusa Boscha, to 
su prostaci koji osvajaju gradove, a i u selima su bili marginalci, bezemljaši, «magna 
pan de bando»33, koji izokreću sustave utvrđene generacijama (Pupo, 2018, 223–224).
Ista imagološka matrica se ponavlja i u drugim povijesnim radovima:
Nije bilo Talijana u istarskoj zemlji koji nije odahnuo i od srca se zahvalio 
nebesima ugledavši ih. Naravno, nigdje drugdje u Europi njemački vojnici nisu 
bili dočekani kao osloboditelji. […]ti vojnici s prepoznatljivim čeličnim šljemom, 
umotani u maskirna odijela i prijeteći poput ratničkih bogova, u mnogim su se-
lima našli nasmijane ljude koji su nudili vino i voće dok su zvona zvonila u znak 
slavlja […] (Petacco, 1999, 64).
Slika opsjednute citadele […] prikazuje drevnu suprotstavljenost između UNU-
TARNJEG koji je poznat i umirujući, uređen i miroljubiv u svojim strukturama i 
svijeta IZVAN - simbolično predstavljenog šumom - s neizvjesnim granicama, pod 
tuđom vlašću, u kojem djeluju neregularne snage s mračnim ciljevima i opakim 
težnjama (Nemec, 1998, 148).
Partizanske postrojbe su izašle na vidjelo, bez legitimnosti i bez povijesti […] promje-
na koja je uslijedila imala je karakteristike prirodne katastrofe (Nemec, 1998, 155).
31 O kritičkoj analizi D’Annunzijeve okupacije Rijeke v. Badurina (2023). 
32 Odnosi se na partizane, op.a.
33 Doslovno oni koji jedu stari kruh, siromasi, op.a. Radi se o izrazu koji Pupo kontinuirano koristi u svojim 
radovima pri opisu „Slavena”, pa se tako isti izraz pojavljuje i u zadnjoj knjizi „Adriatico amarissimo. Una 
lunga storia di violenza” iz 2021, 211.
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
347
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
Prikrivena drugost izronila je s oružjem u rukama: ono što je oduvijek postojalo, ali 
što tijekom dvadeset godina fašizma nije imalo javno kulturno dostojanstvo, naprasno 
je ušlo na domaću zajedničku scenu i najavilo kraj jedne epohe (Nemec, 1998, 34).
Kako je primijetila Natka Badurina, prikazivanje „slavenskih” seljaka/partizana 
kao brutalnih i zaostalih divljaka „bez legitimnosti i bez povijesti”, koji su se spustili iz 
šume da nasilno preuzmu vlast i stvore kaos s „karakteristikama prirodne katastrofe”, 
ukazuje također na pretpostavku da prethodno fašističko a potom i nacističko nasilje nije 
imalo iracionalne konotacije već je, naprotiv, bilo organizirano (kako na vojnom, tako 
i na hijerarhijskom planu) te gotovo umirujuće i funkcionalno za uspostavljanje reda i 
smirivanje kaosa (Badurina, 2020; 2023). Suprotstavljanje reda i kaosa, koje se podudara 
s piramidalnom idejom moći u kojoj oni koji su u podnožju piramide ne mogu (i ne 
smiju) preuzeti moć i vlast, predstavlja jedno od najprisutnijih imagema koji je sažet 
u konceptu i izrazu „izvrnutog svijeta” ili „svijeta naopako” (il mondo alla rovescia). 
