CA&&EL
hKn
Knjiinica Savremenog I nt e l e kt ualca
ALEXIS CARREL
ČOVJEK - NEPOZNANICA
IZDANJE
HRVATSKE KNJIŽEVNE NAKLADE
DOMAĆI I STRANI PlSCl
KREŠIMIR GRASZ ZAGREB 1941
S engleshog prevela STANA OBLAK
Naslov originala; „Man-tfie Unćnovrri'
Sva prava pridržana Copyright by:
HRVATSKA KNJIŽEVN A NAKLADA Domaći i strani pisci
(Krešimir GraszJ
Z A G R E B.
Dr. ALEXIS CARREL
ČOVJEK—NEPOZNANICA (Man ~ the Unknown)
Štampano a Grafičkom navodu, „Preporod", Zagreb, Ilica broj' 116
OVA JE KNJIGA POSVECENA mojim prijateljima
Fredericu R. COUDERT-u Corneliusu CLIFFORD-u i
Borisu A. BAHMETJEVU
S a d r ž a j
Predgovor
Prvo p o gl avIj e
TREBA NAM BOLJE ZNANJE 0 ČOVJEKU
1. Životne nauke napredovale su sporije od na-uka o mrtvoj materiji. Naše nepoznavanje sa-moga sebe. — 2. Uzrok ovom neznanju leži u načinu života naših predaka, u komplikovano-sti čovjekove prirode, u strukturi njegovog duha.
—	3. Na koji način su mehaničke, fizičke i ke-mijske nauke izmijenile našu okolinu. — 4. Koji su rezultati tih promjena. — 5. Štetnost tih pro-mjena, buduči da su provedene bez dovoljnog poznavanja naše prirode. — 6. Treba nam is-crpnije poznavanje našega ,,ja".
Drugo poglavlj e
NAUKA O ČOVJEKU
1. Neophodan je valjan izbor među oprečnim podacima što ih imamo o čovjeku. Bridgmano-va „definicija postupka". Kako da se ova primi-jeni na živa bića. Zbrka pojmova. Valja odbaciti filozofske i prirodoslovne sisteme. Naslućivanja.
—	2. Potrebno je da obuhvatimo čovjeka kao cjelinu. Svakom aspektu valja posvetiti primje-renu, a nijednom naročitu pažnju. Jednostavne
Sadržaj
pojave nemaju prednosti pred komplikovanima. Ne smijemo previđati činjenice, kojima ne zna-mo značenja. Čovjek svojom cjelovitošću pot-pada pravorijeku prirodnih nauka. — 3. Na-uka o čovjeku važnija je od ostalih prirodnih nauka. Njen analitički i sintetički karakter. —
4.	Za analizu čovjeka potreban je rad po razno-vrsnim tehnikama. Pomoću tih tehnika stvoreni su tijelo i duša, struktura i funkcije. Tijelo je rasparčano u mnogo dijelova. Specijalisti. Tre-ba nam naučenjaka nespecijalista. Kako da se unaprijedi biološko istraživanje čovjeka? —
5.	Tehničke teškoće pri istraživanju čovjeka. Možemo upotrijebiti životinje s visokom inteli-gencijom. Kako da se udese dugotrajni eksperi-menti? — 6. Kako ima da izgleda praktična sin-teza sviju postojećih podataka o čovjeku?
T r e ć e p o glavlj e	Str.
TIJELO I FIZIOLOŠKI ŽIVOT ČOVJEKA	83
1. Čovjek. Čovjek u svijetlu dualizma. čovječje energije i njihova podloga. — 2. Dimenzije i oblik tijela. — 3. Njegova vanjska i unutarnja površina. — 4. Tjelesna konstitucija. Stanice i stanične zajednice. Njihova struktura. Stanični tipovi. — 5. Krvni i organski medij. — 6. Ishra-na tkiva. Izmjena tvari. — 7. Cirkulacioni apa-rat, pluća i bubrezi. — 8. Odnos tijela spram okoline u kemijskom pogledu. Probava. Hra-na. — 9. Spolne funkcije. — 10. Odnos tijela spram okoline u fizičkom pogledu. Centralni živčani sistem. Sistemi kostura i mišičja. — 11. Probavni živčani sistem. Simpatično i parasim-patično živčevlje. Automatizam organđ. — 12. Tijelo je istodobno i složeno i jednostavno.
Sadržaj
Strukturalne i funkcionalne granice organa. He-terogenost u anatomskom i homogenost u fizio-loškom pogledu. — 13. Organizacija tijela. — 14. Robustnost i krhkoća tijela. U zdravom svom stanju tijelo šuti. Koji ga faktori oslab-Ijuju? — 15. Uzroci oboljenjima. Zarazne i de-generativne bolesti.
Str. 139
1. „Definicija postupka" o svijesti. Tijelo i du-ša. Bezznačajna pitanja. Čovjek je sastavljen od svih svojih djelotvornih energija. — 2. Inte-lektualne energije. Kako ih možemo mjeriti. Či-me je uvjetovan njihov razvoj. Sigurnost, što je daje nauka. Intuicija. Logički i intuitivni du-hovi. Vidovitost i telepatija. — 3. Moralne ener-gije. Metabolizam i osjećajnost. Moralna kon-stitucija. Moralna Ijepota. — 4. Estetske ener-gije. Popularna umjetnost. Ljepota i njeno praktično značenje. — 5. Mističke energije. iskustvima u mistici. — 6. Uzajamna djelatnost Askeza i razmatranje. „Definicija postupka" o energija naše svijesti. Inteligencija i moralno osjećanje. Inteligencija, estetske i mističke ener-gije. — 7. Kakav imaju učinak fiziološke ener-gije na duhovne. — 8. Učinak duhovnih energija na organske. Meditacija i akcija. Molitva. Ču-desa. — 9. Učinak društvene sredine na da-hovne energije. Opadanje snaga čovječje svi-jesti. — 10. Duševne bolesti. Slaboumnici i luđaci. Organska baza duševnih oboljenja. Sla-boumnost kod pasa. Socijalna sredina i bolesti duha.
Četvrto p o glavlj e DUHOVNI ŽIVOT
Sadržaj
P et o p o glavIj e UNUTARNJE VRIJEME
Str. 181
1. Trajanje. Njegovo mjerenje pomoću ure. Stvari se protežu prostorom i vremenom. Mate-matičko ili apstraktno vrijeme. „Definicija po-stupka" o konkretnom ili fizikalnom vremenu. — 2. Definicija o unutarnjem vremenu. Fiziolo-ško i psihološko vrijeme. Mjerenje fiziološkog vremena. Indeks rasta kod krvnog seruma. Nje-gove promjene u vezi s kronološkom dobi. — 3. Karakteristike fiziološkog vremena. Kako tkiva i sokovi bilježe prošlost. Nepravilnost i nepo-vratnost fiziološkog vremena. — 4. Na čemu se osniva fiziološko vrijeme. Uzajamno mije-njanje tkiva i njegovog medija. Postepene pro-mjene u krvnoj plazmi tijekom života. — 5. Dugovječnost. S kojih razloga još nije uspjelo da se čovjeku produlji prosječno trajanje živo-ta. Mogućnosti takvog produljivanja. Hoćemo li u tome uspjeti? 6. Pomlađivanje umjetnim načinom. Je li moguće provesti istinsko pomla-divanje? — 7. „Definicija postupka" o unutar-njem vremenu. Prava vrijednost fizikalnog vre-mena u mladenačkoj i u staračkoj dobi. — 8. Upotreba definicije o unutarnjem vremenu. Od-nos životnog trajanja čovjeka naprama civili-zaciji. Fiziološko vrijeme i društvo. Fiziološko vrijeme i individuum. — 9. Ritam fiziološkog vremena i umjetno preobražavanje čovjeka.
& e sto p o gl av l j e
1. Životno trajanje odvisno je o funkcijama pri-lagođivanja. — 2. Intraorganska prilagođiva-
FUNKCIJE PRILAGODIVANJA
215
Sadržaj
nja. Automatsko reguliranje obujma i sastava krvi i sokova. Njihova biokemijska i fiziološka priroda. — 3. Uzajamna saradnja organa. Te-leološka strana te pojave. Prilagođivanja bu-dućim zbivanjima. Prilagođivanje krvarenju. Uzajamni rad u strukturi oka. — 4. Poprav-Ijanje tkiva. — 5. Fenomeni prilagode i moder-na kirurgija. — 6. Značenje bclesti. Prirodna i stečena imunost protivu njih. — 7. Zarazne i degnerativne bolesti. Umjetno i prirodno zdrav-Ije. — 8. Ekstraorgansko prilagodivanje. Prila-gođivanje fizikalnoj sredinl. — 9. Prilagođiva-njem vrše se besprekidne mijene u tijelu i svi-jesti. — 10. Prilagođivanje socijalnoj sredini. Napori, borbe, bjekstvo. Pomanjkanje moguć-nosti prilagodivanja. Le Chatelierov princip. Statička stanja. Zakon o nužnosti napora. — 12. Slabljenje funkcija prilagode u civilizovanom svijetu. — 13. Rad mehanizama za prilagođi-vanje neophodan je za najviši razvitak čovje-ka. — 14. Koje je praktično značenje funkcija prilagodivanja.
Se dmo poglavlje	Str.
INDIVIDUUM	257
1. Čovječje biće i individuum. Kavga medu rea-listima i nominalistima. Zbrka simbola i stvar-nih činjenica. — 2. Individualnost tkiva i so-kova. — 3. Psihološka individualnost. Karak-teristike ličnosti. — 4. Individualnost bolesti. Medicina i stvarnost „univerzalija". — 5. Za-četak individualnosti. Svađa behaviourista i ge-neticista. Relativna značajnost naslijeđa i oko-line. Utjecaj naslijedenih faktora na individuum. — 6. Utjecaj razvojnih faktora na idividuum.
Sadrž a j
Raznolično djelovanje tih Taktora prema indivi-dualnim karakteristikama tkiva. — 7. Prostorne granice individuuma. Anatomska i psihološka omedenost. Individuum se proteže preko grani-ca svoje anatomske strukture. — 8. Vremen-ske granice individuuma. Povezanost organizma i duha s prošlošću i budnošću. — 9. Individuum.
—	10. Čovjek je stovremeno čovječje biće i in-dividuum. Neophodno su nam potrebni i reali-zam i nominalizam. — 11. Praktična vrijednost takve nove nauke.
Str. 299
1.	Je li nauka u stanju da obnovi čovjeka? —
2.	Nuzne promjene u našem intelektualnom gle-danju. Zabluda Renesanse. Treba slomiti nad-moć kvantitete nad kvalitetom, materije nad du-hom. — 3. Kako da iskoristimo naše znanje o čovjeku? Kako da izgradimo sintezu? Je li mo-guće, da jedan naučenjak savlada svekoliko po-trebno znanje? — 4. Kakve su nam ustanove potrebne za bolji razvitak nauke o čovjeku?
—	5. Naša je zadaća, da čovjeka dovedemo u sklad sa prirodnim zakonima. Potreban je utje-caj okoline na čovjeka. — 6. Individualna se-lekcija. Socijalne i biološke klase. — 7. Izgrad-nja elite. Eugenici dobrovoljci. Aristokracija po naslijedu. — 8. Fizika i kemija kao činioci pri izgradnji individuuma. — 9. Fiziološki faktori.
—	10. Duhovni faktori. — 11. Zdravlje. — 12. Razvoj ličnosti. — 13. čovječji univerzum. •— 14. Obnavljanje čovjeka.
O smo p o gl avl j e OBNAVLJANJE ČOVJEKA
KAZALO
349
PIŠĆEV PREDGOVOR
Predgovor
a utor ove knijge nije filozof. On je samo prirodoslo-vac. Veliki dio svoga vremena boravi u laboratoriju, pro-učavajući živu materiju. Drugi pak dio vremena provodi u svijetu, u promatranju ljudskih bića, nastojeći da ih shvati. On sebi ne prisvaja pravo da se bavi stvarima, koje leže izvan područja naučnog gledanja.
U ovoj knjizi nastojao je da iznese činjenice, koje znamo, te da ih jasno razluči od onoga, što držimo vjero-jatnim, zatim da u utvrdi, kako ima stvari, koje ne znamo, i stvari, koje ne možemo da znamo. Prikazuje čovjeka kao skup gledanja i iskustava sviju vremena i sviju zema-lja. No sve ovo o čemu piše, ili je vidio svojim vlastitim očima, ili naučio izravno od onih ljudi, s kojima se družio. Sreća mu je omogućila takav položaj, da može — bez ika-kvih napora ili naročitih zasluga — proučavati zamršenu raznolikost životnih pojava. Promatrao je praktički sve oblike čovječje aktivnosti. Upoznao se sa siromahom i s bogatašem, sa zdravim i bolesnim, s naučenjakom i nezna-iicom, sa slaboumnikom, luđakom, lukavcem, zločincem itd. Poznaje farmere, proletarce, činovnike, trgovce, bankare, političare, državnike, vojnike, profesore, učitelje, svećenike, seljake, građane i aristokrate. Sticaj prilika učinio je, te je on u životu prelazio puteve filozofa, umjetnika, pjesnika i naučenjaka, a isto tako puteve genija, junaka i svetaca. Istodobno proučavao je sva ona prikrivena zbivanja u du-binama tkiva i u neizmjernosti našeg mozga, na kojim se osnivaju sve organske i duševne pojave.
Zahvaljujući modernoj tehnici, autoru je dana moguć-nost da prisustvuje takvom gigantskom prikazu. Tehnika mu je omogućila da posmatra istovremeno po više stvari. On živi kako u Novom tako i u Starom Svijetu. Kao jedno-me između naučenjaka, koje je skupio Simon Flexner za Rockefellerov Zavod za medicinska istraživanja, njemu je omogućeno, da najveći dio svoga vremena prebiva u tom zavodu. Tu je on proučavao razne životne pojave prema
2
17
Predgovor
analizama odista odličnih stručnjaka kao što su Meltzer, Jacques Loeb, Noguchi i drugi. Flexnerovoj genijalnosti ima se zahvaliti, što se sa proučavanjem živih bića započelo na jednoj bazi do sada nevidenog prostranstva. U ovim se laboratorijima istražuje materija na svim stepenima nje-zine organizacije u nastojanju oko izgradnje čovjeka. Po-moću x-zraka fizičari otkrivaju arhitekturu molekula, koji sačinjavaju onu jednostavniju supstancu naših tkiva — to će reći prostorne relacije izmedu atoma, od kojih su ti mo-lekuli izgrađeni. Kemičari i biokemičari bave se analizom kompliciranijih tvari unutar tijela, kao što je krvni hemo-globin, bjelančevina tkiva i sokova te fermenti, koji su uz-ročnici besprekidnog raspadanja i ponovnog izgradivanja golemog broja ovih atomskih skupina. Drugi opet kemičari, ne svraćajući pažnje na te tvorevine kao takve, bave se promatranjem odnosa, koji postoje izmedu pojedinih tvo-revina u času, kad one ulaze u optok tjelesnih sokova. Oni, ukratko, proučavaju biokemijsku uravnoteženost krvnog seruma, koja postoji unatoč vječitih promjena, što se vrše u tkivu. Na taj je način osvijetljena i kemička strana fizio-loških zbivanja. Ima tu opet nekoliko grupa biologa, koji pomoću najrazličitijih metoda proučavaju one veće struktu-re, koje su nastale skupljanjem i organizacijom molekula — naime stanice tkiva i krvi, to će reći živu materiju kao takvu. Oni proučavaju stanice, način njihovog udruživanja i zakone, kojima su uvjetovani njihovi odnosi spram oko-line: nadalje čitav sistem, koji je nastao izgradnjom orga-na i sokova; utjecajem kozmičke sredine na ovu cjelinu; naposljetku učinke, što ih kemijske tvari vrše na tkiva i svijest. Neki specijalisti posvećuju svoj rad proučavanju onih sitnih bića, virusa i bakterija, koji svojom prisutnošću u našem tkivu prouzrokuju infekciozna oboljenja, nadalje proučavanju čudesnih metoda, kojima se služi organizam boreći se protiv njih, te istraživanju degenerativnih bolesti kao što su rak, poremećaji srca, upala bubrega. Na kraju, s uspjehom je zahvaćen važan problem individualnosti i
18
Predgovor
njene kemijske osnove. Piscu ove knjige dana je neobična prilika da čuje tumačenje velikih stručnjaka na ovim po-ljima i da proslijeđuje rezultate njihovih pokusa. Nagon za organizacijom kod nežive materije, sve osebine živih bića, te harmoniju koja vlada između našeg tijela i našeg duha — sve je on to u svoj ljepoti ugledao. Pored toga pisac se takoder bavio studijama najrazličitijih predmeta, od ki-rurgije i fiziologije stanica pa do metafizike. Ovo je bilo moguće zato, što su — i to prvi put — znanosti bila pruže-na olakšanja kod ispunjavanja njenih zadataka. Izgleda, da su u Flexnerovom mozgu iskrsli novi pojmovi o biolo-giji i nove formule kao temelji za istaživanja, uslijed utje-caja, što su na njega vršili Welchova fina inspiracija te praktički idealizam Fredericka T. Gatesa. Flexner je podu-pro duh čiste znanosti novim metodama, koje imaju za svr-hu uštednju radnog vremena, olakšavanje slobodne medu-sobne saradnje i stvaranje boljih eksperimentalnih tehnika. Pomoću ovih novotarija ne samo da su omogućena opširna istraživanja na vlastitu ruku, već i sticanje znanja u ra-znim stvarima iz prvoga vrela, u što bi se nekad ulagao či-tav životni rad jednog naučenjaka.
Đanas posjedujemo takvo more podataka o ljudskom biću, te je u tom izobilju za nas teškoća, da se njima isprav-no služimo. Ima li naše znanje da nam posluži, ono treba da bude sintetično, sažeto. Stoga ta kjiga i nema da bude rasprava o čovjeku: takva bi rasprava iziskivala tucete sve-zaka. Namjera piščeva bila je samo, da postavi lako shvat-ljivu sintezu sviju podataka o nama, koji postoje. Pokušao je prikazati na najjednostavniji način čitav niz osnovnih činjenica, a da se pri tom ne zadržava kod početnih poj-mova. Ne dopušta sebi populariziranje nauke, a niti to, da dade publici neku slabunjavu i djetinjastu sliku o zbi-lji. Pisano je to kako za stručnjaka, tako i za laika.
Pisac je sebi potpuno svijestan toga, sa kakvim je po-teškoćama vezan smion njegov pothvat. Pokušavao je da malom knjigom obuhvati svekoliko znanje, koje imamo o
19
Predgovor
čovjeku. To mu dakako nije uspjelo. Ne će zadovoljiti stručnjake, koji znadu daleko više od njega i koji će ga držati površnim, niti će se svidjeti širokoj javnosti, za koju ovaj svezak sadrži suviše stručnih pojedinosti. Pa ipak — da bismo stekli sintetično neko saznanje o našem ,,ja" — bilo je neophodno potrebno, da se skupe podaci iz raznih nauka i da se u nekoliko smjelih i brzih crta prikažu fizi-kalni, kemijski i fiziološki mehanizmi, kojih je djelovanje prikriveno harmonijom naših čina i naših misli. Treba da razumijemo, da je bolji nekakav pokušaj od nikakvog, pa bio on i nespretan i djelomično neuspio. Nužno zbijanje ve-likog mnoštva podataka na tijesnom prostoru ima svoje zle strane.. Poučci, koji su samo čisti zaključci promatra-nja i pokusa, lako ispadaju dogmatički. Predmete, koje su biolozi, higijeničari, pedagozi, nacionalni ekonomi, socio-lozi obradivali godinama, trebalo je katkada prikazati u nekoliko redaka ili sa nekoliko riječi. Svaki gotovo poučak u ovoj knjizi izraz je dugotrajnog rada izvjesnog naučenja-ka, njegovih strpljivih istraživanja, katkada za čitavog nje-govog života sprovedenog u proučavanju jednog jedinog problema. Autor je kratkoće radi bio prisiljen da skupi svu silu opažanja u glavnim potezima. Na taj je način pri-kazivanje činjenica zadobilo oblik tvrdnje. Slični razlozi su krivi i za prividno pomanjkanje točnosti. Organske i du-ševne pojave obrađene su najvećim dijelom samo u naj-krupnijim potezima. Stoga tu, na oko, nisu međusobno raz-lučeni mnogi predmeti, koji su upravo sasvim različiti — kako se to događa, kad iz izvjesne udaljenosti ne razazna-jemo pojedine kuće, pećine i drveće. Ne smijemo zabora-viti, da je ova knjiga samo približno točno dala izražaj stvarnosti. Zbijeno prikazivanje jednog predmeta golemog sadržaja neizbježno donosi sa sobom izvjesne pogrješke. No ne može se očekivati, da nacrt jednog krajolika sadrži sve tančine, koje daje fotografija.
Autor je sebi, prije nego što je započeo s ovim djelom, bio svijestan poteškoća i gotovo nemogućnosti svog pot-
20
Predgovor
hvata. Đao se na taj posao naprosto zato, što ,je netko je-danput morao da ga započne; zato što ljudi ne smiju da-lje da proslijeduju smjer, kojim ih je povela moderna civi-lizacija, budući da tako sve više degeneriraju. Zaslijepila ih je ljepota nauke o neživoj materiji. Nisu shvatili, kako im tijelo i duh podleži prirodnim zakonima koji su više taj-noviti, ali zato jednako neumoljivi kao i zakoni svemira. Nisu razumjeli ni to, da ne mogu da se ogriješe o te zako-ne, a da ne budu za to kažnjeni. Toga radi potrebno je, da čovjek upozna odnose, koji bezuvjetno postoje između univerzuma i njegove bliske okoline te njega samog, kao i izmedu njegovog tijela i njegove duše. Čovjek je odista najviši od sviju stvorova. Bude li on degenerirao, nestat će kulturnih ljepota, pa i same veličajnosti fizikalnog svijeta. To su razlozi, zbog kojih je ova knjiga napisana. A nije pi-sana u seoskoj tišini, već u vrevi i zamarajućoj buci New Yorka. Prijatelji piščevi, filozofi, prirodoslovci, pravnici i ekonomi, s kojima je on raspravljao godinama o velikim sa-vremenim problemima, gonili su ga da izda ovo djelo. Prvi poticaj za tu knjigu došao je od Fredericka R. Couderta, čiji je pronicljivi pogled preko Amerike dosegao evropske horizonte. Najveći broj nacija tu zaista slijedi vodstvo Sje-verne Amerike. Zemlje, koje su slijepo prihvatile duh i tehniku industrijske civilizacije, Rusija jednako kao i En-gleska, Francuska i Njemačka, izvrgnute su istim opasno-stima kao i Sjedinjene Đržave. Čovječanstvo treba da skre-ne svoju pažnju sa samih strojeva i sa svijeta nežive ma-terije ka tijelu i duši čovjekovoj, k onim organskim i du-hovnim procesima, koji su omogućili stvaranje mašina, te Newtonovog i Einsteinovog univerzuma.
Ova kniga hoće samo jedno: da svakome stavi na ra-spolaganje zbirku znanstvenih podataka o čovjeku dana-šnjice. Počeli smo da osjećamo slaboću naše civilizacije. Mnogi bi se od nas htjeli otresti dogama, koje im je natu-rilo moderno društvo. Za njih je napisana ova knjiga, za njih i za one, koji imadu dovoljno odvažnosti da shvate
21
Predgovor
potrebu ne samo za promjenama na duhovnom, političkom i socijalnom polju, nego i potrebu, da se sruši industrijska civilizacija i da se stvori mogućnost za postavljanje novih smjernica za napredak čovječanstva. Stoga je ta knjiga na-mijenjena svima onima, koji su se posvetili odgajanju dje-ce, obrazovanju i njegovanju individualiteta, to će reći: učiteljima, higijeničarima, liječnicima, svećenicima, soci-jalnim radnicima, profesorima, sucima, vojničkim časnici-ma, inženjerima, ekonomima, političarima, industrijskim vođama itd., a isto tako i sv;ma onima, kojima je naprosto do toga, da više saznadu o svom tijelu i o svojoj duši. Ukratko, svakom čovjeku, kako muškarcu tako i ženi. Nji-ma ona želi da dade kratak pregled o činjenicama, koje su putem naučnih istraživanja došle na vidjelo.
22

PRVO POGLAVLJE
Prvo p o g1a v1j e
TREBA NAM BOLJE ZNANJE O ČOVJEKU
1. Životne nauke napredovale su sporije od nauka o mrtvoj materiji. Naše nepoznavanje sa-moga sebe. — 2. Uzrok ovom neznanju leži u na-činu života naših predaka, u komplikovanosti čo-vjekove prirode, u strukturi njegovoga duha. — 3. Na koji način su mehaničke, fizičke i kemijske na-uke izmijenile našu okolinu. — 4. Koji su rezul-tati tih promjena. — 5. Štetnost tih promjena, bu-dući da su provedene bez dovoljnog poznavanja naše prirode. — 6. Treba nam iscrpnije poznava-nje našega ,,ja".
(^udna razlika postoji između nauka, koje se bave mrtvom materijom i nauka o životu. Astronomija, mehani-ka i fizika osnovane su na pojmovima, koji se dadu izraziti matematičkim jezikom — zbito i elegantno. Ove su nauke izgradile jedan univerzum, skladan poput starogrčkih spo-menika, a ovijen prekrasnim plaštem, koji je satkan od ra-čuna i hipoteza. One traže istinu u daljinama, do kojh ne dopire obična misao, uzdižu se do nedokučivih apstrakcija, koje su našle svoj izražaj u čistim matematičkim jednadž-bama i znakovima. Sasvim je druga stvar sa biološkim naukama. Oni, koji se bave istraživanjem životnih pojava,
25
C arr el: Č ov j ek — nepoznanica
kao da blude po najgušćoj džungli, posred začarane šume, u kojoj bezbrojno drveće besprekidno mijenja svoje mje-sto i svoj lik. More činjenica svalit će se na takovog istra-živača i prignječiti ga; on može da ih opiše, ali mu nikako neće uspjeti da ihizrazi algebarskim jednadžbama. Od stva-ri, na koje nailazimo u materijalnom svijetu — bili to ato-mi ili zvijezde, kamenje ili oblaci, čelik ili voda — apstra-hirali smo neka svojstva, kao što su težina, prostorne di-menzije, pa su ove apstrakcije — umjesto konkretnih či-njenica — postale predmetom znanstvenih opažanja. Pro-matranje samih objekata donijelo je niži, opisni oblik pri-rodnih nauka. Opisna prirodna nauka razvrstava pojave. Tek kad znanost postane apstrakcijom, dolaze na vidjelo nepromjenljive relacije medu promjenljivim veličinama, to će reći prirodni zakoni. Fizika i kemija su s razloga svo-jih svojstava kao apstraktne i kvantitativne znanosti posti-gle tako velik i brz uspjeh. One doduše sebi ne prisvajaju da do kraja odgonetnu prirodu stvari, ali nam omogućuju da predskažemo buduće događaje, a mnogo puta i da sa-movoljno odredimo, kad će oni nastupiti. Pošto smo na materiji proučili tajnu njenog sastava i njenih svojstava, mi smo podložili svojoj vlasti gotovo sve i sva na ovoj ku-gli zemaljskoj — izuzevši same sebe.
Znanost o živim bićima, uzevši je općenito, a napose još nauka o čovjeku-pojedincu, nije ni izdaleka toliko na-predovala. Zastala je na stepenu opisivanja. Čovjek je je-dna nedjeljiva mnogostruko složena cjelina. Nemoguće je o njemu napraviti sebi jednostavnu predodžbu. Nema me-tode, koja bi uspjela u tome da shvati čovjeka podjedno u njegovoj cjelini, u njegovim dijelovima i u njegovom od-nosu spram svijeta. Želimo li sami sebe da analiziramo, moramo se poslužiti različitim metodama, dakle nam tu treba pomoć od više raznih znanosti. Razumije se, da će ove znanosti u istom predmetu doći do vrlo različitih re-zultata. Svaka će od njih naime predočavati čovjeka s one strane, koja je baš njenoj specijalnoj metodi pristupačna.
26
T r eb a nam b ol j e znanje o čov j e ku
No sve ove apstrakcije zajedno, nanižemo li ih jednu do druge, sadržat će manje, nego li sadrži sama dotična kon-kretna činjenica. Nedostaje naime nečega, što je i suviše važno, a da bi se smjelo pustiti po strani. Anatomija, ke-mija, fiziologija, psihologija, pedagogija, povjesne nauke, sociologija, politička ekonomija — sve te discipline ne is-crpljuju svoj predmet do kraja. Čovjek, kako ga poznaju specijalisti, daleko je od toga da bude konkretan, istinski čovjek. Oni prikazuju shemu, sastavljenu iz drugih she-matičkih slika, kakve proizvodi tehnika svake pojedine na-uke. Čovjek je u isto vrijeme lešina, koju secira anatom; svijest, koju proučava psiholog i veliki duhovni učiteljj te ona ličnost, koju svaki čovjek u dubinama svojim osjeća i zna svakiput, kada zagleda u svoju unutrašnjost. On je kemijska tvar, iz koje se stvaraju tkiva i sokovi tijela; ona začudna zajednica stanica i hranjivih sokova, kojih organ-ske zakone proučava fiziolog; ono nešto sastavljeno od tki-va i svijesti, koje higijeničar i odgajatelj nastoje da pri-vedu do najvišeg stepena razvoja u okviru odmjerenog mu vremena. On je homo oeconomicus, koji bez prekida mora da konzumira dobra za potrošnju, kako bi strojevi, kojima je on postao robom, mogli dalje raditi. No istovremeno on je i pjesnik, junak, svetac. On ne samo da je jedno začu-dno mnogostruko složeno biće, podvrgnuto analizama na-učnih tehnika, već je on i utjelovljenje volje, umovanja, stremljenja svega čovječanstva. Naše predodžbe o njemu prožete su metafizikom. One se oslanjaju o tolike mnoge netočne podatke, te nastaje za nas opasnost, da od mnogo-ga sebi odaberemo ono, što nama lično izgleda najpodesni-jim. Uslijed toga se naša slika o čovjeku mijenja prema našim osjećajima i vjerovanjima. Jednu će istu definiciju o kloronatrijskom kristalu prihvatiti i materijalist i spiri-tualist, no oni se ne će složiti kod definicije o čovjeku. Dva biologa, od kojih je jedan nastrpjen mehanistički a drugi vi-talistički, ne će gledati organizam u istome svijetlu. Ljud-sko biće po prikazu Jacques-a Loeba duboko se razlikuje
27
C arr el: Č ov j ek — nepoznanica
od onoga po prikazu Hansa Driescha. Čovječanstvo je za-ista uložilo velike napore u to, da upozna sama sebe. Pa ipak, unatoč tome što imamo na raspoloženju čitavo blago iskustava i opažanja, koja su sakupili učenjaci, filozofi, pjesnici i veliki mistici sviju vremena, mi smo uspjeli da stvorimo samo nekoliko predočaba o našem ,,ja". Upoznali smo ga kao složenicu raznih dijelova. Ovi dijelovi pako produkat su one metode istraživanja, koje smo se mi slu-čajno prihvatili. Svaki od nas složen je od čitavog niza nekih fantoma, dok medu njima živi ona stvarnost, koje mi dokučiti ne možemo.
Odista, naše neznanje seže duboko. Najveći dio pita-nja, koja su sebi postavili istraživači biti čovjekove ostao je bez odgovora. Čitava područja našeg unutrašnjeg života još su uvijek nepoznata. Tko zna put onih najsitnijih di-jelova kemijskih pratvari, koje se združuju, da bi stvorile komplikovane, prolazne stanične tvorevine? Na koji način „geni"*) iz jezgre oplođenoga jajeta mogu da odrede ka-rakteristike onog individuuma, koji ima da se rodi iz tog jajeta? Kako li dolazi do toga, da se stanice samostalno skupljaju u zajednice — u tkiva i organe? Kao kod mrava i pčela, u njih je predznanje o ulozi, koja im je odredena u životu te zajednice. Tajnovita su zbivanja, koja im omo-gućuju izgradnju jednog toliko komplikovanog, a ipak je-dnostavnog organizma. Što je u stvari trajanje našeg živo-ta, što je psihološko, a što fiziološko vrijeme? Znamo, da smo tvorevina iz tkiva, organa, sokova i svijesti. Odnos iz-medu svijesti i moždanog staničja medutim još je uvijek za nas tajna. Nadalje ne znamo gotovo ništa o fiziologiji živaca. Kako daleko upliviše volja na promjene u organi-zmn? A koliko stanje naših organa upliviše na duh? Kako djeluje na nas način života, kemijski sastav hrane, klima, tjelesni i duševni odgoj, te se uslijed toga mogu izmijeniti organske i duševne karakteristike, koje su nasljedstvo sva-
1) geni = faktorl nasljedstva u rasplođnim stanicama.
28
T r eb a nam b ol j e znanje o čov j e ku
kog individuuma? Daleko smo još od saznanja, kako se odnose kostur, mišičje i organi s jedne strane, spram du-hovnog i duševnog života s druge strane. Nije nam pozna-to, koji faktori podržavaju ravnomjernost živčanog siste-ma, te nas brane od umora i bolesti. Ne znamo, što bi tre-balo poduzeti, da se u svijetu pridigne moralna svijest, moć rasudivanja, hrabrost. Koja je relativna vrijednost inte-lektualnih, moralnih i mističkih činidaba? Što znači to: estetsko i religiozno osjećanje? Koja li je po srijedi ener-gija kod naizmjeničnog učinka telepatije? Bez sumnje, ne-ki fiziološki i duhovni faktori odlučuju o našoj sreći i ne-sreći, o uspjehu i neuspjehu, samo im mi biti ne znamo. Nema živoga stvora, kome bismo mogli umjetnim putem uliti dar, da bude sretan. Ne znamo čak ni to, kakva bi najpovoljnija sredina mogla kulturnom čovjeku omogućiti razvitak do najvišeg stepena? Je li moguće otstraniti iz ove naše tjelesno-duhovne tvorevine borbe, muku, bol? Kako da u madernoj kulturi sačuvamo čovjeka od degene-racije? Mogli bismo postaviti još mnoga pitanja, koja su nam i te kako blizu. No ostala bi bsz odgovora i ona. Ma ko-liko su nauke o čovjeku već i postigle, rezultat im je očigle-dno nedovoljan, a poznavanje našeg ,,ja" još uvijek je na-dasve manjkavo.
2
Uzroci, na koje se dade svesti naše neznanje, jesu ži-votni oblik naših predaka, zamršenost naše prirode i naše dunovno nastrojenje. Prije svega čovjek mora da živi i ova ga nužda primorava, da se dade na osvajanje vanj-skog svijeta. Bezuvjetno se trebalo pobrinuti za hranu i stan, odbraniti se od divljih životinja i neprijateljskih tu-đinaca. Tijekom silnih vremenskih razdoblja naši predi nisu imali kad da istražuju sami sebe, niti im je to bila želja. Upotrebljavali su svoj razum za druge stvari, pri-mjerice za izrađivanje oružja i alata, za pronalaženje va-tre, za gajenje goveda i konja, za stvaranje preslice, za
29
C arr el: Č ov j ek — nepoznanica
sijanje žita. Razmišljali su o suncu, mjesecu i zvijezdama, o toku i mijenama godišnjih doba mnogo prije, nego li ih je moglo zainteresirati ustrojstvo njihovog tijela i duha. Astronomija je bila već na visokom stepenu razvoja u je-dno vrijeme, kad fiziologija uopće još nije bila poznata. Kad je Galilej odredio mjesto središtu svemira, Zemlji, proglasivši je skromnim sunčevim satelitom, njegovi sa-vremenici nisu još ni izdaleka naslućivali bilo što o izgrad-nji i funkciji mozga, jetara, štitne žlijezde. Kako se rad čovječjeg organizma, dok živi pod prirodnim okolnostima, odvija u redu i ne iziskuje naročite palnje, znanost se više razvijala u onome smjeru, kuda ju je gonila ljudska rado-znalost: smjerom vanjskoga svijeta. Medu bilionima ljudi, koji su redom nastavali Zemlju, s vremena na vrijeme ra-đali su se pojedinci, obdareni rijetkim, čudesnim snagama: slutnjom o nepoznatim činjenicama, maštom koja stvara nove svjetove, osjetilom za prikrivene veze medu raznim fenomenima. Ovi su ljudi istraživali svemir s fizičke stra-ne. Taj je svemir jednostavno izgraden, pa je ubrzo pod-legao nasrtajima učenjaka i odao im mnoge svoje zakone. Poznavanje tih zakona omogućilo nam je, da iskoristimo za sebe materijalni svijet. Za onoga, tko želi iz toga da napravi posao, unosno je primjenjivanje naučnih otkrića. Sad je život za sve postao lagodnijim. Ljudima se to svi-djelo, jer je donosilo sve veće udobnosti. Razumljivo je, da su ljudi tragali više za pronalascima, koji omogućuju uštednju ljudskih snaga, olakšice kod napora, napredo-vanje brzine prometala, ublažavanje životnih oporosti, ne-go li za onim pronalascima, koji bi unijeli nešto svijetla u zamršeni problem našeg tjelesnog i duhovnog ustrojstva. Osvajanje izvanjskoga svijeta u toj je mjeri besprekidno apsorbiralo svu pažnju i volju čovječanstva, da je uslijed toga gotovo potpuno palo u zaborav pitanje našeg organ-skog i duhovnog života. Doista se nije smjelo mimoići pro-učavanje svijeta, koji nas okružuje, dok bi nam naprotiv upoznavanje vlastite naše prirode bilo od mnogo manje
30
T r eb a nam b ol j e znanje o čov j e ku
neposredne koristi. Pa ipak — misli su se čovječje uvijek opet svraćale na unutarnji svijet tijela i duše, prisiljene na to bolešću, bolima, smrću i nekom neodredenom čež-njom za onom tajnom moći, koja prelazi taj vidljivi svijet. Isprva se medicina zadovoljavala rješavanjem praktičkog problema, kako da po svom iskustvu pomogne bolesniku pomoću raznih liječničkih propisa. Tek su u novije vri-jeme liječnici nadošli na to, da će najsigurnije moći sačuva-ti i liječiti od bolesti na taj način, da točno upoznaju tijelo, kako u zdravom, tako u bolesnom stanju, to će reći, da iz-grade nauke nazvane anatomijom, biološkom kemijom, fi-ziologijom i patologijom. Kako bilo, našim su pretcima od tjelesnih patnja i bolesti izgledala važnijim druga pita-nja, kao na prim/er tajna našeg bivstvovanja, duševne pat-nje, težnja za svim nepoznatim, sve ono što je natprirodno. Studij o duhovnom životu i filozofija opčarali su i privukli Ijude većeg duha, nego li studij medicine. Mistički su za-koni prije bili poznati nego li fiziološki. No i oni su se po-javili na svijetlo dana tek onda, kad je čovječanstvo našlo dovoljno dokolice, da svoj pogled svrati tu i tamo i na dru-ge stvari, a ne tek na samo osvajanje vanjskog svijeta.
Još postoji jedan razlog, zašto nauka o čovjeku tako sporo napreduje. Naš razum po svojoj prirodi voli da se bavi jednostavnim činjenicama i ima od toga naročito za-dovoljstvo. Nešto nas odvraća od toga, da se prihvatimo jednog toliko zamršenog problema, kakav je svakako pro-blem o ustrojstvu živih bića i napose ustrojstvo čovjeka. Razum se odlikuje prirođenom nesposobnošću za shvaća-nje života, kaže Bergson. Veseli nas, naprotiv, da u koz-mosu pronalazimo geometrijske formule koje, izgleda, po-stoje u dubinama našeg duha. Osnovna jedna crta našeg duha dolazi do izražaja u proporcijama spomenika i u toč-nosti strojeva, koje smo izgradili. U zemaljskom svijetu geometrije nema. Ona izvire iz naše unutrašnjosti. Meto-de, kojima se služi priroda, nikada nisu u toj mjeri točne, koliko su točne metode čovječje. Nigdje u svemiru ne ćemo
31
C arr e I: Čov j ek — nep oz nanica
naići na onu jasnoću i tačnost kojom se odlikuje naša mi-sao. To je razlog zašto mi nastojimo, da iz onog mnoštva raznih pojava apstrahiramo nekoliko jednostavnih sistema, kako bismo medusobno odnošenje njihovih komponenata mogli izraziti matematičkim jezikom. Čovječji je razum ovom svojom moći apstrahiranja uzrokovao čudesno na-predovanje fizike i kemije. Jednak je uspjeh polučio stu-dij živih bića sa fizikalno-kemijskog gledišta. Već Glaude Bernard je naslućivao, da su fizikalnim i kemijskim zako-nima podjednako podvrgnute i živa i mrtva materija. Sto-ga možemo protumačiti mnoga otkrića moderne fiziologije, kao na primjer to, da konstantnost alkaloidne sadržine ka-ko u krvi tako i u morskoj vodi podleži istim zakonima; da energija, koja nam treba kad napnemo mišicu, nastaje vre-njem šećera, itd. Fizikalno-kemijsku stranu gotovo je je-dnako lako istražiti kod čovjeka, kao i kod drugih zemalj-skih objekata. Dotle će, dakle, fiziologija moći svoj zada-tak uspješno da riješi.
No kod studija onih pravih fizioloških fenomena — to jest onih, koji zadiru u unutarnju izgradnju žive mate-rije — nailazimo na daleko teže zapreke. Objekti, koje treba da istražimo, tako su neizmjerno maleni, da ne mo-žemo uspijevati običnim fizikalnim i kemijskim postupci-ma. Kako da osvijetlimo kemijski sastav jezgre jedne spol-ne stanice, njenih kromozoma, te gena, od kojih su sači-njeni kromozomi? Upravo su ovi najsićušniji kemijski agregati od osnovne važnosti, jer je u njima već sadržana budućnost individuuma i rase. Ima tkiva, kao što su pri-mjerice živčana vlakanca i živčane stanice, koja su u toj mjeri osjetljiva, da je njihovo proučavanje u živom sasto-janju gotovo nemoguće. Nema postupka, koji bi nam omo-gućio, da prodremo u tajne mozga, u harmonički sastav njegovih stanica. Naš se duh toliko zaljubio u priprostu ljepotu matematičkih formula, da je zastao zbunjen pred zapanjujućim mnoštvom stanica, sekreta, izražaja svijesti, što sveukupno sačinjava čovjeka. Mi bismo i na taj zbir
32
T r eb a nam bolje znanje o čov j e ku
„čovjek" htjeli primijeniti pojmove, koji su nam tako do-bro poslužili u svijetu fizikalnom, kemijskom i mehaničkom, jednako kao i u filozofskim i religijskim disciplinama. No taj pokus ne donosi mnogo uspjeha, jer se čovjeka ne mo-že svesti na jedan kemijsko-fizikalni sistem, a niti na je-dan jedinstveni duhovni princip. Nauka se o čovjeku mora, razumije se, poslužiti svim pojmovima ostalih nauka, ali mora ujedno da stvara svoje vlastite doktrine. Jer ova je znanost od osnovnog značenja, upravo tako kao i nauka o molekulima, atomima i elektronima.
Ukratko: sporo napredovanje nauke o čovjeku, ispo-redivši ga sa silnim zamahom u fizici, astronomiji, kemiji i mehanici, ima se svesti na pomanjkanje dokolice kod na-ših predaka, na složenost samog predmeta, te na ustroj-stvo našeg duha. Ove su zapreke osnovne prirode. Nema nikakvog izgleda da bismo ih otstranili, te će borba s njima uvijek stajati velikih napora. Znanost o čovjeku nikad se ne će dovinuti elegantnoj jednostavnosti, apstraktnosti i lje-poti fizike. Jedva da će ikad iščeznuti okolnosti, koje su i dosad usporavale njen razvoj. Moramo biti načisto o to-me, da je nauka o čovjeku najteža od sviju nauka.
3
Onaj svijet oko nas, koji je tijekom mnogih milenija dao svoje obilježje tijelu i duši naših predaka, zamijenjen je danas drugim jednim svijetom. Mučke se dogodio preo-kret, kojeg mi jedva da smo i zamjetili. A radi se tu o je-dnom od najdrastičnijih primjera u povijesti Ćovječanstva. Svaka promjena okoline djeluje neizbježno, kao duboka smetnja, na sva živa bića. Sa ovim u vidu treba da utvrdi-mo, do kojeg su stepena prirodne znanosti prcmijenile i preudesile naslijeđeni životni oblik naših pređa. Otkako je nadošla industrijska civilizacija, pučanstvo je velikim dijelom prisiljeno da živi na uskom prostoru. Radni se svijet nagruvao bilo po predgrađima velikih gradova, bilo po naseobinama, koje su za njih posebno izgrađene. Kroz
3
33
C arr el: Čov j ek — nepoznanica
određene satove zaposleni su po tvornicama lakim, jedno-ličnim, dobro plaćenim radom. U sredini grada stanuju uredski radnici, namještenici trgovačkih kuća i banaka. upravni činovnici, liječnici, odvjetnici, učitelji i još bez-broj onih ljudi, koji, posredno ili neposredno, žive od trgo-vine i industrije. Tvornice i uredi su prostrani, dobro osvi-jetleni, čisti. Temperatura im je jednomjerna, jer se pomo-ću modernih naprava za grijanje i hlađenje može zimi da povisuje, a ljeti da drži umjerenom. Neboderi velikih gradova učinili su od ulica sumračne kotline; zgrade im iz-nutra nisu obasjane suncem, već električnim sijalicama, koje sipaju ultravioletne zrake. Pomoću ventilatora, smje-štenih pod krovovima, uredi i radionice dobivaju uzduh iz viših uzdušnih slojeva. Moderni stanovnik velikog grada zaštićen je od svih vremenskih nepogoda. Ali mu je zato i onemogućeno da živi kako su živjeli njegovi pretci: u bli-zini svoje radionice, trgovačke radnje ili uredske sobe. Imućan svijet nastanio se u golemim građevinama luksu-snih glavnih ulica. Kraljevi poslovnog svijeta imaju pre-krasne stanove, smještene po visokim kulama, okružene drvećem, tratinom i cvijećem. Tu oni žive, zaštićeni od bu-ke, prašine i svake nepogode, kao da stanuju na planin-skim vrhovima. Od običnih smrtnika odvojili su se teme-ljitije, nego što su se nekadašnja gospoda feudalci mogli odijeliti od prostog svijeta iza svojih zidina, jaraka i gra-dina. Oni manje imućni ljudi, pa čak i oni s najskromni-jim dohocima, u svojim su stanovima okruženi mnogo ve-ćim udobnostima, nego li su ih uživali Ljudevit XIV. ili Fridrik Veliki. Mnogi od njih stanuju daleko van grada. Svake večeri brzi vlakovi prenose bezbrojno ljudstvo u udaljena predgrađa, gdje duž širokih ulica stoje udobne kuće okružene tratinama i drvoredima. Stanovi radnika i onih najmanjih namještenika bolje su uredeni od stanova bogataša iz prijašnjih vremena.*) Uredaj, kao što su naprave
*) Autor bez sumnje ima pređ očima uglavnom životni stan-đard američkog rađnika i namještenika. Opaska prevodlteljice.