Gotovo u svim povijesnim i publicističkim radovima koji su objavljeni u razdoblju kada 
se formirao novi narativ vezan za „istočnu granicu” od kraja devedesetih do 2005. – 
godine kada je održana prva službena komemoracija Dan sjećanja na egzodus i fojbe – taj 
se imagem kontinuirano prikazivao i naposljetku duboko ukorijenio u povijesne narative 
koji su prisutni sve do danas. Međutim, korisno se još jednom prisjetiti da je riječ o 
izrazu koji je bio prisutan i u fašističkim narativima (tisku, dokumentima, itd.): „Vojska 
ološa ulazi u grad” (Corriere istriano, 14. 10. 1943), „Poreč pogođen u srce od strane 
slavensko-komunističkih zvijeri, plače za svojom najboljom djecom brutalno ubijenom” 
(Corriere istriano, 28. 10. 1943), „životinjska balkanska mržnja protiv svega što miriše 
na talijansko” (Il Piccolo, 6. 11. 1943), stoga dodatno iznenađuje njegovo nekritično 
korištenje kod današnjih povjesničara.34 
O prikazima Drugog kao monstruoznog i bestijalnog smo također već govorili, a ovdje 
možemo vidjeti neke od konkretnih primjera koje Gloria Nemec prenosi u svojoj knjizi 
i koji proizlaze iz usmene povijesti sjećanja Istrana, a u kojima se navodi opis partizana 
kao zastrašujućih, neljudskih ili životinjskih bića: „bili su kao lavovi... kao tigrovi”, inzi-
stirajući na njihovoj „dramatičnoj drugosti” (Nemec, 1998, 180; Badurina, 2023, 219). U 
istom se radu također ponavlja i predodžba partizana kao prenositelja bolesti: „donijeli su 
nam šugu i uši” (Nemec, 1998, 201). Zanimljivo je da se gotovo identična matrica pojav-
ljuje i u nekim drugim povijesnim analizama historijske imagologije, u kojima možemo 
detektirati vrlo slične ako ne i potpuno jednake imageme monstruoznih „bradatih zvijeri”, 
kojima se suprotstavljaju „građani motivirani pravedničkim gnjevom”.35    
34 Ovdje smo naveli samo neke od članaka iz tiska s kraja 1943. koji jasno ukazuju na stvaranje fašističkog 
narativa o „slavenskom i komunističkom neprijatelju” koji se pokazao izvanredno učinkovitim propa-
gandnim sredstvom ne samo za utjerivanje terora i straha, nego i za sprečavanje budućeg sudjelovanja 
lokalnog stanovništva u partizanskom pokretu. Pritom izjednačavanje „slavenskog” i „komunističkog” 
neprijatelja u kontekstu jeseni 1943. (nakon kapitulacije Italije) dobiva novu funkciju opravdanja obnove 
fašističko-nacističke političke i ideološke suradnje. 
35 Riječ je o vrlo zanimljivoj analizi Vinka Drače, koji je pomno analizirao imagološki prikaz pobune Srba u 
Hrvatskoj na početku devedesetih (Drača, 2021).
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
348
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
Kao što smo već mogli vidjeti, prikazi „slavenskih” žena (a pritom i partizanki) 
opterećeni su i mizoginim predrasudama koje se ponovo mogu pronaći i na stranicama 
povijesnih knjiga:
Elokventan simbol obrtanja vrijednosti […] je promjena uloge žena: više nisu bile 
one koje su, prema običajima, nosile jaja, mlijeko i pružale nježnost talijanskoj djeci, 
već su postale najbjesnije u poticanju pobunjenika na linč i mučenje talijanskih vele-
posjednika i njihovih obitelji (Pupo, 2005, 75).
U knjizi „Rijeka grad strasti” autor preuzima riječi pisca Giovannija Comissa, le-
gionara koji je sudjelovao u pohodu na Rijeku 1919. godine: „Strasti su doista bile bez 
granica: grad je stvarno postao talijaniziran do krvi. Nisu muškarci pravili ljubomorne 
drame, već žene: žene su se natjecale za talijanskog muškarca”, na što autor dodaje „Ne 
znamo jesu li tako razmišljale i hrvatske seljančice i pastirčice iz okolice Rijeke, koje su 
također bile predmet živahnih udvaranja legionara” (Pupo, 2018, 106–107). Ta naizgled 
bezazlena konstatacija, u suštini sadrži niz problematičnih elemenata počevši od klasič-
nog stereotipa prema kojem se hrvatske žene automatski povezuje s ruralnom sredinom, 
dok ih se istovremeno omalovažava koristeći umanjenice: „seljančice i pastirčice”. S 
druge strane opis ponašanja legionara kao „živahnih udvaranja” opet priskače stereotipu 
nestašnih i vrckastih talijanskih vojnika koji su u Rijeku došli dobronamjerno, kako bi 
se lijepo proveli u okrilju seksualne slobode, zanemarujući pritom sve problematične 
aspekte takvih „udvaranja”.36
ZAKLJUČAK
U ovom smo radu naveli samo neke od primjera historijske imagologije vezane za 
sjeverno-jadranski prostor, uglavnom one koji se najčešće ponavljaju, a koji su proble-
matični jer konstruiraju poželjnu sliku o prošlosti – prožetu stereotipnim i omalovaža-
vajućim prikazima Drugog – koja često sadržava i vrlo jasnu političku poruku upravo 
kroz ekskluzivne nacionalno-patriotske diskurse u kojima nema prostora za drugačije 
interpretacije i manjinske kulture.