34
T r eb a nam b olj e znanje o č ovjeku
za grijanje, koje same reguliraju kućnu temperaturu, kupa-onice, hladionici, električni štednjaci, razni domaćinski uredaji za kuhinju i čišćenje stana, pa autogaraže — sve to unosi udobnost, ne samo u obitavališta po gradu i njegovoj okolini, nego i u sela, jednu udobnost kakva se je nekada mogla naći samo kod sasvim malog broja iza-branih pojedinaca.
Zajedno s načinom stanovanja promijenio se i način života. Ova je promjena uzrokovana u prvome redu ubrza-nošću prometala. Ta posve je razumljivo, da su naše mo-derne željeznice i parobrodi, naši aeroplani i automobili, pa brzojav, telefon i radio izmijenili odnose među ljudima po čitavom svijetu. Djelovanje svakog pojedinca danas je mnogo veće, nego nekada. On učestvuje u većem broju do-gađajima i dnevno se sastaje s većim brojem ljudi. U nje-govom životu samo su rijetki časovi mirovanja i dokolice. Uskih zajednica porodice i crkvene općine nestalo je, pri-snosti više nema. Život malih krugova pretvorio se u život masa. Samoća je za nas isto što kazna — ili pak neobičan luksus. Stalno posjećivanje kinematografa, potreba za ka-zališnim i sportskim prikazivanjima, društveni život, pri-redbe svake vrsti, golema sveučilišta, tvornice, trgovačke kuće, hoteli — to nas sve u svemu prisiljava, da stalno ži-vimo životom masa. Telefon, radio i gramafonske ploče unose u svaku kuću, čak i u najusamljenija sela, vulgarni duh mase sa svim njenim radostima i njenom psihologijom. Svaki pojedinac živi, posredno ili neposredno, u stalnom dodiru s ostalim svijetom; on zna za sve male i velike do-gadaje, koji se odigravaju u njegovom selu, njegovom gra-du ili na drugom kraju svijeta. U najzabitnijim mjestan-cima Francuske čut ćete zvonjavu iz Westminstera, a sva-ki farmer u Vermontu može, u koliko ga to veseli, da sluša nekog govornika iz Pariza, Berlina ili Londona.
35
Carrel: Čovjek — nepoznanica
Intenzitet Ijudskih napora mnogo su umanjili strojevi: posvuda, u gradu i na selu, po privatnim kućama i tvor-nicama, po radionicama, drumovima, gospodarstvima i po-ljima. Đanas ne moramo više da hodamo. Liftovi zamije-nili su stepenice, vozimo se autobusom, automobilom ili tramvajem, čak i onda, kad imamo prevaliti tek neznatne udaljenosti. Hodanje i trčanje neravnim tlom, penjanje po brdima, ručno oranje, krčenje šuma sjekirom, sve po kiši, suncu, vjetru, studeni i žezi — ovu prirodnu tjelovježbu nadomještava danas sreden sportski život, koji ne donosi sa sobom gotovo nikakve opasnosti, — te mašine, koje su rad mišica učinile nepotrebnim. Posvuda ima igrališta za tenis, livada za golf, umjetnih klizališta, zagrijanih bazena za plivanje i prekrivenih stadiona, gdje se natječu i tre-niraju športaši, zaštićeni od vremenskih nepogoda. Svi oni mogu da jačaju svoje mišice, a da se pri tom ne mor'ajju premarati i prenaprezati, što bi inače bilo naizbježno kod tjelesnog rada u okviru primitivnijeg načina života.
Grubo brašno, meso i alkoholna pića, koji sačinjavahu glavnu ishranu naših predaka, nadomještava danas mnogo ukusnija i raznovrsnija hrana. Osnovna naša ishrana nije više govedina i ovčetina. Glavni njeni sastavni dijelovi da-nas su mlijeko, skorup, maslac, brašno profinjeno Ijušte-njem, plodovi iz tropskih i umjerenih zona, povrće svježe i konzervirano, salate, pa mnogo šećera u obliku torta, pu-dinga i poslastica. Jedini se alkohol cijeni i danas kao i nekad. Ishrana djece iz osnova se promjenila, suviše je umjetna i obilna. Isto to uostalom vrijedi i za ishranu sta-rijih. Jednomjernost radnih satova po uredima i tvornica-ma naučila nas je pravilnoj ishrani i odmjerenim obro-cima. Kad uzmemo u obzir blagostanje, koje je još do pred nekoliko godina posvuda vladalo, pa opadanje religiozno-sti i njenih strogih postova, možemo reći, da se ljudstvo nikad još nije hranilo tako vremenski točno i bez stanaka.
Nadalje se, kao posljedica poslijeratnog blagostanja, zapaža silno razgranjen i proširen prosvjetni rad. Posvuda
36
Tr eba nam bolje znanje o čovjeku
su izgrađene škole, gimnazije, sveučilišta, a smjesta je na-grnulo silno mnoštvo studenata. Shvatila je omladina ka-kva je uloga zapala nauku u današnjem svijetu. „Znanje je moć", rekao je Bacon. Sva ta mnogobrojna učilišta po-svetila su svoj rad intelektualnom razvoju djece i mladih ljudi. Istovremeno podaje se veliko značenje i njihovom tjelesnom odgoju. Ima toliko nepobitnih dokaza o koristi, koju donosi znanost, da je ona zapremila prvo mjesto u nastavnom planu. Bezbroj mladih ljudi obiju spolova pod-vrgavaju se disciplini naučnog rada. Znanstvena i indu-strijska udruženja, pa visoke škole, izgradili su tako mno-gobrojne laboratorije, da je svakom naučnom radniku omo-gućeno, da se koristi svojim specijalnim znanjem.
Na način života modernoga čovjeka mnogo uplivišu hi-gijena i medicina sa doktrinama, koje su proizašle iz Ra.-steurovih otkrića. Upoznavanje Pasteurove nauke pred-stavlja jedan od najvećih događaja u povijesti čovječan-stva- Zahvaljujući upotrebi te nauke uspjeli smo ugušiti teške zarazne bolesti, koje su periodički razarale kulturan svijet, kao i endemične bolesti u pojedinim zemljama. Pošto se dokazalo, koliko je potrebna čistoća, ubrzo se smanjio mortalitet kod dojenčadi. Uzevši prosječno, životno je traja-nje začudno poraslo, te je u Sjedinjenim Državama Ame-rike doseglo 59, a u New-Zealandu 65 godina. Sveukupno ljudstvo ne živi duže, ali ima više takvih, koji će dočekati starost. Tako je higijena znatno povećala broj ljudi, a kako se medicina istovremeno bolje upoznala sa prirodom po-jedinih bolesti, pa se tu odlično pokazalo na djelu i kirur-ško znanje, ona se blagotvorno pobrinula za sve one sla-bašne, kljaste, za one, kojima prijeti opasnost od zaraza, — ukratko za sve one, koji do tada nisu bili dorasli životnim naporima. Civilizacija je uspjela u tome, da svoj Ijudski kapital znatno poveća. Svaki je pojedinac danas bolje osi-guran proti boli i bolesti.
Svijet, koji nas okružuje, također je obilježen napre-dovanjem prirodnih nauka u intelektualnom i moralnom
37
I
C arr el: Č ov j ek — ne poznanica
pogledu. Đuh modernog čovjeka zadojen je jednim svije-tom, koji se duboko razlikuje od onoga svijeta, u kome su živjeli naši predi. Moralne vrednote ustuknule su, prirod-no, pred pobjedama intelekta, koje su nam donijele bogat-stvo i udobnost. Razum je uništio religiozna vjerovanja. Za nas je od značenja jedino poznavanje prirodnih nauka i moć, koju smo dobili s time u vezi nad materijalnim svije-tom, pa i nad Ijudima. Jednakom raskoši, kojom su se od-likovali grčki hramovi, gotske katedrale i papinske palače, izgrađujemo danas banke, sveučilišta, laboratorije, bolni-ce. Sve do posljednje ekonomske krize omladini je bio ide-alom nekakav upravljajući direktor banke ili željezničkog poduzeća. I danas još uživa veliki ugled kod publike uprav-ljač neke visoke škole — ta njegovim rukama prolazi zna-nost. A znanost je majka bogatstva, udobnosti i zdravlja. Pa ipak se intelektualna atmosfera, u kojoj živi moderan čovjek, upravo danas mijenja priličnom brzinom. Finan-cijski gromovnici, profesori, učenjaci i eksperti nauke vid-no gube svoju moć u javnosti. Danas je svijet toliko izobra-žen, da čita novine i časopise. U radiu sluša govore politi-čara, ekonoma, šarlatana i apostola. Zasićen je trgovač-kom, političkom i socijalnom propagandom, koja je iz da-na u dan sve više usavršila svoju tehniku. Istodobno čitaju se i članci i knjige, koji prikazuju znanost i filozofiju na popularan način. Naš je kozmos uslijed velikih otkrivenja u fizici i astronomiji zadobio čudesno veličanstven izglad. Svatko može da sluša pripovijedanje o Einsteinovoj te-oriji, ili da čita Eddingtonove i Jeansove knjige, pa Shap-leyeve i Milikanove članke, ako to baš želi. Ljudi se pod-jednako zanimaju za kozmičke zrake kao i za filmske zvi-jezde ili nogometaše. Svatko je upućen da postoje prostor-ne krivine, da svijetom kruže slijepe, nepoznate sile, da smo mi samo beskrajno sićušna tjelešca na jednom zrncu prašine, koje se gubi u neizmjernosti svemira; svatko hoće da zna, da u tome svemiru nema ni traga životu ni svij esti. Naš je univerzum nešto isključivo mehaničko. Pa ne može
38
T r eba nam b ol j e znanje o č ov j e ku
ni da bude nešto drugo, kad ga je stvorila tehnika fizike i astronomije na jednoj sasvim nepoznatoj podlozi. Ovo, kao i sav današnji svijet koji okružuje modernog čovjeka, jasno izražava, kako su silno zauzele maha nauke o mrtvoj ma-teriji.
4
Ostale duboke promjene u životnim navikama čovjeka pod utjecanjem prirodnih nauka zbile su se tek u novije vrijeme. Naš život još se uvijek odvija posred industrijske revolucije, stoga je teško reći, koliko je zapravo djelovao na kulturnog čovjeka umjetni način života, koji je zamije-nio onaj prirodni, kao i posvemašnja promjena naše sredi-ne. Nema nikakve sumnje, da postoji takav učinak: ta sva-ko živo biće tijesno je povezano sa svojom okolinom i pri-lagođuje se po potrebi svakoj promjeni, koja se u njoj do-gađa. Treba dakle da utvrdimo, u kolikoj je mjeri na nas uplivisala moderna civilizacija sa svojim životnim forma-ma, svojim ishrambenim i odgojnim metodama, svojim in-telektualnim i moralnim pravilima. Je li taj općeniti napre-dak bio u našu korist? Na ovo zamašno pitanje ne možamo odgovoriti, a da prije temeljito ne ispitamo stanje onih na-roda, koji su prvi uživali plodove praktično primjenjenih naučnih otkrića.
Neosporno je, da su ljudi s velikim veseljem pozdra-vili modernu civilizaciju. Napustili su selo i grnuli u gra-dove i tvornice. Olako su prihvatili način života, držanje i mišljenje novoga vremena. Nisu se žacali toga, da odbace stare svoje navike već i zbog toga, što su one bile skopčane s većim naporima. Rad u tvornici ili u uredu nije toliko mučan kao što je rad u jednom seoskom gospodarstvu. No i na selu ublažena je krutost života novim tehničkim poma-galima. Moderne kuće čine za svakoga život ugodnijim; kako su snabdjevene posljednjim novotarijama, ženama je u znatnoj mjeri umanjen trud oko domaćinstava, u ispo-
39
C arr el: Č ov j ek — n e po znanic a
redbi s njihovim trudom u prijašnjim vremenima. Bez ob-zira na manji potrošak mišične radne snage i na sve veću udobnost, ljudima se sasvim naročito sviđa to, što nikad više ne moraju biti sami, što mogu da uživaju bezbrojne razonode velikog grada i što — živeći u velikim stadima — ne moraju više ni da misle. Isto tako sviđa im se i to, što ih je odgoj, koji radi smjerom čistog razuma, oslobodio sviju moralnih spona, koje mu je bio nametnuo puritanski zapt i religiozna dogmatika. Ne može se osporiti, da je današnji život čovjeka učinio slobodnijim; potakao ga je na to, da ide u potjeru za bogatstvom na svaki mogući način, pret-postavivši, da sretstva, kojima se pri tom služi, ne vode u zatvor. Sve su im zemlje svijeta otvorene. Lišeni su svakog sujevjerja, mogu često sebi da dozvole podraiavanje se-ksualnog nagona, kojega smiju i da utaže. Taj je moderni-zam otstranio stegu, disciplinu, napor — sve što je neu-godno i teško. Ljudima, a naročito onima iz nižih staleža, s materijalne je strane bolje, nego u prijašnjim vremeni-ma. Pa ipak su mnogi postepeno izgubili užitak od razono-da i vulgarnih zabava. Katkada im ne dopušta zdravlje, da se dalje podavaju tjelesnim i seksualnim ekscesima, na koje su navikli u pomanjkanju svake discipline. Pored to-ga još ih goni strah, da ne izgube namještenje, ono što im je za život potrebno, svoju uštednju, svoj imetak. Ne mo-gu zadovoljiti svoju težnju za sigurnošću, koju svaki od nas nosi u sebi. Unatoč sviju socijalnih osiguranja boje se za svoju budućnost. Oni, koji uopće mogu da misle, po-staju nezadovoljni,
A ipak ne možemo osporiti činjenicu, da se je opće zdravstveno stanje poboljšalo. Ne samo da je spao morta-litet, i svaki je pojedinac postao ljepši, veći i snažniji. Dje-ca izrastu mnogo veća od roditelja; obilna dobra hrana i tjelovježba podigle su tjelesnu veličinu i snagu mišičja. Najbolji gimnastičari na internacionalnim natjecanjima če-sto dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država. U sportskim teamovima američkih univerza ima mnogo ljudi, koji pret-
40
T r eb a nam b olj e znanje o č ovjeku
stavljaju zaista prekrasan tip čovjeka. Današnji odgojni sistem djeluje onamo, da se kosti i mišice najodličnije raz-vijaju. Bilo je suđeno Americi, da proizvede najkrasnije čovječje oblike antikne ljepote. Ovi ljudi, medutim, koji se ističu u raznim sportskim granama i uživaju sve predno-sti današnjeg života, ne žive duljim životom od svojih pre-daka, možda i kraće. Izgleda, da je spala njihova otpor-nost protiv tunora i briga. Kao da su očevi ove nove gene-racije, vikli prirodnoj tjelovježbi, oskudici i vremenskim nepogodama, bili tvrđi i sposobniji za trajne napore od na-ših današnjih atleta. Znamo, da djeca sa modemim odgo-jem trebaju mnogo sna, dobru hranu i sređen život. Nji-hov je živčani sistem nježan, ne podnose oni ni život u ve-likim gradovima, sputan uredski rad, poslovne brige, pa niti obične kubure, što ih donosi život. Vrlo često dolazi do potpunog sloma. Bit će da svi ovi triumfi higijene, medici-ne i modernog odgoja ipak nisu tako potpuni, kako nam ih hoće prikazati.
Treba se uostalom pitati, nije li ovo veliko opadanje mortaliteta u dječjim i mladenačkim godinama u neku ru-ku čak nepoželjno. Oni slabi prolaze jednako kao i jaki, te prirodni probir ne igra više nikakve uloge. Nema čo-vjeka, koji bi mogao pretskazati, kako će izgledati buduć-nost jedne rase, koju liječnici toliko čuvaju i paze. Istreb-ljuje se doduše dječji proljev, tuberkuloza, difterija, tifus, ali su na njihovo mjesto nadošle druge bolesti. Pored toga se zapažaju bezbrojni slučajevi živčanih i duhovnih pore-mećenja. Ima država, gdje broj bolesnika po lječilištima za živčana oboljenja prelazi ukupni broj svih bolesnika po ostalim bolnicama. Izgleda, da se broj oboljelih od živča-nih smetnja i intelektualne slabosti jednako povećao, kao i broj umobolnih. A ove su bolesti najjači uzročnici bijede pojedinaca i porodičnih rasula. To duhovno nazadovanje još je za kulturu opasnije od zaraznih bolesti, kojima su higijeničari i liječnici do sada isključivo posvećivali svu svoju pažnju.
41
C arr el: Č ov j ek — n e po znanic a
U Sjedinjemm Američkim Državama utrošene su do-duše silne svote oko zbrinjavanja djece i odgoja omladine, pa ipak izgleda, da intelektualna elita nije postala mnogo-brojnijom. Bez sumnje se zapaža veća izobrazba i kultura — bar spolja — i to kod obiju spolova. Porasla je želja za knjigom. Kupuje se više knjiga i časopisa, nego nekada. Veći je i broj onih, koji se zanimaju za nauku, književnost i umjetnost; samo što ovi u glavnome traže najniže lite-rarne tvorevine i najmilije su im imitacije znanosti i umjet-nosti. Kako vidimo, sveukupna odlična higijena kod odgo-ja djece i sva briga, koja im po školama posvećuje, nije uspjela da pridigne intelektualnu i moralnu razinu. Bit će, da ima neka opreka između tjelesnog i duševnog razvoja djece. Ta mi još ni ne znamo, da li je postizavanje većeg rasta unutar jedne rase za nju povoljan napredak — kako se to danas drži — ili pak degeneracija. Bez sumnje se djeca osjećaju bolje u školama, gdje se ne vrši pritisak na njihovu volju, gdje smiju da uče isključivo ono, što ih zanima') i gdje ih se ne primorava na neku pažnju, koja bi od njih iziskivala naprezanje razuma i volje. Kako među-tim izgledaju plodovi takvog odgoja? Čovjek moderne civi-lizacije odlikuje se u prvom redu priličnom poduzetnošću, koja je sva upravljena na praktičnu stranu života, nada-lje velikim neznanjem, nekom naročitom promućurnom in-teligencijom i najposlije duhovnom slabošću, koja ima za posljedicu bezuslovno podvrgavanje utjecaja one okoline, u kojoj se on slučajno nalazi. Izgleda, da i snaga razuma popušta tamo, gdje je karakter oslabio. To slabljenje može biti uzrok činjenici, da se ova duhovna sposobnost tako napadno gubi u Francuskoj, tamo gdje je vladala naro-čita bistrina luna. Prosječna intelektualna razina u Sjedi-njenim Državama ostala je niska kakva je i bila, ma kolir ko se povećao broj škola i sveučilišta.
*) To se naravskl qdnosl na amerlčke školske prilike. Op.
prev.
42
T r eb a nam b olj e znanje o č ovjeku
Čini se, da moderna civilizacija nije sposobna da pro-izvodi Ijude nadarene maštom, oštrim razumom i smje-lošću. Gotovo u svim zemljama ponestaje intelektualne 1 moralne snage kod ljudi odgovornih za javne poslove. Or-ganizacije na polju novčarstva, industrije i trgovine zau-zele su gigantske razmjere. Na njih utječe ne samo situ-acija vlastite zemlje, nego i prilike, koje vladaju u susje-dnim državama i po čitavom svijetu. Kod svih naroda na-stupaju naprasni gospodarski i društveni preokreti, gotovo se svagdje živo prepiru oko postojećeg oblika vladavine. Velike demokracije stoje pred strašnim problemima, koji zadiru u jezgru njihove biti, a kojih je rješenje neodgo-divo. Vidimo, kako unatoč neizmjernih nada, koje su svi Ijudi u njih ulagali, one nisu dale takvih muževa, koji bi bili dovoljno mudri i smjeli, da vode čovječanstvo opasnom njegovom stazom. Čovjek, kao živo biće, nije rastao i ra-zvijao se onom brzinom, kojom je njegov mozak proizvo-dio ideje za razna nova uredenja i ostvarivao ih. Današnji narodi ugroženi su u prvom redu nesposobnošću svojih vo-da u intelektualnom i moralnom pogledu, kao i njihovim neznanjem.
Na kraju moramo biti načisto o tome, kakvo će djelo-vanje imati moderna životna zbivanja na budućnost čita-ve naše rase. Od strane žena već smo dobili posve jasan odgovor na promjene dosadašnjih običaja i navika: broj porođaja mahom je spao. Ta pojava zapažena je najra-nije i najozbiljnije u onim društvenim slojevima i u onih naroda, koji su se prvi koristili napretkom izgrađenim, bi-lo posredno ili neposredno, na naučnoj bazi. Samovoljna nerodnost ne znači ništa nova u povijesti čovječanstva, če-sto već je zapažena za stanovitih epoha nekadašnjih kul-tura. Simptom je klasičan i znamo mu značenje.
Iz svega toga vidljivo je, da su nadasve duboko upli-visale na nas promjene naše okoline, koje su nadošle iz naučno-tehničkih razloga. Iznenađuju nas učinci: štošta je ispalo posve drugačije, nego li smo se nadali i s pravom
43
C arr el: Č ov j ek — n e po znanic a
očekivali — ta sve moguće poboljšice dane su ljudima, po-gledom na stanovanje, ishranu- odgoj i duhovnu njegu. Kako li je moglo doći do rezultata tako oprečnog našem očekivanju?
5
Na to bi se mogao dati vrlo jednostavan odgovor: moderna civilizacija je zapala u krizu zato, što za nas nije podesna. Nastala je mimo svakog poznavanja naše prave prirode. Rodila se iz slučajnosti, do kojih su nas dovela naučna istraživanja, iz čovječjih težnja i iluzija — sači-njena iz snova naših želja. Iako smo tu civilizaciju izgra-dili vlastitim svojim snagama, ona nije skrojena na našu mjeru.
Očigledno je, da znanost ne prosljeduje nikakav plan. Njen napredak odvisan je o slučajnostima, kao što je ro-đenje genijalnih ljudi, njihovo duhono ustrojstvo, smjer, kojim ih vode njihove težnje za saznanjem. Nipošto je na njenom putu ne goni želja, da popravi stanje čovjekovo. Otkrića, koja su prouzrokovala industrijsku civilizaciju, izražaj su naučenjačkih fantazija i intuicija, kao i onih okolnosti, koje su više-manje slučajno upravljale putevi-ma tih naučenjaka. Kad bi Galilej, Newton ili Lavoisier bili upotrijebili svoje intelektualne snage za proučavanje tijela i čovječje svijesti, naš bi svijet danas vjerojatno bio drugačiji. Ljudi od znanosti ne znaju, kamo ih vodi njihov put, Tu je u pitanju slučajnost, protančano neko djelova-nje razuma, jedna vrsta vidovitosti. Svaki je od njih svijet za sebe, kojim upravljaju posebni njegovi zakoni. Stvari, koje su za druge prikrivene mrakom, njemu s vremena na vrijeme budu jasne. Đo otkrića se u glavnome dolazi bez prethodnog znanja o njegovim posljedicama. Ipak su baš te posljedice napravile u svijetu revoluciju i od naše civili-zacije ono, što ona danas jest.
Iz bogatstva znanosti odabrali smo izvjesne dijelove. Na taj naš izbor ni ukoliko nisu uplivisala pitanja viših
44
T r eb a nam b olj e znanje o č ovjeku
probiti za čovječanstvo, već smo kod toga naprosto pro-sljedivali put, kojim su nas vodile prirodne naše sklono* sti. Po uspjeh novih pronalazaka odlučni su faktori kao što je princip što veće koristi uz što moguće manji napor, nadalje veselje, koje nam pruža brzo pokretanje, promjena i udobnost svake vrsti i, na kraju krajeva, potreba da bje-žimo sami od sebe. Ali se još nitko nije pitao, kako ćemo mi da izdržimo strahovitu ubrzanost životnog ritma, koja je rezultat brzih prometala, telegrafa, telefona, modernih ra-dnih metoda, strojeva za pisanje i računanje, te kojekakvih mašina, koje su preuzele na sebe doskorašnje tegobe oko kućanskih poslova. Ova sklonost, koja je navela čovjeka da bez daljnjega prihvati i upotrebljava aeroplan, automobil, kino, telefon, radio i — u najbližoj budućnosti — televi-ziju, toliko je prirodna, kako je bila prirodna ona sklonost naših predaka u mračnoj prošlosti, koja ih je navela na uživanje alkoholnih pića. Grijanje kuća pomoću pare, elek-trično osvjetljenje, biološko moralizovanje, preobražava-nje hrane kemijskim putem, sve smo te novotarije prihva-tili zato, što su one prijatne i udobne. No nimalo se pri tom nije vodilo računa o njihovom djelovanju na ljudska bića.
Kod uvodenja industrijalizacije posvema se smetnulo s uma, kakav će utjecaj imati tvornica na fiziološko i du-hovno stanje radnika. Moderna je industrija bazirana na principu maksimalne proizvodnje uz minimalni potrošak, imajući u vidu, da jedan individuum, odnosno jedna grupa ljudi mora da zgrne koliko god je moguće više novaca. Na taj način ona se razvijala, a da nitko nije vodio računa o pravoj prirodi onih ljudskih bića, koja rade oko pogona tih strojeva, ili o djelovanju neprirodnog načina života u tvornicama na njih i na njihovo potomstvo. Veliki su gra-dovi izgrađeni bez obzira na nas ljude. Oblik i veličina oblakodera bazirani su na želji, da se izvuče maksimum dohotka iz svake kvadratne stope tla i da se stanarima da-du na upotrebu takve kancelarije i stanovi, koji će odgo-
45
C arr e l: Čov j ek — nepoznanica
varati njihovom ukusu. Ovo je dovelo do stvaranja gigant-skih zgrada, u kojima se na jednome mjestu nagruvala sva sila ljudskih bića. Civilizovan svijet naime voli taj način života. Uživajući u udobnosti i banalnom luksusu ovako-vog stanovanja, Ijudi i ne primjećuju, kako su lišeni mo-gućnosti da udovolje bitnim svojim životnim potrebama. Jedan se moderan grad sastoji od glomaznih zgrada i mrač-nih tijesnih ulica, koje su napunjene benzinskim parama, ugjenom prašinom i otrovnim plinovima, bjesomučnom bu-kom autotaksa, kamiona i teretnih kola te besprekidnom gužvom i jurnjavom svjetine. Sve ovo, bez sumnje, nije bilo smišljeno za dobro stanovnika.
Trgovačka reklama takoder u velikoj mjeri upliviše na naš život. Svrha njenog djelovanja u javnosti nipošto nisu interesi konzumenata, već isključivo interesi njenih izvikivača. Uspjelo joj je, primjerice, uvjeriti javnost, da je bijeli hljeb bolji od tamnoga. Na to se započelo sve in-tenzivnije prosijavanjem brašna, dok ono na taj način nije na kraju bilo lišeno svog najvrednijeg sastava. Takav po-stupak naime omogućuje konzerviranje brašna na dulje vrijeme, a pored toga još olakšava posao oko pravljenja hljeba. Tako mlinari i pekari zaraduju više para, dok po-trošači gutaju neki bezvrijedni proizvod, vjerujući pri tom 11 njegovu apsolutnu vrijednost. U predjelima, gdje je hljeb najglavnija hrana, narod sve više i više degenerira. Silne se svote bacaju u reklamne svrhe sa rezultatom, da su ci-vilizovanom čovjeku postali neophodno potrebni razni ishrambeni i ljekarnički proizvodi, koji se troše u velikim količinama, a koji su u najmanju ruku beskorisni,, često čak i štetni. Uslijed takvih okolnosti u modernom je svijetu za-uzela vodeću ulogu halapljivost onih ljudi, koji idu za tim, da robu, kojom trguju, učine neophodno potrebnom za sva-koliku javnost.
Pa ipak nije sva propaganda, koja upravlja našim na-činom života, uvijek proizašla iz sebičnih namjera; nisu uvijek bili po srijedi novčani interesi pojedinaca ili poje-
46
T r eb a nam bolje znanje o čovjeku
dinamičnih skupina, već je ona zaista imala u vidu sveopće dobro. Unatoč tome može njeno djelovanje podjednako da bude štetno, ako dolazi od strane ljudi, čija je predo-džba o čovjeku kriva ili nepotpuna. Smiju li, primjerice, li-ječnici propisivati posebnu hranu — a to oni čine vrlo če-sto — s namjerom da ubrzaju rast malene djece? U tome slučaju njihov je postupak baziran na nedovoljnom pozna-vanju predmeta. Zar da su veća i krupnija djeca bolja od sitne? Inteligencija, okretnost, hrabrost, otpornost protiv bolesti odvise o drugim faktorima nego li tjelesna težina. Odgoj škola i univerza ima prvenstveno u vidu vježbanje memorije i mišica, usvajanje izvjesnih društvenih forma i obožavanje sporta. Mogu li ove discipline dostajati mo-dernim Ijudima, kojima bi u prvome redu trebala duhovna i živčana uravnoteženost, sposobnost zdravog rasudivanja, smjelost, moralna hrabrost i izdržiljovst? Zašto higijeni-čari postupaju tako, kao da ljudi mogu da podliježu samo zaraznim bolestima, a znamo kako su istovremeno podvrgnu-ti živčanim i duhovnim oboljenjima i slabljenju uma? Ma da liječnici, pedagozi i higijeničari nadasve požrtvovno ulažu svoj trud za dobrobit čovječanstva, oni na taj način ipak nikada ne će dostići cilja. Trude se naime oko nekih shema, u kojima je sadržan tek jedan dio realnosti. To isto vrijedi i za sve one, koji su čovječje biće iskonstruirali po svojim željama, osnovama ili doktrinama. Takvi teore-tičari onda stvaraju civilizacije, koje — iako namijenjene čovjeku — pristaju samo uz neku nepotpunu ili iznakaženu predodžbu o njemu. Ništa ne vrijede upravni sistemi, koje su izmislili samo doktrinari: principi Francuske revolucije, vizije Marxa i Lenjina mogu se primijeniti samo na ap-straktnoga čovjeka. Treba biti načisto o tome, da su još nepoznati zakoni, koji upravljaju međusobnim odnosima ljudi. Sociologija i ekonomija tek su znanosti, koje samo naslućuju — to će reći pseudoznanosti.
Prema tome izgleda, da svijet koji nas okružuje, a koji je čovjeku stvorila znanost i tehnika, nije za njega
47
C arr el: Č ov j ek — n e po znanic a
podesan, i to s razloga, što je takav svijet konstruiran na-sumce, bez obzira na pravu prirodu čovjeka.
6
Ukratko: znanosti koje se bave mrtvom materijom, silno su napredovale, dok su one koje se bave istraživa-njem živih bića, zastale u početnom stadiju. Uzroci za to sporo napredovanje biologije jesu prilike, pod kojima čo-vjek živi, zatim neprodornost životnih fenomena i ustroj-stvo našeg razuma, koji nadasve voli mehaničke konstruk-cije i matematičke apstrakcije. Primjenjivanje naučnih pronalazaka preobrazilo je naš materijalni i duhovni svijet. Ova preobraženja duboko su utjecala na nas, pa je njihov učinak bio nepovoljan s razloga, što su ona nastala bez ob-zira na našu prirodu. Našim nepoznavanjem samoga sebe dali smo mehanici, fizici i kemiji vlast, da samovoljno i slijepo vrši promjene dotada uobičajenih životnih oblika.
Čovjek bi morao da služi kao mjerilo u svakom pogle-du. Medutim on je, naprotiv, stranac u tom svijetu, kojega je sam sebi stvorio. U pomanjkanju praktičnog znanja o vlastitoj svojoj prirodi bio je nesposoban, da taj svijet or-ganizira za svoje prave potrebe. I tako okolnost da su na-uke o mrtvim tvarima tako daleko prestigle znanosti o živim bićima, znači jednu od najvećih katastrofa, što su se ikad svalile na čovječanstvo. Okolina, stvorena našim razumom i našom invencijom, ne odgovara ni veličini ni liku čovje-kovom. Nesretni smo, propadamo i duhovno i moralno. I upravo one ljudske grupacije, one narodnosti, kod kojih je industrijska civilizacija dosegla najviši stepen razvitka, najviše su oslabile. Vraćaju se u barbarstvo velikom brzi-nom, a da toga i same ne primjećuju. Bez obrane su od neprijateljskih snaga, kojima ih je nauka okružila. Naša kultura — kao i sve one koje su njoj prethodile — zaista je stvorila takve životne uslove, koji, iz nekih još sasvim nepoznatih razloga, čine život kao takav za nas nemogu-ćim. Mdra i jadi stanovništva modernih gradova posljedice
48
T r tb a nam bolje znanje o čovjeku
su političkih, ekonomskih i socijalnih uređenja, no prije svega vlastite njihove nemoći. Svi smo mi žrtve nerazmjer-ne zaostalosti životnih nauka za onima o mrtvoj materiji.
Tome bi se zlu u prvome redu moglo doskočiti pro-dubljavanjem našeg znanja o samima sebi. Takvo znanje dalo bi nam mogućnost da dokučimo razloge, s kojih me-hanizam modernog života djeluje štetno na naše tijelo i našu dušu. Naučili bismo, kako da se uspješno prilagodi-mo našoj okolini, kako da je mijenjamo kad bi revolucija postala neizbježnom, na koji način da ispoljimo pravu na-šu prirodu i sve naše sposobnosti, pokazalo bi nam i put, kojim treba poći da bismo ih priveli u djelo; naišli bismo na uzroke naše fiziološke malaksalosti, naših moralnih i intelektualnih oboljenja. Ovo je, ukratko, jedini način kakc da se upoznamo s neumoljivim zakonima naših organskih i duševnih činidaba, da naučimo razliku izmedu stvari za-branjenih i dopuštenih, da budemo načisto o tome, kako nam nije slobodno da prema svojoj fantaziji mijenjamo ni svijet oko sebe, ni vlastiti naš ,,ja". Otkako je moderna civilizacija uništila uvjete za prirodan način života, naj-potrebnijom od svih nauka postala je nauka o čovjeku.
4
49
DRUGO POGLAVLJE
D ru g o poglavlje
NAUKA 0 ČOVJEKU
1. Neophodan je valjan izbor među oprečnim podacima, što ih imamo o čovjeku. Bridgmanova „definicija postupka". Kako da se ona primijeni na živa bića. Zbrka pojmova . Valja odbaciti fi-lozofske i prirodoslovne sisteme. Naslućivanja. 2. Potrebno je da obuhvatimo čovjeka kao cjelinu. Svakom aspektu valja posvetiti primjerenu, a ni-jednom naročitu pažnju. Jednostavne pojave ne-maju prednosti pred komplikovanima. Ne smije-mo previđati činjenice, kojima ne znamo značenja. Čovjek svojom cjelovitošću potpada pravorijeku prirodnih nauka. 3. Nauka o čovjeku važnija je od ostalih prirodnih nauka. Njen analitički i sin-tetički karakter. 4. Za analizu čovjeka potreban je rad po raznovrsnim tehnikama. Pomoću tih tehnika stvoreni su tijelo i duša, struktura i funk-cije. Tijelo je rasparčano u mnogo dijelova. Spe-cijalisti. Treba nam naučenjaka nespecijalista. Kako da se unaprijedi biološko istraživanje čovje-ka? 5. Tehničke teškoće pri istraživanju čovjeka. Možemo upotrijebiti životinje s visokom inteli-gecijom. Kako da se udese dugotrajni eksperi-menti? 6. Kako ima da izgleda praktička sinteza sviju postojećih podataka o čovjeku?
53
Carr el: Č ovj ek — nepoznanica
C^udnovato je ovo naše neznanje, kad je u pitanju naš vlastiti ,,ja". Ono naime ne potiče iz okolnosti, što bi bilo teško pribaviti nužne podatke ili što bi ti podaci bili manj-kavi, netočni. Uzrok našem neznanju naprotiv leži u neo-bičnom obilju i zbrci svih podataka, što ih je čovječanstvo sabralo vjekovima, ispitujući svoju vlastitu prirodu. Jedan je razlog i u tome, što je znanost radi proučavanja ljudskog tijela i duše čovjeka rascijepala u bezbroj pojedinačnih dijelova. Sve znanje, koje se time postiglo, velikim dije-lom nije bilo iskorišćeno, a zapravo se nije ni dalo iskori-stiti. Jalovost se njegova zrcali u mršavim klasičnim ap-strakcijama, u pustim shemama, koje služe kao osnova me-dicini, higijeni, pedagogiji, sociologiji i politčkoj ekono-miji. Pa ipak je u tom silnom mnoštvu definicija, zapaža-nja, doktrina i snova, koje sveukupno pretstavlja ljudsko prezanje za saznanjem svoga ,,ja", zakopano čitavo blago mnogobrojnih živih istina. K našim naučnim i filozofskim sistemima i spekulacijama pridolaze pozitivni rezultati stečeni iskustvom minulih generacija, sva sila opažanja, koja je iznio čovječji duh, ili, dogodice, naučna tehnika. Na nama je, da iz tog šarenila pametno biramo.
Medu mnogobrojnim definicijama o čovječjem biću neke su puste logične konstrukcije našeg uma i nikad u svijetu ne ćemo naići na biće, koje bi njima odgovaralo. Neke su opet samo jednostavni rezultat naših iskustava. Bridgam je ove posljednje nazvao „definicijom postupka". Takva je definicija u stvari istovjetna sa samim postupkom odnosno nizom postupaka, koje smo morali izvršiti, da bi-smo mogli izgraditi konačnu definiciju. Odista je nemo-guće postići bilo kakvo pozitivno znanje bez pomoći stano-vite neke tehnike, nekog fizikalnog ili duhovnog postupka. Kad kažemo, da je neki predmet dugačak jedan metar, onda to znači, da je njegova duljina jednaka duljini je-dnog drvenog ili metalnog štapa, kojeg dimenzija opet od-
54
Nauka o čovjekt
govara onoj dimenziji, što je ima jedinica metarske mjere, pohranjene u pariškom Međunarodnom uredu za težinu i mjeru. Bez svake je sumnje, da mi zaista znamo samo one stvari, koje možemo dokučiti posmatranjem. Kako vidimo iz gornjeg primjera, za nas je pojain duljine istovjetan sa mjerilom te duljine. Đefinicija o stvarima, kaže Bridgam, koje leže van dohvata našeg eksperimentiranja, ne značo uopće ništa. Prema tome je besmisleno postavljati takva pitanja, koja istovremeno ne otkrivaju mogućnosti jednog postupka za njihovo riješenje.
Točnost bilo kakve definicije zavisi o točnosti postup-ka, kojim smo se služili u svrhu stvaranja te definicije. Ako definiramo čovjeka kao biće, sastavljeno od materijalne tvari i duha, takva je tvrdnja besmislena. Odnos naime iz-medu duhovne i tjelesne materije zasada uopće još nije na dohvatu naučnog eksperimentiranja. Ali kad kažemo, da je čovjek organizam, u kome se očituju fizikalno-kemij-ske, fiziološke i psihičke energije, mi smo o njemu dali je-dnu „definiciju postupka". Kako biologija, tako i fizika donosi definicije, koje će uvijek ostati stvarne i moraju da nam služe kao temelj znanosti, a koje su vezane uz izvjesne neke metode promatranja. Tako je primjerice da-našnja predodžba o stanici mozgovne kore, o njenom ti-jelu u obliku piramide, o dendritičkim procesima, koji se u njoj zbivaju, rezultat metoda, što ih je uveo Ramon y Cajal. Ovo je jedna definicija postupka, koja se može izmi-jeniti samo u koliko bi se naišlo na nove, savršenije metode. No bez svake vrijednosti i značenja je tvrdnja, da su moz-govne stanice sijelo naših duhovnih procesa, budući da je posve nemoguće utvrditi stvarno zbivanje duhovnih proce-sa unutar samih mozgovnih stanica. Definicije postupka jedina su čvrsta osnova, na kojoj možemo dalje graditi. Iz golemog skupa podataka, što ga imamo o našem ,,ja", treba da odaberemo one, koji su u skladu sa svime što po-stoji u prirodi, a ne da se držimo umjetnih tvorevina na-šeg duha.
55
C arr el: Č ov / e k — nepoznanica
Među definicijama o čovjeku ima, kako znamo, takvih, koje se odnose isključivo na njega, opet drugih, koje obu-hvaćaju sva živa bića, dok su treće nastale na bazi kemij-skog, fizikalnog i mehaničkog gledanja. Ima toliko siste-ma, po kojima se izgrađuju definicije, koliko i slojeva u organizaciji žive materije. Na stepenu elektronskih, atom-skih i molekularnih struktura, kakve postoje i u čovječjem tkivu i drveću, kamenju ili oblacima, treba upotrebljavati pojmove kao što su: prostorno-vremenski kontinuum, ener-gija, sila, masa, entropija, pa osmotički pritisak, električni naboj, kapilarnost, prodornost, difuzija. Tek na razini onih tvarnih skupina, koje su veće od molekula, javljaju se nužno pojmovi kao micela, disperzija, apsorpcija i floku-lacija. A kad je riječ o molekulama, koje su svoje skupine izgradile iz tkiva stanica, ujedinjenih tu u svrhu izgradnje organa i organizama, valja nam pored već spomenutih de* finicija uvesti još one o kromozomima, genima, o heredi-tarnosti, prilagođivanju i fiziološkom vremenu, o refliksi-ma, instinktima itd. Ovo su odista temeljni fiziološki poj-movi, koji doduše stoje uporedo sa biokemijskim pojmo-vima, ali se na njih ne mogu svesti. Pored elektrona, ato-ma, molekula, stanica i tkiva postoji jedna cjelina sastav-ljena iz organa, sokova i svijesti, koja stoji na najvišem stepenu organizacije. Za njenu definiciju nisu dovoljni bio-kemijski i fiziološki pojmovi. Treba ih upotpuniti s pojmo-vima s područja psihologije, značajnima po čovjeka, kao što je pojam razuma, pojam moralnog, estetskog i socijal-nog osjećaja. Na mjesto termodenimačkih zakona i zakona o prilagodivanju sad dolazi princip maksimalnog učinka ili užitka pored minimalncg napora, pojam težnje za slo-bodom, za jednakošću itd.
Svaki definicioni sistem možemo ispravno upotrijcbiti samo na području one znanosti, kojoj taj sistem pripada. Fizikalni, kemijski, fiziološki i psihološki pojmovi smiju se primijeniti tamo, gdje je riječ o višem stepenu u izgradnji našeg tijela. Ne smijemo nikako da brkamo pojmove, koji
56
N auk a o čovjek u
oagovaraju jednoj razini razvoja, s pojmovima koje dru-ge razine. Tako je primjerice drugi termodinamički zakon — onaj o rasipanju slobodnih energija — bezuvjetno po-treban za stvaranje definicija na molekularnoj razini, dok je potpunoma bezvrijedan na razini psihološkog razvoja, gdje valja primijeniti princip minimalnog napora za ma-ksimalno zadovoljstvo. Definicije o kapilaritetu i osmotič-kom pritisku nikako ne osvjetljuju probleme, koji se tiču naše svijesti. Pusta igra riječima bilo bi nastojanje, da neku psihološku pojavu protumačimo pomoću termina iz fiziologije stanica ili -iz kvantne mehanike. Ipak su meha-nistički fiziolozi devetnaestog stoljeća i njihovi sljedbe-nici, kojih ima i danas medu nama, počinili takvu pogrje-šku, kad su pokušali da čovjeka prikažu kao jednu čisto kemijsko-fizikalnu tvorevinu. Ovo nedopušteno generali-zovanje rezultata, dobivenih iz dobrih i zdravih eksperi-menata, krivo je razvoju prekomjerne specijalizacije. Ne smijemo da zloupotrebljavamo pojmove, već svakome valja da nađemo pravo mjesto u hijerarhiji nauka.
Zbrka, koja prevlađuje na području nauke o čovjeku, nastala je uglavnome uslijed toga, što se među pozitivnim naučnim faktima vuku ostaci raznih znanstvenih, filozofskih i rcligioznih sistema. U koliko je pojedinac pristaša jednog od tih sistema, za njega će se i slika i značenje konkretnih pojava mijenjati u smislu tog sistema. Čovječanstvo sviju vremena gledalo je sebe kroz stakla, obojena doktrinama, vjerovanjima i iluzijama. Treba nam se osloboditi takvih krivih i nepotpunih predočaba. Odavna je već Claude Ber-nard u svojim djelima ukazao na potrebu, da se svijet oslobodi raznih filozofskih i naučnih sistema, da ih raskine kao teške duhovne verige. Nismo se još domogli takve slo-bode. Biolozi, a pogotovo pedagozi, ekonomi i sociolozi, često su — suočivši se s nekim naročito komplikovanim problemima — podlegli napasti, da stvaraju teorije, od ko-jih bi kasnije čak napravili neke vjerske dogme: svoju. bi
57
C arr el: Č ov j ek — n e po znanic a
nauku ukalupili u kristalne formule, krute poput takvih dogama.
Uslijed tih pogrješaka nailazimo na nezgodne smet-nje u svim naukama. Tako je prepirka između vitalista i mehanista, koju danas ne možemo da shvatimo zbog njene potpune jalovosti, proizašla iz jedne od najznačajnijih i najpoznatijih zabluda. Za vitaliste je organizam stroj, ko-jeg su pojedinačni dijelovi medusobno povezani pomoću faktora, koji nije fizikalno-kemijske prirode. Po tom na-učanju je cjelovitost svakog živog bića rezultat procesa, koji se odvijaju po nekom sasvim samostalnom duhovnom principu, t. zv. entelehiji, što bi otprilike odgovaralo ideji, kojom je rukovoden jedan inženjer, kad izrađuje nacrt za stroj. Taj samostalni faktor nije ni oblik energije, niti pro-izvodi energiju, na njemu je samo da upravlja organiz-mom. Jasno je dakle, da pojam entelehije nije nikakva „definicija postupka", nego samo čist proizvod našeg duha. Ukratko: vitalisti su tijelo smatrali strojem, kojim uprav-lja inženjer imenom entelehija, a nisu kod toga uočili, da je taj inženjer u stvari samo proizvod njihovog razuma. Mehanisti su naprotiv vjerovali, da se sve fiziološke i psi-hološke pojave mogu svesti na fizikalne, kemijske i meha-ničke zakone. Na taj način i oni su izgradili stroj, kome su sami bili inženjerom, baš kao i vitalisti. Poslije toga medu-tim, kako kaže Woodger, posve su zaboravili na eksisten-ciju tog strojarskog inženjera. Ni ova definicija nije osno-vana na postupku. Isti razlozi, s kojih smo zabacili sve ostale sisteme, sile nas dakle, da odbacimo i mehanizam i vitalizam. Istodobno moramo se osloboditi i od onog mora iluzija, zabluda i neispravno uočenih fakata, od krivih pro-blema, kojima se bave slaboumnici iz znanstvenog svijeta; nadalje od lažnih otkrivenja raznih šarlatana i „naučenja-ka", koje izvikuje dnevna štampa. Napustiti treba i sva ona bezvrijedna proučavanja i traganja za bezznačajnim stva-rima iz neprodorne zbrke materijala, kojoj je toliko po-rasla cijena otkako je biološko istraživanje postalo profe-
58
N auka o čov j e ku
sijom, onako kao učiteljsko, svećeničko ili bankovno zva-nje.
Nakon što budemo izlučili i otstranili sve što je su-višno, moći će tek — kao čvrsta osnova znanosti — da nam posluže rezultati ustrajnog rada sviju nauka, koje su se bavile pitanjem čovjeka, kao i sve vrijednosti, koje su nam te nauke dale kao plod svojih iskustava. U povijesti čo-vječanstva na prvi pogled se zapažaju tragovi rada osnov-nih naših energija. Pored pozitivnih opažanja, neoborivih činjenica, nailazimo na mnogo koješta, što nije ni pozitiv-no ni nedvoumno. Ipak se ni takva zapažanja ne smiju sa-svim odbaciti. Ma da je solidna izgradnja nauke moguća jedino na bazi „definicija postupaka", ipak se taj rad ne može zamisliti bez saradnje fantazije, one stvaralačke ma-šte, koja u svojim slutnjama i sanjama nosi klicu budućih svjetova. Nisu dakle izlišna sva ona pitanja, koja, kad ih postavljamo, izgledaju besmislena u očima zdrave naučne kritike, već treba štoviše i da nastavimo s takvim pitanji-ma. Bio bi uostalom i uzaludan trud, kad bismo pokušavali da zaustavimo naš duh u njegovom traganju za svim nemo-gućim i nedokučivim zbivanjima. Čovječja radoznalost jest jedna prirodna potreba, slijep jedan nagon, koji se ne pod-vrgava nikakvim propisima. Naš duh zadire i prevrće sav izvanjski svijet i vlastite svoje dubine, isto tako instinktiv-no i neodoljivo, kao što rakun spretnim svojim šapama mo-ra da istražuje sve najmanje pojedinosti na području svog malenog svijeta. Radoznalost nas goni na istraživanje sve-mira i vuče nas neumoljivo u nepoznate krajeve. Pred njom se gube i nestaju neprohodna brda poput dima u vjetru.
2
Ukazuje se nepobitna potreba za temeljitim proučava-njem čovjeka. Jalovost klasičnih shema učinila je, da mi — unatoč dalekosežnog našeg znanja — nikad nismo s do-voljno jakom prodornom snagom zašli u cjelovitu bit na-šega ,,ja". Nije dakle dosta promatrati čovjeka samo u
59
C arr el: Čovjek^nepoznanica
svljetlu izvjesne historijske periode, pod odredenim nekim životnim uslovima, — treba da ga zahvatimo u potpunoj njegovoj aktivnosti, kako se ona neprikriveno očituje u dnevnom životu, — ili je možda zauvijek ostala u njemu zapretana. U tome ćemo uspjeti samo ako pažljivo razmo-trimo sve učinke naših organskih i duhovnih snaga, kako u sadašnjosti tako i u prošlosti, nadalje analitičkim i sinte-tičkim istraživanjima naše konstitucije kao i našeg odnosa spram okoline, i to podjednako sa fizikalnog i kemijskog, kao i sa duševnoga gledišta. Valja nam poslušati mudri Descartes-ov savjet iz njegovih „Discours de la Methode", koji su napisani za sve one, koji tragaju za istinom: kako predmet našega istraživanja treba raščistiti po potrebi u više dijelova, da tako dobijemo sliku o stanju svakog dijela za-sebno. No nikako pri tome ne smijemo smetnuti s uma, da je takva dioba učinjena po samima nama samo iz tehničke nužde, dok je čovjek kao takav stvarno nedjeljiv.
Ne smijemo nadalje da jedno naučno područje pret-postavimo drugome, jer u najdubljim dubinama našeg ,,ja" sve ima svoje značenje. Nije nam dopušteno da odaberemo i obrađujemo samo ono, što nam se sviđa prema našem o-sjećanju, našoj fantaziji, prema tome kako se naš duh raz-vijao u naučnom i filozofskom smislu. Jedan težak i posve još neosvijetljen predmet ne smijemo da previdimo s raz-loga što je on težak i nepoznat. Valja se služiti svim po-stojećim metodama. Jednako su važne i značajne kvantita-tivne kao i kvalitativne osebine. Jedne relacije nisu više istinite od drugih samo zato, što ih možemo izraziti mate-matičkim jezikom, dok druge ne možemo: Darwin, Claude Bernard i Pasteur, čija se otkrivenja ne mogu prikazati algebarskim formulama, zato nisu bili manji naučenjaci od Newtona i Einsteina. Nije realna vrijednost u jasnoći i je-dnostavnosti. Ona za nas nije uvijek ni shvatljiva, to ma-nje što je poprimila najraznovrsnije oblike. Razna stanja naše svijesti ili postojanje jedne ručne kosti, jedne rane — sve su to pocljsdnako realne stvari. Vašnost neke pojave
60
Nauka o č ovjeku
ne zavisi o lakoći, kojom se na nju u svrhu proučavanja može primijeniti naučna tehnika. Značajna je po svom dje-lovanju na dotični subjekt — na čovječje biće — a nipo< što po tome, kakav dojam o njoj dobiva posmatrač, služe-ći se svojim naučnim metodama. Bol majke, koja je izgu-bila dijete; tjeskoba mistične jedne duše, koju je zaoku-pila „crna noć"; muke čovjeka, koji boluje od raka — sve su to vidljive, realne pojave, iako za njih nemamo mjerila. Potrebno je da se pozabavimo podjednako fenomenima vi-dovitosti kao i onim živčane kronaksije*) ma da se vidovi-tost ne može proizvesti samcvoljno, a niti se dade na bilo koji način izmjeriti, dok naprotiv za mjerenje kronaksije postoji pouzdana i jednostavna metoda. Uočivši dakle sve ovo, služit ćemo se kod naših proučavanja sa svim mogu-ćim sredstvima, s kojima raspolažemo, a tamo, gdje ne po-stoji mogućnost mjerenja, zadovoljiti se prostim promatra-njem.
Događa se, da podajemo nerazmjerno veliku važnost jednim pojavama na račun drugih. Dužnost je naša među-tim, da proučavamo čovjeka u svim njegovim biokemičkim, anatomskim, fiziološkim, metafizičkim, intelektualnim, mo-ralnim, umjetničkim, religioznim, ekonomskim i socijalnim zbivanjima. Svaki specijalista, prema poznatim profesio-nalnim predrasudama, sklon je da vjeruje, kako je on upo-znao cjelokupno čovječje biće, a stvarno je obuhvatio sa-mo jedan sićušan njegov dio. U ovim djelomičnim aspek-tima on hoće da vidi sliku cijeloga čovjeka. Pa ipak je svaki od tih aspekata zahvaćen sasvim samovoljno, po po-trebi, koju je diktiralo vrijeme i moda. Ta moda, kako znamo, podaje veću važnost sad pojedincu, sad društve-noj zajednici, sad fiziološkim nagonima, sad duhovnim zbi-vanjima, sad razvoju mišičja ili razvoju intelektualnih sna-ga, te onom, što je lijepo ili onom što je korisno itd. U to-
*) Kronakslja žlvacž, = vremensko trajanje žlvčanog po-dražaja.
61
Carrel: Č ov j e k — nepoznanica
me je razlog, zašto nam se čovjek pokazuje sa toliko raz-ličitih lica, od kojih ćemo mi odabrati po volji jedno, dok sva ostala kao da i ne postoje.
Druga naša pogreška kod prikazivanja stanja stvari sastoji se u djelomičnom potiskivanju istine. Za to imamo više razloga. U svrhu proučavanja više nam se mile oni si-stemi, koje možemo lako izdvojiti i kojima možemo pristu-piti pomoću jednostavnijih metoda, dok ćemo one kompli-ciranije zabaciti. Naš je um nadalje naročito sklon točnim i definitivnim intelektualnim rješenjima, iz kojih proizlaze sigurni rezultati. Čovjek stoga ne može gotovo da odoli na-pasti, koja ga navodi da predmet svoga istraživanja oda-bere ne toliko zbog njegove važnosti, koliko zbog jedno-stavnosti i jasnoće tehnike, koju iziskuje njegovo prouča-vanje. Stoga se moderni fiziolozi principijelno bave više biokemičkim pojavama kod živih bića, nego li fiziološkim funkcionalnim procesima. Isti je slučaj sa liječnicima, koji više vole da se specijaliziraju u predmetima s lakim i već prokušanim metodama, nego li da se posvete degenerativ-nim bolestima, neurozama i psihozama, kojih proučavanje iziskuje jaku fantaziju i napor oko stvaranja novih meto-da. Pa ipak mora svakome biti jasno, da bi otkriće nekih zakona o organizaciji žive materije bilo važnije od jednog otkrivenja, kao što je primjerice ritam trepuljaka (cilia) na stanicama našeg dušnika. Bez svake bi sumnje bila da-leko veća korist za čovječanstvo u spašavanju od raka, tu-berkuloz?, arterioskleroze, sifilisa i od bezbrojnih nesreća, što ih prouzrokuju živčane i duševne bolesti, nego li što je ima koristi od predanog rada oko proučavanja biokemičkih pojava sokundarne važnosti, koje se pokazuju u toku raz-nih bolest:. Na polju naučnog istraživanja izbrisali smo neka p^tanja i osporili potrebu kao i pravo njihovog riješa-vanja, — napmsto s razloga tehničkih teškoća, na koje bismo naišli kod proučavanja tih pitanja.
Neka se vvlo važne činjenice dogodice potpunoma previdaju. Naš je razum od prirode sklon tome, da odba-
62
Nauka o č ovjeku
cuje sve one stvari, koje ne pristaju na kalup naučnih i fi-lozofskih vjerovanja našega vremena. I učenjaci su napo-sljetku samo ljudi, prožeti predrasudama svoje okoline, te vremena, u kojemu žive. Oni su spremni da vjeruju, kako činjenice, kojima nema objašnjenja pomoću pozna-tih i priznatih teorija, naprosto i ne postoje. Proučavanje duhovnih funkcija zanemareno je za one vremenske peri-ode, kada se je fiziologija smatrala istovjetnom sa fizikal-nom kemijom, — za periode Jacques-a Loeba i Baylissa. Tada se nitko nije zanimao za psihologiju i duhovne smet-nje. A danas su naučenjaci, proučavajući fiziološke pro-bleme, zaokupljeni isključivo fizikalnim, kemijskim i bio-kemičkim predodžbama, pa su za njih telepatija i ostali metafizički fenomeni uvijek još puste iluzije. Ne će da znaju ni za mnoge neosporne činjenice, u koliko one nisu u skladu s priznatim i potvrđenim teorijama. Te su teško-će i razlogom, što nam do danas nije uspjelo da sakupimo i popišemo veći broj činjenica, koje bi nam mogle poslužiti kao vodič u našem nastojanju oko boljeg poznavanja čo-vječjeg bića. Stoga treba da se vratimo k onom naivnom gledanju svoga „ja", — ne odbacujući ništa i prikazujući naprosto ono, što vidimo.
U prvi mah moglo bi da izgleda, kao da se znanstvene metode ne daju primijeniti kod proučavanja svih naših energija. Posve je razumljivo, da mi kao posmatrači nismo sposobni da pratimo ličnost čovjekovu na svim područji-ma, u koja ona zadire. Ne može naša naučna tehnika da zahvati stvari, koje nemaju dimenzija, kojima se ne može izmjeriti težina. Doseći će jedino ono, što postoji u prosto-ru i vremenu, a da ne postoji mogućnost, da bismo njiho-vom pomoći mogli da mjerimo takoder taštinu, mržnju, lju-bav, ljepotu ili snove učenjaka, inspiraciju pjesnika ili mi-stičko uzdizanje duše spram Boga. Ali možemo vrlo lako ustanoviti i prikazati fiziološke strane i vidljive materijal-ne posljedice raznih ovih psiholoških stanja. Duševne i du-hovne snage, koje za naš život zaista mnogo znače, očituju
63
Carrel: Č ov j e k — nepoznanica
se naročitim držanjem, djelima i načinom ophođenja s bliž-njima. Jedino na toj osnovci omogućena su istraživanja moralnih, estetskih i mističkih funkcija po naučnim meto-dama. Predleže nam još iskazi onih ljudi, koji su se već bili zaputili u ova gotovo sasvim nepoznata područja, ali riječi, kojima oni daju izražaja svojim doživljajima, mogu samo još većma da nas zbune. Nema jasnih definicija za zbivanja, koja naš razum ne može da dohvati. Ali se ni-pošto ne smije tvrditi, da s razloga, što za neke stvari ni-smo našli objašnjenja, one ne mogu da postoje. Pećine, koje ne vidimo ploveći gustom maglom, ipak su tu, a s vre-mena na vrijeme iz bijele se magle izdižu njihove mračne silhuete, da ih za čas opet u njoj nestane. Ispravna je po-redba ove pojave s mutnim vizijama jednog umjetnika, a pogotovo s onima velikih mistika. Sva takva zbivanja ne-dokučiva su našim naučnim metodama, pa ipak vidljivim znakom obilježavaju onoga, koji ih proživljava. Tako na-uka neizravnim putem dolazi do saznanja o „duhovnom svijetu", u koji je — kako samo ime kaže — ulaz zabra-njen. Čovjek pak prema čitavom svom ustrojstvu može da se voljko osjeća jedino unutar onih granica, koje su utvr-đene pravorijekom naučnih postupaka.
3
Promotrimo li kritički sve podatke, do kojih smo do-šli istražujući čovjeka, vidjet ćemo, da posjedujemo mno-štvo pozitivnih objašnjenja. To nam daje mogućnost, da sastavimo potpun popis čovječjih energija. Takav bi popis omogućio izgradnju novih shema, koje bi bile bogatije od onih klasičnih; ali sam popis ipak ne bi naročito pripomo-gao napredovanju našeg znanja. Od nas se traži više: traži se, da zaista izgradimo jednu nauku o čovjeku. Takva bi znanost pomoću svih poznatih nam metoda omogućila is-crpljivije proučavanje unutrašnjeg našeg života i dovela bi nas do spoznaje, da u svakom dijelu našeg ,,ja" valja gle-dati samo funkciju jedne nedjeljive cjeline. Da bi nam us-
64
N auk c o čovjeku
pjela izgradnja te nauke bilo bi potrebno da — bar kroz neko vrijeme — ne posvećujemo našu pažnju tehničkim pronalascima, a do neke izvjesne granice niti klasičnoj hi-gijeni ni medicini, — ukratko, da prestanemo sa čisto nia-terijalističkim gledanjem na naš život. Svakome je stalo do toga, da podigne stepen svog blagostanja i svoje udob-nosti, no nitko ne shvaća, koliko je nužno, da se unaprijedi i strukturalna, funkcionalna i duševna kakvoća svakoga po-jedinca, — da je jednako potrebno zdravlje duha i osje-ćajnoga života, moralna disciplina i razvoj spiritualnih sposobnosti, kao što je važno takoder tjelesno zdravlje i o-čuvanje od zaraznih bolesti.
Od samoga daljnjega gomilanja tehničkih izuma ne možemo se nadati pomoći u tome smjeru. Bilo bi možda čak od potrebe, da se i u fizici, astronomiji i u kemiji nešto manje osvrćemo na nova otkrića. Doauše nam čista znanost kao takva ne će nanijeti štete, ali nam ta čista znanost po-staje cpasna u času, kad njena ljepota opsjeni naš um i zagospoduje njime u toj mjeri, da misao postane robom mrtve materije. Vrijeme je već, da se čovjek pozabavi naj-zad i sam sa sobom, te s uzrocima svoje moralne i intelek-tualne nesposobnosti. Što će nam sve veća udobnost, luk-sus, ogromnost i komplikovanost naše civilizacije, kad smo preslabi da je upotrijebimo za naše dobro? Ne vrijedi za-ista truditi se oko izgrađivanja jedne životne forme, koja donosi sa sobom demoralizaciju i uništavanje najplemeni-tijih elemenata, svojstvenih velikim rasama. Bilo bi dakle za nas bclje, kad bismo posvetili veću pažnju samima sebi, namjesto da ulažemo napore u građenje sve moćnijih oce-anskih brodova, udobnijih automobila, jeftinijih radio-apa-rata ili dalekozora za istraživanje svemirskih maglica. Ka-kav stvarni uspjeh možemo da polučimo time, što nam uz-duhoplovna tehnika omogućuje, da stignemo u Evropu ili Kinu za nekoliko sati? Je li nužno, da se proizvodnja bes-prekidno pojačava, — u svrhu da bi svijet neprestano ku-povao sve više suvišnih stvari? Izvan svake je sumnje, da
5
65
Carr el: Č ov j ek — nepozrtanica
mehaničke, fizikalne i kemijske nauke same nisu u stanju da podignu inteligenciju i ćudorede, da nam dadu zdrav-lje, uravnoteženost živaca, sigurnost i mir.
Naša radoznalost i želja za znanjem treba da napusti dosadašnji svoj put, koji je utrlo fizikalno i fiziološko gle-danje, pa da pode novim, duhovnim i spiritualnim smje-rom. Dosad je djelatnost onih nauka, koje se bave čovječ-jim bićem, bila skučena samo na neke, predodžbe o svom predmetu. Tim znanostima nije uspjelo da se otresu karte-zijanskoga dualizma. Savladani mehanističkim duhom, svi su se naučenjaci — kako na području fiziologije, higijene i medicine, tako i u pedagogiji ili političkoj i socijalnoj eko-nomiji — ograničavali u glavnome samo na organsku, hu-moralnu i intelektualnu stranu čovjeka. Za njegov osje-ćajni, moralni i uopće unutarnji život, za njegov karakter, njegove estetske i religiozne potrebe učenjaci nisu baš mnogo marili, a nisu ni pitali za to, pod kakvim se osnovnim uvjetima odvija njegova organska djelatnost ili kako on kao duhovno i duševno biće izgleda u svojim intimnim od-nosima spram svoje okoline. To treba iz temelja da se pro-mijeni. U tu svrhu međutim potreban je rad kako speci-jalista, koji se posvećuju proučavanju pojedinih dijelova našeg tijela i našeg duha, tako i one druge vrste naučenja-ka, koji su u mogućnosti, da upotpune specijalistička ot-krića na taj način, da ih primijene na čovjeka i njegove funkcije u vidu jedne nedjeljive cjeline. Dvostrukim pre-zanjem dakle, prezanjem i s analitičke i sa sintetičke šra-ne, nova će znanost napredovati, dok dode do saznanja o čovjeku, koje će biti i dovoljno potpuno i dovoljno jedno-stavno, da bi moglo poslužiti nam kao osnovica za naš da-Ijnji praktički rad.
4
Čovjeka je nemoguće rastaviti u više dijelova. Onoga časa, kad bismo pojedine njegove organe odijelili jedan od drugoga, on bi prestao da eksistira. Usprkos svojoj ne-
66
Nauka o č ovjeku
djeljivosti, čovjek u sebi krije po više različitih aspekata. Ti su aspekti u suštini samo slike različitih i oprečnih ma-nifestacija od strane čovjeka kao jedinstvene cjeline, kako se zrcale u našim čulima. Čovjeka možemo isporediti s električnom svijetiljkom: djelovanje njene svjetlosti dru-gačije će se očitovati na jednom toplomjeru, drugačije na voltametru, a opet drukčije na fotografskoj ploči ili na Selenovoj ćeliji. Nije nam dana mogućnost, da odjedamput i neposredno shvatimo svu njegovu jednostavnost; pribli-žujemo se samo posredstvom naših čula i raznih naučnih aparata, pa nam se — već prema tome, s kojim se sred-stvom kod istraživanja služimo — njegova djelatnost pri-kazuje sa fizikalne, kemijske, fiziološke ili s psihološke strane. Prirodno je, da se kod analiziranja čovjeka, s ra-zloga njegove mnogostrukosti, moramo da služimo i razli-čitim tehnikama, Budući pako da nemamo drugih moguć-nosti, kako bismo mu se približili i upoznali ga, čovjck u našim očima nužno ispada kao da je mnogostruko složeno biće.
Nauka o čovjeku mora da se koristi svim ostalim nau-kama. U tome i jest jedan od razloga, zašto ona tako spo-ro i tako teško napreduje. Kad primjerice želimo istra-žiti, kakav utjecaj neki fiziološki faktor vrši na jedan osjetljivi individuum, moramo se poslužiti medicinskim, fiziološkim, fizikalnim i kemijskim metodama. Recimo da taj individuum, koga istražujemo, dobiva neku lošu vijest. Taj se psihološki događaj može očitovati u isti mah u du-ševnoj boli, potresu živaca, poremećenoj cirkulaciji, u pa-tološkoj promjeni kože, biokemičkoj promjeni krvi itd. Kad se radi o istraživanju čovjeka, mi smo — i kod naj-jednostavnijih pokusa — prisiljeni da upotrijebimo meto-de i definicije od po više raznih nauka. Ili: mi želimo da na grupi nekih individua proučimo djelovanje stanovite bi-lo životinjske, bilo bilinske hrane. U tu svrhu treba prije svega da upoznamo kemijski sastav ove hrane; zatim fizio-loško i psihološko ustrojstvo, pa naslijedene osebine poje-
67
C arr el: Č ov j ek — ne p o z nanic a
dinih individua; valja nadalje točno da bilježimo sve pro-mjene, koje nastupaju za vrijeme trajanja samog pokusa, kao što su n. pr. promjene u težini, veličini, obliku kostu-ra, mišičnoj snazi, otpornosti protiv bolesti, nadalje pro-mjene fizičkih, kemičkih i anatomskih osebina krvi, stanja živčane uravnoteženosti, inteligencije, hrabrosti, plodnosti, dugovječnosti itd.
Kako vidimo, nema naučenjaka, koji bi mogao sam da savlada sve tehnike, koje su neophodno potrebne pri ispi-tivanju jednog jedinog čovječjeg problema. Oko napretka u nauci o čovjeku treba dakle da se udruže napori najra-zličitijih specijalista. Svaki od njih neka se posveti ispiti-vanju jednoga dijela našeg tijela ili naše svijesti, ili neka proučava njihov odnos spram okolnog svijeta. Prema tome on ima da bude ili anatom ili fiziolog, kemičar, psiholog, liječnik, higijeničar, odgajatelj, svećenik, sociolog ili eko-nom. Svaka specijalizacija opet dovodi do rasparčavanja u sve manje i manje cblasti. Ima specijalista za fiziologiju žlijezda, za vitamine, za bolesti debelog crijeva i bolesti nosa, za odgoj malene djece i za odgoj odraslih, za higi-jenu tvornica i tamnica, za psihologiju individua pojedi-načnih kategorija, za ekonomiju domaćinstava i za ekono-miju seoskih posjeda itd. Ovakva podjela rada omogućila je razvoj posebnih znanosti, koje su za nas sasvim neopho-dne. Kako je zadaća takvog učeujaka-specijaliste da se bavi jednim dijelom znanosti, on je time toliko zaokupljen, da ne možemo od njega ni tražiti, da obuhvati i shvati cje-linu biti čovječje. To se samo po sebi razumije s obzirom na opsežnost svakog pojedinog područja, ali u tome ima izvjesna opasnost. Đogodilo se, primjerice, da je Calmette, specijalista za bakteriologiju, u želji da zaustavi širenje tuberkuloze medu stanovništvom Francuske, sasvim priro-dno propisao upotrebu cjepiva, koje je on pronašao — i ništa drugo. Da je on pored svoje bakteriologije znao ne-što više o higijeni i medicini, bio bi svakako izdao i svrsi-shodne odredbe pogledom na način odijevanja, ishrane,
68
Nauka o čov j e ku
rada i života. Nešto se slično desilo i u Sjedinjenim ame-ričkim državama prilikom organiziranja pučke nastave. Filozof John Dowey uzeo je sebi za zadaću, da popravi odgoj američke djece. Ali su njegove metode bile udešene prema shemama, apstrakcijama, u kojima je on — po pro-fesionalnoj sklonosti — gledao živu djecu.
Još nam je veće štete nanijela specijalizacija liječni-ka. Medicina je rasparčala bolesnog čovjeka u mnogo ma-lenih dijelova, od kojih svaki ima svog specijalistu. Ako se dakle jedan liječnik od prvog početka specijalizirao za jedan jedini sićušni dio čovječjeg tijela, njegovo je po-znavanje ostalih dijelova toliko manjkavo, da on na kraju nije u stanju da pravo shvati niti onaj jedan maleni di-jelak, kome se je specijalno posvetio. Ista je stvar i s pe-dagozima, svećenicima, ekonomima i sociolozima, koji se nisu potrudili, da steknu neko općenito znanje o čovjeku prije nego što su se bili ograničili na specijalnu obradbu jednoga područja. Ukoliko je jedan specijalista veći i slav-niji, utoliko je i opasniji. Naučenjaci, koji su se istakli ve-likim pronalascima ili blagotvornim tekovinama, skloni su vjerovanju, da se njihovo veliko znanje u jednome pred-metu nužno proteže i na mnoga druga područja. Tako se Edison nije žacao da saopći javnosti svoja mišljenja o filozofiji i o religiji. A javnost je sa dubokim poštovanjem primala ova nova saopćenja, uvjerena, da im je sadržina toliko vrijedna i važna kao i sadržina njegovih stručnih pu-blikacija. Na taj se način dogada, da veliki ljudi s jedne strane, radeći u svojoj struci, doprinose napretku kulture, dok s druge strane mogu da budu krivi njenom zastoju. Dnevna štampa često nas usrećuje člancima, u kojima ra-znorazni tvorničari, bankari, pravnici, profesori, liječnici — sve ljudi, čiji je um, uslijed dubokosežne specijaliza-cije u radu, onesposobljen da prima i obuhvaća sve dnevne probleme našega vremena — iznose svoja socijalna, eko-nomska ili naučna gledanja. Ali specijalisti su ipak neop-hodno potrebni modernoj civilizaciji i bez njih joj nema
69
Carrel: Č ov j e k — nepoznanica
napretka. Samo bi valjalo postupati tako, da se rezultati njihovog analitičkog rada ne objave prije no što ih je ne-tko sabrao u jednu sintetičnu cjelinu.
Sinteza te vrsti nikad ne može biti rezultat nekog za-sjedanja specijalista oko zelenog stola. Ona nasuprot mo-ra da bude plod rada jednog jedinog čovjeka, nipošto pa-ko rada čitave jedne skupine ljudi. Nije se još našao od-bor umjetnika, koji bi stvorio jedno umjetničko djeloj ne postoji ni odbor naučenjaka, koji bi bio pronašao nešto ve-lika na polju znanosti. Iz jednog jedinog mozga proizaći će sinteza, koja je toliko potrebna za napredak naše nauke o čovjeku. Od slabe je tu koristi silno ono mnoštvo poda-taka, koje su sabrali razni specijalisti: ta nitko se još nije našao, tko bi samo i pokušao da sredi sav taj gotovi mate-rijal, a da pri tom ne izgubi s vida cjelovitost čovječjeg bića. Ima medu nama mnogo naučnih radnika, no vrlo malo pravih naučenjaka. To stanje stvari nipošto nije skrivila okolnost, što se ne bi našlo dovoljno ljudi, sposobnih za višu intelektualnu djelatnost. Teškoća je u tome, da sin-tetički rad, jednako kao i pronalazački, iziskuje zaista neo-bičnu umnu snagu i fiziološku izdržljivost. Rjedi su snažni duhovi širokih pogleda od onih, koji funkcioniraju točno, ali u skučenim granicama. Lako ćemo naići na valjanog ke-mičara, fizičara, fiziologa, psihologa ili sociologa, no malo ima Ijudi, koji umiju da vladaju i da se služe sa više raz-nih disciplina. Pa ipak ima i takvih. Mnogi od onih nauč-nih radnika, koje su naši naučni zavodi i sveučilišta nag-nali na skučen specijalizovan rad, bili bi možda sposobni da zahvate neki komplicirani predmet, kako u potpunoj cjelini, tako takoder u pojedinačnim njegovim dijelovima. Međutim, danas još općenito uživaju najveći ugled oni naučni radnici, koji su se — odabravši vrlo usko polje rada — sasvim posvetili studiju jednog relativno nevažnog deta-Ija. Veća se važnost pridaje jednom bilo kakvom original-nom radu bez prave vrijednosti, nego li savladavanju ma-terijala čitave jedne znanosti. Ljudi, koji stoje na čelu
70
Nauka o č ovjeku
vsokih škola i njihovi savjetnici nikako ne uočuju činje-nicu, da su nam podjednako potrebni i sintetički i anali-tički duhovi. Kad bismo došli do saznanja o superiornosti takvih intelekata, nestalo bi opasnosti od specijalizacije. Tek tada bi se naime ispravno ocjenjivao detaljan rad u korist cjeline.
Nadmoćni umovi još su više potrebni jednoj znanosti, koja stoji na početku svoga razvitka, nego li takovoj, koja je već došla do svog vrhunca. Da bi netko postao zaista veliki liječnik, mora da ima veću fantaziju, sposobnost pro-suđivanja i inteligenciju, nego što je to potrebno nekome da postane velik kemičar. Naša nauka o čovjeku može sa-mo onda da napreduje, ako se oko nje sakupi dovoljno moćna intelektualna elita. Od mladih Ijudi, koji se posve-ćuju biologiji, tražit će se velike duhovne sposobnosti. Iz-gleda naime, da je došlo do opadanja inteligencije uslijed sve većeg broja radnika na naučnom polju, njihovog cije-panj u pojedinačne grupe, kojih je rad ograničen na samo po jedan predmet — dakle uslijed svekolike prekomjerne specijalizacije. Nesumnjivo će kvalitativno nazadovati sva-ka ljudska zajednica, kojoj je broj sudionika prekoračio izvjesnu granicu. Vrhovno sudište Sjedinjenih Država sa-stavljeno je od devetero ljudi, čije su stručne i karakterne sposobnosti zaista iznad prosjeka. No kad bi se ta institu-cija sastojala od devetstotina ljudi, umjesto njih devet, javnost bi izgubila ubrzo povjerenje naprama najvišem su-dištu u državi i to s potpunim pravom.
Najbolji put k podizanju inteligencije naučnika bio bi taj, da im se smanji broj. A dovoljna bi bila vrlo malena grupa naučnih radnika, da se pokrene i dovede do razvoja nauka o čovjeku, — pretpostavivši svakako, da to budu Ijudi sa stvaralačkom maštom i da im u svrhu proučava-nja budu na raspoloženju opsežna sredstva. U Americi, kao i u Evropi, svake godine troše se velike svote za nauč-na istraživanja, što u toj mjeri ne bi bilo potrebno, kad bi Ijudi, kojima se taj rad povjerava, bili nadareni sposobno-
71
Carrel: Č ov j e k — nepoznanica
stima, koje su neophodno potrebite osvajačima novih svje-tova. Istodobno malen broj onih ljudi, u kojih ima takva izvanredna duhovna snaga, živi pod takvim okolnostima, da im je onemogućeno umno stvaranje. Nikakvi laborato-riji, aparati i organizacije ne mogu sami po sebi da stvore naučenjaku onaj ambijenat, koji mu je neophodno potreban za uspješan rad. Moderan život stoji u opreci s duhovnim životom: i od znanstvenog se radnika očekuje, da bude sa-mo jedan član velikog stada, čije su potrebe čisto mate-rijalne prirode, a navike naskroz različite od njegovih na-vika. Tako on rasipa svoje snage i troši vrijeme u izlišne napore, da bi sebi stvorio mogućnost za misaoni rad. Nema medu naučenjacima takvih bogataša, koji bi imali sredsta-va, da sebi omoguće onu samoću i onaj mir, kakav je ne-kad mogao svatko badava da uživa — čak i u najvećim gradovima. Do danas još nije učinjen ni pokušaj, da se po-sred buke i nemira jednog modernog grada stvore usam-ljena ostrva, koja bi pružala mogućnosti za mirnu medi-taciju. Pa ipak je neophodno potrebno uvođenje takve no-votarije. Mozgovi, rastrgani besprekidnim komešanjem na-šeg današnjeg života, ne mogu stvarati velike sinteze. Od svih nauka najteža je nauka o čovjeku, koja iziskuje od radnika upravo neizmjerne duhovne napore. Iz toga nuž-no proizlazi, da treba podvrći reviziji ne samo dosadašnje pojmove o naučenjacima, nego i naše pojmove o okolno-stima, pod kojima treba da se vrše naučna istraživanja.
5
Čovječje biće nije subjekt podesan za znanstvena istraživanja. Teško je naći ljude jednakih karakteristika, a gotovo je nemoguće da se na subjektu naknadno kontro-lira ispravnost rezultata nekoga eksperimenta. Uzmimo da netko želi isporediti dvije vrste odgojnih metoda. U tu svrhu potrebne su mu dvije skupine djece, koje su jedna na drugu nalik što više moguće. Ako ta djeca, unatoč iste dobi i veličine, pripadaju raznim društvenim klasama, ako
72
Nauka o č ov j eku
nisu jednako hranjena, i ako žive pod različitim prilikama u psihološkom pogledu, pojedinačni se rezultati ne mogu isporediti. Jednako ne vrijedi mnogo ni eksperimenat, uči-njen na djeci iz iste obitelji, a koja žive pod različitim ži-votnim okolnostima. Uslijed nečistoće čovječjih rasa naime naići ćemo medu djecom istih roditelja pokatkad na ogro-mne razlike. Do ispravnih zaključaka medutim mogu da nas dovedu pokusi s jednojajčanim blizancima, ako ih pod-vrgnemo odgoju po različitim metodama, a onda ispore-dimo njihov razvoj. U glavnome pak moramo se zadovo-ljiti s podacima, koji su tek približno tačni. I to je jedan od razloga, zašto je nauka o čovjeku tako sporo napre-dovala.
Kod istraživanja na polju fizike, kemije, pa i fiziolo-gije, skloni smo da izlučimo sve relativno jednostavne si-steme i da im uvjete točno utvrdimo. Ali kad se radi o čo-vjeku kao cjelini i njegovom odnosu spram okoline, naše se istraživanje ne može i ne smije na taj način ograniča-vati. Samo onaj istraživalac, koji ima dar zdravog rasuđi-vanja, ne će se izgubiti u toj zbrci činjenica i ne će saći s pravoga puta. A gotovo su nepremostive poteškoće, koje nastaju kod retrospektivnih istraživanja. Takvim su studi-jama dorasle samo vrlo iskusne glave. Treba, naravno, da se što manje služimo onom „naslućivačkom naukom", koja se zove historija. Ipak nam ona otkriva izvjesne dogadaje u prošlosti, koji dokazuju, da su svojedobno živjeli neki ljudi sasvim neobičnih sposobnosti, pa bi za nas bilo od ve-like vrijednosti, da nešto saznamo o postanku i razvoju tih sposobnosti. Koji su ono uzročnici bili na djelu, da su se u Periklovo vrijeme gotovo u jedan mah pojavili toliki geni-jalni ljudi? Slična stvar se odigrala u doba Renesanse. Odakle u onoj periodi moćna ekspanzivna snaga uma, stva-ralačke mašte u znanosti, umjetničke intuicije, — gdje je izvor energiji, smjelosti i snažnom pustolovnom duhu ta-dašnjih ljudi? Gdje da tražimo uzrok njihovoj ogromnoj tjelesnoj i duhovnoj aktivnosti? Svakome mora biti jasno,
73
Carr el: Č ov j ek — nepozrtanica
od kolikog bi značenja za nas bilo, da točno upoznamo pri-like, pod kojima se živjelo u onim vremenskim epohama, koje su prethodile dolasku čitavog niza velikih ljudi, t j. da saznamo kakav je bio način života, ishrane i odgoja ta-dašnjeg svijeta, kakva je bila njegova intelektualna, mo-ralna, estetska i religiozna sredina.
Još ima jedan razlog, zašto je otešćano eksperimen-tiranje s Ijudskim bićima. To je činjenica, da isti životni ritam prožima i posmatrača njegov subjekt. Tek vrlo po-lagano ispoljuju se posljedice izvjesne vrsti ishrane, po-sljedice moralne ili intelektualne discipline, te političkih ili socijalnh promjena. Vrijednost jedne odgojne metode ne može se prosuditi prije izmaka nekih tridesetak do če-trdesetak godina. Isto tako se ni posljedice ovog ili onog načina života ne očituju prije, nego što ga je prokušala čitava jedna generacija. Izumitelji novih sistema ishrane, fizičke kulture, higijene, odgoja, morala i socijalne ekono-mije vazda se suviše žure s objavljivanjima o uspjesima svojih pronalazaka. Tako bi danas tek bilo od koristi ana-liziranje Montessori-jevog sistema ili odgojnih principa Johna Dewey-a. Treba da mine daljnja četvrt jednog sto-Ijeća pa da saznamo, kakva je bila korist od ispitivanja inteligencije, koje psiholozi provode posljednjih godina po školama. Djelovanje izvjesnog faktora na čovječje biće može se ustanoviti jedino na taj način, da se motri i prati brojne individue, kroz sve promjene njihovog života — sve do smrti. A čak i onda će naša saznanja tek približno odgovarati stanju stvari.
Nama gledaocima, koji smo i sami članovi tog ogrom-nog stada, izgleda, da čovječanstvo vrlo sporo napreduje. Zapažanja, do kojih dolazi svaki pojedinac, malobrojna su — život je naš i suviše kratak. Mnoge eksperimente, koji su tu potrebiti, valjalo bi provoditi najmanje kroz či-tavo jedno stoljeće. Trebalo bi stoga da se izgrade takve ustanove, koje bi omogućile, da se zapažanja i pokusi, s kojima je jedan naučenjak započeo, uzmognu nastaviti i
74
N auka o č ov j e ku
poslije njegove smrti. U svijetu znanosti takve su organi-zacije još nepoznate, ali ih je već bilo na drugim nekim područjima. U samostanu Solesmes tri su generacije mo-naha bile posvetile svoj pedesetipetgodišnji rad obnovi gregorijanske muzike. Sličnom metodom valjalo bi prići k istraživanju izvjesnih problema čovječje biologije. Ove tako reći neumrle ustanove, nalik na religiozne redove, nadoknadile bi kratkovječnost individualnih promatranja time, što bi omogućile, da se bez prekidanja i dokle god je potrebno, nastavlja sa započetim nekim eksperimentom.
U koliko se kod toga ukaže potreba, da se neki poda-ci smjesta provjere, možemo se u tu svrhu poslužiti nekim vrstama životinja, koje su kratkoga vijeka. Za to su se dosad obično upotrebljavali miševi i parcovi. U velikim kolonijama od po više tisuća primjeraka tih životinja pro-učavali su se rezultati raznih načina ishrane, njihovog u-tjecaja na brzinu rasta, na veličinu, sklonosti ka bolestima, dugovječnost itd. No sličnost izmedu čovjeka te miševa i parcova na žalost je vrlo malena. Stoga je primjerice opasno primjenjivati na djecu zaključke, koji su stvoreni na osnovu proučavanja tih životinja, čija je konstitucija naskroz različita od dječje konstitucije. Osim toga je ne-moguće, da se na ovom niskom životinjskom tipu prouča-vaju i duhovna stanja, kojima su kod čovjeka popraćene sve anatomske i funkcionalne promjene kostiju, tkiva i sokova, pod utjecajem načina ishrane i životnih navika. Đo iscrpljivijih i značajnijih podataka dolazimo promatra-njem inteligentnijih životinja, kao što su majmuni i psi.
Majmuni, međutim, uprkos razvijenosti svoga mozga, nisu zgodni subjekti za eksperimentiranje, i to iz više raz-loga. Prvo ne postoji izrađeno rodoslovlje pojedinih živo-tinja; zatim je gajenje njihovo skopčano s poteškoćama, a nemoguće je provoditi ga u onako velikom broju, koji bi u tu svrhu bio potreban; konačno je i postupak s njima vrlo težak. Naprotiv, lako ćemo se domoći inteligentnih pasa i utvrditi po njima naslijeđene osebine. Oni se množe
75
C arr el: Č ov j ek — ne p o z nanic a
brzo, u jednoj godini već su dorasli, a poprečno ne žive dulje od petnaest godina. Osim toga na njima se nesme-tano mogu vršiti točna opažanja i u psihološkom pogledu, naročito kod pasa-ovčara, koji su osjetljivi, inteligentni, živahni i pažljivi. Pomoću ovih životinja, ako su čistokrv-ne i u dovoljno velikom broju, mogao bi se osvijetliti pro-blem utjecanja okoline na individuum. Moglo bi se, primje-rice, utvrditi, da li napredovanje tjelesnog rasta, kakvo se zapaža u stanovnika Sjedinjenih Država, stvarno znači jedan napredak ili nazadak u razvoju. Bilo bi nadalje ne-ophodno potrebno da saznamo, kakav je učinak modernog života i hrane na živčani sistem naše djece, na njihovu in-teligenciju, okretnost i pothvatljivost. Kad bi se u roku od dvadeset godina vršili opsežni pokusi sa nekoliko stotina pasa, dobili bismo u tom smjeru neke točne podatke, na-dasve značajne i važne po milione ljudi. Naišli bismo br-že na smjernice pogledom na nužne promjene u narodnoj ishrani i na način života, brže, nego li da izravno prouča-vamo samog čovjeka. Takvim bi se studijama upotpunili polovični i kratki pokusi, kojima se danas još — kako iz-gleda — zadovoljavaju specijalisti za ishranu. No ipak ne može ni najviši životinjski tip da kod tih istraživanja sasvim nadomjesti čovjeka. Stoga je u cilju konačnog sa-znanja potrebno da se vrše eksperimenti na čitavim gru-pama Ijudi, i to pod takvim okolnostima, koje omogućuju nastavak pokusa nekolicini naučenjačkih generacija.
6
Idemo li za tim, da se što bolje upoznamo s čovječjim bićem, ne smijemo se zadovoljiti time, da iz mnoštva raz-nih podataka, koji nam predleže o čovjeku, naprosto iz-vadimo pozitivne činjenice i da sastavimo popis svih nje-govih energija. Ne bi čak bilo dovoljno ni to da se, upotpu-nivši ovaj popis novim opažanjima i eksperimentima, iz-gradi jedna nauka o čovjeku u pravom smislu riječi. Na-ma je prije svega potrebna jedna sinteza, kojom bismo se
76
Nauka o čov j e ku
mogli valjano služiti. Ovoj nauci nije cilj zadovoljavanje naše radoznalosti, nego obnavljanje našeg ,,ja" i sredine u kojoj se on kreće, — ona ima dakle jedan naskroz praktički zadatak. Bilo bi stoga potpuno izlišno skupljanje bezbrojnih podataka, koji bi onda i opet raštrkani, zapeli u mozgovima i knjigama specijalista. Nitko još nije stekao literarne i filozofske izobrazbe pomoću jedne enciklope-dije. Sve naše misli neka se kao živa cjelina skupe u mo-zgovima nekolicine nadmoćnih individua. Samo ćemo na taj način imati koristi od neprekidnih napora čovječan-stva, dosadanjih i budućih, cko što boljeg upoznavanja svoga ,,ja".
Stvaranje nauke o čovjeku zadaća je budućnosti. Za-sad se moramo zadovoljiti analitičkim i sintetičkim uvo-dom u sve one karakteristike čovječjeg bića, koje je na-učna kritika provjerila kao istinite. Na slijedećim strani-cama čovjek je prikazan u onom naivnom svijetlu, u ko-jem ga vidi posmatrač s očima svojih tehničkih pomagala. Ugledat ćemo ga kao fragmentarne dijelove u koje su ga raščinile tehnike, ali će ti dijelovi po mogućnosti biti po-stavljeni na svoje prirodno mjesto u sklopu cjeline. Zna-nje, stečeno ovim putem, bez sumnje je manjkavo, ali ipak pouzdano. U njemu nema metafizičkih elemenata. Empi-ričko je, jer nikakvi principi ne upravljaju izborom i re-doslijedom naših opažanja. Nije nam do toga, da doka-žemo ili opovrgnemo bilo kakvu teoriju. Posmotrit ćemo razne čovječje aspekte na onaj priprost način, na koji bi — verući se brdima — giedali pećine, potoke, livade, drveće i najzad ožarene planinske vrhunce iznad sumračnih gu-dura. Kao ovdje, i u našem se slučaju redaju opažanja na-sumce, kako nam ih donosi put kojim idemo. Ipak su ta-kva gledanja naskroz naučne prirode, jer na taj način do-lazimo do izgradnje jedne više manje sistematične znanosti. Razumljivo je, da u njih nema jasnoće, koja je sopstvena astronomskim i fizičkim opažanjima, ali su ipak točna, koliko god je to moguće pored naših tehnika u metodama,
77
C arr el: Č ov j ek — ne p o z nanic a
a i po prirodi samog predmeta, na koji se te tehnike pri-mjenjuju. Poznato nam je, primjerice, da je čovjek nada-ren pamčenjem i estetskim osjećanjem, da gušterača iz-lučuje inzulin, da su ozljede mozga razlogom za izvjesna duševna oboljenja, da se kod nekih ljudi pojavljuje vido-vitost. Postoji mogućnost za mjerenje čovječjeg pamćenja, djelovanja inzulina — ali ne postoji ista mogućnost kod estetskih ili moralnih osjećanja. Još se teže mogu da pro-učavaju karakteristike, koje obilježavaju telepatiju ili od-nosi, koji postoje između duševnih bolesti i mozga. Pa ipak su sve ove činjenice neosporne, iako su nam samo približ-no poznate.