Zaključno možemo ustvrditi da se u posljednjih trideset godina u talijanskom javnom 
prostoru postupno nametnuo nacionalno-patriotski diskurs vezan za događaje na „istoč-
noj granici”, kroz izraženu italocentričnu službenu pripovijest prožetu predrasudama i 
anti-slavenskim stereotipima koji se nimalo ne uklapaju u ideju povijesne „komplek-
snosti” koja se spominje u tekstu zakona o Danu sjećanja na fojbe i egzodus. Također se 
ne uklapa ni u transnacionalnu historiografsku metodološko-interpretativnu paradigmu, 
na koju se mnogi pozivaju ali je rijetko tko suštinski primjenjuje. Ako povijest kao 
znanost još uvijek ima političko-intelektualnu ulogu u javnoj raspravi, treba je tražiti u 
dekonstrukciji općeprihvaćenih narativa, stereotipnih prikaza i predrasuda te u stalnom 
kritičkom preispitivanju kategorija kojima se služi. 
36 Za kritičku analizu stereotipnog prikazivanja talijanskih vojnika v. Focardi, 2013. 
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
349
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
ITALIAN PUBLIC MEMORY AND REPRESENTATIONS OF THE OTHER:
ANTI-SLAVIC STEREOTYPES IN RECENT ITALIAN HISTORIOGRAPHY 
AND LITERATURE OF THE UPPER ADRIATIC AREA
Mila ORLIĆ
University of Rijeka, Faculty of Humanities and Social Sciences, Sveučilišna Avenija 4, 51000 Rijeka, Croatia
e-mail: milaorlic@ffri.uniri.hr
SUMMARY
This essay explores the evolution of public memory in Italy after 1989, influenced by 
the declining myth of the Resistance as a national liberation movement and the rising 
pressure of historical revisionism that questioned the prevalent anti-fascist interpreta-
tions of World War II. Drawing on newspapers from the period as a source, the study 
demonstrates how political dynamics steered the formation of a renewed public memory, 
with events on the “eastern border” taking center stage. Particularly, amid the disinte-
gration of the Italian party system in the early 1990s, the “foibe” and “exodus” nar-
ratives emerged as pivotal in shaping a new national myth and identity. This narrative, 
stimulated in part by the dissolution of the Yugoslav federation, relies on entrenched 
nationalist rhetoric and taps into a reservoir of “anti-Slav” biases and stereotypes rooted 
in the latter half of the 19th century and the initial half of the 20th century. It identifies 
the “Slav” or “Yugoslav communist” as the archetypal image of the “enemy”. The study 
analyses paradigmatic examples, from historiography and other textual mediums (like 
popular, journalistic, and literary sources), that have sculpted the portrayal of the Other. 
Utilizing the method of historical imagology, the essay underscores and critiques the 
multifaceted issues these representations bring to the fore in public discourse and the 
education of younger generations.
Key words: antislavism, nationalism, Italian public memories, Upper Adriatic, otherness
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
350
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
IZVORI I BIBLIOGRAFIJA:
Accati, Luisa & Renate Cogoy (2010): Il perturbante nella storia. Le foibe. Uno 
studio di psicopatologia della ricezione storica. Verona-Bolzano, QuiEdit.
Badurina, Natka (2023): Strah od pamćenja. Književnost i sjeverni Jadran na 
ruševinama dvadesetog stoljeća. Zagreb, Disput.
Badurina, Natka (2020): Fear, the Fantastic, and the Political in the Italian Memory 
of the Istrian Exodus. In: Badurina, Natka, Bauer, Una, Jambrešić Kirin, Renata 
& Jelena Marković (eds): Encountering Fear. Zagreb, Institut za etnologiju i 
folkloristiku, 57–82.
Badurina, Natka (2018): Strah, fantastično i političko u talijanskom pamćenju 
istarskog egzodusa. Umjetnost riječi: Časopis za znanost o književnosti, izved-
benoj umjetnosti i filmu, 62, 2, 209–230.
Badurina, Natka (2009): Nezakonite kćeri Ilirije. Hrvatska književnost i ideologija 
u 19. i 20. stoljeću. Zagreb, Centar za ženske studije. 
Ballinger, Pamela (2010): La memoria dell’esilio. Esodo e identità al confine dei 
Balcani. Roma, Il Veltro.
Banti, Alberto Maria (2005): L’onore della nazione. Identità sessuali e violenza 
nel nazionalismo europeo dal XVIII secolo alla Grande Guerra. Torino, Einaudi.
Beller, Manfred & Joeep Leerssen (2007): Imagology. The cultural construction 
and literary representation of national characters. A critical survey. Amsterdam, 
Editions Rodopi.
Benjamin, Walter (2006): Opere complete. Vol. 7. Scritti 1938–1940. Torino, 
Einaudi.
Collotti, Enzo (1999): Sul razzismo antislavo. In: Burgio, Alberto: Nel nome della 
razza. Il razzismo nella storia d’Italia 1870–1945. Bologna, Il Mulino, 33–61.
Columni, Cristiana, Ferrari, Liliana, Nassisi, Gianna & Germano Trani (1989): 
Storia di un esodo. Istria 1945–1956. Trieste, Istituto Regionale per la Storia del 
Movimento di Liberazione nel Friuli-Venezia Giulia.
Corriere della Sera. Milano, 1876–.
Corriere istriano. Pola, 1929–1945.
David, Lea (2020): The Past Can’t Heal Us: The Dangers of Mandating Memory in 
the Name of Human Rights. Cambridge, Cambridge University Press.
Davies, Norman (1994): The Misunderstood War in Europe. The New York Review 
of Books, 9 June 1994.
Deák, Istvan, Judt, Tony & Jan Gross (2001): The Politics of Retribution in 
Europe: World War II and its Aftermath. Princeton, Princeton University Press.
De Luna, Giovanni (2011): La repubblica del dolore. Le memorie di un’Italia 
divisa. Milano, Feltrinelli.
Dota, Franko (2010): Zaraćeno poraće. Konfliktni i konkurentski narativi o strada-
nju i iseljavanju Talijana Istre. Zagreb, Srednja Europa.
Drača, Vinko (2021): Izvještaji iz „Balvanije”: imagološka artikulacija pobune 
Srba u Hrvatskoj u Slobodnoj Dalmaciji i Glasu Slavonije. Tragovi, 4, 1, 73–101.
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
351
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
Focardi, Filippo (2005): La guerra della memoria. La Resistenza nel dibattito 
politico italiano dal 1945 ad oggi. Roma-Bari, Laterza.
Focardi, Filippo (2013): Il cattivo tedesco e il bravo italiano. Roma, Laterza.
Focardi, Filippo (2020): Nel cantiere della memoria. Fascismo, Resistenza, Shoah, 
Foibe. Roma, Viella.
Harle, Vilho (1994): On the Concepts of the “Other” and the “Enemy”. History of 
European Ideas, 1–3, 27–34. 
Harle, Vilho (2000): The Enemy with a Thousand Faces. The Tradition of the Other 
in Western Political Thought and History. Westport, Praeger Publisher.
Il Grido dell’Istria. CNL dell’Istria, 1945–1947.
Il Piccolo. Trieste, 1881–.
Ježernik, Božidar (2010): Europa selvaggia. I Balcani nello sguardo dei viaggiatori 
occidentali, Toriono, EDT.
Judt, Tony (1992): The Past is Another Country, Myth and Memory in Postwar 
Europe. Dedalus, 121, 4, 83–118.
Judt, Tony (2022): Poslije rata. Povijest Europe od 1945. Zagreb, VBZ.
Klabjan, Borut (2020): Memorie divise? Commemorare la seconda guerra mondia-
le tra Italia e Slovenia. Memoria e ricerca, 63, 1, 159–180. 
Klabjan, Borut & Gorazd Bajc (2023): Battesimo di fuoco. L’incendio del Narodni 
dom di Trieste e l’Europa adriatica nel XX secolo. Storia e memoria. Bologna, 
Il Mulino.
Koroman, Boris (2015): Postkolonijalno čitanje Nazorova Velog Jože. Tabula, 1, 
176–195.
Košuta, Miran (2014): Da “buon selvaggio” a ectoplasma: eterostereotipi antislavi 
nella letteratura triestina italiana tra Otto e Novecento. Ricerche slavistiche, 12, 
58, 485–502.
La Repubblica. Roma, 1976–.
Luzzatto, Sergio (2004): La crisi dell’antifascismo. Torino, Einaudi.
Mengo, Francesco Maria (2016): Tra discredito ed esotismo. Le partigiane jugo-
slave nella pubblicistica nazionalista italiana dopo la Seconda guerra mondiale. 