Reći će se, da je znanje te vrsti banalno i manjkavo. Banalno zato, što su tijelo i svijest, pojmovi trajanja, pri-lagođivanja i individualnosti tako dobro poznati specija-listima anatomije, fiziologije, psihologije, metafizike, hi-gijene, medicine, pedagodije, religije i sociologije. Manj-kavo je opet zato, što smo iz velikog broja činjenica nužno odabrali samo neke. Takav je izbor uvijek samovoljan, jer njime rukovodi naše subjektivno naziranje o važnosti ne-kih činjenica, dok sve ostale ostaju po strani — ta svaka sinteza ima da bude kratka, sažeta i na prvi pogled shvat-Ijiva. U čovječjem mozgu ima mjesta samo za izvjestan broj detalja, koje on može zadržati. Prema tome izgleda kao da stvarno znanje o našem ,,ja" mora silom nužde da bude nepotpuno. Sličnost portreta s originalom zavisi o dobrom izboru detalja, a ne o njihovoj mnogobrojnosti. Stoga crtež, bolje od fotografije, izražava značaj nekog individuuma. I prikaz u ovoj knjizi ima da buae samo na-crt o našem ,,ja" u grubim potezima, nalik na anatomski crtež, nabačen kredom. Ali taj je crtež istinit, uprkos na-mjernom prešućivanju detalja, osnovan je na pozitivnim činjenicama, a ne na teorijama i fantazijama. Ne osvrćući se na protivštine, kao što su vitalizam i mehanizam, duša i tijelo, duh i materija, u njemu je sadržano sve, što se do danas moglo postići na temelju opažanja. Tu ulaze i
78
Nauka o čov j e ku
neke neobjašnjive činjenice, kojih u klasičnim definicija-ma o čovjeku nema, jer im je konvencionalno mišljenje tvrdoglavo zatvorilo svoja vrata, a ipak ove činjenice mo-gu da prokažu put u nepoznate svjetove. Pokušali smo da-kle da iznesemo sve, kako djelotvorne, tako potencijalne energije čovječjeg biča.
Ovim putem stići ćemo pomalo do saznanja o našem ,,ja", koje će biti prilično stvarno, iako je izgrađeno samo na temelju opisivanja. Ni ne mislimo, da je takvo znanje konačno i nepogrešivo; ono je empirijsko, tek približno, banalno i nepotpuno. Ali ono ima znanstvenu podlogu i svakome je pristupačno.
79
TREĆE POGLAVLJE
Treće poglavlje
TIJELO I FIZIOLOŠKI 2IVOT ČOVJEKA.
1. Čovjek u svijetlu dualizma. čovječje energi-je i njihova podloga. — 2. Dimenzije i oblik tije-la. — 3. Njegova vanjska i unutarnja površina.
—	4. Tjelesna konstitucija. Stanica i stanične za-jednice. Njihova struktura. Stanični tipovi. — 5. Krvni i organski medij. — 6. Ishrana tkiva. Iz-mjena tvari. — 7. Cirkulacioni aparat, pluća i bu-brezi. — 8. Odnos tijela spram okoline u kemij-skom pogledu. Probava. Hrana. — 9. Spolne funkcije. — 10. Odnos tijela spram okoline u ti-zičkom pogledu. Centralni iivčani sistem. Sistemi kostura i mišičja. — 11. Probavni iivčani sistem. Simpatično i parasimpatično iivčevlje. Automati-zam organa. — 12. Tijelo je istodobno i sloieno i jednostavno. Strukturalne i tunkcionalne granice organa. Heterogenost u anatomskom i homogenost u fiziološkom pogledu. — 13. Organizacija tijela.
—	14. Robustnost i krhkoća tijela. U zdravom svom stanju tijelo šuti. Koji ga faktori oslabljuju?
—	15. Uzroci oboljenjima. Zarazne i degenerativ-ne bolesti.
II	1
nama živi svijest o našem biću, o našoj slobodi kre-tanja, o našoj individualnosti. Znamo, da se razlikujemo od drugih individua. Vjerujemo, da je naša volja slobodna,
83
Carr el: Č ov j ek
— ne p o z nanic a
osjećamo se sretnima ili nesretnima. Ove su intuitivne spo-znaje za svakog od nas ujedno i krajnji pojam realnosti.
Naša svijest u raznim svojim stanjima odnosi se pre-ma vremenu onako, kako se odnosi rijeka prema dolini ko-jom protiče. I poput rijeke mi smo istovremeno i mijena i trajnost. Od naše smo okoline daleko manje odvisni od ostalih živih bića — oslobodio nas je naš razum. Čovjek je prje svega izumio orude, oružje i strojeve, te je pomoću ovih pronalazaka došao u mogućnost da razvije psecifične crte svoga bića da se time uzdigne nad ostale žive stvo-rove. Ovoj osebujnosti svog unutarnjeg svijeta dao je i objektivni izražaj: izgradio je spomenike, hramove, kaza-lišta, katedrale, pa bolnice, sveučilišta, laboratorije i tvor-nice. Na ovaj način dao je zemaljskoj kori obilježje svojih životnih snaga, to će reći svog estetskog, religioznog i mo-ralnog osjećaja, svoje inteligencije i radoznalosti u nauč-nim pitanjima.
Čovjeka, ovu polaznu točku silnih energija, možemo promatrati s unutarnje ili s vanjske njegove strane. Osam-ljenom posmatraču — vlastitom našem ,,ja" — koji ga gle-da iznutra, prikazat će svoje misli, sklonosti, želje, žalosti i radosti. Izvana se očituje kao čovječje tijelo, i to ili kao naše vlastito tijelo, ili kao tijelo naših bližnjih. U čovjeka su dakle dva aspekta, koji su posve različiti jedan od dru-goga pa se stoga i smatralo da je on sačinjen od dva di-jela, od tijela i duše. Za nas je vidljiva samo izvanjska površina našeg tijela. Funkcionalne energije zapažamo kao nejasno osjećanje lagodnosti, osjećanje da nam je do-bro. No svijesti o postojanju bilo kojeg od naših organa u nama nema. Tijelo je podvrgnuto zbivanjima, koja su na-ma posve nepoznata; samo analitičkim i fiziološkim meto-dama pristupačna je njegova konstitucija. I tu, gdje smo očekivali jednostavnost, dolazi na vidjelo jedna raznolič-nost i složenost, koja zapanjuje. Čovjeka nikako nije mo-guće posmatrati istovremeno pod njegovim izvanjskim, javnim i njegovim unutamjim, privatnim aspektom. I ko-
84
T ij elo i fiziološki iivot čov j eka
liko mi isiraživali neprodorni splet našeg mozga i naših živčanih funkcija, nigdje ne ćemo naići na sjedište svijesti. Tijelo i duša rezultati su naših istraživačkih metoda, po-moću kojih smo oba ova dijela izdvojili iz jedne nedjelji-ve cjeline.
Ova se cjelina sastoji od tkiva, organskih sokova i svi-jesti, a proteže se istodobno i prostorom i vremenom. He-terogenom svojom masom ona podjedno ispunja tri pro-storne dimenzije, te dimenziju vremena. Ipak, ovu cjelinu ne možemo pravo da shvatimo unutar ovih čitiriju dimen-zija. Ta svijest postoji i unutar mozgovne materije i van granica tjelesne povezanosti. Čovjek kao živo biće suviše je raznolično, a da bismo ga mogli shvatiti u njegovoj cje-lovitosti. Treba prije svega da ga pomoću naših istraživač-kih metoda rascjepkamo u malene dijelove. Silom tehničke nužde dakle moramo ga prikazivati kao biće, koje je sa-stavljeno od tjelesne podloge te svakovrsnih encrgija. Ista ta nužda sili nas, da ove energije promatramo odjelito je-dnu od druge: kako se očituju unutar svojih vremenskih granica, kako se prilagođuju svojoj okolini i opet s obzirom na njihovu individualnu prirodu. Valja nam se čuvati mno-gih uobičajenih zabluda, primjerice gledanja čovjeka kao čisto tjelesno biće ili samo kao izražaj svijesti ili kao sa-stav jednog i drugog. Prije svega pak moramo paziti na to, da ne zapadnemo u vjerovanje, kao da oni dijelovi čovječ-jeg bića, koje je naš razum stvorio, zaista i posebno po-stoje.
• 2
Na Ijestvici za mjerenje veličina čovječje tijelo stoji na sredini izmedu atoma i zvijezde. Prema veličini pred-meta, koji nam služi za ispoređivanje, prikazuje nam se ono velikim ili malim. Njegova duljina odgovara duljini niza od dvjestatisuća tkivnih stanica, od dva miliona mi-. kroba ili od dva biliona molekula alubmina. U isporedbi s jednim elektronom, atomom, molekulom ili mikrobom čo-
85
C arrel: Čov j ek — nepoznanica
vjek je pravi gorostas. Isporedimo li ga pak s jednim br-dom, s krugljom zemaljskom, on je patuljčić, Da bi se po-stigla visina Monut Everesta, valjalo bi postaviti više od če-tiri hiljade ljudi — čovjeka na čovjeka. Dvadeset miliona ljudi, na taj način poredanih, dali bi približnu duljinu je-dnog zemaljskog meridijana. Kako znamo, svijetlo preva-ljuje u sekundi put, koji otprilike odgovara stopede-set miliona duljina našega tijela. Udaljenosti medu zvije-zdama toliko su velike, da ih moramo mjeriti godinama svjetlosti. Po ovim mjerilima naš lik postaje neiskazano malen. Eddington i Jeans mogu stoga svojim popularno astronomskim prikazima veoma impresionirati čitaoca, pre-dočujući mu potpunu beznačajnost čovjeka u svemiru. U stvari pak, posve je nevažna naša prostorna veličina ili manjina. Ono, što obilježava čovjeka, uopće nema prostor-nih dimenzija. Smisao našeg postojanja ovdje sasvim pod sigurno nema ništa zajedničkog sa veličinom našega uz-rasta.
Naš je uzrast, kako se čini, odvisan o karakteru sta-nica i o načinu, kako se zbivaju promjene u organizmu, o t. zv. izmjeni tvari. Budući da se živčani podražaji u sva-koga čovjeka šire jednakom brzinom, kod nekoga bi čovje-ka znatno višeg rasta dolazile sporo spoznaje iz vanjskog svijeta, a reakcije njegovog mišičja bile bi trome. Prema tome promijenila bi se i brzina njegove kemijske pretvor-be. Izmjena se tvari, kako znamo, vrši polaganije kod ve-likih nego li kod malih životinja; stoga konj ima slabiju energiju izmjene od miša. Jak porast naše tjelesne visine usporio bi dakle živahnost spomenutih procesa u nama i valjda bi nepovoljno djelovao na pokretljivost i na brzi-nu naših spoznaja. Medutim, nije nužno da o tome brigu brinemo: razlike, koje se pokazuju kod Ijudi s obzirom na njihovu veličinu, kreću se u uskim granicama. Naslijeđene sklonosti kao i uvjeti, pod kojima se vrši naš razvoj, od-lučni su za dimenzije našeg tijela. Uzmimo koju bilo rasu, naći ćemo u njoj pojedinih velikih i malih primjeraka. Te
86
T ij el o i fiziološki živ ot čov j e ka
razlike u dužini kostura dolaze od razlika u ustrojstvu žli-jezda s unutrašnjim lučenjem te sveukupnog njihovog dje-lovanja u prostoru i vremenu. Putem prikladne diete i na-čina života lako bi se moglo podići ili usporiti rast sviju pripadnika nekog naroda; isto bi se tako mogla izvršiti promjena u ustrojstvu tkiva, a možda čak i intlekta. Nije podnipošto dopušteno, da nasumce mijenjamo volumen čo-vječjeg tijela u svrhu da bismo postigli što veću ljepotu ili mišičnu snagu. Moramo biti načisto o tome, da i one na oko najneznatnije promjene naše veličine i rasta mogu pod stanovitim okolnostima biti uzrokom dubokosežnih promje-na po naše fiziološke i duhovne energije. Ne bismo imali nikakve koristi od toga, da umjetnim putem pospješujemo čovječji rast, budući da se sa tjelesnim opsegom ne će po-većati ni okretnost, ni izdržljivost, ni energija. Genijalni ljudi nisu visoki: Mussolini je osrednje veličine, a Napo-leon bio je malen.
Stas, držanje, izražaj lica obilježavaju svakoga čovje-ka. Naš izvanjski lik izražaj je naših sposobnosti, naših duševnih i tjelesnih snaga. Svaka rasa pokazuje neke raz-like u tim vanjskim pojavama, već prema načinu života kod pojedinaca. Čovjek iz vremena Renesanse, čiji se život odi-gravao u vječitoj borbi, koji se — stalno izložen opasno-stima i nopogodama — ipak umio da oduševi Galilejevim otkrićima te Leonardovim i Michel-Angelovim remek-djelima, taj čovjek gotovo ni po čemu nije nalik na moder-nog čovjeka, koji živi u stanu zagrijanom parnim lože-njem, u uredu snabdjevenom dobrom ventilacijom i u za-tvorenom autu; na čovjeka, koji krati sebi vrijeme gle-danjem glupih filmova, slušanjem radia te igranjem golfa ili bridge-a. Svaki je čovjek obilježen žigom svoje epohe. Danas smo doprli dotle, da možemo da proučavamo novi tip, koga je stvorio auto, kino, sport. Između tih tipova ima jedan, na kojega ćemo često naići u romanskim zemljama: čovjek bucmasta izgleda, mlitavog tkiva, bezbojne kože, ispupčanog donjeg dijela tijela, tankih nogu, nespretnog
87
C arrel: Čov j ek — nepoznanica
držanja, neinteligentnog i brutalnog izraza lica. Drugi je-dan tip opet naročito je čest među Anglosasima: u njega su široka ramena, uski bokovi i ptičja glava. Naše fiziolo-ške navike, pa čak misli koje ponajčešće mislimo, sudjeluju u izgradnji našeg lika. Djelomično ga obilježavaju mišice, koje se protežu pod kožom i duž kostiju i kojih je veličina odvisna o vježbi, kojoj su podvrgnute. Iz harmoničnog raz-voja mišica i građe kostiju proizlazi ono što nazivamo lje-potom tijela. Ljepota ove vrsti postigla je svoj vrhunac za vrijeme Periklovo kod grčkih atleta, ovjekovječenih u ki-povima Fidije i njegovih učenika. Stanje, u kojem se re-dovno nalaze plosne mišice masnog tkiva ispod kože, odluč-no je za oblik ustiju, obraza, očnih kapaka i svih ostalih crta lica. Stanje tih mišica odvisi pak o našem duhovnom i duševnom nastrojstvu. Bez sumnje, svaki čovjek može da dade izvjesni izražaj svome licu, no ne može takvu masku trajno da nosi. Naše se crte, malo po malo, sve mimo naše volje, oblikuju onako, kako to odgovara našem duševnom ustrojstvu. Starost u svom napredovanju sve više ih pro-žima osjećajima, težnjama, unutarnjim zahtjevima dotič-nog čovjeka. Ljepota mladosti očituje se u prirodnoj har-moniji crta. Ljepota starosti — rijetke su mogućnosti da je ugledamo — izvire iz dubine duše.
Lice međutim otkriva još dublja zbivanja od prikri-venih snaga naše svijesti. Iz njega možemo da čitamo, kao iz kakve knjige, sve poroke i kreposti, inteligenciju, ogra-ničenost, osjećaje i sve tajne, najdublje navike jednog čo-vjeka, no istovremeno i njegovu tjelesnu konstituciju, nje-gove sklonosti k organskim i duševnim bolestima, O ishrani tkiva odvisi izgled kostiju, mišičja, masti kože i koss. Ishranu tkiva regulira sastav krvne plazme ili drugim rije-čima rad žlijezdanog i probavnog sistema. Izgled tijela odaje nam njegovo organsko stanje. Površina kože ogle-dalo je funkcija žlijezda s unutarnjom sekrecijom, želuca, crijeva, živčanog sistema — kazalo, koje ukazuje na bolesne nastranosti individuuma. Jer ljudi su, već prema morfo-
88
T ij elo i fiziološki život čov j e ka
loškim vrstama kojima pripadaju — nazovimo ih ljudima mozga ili ljudima probave, pa mišičja, ili pak disanja — skloni sasvim različitim organskim i duševnim oboljenjima. Velike su funkcionalne razlike izmedu visokih mršavih i širokih, a niskih Ijudi. Visok tip, bio on asteničan ili atle-tičan, naginje na tuberkulozu i na demenciju praecoz. Ni-zak, piknički tip, opet sklon je više periodičkim manijama, šećernoj bolesti, reumatizmu i ulozima. S pravom su stari liječnici pridavali veliku važnost temperamentu, idiosin-kraziji i prirodenim sklonostima. Svaki čovjek na svom licu nosi prikaz svog tjelesnog i duševnog stanja.
3
Izvanjska površina našeg tijela prekrivena je kožom, koja ne propušta ni vode ni plinova. Mikrobima, koji žive na njenoj površini, ona brani ulazak u naš organizam na taj način, da ih uništava pomoću tvari što ih izlučuju žli-jezde. Medutim u kožu ipak zadiru sićušni, no smrtonosni stvorovi, koje nazivamo virusima. Izvanjska strana kože pristupačna je svijetlu, vjetru, vlazi i suši, žezi i studeni. Unutarnja njena strana pak u dodiru je s vodenastim svi-jetom, u kom žive stanice kao što žive morske životinje u moru. Ma kako bila tanahna, koža zaista čuva organske sokove od besprekidnih promjena kozmičkog svijeta. Vla-žna je, prilagodljiva, rastezljiva, elastična i trajna. Ovu trajnost koža zahvaljuje svojoj građi, koja se sastoji od slojeva stanica, što se polagano, ali stalno obnavljaju. Sta-nice obamiru, no ostaju povezane jedna uz drugu, poput crijepa na krovu, koji — kako ga vjetar odnosi — uvijek obnavljamo drugim. Unatoč tome koža ne gubi od svoje vlage i prilagodljivosti, jer na njenoj površini sitne neke žlijezde luče vodene i masne tvari. Na nekim pak mjesti-ma, i to u nosu, ustima, na crijevnom otvoru, u mokraćnoj cijevi, u vagini, koža se sastaje sa sluznicom, s onom mem-branom, kojom je prekrivena unutarnja površina tijela.
89
C arr e l: Č ov j ek — nepoznanica
Svi ovi otvori na našem tijelu, izuzevši nosnice, zatvaraju se pomoću elastičnih, stezljivih mišica, t. zv. sfinktera. I tako je koža gotovo savršeno utvrđena granica za jedan zatvoreni svijet.
Kroz izvanjsku površinu kože tijelo dolazi u dodir sa svim stvarima iz kozmičkog univerzuma. U koži je doi-sta porazmješten bezbroj sitnih organa za primanje, koji — svaki prema svojo strukturi — bilježe sve promjene, koje se oko nas zbivaju, Po čitavoj površini kože poraz-mještena su opipna tjelešca, osjetljiva na pritisak, na bol, vrućinu i studen. Opipna tjelešca jezične sluznice podvrg-nuta su učincima nekih naročitih svojstava hrane kao i tem-perature. Titranje uzduha opet dira jedan neizmjerno komplicirani aparat unutarnjeg uha, i to putem bubnjića i koštica u srednjem uhu. Mirise primamo pomoću posebnih živaca, kojih se splet proteže čitavom nosnom sluznicom. Čudna jedna stvar događa se s embriom: odjedanput se odvaja jedan dio njegovog mozga — vidni živac i mrežni-ca — te iskače na površinu tijela. I sad nastaje čudesna promjena s onim dijelom kože, koji prekriva mladu mrež-nicu: ta koža postaje providna, stvara rožnicu i staklasto tijelo, pa u vezi s ostalim tkivima izgrađuje onaj divni op-tički sistem, koji nazivamo okom. Njegovom pomoći mozak može da bilježi sve elektro-magnetske talase, od crvene pa do ljubičaste boje spektra.
Iz svih ovih grana proizlazi i širi se na sve strane po-put zraka bezbroj živčanih vlakanaca, koja uspostavljaju vezu izmedu tih organa, te ledne moždine i mozga. Cen-tralni živčani sistem rasprostr'o se na taj način — kao ne-ko tkivo — čitavom površinom našeg tijela, koje posred-stvom tih vlakanaca dolazi u dodir s vanjskim svijetom. Slika, što je mi primamo o univerzumu, ovisi o konstituciji i osjetljivosti naših ćutila. Kad bi primjerice mrežnica na-šeg oka imala sposobnost, da prima infra-violetne zrake dugačkih talasa, priroda bi za nas drugačije izgledala. Boja bi se voda, gora i drveća mijenjala u svakoj godišnjoj
90
T ij elo i fiziološki iivot čov j eka
dobi zbog različnosti temperatura. Najsvjetljiji dani mje-seca srpnja, kad se. gledeći u daljinu, našem oku naročto jasno prikazuje svaka i najmanja pojedinost kako odudara od tamnijih sjena pozadine, bili bi zamračeni crvenkastom maglom. Za nas bi postale vidljive zrake topline i svi bi predmeti našem oku izgledali zamagleni. Naprotiv bi zimi atmosfera postala čista, a obrisi predmeta jasni. Čovječji lik bi se kanda sasvim promijenio: obris stasa neodređen, mutan, lice nekako zastrto crvenim velom uslijed pare, ko-ja izbija iz usne i nosne šupljne. Poslije teških fizičkfh napora tijelo bi se činilo da raste, jer bi toplina, kako izla-zi iz kože, obavijela tijelo nekom golemom aurom. Na sli-čan način izmijenila bi se slika kozmosa, kad bi naša mrež-nica bila pristupačna ultra-violetnim zrakama, a naša koža kad bi postala osjetljiva na zrake svjetlosti. Ili onda, kad bi se znatno pooštrila osjetljivost sveukupnih naših čula Sve ono, što djeluje na okrajke naših živaca, koji ležO-na površini kože, mi naprosto ne zapažamo. Stoga ne pri-mjećujemo ni kozmičkih zraka, iako one prolaze ravno kroz naše tijelo. Izgleda kao da sve što ima stići do samo-ga mozga, mora prije da prode kroz čulne organe, to će reći, mora da djeluje na ono živčano tkivo, što se ovilo oko našeg tijela. Nepoznati medij, koji posreduje telepatski saobraćaj, izgleda da je jedini izuzetak od ovoga pravila. Kod pojava vidovitosti kao da dotični subjekat shvaća i prima stvarnost oko sebe izravno, bez pomoći živčanih ka-nala, koji su inače za to potrebni. No takve su pojave rije-tke. Redovno su čula jedini put za vanjski — fizički i psi-hički — svijet do našeg organizma. Uslijed toga je kakvo-ća nekog individuuma djelomično odvisna o tome, kakvo je nastrojstvo njegove tjelesne površine, jer mozak tim putem besprekidno prima spoznaje iz vanjskoga svijeta. Stanje našeg tijela dakle ne bismo smjeli bez daljnjega da mijenjamo uslijed novih životnih navika. Mi smo, primje-rice, još daleko od točnog saznanja o učinku, koji vrše sunčane zrake na cjelokupni razvoj našeg tijela, kad ga
91
C arr el: Čov j ek — nepoznanica
izlažemo suncu. Sve dok nismo uspjeli, da pod sigurno utvrdimo taj učinak, pripadnici bijelih rasa ne bi smjeli ta-ko slijepo da prihvaćaju nudistički pokret i naviku pretje-ranog prženja kože na suncu ili pod ultra-ljubičastim zra-kama. Koža, kao i sve što je s njome u vezi, vjerni je ču-var naših organa i naše krvi. Njenom privolom neke tvari smiju da uđu u našu unutrašnjost, a druge ne smiju. Vrata su to, stalno otvorena ali strogo čuvana, koja vode do na-šeg centralnog živčanog sistema. Treba da shvatimo, da je koža jedan od bitnih sastavnih dijelova našeg ,,ja".
Granica izmedu naše unutarnje i vanjske površine za-počinje kod nosa i ustiju a završava crijevnim otvorom. Ovim otvorima prodire izvanjski svijet u naša disala i pro-bavne organe. Dok koža ne propušta unutra vlagu i pli-nove, sluznice pluća i utrobe ih propuštaju. Njihovom za-slugom naše je tijelo kemijski povezano sa svojom okoli-nom. Unutarnja površina našeg tijela daleko je prostranija od vanjske. Tako je primjerice upravo ogromna površina, što je pokriva plosnato staničje plućnih mjehurića: iznosi od prilike pet stotina kvadratnih metara. Tanahnom mem-branom, što je tvori ovo staničje, prolazi kisik iz uzduha i ugljični dvokis iz venozne krvi. Ona je mnogo izvrgnuta napadajima otrovnih plinova i bakterija, naročito pak pneumokoka. Prije nego li atmosferski uzduh stigne do plućnih mjehurića, on prolazi nosom, ždrijelom, dušnikom i bronhijama, gdje se, ovlažen, čisti od prašine i mikroba. Danas međutim nedostaje ova prirodna obrana, jer je uzduh po gradovima prepun ugljene prašine, benzinske pa-re i bakterija, što ih raznosi mnogobrojno ljudstvo. Sluzni-ca, koja prekriva organe za disanje, daleko je osjetljivija od kože. Od jakog i oštrog nadražaja ona se ne može da brani. Zato će valjda za velikih budućih ratova stanovni-štvo čitavih krajeva pogibati od otrovnih plinova. Cijelim našim tijelom besprekidno teče struja hranivih tvari. Sluz-nice probavnih organa reguliraju u kemijskom pogledu odnos, koji postoji izmedu vanjskog svijeta te naših tkiva
92
T ij elo 
i fiziološki iivot čov j eka
i organskih sokova. Ali su im funkcije daleko zamršenijc od funkcija sluznica, koje prekrivaju naše organe za di-sanje. Zadaća im je naime, da iz temelja preraduju i pre-tvaraju one hranive tvari, koje im stizavaju na površinu. Ne vrše one samo filtraciju, nego što više posao čitave je-dne tvornice. Fermenti, što ih izlučuju žlijezde, rade upo-redo s fermentima pankreasa onamo, da rastvore hranu u tvari, koje će moći u sebe da primi staničje utrobe. Povr-šina našeg probavnog aparata neobično je prostrana. SIuz-nice izlučuju i ponovno primaju u sebe velike količine so-kova. Stanice njihove otvaraju hrani put u tijelo poslije izvršjene probave, ali zadržavaju nadiranje bakterija, koje se vrzu probavnim kanalima. Kako tanahna trbušna sluzni-ca, tako i borbeni leukociti redovito zaustavljaju opasne ove neprjatelje, koji nas neprestano ugrožavaju. Virusi dobro uspijevaju u ždrijelu i nosu, a u tonzilama streptokoki, sta-filokoki i uzročnici difterije. Bacili tifusa i dizenterije pak vole naročito da se množe u utrobi. 0 zdravstenom stanju sluznice probavnih organa i organa za disanje uvelike je odvisna otpornost našeg organizma protiv zaraza, njego-va snaga, uravnoteženost, djelotvornost i intelektualni stav.
Naše je tijelo dakle zatvoren svijet za sebe, koji je s jedne strane ograničen kožom, s druge pak sluznicama na unutarnjoj površini. Budu li ove membrane oštećene bilo gdje, život je dotičnog individuuma u opasnosti. Svaka izvanjska opeklina, u koliko se proširila većom površinom kože, smrtonosna je. Ova zavjesa dijeli naše organe i soko-ve od izvanjskog svijeta, a podjedno omogućuje živ fizi-kalni i kemijski saobraćaj izmedu dva svijeta. Tu se zbilo čudo: ograda jedna istovremeno je otvorena i zatvorena. Ona naime ne zaštićuje naše živčevlje od duhovnog utje-caja naše sredine. Ima lukavih neprijatelja, koji će nas raniti ili čak i ubiti time, da — bez obzira na naše atomske granice — nasrću na našu svijest, onako kao što avijati-
93
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
čari bombardiraju gradove, a da ih u tome ne sprječavaju gradske utvrde.
4
Unutrašnjost našeg tijela nema nikakve sličnosti s pri-kazima što ih je dala klasična anatomija. Ova je znanost bila od čovjeka napravila posve strukturnu i naskroz ne-realnu shemu. Seciranjem lešina čovječja konstitucija ne-da se pravo upoznati. Mi ćemo se bez sumnje na taj način upoznati s njegovom čahurom t. j. sa skelama od kosti i mi-šičja, po kojima su se porazmjestili organi. Hrptenjača, rebra i grudna kost tvore kavez, u kojem vise srce i pluća. Jetra, slezena, bubrezi, želudac, crijeva i spolne žlijezde drže se, poduprte borama potrbušnice, oko unutarnje ve-like šupljine, kojoj je dno karlica, zidovi trbušno mišičje, a krov ošit (diaphragma). Najosjetljiviji organi pak, mo-zak i moždina, zatvoreni su u koštanim čahurama — u lu-banji i hrptenjači. Od sudaranja s tvrdim stijenkama za-štićeni su sistemom sluznica i pravim dušecima tekućine, koja ih okružuje.
Đo pravog saznanja o živom biću nikad nećemo doći samim proučavanjem mrtvoga tijela. U mrtvom tkivu je optok krvi prestao, kao i sve njegove funkcije. Čim bi or-ganu bila oduzeta mogućnost ishrane, on bi stvarno pre-stao postojati. U živome tijelu ima posvuda krvi, ona pul-zira u arterijama, klizi venama, napunja kapilare, sva se tkiva kupaju u providnoj limfi. Za upoznavanje našeg unu-tarnjeg svijeta, onakvog kakav on zaista jest, trebalo bi nam metoda finijih od anatomskih i histoloških. Valja nam proučiti organe živih ljudi i životinja tijekom kirur-ških operacija, a ne samo kod mrtvih tjelesa, kad su spremljena za sekciju. Strukturu organa treba proučavati kako na mikroskopskim rezovima mrtvog tkiva, više-manje izobličenog fiksativima i bojama, tako i na živom tkivu, kad je u potpunoj svojoj funkciji. Isto tako poslužit će nam kinematografski filmovi, pomoću kojih se bilježi gibanje
94
T ij elo i fiziološki iivot čov j eka
pojedinih organa. Ne smijemo odijeliti stanice od medija, koji ih okružuje, niti posmatrati strukturu organa izvan njihovih funkcija — kako je to činila anatomska nauka.
Unutar tijela život je naših stanica nalik na život sit-nih organizama, zagnjurenih u medij uzduha i hrane. Taj medij sliči morskoj vodi, ali sadržava manju količinu soli, dok mu je sastav mnogobrojniji i raznovrsniji. Bijela krv-na tjelešca, pa stanice, koje prekrivaju stijenke krvnih i limfnih sudova, sliče ribama, koje slobodno plivaju dubi-nom oceana ili leže opružene po pjeskovitom morskom dnu. Ali stanice, od kojih je izgrađeno tkivo, ne plove ovom tekućinom. Njih ne bismo mogli isporediti s ribama, već bolje s amfibijama, koje obitavaju po močvarama i u vla-žnome pijesku. Sve stanice žive odvisno o mediju, koji ih okružuje. Njihovim se utjecajem taj medij besprekidno mijenja, dok opet i on sa svoje strane vrši promjene na staničju. Zaista se stanice ne mogu razdvajati od njihovog medija, onako kako se ne može odijeliti ni stanično tijelo od stanične jezgre. Po svojoj su strukturi potpuno podvrg-nuti fizikalnom, fizikalno-kemijskom i kemijskom ustrojstvu tekućine, koja ih okružuje. To je medustanična limfa, pro-izvedena krvnom plazmom, koja opet — sa svoje strane — producira krv. Kao što su nedjeljive organska struktura i funkcije, tako su isto nedjeljive stanice i medij. Uostalom se praktički ni ne može podsigurno da izvrši potpuna izo-lacija stanica od njihove prirodne sredine. Ipak nas meto-dološki razlozi nužno navode na to, da ovu cjelinu cije-pamo u dijelove, da prikazujemo s jedne strane stanice i tkiva, a s druge strane organski medij, to će reći krv i so-kove.
Stanice su se udružile u skupine, koje nazivamo tki-vom i organima. Medutim bi isporedba ovih skupina sa za-jednicama, što ih stvaraju ljudi i kukci, bila naskroz po-vršna. Individualnost kod stanica nije naime ni izdaleka toliko izrazita kao kod ljudi, pa i kod samih insekata. Za-koni ljudskih i životinjskih zajednica čisti su izražaj pri-
95
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
rodnih individualnih osebina tih bića. Bit će nam lakše da spoznamo karakteristike pojedinih ljudi kao individua, ne-go li karakteristike neke njihove grupe. Fiziologija je zna-nost, dok to sociologija nije. Sociologija stanica, medutim, napredovala je više od nauke o izgradnji i funkciji same stanice-individuuma. Anatomi i fiziolozi odavna su već proučili karakteristike tkiva i organa, to jest staničnih sku-pina. Ali im je tek u novije vrijeme uspjela analiza svoj-stava kod stanica kao takvih, to će reći onih individua, koji su te organske skupine izgradili. Zahvaljujući novim postupcima, koji omogućuju gajenje tkiva, možemo danas da proučavamo žive stanice u kušalici na način kako se proučavaju pčele u košnici. I tu se pokazalo, da kod sta-nica ima neočekivanih snaga i začudnih sposobnosti. Ove se osebujnosti pod normalnim prilikama i ne primjećuju, ispoljit će se tek pod utjecajem bolesti, uslijed kojih će doći do izvjesnih kemijskih i fizičkih promjena organskog medija. Struktura tkiva je od daleko manjeg značaja nego li njegove funkcionalne osebine, jer ga ove osposobljuju za izgradnju živog tijela.
Unatoč svoje sićušnosti svaka stanica za sebe tvori čitav jedan vrlo komplikovan organizam. Ona nipošto nije nalik na onu apstraktnu predodžbu o stanici, koja je kemi-čarima nadasve mila: kapljica želatine, obavita nekom po-luprozračnom kožicom. Ni u jezgri ni u tijelu ne ćemo kod nje naići na tvar, koju biolozi nazivaju protoplazmom. Protoplazma je pojam bez objektivnog značenja, kakav bi bio i pojam „antropoplazma", kad bismo njime htjeli ozna-čiti sadržinu ljudskog tijela. Sad već imamo mogućnosti, da filmske snimke stanica toliko povećamo, da one — pri-kazane na platnu — prelaze čovječju veličinu. Na taj na-čim možemo promotriti sve njihove organe. Posred stanič-nog tijela plovi jajolik, elastičan mjehurić, napunjen —■ kako se čini — nekom želatinoznom, providnom tvari: to je jezgra stanice. U njoj zapažamo dva zrnasta tjelešca, koja polagano ali neprekidno mijenjaju svoj oblik. Oko
96
Ti jelo i fiziološki živ ot čov j e ka
stanične jezgre pak vidjet ćemo živo kretanje nekih male-nih čestica, koje je naročito žestoko oko jednog mjehura-stog grozdića, nazvanog po anatomima Golgijevim ili Re-nautovim aparatom, a kojeg su funkcije u vezi s ishranom stanice. U istom dijelu stanice neka sitna i nejasna zrnaš-ca tvore jednu vrstu vira. Veće krugljice opet jure nepre-kidnim cikcakom uzduž i poprijeko čitave stanice, sve do posljednjeg kutića njenih pokretnih i promjenljivih ruka-va. No najviše su upadljivi neki dugački vlaknasti organi — mitohondriji — koji sliče zmijama, dok su u nekim sta-nicama nalik na kraće bakterije. Svi ovi mjehurići, zrnca, krugljice i vlakanca, bez prekida kližu, plešu i talasaju se slobodnim prostorom staničnog tijela.
Struktura žive stanice komplikovana je dakle, no ke-mijsko njeno ustrojstvo još je zamršenije. U samoj jezgri, koja na oko ne sadrži ništa drugo van onih zrnastih tjele-šaca, nalaze se još tvorevine nevjerojatnih osebina. Iluzo-ran je prikaz kemičara o jednostavnosti sastava nuklopro-teina. Jezgrovna supstanca stvarno u sebi nosi „gene", ona tajanstvena bića, o kojima znamo samo to, da su oni no-sioci nasljedstva stanice i čovjeka. Ne stoji dakle, da bi kemijski sastav stanične jezgre bio jednostavan, već na-protiv, on je sasvim nevjerojatno zamršen. Geni su sve u svemu nevidljivi. Znamo samo toliko, da su se nastanili u kromozomima, onim dugoljastim tjelešcima, koje možemo vidjeti u čistoj tekućini stanične jezgre u času, kad ova ima da se razdijeli. Tad će se kromozomi, na više ili manje vid-ljiv način, grupirati u dvije skupine, koje se kreću suprot-nim smjerovima. U tome času sva se stanica žestoko trese i, izbacujući svoju sadržinu na sve strane, ona se cijepa u dva dijela. Ovi dijelovi, — „stanice kćerke" — koji su još i nadalje međusobno povezani elastičnim nitima, udaljuju se sve veoma jedan od drugoga. Niti, koje ih vezuju, raz-vlače se do krajnosti, dok na kraju ne popuste. I tako su u organizmu stvorena nova dva individualna elementa.
7
97
C arrel: Čov j e k — nepoznanica
Stanice su, jednako kao i životinje, pripadnici mnogih različitih rasa. Njihove strukturalne i funkcionalne ose-bine odlučne su za pripadnost izvjesnoj rasi ili tipu. One prema tome potiču iz raznih regiona, kao što su: štitna žli-jezda, slezena, koža, jetra itd. No stanice istog porijekla mogu — kolikogod to izgledalo čudnovato — u raznim vre-menskim periodama pripadati raznim tipovima. Raznolič-nost organizma očituje se i vremenski i prostorno. U glav-nome se sve stanice, koje izgrađuju tijelo, mogu podijeliti u dva razreda: u nepokretne stanice, kojih skupine tvore tkiva i organe, i u pokretne stanice, koje putuju čitavim organizmom. Vezno tkivo i epitelijalne stanice pripada-ju nepokretnoj kategoriji. Epitelijalne stanice najpleme-nitiji su dijelovi tijela. One su sastavni dio mozga, kože, žlijezda s unutrašnjim lučenjem itd. Stanice vez-nog tkiva opet sačinjavaju gradu za spoljašnu opremu organa. Na takve stanice nailazimo posvuda. Oko njih se pojavljuju razne tvorevine kao što je hrskavica, koštano i vlaknasto tkivo, elastična vlakanca — sve tvari, koje po-državaju čvrstoću i elastičnost kostura, mišičja, krvnih su-dova i organa, za funkcije kojih je to neophodno potrebno. Osim toga ove se tvari pretvaraju u kontraktilne elemente t. j. u mišičje srca, sudova, probavnog aparata i lokomo-cije. Iako su vezno tkivo i epitelijalne stanice na oko ne-pokretne — pa im je ostalo staro ime „nepokretne stani-ce" — ipak kinematografija ukazuje na neko njihovo gi-banje. Samo što se one kreću sporo. Kližu medijem, koji ih okružuje, poput ulja, koje se razliježe površinom vode, i vuku sa sobom svoju jezgru, koja se uhvatila o žitku ma-su njihovog tijela. Znatno se razlikuju od pokretnih stani-ca, medu koje ubrajamo razne tipove krvnih i tkivnih leu-kocita. Ove se kreću vrlo brzo. Leukociti, koji se poznaju po tome, što kod njih ima po više jezgra, nalik su na ame-be. Limfociti opet pužu sporije poput crvića, a monociti su veći i sliče sipi. Oko njih se talasa tanahna membrana,
98
T ij elo i fiziološki iivot čov j eka
dok iz tjelesne supstance izbijaju dugački kraci. Pošto su u bore svoje membrane uvili mrtve stanice i mikrobe, oni ih halapljivo proždiru.
Gajimo li u kušalici razne stanične tipove, doći će do izražaja njihove karakteristike upravo onako, kako se ispo-ljuju karakteristike pojedinih vrsta mikroba. Svaki od tih tipova ima svoje vlastite prirodene osebine, koje će za njih ostati specifične i onda, kad bude prošlo po više godina otkako su se stanice od organizma otkinule. Stanični tipovi razlikuju se međusobno načinom kretanja i medusobnog udruživanja, izgledom svojih kolonija, brzinom razvoja, reakcijom na izvjesna kemijska sredstva, nadalje se ra-zlikuju time, kakve tvari izlučuju, te kakvu hranu trebaju, pa i svojim likom i svojom građom. Čisto morfološka defi-nicija, koju je o udruživanju stanica dala klasična anato-mija, ustupila je mjesto ovom prikazu na široj bazi. Zako-ni, koji upravljaju organizacijom svake stanične zajednice, to će reći svakog organa, proizašli su iz ovih elementarnih osebina. Kad tkivne stanice ne bi imale drugih svojstava do onih koja im pripisuje anatomija, one bi bile u stanju da izgrade živ organizam. Ali su one nadarene daleko ve-ćim sposobnostima. Sve ove sposobnosti međutim ne do-laze do izražaja. Pored onih energija, koje se redovito po-kazuju, u njih ima još drugih, koje su obično prikrivene, a koje će postati aktuelnima u času reakcije na neke izvje-sne promjene njihove sredine. Na taj način stanice su spremne na sva nepredvidljiva zbivanja, koja mogu nastati kako tijekom zdravog tako i tijekom bolesnog stanja tijela.
Stanice se skupljaju u kompaktne mase, u tkiva i or-gane, kojih je izgradnja odvisna o strukturalnim i funkcio-nalnim potrebama organizma i njegove cjeline. Čovječje tijelo jedna je kompaktna gibljiva cjelina. Krv i živci, koje međusobno vezuju sve stanične skupine, brinu se o njegovoj harmoniji. Živo tkivo bez tekućeg medija ne može se ni zamisliti. O odnosu, koji postoji nužno između ana-tomskih elemenata i sudova sa tim hranivim medijem, od-
99
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
vlsan je oblik naših organa. Osim toga na njihov oblik uplivišu i odvodni kanali za lučenje žljezdanih proizvoda. Unutarnja izgradnja tijela nastala je po potrebi ishrane. Medij, bogat hranivim tvarima, a nepomućen suvišnim iz-metima, nužno okružuje stanice, pa je na osnovi ove nužde izrađen arhitektonski plan svakog pojedinog organa.
5
I organski medij je dio tkiva. Kad bismo ga otstranili, tijelo bi prestalo živjeti. Čitava životna djelatnost naših or-gana i živčanih centara, naše misli i osjećaji, naša okrut-nost, rugoba ili ljepota svijeta (kako se ogleda u namaj, pa i sama eksistencija njegova — sve je to ovisno o fizi-kalno-kemijskom nastrojstvu naših sokova. Organski me-dij se sastoji iz krvi, koja kola krvnim sudovima, i iz te-kućine — plazme ili limfe — koja prožima stijenke kapi-lara. Ima jedan organski, glavni medij, krv, i jedan regio-narni medij, koji se sastoji iz međustanične limfe svakog pojedinog organa. Mogli bismo organe isporediti s jeze-rima, koja su krcata vodenim biljkama, a hranu im dovodi po jedan potočić. Voda, koja poput stajaćice gotovo po-svema miruje, onečišćena je izmecima i obamrlim dijelovi-ma biljaka, pa kemijskim tvarima, kojih su se organi oslo-bodili. O brzini i veličini potoka zavisi, u kojoj će mjeri biti voda otstajana i onečišćena. To je i pitanje međustanične limfe. Ukratko, sastav regionarnog medija, koji je pun ra-znoličnih stanica, izravno ili neizravno je odvisan od krvi.
I krv je tkivo poput svih ostalih tkiva. Sastavljena je iz oko dvadesetipet do trideset tisuća biliona crvenih i pe-deset biliona bijelih stanica. No ove stanice nisu, kao u ostalih tkiva, nepomično ukalupljene, već se hvataju ljep-ljive neke tekućine, plazme. Krv je pomično tkivo, koje krči sebi put u sve dijelove tijela. Svakoj pojedinoj stanici pri-vodi posebnu, njoj potrebnu hranu. Istovremeno pak, po-put glavnog odvodnog kanala, sabire i odnosi sve otpatke živih tkiva, dok ujedno nosi sa sobom i razne kemijske tva-
100
T ij elo i fiziološki iiv ot čov j eka
ri kao i stanice, pomoću kojih će na organima izvršiti sve nužne popravke. Začudne su doista njene sposobnosti. Krv, vršeći takve zadatke, nalik je na rijeku, koja derući nosi sa sobom mase mulja i drveća, dok podjedno nastoji, da u svome toku usput popravi kuće duž obala, kraj kojih pro-tiče.
Stanje krvne plazme ustvari nije baš točno onakvo kao što kemičari vjeruju. Krvna je plazma po svojem sa-stavu neisporedivo bogatija od onoga, što o njoj kazuju stare apstrakcije. Bez svake sumnje je plazma rastopina baza, kiselina, soli i proteina, kojih je uravnoteženost izra-žena zakonima, otkrivenim po Van Slyke-u i Hendersonu. Ovom naročitom sasiavu rastopine ima se zahvaliti okolnost, da se njena ionska alkaličnost stalno podržava na stepenu neutralnosti, unatoč tome, što se iz tkiva besprekidno ki-seline nanovo oslobađaju. Na taj su način sve stanice čita-vog organizma snabdjevene nepromjenljivim hranivim me-dijem, koji nije ni kiseo ni alkaličan. Osim toga ima u krvi još i bjelančevina, polipeptida, amino-kiselina, sladora, masti, enzima, metala u najsićušnijim količinama, te izlu-čaba sviju žlijezda i tkiva. Nama je u glavnome još vrlo slabo poznata priroda svih tih tvari. Tek smo počeli da shvaćamo golemu komplikovanost njihovih funkcija. Svaki stanični tip naći će u krvnoj plazmi sve hranive tvari, koje su neophodno potrebne za njegovo izdržavanje, kao i za pospješivanje, odnosno usporavanje njegovog rada. Tako mogu neki masni spojevi, povezani s bjelančevinama krv-nog seruma, zadržavati ili čak sasvim zaustaviti stvara-nje novih stanica. U tom serumu ima tvari, koje se suprot-stavljaju množenju bakterija, t. zv. antitjelesa. Ova se po-javljuju u času, kad koje tkivo ima da se brani od nasr-taja mikroba. Pored toga krvna plazma sadrži fibrinogen, jednu vrstu proteina, koji je otac fibrinu i kojcg se vlakan-ca po potrebi smjesta hvataju rana krvnih sudova, zadrža-vajući krvarenje.
101
Carrel: Čovjek — nepoznanica
Crvena i bijela krvna tjelešca imaju važnu ulogu u konstituciji organskog medija. Kako znamo, krvna plazma rastvara samo malu količinu atmosferskog kisika. Stoga ona ne bi bila u stanju, da snabdijeva kisikom silno mno-štvo naših tjelesnih stanica u onom opsegu, koji je njima potreban. Crvena krvna tjelešca nisu žive stanice, nego si-ćušne vrećice, pune hemoglobina. Prolazeći kroz pluća, cr-vena krvna tjelešca svakiput preuzimaju tovar kisika, ko-ji onda nekoliko trenutaka kasnije izručuju gladnim tkivnim stanicama. Ove se stanice opet, zaprimivši kisik, smjesta oslobadaju svog ugljičnog dioksida i ostalih otpa-daka time, da ih prebacuju u krv. Bijela krvna tjelešca su, naprotiv, živi organizmi. Katkada plove krvnom rije-kom, katkada opet nestaju iz kapilarnih sudova napolje, pošto su se provukli kroz njihove stijenke, pa dalje pužu površinom onih stanica, koje tvore sluznice, crijeva, žlije-zde i sve ostale organe. Zahvaljujući ovim mikroskopski sitnim elementima, krv može da vrši radnju pomičnog tki-va, da popravlja štete, da bude medij istovremeno čvrst i tekuć, sposoban da se nade svagdje, gdje se njegova pri-sutnost traži. Velikim mnoštvom leukocita može trenutno da opkoli mikrobe, koji su navalili na neko područje orga-nizma, i da se bori protiv infekcije. Isto tako će krv na po-vršinu neke kožne ili organske rane izbaciti bijela tjelešca većeg tipa, koja potstiču na ponovnu izgradnju razorenog tkiva. Ova vrsta leukocita ima to svojstvo, da se može pre-tvoriti u nepokretne stanice, a ove će stanice proizvesti ve-zna vlakna i tako iscijeliti ranu ožiljkom.
Tekućinom, koja proizlazi iz kapilarnih sudova, izgra-duje se lokalni medij tkiva i organa. Proučavanje sastav-nih dijelova tog medija u stvari je nemoguće. Ako me-dutim učinimo to, što je činio Rous, da naime u organizam uštrcamo boje, koje se mijenjaju prema količini ionizirane kiseline u tkivu, pojedini će organi pokazivati razne tono-ve boja. Različitost lokalnih medija može se dakle vidno prikazati, no s ovim postupkom ne će doći na vidjelo one
102
T ij elo i fiziološki iivot čov j eka
razlike kod medija, koje su daleko dublje prirode. Nije nam omogućeno da otkrijemo sve njene karakteristike. U prostranom svijetu, što ga u sebi krije čovječji organizam, ima najrazličitijih krajeva. Iako se sve ove zemlje natapaju vodom iz rukava jedne iste rijeke, ipak je kakvoća vode u njihovim jezerima i ribnjacima odvisna i o vrsti tla i o prirodi vegetacije. Na račun krvne plazme svaki organ, svako tki-vo, stvara sebi svoj vlastiti medij. Na međusobnoj ravno-teži izmedu stanica i njihovog medija osniva se zdravlje ili bolest, snaga ili slabost, sreća ili bijeda svakoga od nas.(
6
Izmedu tekućina,. koje sačinjavaju organski medij s jedne, a tkiva i organe s druge strane, vrše se besprekidne kemijske izmjene. Kako stuktura i oblik, tako je i ishrambe-na djelatnost stanice jedna od osnovnih forma njenog ži-vota. U času, kad zastane kemijska izmjena tvari ili meta-bolizam, organi će se uravnotežiti sa svojim medijem i oba-mrijeti. Ishrana u stvari je isto što i sama eksistencija. Ži-vo tkivo traži kisik, koji uzima iz krvi. To znači u fizikalno-kemijskom jeziku, da živo tkivo imade visoki redukcioni potencijal, da mu je pomoću komplikovanog sistema ke-mijskih tvari i fermenata dana mogućnost, da izupotrijebi atmosferski kisik u svrhu oslobađanja svojih energija. Po-moću kisika, vodika i ugljika, dobivenog iz sladora i ma-sti, žive stanice proizvode mehaničku energiju, koja im je potrebna za uzdržavanje svoje grade i za svoje gibanje; nadalje električnu energiju, koja se očituje u svakoj pro-mjesnih organskih stanja, pa toplinu, koja je neophodna za kemijske reakcije i fiziološke procese. U krvnoj pla-zmi žive stanice još nailaze i na dušik, sumpor, fosfor itd. za izgradnju novih staničnih jedinica, kao i za procese rasta i zacjeljivanja. Bjelančevine, sladore i masti, koji su sadržani u njihovom mediju, stanice cijepaju u sve manje i manje dijelove i koriste se energijama, koje su na taj na-čin oslobodene. Smjesta se — uslijed reakcije kojom se
103
C arr e I: Č ov j e k — ne poznanica
apsorbiraju energije — izgrađuju dalje izvjesni spojevi kompliciranije prirode i sa višim potencijalom energija, koje onda stanice primaju u sebe kao dio svoje supstance.
Živahnost kemijskih izmjena u staničju, odnosno po čitavom organizmu, odraz je intenziteta čitavog organskog života. Mjera za izmjenu tvari je ona količna kisika, koju tijelo apsorbira, i ona količina ugljične kiseline, koju ti-jelo proizvodi u stanju potpunog mirovanja. Ovo naziva-mo bazalnim metabolizmom. Znatno je ubrzana ta izmjena ,u času, kad se mišice stegnu, vršeći mehanički posao. Kod djeteta je izmjena tvari življa nego li u odraslog čovjeka, življa u miša nego li u psa. Spomenuli smo, da bi zne' no povcćanje čovječjeg rasta po svoj prilici imalo za poslje-dicu opadanje bazalnog metabolizma. Mozak, jetra i žli-jezdt- s unutarnjom sekrecijom iziskuju vrlo veliku kemij-cku energiju. Ali se ubrzanost izmjene tvari najiače oči-tuje kod mišičnog rada. Nemoguće bi međutim bilo pri-kazati sve djelatnosti našeg bića u kemijskim formulama. Čudnovata je činjenica, da duševni rad ne pojačava izmje-nu tvari. Izgleda, da se ti mradom ili ne troši nikakva ener-gija ili se ona troši u tako malenoj količini, da je pomoću naših tehnika — bar prema današnjem njihovom stanju — ne možemo izmjeriti. Zaista može da zapanjuje činjenica, da čovječjoj misli, koja je preobrazila površinu Zemlje, koja je poništavala čitave narode i stvarala nove, koja je otkrivala svjetove u beskrajnim svemirskim daljinama, — da toj i takovoj misli za njen opstanak ne treba ni toliko energije, koliko se u najmanjoj količini dade izmjeriti. Ste-zanjo bicepsa u času, kad on diže uteg od nckoliko grama, ima neisporedivo veći učinak na tjelesnu izmjcnu tvari od najvećih umnih napora. Cezarovo strcmljenje, Newtonov umni rad, Beethovenovo nadahnuće, strastveno mozganje Pasteurovo — sve to nije utjecalo u toj mjeri na izmjcnu tvari kod ovih velikih muževa, koliko bi moglo utjecati ne-koliko bakterija ili lagan jedan podražaj štitne žlijezde.
104
T i j elo i fiziološki živ ot čovjeka
Značajna je činjenica, da je brzina bazalnog metabo-lizma konstantna. Kemijske izmjene odvijaju se u orga-nizmu normalno čak pod najnepovoljnijim uslovima. Tako se primjerice ritam ishrane ne oslabljuje time, da organi-zam izvrgnemo studeni. Tjelesna temperatura opada jedi-no onda, kad se približava smrt. Kod medvjeda i rakuna medutim zimi se usporuje metabolizam i životinje počinju živjeti sporije. Kod tardigrada, neke vrste člankonožaca, izmjena će kemijskih tvari potpunoma zatajiti, kad živo-tinju osušimo. Nastupa za nju stanje latentnog života. Smočimo li te sasušene životinje ponovno poslije nekoliko nedjelja, one će oživjeti, njihov će životni ritam opet po-stati normalan. Nismo još pronašli tajnu, koja bi nam ot-krila mogućnost da se prekine s ishranom kod čovjeka ili domaćih životinja. Bilo bi od velike koristi po život u hla-dnim krajevima, kad bi se ovce i goveda tijekom zime mo-glo staviti u stanje takvog latentnog života. Kad bi pak i ljudska bića mogla s vremena na vrijeme zapasti u stanje zimskog sna, možda bi se time polučilo produženje njiho-vog života, sačuvalo ih od izvjesnih bolesti i smoglo većih mogućnosti razvitka za neke naročito darovite individue. No mi ne umijemo da usporimo kemijsku izmjenu tvari na drugi način, nego li barbarskim postupkom otstranjivanja štitne žlijezde. A čak i ova metoda je manjkava. Latentno životno stanje za sad je još, što se čovjeka tiče, nemoguć oblik eksistencije.
7
Uporedo s vršenjem kemijskih izmjena, iz tkiva i or-gana oslobađaju se izmeci ili kataboliti. Ovi se rado skup-ljaju u regionarnom mediju, kako bi ga učinili nemogućim za nastambu stanica. Za proces ishrane je stoga potreban takav aparat, koji je u stanju da brzim optokom limfe i krvi stalno naknaduje one hranive tvari, koje su tkivu po-trebne, a ujedno da otstranjuje izmetke. Obujam sokova, koji su u opticaju, daleko je manji od obujma svakoga or-
105
C arr e I: Čov j ek — ne p o z nanic a
gana. Krv, koju u sebi nosi jedno ljudsko biće, jedva do-siže jednu desetinu cjelokupne njegove težine. Pa ipak ži-vo tkivo troši velike količine kisika i glukoze. Ujedno pu-šta u organski medij znatne količine ugljične, mliječne, fosforne kiseline i drugo. Hoćemo li da u jednoj kušalici gajimo komad živog tkiva, moramo mu dodavati toliko te-kućine, koliko iznosi dvijetisuće puta njegov vlastiti vo-lumen, jer bi inače za nekoliko dana podlegao otrovanju od svojih izmetaka. Potrebno je podjedno, da ga okružuje atmosfera, koja je u najmanju ruku deset puta veća od spomenutog tekućeg medija. Prema tome trebali bismo oko dvadeset tisuća litara hranive tekućine, kad bismo htjeli da čitavo čovječje tijelo, kao smjesu tkiva, gojimo u sta-klenci. Đa sveukupno tkivo našeg tijela može da živi sa šest do sedam litara tekućine umjesto sa dvadeset tisuća litara, imamo da zahvalimo samo divnom savršenstvu apa-rata za optok krvi, njegovom bogatstvu hranivih tvari, kao i tome, da se štetni otpaci besprekidno otstranjuju.
Dovoljno je velika brzina optoka, da može da sačuva sastav naše krvi od svake promjene, koja bi nastala od ka-tabolita. Jedino će poslije žestokih napora nastupiti porast količine kiselina. Svaki organ reguliše obujam i brzinu krvnog optoka pomoću vazomotornih živaca. Čim cirkula-cija popusti ili stane, ukisit će se međustanična limfa. Zavisi o prirodi stanica, iz kojih su izgrađeni unutarnji organi, u kolikoj će im mjeri takvo otrovanje kiselinama naškoditi. Izvadimo li iz psečje utrobe bubreg, pa ga osta-. vimo da na stolu leži čitav jedan sat, a zatim ga opet usa-dimo u životinju, on će ponovno proraditi i posve normalno nastaviti svojom funkcijom. Isto tako ne će imati nika-kvih rdavih posljedica pokušaj, da u jednome udu zausta-vimo optok krvi na tri do četiri sata. Sam mozak već je daleko osjetljiviji kad je u pitanju pomanjkanje kisika. Bude li u ovome organu zaustavljen optok tako, da nastu-pi potpuna anemija u trajanju od nekih dvadeset časaka, bezuvjetno će nastupiti smrt. Već i za deset časaka ane-
106
T ij elo i fiziološki iivot čov j eka
mija prouzrokuje nepopravljive smetnje. Prema tome je nemoguće, da se jedan individuum, u čijem je mozgu za vrlo kratko vrijeme bila obustavljena cirkulacija, privede natrag normalnom životu. I spuštanje krvnog tlaka vrlo je opasno, jer mozak kao i ostali organi taj tlak u izvjesnoj mjeri iziskuju. Naše lično osjećanje i mišljenje u velikoj mjeri zavisi o stanju našeg aparata za optok krvi. Sva je Ijudska djelatnost povezana sa fizikalnim i kemijskim na-strojstvom unutarnjeg medija i, na kraju krajeva, sa srcem i s arterijama.
Prolazeći besprekidno aparatima za čišćenje i obnav-ljanje hranivih tvari, što su joj ga oduzela tkiva, krv mo-že da sačuva svoj sastav nepromijenjen. Sa svoga puta kroz mišičje i organe, venozna krv se vraća puna ugljične kiseline i otpadaka hrane. U velikoj mreži plućnih kapi-lara, kamo je zatim gone udarci srca, sva njena crvena tjelešca dolaze u dodir <? kisikom iz uzduha. Taj plin za-dire po nekim jednostavnim fizikalno-kemijskim zakonima u krv, gdje ga prima hemoglobin crvenih stanica. Istovre-meno ugljični dvokis nestaje u bronhijama, odakle ga one opet disanjem tjeraju napolje. Što je disanje brže, to je življa kemijska izmjena tvari između uzduha i krvi. Na svom putu kroz pluća krv se oslobodila jedino ugljične kiseline, dok su u njoj i dalje još sadržane ostale, manje hlapive kise-line, te svi drugi izmeci, koji su se ondje nakupili uslijed izmjene tvari. Do kraja će se izvršiti čišćenje tek onda, kad krv bude prošla i bubrezima. Bubrezi naime izlučuju iz krvi izvjesne tvari i odvode ih urinom. Zadaća je bubrega također odmjerivanje one količine soli, koja je za plazmu neophodno potrebna u svrhu da bi se sačuvala konstanca osmotskog tlaka. Rad pluća i bubrega vanredno je djelo-tvoran, pa imamo njemu da zahvalimo činjenicu, da živo-me tkivu za njegove potrebe dostaje tako ograničena koli-čina medijalne tekućine, kao i okolnost, da je čovječje ti-jelo u isti mah i tako kompaktno i tako pokretno.
107
C arr el: Č ov j ek — ne p o z nanic a
8
Tri su izvora, iz kojih putem krvi dolazi hrana u na-ša tkiva: iz atmosferskog uzduha, odakle je u krv dovodd pluća; sa površine crijeva i, konačno, iz žlijezda s unu-tarnjom sekrecijom. Sve tvari, —osim kisika — koje su potrebne organizmu, dolaze mu izravno ili neizravno pu-tem crijeva. Slina, želučani sok i izlud be gušterače, pa jetra i crijevna sluznica pomalo preraduju hranu. Probav-ni fermenti cijepaju molekule bjelančevine, ugljičnih hi-drata i masti u manje dijelove, koji mogu sada da prolaze sluznicama što čuvaju površinu naše utrobe. Na to će ih u sebe primiti krvni i limfni sudovi crijevne sluznice, pu-tem kojih onda prodiru u organski medij. Jedine tvari, koje mogu bez prethodne preradbe ući u tijelo, jesu izvjesne masti i sladori. Stoga se — već prema prirodi životinjskih i bilinskih masti, koje su sastavni dio naše hrane — mije-nja čvrstoća onih dijelova tijela, na kojima su naslage sa-la. Iiranimo li psa izmjenično mastima s visokim talištem i uljima koja se tale kod tjelesne temperature, nje^ovo će masno tkivo naizmjence biti sad čvrsto sad meko. Probav-ni fermenti cijepaju bjelančevine u amino-kiseline, od ko-jih su ove ble izgradene, pa one time gube svoju individu-alnu, iskonsku osebujnost. Amino-kiseline, koje proizlaze iz goveđih, ovčjih, pšeničnih i dr. bjelančevina, sad više ničim ne ukazuju na svoje porijeklo. U tijelu one stvaraju nove bjelančevine, koje su specifične po ljudsku rasu i po svakog pojedinca. Time, što priječi životinjskim i bilinskim bjelančevinama prodiranje u krv, utroba može gotovo sa-svim da obrani organizam od upada molekula iz tkiva dru-gih bića. Ipak je i njima katkada otvoren ulaz, da bi ti-jelo na taj način postalo otporno ili pak osjetljivo za raz-ne strane tvari. Nisu nepremostive zapreke, što su ih po-stavili unutarnji organi protivu izvanjskoga svijeta.
Crijevna sluznica nije u svakome slučaju u stanju da probavi i da apsorbira izvjesne neophodno potrebne dije-
108
T ij elo i fiziološki iivot čov j eka
love hrane. U tome slučaju hranive tvari ne dopiru u naše tkivo čak ni onda, ako se nalaze u samom crijevnom lu-menu. Kemijski elementi, što dolaze iz vanjskoga svijeta, zaista imaju vrlo različito djelovanje na svakog pojedinog individuuma, već prema naročitom nastrojenju njegove crijevne sluznice. To su elementi, iz kojih su izgrađena naša tkiva i naši sokovi. Čovjek je, u pravom smislu riječi, sačinjen iz praha zemaljskoga. Zato na sve njegove fizio-loške i duhovne energije tako duboko utječe geološko ustrojstvo tla one zemlje, u kojoj on živi, kao i priroda životinja i biljaka, kojima se on redovno hrani. Osim toga zavisi struktura te funkcije čovječjeg tijela i o izboru, koji čovjek vrši medu raspoloživom bilinskom i životinj-skom hranom. Oduvijek su se poglavice drugačije hranili od svojih robova. Borac, osvajač, zapovjednik, hranio se poglavito mesom i žestokim pićima, dok se onaj mirolju-bivi, slabiji, podređeni individuum zadovoljavao mlijekom, zelenjem, voćem i žitaricama. 0 našim duševnim sposobno-stima i o našoj sudbini u neku ruku odlučuje priroda ke-mijske građe našega tkiva. Izgleda prema tome, da bi čo-vjek, kao i životinja, mogao umjetnim načinom da stekne izvjesne tjelesne i duševne karakteristike, i to putem svr-sishodne ishrane, kojoj bi imao još izmalena da se pod-vrgne.
Treća vrsta hranivih tvari sadržanih u krvi, sastoji se — kako smo već spomenuli — pored atmosferskog ki-sika još iz tvari, što ih proizvode probavni procesi, a to su izludžbe žlijezda s unutarnjom sekrecijom. Naš organizam ima jedno naročito svojstvo: on je vlastiti svoj graditelj, koji iz kemijskih tvorevina krvi proizvodi nove spojeve. Ti spojevi služe za ishranu izvjesnih tkiva i za potsticanje izvjesnih funkcija. Ovaj način stvaranja svoje vlastite gra-de iz samoga sebe analogno je s jačanjem volje, koje se polučuje opet samo pomoću napora te volje. Neke žlije-zde, kao primjerice štitna i nadbubrežna žlijezda. gušte-rača i dr., stvaraju iz kemijskih rastopina organskog me -
109
C arr el: Čov j ek — 
nepoznanica
dija nove spojeve kao što su tiroksin, adrenalin, inzulin itd. Te su žlijezde pravi transformatori, koji proizvode tvari neophodno potrebne kako za ishranu stanica i orga-na, tako i za razvoj fizioloških i duhovnih energija. Ova pojava vrlo je čudnovata. Isporediti bismo je mogli sa slijedećom situacijom: zamislimo da dijelovi nekog stroja proizvode ono ulje, koje je potrebno drugim dijelovima istog tog stroja, nadalje tvari potrebite za izgaranje, pa čak i misli strojara, koji upravlja strojem. Spojevi, koji su nastali time, što je hrana prošla crijevnom sluznicom, očigledno ne bi još bili sposobni za ishranu naših tkiva. Treba da se još preobraze prolazeći kroz žlijezde. Tim žlijezdama imamo da zahvalimo eksistenciju našeg tijela s njegovim mnogobrojnim energijama.
Čovjek je, prije svega, jedan ishrambeni proces bes-prekidnog gibanja kemijskih tvari. Mogli bismo ga ispo-rediti s plamenom svijeće ili s vodoskokom u versaljskim vrtovima: ove prilike, tvorevina gorućeg plina ili vode, isto-vremeno su i trajne i prolazne. Nijhovo postojanje zavisno je o plinskoj ili vodenoj struji; one se, kao i mi, mijenjaju prema kakvoći i količini onih tvari, koje im daju život. Materija besprekidno kola svim stanicama našeg tijela, poput velike rijeke, koja dolazi iz vanjskoga svijeta i opet se onamo vraća. U svome toku ona snabdijeva tkiva po-trebnim energijama i kemijskim tvarima, od kojih se iz-građuju prolazne, krhke strukture naših organa i sokova. Tjelesna podloga svih čovječjih energija ima svoje pori-jeklo u neživom svijetu, pa se, prije ili kasnije, opet onamo vraća. Naš je organizam izgrađen iz istih elemenata, iz kojih su sačinjena sva neživa bića. Stoga se ne bismo smje-li čuditi — a čude se tome uvijek još mnogi moderni fizio-lozi — kad vidimo, da u nama samima vladaju isti oni zakoni, koji vrijede i za vanjski svijet. I mi smo dijelovi materijalnog svijeta, pa ne možemo sebe ni zamisliti van dohvata njegovih zakona.
110
T i j elo i fiziološki živ ot č ov j e ka
9
Zadaća seksualnih žlijezda nije samo ona primarna, to jest da one nagone čovjeka na čin, koji — na primitiv-nom stepenu života — ima jedino za svrhu trajno održa-vanje rase. Zadaća je spolnih žlijezda takoder u jačanju svih fizioloških, duhovnih i duševnih energija. Nikad još jedan eunuh nije postao velik filozof, velik naučenjak ili makar velik zločinac. Funkcije testikula i jajnika od neiz-mjerne su važnosti, jer se njima stvaraju muške i ženske stanice. Istovremeno te žlijezde izlučuju u krv izvjesne tva-ri, koje imaju da obilježe naša tkiva, sokove i našu svijest muškim ili ženskim osebinama i da svim našim funkcijama dadu izražaj svoje snage. Iz muda proizlazi odvažnost, že-stokost i brutalnost — oznake, kojim se borbeni bik raz-likuje od vola, upregnutog o plug da ore zemlju. Na jednak način utječu jajnici na ženski organizam, samo što njiho-vo djelovanje ne traje za vrijeme čitavog života. U kli-makteriju će naime žlijezda zakržljati. Kako muške testi-kule ostaju aktivne do u visoku starost, ova okolnost daje muškarcu prednost pred ostarjelom ženom, u koje je život jajnika kraćega vijeka.
Razlike, koje postoje između muža i žene ne očituju se samo u obliku spolnih organa, u postojanju maternice, u trudnoći, u načinu odgoja. Te su razlike daleko dublje prirode, a uzrokovane su samom strukturom tkiva, kao i zasićenošću čitavog organizma naročitim kemijskim tva-rima, što ih izlučuju jajnici. Nepoznavanje ovih osnovnih činjenica zavelo je propagatore feminizma te su mogli vje-rovati, da pripadnike obiju spolova ide isti odgoj, ista prava i iste dužnosti. U stvari pak se žena temeljito razli-kuje od muškarca. Svaka stanica njezinog tijela nosi obi-lježje njenog spola. Isto vrijedi i za sve njene organe, na-dasve pak za njen živčani sistem. Fiziološki su zakoni u jednakoj mjeri neumoljivi, kao i zakoni koji upravljaju svemirom. Čovječje ih želje ne mogu ni izmijeniti ni za-
111
C arrel: Čov j e k — nepoznanica
mijeniti, već treba da im se pokoravamo onakvima, kakvi jesu. Nastojanje žena trebalo bi da bude upravljeno na to, da im se sposobnosti razvijaju smjerom vlastite pri-rode, a da se pri tom ne pokušavaju povoditi za muškar-cima. U radu oko napretka čovječanstva njima je pala u dio viša zadaća, nego li muškarcima. Žene ne bi smjele da zanemaruju one funkcije, koje su njima jedinstvene.
Nejednako je značenje, što ga imaju oba spola u po-gledu promicanja rase. Stanice testesa za čitavog života besprekidno proizvode spermatozone, sićušne životinjice vrlo živih kretnja. Izlučene, one plove u sluzi, što pre-kriva vaginu i maternicu, dok ne dostignu žensko jajašce, koje se na površini maternice drži sluznice. To je jajašce plod polaganog dozrijevanja zametne stanice jajnika. Je-dna mlada žena ima do trista tisuća jajašca, od kojih će dozreti otprilike njih četiri stotine. Za vrijeme menstrua-cije puca mjehurić, u kojem leži jajašce, te ono bude pre-bačeno na sluznicu Fallopianove cijevi, odakle će ga tre-puljke (cilia), koje se nalaze na sluznici, otpremiti u ma-ternicu. U meduvremenu se njegova jezgra već znatno pro-mijenila: izbacila je polovinu svoje sadržine, to će reći polovinu svakog pojedinog kromzoma. Kroz njegovu po-vršinu sad prodire spermatozon, kojeg se kromozomi — izgubivši medutim na isti način polovinu svoje sadržine — sjedinjuju sa kromozomima jajašca. Na taj način na-stalo je novo čovječje biće. Ono se sastoji iz jedne jedine stanice u sluznici maternice, koja se sad cijepa u dva di-jela, čime započinje razvitak embrija.
U izgradnji jajne jezgre, iz koje proizlazi svaka sta-nica novog organizma, podjednako sudjeluju i otac i maj-ka. Majka medutim, pored pola jezgrine supstance, daje još i svu protoplazmu, kojom je okružena jezgra. Na taj je način majčina uloga kod stvaranja embrija važnija od očeve. Svakako da će se karakteristike roditelja prenijeti na plod već samom jezgrom, ali postoji u tome smjeru
112
Tijelo i fiziološki iivot čovjeka
utjecaj i od strane ostalog dijela stanice. Zakon o nasli-jedu, kao i današnje teorije o oplodivanjuf nisu nipošto do kraja osvijetlili ove komplikovane pojave. Govoreći o značajnosti, koju imadu kod plođenja otac i majka, nikad ne bismo smjeli zaboraviti eksperimente, koje su pravili Bataillon i Jacques Loeb. Naročitim nekim postupkom uspjelo im je, da se iz neoplođenog jajeta, a bez svakog muškog udjela, izvali posve normalan eksemplar žabe. Prema tome može spermatozon da bude nadomješten ne-kim kemijskim ili fizikalnim agensom. Jedino ženski ele-menat je od odsudne važnosti. Kod plođenja je saradnja muškarca kratkotrajna, dok ženina saradnja traje devet mjeseci. Za sve ovo vrijeme plod u utrobi (foetus) dobiva hranu iz kemijskih tvari, koje dolaze iz materinje krvi i prožimaju kožicu posteljice (placente), Dok majka snab-dijeva dijete elementima, potrebnim za izgradnju njego-vih tkiva, ona sama s druge strane prima u sebe neke tvari, sto ih izlučuju organi embrija. Ove supstance mogu po nju da budu blagotvorne, a mogu biti i opasne. Ta foetus u jednakoj mjeri potiče od oca kao i od majke. U ženinu se tijelu dakle nastanilo biće, koje je djelomično stranog po-rijekla i koje na to tijelo ima izvjesni utjecaj kroz čitavo vrijeme trudnoće. Može se dogoditi, da majka bude od djeteta otrovana. U svakome pak slučaju dijete odn. od-vjetak vrši neke promjene u fiziološkom i psihološkom sastojanju matere. Kako se čini, ženke dolaze do potpu-nog svog razvitka tek pošto su prošle jednu ili više tru-.dnoća, što vrijedi naročito za ženke sisavaca. One žene, ■koje nisu imale djece, manje su uravnotežene i više pod-; vrgnute živčanim smetnjama od ostalih. Ukratko: sam • foetus svojim prisustvom iz osnova utječe na ženu s raz-loga, što se njegova tkiva — koja su mlada, a djelomično potječu i od muža — veoma razlikuju od njezinih vlastitih tkiva. Zamašaj ženine funkcije na djelu plodenja nismo još uočili u punom opsegu. Za njen vlastiti potpuni razvoj ta je funkcija za ženu neophodno potrebita. Besmisleno je
8
113
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
stoga odrvaćati ženu od materinstva. Mlade djevojke ne bi smjele primati jednaki odgoj, ne bi im se smjele usadi-vati težnje s istim ciljevima kao kod dječaka. Odgajatelji bi morali posvetiti veliku pažnju organskim i duhovnim osebujnostima kod muških i ženskih subjekata, kao i svim njihovim prirodnim funkcijama. Između obaju spolova ima nepremostivih razlika. S njima treba bezuvjetno računati kod stvaranja svakog kulturnog života.
10
Putem svog živčanog sistema čovjek prima podražaje, koji mu prilaze iz vanjskoga svijeta. Prema tome, kako su njegovi organi i mišičje te podražaje primili, oni će na njih i odgovoriti. Za svoj se opstanak čovjek bori još više duhovnim nego li tjelesnim snagama. U ovoj besprekidnoj borbi njemu su u jednakoj mjeri neophodno potrebni srce, pluća, jetra i endokrine žlijezde, kao i njegove mišice, ruke, alat, strojevi i oružje. Bit će, da su mu u tu svrhu i dana dva živčana sistema. Jedan, centralni ili mozgovno-moždinski sistem, radi svijesno i samovoljno te zapovi-jeda mišičju. Drugi, simpatični živčani sistem, koji radi autonomnno a besvijesno, upravlja organima. Oba su ova sistema međusobno povezana. Pomoću ovog dvostrukog aparata komplikovanost je našeg tijela svedena na onu je-dnostavnost, koja mu je potrebna, da bi mogao da djeluje na vanjski svijet.
Centralni živčani sistem sastoji se iz mozga, malog mozga i ledne moždine, a djeluje izravno na živčevlje mi-šica i neizravno na živčavlje organa. Sastavljeno je iz me-ke, bjelkaste, nadasve osjetljive tvari, koja ispunja luba-nju i hrptenjaču. Ova supstanca prima posredstvom čul-nih živaca i ćutila vijesti, koje dolaze sa površine tijela. Na taj su način živčani centri u stalnom dodiru s izvanj-skim svijetom. Preko motornih živaca oni odašilju svoje zapovijedi svim mišicama, a preko simpatikusa svim orga-nima. Organizmom se svim smjerovima provlači bezbroj
114
T i j elo i fiziološki život čov j e ka
živčanih vlakanaca. Njihovi mikroskopski maleni okrajci zavlače se među kožne stanice, oko mjehurića i odvodnih kanala žlijezda, u stijenke arterija i vena, u kontraktilnc stijenke želuca i crijeva, na površinu mišičnih vlakanacr. itd. Fina njihova mreža raširila se čitavim tijelom. Pori-jeklo im je svima u staničju centralnog živčanog sistema, u dvostrukom lancu simpatičnih ganglija i u malenim gan-glijama, koje su po svim organima rasijane.
Među svim epitelijalnim stanicama ove su stanice naj-plemenitije i najbolje izdjelane. Pomoću metoda Ramona y Cajala pružena nam je mogućnost, da ih promatramo u svoj njihovoj ljepoti. Imadu veliko tijelo, koje — primje-rice medu tipovima, pronadenim na mozgovnoj kori — po-kazuje oblik piramide. U njima su smješteni neki vanre-dno komplikovani organi, kojih su nam funkcije za sad još nepoznate. Nalazimo ih u obliku nadasve tanahnih niti, dendrita, i aksijalnih valjčića, od kojih se neki protežu od mozga pa sve do donjeg dijela hrptenjače. U zajednici s majkom-stanicom ovi valjčići i dendriti tvore jedan za-sebni individuum, neuron. Nikad se vlakanca neke stanice ne će sjediniti s vlakancima jedne druge. Na krajevima oni'tvore grozdiće iz vrlo sitnih lučica, koje se — kako se to može vidjeti na kinematografskim snimkama — nepre-kidno gibaju na svojim gotovo nevidljivim petljama. Pu-tem jedne membrane, poznate pod imenom simpatične membrane, neuroni dolaze u doticaj s odgovarajućim ckrajcima drugih stanica. Sa gledišta staničnog tijela živ-čani se podražaji unutar svakog neurona kreću uvijek istim smjerom, i to centripetalnim u dendritima, a centri-fugalnim smjerom u aksijalnim valjcima. Sa jednog pak neurona prelaze na drugi preko simpatične membrane. Ovaj nervozni proces prenosi se i na mišična vlakanca, kojih se površina dotiče spomenutih lučica. Sve ovo me-đutim može da se zbude samo pod jednim vrlc čudnova-tim uvjetom: u obim neuronima, odnosno u neuronu i do-tičnom mišičncm vlakancu, koji se međusobno dodiruju,
115
C arr e 1: Č ov j e k — ne poznanica
mora da postoji jednaka vremenska vrijednost ili kro-naksija. Nema li te kronaksije, nervni podražaji ne će pro-slijediti svoj put iz jednog neurona u drugi. Isto tako mora da budu isohroni mišica i živac koji joj pripada. Promi-jeni li se kronaksija živca ili mišice, primjerice uslijed trovanja kurarinom ili strihninom, živčani podražaj ne će stići do mišice, pa će i kod posve normalne mišice nastu-piti kljenut. Taj je vremenski sklad između živaca i mi-šica za njihovu normalnu djelatnost isto tako neophodno potrebit kao i njihova međusobna povezanost u prostoru. Još nam nije poznato, što se to zapravo zbiva u živcima u času osjećanja boli ili kod vršenja jedne samovoljne kretnje. Znamo samo toliko, da tu nastaje neka vrsta elek-tričnog potencijala, koji putuje uzduž čitavog živca. Adri-an je stvarno i pokazao, kako mogu izolovanim fibrilima da putuju negativni talasi, koji — kad stignu do mozga — prouzrokuju osjećaj boli.
Neuroni su međusobno povezani nekim sistemom re-leja, koji sliči električnim relejma. Dijelimo ih u dvije skupine. Jednu skupinu sačinjavaju receptorni ili motorni neuroni, koji primaju podražaje iz vanjskog svijeta kao i iz organa, a ujedno kontroliraju mišice, podvrgnute nji-hovoj volji. U drugu skupinu idu asociacioni neuroni, ko-jih golemo mnoštvo tvori komplikovanu građevinu naših živčanih centara. Neizmjernost mozga naš razum ne može da shvati isto tako, kako ne može da shvati beskrajnu pro-stranost svemira. U supstanci mozga sadržano je više od od dvanaest miliona stanica. Povezane su međusobno vla-kancima, od kojih se svako razgranalo na više strana. Po-sredstvom ovih vlakanaca stanice se združuju po nekoliko triliona puta. Neizmjerna množina tih sićušnih individua i nevidljivih vlakanaca radi kao jedna jedinstvena cjelina, iako joj je sastav u toj mjeri komplikovan, da mi to sebi ne možemo ni u snu predstaviti. Nekome, tko je navikao da zagleda u jednostavni svijet molekula i atoma, učinit „ će se naš mozak neshvatljivom i čudesnom tvorevinom.
116
T i j elo i fiziološki ziv ot čov j e ka
Jedna od glavnih funkcija, koje imaju da vrše živ-čani centri, sastoji se u tome, da se na odgovarajući način odazivlju podražajima izvana ili drugim riječima da pro-izvode refleksne pokrete. Ako o noge objesimo žabu, koja je bez glave, pa je onda uštinemo u jedan od nožnih pr-stiju, noga će se trgnuti od bolnog podražaja. Ta pojava nastaje posredstvom refleksnog luka, to jest posredstvom dvaju neurona, jednog senzoričnog i jednog motornog, ko-ji su medusobno povezani moždinom. Taj refleksni luk redovno baš nije jednostavan, jer obuhvaća još jedan ili čak po nekoliko asociacionih neurona, koji su se smjestili izmedu senzoričnog i motornog neurona. Neuronskim si-stemima uvjetovane su razne naše refleksne radnje, kao što je disanje, gutanje, uspravno držanje, hodanje i naj-veći dio ostalh naših kretnja u svakidnevnom životu. Ovi pokreti su automatski, no neki stoje pod utjecajem svije-sti. Ako mi primjerice svratimo misao na pokrete disanja, njihov će se ritam odjednom promijeniti. Naprotiv su od naše volje potpuno neodvisni srce, želudac i crijevo. Una-toč toga mogu nastupiti poremećaji njihovog automatizma, kad bismo toj funkciji posvećivali suvišnu pažnju. Iako se naše mišice, koje nam omogućuju stajanje, hodanje, i tr-čanje, pokoravaju zapovijedima moždine, suvislost je nji-hovog uzajamnog djelovanja ipak odvisna o malome moz-gu. U duhovnim našim procesima pak ne sudjeluju ni moždina ni mali mozak.
Površina mozga, nazvana mozgovnom korom, nalik je na mozaik sastavljen od raznih živčanih organa, koji su svi povezani s pojedinim dijelovima tijela. Tako primje-rice pokretima hvatanja i hodanja kao i artikulovanog go-vora, upravlja lateralni dio mozga, poznat pod imenom Rolandove sfere. Dalje straga u mozgu smješteni su vizu-alni centri. Rane, tumori i krvarenja u raznim ovim po-dručjima uzrokuju smetnje odnosnih funkcija. Slične smetnje nastupit će i u slučaju da budu povrijedena vla-kanca, koja vežu mozgovne centre sa nižim dijelovima
117
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
hrptenjače. Refleksi, koje je Pavlov nazvao „kondicional-nim (uvjetovanim) refleksima", nastaju u mozgovnoj kori. Pas, kome smo u gubicu turili hranu, izlučuje slinu. Ovo je jedan prirodeni refleks. Ali će se kod psa izlučivati slina i onda, kad on ugleda osobu, koja mu obično donosi hranu. Taj je refleks stekao iskustvom, to je kondicionalni refleks. Ova osebujnost živčanog sistema kod životinja i ljudi omogućuje odgojnu djelatnost. Odstranjivanjem po-vršine mozga onemogućuje se stvaranje novih refleksa. Naše se znanje u tom zamršenom predmetu nalazi tek u prvim počecima. Nisu nam poznati odnosi izmedu svijesti i živčanih procesa, između duhovnih energija i mozga. Ne-poznato nam je i to, na koji način prošli ili budući doga-daji utječu na zbivanje u našim piramidnim stanicama, ili kako od uzbuđenja može da nastupi kočenje i obrnuto. Još teže su za nas shvatljive okolnosti, pod kojima na-staje jedan neočekivani fenomen — kako se rađa misao.
Mozak i moždina zajedno sa živcima i mišicama sa-činjavaju jedan nedjeljiv sistem. Sa funkcionalnog gle-dišta mišice su samo jedan dio mozga. Njihovom pomoći, kao i pomoću kostura, čovječji je razum obilježio svijet. Već po obliku kostura čovjeku je dana nadmoć nad nje-govom okolinom. Udovi njegovi izrazite su poluge, sastav-Ijene od po tri dijela. Gornje udo pričvršćeno je o po-kretnu pločicu ili plećku, dok je košćani pojas, za koji se drže donja uda, karlica, potpuno krut i nepokretan. Mo-torno mišičje se naslagalo uzduž kostiju. Na mjestu, gdje-se primiče kraj gornjih uda, mišice im se dijele u tetive, koje pokreću prstima i samom rukom. Ruka je remek-djelo. Ona u isti mah i osjeća i radi, kao da je nadarena vidom. Po naročitim svojstvima njene kože, opipnih živa-ca, mišica i kostiju dana je ruci sposobnost djelatnog oružja i oruda. Nikad ne bismo bili stekli vlast nad mate-rijom bez pomoći naših prstiju, ovih pet malih poluga, od kojih se svaka sastoji iz po tri jasno vidljiva dijela, pričvršćena o pesnu kost i o kosti zapešća. Naša ruka mo-
118
T i j elo i fiziološki živ ot č ov j e ka
že da se prilagodi i najgrubljem i najfinijem poslu. jedna-kom se spretnošću služila kamenim nožem primtivnih lo-vaca, kovačkim čekićem, drvarevom sjekirom, ratarskim plugom, mačem srednjovjekovnih vitezova, kako se služi i dizalicom modernog aviona, slikarskim kistom, novinar-skim perom i preslicom tkalaca svile. Ona ubija i ranjava, otima i dariva, poljem sije sjeme i baca granate u rovove. Strojevi, čije se djelovanje uvijek osniva samo na princi-pu točka, nikada nisu dostigli snagu i prilagodljivost na-ših donjih uda, kojih klateće gibanje omogućuje hod i tr-čanje. One tri poluge, pričvršćene o karlicu, sposobne su da se prilagode svim stavovima, naporima i pokretima. Nose nas po glatkom parketu plesne dvorane i kroz metež snježnih poljana, po šetalištima Park-Avenue-a i strmina-ma Rocky Mountainsa. Omogućuju nam stupanje, trčanje, padanje, penjanje, plivanje, hodanje po čitavoj kori ze-maljskoj i pod svim mogućim uslovima.
Još se jedan organski sistem sastoji iz moždane tvari živaca, mišica i hrskavice, koji je — isto kao i ruka — uz-digao čovjeka nad sva ostala živa bića: to je sistem jezika i grla, te njegovih živčanih aparata. Pomoću toga sistema mi smo u stanju da izrazimo naše misli, da s našim bliž-njima općimo posredstvom glasova. Bez jezika ne bi bilo civilizacije; upotreba jezika je, kao i upotreba ruke, uve-like pripomogla razvoju našeg mozga. Dijelovi ruke, koji potpadaju pod mozgovnu sferu, pa jezik i grlo, raširili su se daleko po površini mozga. Dok živčani centri uprav-ljaju radnjama kao što je pisanje, govor pa hvatanje i upotrebljavanje raznih predmeta, sve ove radnje, obrnuto, opet imaju na njih podražujuće djelovanje. Oni istovre-meno i upravljaju i bivaju upravljani. Izgleda kao da ritmičko stezanje mišica podražuje rad mozga, kao i da izvjesne tjelesne vježbe pobuđuju na mišljenje. Možda je zato i Aristotel, dok je diskutovao sa svojim učenicima o osnovnim problemima filozofije i znanosti, volio da šeta. Čini se, da nijedan dio živčanih centara ne radi posebno. Utroba, mišičje, moždina, mozak — sve to funkcionira kao
119
C arr el: Čov j ek
— ne p o z nanic a
jedna cjelina. Djelatnost kosturnog mišičja odvisna je o mozgu i moždini, te o nekim drugim organima. Naloge pri-ma od strane centralnog živčanog sistema, a svoje ener-gije od srca, pluća, žlijezda s unutarnjom sekrecijom i krvi. Da bi mogle vršiti zapovijedi mozga, mišicama jo potrebna saradnja čitavog tijela.
11
Autonomni živčani sistem omogućuje svakom organu naše utrobe da surađuje sa čitavim organizmom u pogledu našeg odnošenja spram izvanjskog svijeta. Organi kao što se želudac, jetra, srce itd. ne podliježu našoj volji. Nismo u mogućnosti da smanjimo ili povećamo promjer naših ar-terija, ritam našeg bila, ili stezanje i rastezanje naših cri-jeva. Ove su automatske funkcije uslovljene refleksnim lukovima, koji se nalaze unutar naših organa. Ti se „regio-nalni mozgovi" sastoje iz živčanih stanica zbijenih u sitne čvorove, koji su rasijani po tkivu, pod kožom, oko krvnih sudova itd. Ima bezbroj refleksnih centara, koji omogu-ćuju samostalnu djelatnost probavnih organa. Izvadimo li primjerice iz organizma jednu crijevnu petlju i snabdije-mo li je umjetnom cirkulacijom, ona će se i dalje normal-no kretati. Isto će tako jedan nakalamljeni bubreg smjesta proraditi, ma da su mu živci prorezani. Najveći dio naših organa uživa izvjesnu slobodu. Time im je omogućeno funkcioniranje i onda, kad ih od tijela odijelimo. Svi su oni medutim bezbrojnim živčanim vlakancima vezani uz dvostruki lanac simpatičnih ganglija, koji se opružio upo-redo s hrptenjačom i ostalim ganglijama, koje okružuju trbušne krvne sudove. Ove ganglije upravljaju svim orga-nima i njihovim radom. Pomoću svoje veze s hrptenjačom i s mozgom, one štoviše uskladuju uzajamnu djelatnost utrobe i mišica, kad dođu u pitanje radnje, koje iziskuju zajednički napor čitavog tijela.
Premda organi utrobe odvise o centralnom živčanom sistemu, opet su u neku ruk i neodvisni od njega. Tako je
120
Tijelo i fiziološki život č ovjeka
moguće, da iz tijela mačke ili psa otstranimo — kao cje-lovitu masu — pluća, srce, želudac, jetra, gušteraču, cri-jeva, slezena, bubrege i mokraćni mjehur sa svim krvnim sudovima i živcima, a da zbog toga srce ne će prestati da radi i krv da optiče. Zagnjurimo li ovaj cjeloviti skup utrobnih organa u toplu kupku i snabdijemo li pluća ki-sikom, život će se nastaviti. Srce će kucati, a želudac i cri-jeva gibat će se, probavljujući hranu. Utrobu možemo da odijelimo od centralnog živčanog sistema i na jednostav-niji način, kako je to pokazao Cannon, tako naime, da se n. pr. živoj mački izvadi dvostruki lanac simpatikusa. Životinje, koje smo podvrgli toj operaciji, ostat će žive i zdrave tako dugo, dok ih držimo pritvorene u kavezu. Za slobodan ži-vot nisu više sposobne. Onemogućeno im je naime da se po potrebi poslužuju srcem, plućima i žlijezdama, kojih po-moć im je u životnoj borbi neophodno potrebita za djelo-vanje njihovih mišica, pandža i zubi.