La Camera Blu. Rivista Di Studi Di Genere, 15, 1–19.
Mori, Anna Maria & Nelida Milani (1998): Bora. Istria, il vento dell’esilio. Como, 
Edizoni Frasinelli.
Müller, Jan-Werner (2002): Memory and Power in Post-war Europe, Studies in the 
Presence of the Past. Cambridge, Cambridge University Press.
Nemec, Gloria (1998): Un paese perfetto. Storia e memoria di una comunità in 
esilio: Grisignana d’Istria 1930–1960. Gorizia, LEG.
Neuman, Brigit (2009): Towards a Cultural and Historical Imagology. European 
Journal of English Studies, 13, 3, 275–291.
Oliva, Gianni (2005): Profughi. Dalle foibe all’esodo: la tragedia degli italiani 
d’Istria, Fiume e Dalmazia. Milano, Mondadori.
Orlić, Mila (2015): Se la memoria (non) mi inganna. L’Italia e il „confine orienta-
le”: riflessioni sulla storia e sul suo uso pubblico. Acta Histriae, 23, 3, 475–486.
ACTA HISTRIAE • 31 • 2023 • 2
352
Mila ORLIĆ: TALIJANSKO JAVNO PAMĆENJE I SLIKA DRUGOG: ANTISLAVENSKI STEREOTIPI ..., 333–352
Orlić, Mila (2021): Le difficili traiettorie delle memorie pubbliche nell’Alto Adria-
tico. Contemporanea, 24, 2, 309–312.
Orlić, Mila (2023): Identità di confine. Storia dell’Istria e degli istriani dal 1943 a 
oggi. Roma, Viella.
Petacco, Arrigo (1999): L’esodo. La tragedia negata degli italiani d’Istria, Dalmazia 
e Venezia Giulia. Milano, Mondadori.
Petrungaro, Stefano (2012): Balcani. Una storia di violenza? Roma, Viella.
Pirjevec, Jože (2009): Foibe. Una storia d’Italia. Torino, Einaudi.
Pirjevec, Jože (2021): Partizani. Ljubljana, Cankarjeva založba.
Pupo, Raoul (2005): Il lungo esodo. Istria: le persecuzioni, le foibe, l’esilio. Mila-
no, Rizzoli.
Pupo, Raoul (2018): Fiume città di passione. Roma, Laterza.
Pupo, Raoul (2021): Adriatico amarissimo. Una lunga storia di violenza. Roma, 
Laterza.
Quarantotti Gambini, Pier Antonio (1951): Primavera a Trieste: ricordi del ‘45. 
Milano, Mondadori.
Raspudić, Nino (2010): Jadranski (polu)orijentalizam, prikazi Hrvata u talijanskoj 
književnosti. Zagreb, Naklada Juričić. 
Schwarz, Guri (2016): La Shoah come paradigma: memoria dell’evento e paragoni 
(im)possibili. In: Recchia Luciani, Francesca & Claudio Vercelli: Popshoah? 
Immaginari del genocidio ebraico. Genova, Il Melangolo, 158–171.
Schwarz, Guri (2021): Un antirazzismo commemorativo. La Shoah, i migranti e i 
demoni dell’analogia. Italia contemporanea, 297, 145–179.
Selimović, Šenol (2022): Esuli. Od Mussolinija i Tita do Tuđmana i Berlusconija. 
Zagreb, Srednja Europa.
Stojanović, Dubravka (2013): Sećanje protiv istorije: Udžbenici istorije kao glo-
balni problem. Beogradski istorijski glasnik, IV, 185–204.
Tenca Montini, Federico (2016): Politika sjećanja za postideološka vremena: slučaj 
Italije. Politička misao, 3, 7–25.
Todorova, Maria (2009): Imagining the Balkans. New York, Oxford University 
Press.
Todorova, Maria (1994): The Balkans: From Discovery to Invention. Slavic Re-
view, 53, 2, 453–482. 
Traverso, Enzo (2006): Il passato: istruzioni per l’uso. Storia, memoria, politica. 
Verona, Ombre corte.
Traverso, Enzo (2012): Il secolo armato. Interpretare le violenze del Novecento. 
Milano, Feltrinelli.
Verginella, Marta (2008): Il paradigma città/campagna e la rappresentazione duali-
stica di uno spazio multietnico. Contemporanea, 4, 779–792.
Verginella, Marta (2011): Antislavismo, razzismo di frontiera? Aut Aut, 349, 
30–49.