Dvostruki lanac simpatičnih ganglija povezan je s mozgovno-moždinskim sistemom pomoću razgranjenih nji-hovih dijelova, koji stoje u vezi sa živčanom supstancom lubanje, leđa, i karlice. Simpatični ili autonomni živci lu-banjske i karlične sfere nazivamo parasimpatičnima, a one iz ledne sfere simpatičnima u užem smislu. Po svojoj su djelatosti parasimpatični i simpatični živci vrlo oprečni. Svaki je organ dobio svoje živce istovremeno od obiju si-stema. Parasimpatični sistem usporuje rad srca, dok ga simpatični ubrzava. Onaj raširuje pupile, a ovaj ih suzuje. Naprotiv opet simpatični živčani sistem oslabljuje gibanje crijeva, dok ga parasimpatični pojačava. Temperamenat svakog pojedinca ovisi o tome, koji od dvaju živčanih si-stema prevladava. Ovi živci upravljaju cirkulacijom sva-kog pojedinog organa. Simpatikus prouzrokuje sužavanje arterija i bljedoću obraza, kakva se zapaža u časovima uzbuđenja i kod izvjesnih bolesti. Prorežemo li ga, koža će se zarumenti, a pupile stegnuti. Neke žlijezde, kao što je primjerice hipofiza i nadbubrežna žlijezda, izgrađene
121
C arr e I: Č ov j ek — ne po znanic a
su i od žljezdanih i od živčauih stanica. One rade pod utjecajem simpatikusa; izlučuju neke kemijske tvari, koje na krvne sudove djeluju na jednak način kao i sam živac. Njihovom pomoći jača se simpatikus. Poput ovoga i adre-nalin prouzrokuje stezanje krvnih sudova. Autonomni živ-čani sistem stvarno vlada čitavom utrobom, povezujući ukupnu njenu djelatnost pomoću simpatičnih i parasimpa-tičnih živčanih vlakanaca. Vidjet ćemo kasnije, kako su i ftmkcije prilagodivanja — one, koje podavaju organizmu njegovu trajnost — u glavnome odvisne o simpatičnom živ-čanom sistemu.
Autonomni kompleks je, kako znamo, povezan sa cen-tralnim živčanim sistemom, tom vrhovnom upravnom si-lom za sve organske energije. Njegov predstavnik je cen-tar, koji se nalazi na podlozi mozga i o kojem zavisi na-čin, kako će se očitovati izvjesne emocije. Svaka rana ili otok u toj sferi prouzrokuje smetnje osjećajnih funkcija. Posredstvom žlijezda s unutarnjom sekrecijom dolazi do izražaja svako naše uzbuđenje; osjećaj straha, stida i srdžbe utječe na cirkulaciju kože, izazivajući bljedoću ili rumenilo obraza, stezanje ili širenje pupila, bečenje očiju, izlučivanje adrenalina u optok, prekid lučenja želučanog soka itd. Tako stanja naše svijesti uplivišu jako na funk-cije utrobe. Mnoge bolesti želuca i srca imadu svoj izvor u živčanim smetnjama. Okolnost, da je simpatični živčani sistem neodvisan od mozga, ne dostaje još za obranu na-ših organa od opasnosti, koje dolaze od duševnih smetnja.
Organi su snabdjeveni osjećajnim živcima. Ovi nače-sto šalju svoje vijesti živčanim centrima, a naročito centru utrobne svijesti. Kad je u svakodnevnoj životnoj borbi na-ša pažnja zaokupljena zbivanjima u izvanjskom svijetu, onda podražaji, koji dolaze od strane naših organa, ne prekoračuju praga naše svijesti. Oni medutim na izvjestan način bojadišu naše misli, osjećaje, djela — iako mi sami zapravo ne zapažamo prikrivenih njihovih snaga. Ima u životu časova, kad se mi — bez svakog stvarnog razloga —
122
T i jelo i fiziološki ziv oi čov j eka
osjećamo beskrajno nesretnima. Drugiput opet spopada nas osjećaj neke radosti i sreće, koji ne možemo sami sebi protumačiti. Sastojanje, u kojem se upravo nalazi naš organ-ski sistem, potmulo utječu na našu svijest, pa može na taj na-čin da pozove na uzbunu jedan oboljeli organ naše utrobe. Kad čovjek, bio zdrav ili bolestan, predosjeća neku opa-snost, približavanje smrti, takva mu opomena vjerojatno dolazi iz centra njegove utrobne svijesti. Ova svijest nas malokad vara. Medutim su koa stanovnika modernih gra-dova funkcije simpatikusa redovno isto tako slabo uravno-težene kao i njegove duševne energije. Autonomni sistem kao da je izgubio sposobnost da čuva naše srce, želudac, crijeva i žlijezde od životnih nevolja. U primitivnom živo-tu on je uspješno branio čovječje organe protiv opasnosti i okrutnosti vanjskoga svijeta, no nije bio dovoljno sna-žan da se trajno odupre besprekidnim potresima moder-nog života.
12
Vidimo dakle, kako je tijelo vanredno komplikovana, čudna skupina raznovrsnih staničnih rasa, od kojih se sva-ka sastoji od biliona raznih individua. Ovi individui za-gnjureni su u sokove pune kemijskih tvari, što ih stvaraju organi, te raznih drugih supstanaca, koje pridolaze iz hra-ne. Kemijski glasnici, to će reći njihove izludžbe, posre-duju međusobni njihov saobraćaj, koji se vrši s jednog kraja tijela na drugi, a povezani su još i živčanim siste-mom. Istraživanja, koja su se u tom smjeru vršila po na-učnim metodama, otkrivaju neizmjernu komplikovanost staničnih skupina. Pa ipak, silno ovo mnoštvo individua nastupa kao jedna savršena cjelina. Sve naše djelovanje izgleda jednostavno: bez daljnjega moći ćemo opredije-liti od oka najsitniju mjeru ili bespogrješno odabrati izvje-stan broj predmeta, a da ih prethodno nismo prebrojili itd. Našem razumu izgleda kao da su svi ovi činovi složeni od bezbroj elemenata: za njihovu izvedbu potrebno je sklad-
123
C arr el: Č ovj ek — ne p o znanic a
no djelovanje mišica i opipnih čula, mrežnice, očnih i ruč-nih mišica, te nebrojenih živčanih i mišičnih stanica. U stvari pak bit će da su oni zaista vrlo jednostavni — kom-plikovanost nametnuta im je umjetno, putem naših istra-živačkih metoda. Tako primjerice nema stvari, koja bi mo-gla izgledati jednostavnijom i jednoličnijom od morske vode. No čim bismo je pogledali kroz mikroskop sa milion-skim povećalom, pred našim bi očima nestalo jednostav-nosti: čista kapljica pretvorila bi se u najšarenije mnoštvo molekula raznih veličina i oblika, koji se — neki brže neki sporije — kreću neprodonum kaosom. Kako vidimo, stvari su u našem svijetu istovremeno i jednostavne i kom-plikovane, već prema tome, kojim se metodama služimo kod njihovog istraživanja. U stvari pak jednostavnost bilo koje funkcije počiva na komplikovanoj podlozi. To je je-dan od primarnih rezultata naših zapažanja, pa ga mo-ramo kao takvog prihvatiti.
U našem tkivu vlada velika raznoličnost u struktu-ralnom pogledu. Sastavljeno je od mnogih vrlo oprečnih elemenata. Jetra, slezena, srce i bubrezi tvore udruženja nekih specifičnih stanica, t. j. individue, koji su u prostoru ja-sno ograničeni. Organska heterogenost tijela izvan svake je sumnje, kako za anatome tako za kirurge. Pa ipak je ovo, izgleda, samo neko prividanje, bez stvarne podloge. Daleko teže ćemo opredijeliti prostorne granice funkci-jama, nego li organima. Tako primjerice kostur ne vrši samo funkciju skela za naše tijelo, nego je on podjedno i dio sistema optoka, disanja, ishrane tijela, budući da se pomoću kostne srži stvaraju leukociti i crvene krvne sta-nice. Jetra istovremeno izlučuju žuč, uništavaju otrove 1 mikrobe, sakupljaju glikogen, upravljaju izmjenom šećera po čitavom organizmu i proizvode heparin. Na sličan na-čin i gušterača, nadbubrežna žlijezda, slezena i drugi organi nisu ograničeni na jednu jedinu funkciju. Svaki je organ utrobe nadaren mnogostrukim energijama i tako saraduje kod gotovo svih naših tjelesnih zbivanja. Strukturalne gra-
124
T i jelo i fiziološki ziv oi čov j eka
nice skučenije su od funkcionalnih, fiziološka njihova in-dividualnost dalekosežnija je od anatomske. Jedna sta-nična zajednica zadire pomoću svojih produkata u sve o-stale zajednice. Jedan jedini živčani centar zapovijeda, kako znamo, skupinama stanica, koje nazivamo utrobom; on mučke odašilje svoje naloge u sve predjele organskog svijeta. Na ovaj način se srce, krvrn sudovi, pluća, probav-ni aparat i endokrine žlijezde ujedinjuju u jednu funkcio-nalnu cjelinu, u kojoj nestaje svake organske individual-nosti.
Oprečnost medu elementima našeg organizma nastala je stvarno samo u mašti posmatrača. Kako da se izgradi definicija za neki organ — zar na bazi njegovih histolo-ških elemenata ili prema kemijskim tvarima, koje on stal-no izlučuje? Bubrezi izgledaju anatomu kao dvije odjeli-te žlijezde, fiziologu opet kao jedinstvena cjelina. Kad je-dan bubreg otstranimo, drugi će se ubrzo povećati: povr-šina jednog organa dakle nije nužno i njegova granica, koja seže sama tako daleko kao i tvari, što ih on izlučuje. Strukturalno i funkcionalno stanje svakog organa odvisno je o brzini, kojom on te tvari izbacuje, odnosno o brzini, kojom ih drugi organi u sebe primaju. Žlijezde sa svojom unutamjom sekrecijom protežu se čitavim organizmom. Zamislimo li, da su tvari, što ih izlučuje i daje u krv testis, modre boje, onda odatle proizlazi, da će uslijed toga nuž-no pomodriti čitavo muško tijelo. Same testikule bi bile ne-što jače obojene, dok bi se specifično to modrilo razlilo po svim tkivima i organima, sve do hrskavice na kraju ko-stiju. Izgledalo bi kao da je tijelo u cijelosti produkt testi-kularnih žlijezda. Zapravo su prostorne i vremenske dimen-zije svake žlijezde istovjetne s dimenzijama čitavog tijela. Svaki je organ u jednakoj mjeri sastavljen od svog unutar-njeg medija kao i od svojih anatomskih elemenata, budući da kod njegove izgradnje sarađuju i specifične stanice i speci-fični sokovi ili medij. A ovi sokovi, ovaj unutarnji medij, za-dire daleko preko anatomskih granica. Nikad ne ćemo mo-
125
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
ći da spoznamo biti živog organizma, kad bismo to poku-šali postići na taj način, da pojam jednog organa, kakav je primjerice žlijezda, svedemo na njene vlaknate skele, epitelijalne stanice, krvne sudove i živce. Ukratko: tijelo je heterogeno sa gledišta anatomskog, a homogeno s gle-dišta fiziološkog. Djelovanje njegovo izgleda jednostavno, a struktura komplikovana. Samo naš razum je stvorio ta-kve opreke, jer on po svojoj prirodi voli da ispoređuje konstrukciju čovjeka s konstrukcijom jednog stroja.
13
I stroj i tijelo stvarno su organizmi, ali se konstruk-cija tijela ne može isporediti s konstrukcijom stroja. Ovaj je sastavljen od više dijelova, koji su prvobitno bili za-sebno izgrađeni, tek kad ih sastavimo, oni postaju jednom cjelinom. I tu je, kao kod ljudskcg individuuma, nastalo jedinstvo s izvjesnom svrhomj stroj je, poput čovjeka, istovremeno jednostavan i složen. Samo je razlka u tome, što je njegova složenost primarna, a jednostavnost sekun-darna, dok je kod čovjeka obrnuti slučaj: njegova je jed-nostavnost primarna, a komplikovanost sekundarna. On potječe iz jedne jedine stanice, koja se najprije cijepa u dva dijela, ovi se dijelovi cijepaju dalje i tako se to bes-konačno nastavlja. Za vrijeme ovog strukturalnog izdje-lavanja, embrio pridržava funkcionalnu jedinstvenost ja-jašca. U stanicama, ma da su sad postale članovima gole-mog mnoštva, kao da živi uspomena na iskonsko njihovo jedinstvo. Same se od sebe prihvaćaju funkcija, koje su im u toj organizovanoj cjelini određene. Gojimo li epite-lijalne stanice kroz nekoliko mjeseci sasvim' odjelito od živog organizma kojemu pripadaju, one će nastaviti da se redaju u obliku mozaika, kao da im je dana zadaća da prikrivanjem brane neku površinu, ma da takve površine tu uopće nema. Leukociti, živeći u kušalici, uvelike gutaju mikrobe i crvena krvna tjelešca, iako ne postoji u blizini organizam, kojig bi trebalo braniti od napadaja takvih ne-
126
T i jelo i fiziološki život čovjeka
prijatelja. Svaki pojedini elemenat tijela posjeduje iskon-sko znanje o tome, koja mu je uloga namijenjena u cjelo-kupnom organizmu, pa je to jedno od osnovnih obilježja njegovog bića.
Izolovane stanice imaju naročitu sposobnost, da — bez cilja i svrhe — uvijek opet izgraduju one oblike, koji su po dotični organ značajni. Ako se iz jedne kapi krvi, koja se nalazi u tekućoj plazmi, prospe nekoliko crvenih krvnih tjelešaca privučenih silom teže, oko sićušnog mla-za stvorit će se ubrzo obale kao uz kakav potok. Ove će se obale zatim prekriti nitima fibrina i tako pretvoriti mlazić u cijev, kroz koju će crvene stanice kliziti upravo onako, kako kližu krvnim sudovima. K tome pridolaze leukociti, koji, prilijepivši se o površinu te cijevi, oko nje stvaraju valovitu membranu. Time je krvni potočić zadobio izgled kapilarnog suda zaogrnutog naslagom kontraktilnih stani-ca. Crvene i bijele krvne čestice, izolovane na ovaj način, rade oko izgradnje jednog komada cirkularnog aparata, ma da u blizini nema ni srca, ni pravog optoka, ni tkiva, koje bi trebalo navodnjavati. Stanice sliče pčelama, koje izgraduju svoje geometrijske ćelijice, proizvode med i hra-ne svoje embrije, izazivajući tako dojam, kao da je svaka od njih upućena u matematiku, kemiju i biologiju, i da ne-sebično radi u interesu zajednice. Spontana sklonost sta-nica, da izgrađuju organe, kao i socijalan stav nekih ku-kaca, jedna je od temeljnih činjenica, koje smo spoznali motrenjem; za njih ne ćemo naći objašnjenja u svijetlu dosadašnjeg našeg poimanja.
Metode kojim se kod svoje izgradnje služe organi, strane su čovječjem duhu. Drugačiji je to postupak nego kod gradnje jedne kuće, gdje materijal dolazi izvana; nije to ni prosta stanična konstrukcija, sušto gomilanje stanica. Razumije se, da je svaki organ složen od stanica, kao što je kuća složena od opeka. Ali je sav taj materijal proistekao iz jedne jedine stanice, onako kao kad bi čitava kuća proiza-šla iz jedne čarobne opeke, koja bi sama iz sebe izbacivala
127
C arr el: Čov j ek — nepoznanica
niz ostalih opeka. Ove bi se — ne sačekavši ni nacrta ar-hitektovog ni dolazak zidara, same od sebe udružile u zi-dine, pretvarale po potrebi u okna, krovne crijepove, u ugljen potreban za ogrijev i u vodu za kuhinju i kupaonicu. Organi se razvijaju na način i pomoću sredstava, kojima su se — u dječjim bajkama iz prošlih vremena — služile vile. Oni proizlaze iz stanica, koje kao da znaju, kako ima da izgleda buduća zgrada, pa stvaraju gradevni materijal, a čak i zidarske radnike iz tvari, koje su sadržane u krv-noj plazmi. Metode, kojima se služi organizam, nisu tako jednostavne, kao što su naše. Izgledaju nam neobične. Naš razum ne može nikako da pronade sebe u svijetu unutar-njih organa. On sam iskonstruisao je svoju građu po je-dnostavnom uzoru kozmičkog univerzuma, a ne po uzoru kcmplikovanog unutarnjeg mehanizma živih bića. Za sad još nismo mogli dokučiti, na čemu se osniva organizacija našeg tijela, njegove ishrambene, živčane i duhovne ener-gije. Zakoni mehanike, fizike i kemije mogu se u potpuno-sti primijeniti na mrtvu materijii, a samo djelomično na čovjeka. Treba do kraja da se otresemo iluzija devetna-estog stoljeća, dogama Jacques-a Loeba, onih djetinjastih fizikalno-kemijskih pojmova o čovječjem biću, u koje uo-stalom vjeruju i danas još mnogi fiziolozi i liječnici. Isto tako valja napustiti filozofske i humanističke snove fizi-čara i astronoma. Prosljeđujući trag mnogih drugih nau-čenjaka, Jeans vjeruje i naučava, da je Bog, stvoritelj zvjezdanog svemira, bio matematik. Kad bi tome bilo tako, onda mora da je bilo još mnogo drugih bogova, koji su stvorili materijalni svijet, živa bića i samog čovjeka. Ko-liko li su naivne naše spekulacije! Stojimo bez sumnje u prvim počecima saznanja o čovječjem tijelu, te nismo još u stanju da obuhvatimo i shvatimo čitavu njegovu konsti-tuciju. Moramo dakle da se zasad zadovoljimo promatra-njem naših organskih i duhovnih energija i da, bez svakog drugog oslonca, stupamo dalje na putu, koji vodi u nepo-znati svijet.
128
T ij elo i fiziološki iiv ot čovjeka
14
Naše je tijelo vanredno snaino. Prilagođuje se svakoj klimi, jednako polarnoj studeni kao i tropskoj žezi. Izdr-žat će glad, vremenske nepogode, umor, naprezanje, pre-komjeran rad. Čovjek je najotporniji medu živim bićima, a bijele rase, stvaraoci naše kulture, najotporniji su od svih rasa. Ipak su naši organi osjetljivi. I najmanji potres može da ih ošteti: povezanosti medu njima nestaje, čim zastane optok krvi. Ova opreka između snage i krhkosti organizma pusto je uobražavanje našeg razuma, kao što i najveći dio protivurječja, na koja nailazimo u biologiji. Mi uvijek nesvjesno naše tijelo ispoređujemo sa strojem. Snaga stroja odvisna je o kakvoći metala, iz kojega je iz-građen, nadalje o tome, koliko su savršeno sastavljeni po-jedini njegovi dijelovi«<Kod čovjeka su u pitanju posve drugi uvjeti. Njegova izdržljivost potječe u prvom redu od elastičnosti, žilavosti tkiva, njihove sposobnosti da rastu dalje, umjesto da se istroše, pa od čudesne moći organi-zma, da se pomoću potrebitih promjena prilagođuju sva-koj novoj situaciji. Otpornost u bolesti, radu i teškoćama, sposobnost naprezanja i uravnotežnost živaca — sve su to znaci nadmoćnosti jednog čovjeka. Ova su svojstva bila karakteristična po stvaraoce naše kulture kako u Sjedinje-nim Državama tako i u Evropi. Velike bijele rase zahva-ljuju svoj uspjeh odličnom svom živčanom sistemu, koji, iako vanredno nježan i osjetljiv, u stanju je da se podvr-gne disciplini. Ovim neobičnim osebinama tkiva i svijesti svoje zahvaljuju narodi zapadne Evrope i njihovi američ-ki iseljenici svoju nadmoć nad ostalim svijetom.
O prirodi te naše organske snage kao i naše živčane i umne nadmoćnosti mi ne znamo ništa. Imamo li ih pripi-sati strukturi staničja ili kemijskim tvarima, koje ono pro-izvodi, ili pak tome, na koji način živci i sokovi vezuju organe u jednu cjelinu? Ne znamo. Ove su osebine na-sljedne. Postojale su u našem narodu stoljećima. No i kod
9
129
C arr el: Čov j ek — ne p o z nanic a
najvećih najbogatijih naroda mogu opet da iščeznu. Povi-jest minulih kultura ukazuje na to da je takva katastrofa moguća, no ne daje nam jasnog tumačenja o njenom po-stanku. Stoji samo jedno: u velikom jednom narodu tre-ba po svaku cijenu da se održi njegova otpornost tijela i duha. Živčana i umna snaga neisporedivo je važnija od snage mišičja. Potomak jedne velike rase, u koliko nije degeneriran, od prirode je imun protiv umora i straha. On i ne misli o svome zdravlju i svojoj sigurnosti. Medicina ga ne zanima i on neće o liječnicima ništa da zna. On ne vjeruje da će nastupiti Zlatno Đoba onim danom, kad bu-de biokemičarima uspjelo da izluče sve vitamine i sekre-te iz endokrinih žlijezda u čistom obliku. On vjeruje, da je stvoren za borbu, za ljubav, za misaoni rad i za osva-janje. Zna, da pitanje sigurnosti ne dolazi na prvo mjesto. Njegovo je djelovanje na svijet koji ga okružuje toliko priprosto, kao što i skok divlje zvijeri na svoju žrtvu. Za komplikovanosti svoje strukture on ne zna više od one životinje.
Zdravo tijelo živi svoj žvot tiho: ne čujemo ga, ne osjećamo, a ono radi. Naš životni ritam izražavaju osje-ćajni dojmovi, koji nemaju sadržaja, a koji u časovima mirovanja i meditacije ispunjuju dubljinu naše svijesti poput blagog zujanja jednog šesnaestcilindarskog motora. Saglasje organskih funkcija daje nam osjećaj mira. Kad jedan od organa počinje da se kvari, ovaj mir može da se poremeti. Bol je znak za uzbunu. Mnogo ima ljudi koji, iako nisu bolesni, nisu ni zdravi. Možda im koje od tkiva nije u potpunom redu. Možda je izlučivanje jedne žli-jezde ili koje od sluznica nedovoljno ili pak preobilno. Ili opet postoji velika preosjetljivost živčanog sistema, pro-storno ili vremensko nepodudaranje organskih funkcija, nedovoljna otpornost tkiva naprama infekcijama. Takvi ljudi teško osjećaju organske svoje manjkavosti, koje ih mnogo muče. Tko se bude jedanput našao da otkrije na-čin, kako bi se uplivisalo na tkivo i organe u smjeru har-
130
T ij el o i tiziološki ziv ot čov j e ka
momcnog razvoja, bit će veći dobročinitelj čovječanstva od samog Pasteura. Jer on će obdariti čovjeka najvećom dragocjenošću, tako reći nebeskim darom: sposobnošću, da bude sretan.
Više ima uzroka slabljenju našeg tijela. Zna se da tkivo gubi na kakvoći uslijed preslabe ili preobilne ishra-ne, uslijed alkoholizma, sifilisa, rodoskvrnja, kao i uslijed blagostanja i nerada. Bogatstvo je podjednako opasno kao i neznanje i bijeda. Civilizovan će čovjek zakržljati u tropskom podneblju, dok će naprotiv uspijevati u ubla-ženoj i hladnoj klimi. Njemu je potreban život pun borbe, duševnog i tjelesnog napora sa tjelesnim i moralnim zap-tom, pa i oskudicom. Pod takvim se uvjetima privikava tijelo umoru i brigama. Oni ga čuvaju od bolesti, a naro-čito od živčanih oboljenja. Neumoljivo gone čovječanstvo na osvajanje vanjskoga svijeta.
15
Bolesti su funkcionalna i strukturalna poremećenja. One su toliko mnogobrojne kolikogod i naše organske energije. Ima bolesti želuca, srca, živčanog sistema, itd. No tijelo će i u bolesti sačuvati jednaku cjelovitost kao i u svom zdravom stanju. Ono je bolesno kao cjelina; ne-ma poremećaja koje bi se ograničilo strogo na jedan jedi-ni organ. Liječnici su se, prema staroj anatomskoj pre-dodžbi o čovjeku, dali zavesti na to, da svako oboljenje posmatraju kao nešto posebno. Jedino onaj, tko poznaje čovjeka podjednako i u svim njegovim dijelovima i u pot-punoj njegovoj cjelini, tko ga promatra u isti mah i s ana-tomske i s fiziološke i sa duhovne strane, bit će u stanju da ga shvati u njegovoj bolesti.
Ima dvije velike vrsti bolesti: zarazne i degenera-tivne. Prve prouzrokuju virusi i bakterije, kad zadru u naše tijelo. Virusi su nevidljiva bića, vanredno malena, jedva nešto veća od jednog molekula bjelančevine. Žive unutar samih stanica. Naročito vole staničje živaca, zatim
131
C arr el: Č ov j ek — ne poznanica
staničje kože i žlijezda. Virusi razaraju ova tkiva kod lju-di i životinja ili uplivišu na njhove funkcije. Prouzrokuju tako dječju uzetost, gripu, encephalitis lethargica itd., kao i ospice, tifus, žutu groznicu, a možda i rak. Sasvim bezopasno staničje, kao što su primjerice bijela krvna tje-lešca jedne kokoške, mogu oni pretvoriti u divlje zvijeri koje nasrću na mišičje i na organe i koje će za nekoliko dana uništiti oboljelu životinju. Mi tih strašnih stvorova ne poznajemo, nikad ih nitko nije vidio. Javljaju se samo time, kako djeluju na tkiva. Staničje je pred njihovim na-srtajem bespomoćno. Ono se ne odupire virusu u jačoj mjeri nego li može drveće da se odupre djelovanju dima. U isporedbi s virusima, bakterije su po velični pravi divo-vi, no ipak i one lako prodru u naše tijelo kroz sluznice crijeva, nosa, očju, grla ili pak kroz površinu kakve rane. One se ne zadržavaju u unutrašnjosti stanice, nego oko nje. Navaljuju na labava tkiva, koja dijele pojedine orga-ne jedan od drugoga, a množe se pod kožom, među miši-cama, u trbušnoj šupljini, u membrani, koja prekriva mo-zak i moždinu. One izlučuju otrovne tvari u unutrašnjost limfa, a mogu da zađu i u samu krv, da tako poremete sve organske funkcije.
Degenerativna oboljenja često su posljedica bakterij-skih zaraza, tako neke bolesti srca i bubrega. Jednako mo-gu bitiuzrokovane toksičnim tvarima organizma, koje pro-izlaze iz samog tkiva. Kad je izlučivanje štitne žlijezde preobilno ili postane otrovnim, pojavljuju se znaci Base-dovljeve bolesti. Izvjesna poremećenja opet nastaju usli-jed preslabog lučenja, koje je neophodno za ishranu. Pre-slaba funkcija endokrinih žlijezda, štitne žlijezde, pean-kreasa, jetara, želučane sluznice, dovodi do bolesti kao što su: miksedem, šećerna bolest, perniciozna anemija itd. Ne-kim poremećajima opet je uzrok pomanjkanje elemenata, potrebnih za izgradnju i izdržavanje tkiva, kao što su vita-mini, mineralne soli, jod i metali. Ukoliko organi ne dobi-vaju iz kozmosa kroz crijevo supstance, potrebne za svoje
132
Tijelo i fizioloski život čovjeka
izgrađivanje, oni gube otpornu snagu protiv zaraza, pro-uzrokuju nastranosti u razvoju, stvaraju otrove itd. Ima opet bolesti, glede kojih blude još danas u neizvjesnosti svi naučenjaci i zavodi za liječnička istraživanja Amerike, Evrope, Afrike, Azije i Australije. Medu njima je rak, te bezbroj živčanih i duševnih poremećaja.
Općenito zdravstveno stanje mnogo je napredovalo od početka ovog stoljeća. Pobija se tuberkuloza. Nestaju pomalo smrtni slučajevi od proljeva kod dojenčadi, od difterije, tifusa itd. Sve bolesti, kojima su uzročnici bak-terije, začudno su u opadanju. Još 1900. godine ljudi su prosječno živjeli samo 49 godina, to će reći: za svakog se čovjeka, kad se narodio, moglo očekivati, da će toliko du-go živjeti. Danas se taj rok produljio za više od 11 godina. Znatno su porasli izgledi za produljenje života za sva go-dišta, sve do u zrelo doba. Pa ipak je unatoč triumfa, koji je polučila znanstvena medicina, problem bolesti još vrlo daleko od svoga riješenja. Čovjek sadašnjice osjetljiv je. Na ukupnih 120,000.000 ljudi otpada njih 1,100.000 koji-ma treba liječnička pomoć. Svake godine ima među pu-čanstvom Sjedinjenih Država oko 100,000.000 slučajeva teških i lakih oboljenja. Po bolnicama zauzeto je svakog dana oko 700.000 postelja. Oko njege ovih bolesnika trudi se 145.000 liječnika, 280.000 bolničarki, 60.000 zubara i 150.000 ljekarnikS, a potrebno je 7.000 bolnica, 8.000 kli-nika i 60.000 apoteka. Izdaje se godišnje 715,000.000 amer. dolara na ljekarije. Na liječničku njegu u svim oblicima troši se oko tri i po milijarde amer. dolara godišnje. Oči-gledno bolest još uvijek znači jedno teško ekonomsko op-terećenje. Njeno se značenje u modernom životu ne može pravo da ocijeni.
Medicina nije ni približno toliko ublažila patnje čo-vječanstva, koliko o tome hoće da nas uvjeri. Istina je, mnogo su spali smrtni slučajevi od zaraznih oboljenja. No uvijek još umiremo, a razmjerno najčešće inniremo od de-generativnh bolesti. One godine života, koje smo uštedili
133
C arrel: Čov / ek —
ne poznanica
suzbvši difteriju, kozice, tifus, itd., plaćamo dugim bolova-njem i postepenim obamiranjem uslijed krončkih poreme-ćenja, naročito od raka, šećerne bolesti i oboljenja srca. Osim toga čovjek je jednako kao nekad izvrgnut kronič-nim upalama bubrega, tumorima mozga, ovapnjenju žila, sifilisu, krvarenju mozga, visokom krvnom tlaku, pa u vezi s tim oboljenjima također intelektualnom, moral-nom i fiziološkom propadanju. Čovjek je žrtva raznih or-ganskih i funkcionalnih poremećenja, što ih prouzrokuje prekomjerna hrana, pomanjkanje tjelesnog kretanja i prenaporan rad. Uslijed slabe uravnoteženosti i uslijed neuroza probavnog živčanog sistema poremećen je rad že-luca i crijeva. Sve češće nastupaju bolesti srca, isto tako šećerna bolest, a bezbrojna su oboljenja centralnog živ-čanog sistema. Tijekom života svakog će čovjeka bilo kad spopasti neka neurastenija, živčana depresija, kojoj je uzrok vječita žurba, buka i nemir. Iako je moderna higi-jena učinila čovjeku život sigurnijim, duljim i ugodnijim, bolesti nije savladala. One su tek izmijenile svoju prirodu.
Ova promjena bez sumnje ima svoj izvor u uništava-nju zaraznih bolesti. No bit će da se izgradnja tkiva mije-nja u mnogočem uslijed utjecaja novovremenog načina života. Organizam kao da je postao pristupačnijim za de-generativna oboljenja, ugrožavaju ga besprekidno živčani i duševni potresi, kao i otrovi, koji se djelomično razvija-ju unutar oštećenih organa, a djelomično su sadržani u hrani i uzduhu. Često pak oslabljene su najvažnije fizio-loške i duhovne funkcije, uslijed čega organizam također stradava. Može uzrok da bude i u tome, što glavna naša hrana ne sadrži više one iste hranjive tvari, koje je sadr-žavala nekad. Masovna produkcija izmijenila je sadrži-nu žita, jaja, mlijeka, voća i maslaca, iako su ovi produkti možda zadržali svoj prijašnji izgled. Umjetna gnojiva ko-ja čine žetve izdašnijima, a da ne daju nikakve naknade opljačkanom tlu za njegove osnovne tvari, indirektno su pripomogla toj promjeni hranjive vrijednosti žitarica i
134
T i jelo i fiziološki život čovjeka
povrća. Umjetnom ishranom i gojidbom učinili smo i od palića masovne producente — zar da time nije oštećena kakvoća njihovih jaja? Isto to pitanje vrijedi i za mli-jeko, budući da sad držimo krave zatvorene u stajama kroz cijelu godinu i hranimo ih tvorničkom suhom krmom. Sve u svemu, higijeničari nisu posvetili dovoljno pažnje postanku bolesti. Njihova su istraživanja o životnim i is-hrambenim uvjetima, te njihovim učincima na fiziološko i duhovno stanje modernog čovjeka površna, nepotpuna i mršava. Na taj su način oni doprinijeli slabljenju našeg tijela i naše duše. A sad nas ostavljaju nezaštićene pro-tiv degenerativnih bolesti, koje su plod naše civilizacije. Ne možemo da shvatimo karakter ovih oboljenja, ako ne promotrimo prirodu naše duhovne aktivnosti. Ni u bole-snom, ni u zdravom stanju ne može da se luči tijelo od svi-jesti, ma koliko oni bili različiti.
135
ČETVRTO POGLAVLJE
Ćetvrto poglavlje.
DUHOVNI ŽIVOT.
1. „Definicija postupka" o svijesti. Tijelo i du-ša. Bezznačajna pitanja. Čovjek je sastavljen od svih svojih djelotvornih energija. — 2. Intelek-tualne energije. Kako ih možemo mjeriti. Čime je uvjetovan njihov razvoj. Sigurnost, što je daje nauka. Intuicija. Logički i intuitivni duhovi. Vi-dovitost i telepatija. — 3. Moralne energije. Me-tabolizam i osjećajnost. Moralna Ijepota. — 4. Estetske energije. Popularna umjetnost. Ljepota i njeno praktičko značenje. — 5. Mističke ener-gije. Askeza i razmatranje. „Definicija postup-ka" o iskustvima u mistici. — 6. Uzajamna dje-latnost energija naše svijesti. Inteligencija i mo-ralno osjećanje. Inteligencija, estetske i mistič-ke energije. — 7. Kakav imaju učinak tiziološke energije na duhovne. — 8. Učinak duhovnih e-nergija na organske. Meditacija i akcija. Moli-tva. Čudesa. — 9. Učinak društvene sredine na duhovne energije. Opadanje snaga čovječje svi-jesti. — 10. Duševne bolesti. Slaboumnici i luda-ci. Organska baza duševnih oboljenja. Slaboum-nost kod pasa. Socijalna sredina i bolesti duha.
r T	1
v~Aporedo s fiziološkom djelatnošću, u tijelu se očituju još i druge djelatnosti, koje nazivamo duhovnima. Organi se manifestiraju po svom mehaničkom radu, po toplini, e-
139
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
lektričnim pojavama, kemijskim izmjenama, što se sve dade izmjeriti tehničkim pomagalima fizike i kemije. Na-protiv se postojanje duha, svijesti, otkriva na drugi način, pomoću metoda, koje se upotrebljavaju kod posmatranja samoga sebe, kao i kod proučavanja pitanja, kakav stav ljudi zauzimaju u životu. Pojam svijesti nastao je anali-zom našeg „ja", kao i onoga ,,ja", koji se očituje u naših bližnjih. Razvrstavanje duhovnih djelatnosti u intelektu-alnu, moralnu, estetsku i religioznu izgleda svrsishodnim, iako je takva klasifikacija potpuno umjetna. U suštini su tijelo i duša samo aspekti jednog istog predmeta, dobive-ni po raznim metodama, apstrakcije o konkretnoj cjelovi-tosti našeg bića, koje je naš razum stvorio. Protuslovlje između materije i duha samo je slika za oprečnost izme-du dviju raznih vrsta tehnika. Descartes-ova zabluda sa-stoji u tome, što je on zaista vjerovao u postojanje ovih apstrakcija i što je materijalne i mentalne strane čovjeka gledao kao dvije oprečne, naskroz različite stvari. Ovaj dualizam pretstavlja teško opterećenje za našu nauku o čovjeku. Iz njega se rodio krivi problem o odnosu duše i tijela.
Takav odnos ne postoji. Niti duša niti tijelo ne mogu se istraživati odjelito. Pred nama je samo jedno mnogo-struko složeno biće, čije smo mi djelovanje samovoljno razvrstali u fiziološko i duhovno. Mi ćemo, naravski, o duši uvijek govoriti kao o nekom samostalnom biću, je-dnako kako govorimo o zalazu i izlazu sunca, iako svatko zna još od vremena Galileja, da je sunce relativno nepo-mično. Duša je onaj po našu prirodu specifičan aspekat našeg ,,ja", kojim se čovjek razlikuje od ostalih živih bi-ća. Nama nije dano da nademo definiciju za ovo intimno, duboko tajanstveno biće. Što je misao, to čudnovato zbi-vanje u našim dubinama, koje ne troši ni najmanje izmje-rive količine kemijske energije? Je li ono srodno s osta-lim poznatim nam energijama? Da li je to snaga, koja iz-graduje naš univerzum, nepoznata fizičarima, od neispo-
140
Duhovni život
redivo većeg značenja nego li primjerice svijetlo? Duh je sakriven u živoj materiji. Ni fiziolozi ni ekonomi o nje-mu ne vode nikakve brige, čak i liječnici jedva da ga za-pažaju. A ipak duh pretstavlja najveću moć ovoga svije-ta. Proizvodi li ga staničje mozga, onako kako pankreas proizvodi inzulin ili kako jetra izlučuju žuč? Od kakve je on tvari? Potiče li iz nekog praiskonskog elementa, kao groždani šećer što proistiće iz glikogena ili fibris iz fibri-nogena? Znači li duh novu jednu energiju, različitu od sviju, koje su fizičari dosad istražili, podvrgnutu drukči-jim zakonima, a koja se rada iz staničja mozgovne kore? Ili treba da duh smatramo nekim nematerijalnim bićem van prostora i vremena, van granica svemirskog univer-zuma, koje se na nepoznat način usađuje u naš mozak i tako taj mozak postaje samo neophodno potrebnom pod-logom za duhovne manifestacije i posrednikom njegovih karakteristika?
Filozofi svih vremena i zemalja posvećivali su svoje živote istraživanju tih problema. Rješenja nisu našli. Mi ne možemo da odustanemo od tih istih pitanja. Ona će ostati bez odgovora sve dotle, dok se ne nadu nove meto-de za dublje prodiranje u svijest. Međutim nas mori te-žnja da saznamo, a ne samo da spekuliramo i sanjarimo. Želimo li da napredujemo u saznanju ove strane ljudsko-ga bivstvovanja, treba da pomno proučimo, kakve nalaze su nam donijele dosadašnje metode promatranja i u ko-jem odnosu ti nalazi stoje spram fiziološke djelatnosti. Treba da budemo i dovoljno smioni da istražimo one re-gione našega ,,ja", čiji su horizonti sa svih strana još za-strti gustom maglom.
Skup svih energija, aktuelnih i latentnih, sačinjava-jednu cjelinu — čovjeka. One funkcije, koje nastupaju djelotvorno samo u izvjesnim vremenskim razmacima i u izvjesnim sredinama, stvarne su isto toliko, koliko i funk-cije, kojih su nam učinci besprekidno pred očima. Spisi velikog mistika Ruysbroecka (s nadimkom „divni") sa-
141
C arr e 1: Č ov j e k —
nepoznanica
državaju isto toliko istine, koliko i djela Clauda Bernar-da. „Ukras duhovnog vjenčanja" pa „Uvod u proučava-nje eksperimentalne medicine" pretstavljaju samo dva as-pekta jedne iste stvari. Razlika je tek u tome, što je onaj drugi više uobičajen od prvoga. Više od pojave glada, že-di, seksualnog nagona i hapaljivosti po našu su prirodu značajni oni oblici čovječje djelatnosti, koje je proučavao Platon. Sa Renesansom je nadošlo vrijeme, u kojemu se izvjesnim aspektima o čovječjem biću daje prednost pred drugima, i to posve samovoljno. Rastaviše duh od mate-rije, pripisujući materiji veće stvarno značenje. Fiziolo-gija i medicina upravile su svu svoju pažnju kemijskim učincima tjelesnih energija te organskim smetnjama, koje se očituju na tkivu kao ozlijede mikroskopskih razmjera. razmjera. Sociologija pak promatra čovjeka gotovo isklju-čivo sa gledišta njegove ekonomske vrijednosti: prema sposobnosti, koju pokazuje kod rada u postupanju sa stro-jevima, prema praktičkim rezultatima njegovog životnog djelovanja i prema njegovoj potrošačkoj snazi. Higijena se bavi pitanjem zdravlja, pitanjem podizanja broja pu-čanstva, zaštitnih mjera protiv zaraza te svakovrsnih mo-gućnosti, kako bi se potpomoglo naše tjelesno blagostanje. Pedagogija je opet uložila svoje napore u razvoj uma i mišičja naše djece. Ali se nijedna od tih nauka nije ba-vila istovremeno i proučavanjem raznih aspekata čovječ-je svijesti. Fiziologija i psihologija osvjetljuju čovjeka po-put dvaju reflektora — svaka sa svoje strane. Trebalo bi dakle motriti čovjeka s one točke, u kojoj se ta dva sno-pa svjetlosti sudaraju i sijeku. Onda bi se tek nauka pod-jednako i ispravno mogla koristiti podacima, koje je za-dobila proučavanjem čovjekovog unutarnjeg života kao i stava, što ga on zauzima spram svoje sredine. Obje disci-pline obraduju isti predmet, tek što ga jedna gleda s u-nutarnje, a druga s izvanjske njegove strane. Ne postoji nikakav razlog, zašto bi jedna bila vrednija od druge.
142
Duhov ni život
2
Jedna od glavnih činjenica, do kojih smo došli opa-žanjem, jest postojanje čovječje inteligencije. Ova moć rasuđivanja odnosa, koji medu stvarima postoje, kod sva-koga čovjeka ima naročiti oblik i naročitu vrijednost. Po-sebnom tehnikom došli smo u mogućnost da mjerimo in-teligencije. Ali se ova mjerenja vrše na osnovi uobičaje-ne predodobe o našem umu, pa nam stoga ne daju jasne i potpune slike o našoj intelektualnoj vrijednosti. Ipak, one u velikim potezima omogućuju razvrstavanje čovječjih bića. Ono nam može da posluži, kad se radi o izboru zgod-nih ljudi za vršenje raznih jednostavnijih, manje važnih poslova po tvornicama, bankama i trgovačkim kućama. 0-sim toga došli smo ovim putem do spoznaje o važnoj je-dnoj činjenici: o intelektualnoj nesposobnosti kod najve-ćeg broja Ijudi. Postoji zaista golema razlika u inteligen-ciji pojedinaca, kako s kvantitativne, tako i s kvalitativne strane — neki su ljudi divovi, a drugi pravi patuljci. Sva-ko je čovječje biće došlo na svijet drugačijim duhovnim sposobnostima. Želimo li da se te sposobnosti, bile one znatne ili neznatne, razviju i postanu djelotvorne, treba im omogućiti besprekidno vježbanje, i to pod naročitim okolnostima, koje su zasad još vrlo neodređene. Napre-dovanje intelektualnih snaga polučit će se na taj način, da se nastoji postići jasno i oštro rasuđivanje, da se pro-učava logika, da se služi matematičkim načinom izraža-vanja, da se duh podvrgava disciplini i da se motri svijet oko sebe s najvećom pažnjom. Površno motrenje, napro-tiv, besprekidno i brzo izmjenjivanje dojmova, šarolikost slika što se pred nama redaju, pomanjkanje intelektual-ne discipline — sve će to smetati našem duhovnom raz-vitku. Poznata je neinteligencija djece, koja žive u pre-napučenim gradovima, okružena mnoštvom ljudi i doga-đaja, u uličnoj gužvi i jurnjavi, medu vlakovima i auto-ncbilima, zeokupljena kinematografskim ispraznostima i
143
C arr el: Č ov j ek — ne poznanica
školom, koja od njih ne traži nikakove veće koncentraci-je. Ima i drugih još faktora, koji mogu ili da potpomognu ili da oteščaju razvoj inteligencije: način života i ishrane. Ali se o njihovom utjecaju ne zna ništa pouzdano. Izgle-da, kao da preobilje hrane, te pretjerano gajenje sporta smetaju duhovnom napretku. Atlete redovito nisu naro-čito inteligentni. Bit će da našem duhu treba izvjestan raz-mjer medu sveukupnim životnim prilikama, da bi se mo-gao uzvinuti do najviše visine svoga razvoja: razmjer, ko-ji je postojao samo u nekim vremenskim razdobljima i u izvjesnim zemljama. Kako su živjeli, kako su se hranili, kakav su odgoj imali ljudi iz vremena slavnih perioda kulturne povijesti? Ne znamo gotovo ništa o postanku inteligencije, a ipak vjerujemo, da možemo unaprijediti duhovni razvoj djece prostim treniranjem memorije i dru-gim vježbama, kakve se provode po modernim školamal Znanost ne može da nikne iz same inteligencije, ali je postojanje inteligencije neosporan preduvjet za njeno stvaranje. Sa svoje strane opet znanost doprinosi jača-nju našeg intelekta. Omogućila je čovječanstvu da zau-zme nov intelektualan stav, da motri, eksperimentira i lo-gično rasuduje — a sve mu to daje neku veću sigurnost. Ta se sigurnost, koja dolazi iz znanja, mnogo razlikuje od one sigurnosti, koju čovjeku daje vjera. Ova je posljed-nja dublja, nemoguće je uzdrmati je argumentima. Na-lik je na uvjerljivost, koja proizlazi iz vidovitosti, pa —• kolikogod to izgledalo čudnovato — i ona ima svoj udio u razvoju same znanosti. Jasno je, da velika otkrića nikad nisu proizvod samoga intelekta kao takvog. Sposobnosti genijalnih ljudi ne sastoje se samo u neobičnom daru gle-danja i shvaćanja stvari, već ima u njih i drugih kvalite-ta: intuicije i stvaralačke mašte. Intuicijom ovakvi Ijudi dolaze do saznanja mnogočega, što drugi i ne primjećuju: uočuju veze među takvim pojavama, koje naoko medu sobom nemaju ništa zajedničkog — oni kao nesvjesno osje-ćaju blizinu nepoznnatoga blaga. Svi veliki ljudi imaju in-
144
Duhov ni život
tuiciju. Oni umiju da saznaju sve što je za njih važno, a da tu stvar nisu prije ni istraživali ni o njoj umovali. Pra-vome vodi, kad odabire sebi potrebne. ljude, ne trebaju svjedodžbe o inteligenciji, niti preporuke. Dobar sudac u stanju je da neki slučaj ispravno presudi, a da pri tom ne zalazi u potankosti zakonskih tumačenja, pa čak ni u ta-kvom slučaju — kako tvrdi Cardoza — ako je stvar za-hvatio na temelju krivih pretpostavaka. Jedan velik uče-njak instiktivno polazi putem, koji vodi k otkrivenju. U prijašnjim vremenima takva se je pojava nazivala inspi-racijom.
Ima dvije vrste naučenjačkih tipova: logična i intuivna. Znanost ima da zahvali svoj napredak umovima jedne i druge vrsti. I matematika, ta čisto logička tvorevina, slu-ži se intuicijom. Medu matematičarima naći ćemo intui-tivnih i logičnih, analitičkih i geometričkih mozgova. Her-mitte i Weierstrass bili su ljudi intuicije, Riemann i Ber-trand logičari. Intuitivna otkrića mogu samo putem logike da se dalje razvijaju. Kako u običnom životu, tako i u znanosti intuicija pretstavlja moćno, ali opasno sredstvo na putu ka saznanju. Između nje i iluzije je katkada je-dva primjetljiva razlika. Tko se povodi isključivo za intu-icijom, lako će zabluditi, budući da intuicija nipošto nije pouzdana. Velike ljude, ili pak one priproste, koji su čista srca, intuicija može da dovede do najviših vrhova duhov-nog i duševnog života. No to je rijetkost. Izgleda zaista posve neshvatljivo, da bi netko spoznao stvarnost bez po-moći inteligencije. S jedne strane intuicija sliči na zaklju-čak, stvoren vrlo brzo na osnovu časovitog zapažanja. Ta-kve su prirode mnoge spoznaje velikih liječnika o sadaš-njem i budućem stanju bolesnika. Slično se nešto zbiva i kod čovjeka, koji je u stanju da jednim mahom procijeni vrijednost čovjeka, da takoreći proosjeti njegove kreposti i njegove mane. S druge strane, djelovanje intuicije na-stupa sasvim neodvisno od zapažanja i umovanja. Intuicija će nas dovesti do nekog cilja i onda, kad ne znamo ni gdje
10
145
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
taj cilj leži, a niti na koji način bismo imali za njim da tragamo. Ovaj put k saznanju posvema naliči na vidovi-tost, šesto ćutilo Charlesa Richta.
Vidovitost i telepatija iskonski su oblici naučnog opa-žanja*). Čovjek koji ima takvu moć, dokučit će tajne misli drugoga, sve bez pomoći čulnih organa. On može saznati stvari, koje se događaju i vremenski i prostorno daleko od njega. Ovo je rijedak dar. Samo iznimno se takav dar kod nekih Ijudi doista i razvije, ma da ćemo ga kod mno-gih naći u zametku. Dotični se njime služe lako i sponta-no. Vidovitost je najprirodnija stvar na svijetu za onoga, koji je ima. Saznanja, do kojih se dolazi vidovitošću, pou-zdanija su od onih, koja se stiču ćutilima. Vidovit čovjek čita misli drugih ljudi s jednakom lakoćom, s kojom im ispituje i izražaj lica. Tek što mi riječima „vidjeti" i „osje-titi" ne možemo točno izraziti ono, što se zbiva u svijesti takvog čovjeka. On niti zapaža, niti misli. On naprosto zna. Izgleda da čitanje misli ima svoj korijen u isti mah kako u znanstvenoj, estetskoj i vjerskoj inspiraciji, tako i u telepatiji. Saobraćanje telepatskim putem nije ništa ne-obična. Postoje mnogi primjeri o tome, da se je netko u času smrti ili opasnosti na neki način drugome javio. Čo-vjek, koji upravo umire, ili onaj kome se dogodila nezgo-
*) Najveći broj biologa i liječnika poriče postojanje telepat-skih kao i đmgih metafizičkih pojava. Ovim naučenjacima ne smijemo nipoSto đa pređbacimo njihovo (lržanje. Pojave te vrsti rijetke su i nepouzđane. Samovoljno nitko ne može da ih pi-oiz-vede. Pored toga put nam je do njih zakrčen morcm sujevjerja, laži i varaka, lcoje je čovječanstvo nagomilalo stoljećima. Iako je o njima bila riječ ođuvijek, u svako vrijeme i u svakoj zemlji, nije ih se istraživalo naučnim putom. Ipak nepobitno stoji, da su te pojave izražaj jedne normalne, iako rijetke, enregije čovječ-jeg biča. Autor ove "knjige počeo se njima zanimati kao mladl student medicine. Privlačiie su ga podjednako kao i fizioiogija, kemija i patologija. Zarana je uočio manjkavosti u mctodama, eto ih upotrebljavaju stručnjaci za psiholoSka istraživanja, kao i
146
Duhovni iiv ot
da — koja i ne mora da završi smrtno — javlja se nekom prijatelju u običnom svom liku. Pojava redovno šuti, a katkada i govori, nagovještajući svoju smrt. Vidovit čovjek može iz velike udaljenosti da ugleda scenu ili čovječji lik ili neki kraj i može sve točno da opiše, sa svim pojedino-stima. Telepatija zauzima razne oblike. Ima ljudi, kojima se — iako nisu nadareni vidovitošću — po jedan ili dva puta u životu netko javio telepatskim putem.
Vidimo, dakle, da čovjek može doći do saznanja o vanjskim zbivanjima takoder pomoću drugih sredstava, a ne samo sa čulnim organima. Nesumnjivo je, da se misao jednog individuuma može prenositi na drugoga i uprkos velikoj medusobnoj udaljenosti. To su fakta iz nove me-tafizičke nauke, koje moramo bez daljnjega prihvatiti. U njima je jedan dio stvarnosti; one su odraz jednog neo-bičnog i gotovo sasvim nepoznatog našeg aspekta. Možda je u njima izvor onih gotovo natprirodnih duhovnih snaga, koje dolaze do izražaja kod nekih individua. Kakvo li bi prodorno djelovanje imale tek ujedinjene snage školovane inteligencije i telepatskih sposobnosti! Inteligencija, čijom smo pomoći zagospodovali fizičkim svijetom, zaista nije jednostavna. Nama je poznat samo jedan od njenih aspe-kata. Oko njegovog se razvoja trudimo po školama i sve-
grješke, koje se čine na seansama, gdje zvanični medium mnogo-puta iskoriSćuje amaterstvo eksperimentatora. On se na svoju ruku bavio opažanjima i pokusima. U tome poglavlju iznosi zna-nje što ga je stekao samostalno, a nlpošto mišljenja drugih ljudl. Proučavanje metafizike ne razlikuje se od psiholoških i fizlolo-ških studija. Učenjaci ne bi trebali da se plaše njenog »neaka-demskog- izgleda. Pokušavaio sc, kako je poznato, da se kod is-traživanja vidovitosti i telepatije upotrijebe znanstvene tehnike, ali je taj pokušaj urodio prilično slabim uspjesima. Još 1882. god. osnovano je u Londonu »Society for Psychical Research« (»Dru. štvo za psihološka istraživanja«) pod predsjedanjem Henrya Sid-gwicka, profesora etičke filozofije sa sveučilišta u Cambridge-u. Godine 1919. osnovan je odobrenjem francuske vlade u Parizu
147
C arr e 1: Č ov j e k —	nepoznanica
učilištima. Ali to je tek malen dio divne jedne energije, koja u sebi krije razbor, sposobnost rasuđivanja i slobo-dne pažnje, intuiciju, a možda i vidovitost. Ova energija u punom opsegu omogućuje čovjeku, da spozna stvarnost i da shvati sredinu u kojoj živi, svoje bližnje i samoga sebe.
3
Intelektualno stanje različito je od mnoštva ostalih stanja naše svijesti, a istovremeno se ne može od njih ra-zaznati. Mijenja se onako, kako se i mi mijenjamo, jer je i ono samo jedan način očitovanja naše svijesti. Mogli bi-smo ga isporediti s kinematografskim filmom, koji ima da prikaže neku radnju kako se redom odvijala, a iznosi je na plohu, čija se osjetljivost mijenja iz časa u čas. Još bi možda točnija bila isporedba sa grebenima i dolinama du-gačkih morskih talasa, u kojima se — u besprekidnoj mi-jeni — ogledaju oblaci, prolazeći nebom. U raznim sta-njima naših osjećaja, naših briga i radosti, mržnje i Iju-bavi, zrcale se prividenja, što ih razum onamo projecira kao na neku promjenljivu, živu plohu. U želji, da prouči-mo ovaj aspekat našega bića, mi smo ga na umjetan na-čin ocijepili od njegove nedjeljive cjeline. Čovjek dok mi-
»Internacionalni institut za metafiziku« pođ duhovnim vodstvom velikog' fiziologa Richeta, pronalazača anafilaksije, te 'iskusnog liječnika i naučenjaka Josepha Teissiera, profesora medicine sa sveučilidta u Lyonu. U administrativni odbor ušii su jedan prou fesor sa mcdicinskog fakulteta pariškog sveučilišta i mnogi lijefi. nici. Fredsjednik Charlcs Richct napisao je jednu raspravu o me-tafizici. Ovaj zavod izdaje časopis »Re\aie MStaphysique<r. U Sjc-dinjcnim Državama ova gi-ana psihologije gotovo nikako nije piivukla pažnju znanstvenih institucija. Ipak su se pod vodstvom Dr. J. B. Rhine-a od strane psihološkog odjeljenja na Duke Uni-versity vršila istraživanja na metafizičkom polju, sa kojima se došlo do nekih dobrih rezulLata.
148
D uhov ni život
sli, promatra i rasuđuje, u isti je mah također u nekome osjećajnom stanju: on je sretan ili nesretan, razdražen ili miran, uzbuđen ili potišten — već prema tome da li ga onaj trenutak ispunja težnjom, izvjesnim željama ili pak odvratnošću itd. Svijet će, već prema osjećajnom i fiziološkom stanju čovjeka, toj živoj i pokretnoj pozadini njegove svijesti, u času intelektualnog dje-lovanja za njega zadobiti izvjesni izgled. Svi mi zna-mo, kako ljubav, mržnja, srdžba i strah mogu da unesu zbrku i u samu logiku. Da bi se naime osjećajna stanja naše svijesti mogla očitovati, potrebno je da nastupe u tijelu neke kemijske izmjene. Koliko su uzbuđenja inten-zivnija, toliko će i ta izmjena biti življa. S druge strane pak znamo, da na metabolizam t. j. na izmjenu tvari u užem smislu, nipošto ne utječe intelektualan rad. Osje-ćajne funkcije vrlo su bliske fiziološkim funkcijama — o njima odvisi temperamenat pojedinaca. Kod svakog čo-vjeka i svake rase temperamenat je različit. To je mje-šavina duševnih, fizioloških i strukturalnih karakteristika. Temperamenat stvarno i čini čovjeka. U njemu leži uzrok njegove ograničenosti ili osrednjosti ili viših sposobnosti. Koji je dakle faktor, koji prouzrokuje slabljenje tempe-ramenta kod izvjesnih društvenih skupina i pojedinih na-roda? Sve izgleda, kao da osjećajne snage nestaje tamo, gdje raste blagostanje, u zemljama gdje se provodi opće školovanje i gdje se je prcstalo s priprostom ishranom. Pod takvim se okolnostima istovremeno može primjetiti, da se kod ljudi sve samostalnije, to će reći sve više odje-lito od razuma, očituju osjećajne funkcije, kojih su izvje-sni aspekti nerazmjerno jako naglašeni. Bit će da su ži-votne forme, način odgoja i ishrane u modernom civilizo-vanom svijetu prouzrokovali to, da se kod ljudi sve više razvijaju osebine, koje su svojstvene domaćim životinjama i da nastaje nesklad među našim osjećajnim impulzima.
149
C arr el: Čov j ek — nepoznanica
Moralna snaga sastoji se u sposobnosti čovjeka, da sebi nametne pravila u pogledu svog životnog stava, da u svojim činima između dvije ili više mogućnosti odaberu onu, koju drži ispravnom, da se oslobađa od samoživosti i zlobe. Moralna snaga urodit će osjećajem odgovornosti i dužnosti. Toga osjećaja rijetko kad nalazimo kod ljudi; kod većine ostaje latentnim. No ne može se osporiti či-njenica, da takav osjećaj postoji. Kad u svijetu ne bi bilo moralne svijesti, Sokrat ne bi bio popio čašu otrova. Danas je možemo naći u nekih visoko razvijenih socijalnih za-jednica i u izvjesnim zemljama, a njeno se djelovanje očitovalo u svim epohama. Povijest čovječanstva dokazu-je, od kolikog je osnovnog značenja snaga moralne svije-sti. Postoji uska veza između razuma, estetskog i religi-oznog osjećanja te moralne svijesti, koja nas navodi na to, da uočimo razliku između onog što je pravo, a što je krivo, te da prvo pretpostavimo drugome. Kod visoko kulturnih ljudi volja se s razumom stopila u jedno. Volja u zajedni-ci s razumom stvorila je sve moralne vrjednote.
Kako moralni osjećaj, tako i intelektualne energije kao da zavise o izvjesnim strukturalnim i funkcionalnim nastrojstvima tijela, koje opet proizlaze iz imanentne kon-stitucije naših tkiva i našeg duha, te od raznih faktora, koji su tijekom razvoja na nas djelovali. Schoppenhauer u svojoj raspravi „Osnova morala", napisanoj za Kraljev-sko društvo znanosti u ICobenhavnu, kaže, da moralni prin-cip ima svoj korijen u čovječjoj prirodi, to će reći u čo-vjeka su prirođene sklonosti k sebičnosti i niskosti ili k čovječnosti. U životu se te sklonosti očituju vrlo rano, svakom su pažljivom promatraču očigledne. Gallavardin piše, da ima čistih egoista, koji stoje posvema ravnodušno spram sreće ili nesreće svojih bližnjih. Ima zlobnika, koji se raduju nesreći ili patnjama drugih, pa se čak i trude da do njih dođe, dok naprotiv ima takvih ljudi, koji i sami pate muke, koje mora da muči svaki pojedinac. Dobrohot-nost i blagost, kreposti koje potstiču na dobra djela, po-
150
Duhovni iivot
sljedice su ove sposobnosti saučestvovanja. Ta je sposo-bnost bitna karakteristika čovjeka, koji ide za tim, da svo-joj braći olakša teret i bijedu, što ih sa sobom donosi ži-votna borba. Svaki se čovjek rodio ili dobar ili osrednje dobar ili zao, ali se njegova moralna svijest — jednako kao i inteligencija — može razvijati odgojem, dispciplinom i snagom volje.
Definicija o dobru i zlu ima svoj korijen u razumu i u pradavnim iskustvima čovječanstva. Povezana je s osnov-nim potrebama u individualnom i socijalnom životu, ali ima i mnogo samovoljnih primjesa. Bilo bi međutim po-trebno, da u svakoj zemlji za svake epohe, ta definicija bude jasna i jedinstvena za sve vrste pojedinaca. Dobro znači isto što i pravednost, milosrdnost, ljepota — dok zlo znači samoživost, niskost, rugoba. Teoretska pravila, kojih se treba držati u tom pogledu, u modernoj su civili-zaciji osnovana na ostacima kršćanske moralke, ali im se nitko ne pokorava. Moderan čovjek odbacio je svu disci-plinu, kad su u pitanju njegove nagonske potrebe. Moral-ka, koju su postavile biologija i industrijska civilizacija, takoder su bez vrijednosti, budući da su sačinjene umjetno i odnose se samo na jedan aspekat čovječjeg bića, dok po-svema ostavljaju po strani neke od najbitnijih čovječjih energija. Oružje, koje one daju čovjeku, nije dovoljno snažno, da bi on njime mogao da se odbrani od vlastitih prirođenih zala.
Da bi čovjek sačuvao svoju duhovnu i organsku urav-noteženost, potrebno je da sam sebi stvori jedan unutarnji zakon. Država može silom da natjera narod na držanje, koje je u skladu sa zakonskim propisima, ali na moral ga ne može prisiliti. Svaki bi pojedinac morao sam da uvi-di, koliko je za njega potrebno da bira pravo i da se kloni krivog, da snagom vlastite svoje volje primorava sebe na pokornost pred tom nuždom. Rimo-katolička crkva, sa du-bokim razumijevanjem za psihologiju čovjeka, podavala je daleko veće značenje i vrijednost snazi moralnoj nego
151
C arr e 1: Čov j ek — nepoznanica
li intelektualnoj. Ljudi, koje ona izdiže nada sve, nisu ni-kakvi narodni vođe ni naučenjaci ni filozofi, nego sveci: to će reći ljudi, koji su svojim junaštvom dali dokaza za svoje kreposti. Promatrajući stanovnike velikog modernog grada shvaćamo potrebu za djelovanjem moralne svijesti. Inteligencija, snaga volje i moral vrlo su usko povezani. Ali je moralna svijest važnija od inteligencije. Kad je nje nestalo u jednome narodu, čitava će se njegova socijalna struktura pomalo raspasti. Biologija u svojim istraživa-njima nije pripisivala moralnim snagama ono značenje, koje mu pripada. Onom ozbiljnošću, kojom se proučava inteligencija, trebalo bi proučavati takoder moralne snage čovjeka. To bez sumnje nije lako. Ipak se bez teškoća da-du izlučiti neki aspekti moralne svijesti kod pojedinaca kao i kod ljudskih zajednica, a isto se tako mogu anali-zom ustanoviti fiziološki, psihološki i sociološki učinci mo-rala. Razumije se, da takva istraživanja nije moguće vr-šiti u laboratoriju. U tu je svrhu neophodno potrebito otvo-reno polje rada. Tako se i danas još u pojedinim zajedni-cama očituju najrazličitiji oblici moralne svijesti, te njeno pcsvemašnje pomanjkanje ili postojanje, bilo u većoj bilo u manjoj mjeri. No svakako stojj da se proučavanje mo-ralnih snaga imade vršiti u okviru naučnih istraživanja. U današnjem civilizovanom svijetu vrlo ćemo rijetko naići na ljude, koji su svoje držanje u životu udesili po nekom moralnom idealu. No ipak takvih ljudi ima, a naše će oko, kad ih susretnemo, i nehotice na njima zapeti. Moralna ljepota rijetka je i vrlo uzbudljiva pojava. Onaj, tko je jedan put samo ugledao njen obraz, nikad ga ne će zabo-raviti. Ova vrsta ljepote ostavlja mnogo dublji dojam od Ijepota, što ih krije priroda ili znanost. Čudnu, neobjašnji-vu moć daje moralna ljepota nosiocu njenih božanskih darova: povećava intelektualnu snagu, stvara mir medu ljudima. Kultura se zasniva daleko više na moralnoj lje-poti, nego li na znanosti, umjetnosti i vjerskome kultu.
152
Duhov ni iiv ot
4
Kao što kod najprimitivnijih, tako i kod najkulturni-jih ljudi živi estetski osjećaj. Naći ćemo ga i tamo, gdje je inteligencije nestalo, jer slaboumnici i ludaci još su sposobni za estetsko stvaranje. Elementarna je to potreba naše prirode, koja nas goni da stvaramo oblike ili da ni-žemo zvukove na način, koji uzbuđuje estetski osjećaj. Čovjek je oduvijek s uživanjem promatrao životinje, cvi-jeće, drveće, nebeski svod, more i bregove. On se bavio izradivanjem profila živih bića u drvetu, slonovoj kosti i kamenu još u ono vrijeme, kad nisu niti na vidiku bili prvi dani civilizacije. A čovjek i danas — u koliko mu estetski osjećaj nije otupio uslijed odgoja, životnih navika ili pu-stog tvorničkog rada — sa zadovoljstvom izrađuje koje-kakve predmete po vlastitoj zamisli, te pri tome osjeća estetsko uživanje. U Evropi, naročito pak u Francuskoj-ima kuhara, mesarskih obrtnika, klesara, postolara, sto-lara, kovača i raznih mehaničara, koji su pravi umjetnici. Čovjek, koji izrađuje pastetu lijepog oblika i finog okusa, koji iz masti izgrađuje male kuće, ljude, životinje, koji iz željeza lije veličanstvene ograde ili izraduje lijepo po-kućtvo, koji iz kamena ili drveta izrezuje likove ili tke krasne vunene i svilene tkanine — proživljava isto tako božansku radost stvaranja kao i veliki kipari, slikari, gla-zbenici ili graditelji.
Kod najvećeg dijela ljudi estetske energije ni ne do-laze do izražaja, budući da im industrijska civilizacija za to nije dala mogućnosti, okruživši ih svojim nezgrapnim, vulgarnim i ružnim predmetima. I sami smo već postali strojevi. Radnik proživljava svoj vijek ponavljajući istu kretnju po tisućputa na dan, jer on pravi samo pojedinač-ne dijelove, a nikad ne dolazi do toga, da sam izradi čitav jcdan predmet. Nije mu dopušteno da se služi svojom inteligencijom. Slijepo kljuse, koje po čitav dan trči oko bunara da bi vuklo vodu iz dubine. Industrijska civiliza-
153
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
cija ne da čovjeku da se služi svim onim mogućnostima svojih duhovnih energija, koje bi mu svakog dana doni-jele nešto radosti. Moderna je kultura, potčinivši duh ma-teriji, zapala u veliku zabludu, koja je tim opasnija, što joj se nitko ne opire, već je prima spremno u jednakoj mjeri kao što i nezdravi život po velikim gradovima, te robovanje po tvornicama. Pa ipak će onaj, tko u svome radu proživljava samo i trunak estetske radosti, biti dale-ko sretniji od svih onih, koji rade samo zato da zarade i troše. U sadanjem svom obliku industrija je kod radnika ugušila sve, što je bilo samoniklo i lijepo. Ovo uništavanje priprostih oblika estetskog iživljavanja doprinijelo je i sa svoje strane vulgarnosti i mračnosti naše civilizacije.
Estetske energije očituju se kako u stvaranju, tako i u gledanju lijepih stvari. Pri tome nema traga sebičnosti. Svijest u svom stvaralačkom oduševljenju istupa iz sebe i gubi se u novome biću, koje tu nastaje. Ljepota je neiscr-pivo vrelo sreće za onoga, tko umije da je otkrije i nade. A ona je svagdje: izbija ispod ruku onih, koji modeliraju ili ukrašavaju domaće zemljano posuđe, onih, koji izra-đuju drvene rezbarije, koji tku svilu, klešu mramor, i onih . koji otvaraju ljudsko tijelo da bi ga liječili. Njome je na-dahnuto kako krvavo umjeće kirurga, tako i slikarska, glazbena i pjesnička umjetnost. U Galilejevim proračuni-ma, u Danteovim vizijama, u Pasteurovim pokusima, u iz-lazu sunca na oceanu, u zimskim burama visokih planina — svuda je možemo naći. Još jače potresa ljepota, koju nam otkriva beskrajnost svemirskih i anatomskih svjetova, nedokučiva harmonija moždanih stanica, ljepota što izbija iz požrtvovnosti čovjeka, koji daje svoj život za sposenje drugih. Ljepota u svojim mnogobrojnim oblicima jest i ostaje najznačajnija i najplemenitija gošća čovječjeg mo-zga, toga obretnika našeg univerzuma.
Osjećaj za ljepotu ne može da se razvije sam iz sebe, on je sakriven u našoj svijesti. Ostat će latentnim u izvje-snim epohama i pod izvjesnim okolnostima. Može i posve
154
Duhov ni iiv ot
da iščezne kod naroda, koji su se nekad ponosili svojim velikim umjetnicima i njihovim remek-djelima. Francuslta danas s preziranjem gleda veličanstvene ostatke prošlih svojih dana, pa čak i razara prirodne krasote svoje zemlje. Potomci cnih istih ljudi, koji su sagradili manastir Mont Saint-Michel, danas više ne razumiju njegovih ljepota. Zadovoljavaju se mirno s onim neizrecivo ružnim moder-nim kućama u Normandiji i Bretanji, a naročito ružnima po pariškim predgrađima. Utjecajem komercijalnog duha strahovito je iznakažen Mont Saint-Michel, kao i najveći dio francuskih gradova, pa i sam Paris. Kako moralni csje' Caj, tako i osjećaj za ljepotu tijekom razvoja neke kul-ture raste, dosiže najviši vrhunac, opada i nestaje.
5
Kod modernog čovjeka rijetko kada možemo zapaziti neko mističko djelovanje ili osjećaj za religiju.*) Sklono-sti k misticizmu, čak i u posve neizrazitom obliku, pojav-ljuju se samo izuzetno. Njihova je pojava još veća rije-tkost od pojave moralnog osjećanja. Pa ipak se u njihovo-vom djelovanju očituje jedna od bitnih čovječjih energija. Nekad je čovječanstvo bilo dublje prožeto religioznom in-spiracijom, nego li filozofskim idejama. U prastarim grad-skim zajednicama religija je bila temelj, na kojem se iz-građivao obiteljski i društveni život. Još i danas stoje na evropskom tlu mnogobrojne katedrale, leže razvaline hra-
*) Iako je religiozni život ođigrao značajnu ulogu u povije-sti čovječanstva, teško možemo danas steći i površno tek sazna-nje o tom obliku našeg duhovnog djelovanja, koje se tako rijetko kad očituje. Istina, literatura, koja obrađuje asketizam i mistl-cizam, golema je. Na raspoiaganju su nam spisi velikih kršćan-skih mistika, a možemo naći čak i u velikim modernim gradovima Ijudi, koji su pretstavnici prave religioznosti. No mistici redovno žive van našeg dohvata, po manastirima, ili su to pak ljudi u posve niskjm društvenim položajima te tako ostaju nezapaženl. Autor ove knjige zainteresirao se za askezu i mistiku istovremeno,
155
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
mova, što su ih podigli naši pretci. Njihovo značenje da-nas, dakako, jedva možemo da shvatimo: za najveću ve-ćinu modernih ljudi crkve su samo muzeji mrtvih religija. Iz vladanja turista kod razgledavanja evropskih katedra-la najjasnije se vidi, u kojoj je mjeri religiozni osjećaj ne-stao iz modernog života. Gotovo ni u jednoj religiji više nema mističkih činova, pa im se čak ni značenja više ne zna. Ovo neznanje bit će da je i skrivilo propadanje crka-va. Snaga svake religije uvjetovana je žarištem mističkog djelovanja, jer u njemu je ishodište njenog života. Ipak ima i danas još ljudi, čija je svijest neizbježno povezana s religioznim osjećanjem. Taj se osjećaj ponovno javlja kod ljudi naročito visoke duhovne kulture. I, koliko god nam to izgledalo čudno, samostani velikih crkvenih redova ne mogu da nasmažu dovoljno mjesta za sve one mlade muževe i žene, koji žele da budu primljeni, u težnji da putem askeze i misticizma uđu u spiritualni svijet.
Poput moralnih, takoder religiozne se snage očituju na najrazličitiji način. Religioznost u svom elementarnom stanju živi samo kao neka neodređena težnja k višim mo-ćima, koje stoje iznad materijalnih i duhovnh tvorevina ovoga svijeta, kao neka vrsta molitve bez riječi, kao čež-nja za jednom apsolutnijom Ijepotom, nego li je mogu da dadu umjetnost i znanost. U bliskom je srodstvu s estet-skim osjećajem: Ijubav k ljepotl vodi do misticizma. I vjerski obredi u mnogome sliče raznim oblicima umjetnič-
kađ sc bavio metaflzičkim pojavama. Upoznao se s nekolicinom nepatvorenih mistika i svetaca. Stoga se i ne žaca toga, da u toj knjizi spominje mistiku: viđio je stvarno njeno djelovanje. Zna mcdutim, da se njegov priknz duhovnih energija s ove strane ne će svidjeti ni ljudima od znanosti, ni ijudima religije. Prvima će taj pokuSaj lzgledat.l djetinjastim iii ludim, crkoivnjacima opet nedostojnim i krnjim, budući da mističke pojave zadiru samo ne-posrcdno u podrdučje znanosti. I jedna i dmga kritika naćl će svoje opravdanje. Pa ipak — nemogućc je ne voditi računa 'o misticizmu kao o jednoj od osnovnih energija čovjeka.
156
Duhov ni život
kog stvaranja. Pjesmu lako pretvaraš u molitvu. Ljepota, za kojom traga mistik, bogatija je i neodređenija još od ideala, za kojim teži umjetnik. Njoj nema oblika, nema izražaja ni u kojem jeziku. Nalazi se sakrivena u stvarima vidljivog svijeta, ali se samo malokad očituje. U tu je svr-hu potrebno, da se duh uzdigne k onome biću, koje je iz-vor svega, spram one moći, koja je središte sviju snaga. a koju mistik naziva Bogom. Svaka perioda u povijesti svi-jeta i svaki narod dali su Ijude, u kojih je to naročito osje-tilo bilo vrlo jako razvijeno. Najviši oblik postiglo je re-ligiozno djelovanje u kršćanskom misticizmu, koji sve sna-ge naše svijesti prožima jače od misticizma hinduskog i tibetanskog. Prednost kršćanstva pred azijskim religijama je u tome, što su mu u samom začetku Grci i Rimljani bili učitelji. Od Grčke je primilo inteligenciju, od Rima red i umjerenost.
U najvišem svom obliku misticizam obuhvaća čitavu jednu u tančine izrađenu tehniku i strogu disciplinu. Izi-skuje prije svega vježbanje askeze. Kako je nemoguće po-stati atletom bez prethodnog tjelesnog treninga, tako je nemoguće i izaći u svijet misticizma bez prethodnih asket-skih priprema. Težak je uvod u askezu, pa stoga ima malo Ijudi, koji bi bili dovoljno smjeli da zakroče putem misti-cizma. Tko želi poći na to naporno i teško putovanje, tre-ba da se odrekne svega na svijetu, a na kraju i samoga sebe. I onda tek će možda dugo još morati čekati u mraku duhovne noći. Moleći Boga za milost i oplakujući svoju sićušnost i bezvrijednost, on svoje osjećaje podvrgava čiš-ćenju. To je tek prvi, mračni stepen mističkog života. Sve pomalo čovjek se odvikava sam od sebe, molitva mu po-stane kontemplacijom. Sad počinje za njega život nadah-nuća, on proživljava nešto, što ne može da iskaže riječi-ma. U želji, da dade izražaja onome što osjeća, govorit će katkada jezikom zemaljske, seksualne ljubavi, kako to vi-dimo iz riječi Sv. Ivana Krstitelja. Duh mu prelazi granice prostora i vremena i postaje dionikom jednog bića, koje
157
Carrel: Č ov / e k — ne p o z nanic a
se ne može riječima dohvatiti. Dovinuo se stanja, u kojem obuhvaća sav svijet: ušao je u Boga i s njime se saživ-Ijava.
Svi su veliki mistici u svome životu prolazili iste stepene razvoja. Moramo vjerovati njihovim rije-čima, kojima oni sami opisuju što su proživjeli. Jedino onaj, tko svoj život provodi u molitvi, mo-že da shvati osebujnosti takvih doživljaja. Traženje Boga je zaista jedna naskroz lična stvar. Vježbanjem normal-nih energija svoje svijesti čovjek može da dopre do one nevidljive stvarnosti, koja je sadržana u samom materi-jainom svijetu, a ipak ga nadilazi. Takav podvig medutim za njega je jedna od najopasnijih pustolovina, što je mo-žemo zamisliti: svijet će u njemu gledati ili junaka ili ludu. No nitko neka ne postavlja pitanje, jesu li mistički doživljaji istiniti ili lažni, jesu li bazirani na autosuge-stiji, halucinaciji, ili je to zaista jedno putovanje naše du-še iznad granica ovoga svijeta ka svom ujedinjenju sa vi-šom stvarnošću. Moramo se zadovoljiti jednom definicijom postupka, kad se radi o takvom doživljaju. Misticizam je velik u svojoj darežljivosti, ispunja najviše želje čovjeka: daje mu unutarnju snagu, duhovno prosvjetljenje, božan-sku ljubav, neiskazan mir. Religiozna intuicija istinita je, kao što je istinito i umjetničko nadahnuće. Mistici i pje-snici mogu razmatranjem nadčovječanskih ljepcta da se dovinu do posljednjih istina.
6
Među mnogobrojnim energijama te vrsti nemoguće nam je jednu od druge jasno razaznati. Granicc, koje ih luče na oko su doduše ispravne, ali su samo umjetno po-stavljene. Mogli bismo te snage isporediti slikovito s ame-bom, čiji se mnogobrojni kraci prolazne prirode — pseu-dopodi — sastoje od jcdne iste tvari. Ili s filmovima, koji se poslagani jedan povrh drugoga svi odvijaju u isti mah, pa im slika ne možemo da odgonetnemo, dok svaki od tih
158
Duhov ni iiv ot
filmova izražava nešto posebno. Kad uočimo sva zbivanja, izgleda kao da naš tjelesni supstrat unutar vremena u ko-me se kreće, pokazuje istodobno po više obraza svoje je-dinstvene cjeline. Pomoću naših metoda razdijelili smo ih u tjelesne i duhovne strane čovjeka. Sa duhovnog gledišta čovječja djelatnost neprekidno mijenja oblik, kakvoću i snagu. Ova pojava, koja je u stvari jednostavna, na taj se način prikazuje kao skup različitih funkcija. Primorava nas na to tehnička nužda. Da bismo mogli opisati funkciju svijesti, moramo je najprije rascijepati u više dijelova. Kao što su amebini kraci istovjetni sa samom amebom, ta-ko su i pojedinačne slike o čovječjoj svijesti istovjetne s čovjekom, stapajući se u jednu jedinstvenu cjclinu.
Moć razuma beskorisna je za one, koji ne posjeduju ništa drugo. Čist intelektualac nepotpuno je biće. Nesre-tan je, jer mu nije pristupačan svijet, koga on može da razumije. Jalova je njegova sposobnost da shvati životne pojave u njihovim međusobnim odnosima, kad. u njega ne-ma dara za moralno osjećanje, oduševljavanje, jakosti vo-lje i rasudivanja, žive mašte i potrebite organske snage. Inteligencija donosi koristi samo onome, tko se podvrgao raznovrsnim naporima, jer se za sticanje istinskog znanja iziskuje dugotrajan i uporan rad, čak neke vrsti askeza. Svaka inteligencija bez koncentracije postaje neproduk-tivnom, tek će je disciplina učiniti sposobnom da traga za istinom. Za postignuće toga cilja čovjeku je potrebno i mo-ralno osjećanje. U velikih naučenjaka uvijek je duboko u-sađeno intelektualno poštenje — oni će slijediti istinu kuda bilo. Nikad ne će pokušati da na mjesto činjenica stave ono, što bi sami željeli ili da zataje one činjenice, koje im možda smetaju. Čovjek, koji želi da sazna istinu, mora da bude smiren sam u sebi, duh njegov neka sliči mirnoj površini tihog jezera. Pa ipak je za razvoj inteli-gencije neophodno potrebna i osjećajna djelatnost, ali sa-mo kao oduševljenje, kao strast, koju Pasteur naziva ,,u-nutarnjim Bogom". Samo kod onih ljudi, koji su sposob-
159
C arr e l: Č ov / e k — nepoznanica
ni da ljube i da mrze, može da se razvija prava misaona djelatnost. Ona pored svih duhovnih funkcija iziskuje još i saradnju cijelog našeg tijela. Inteligencija na najvišem vrhuncu svoga razvoja, a združena s intuicijom i stva-ralačkom maštom treba da bude zaštićena jednim jakim moralnim i organskim oklopom.
Nasuprot tome jednostrani razvoj samih osjećajnih, estetskih ili mističkih snaga stvara malovrijedne indivi-due, lijene sanljivce, skučene i slabe duhove. Takvih se tipova može naći svagdje, iako je danas svakome dana mogućnost da dobije neki intelektualni odgoj. Da bi es-tetski i moralni osjećaji postali plodnima, nije uostalom potrebita neka visoka izobrazba; ona nije potrebna čak ni pravim umjetnicima, pjesnicima i misticima t. j. svima oni-ma, koji bez ličnih interesa služe Ijepoti na bilo koji na-čin. Isto to vrijedi i za moralni osjećaj kao i za sposob-nost rasuđivanja. Ove su energije same po sebi dovoljne, te mogu čovjeka osposobiti da bude sretan, a da mu za to ne treba naročita inteligencija. Izgleda da te energije po-dupiru jačanje organskih funkcija. Njima je uvjetovana uravnoteženost svakog čovjeka, pa bi stoga razvoj tih sna-ga morao da bude glavni cilj svakoga odgoja. Samo njiho-vom pomoći pojedinac će postati solidan kamen, dio so-cijalne građevine. Daleko više od inteligencije potreban je moralni osjećaj svima onima, koji su dijelovi bezime-ne gomile, koja je nastala uplivom industrijske civiliza-cije.
U pojedinim socijalnim skupinama duhovne su ener-gije različito podijeljene. Kod najvećeg dijela civilizova-nog svijeta vrlo je slabo razvijena svijest. Taj je svijet sposoban tek da vrši laganiji posao, koji mu u današnjem društvu daje mogućnost da se prehrani. Ti ljudi proizvo-de, troše, zadovoljavaju svoje fiziološke pctrebe i uživaju u tome da, stopljeni s velikim masama svijeta, gledaju sportske priredbe ili djetinjaste i vulgarne filmove, da se
160
Duhovni život
— bez ikakvog svog ličnog napora — vozikaju što većom brzinom s jednoga mjesta na drugo ili pak da sa svoje strane promatraju brzo i spretno kretanje drugih. Mekuš-ci su to, sentimentalni, pohotni i nasilni. U njih nema mo-ralnog, estetskog i religioznog osjećanja. Prekomjerno su se umnožili, izrodivši ogromno mnoštvo djece sa slabom inteligencijom. Sačinjavaju dio onih tri miliona kriminal-nih tipova, koji se slobodno kreću ili su zatvoreni po tam-nicama, kao i dio svih onih slaboumnih, neubrojivih i lu-dih, kojima su prenapučena skloništa i specijalne bolnice.
Zločinci, koji nisu stigli onkraj brave, najvećim su di-jelom na višem stepenu razvoja. Značajno je za njih to, što im je svijest samo jednim dijelom nerazmjerno slabo razvijena. Rođenih zločinaca, kakve je izmislio Lombroso, nema; ali ima mnogo ljudi, koji su se rodili defektni i od kojih onda postaju zločinci. U stvari pak mnogi su zločin-ci posve normalni, često dovitljiviji od samih njihovih su-daca i policajaca. S njima ne dolaze u dodir ni sociolozi ni socijalni radnici kod svojih posjeta kaznionice. Oni gang-steri i mračni tipovi, koji kao junaci pune filmove i dnev-ne novine, pokazuju često posve normalne, pa čak i viso-ko razvijene duhovne, osjećajne i estetske vrline. Samo im je moralni osjećaj zakržljao. Ovaj nesklad na području svijesti značajan je za naše vrijeme. Uspjelo nam je da stanovnicima modernih gradova nekako osiguramo zdrav-lje u organskom pogledu. Medutim sve pored golemih svo-ta, utrošenih u odgojne svrhe, nije nam uspjelo da njihove intelektualne i moralne snage dovedemo do potpunog raz-voja. I kod onih Ijudi, koji sačinjavaju najbolji, prcbrani dio pučanstva, zapaža se često u duhovnom pogledu po-manjkanje harmonije i jakosti. Osnovne duhovne funkci-je nisu međusobno povezane, ne rade uporedo, slabih su kvaliteta i bez prodorne snage, a neke čak su sasvim za-kržljale. Duhovni život u najvećem dijelu ljudi mogli bi-smo isporediti s rezervoarom, koji sadrži vrlo malo vode sumnjive vrijednosti sa slabim tlakom; a malo ima ljudi,
11
161
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
kod kojih je taj rezervoar pun bistre vode, koja proizvodi snažan tlak.
Najsretniji i najvredniji su oni ljudi, kod kojih sve intelektualne, moralne i organske snage tvore jednu je-dinstvenu cjelinu. Kakvoća tih energija i njihova uravno-teženost čini, da dotični individuum uzmogne biti nadmo-ćan nad ostalim okolnim svijetom. O intenzitetu ovih e-nergija pako ovisi, kakav će on socijalni položaj sebi stvo-riti: hoće li od njega postati običan trgovčić ili predsjed-nik jedne banke; malen nezapažen liječnik ili znameniti profesor; načelnik seoske upćine ili predsjednik Sjedinje-nih Đržava. ICao cilj svih naših napora trebali bismo sebi postaviti rizvitak savršenih Ijudskih bića, jer će samo ta-kvi potpuno razvijeni ljudi biti sposobni da izgrade pravu kulturu. Ima tu još jedan soj ljudi, koji su društvu neop-hodno potrebni, iako su — poput zločinaca ili luđaka —• neskladni u svome razvoju. To su geniji. Njih karakteri-zira nerazmjerno jaka razvijenost izvjesnih duševnih e-nergija. Rijetko se dogada, da bi jedan velik umjetnik, naučenjak ili filozof bio velik i kao čovjek. Redovno su to prosječni tipovi, koji su samo na jednoj strani prekomjer-no razvijeni. Genijalnost se može isporediti s tumorom, koji raste na normalnom organizmu. Neuravnoteženi lju-di te vrste često su nesretni, ali obogaćuju ljudsku zajed-nicu snagom svojih impulza. U tome slučaju nesklad u nji-ma doprinosi napretku kulture. Napori masa nikad još ni-su čovječanstvu donijeli koristi. Čovječanstvo mogu da uz-dignu samo strasti nekolicine nenormalnih- individua, pla-men njihovih umnih snaga, njihovih znanstvenih, socijal-nih ili estetskih ideala.
7
Duhovne naše snage očigledno su u mnogome zavis-ne o fiziološkim energijama. Ustanovljeno je, da se or-ganske promjene zbivaju uporedo sa odvijanjem stanja naše svijesti. Obmuto opet, izvjesna funkcionalna organ-
162
Duhov rti život
ska stanja prouzrokuju razne psihološke pojave, Cjelovi-tost tijela i svijesti podvrgnuta je podjednako djelovanju i organskih i duševnih faktora. Duh i organizam sjedinjeni su i uzajamno prožeti onako, kako se prožimaju oblik i mramor u jednome kipu. Ne možemo mijenjati oblik, a da ne kidamo mramor. S razloga, što svaka i najmanja ozlije-da mozga dovodi smjesta do teških poremećaja svijesti, drži se, da je taj organ sijelo psiholoških funkcija. Bit će, da duh nalazi svoj prijelaz u materiju posredstvom i pu-tem mozgovnog staničja. Kod djece ide razvoj inteligenci-je uporedo s razvojem mozga. Kad pak dođe do staračke atrofije mozga, nazaduje i intelektualna snaga. Spiroheti sifilisa, koji se nastanjuju oko piramidnih stanica mozga, prouzrokuju ludilo uveličavanja (megalomaniju). Kad na mozgovnu supstancu navale virusi encephalitis lethargi-cae, kod bolesnika se pojavljuju duboke smetnje u osje-ćanju vlastite osobnosti. Pod utjecajem alkohola, kojeg krv prenosi iz želuca do živčanih stanica, pokazuju se po-vremeno izvjesne promjene u duhovnoj djelatnosti. Opa-danje krvnog tlaka, prouzrokovanog krvarenjem, koči sve-ukupno djelovanje svijesti. Pokazalo se ukratko, da je du-ševni život čovjeka odvisan o stanju njegovog mozga.
Time medutim nije dokazano, da je mozak jedini or-gan naše svijesti. U stvari se mozgovni centri ne sastoje isključivo iz živčane tvari. U njima ima i tekućina, u koje su utonule stanice, a koje regulišu krvni senun. Taj pak se-rum sadrži u sebi izludžbe žlijezda i tkiva, rasprostranjenih po čitavom tijelu. Posredstvom krvi i limfa zapaže se prisu-stvo svakog organa u mozgovnoj kori.. Prema tome stanja naše svijesti povezana su podjednako kako sa kemijskim sastavom mozgovnih sokova, tako i sa strukturalnim stanjem mozgovnih stanica. Kad u organskom mediju manjkaju iz ludžbine nadbubrežne žlijezde, bolesnik zapada u duboku melankoliju i nalik je na neku hladnokrvnu životinju. Funkcionalni poremećaji štitne žlijezde prouzrokuju bilo stanja živčanih i duševnih uzbudenja, bilo stanja veliko
163
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
ravnodušnosti. Kod porodica, u kojima poremećaji ove žlijezde nastupaju nasljedno, nailazimo na idiote, slabo-umne i kriminalne tipove. Svakome je poznato, u kojoj mjeri mogu bolesti jetara, želuca i crijeva uplivisati na čovječju ličnost. Očigledno tjelesni sokovi primaju iz or-ganskih stanica izvjesne tvari, koje opet djeluju na naše umne i duševne funkcije.
Više od svih ostalih, testikularne žlijezde imaju du-bck utjecaj na snagu i kakvoću duha. Veliki pjesnici, u-mjetnici i sveci, kao i veliki osvajači bili su redovno sek-sualno jaki Ijudi. Otstranjivanje spolnih žlijezda čak i kod posve odraslog čovjeka prouzrokuje neke promjene duševnog sastojanja. Žene, kojima su izvađeni jajnici, po-staju apatične i djelomično gube umne i moralne svoje snage. Kod muškaraca će se poslije izvršene kastracije više ili manje jasno ispoljiti neke promjene njihove lićno-sti. Tako se historijski kukavičluk Abćlardov nasuprot strastvenoj ljubavi i požrtvovnosti Heloisinoj može po svoj prilici svesti na brutalno osakaćenje, koje je na nje-mu bilo izvršeno. Veliki umjetnici bili su gotovo svi bez izuzetka i veliki Ijubavnici. Izgleda da je inspiracija u-vjetovana nekim izvjesnim nastrojstvom spolnih žlijezda. Tamo gdje je Ijubav promašila svoj cilj, ona će pobuditi duhovne energije. Da je Beatrice postala Dante-u Ijubov-com, vjerojatno nikad ne bi nastala Božanska Komedija. Veliki su se mistici često služili riječima iz Salamunove Pjesme nad Pjesmama. Izgleda da su ih neutažene seksu-alne želje sve snažnije gonile stazom odricanja i savršene samopožrtvovnosti. Žena jednoga radnika smije dnevno da traži usluge svoga muža, no žena jednog filozofa ili umjet-nika nema u tom pogledu prava u jednakoj mjeri. Dobro znamo, koliko seksualni ekscesi koče duhovnu djelatnost. Inteligenciji, kako se čini, do potpunog njenog razvoja treba oboje: da spolne žlijezde budu dobro razvijene, kao i to, da s vremena na vrijeme potisnemo seksualnu glad. Ispravno je Freud naglasio važnost spolnoga nagona za
164
Duhovni iivot
duhovnu djelatnost, samo što se njegova opažanja uglav-nome odnose na bolesne ljude. Njegovi se zaključci ne bi smjeli generalizirati, ne bi smjeli obuhvaćati normalne in-dividue, naročito ne one, u kojh je jak živčani sistem, pa su sposobni da vladaju sami sobom. Dok će jedan slab, nervozan i neuravnotežen individuum postati još nenor-malnijim uslijed potiskivanja spolnoga nagona, jaki će još više ojačati provođenjem ove vrsti askeze.
Medusobna zavisnost duhovnih snaga i fizioloških funkcija ne slaže se s klasičnom definicijom, prema kojoj je sijelo duše isključivo u mozgu. Izgleda naprotiv, kao da umne i duševne snage proizlaze iz čitavog tjjela, iz sve-ukupne njegove cjeline. Misao ima svoj izvor podjednako u žlijedama s unutrašnjim lučenjem, kao i u samoj mož-danoj kori. Djelovanju svijesti bezuslovno je potrebna cjelovitost čitavog organizma. Kad čovjek misli, prona-lazi, ljubi, pati, obožava i moli se — na djelu su i mozak i svi ostali njegovi organi.
8
Za svako stanje naše svijesti kao da i organi nalaze odgovarajući izražaj. Dobro je poznato, kako uzbuđenja prouzrokuju stezanje ili rastezanje sitnih arterija preko vazomotornih živaca. Stoga su ona popraćena promjena-ma krvnog optoka u tkivu i u organima. Od veselja se koža obraza zarumeni, dok će od srdžbe i straha pobijeliti. Ne-ugodne vijesti kod nekih ljudi prouzrokuju grč vjenčastih arterija, anemiju srca, pa čak i trenutnu smrt. Svako naše duševno raspoloženje djeluje na sve žlijczde u tome smje-ru, da u njima ili oslabljuje ili pojačava optok sokova. U jednom slučaju nadražuje, u drugome koči lučenja, a pro-uzrokuje i kemijske promjene tih tvari. Od želje za hra-nom slinske žlijezde izlučuju slinu i u zdravom stanju do-tičnog individuuma. Kod Povlovljevih pasa slinjenje bi uslijedilo na sam zvuk onog zvona, koje je obično bilo zvo-nilo za vrijeme hranjenja životinja. Neka uzbuđenja u
165
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
stanju su da pokrenu i komplikovane mehanizme. Natje-ramo li primjerice u strah jednu mačku — kako je to uči-nio Cannon u poznatom svom pokusu — sudovi se nadbu-brežnih žlijezda kod životinje rašire, žlijezde izlučuju adrenalin, od adrenalina se pojačava pritisak krvi i brzina njegovog optoka, a sav se organizam ukratko priprema za navalu ili odbranu.
Kad se dakle u nekoga uvriježe osjećaji zavisti, mrž-nje, straha, oni zaista mogu s vremenom da postanu uz-ročnici organskih promjena i istinskih oboljenja kod do-tičnog individuuma. Moralne patnje iz temelja ometaju zdravlje. Poslovni ljudi, koji ne umiju da se brane od bri-ga, što ih donosi posao, umiru rano. Stari su kliničari vje-rovali, da besprekidne brige i trajno strahovanje pripre-maju tlo za razvoj raka. Duševna uzbuđenja mogu učiniti, da kod naročito osjetljivih ljudi dođe do naglih promjena tkiva i sokova. Tako je jednoj Belgijki, koju su za minu-log rata Nijemci bili osudili na smrt, tijekom noći prije smaknuća lcosa potpunoma posijedila. Kod jedne se druge žene za vrijeme bombardovanja iz zraka pojavio na ruci osip. Poslije svake eksplozije taj se osip pojačavao i sve se više širio. To nisu nipošto izuzetne pojave. Joltrain je dokazao, da moralni šokovi mogu da imaju za posljedicu značajne promjene u samoj krvi. Kod jednog bolesnika, koji se upravo bio žestoko od nečega uplašio, pojavilo se smanjivanje krvnog tlaka u arterijama i opadanje broja bijelih krvnih tjelešaca, a krvna se plazma zgrušavala ve-ćom brzinom no obično. Francuska uzrečica ,,se faire du mauvais sang" doslovno je ispravna. Sama misao može bi-ti uzrokom organskih poreinećaja. Nestalnost modernog života, neprestani nemir i pomanjkanje sigurnosti stvara takva stanja u našoj svijesti, uslijed kojih se pojavljuju poremećenja želuca i crijeva, a nedovoljna ishrana otvara mikrobama put do aparata, koji upravljaju optokcm so-kova. Kolitis pa infekcija bubrega i mjehura, koji tu bolest popraćuju, takoder su posredni rezultati duševne i mo-
166
Duhovni život
ralne neuravnoteženosti. Za ove i slične bolesti gotovo se i ne zna u onim društvenim zajednicama, gdje život teče jednostavnije i mirnije, gdje nema vječitih briga. Prema tome će oni ljudi, koji umiju i posred komešanja i užurba-ncsti velegradskog života da sačuvaju svoj unutarnji mir, biti nepristupačni nervoznim i organskim smetnjama.
Fiziološka zbivanja treba da se vrše izvan dosizanja naše svijesti. Smeta im, kad se na njih skreće pažnja. Pre-ma tome može se psihoanalizom i da pojača neuravnote-ženost bolesnika time, što mu se pažnja suviše svraća na njega samog. Namjesto da se gubi u raščlanjivanju svoga ,,ja", za bolesnika bilo bi zaista bolje, da svoje napore uloži u nešto, od čega mu se ne cijepaju duševne snage i što mu pomaže, da sam ispred sebe odbjegne. Upravimo li našu djelatnost na određeni cilj, uskladit ćemo potpuno sve naše i duševne i organske funkcije. Kad usredotočimo sve naše želje i duhovne napore u izvjesnom srajeru, dat će nam to i unutarnji mir. No ne samo radom i msditaci-jom može čovjek da izgradi cjelovitu ličnost. Pri tome ni-je dovoljno, da se čovjek prepusti tek posmatranju lje-pota, što mu ih pružaju more, planine, oblaci, pa umjet-nička i pjesnička remek-djela, veličanstvena konstrukcija filozofskih misli ili matematičke formule, kojima su izra-ženi prirodn zakon. Njegova duša treba da se bori za je dan viši moralni ideal, da, prolazeći mrakom ovoga svije-ta, bude u potrazi za svjetlošću, da napreduje na putu mi-stike i da se odrekne sama sebe u želji da bi spoznao ne-vidljivo isliodište svega svemirskog zbivanja.
Jedinstvenost sviju snaga naše svijesti dovodi do ve-ćega sklada organskih i duhovnih funkcija. U zajednica-ma, gdje se svraća podjednaka pažnja razvoju kako mo-ralnih osjećaja tako i razuma, rijetko se kad pojavljuju živčana oboljenja i oboljenja na području ishrane ili pak kriminalnost i ludilo. U 'takvim je zajednicama čovjek sretniji. No kad psihička djelatnost postane i suviše inten-zivnom, razvijajući se samostalno, to opet može da urodi
167
C arr el: Čov j ek — nepoznanica
nekim smetnjama zdravstvenog stanja. Oni ljudi, koji proslijeduju neki ideal naučne ili religiozne prirode, ne idu za sigurnošću u fiziološkom pogledu ili za dugovječ-nošću. Kako se čini, izvjesna stanja naše svijesti prouzro-kuju upravo patološke promjene. Veliki mistici uvijek su gotovo izdržavali velike fiziološke i duševne patnje u iz-vjesnoj periodi svoga života. I sama kontemplacija već može da bude popraćena živčanim pojavama nalik na na-padaje histerije ili vidovitosti. U povijesti svetaca nalaze se opisi o ekstazama, o prenošenju misli, o vizijama nekih dogadaja iz daljine, pa čak i o slučajevima uzdizanja (le-vitacije). Mnogi su kršćanski mistici prema svjedočanstvu svojih drugova dokazali mogućnost ovog fenomena. Do-tični se čovjek, potpuno zadubljen u svoju molitvu i bez svijesti o vanjskim zbivanjima, lagano diže i lebdi nad zcmljcm. Ali se dosad još nije našla mogućnost, kako bi se ove čudnovate činjenice podvrgle naučnom ispitivanju.
Neka duševna djelovanja u stanju su da proizvedu anatomske i funkcionalne promjene tkiva i organa. Takve su pojave organske prirode zapažene pod raznim okolno-stima: jedno od tih stanja jest ono, u kome se netko na-lazi za vrijeme molitve. Naravno, molitva u tome smislu nije samo mehaničko izgovaranje nekih formula, već ona ima da bude mističko uzdizanje duše, ono stanje, kad se svijest sva rasplinula u gledanju velikog principa, koji u isti čas i prožima i nadilazi naš svijet. Ovakvo duševno stanje nema ništa zajedničko s intelektom: neshvatljivo je i posve nepristupačno filozofima i naučenjacima. Jer priprost čovjek osjeća Boga onako, kako osjeća sunčanu toplotu ili prisnost jednog svog prijatelja. Posebne je pri-rode ona molitva, koje se posljedi.ce očituju u organskim promjenama. U prvome redu molitva takove vrsti mora da bude lišena svih sebičnih motiva. Čovjek sam sebe pri-kazuje Bogu, razastire pred njime svoju dušu onako, kako se pred slikarom razastire komad čista platna, ili pred ki-parom komad mramora. On moli Boga, da bi mu podijelio
168
Duhovni iiv ot
milost, ukazujući na bijedno stanje svoje i svoje braće, koja s njim zajedno pate. Bolesnik, koji ima tim putem da bude izliječen, redovno ne moli sam za sebe, već za nekog drugog. Takva molitva iziskuje krajnje odricanje samoga sebe; to je jedan viši oblik askeze. Čovjek skro-man, neznalica i siromah ima veće mogućnosti da se u toj mjeri odrekne sebe, nego li bogataš i intelektualac. Moli-tva, koja u punoj mjeri nosi u sebi sve ove značajke, može da pokrene rijedak fenomen — čudo.
Po svim zemljama, u sva vremena, svijet je vjerovao u čuda, koja na izvjesnim mjestima prošetnja i božje milo-sti mogu izliječiti bolesnike*). No pošto je u devetnaestom vijeku znanost u tolikoj mjeri preotela maha, ovog je vje-rovanja pomalo nestalo. Zavladalo je sveopće mišljenje, da ne samo što nema čudesa, nego da ona ni ne mogu po-stojati. Kao što su termodinamični zakoni proglasili ne-mogućim jedan „perpetum mobile", tako se i fiziološki zakoni protive čudesima. Na tome je gledištu i danas naj-veći broj fiziologa i liječnika. Ipak, ako uočimo nedvo-umna fakta, utvrdena tijekom posljednjih pedesetak go-dina, ovo se gledište ne će moći održati. Najkrupniji slu-čajevi čudotvornog liječenja zabilježeni su po Medicin-skom biro-u u Lourdes-u Prikazivanje o tome, kako mo-litva utječe na tjelesne ozlijede patološke prirode, osno-vano je na promatranju bolesnika, kako su bili gctovo tre-nutno izliječeni od raznih bolesti, kao što je tuberkuloza
*) Rljetki su slućajevi Cudotvornog liječenja. Unatoč malog broja tih slučajeva, oni su nam daU dokaza o činjenici, da posto-je neki organski i duhovni procesi, koji su nam još nepoznati. Dokazuju nam, da jedno mistično stanje, kao što je primjerice molitva, može da ima izvjesnih konkretnih posljedica. To su ne-osporne činjenice, o kojima treba povesti računa. Autor zna, đa je pojava čudesa. jednako kao i ostale mistićne pojave, daleko od strogo naučnog svijeta. Proučavonje ovih pojava skopčano je joS s većim teškoćama i opasnostima od proučavanja telepatije 1 viđovitosti. Ali je zadaća nauke u tome, da istražuje sva istinska
169
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
potrbušnice, hladni abscesi, upala kostiju, gnojne rane, vučac (tuberkuloza kože), rak itd. Procesi kod pojedinih slučajeva ozdravljenja ne razlikuju se mnogo jedan od drugoga. Katkada se pojavljuje žestoka bol, a iza toga na-brzo osjećaj ozdravljenja. Iza nekoliko trenutaka, neko-liko časaka, a najdulje iza nekoliko sati rane zacijeljuju, patoloških znakova nestaje, vraća se tek. Događa se i to, da funkcionalne smetnje nestaju prije od same anatomske ozlijede. Simptomi, kao što je izobličenje kostura, koje nastupa kod Pottove bolesti, izobličenje žlijezde uslijed raka, mogu još da potraju daljnja dva-tri dana nakon što su najveće smetnje već izliječene. Glavna je oznaka čuda vanredna ubrzanost sviju procesa oko organskog ozdrav-ljenja. Bez svake je sumnje, da ozlijede anatomske pri-rode daleko brže zacjeljuju ovim putem, nego li normal-nim načinom liječenja. Jedini uvjet, da bi se polučio taj fenomen, jest molitva. Ali ne mora u tu svrhu da se moli sam bolesnik, čak nije potrebno niti da sam nešto vjeruje. Dovoljno je, da netko u njegovoj blizini zapane u stanje molitve. To su činjenice od vanredno dubokog značenja. One dokazuju, u kojoj su mjeri stvarni izvjesni odnosi iz-medu psiholoških i organskih zbivanja, odnosi zasada još potpuno nepoznate prirode. Te činjenice ukazuju na objek-tivno značenje duševnih energija, koje dosada nisu gotovo nikad uzimali u obzir kod svojih studija ni higijeničari ni liječnici, ni pedagozi, ni sociolozi. To su činjenice, koje čovjeku otkrivaju nov jedan svijet.
zbjvanja. Autor se trudio, da se uporedo sa svim uobičajenim metodama lijočenja upozna i sa svim karakteristikama ovog ču-dotvornog liječenja. Time je bio započeo joS 1902. godine, u vrijeme dakle, kad je postojalo tek vrlo malo podatalca u tom prcdmetu, kad je za jednog mladog liječnika bilo i teSko i opasno, zbog buduće njegove karijere, da se bavi takvim pitanjima. Danas je svakome liječniku dana mogućnost da motr} bolesnike, koji dolaze u Lourdes i da u tamoSnjem medicinskom biro-u proučava odnosne podatke. Lourđes jc srediSte jednog internacionalog medi.
170
Duhovni iivot
9
Kako tjelesni sokovi, tako i socijalna sredina vrši du-boki utjecaj na naše duhovne snage. One mogu, poput fi-zioloških energija, znatno ojačati vježbom. Organi, kosti i mišičje rade bez prekida, gonjeni svakidašnjim životnim potrebama. Time se nužno sve jače razvijaju. Prema na-činu života one će kod pojedinaca postati više ili manje skladne i snažne. Konstitucija nekog vodiča u Alpama da-leko nadmašuje konstituciju jednogi newyorškog grada-nina. Ali i ovoga može da zadovolji kakvoća njegovih or-gana i mišića za jedan život, koji se u glavnome provodi sjedeći. Duh se, naprotiv, ne razvija sam iz sebe. Sin ne-kog naučenjaka ne nasljeđuje znanje svoga oca. Kad bi živio osamljen na nekom pustom otoku, on ne bi nimalo nadmašivao nekog cro-magnonskog čovjeka. Duhovne sna-ge ostaju latentne bez pomoći odgoja i jedne sredine, koja je obilježena intelektualnim, moralnim, estetskim i reli-gioznim radom naših predaka. Psihološko će ustrojstvo socjalne zajednice u velikoj mjeri uplivisati na količinu, kakvoću i snagu, kojom se očituje svijest svakog pojedin-ca. U sredini osrednjih kvaliteta slabo će se razvijati in-teligencija i moralni osjećaji, dok će u potpuno lošoj sre-dini možda posvema zakržljali. Mi smo sa svih strana okruženi navikama svoga vremena, onako kao što su sta-nice, zagnjurene u organske tekućine, okružene svojim medijem. Poput naših stanica ni mi nemamo mogućnost:
cinskog udružsnja, koje se sastoji od mnoglh članova. Postoji već i literatura o čudotvornom načinu liječenja, koja međutim sporo napreduje. Liječnici se sve više zanimaju za ove neobične činjenice. O mnogim slučajevima su profesori medicinskih fakultcta i drugl istaknuti liječnici izvjcštavali Medicinsko dništvo u Bordeaux-u. >Odbor za medicinu i religiju« sa ncwyorškc Hedicinske akade-mije, kome predsijeda Dr. F. Peterson, nedugo je u Lourdes odaslao jednog svog člana, koji će tamo započeti s proučavanjem ovog važnog pitanja.
171
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
da se branimo od utjecaja sredine. Tijelo je u stanju snaž-nije da odolijeva izvanjskim, kozmičkim, nego li duševnim snagama. Od napadaja, koji dolaze od strane fizičkih i kemijskih neprijatelja, čuva ga koža i sluznica, kojima su prekriveni probavni organi i organi za disanje. Granica našeg duhovnog života naprotiv su posvema otvorene i nezaštićene. Na taj način svijest je izvrgnuta pravim na-valama od strane duhovne i duševne okoline. Već prema tome, koje su prirode ovi napadaji na našu svijest, ona se razvija nermalno ili abnormalno.
Razvoj inteligencije u velikoj mjeri zavisi o odgoju i o okolini. Isto tako on je ovisan o unutarnjoj disciplini dc-tičnog individuuma i o idejama, koje vladaju njegovim vremcnom i njegovom zajednicom. Inteligencija se izgra duje vježbanjem logičkog mišljenja i matematičkog jezi-ka, kao i metodičkim proučavanjem humanističkih i pri-rodnih nauka. Učitelji i sveučilišni profesori, knjižnice, la-boratoriji, knjige i časopisi — sve su to sredstva, kojima se potpomaže duhovni razvitak čovjeka. U pomanjkanju profesora, i same knjige mogu da ispune tu zadaću. Tako-đer onaj čovjek, koji živi u neinteligentnoj društvenoj sredi-ni, može da se dovine visoke kulture. Odgajanje inteligenci-je relativno nije teško, ali je zato jedna vrlo teška zadaća izgrađivanje moralnih, estetskih i religioznih sposobnosti. Tu je utjecaj okoline na našu svijest daleko osjetljiviji, suptilniji. Pomoću učenja lekcija u nekom tečaju nitko ne može da nauči kako da razlikuje pravo od krivog, lijepo od vulgarncg. Moralne, umjetničke i religiozne spoznaje ne poučavaju se na način, kako se poučava gramatika, ma-tematika i povijest. Nešto osjećati ili nešto znati, dva su vrlo različita duhovna stanja. Formalna pouka upravljena je isključivo na razvoj inteligencije; osjećaj za moral, lje-potu, mistiku, stiče se samo utjecajem okoline, koja nas dnevno okružuje, on mora da zadre u naš svakidanji život. Porast inteligencije, kako već rekosmo, može se postići vježbom, dok sve ostale snage naše svijesti mogu da se
172
Duhov ni iivot
razvijaju samo u jednoj sredini, koja je prožeta tim ener-gijama. -
Naša civilizacija dosad još nije uspjela u tome, da stvori okolinu, koja pogoduje razvitku duhovnih djelat-nosti. Pomanjkanje povoljne psihičke atmosfere mnogo je krivo, da se najveći dio ljudi nalazi na tako niskom ste-penu, kako u intelektualnom, tako u duševnom pogledu. Nadmoć materije i dogama industrijske religije razorile su kulturu, ljepotu i moral u onome smislu, kako ih je pod-razumijevala kršćanska civilizacija, majka moderne nau-ke. Nestale su i one malene društvene zajednice, koje su imale izvjesni svoj individualitet — sve uslijed prcmjena životnih navika. Širenje kulture putem novina, jeftine književnosti, radia i kinematografa kriva je tome, da in-telektualna klasa pada na sve niže grane. Neinteligencija sve više preuzima maha unatoč odlične školske obuke i predavanja po gimnazijama i sveučilištima. Izgleda čudno kad kažemo, da čak i kod ljudi sa velikim znanjem u na-učnim disciplinama, često moramo konstatirati pomanjka-nje inteligencije. Glupi programi naših javnih priredaba uplivišu na razvitak umnih snaga školske omladine. Soci-jalna sredina, umjesto da bude pravi potporanj za odgoj inteligencije, ometa taj rad svim svojim snagama. Mo-ramo međutim priznati, da ona ipak nešto doprinosi razu-mijevanju ljepote: Amerika je importirala najveće evrop-ske glazbenike; njeni muzeji uređeni su na jedan dosad nevideno veličajan način; industrijska umjetnost naglo se razvija; za arhitekturu nastupa vrijeme pravih triumfa; neobično raskošne zgrade preobrazile su svojim sjajem lice velikih gradova. Svatko, tko za to osjeća potrebu, u mogućnosti je da na neki način njeguje svoj smisao za Ijepotu.
Tome nasuprot, u modernom je društvu gotovo posve-ma nestalo moralnog osjećaja, kojeg smo manifestacije ugušili u pravom smislu riječi. Svuda zapažamo pomanj-kanje osjećaja odgovornosti. Tko umije da luči dobro od
173
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
zla, tko je radin i produktivan, ostat će siromahom i sma-trat ćemo ga budalom. Žena, koja ima po nekoliko djece i posvećuje svoje snage njihovom odgoju umjesto nekoj karijeri, u našim je očima upravo slaboumna. Uštedi li čovjek nešto novaca za svoju ženu ili za odgoj svoje dje-ce, novac će mu ubrzo biti ukraden od poduzetnih novča-ra iii će mu ga oteti vlast, da bi ga razdijelila medu one, koji su propali uslijed vlastite neopreznosti ili uslijed kratkovidnih manipulacija nesposobnih tvorničara, banka-ra i ekonoma. Umjetnici i učenjaci, koji daruju zajednici Ijepotu, zdravlje i bogatstvo, žive i luniru siromašni, dok razbojnici u miru uživaju svoje blagostanje. Gangsteri stoje pod zaštitom političara, a sudije ih poštuju. To su oni junaci, kojima se djeca dive u kinematografima i u ko-je se ugledaju kod svojih igara. Bogataš ima sve pravo na svojoj strani: on smije da otjera ostarjelu ženu, da prepusti bijedi staru majku, da orobi one koji su mu po-vjerili svoj novac, a da zbog toga ne izgubi ništa od ugle-da, koji uživa kod svojih prijatelja. Homoseksualnost je preotela maha. U zapećak je pao seksualni moral! Muž i žena provode svoj bračni život pod paskom psihoanalitiča-ra. Nema razlike izmedu dobra i zla, prava i neprava. Zlo-činci sa slobodno kreću među ostalim svijetom i nitko to-me ne prigovara. Svećenici provode racionalizaciju religi-je, oduzimajući joj tako mističnu njenu osnovu, ali bez uspjeha za savremeni svijet. U polupraznim crkvama oni se uzalud muče, propovijedajući labavi neki moral. Spali su na ulogu žandara, koji u interesu bogatog svijeta, na-stoje da sačuvaju skele današnjeg društva. Neki opet na način političara ugadaju nagonskim željama mase.
Pred takvim duševnim udarcima čovjek je bespomo-ćan i mora nužno da podlegne utjecaju zajednice. Tko stalno živi u društvu zločinaca ili luđaka, postat će i sam zločinac ili ludak. Jedini spas bilo bi bjekstvo u samoću — ali gdje da je nade stanovnik modernog grada? „Uđi sam u sebe, kad za to osjećaš potrebu", kaže Marko Aure-
174
D uhov ni iiv ot
lije, „nigdje ne ćeš naći takav nesmetan mir, kao u vlasti-toj svojoj duši". Ali se za to iziskuje napor, kojemu mi nismo dorasli i moramo podleći u borbi protiv naše soci-jalne sredine.
10
Đuh je manje otporan od tijela. Značajna je činjeni-ca, da su — među svim bolestima zajedno — najmnogo-brojnija razna duševna oboljenja. Bolnice za umobolne prepune su i ne mogu da prime sve one, koje bi trebalo staviti pod nadzor. Prema podacima C. W. Beersa u dr-žavi New-York bi svaku dvadesetidrugu osobu trebalo s vremena na vrijeme smjestiti u neku bolnicu. Po bolnica-ma čitavih Sjedinjenih Država nakupilo se osam puta toli-ko slaboumnih i umobolnih, koliko oboljelih od sušice. Svake godine dolazi oko šezdesetosam tisuća novih slu-čajeva u zavode za duševne bolesti i slične institucije. Na-stavi li se to tako dalje jednakom brzinom, od sve će dje-ce, koja danas polaze niže škole i gimnazije, prije ili kas-nije, stići blizu jedan milion u bolnice na liječenje. God. 1932. bilo je po državnim bolnicama 340.000 umobolnih, po specijalnim zavodima 81.580 slaboumnih i padavičara, a pored toga još 10.930 bolesnika te vrsti u ambulantnom liječenju. U ovoj statistici nisu sadržani slučajevi duhov-nih poremećenja, koji se liječe po privatnim sanatoriji-ma. Pored umobolnih ima u zemlji oko 500.000 slaboum-nika, a osim toga je istraživanje od strane Narodnog od-bora za duševnu higijenu pokazalo, da od djece, koja po-laze pučke škole, u najmanju ruku njih 400.000 nisu po svojoj inteligenciji dorasla zahtjevima obuke. Uzmemo li u obzir i sve one, koji su u duševnom pogledu nastrani, broj će zaista biti još daleko veći. Mnoštvo onih koji pate od raznih psihoneuroza, prosuđuje se na nekoliko stotina tisuća. Ove cifre jasno dokazuju slabu duhovnu otpornost modernog svijeta i značajnost problema zdravlja za da-
175
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
našnje društvo u tome pogledu. Velika opasnost prijeti nam od bolesti duha. Takve su bolesti opasnije i od tuberkulo-ze, raka, od bolesti srca i bubrega, pa čak i od tifusa, kuge i ko'.ere. Od tih bolesti trebalo bi da se čuvamo ne samo zbog njihovog utjecaja na porast broja zločinaca, već pogla-vito zatoi što one iz temelja sve više oslabljuju dominiraju-će bijele rase. Treba da uočimo činjenicu, da medu zločin-cima nema više slaboumnika i luđaka, nego li medu osta-lim žiteljstvom. Po zatvorima doduše ima mnogo „malo-vrijednih" tipova, ali ne smijemo zaboraviti, da najveći dio inteligentnih zločinaca živi na slobodil Golemi broj neuroza i psihoza bez sumnje je dokazom teške defektno-sti moderne civilizacije. Nove životne navike nipošto nisu unapredile naše duhovno zdravlje.
Moderna medicina unatoč svojih napora nije uspjela da svakome dade i sačuva one energije, koje su zaista spe-cifične po čovjeka, Liječnici će zatajiti potpuno, kad tre-ba obraniti čovječju svijest od nepoznatih neprijatelja. Znali smo lijepo da razvrstamo simptome raznih duševnih oboljenja i tipove umne slabosti, ali smo pravi neznalice, kad valja utvrditi prirodu svih ovih smstnja. Nismo još uspjeli ni da ustanovimo, imadu li one svoj izvor u struk-turalnim povredama mozga ili u promjenama krvne plazme, ili su prouzrokovane i jednim i drugim. Bit će da stanje naših živčanih i duševnih energija za-visi istovremeno o anatomskom sastojanju mozgovnog staničja, o tvarima što ih izlučuju i privode krvi endokrine žlijezde i ostala tkiva, te o samom duševnoin stanju kao takvom. Nadalje mogu da budu uzročnici neuroza i psiho-za funkcionalne smetnje žlijezda kao i ozlijede mozgovne strukture. No niti sa samim dobrim poznavanjem svih ovih pojava ne bi još bilo mnogo učinjeno. Duhovna patologija i psihologija povezane su onako, kao što su povezane or-ganska patologija i fiziologija. Samo što je fiziologija stvarna jedna znanost, dok psihologija to još nije. Psiho-
176
D u h o v ni živ ot
logija tek čeka na svoga Claude-a Bernarda ili Pasteura. Đanas je ona na stepenu, na kojem je bila kirurgija u vri-jeme, kad su još brijači vršili kirurški zanat, ili na kojem je bila kemija prije Lavoisiera, u eri alkemista. No bilo bi nepravedno činiti odgovornima današnje psihologe i njihove metode za to, da im je nauka još na tako niskom nivou. Uzrok njihovom neznanju poglavito je u zamrše-nosti samog predmeta. Nema te tehnike, koja bi omogu-ćila istraživanje nepoznatog svijeta naših živčanih star.ica, njihovih vlakanaca za asocijaciju i projekciju, te svib onih procesa, koji se odvijaju unutar našeg mozga i ntšug duha.
Tako se primjerice još nije moglo pod sigurno prona-ći vezu između pojava shizofrenije i strukturalnih promje-na mozgovne kore. Nisu se ispunile nade slavnog pionira na polju duhovnih bolesti, Kroeplina. Anatomska istra-živanja nisu unijela mnogo svijetla u prirodu ovih obolje-nja. Sijelo duhovnih smetnja možda se ne smije tražiti unutar granica prostornih dimenzija. Izvjesni simptomi ukazuju na neskladnost u vremenskom poretku kod živ-čanih pojava, na nepravilnosti u odmjerivanju vremena kod rada stanica nekih funkcionalnih sistema. Poznato je i to, da ozlijede nekih mozgovnih područja, prouzroko-vane bilo spirohetima sifilisa, bilo tajanstvenim nosiocima encephalitis lethargicae, imaju za posljedicu izvjesne pro-mjene same ličnosti. No sva ova saznanja još su nejasna, nesigurna i tek prolaze proces formiranja. Kako bilo, ne-ophodno je potrebno da izgradimo jednu zaista djelotvor-nu higijenu duha, a da s time ne čekamo dotle, dok nam bu-de na raspoloženju savršeno znanje o priiodi anmih bolesti.
Važnije bi bilo da se pronađu uzroci duhovnih obo-ljenja, nego li da se spozna sama njihova bit. Takvo znanje pokazalo bi nam put, kojim treba poći, da bismo se oču-vali tih bolesti. Možda nam je slaboumnost i ludilo na-metnuto kao cijena, koju valja platiti za sva dobra, koja nam je dala industrijska civilizacija i za promijenjeni na-čin života kao rezultat te civilizacije. Često su te smetnje
12
177
C arr el: Č ov j e k 
— ne poznanica
samo dio baštine, koju je svaki pojedinac primio od svojih roditelja, a očituju se kod individua sa neuravnoteženim živčanim sistemom. U porodicama, iz kojih proizlaze neu-rotici, čudaci, prekomjerno osjetljivi ljudi, jednoč mogu izbiti luđaci i slaboumnici; no takvi mogu se naći i u po-rodicama, kojih rodoslovlja ne pokazuju nikakovih tra-gova o slučajevima duhovnih poremećenja. Stoji medutim, da nasljedni faktori nisu isključivi razlog ludilu. Valja nam stoga utvrditi, na koji način moderan život utječe na svijest.
U nizu generacija čistokrvnih pasa može se kod živo-tinja primjetiti sve jača i jača nervoza. Čak ćemo među njima naići na individue, koji pokazuju izvjesnu sličnost sa slaboumnicima i ludacima. To su pojave, koje se mogu zapaziti kod subjekata uzgojenih pod umjetnim životnim prilikama, u udobnim kočkama, uz odabranu hranu, koja se posve razlikuje od hrane njihovih predaka — pasa ov-čara, koji su se nekad uspješno borili i branili od vukova. Čini se, da novi životni uvjeti — kod životinja jednako kao i kod ljudi — nepovoljno uplivišu na njihov živčani sistem. Samo na temelju dugotrajnih eksperimenata moći ćemo se točno upoznati sa mehanizmom ovog degenera-tivnog procesa. Faktori, koji posješuju razvoj idiotizma i ludila, vrlo su zamršene prirode. Đementia praecox i ci-kličko ludilo očituju se naročito u onim društvenim slo-jevima, gdje se provodi život nemiran i neuredan, gdje je hrana preobilna ili preslaba, te gdje je sifilis česta po-java. Neotpornost pak živčanog sistema nasljedna je on-dje, gdje nema moralne discipline, gdje prevladava se-bičnost, pomanjkanje osjećaja odgovornosti i rastrojenost. Izmedu ovih faktora i razvoja psihoza bit će da postoji neka veza. Moderne životne navike kriju u sebi osnovno jedno zlo. U sredini, kakvu nam je dala tehnika, ne mogu se potpuno da razviju one funkcije, koje su po nas najbit-nije. I tako posred sjaja naše naučne civilizacije sve više propada prava ličnost čovjekova.
178
PETO POGLAVLJE
%
Peto poglavlje
UNUTARNJE VRIJEME.
1. Trajanje. Njegovo mjerenje pomoću ure. Stvari se proteiu prostorom i vremenom. Mate-matičko ili apstraktno vrijeme. „Definicija po-stupka" o konkretnom ili fizikalnom vremenu. — 2. Definicija o unutarnjem vremenu. Fiziološko i psihološko vrijeme. Mjerenje fiziološkog vreme-na. Indeks rasta kod krvnog seruma. Njegove promjene u vezi s kronološkom dohi. — 3. Ka-rakteristike fiziološkog vremena. Kako tkiva i so-kovi hilježe prošlost. Nepravilnost i nepovratnost fiziološkog vremena. — 4. Na čemu se osniva fi-ziološko vrijeme. Uzajamno mijenjanje tkiva i njegovog medija. Postepene promjene u krvnoj plazmi tijekom iivota. — 5. Dugovječnost. S ko-jih razloga još nije uspjelo da se čovjeku produ-Iji prosječno trajanje iivota. Mogućnosti takvog produljivanja. Hoćemo li u tome uspjeti? — 6. Pomladivanje umjetnim načinom Jeli moguće provesti istinsko pomladivanje? — 7. „Definicija postupka" o unutarnjem vremenu. Prava vrije-dnost fizikalnog vremena u mladenačkoj i starač-koj dobi. — 8. Upotreba definicije o unutarnjem vremenu. Odnos iivotnog trajanja čovjeka napra-ma civilizaciji. Fiziolosko vrijeme i društvo. Fi-ziološko vrijeme i individuum. — 9. Ritam fiziolo-škog vremena i umjetno preobraiavanje čovjeka.
181
Carrel: Č ov j e k — nepoznanica
1
Kako je pojam veličine čovječjeg tijela različit, tako nam i njegovo životno trajanje izgleda različito pre-ma jedinici mjere, kojom se pri tome služimo. Dugačko je u isporedbi sa životom miševa ili leptira, kratko, ako mu suprotstavimo životno trajanje hrasta, a iščezava u vre-menskim relacijama povijesti Zemlje. Nama služi kao vre-mensko mjerilo gibanje kazaljke po kazalu na uri. Ispo-redujemo medusobno razne vremenske razmake, koji su potrebni kazaljci da prode jednake intervale — sekunde, časove, sate. Vrijeme na uri odgovara izvjesnim ritmičkim zbivanjima, kao što je okretanje Zemlje oko svoje osi i oko Sunca. Naš se dakle vijek, izražen u jedinicama sunčevog vremena, sastoji od okruglo dvadesetipet tisuća dana. Za samu onu uru, koja vrši to mehaničko vremensko mjere-nje, dan jednog djeteta jednak je danu njegovih rodite-lja. U stvari pak ovih dvadesetčetiri sata vrlo je malen ot-sječak djetetovog budućeg života, a velik dio još pretsto-jećeg života njegovih roditelja. Gledamo li obratno, isto to vrijeme ispada kao neznatan otsječak proživjelog vre-mena jednog starca, a kao ogroman dio minulog života je-dnog dojenčeta. Vrijednost fizikalnog vremena kao da se mijenja prema tome, gledamo li unatrag, na prošlost, ili unaprijed, u budućnost.
Kako je ura mjerilo za jednu od dimenzija fizikalnog kontinuiteta, koji je i nas obuhvatio, to smo prisiljeni, da svoj vijek mjerimo mjerilom te ure. Ove se dimenzije na površini našeg planeta očituju po izvjesnim karakteristi-kama. Vertikalna dimenzija identična je sili teže. Između dvije horizcntalne dimenzije ne mogu se naći razlike. Pa ipak, kad bi naš živčani sistem imao osebine magnetske igle, mogli bismo njih međusobno da lučimo. Četvrta di-menzija t. j. vrijeme, daje nam sasvim neobičnu sliku: dok su ostale tri dimenzije kod bilo kojeg predmeta kratke i gotovo nepomične, ova izgleda beskrajno duga i kao da
182
U nut ar n j e vriieme
se produljuje sve dalje i dalje. Nema za nas teškoća za kretanje u dvije horizontalne dimencije; za kretanje u vertikalnoj dimenziji u svrhu savladavanje teže, trebaju stube, dizalice, aeroplan ili balon; posve je pak nemoguće za nas da se gibamo kroz vrijeme. Wells nije objelodanio tajnu konstrukciju onog stroja, pomoću kojeg je jedan od njegovih junaka napustio svoju sobu u četvrtoj dimenziji, zaputivši se u budućnost. Za konkretnog čovjeka naime vrijeme je nešto naskroz različito od prostora. Medutim bi sve četiri dimenzije mogle izgledati istovjetne nekom apstraktnom čovjeku, koji bi živio u svemirskim daljina-ma. Ma koliko da se vrijeme razlikuje od prostora, ipak se — u očima biologa ili fizičara — jedno bez drugoga ne može zamisliti, bilo na zemaljskoj kugli, bilo uopće u sve-miru.
Vrijeme je u prirodi uvijek povezano s prostorom. Ono je jedan od nužnih aspekata materijalnih bića. Nema konkretne stvari, kod koje bi postojale samo prostorne dimenzije: ne može jedna stijena ili drvo ili životinja da postoji časovto. Mi možemo zamisliti bića vezana samo uz tri dimenzije, ali u zbilji ih nema bez četvrte. Stoga se i čovjek proteže kako prostorom tako i vremenom. Kad bi se kao posmatrač čovjeka našlo neko biće, koje živi mnogo polaganije od nas, njemu bi se čovjek pričinio kao nešto uzano, produženo, nalik na svjetli rep jednog meteora. Čovjek medutim ima još jedan aspekat, koga je nemoguće jasno prikazati, budući da dolazi do izražaja van fizikal-nog kontinuuma: misao nije ograničena ni vremenom ni prostorom; moralne, estetske i religiozne energije ne pot-padaju isključivo pod fizikalni kontinuitet. Poznato je, štoviše, da vidovit čovjek može pronaći sakrivene stvari čak iz velike udaljenosti; a neki može štoviše da vidi do-gađaje iz prošlosti ili budućnosti. Značajno je, kako je za njih prošlost i budućnost jedno, pa često ne mogu nikako da luče jedno od drugoga. Tako će oni primjerice, spomi-njati jednu istu činjenicu, o kojoj su govorili u jednoj ra-
183
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
nijoj epohi, a da pri tom ne primjete, da se prva vizija od-nosi na prošlost a druga na budućnost. Ima u nas izvjesnih energija svijesti, koje kao da stoje izvan vremena i pro-stora.
Bit vremena mijenja se prema tome, kakve nam stva-ri stoje pred duhovnim očima. Vrijeme, kako se očituje u životu prirode, nema posebne eksistencije, već ono pred-stavlja samo jedan od načina, kojim se izražava biće kon-kretnih stvari. Matematičko vrijeme stvorili smo mi sami. To je samo konstrukcija našeg uma, jedna apstrakcija, koja je neophodno potrebita za izgradnju znanosti. Naš razum po prirodnoj svojoj potrebi isporeduje vrijeme s pravcem, na kojem je svaki trenutak označen točkama. Ova je apstrakcija još od Galilejevih vremena postavljena na mjesto konkretnih data dobivenih neposrednim proma-tranjem stvari. Filozofi Srednjega vijeka shvatili su vri-jeme kao posrednika za konkretiziranje apstrakcija. Ta-kvo se poimanje približuje više poimanju Minkowskoga nego li Galileja. Njima kao i Minkowskom, Einsteinu i mo-dernim fizičarima, izgleda vrijeme sa svojim manifestaci-jama u prirodi sasvim nerazdruživo od prostora. Galilej je stvarima, pošto ih je sveo na njihova prirodna svojstva, to će reći na ono što se dade izmjeriti i što je pristupačno matematičkim postupcima, oduzeo sva t. zv. sekundarna svojstva, pa i trajanje. Ovo samovoljno ujednostavljanje omogućilo je razvitak fizike. Istovremeno dovelo je do je-dnog upravo nedopuštenog shematičkog gledanja na svi-jet, naročito na svijet biološki. Treba se povoditi za Berg-sonom i priznati da vrijeme postoji po vlastitoj svojoj stvarnosti, vraćajući time živim i neživim bićima njihove sekundarne osebine.
Predodžba o vremenu istovjetna je sa postupkom pri-mijenjenim pri mjerenju trajnosti predmeta u našem uni-verzumu, a trajanje je pojam, koji je nastao nagomilava-njem raznih aspekata o jednom istom predmetu. To je u neku ruku unutarnje, iskonsko gibanje stvari. Đok se Ze-
184
U nv t a r n j e vri'crn't
mlja okreće oko svoje osi, njena se površina prikazuje sad svjetlom, sad mračnom, a da ona zato ne gubi ništa od svojih primarnih svojstava. Brda će pod utjecajem sni-jega, kiše i erozije postepeno mijenjati svoj oblik, ali će kao takva ipak ostati ono što su bila. Drvo u procesu rasta ne gubi svog identiteta, a niti se gubi čovječja individual-nost pod utjecajem organskih i duhovnih promjena, koje sačinjavaju njegov život. Svako živo i neživo biće ima svo-ju unutarnju mijenu, u njemu se redaju stanja, postoji ri-tam koji je samo njemu svojstven. Ova mijena, ovaj ritam pretstvalja njegovo lično vrijeme. Mjeriti se može u ispo-redbi s ritmom nekog drugog bića. Tako primjerice mi mje-rimo naše vlastito vrijeme po sunčevom vremenu. Budući da živimo na površini Zemlje, nama je zgodno da prostor-ne i vremenske razmake kod svih stvari mjerimo zemalj-skim mjerilom. Visinu svoju mjerimo metrom, koji pret-stavlja otprilike četrdesetmilionti dio jednog zemaljskog meridijana, a za mjerilo vremenskih razmaka ili toka vre-mena uzeli smo okretanje Zemlje ili broj sati, kako ih od-bija ura. Prirodno je, da se ljudska bića za mjerenje svog životnog vijeka i kod uredenja svoga života služe razma-cima, koji leže između izlaska i zalaska sunca. U iste svr-he može i Mjesec da posluži; tako primjerice ribarima, stanovnicima morskih žalova, koji su podloženi jakoj pli-mi, mjesečevo vrijeme znači više od sunčevog. Njima je život određen ritmičkim kretanjem plime, po njemu se odmjeruju satovi spavanja, hranjenja itd. Tamo se mora čovječji vijek prilagoditi okviru, u granicama kojeg se kreću dnevne mijene dizanja i opadanja mora. Vrijeme je, ukratko, jedna specifična oznaka svake stvari, a pri-roda mu se mijenja prema konstituciji te stvari. Ljudi su se navikli na to, da trajanje svog vlastitog života kao i trajanje života ostalih bića sravnjuju s vremenom na ka-zalu ure. Pa ipak: naše unutarnje vrijeme posve je razli-čito i nezavisno od izvanjskog vremena, onako kako je i
185
C arr el: Č ovj ek — ne p o znanic a
□aše tijelo u prostoru različito i nezavisno od Zemlje i Sunca.
2
Unutarnje vrijeme izražava promjene, koje se s na-šim tijelom i našim energijama zbivaju tijekom života. Istovjetno je sa besprekidnim nizom strukturalnih i sokov-nih, fizioloških i duševnih stanja, koja sačinjavaju našu ličnost. Ono je u stvari jedna naša dimenzija. Kad bismo mogli sebi pretstaviti, da u ovoj dimenziji cijepamo re-dom dijelove našeg tijela i naše duše, ovi bi se otsjeci isto tako medu sobom razlikovali, kako se razlikuju jedan od drugoga rezovi anatoma, učinjeni okomito na tri prostorne osi. Wells kaže u svojoj knjizi „Times Traveller", da su portreti jednog istog čovjeka, snimljenog u njegovoj osmoj, petnaestoj, sedamnaestoj i dvadesettrećoj godini, zapravo presjeci ili bolje trodimenzionalne snimke jednog bića, koje u stvari ima četiri dimenzije i koje je kao takvo stal-no i nepromjenljvo. U razlikama, što ih prikazuju ovi pro-sjeci, očituju se promjene, koje se postepeno zbivaju u konstituciji dotičnog individuuma. Ove su promjene or-ganske i duhovne prirode. Potrebno je dakle da unutarnje vrijeme dijelimo u fiziološko i psihološko.
Fiziološko vrijeme je odredena dimenzija, koja se sa-stoji iz nizova svih organskih promjena, kojima je čovječ-je biće podvrgnuto od početka svog embrionalnog života pa sve do smrti. Mogli bismo ga shvatiti i kao gibanje, redanje stanja, koja pred očima posmatrača stvaraju našu četvrtu dimenziju. Neka su od tih stanja ritmičke i po-vratne prirode, primjerice kucanje srca, stezanje i raste-zanje mišica, gibanje želuca i crijeva, lučenje žlijezda pro-bavnog aparata i pojava menstruacije. Druga neka stanja, kao što je oronulost kože, umnožavanje crvenih krvnih stanica, ovapnjivanje tkiva i arterija, nepovratna su i bes-prekidno napreduju. Medutim su i ona povratna ritmička kretanja tijekom života podvrgnuta stalnim i nepovratnim
186
U nutarnj e w r»/ em "
mijenama, doklegod se mijenja konstitucija tkiva i sokova. Ovo komplikovano gibanje nazivamo fiziološkim vreme-nom.
Psihološko vrijeme je opet drugo lice našeg unutar-njeg vremena. Djelovanjem podražaja, koji dolaze izvana, svijest bilježi vlastito svoje kretanje, nizove svojih stanja. Po Bergsonu vrijeme je u stvari građa za naš duševni ži-vot. „Trajanje nije isto što nizanje časova. . . Trajanje je besprekidno napredovanje prošlosti, koja se zagriza u budućnost, te prožimajući je tako sve dublje i dublje, za-dobiva sve veći opseg. . . Sve što se zbilo u prošlosti, go-mila se bez zastoja jedno na drugo. Tako će prošlost auto-matski sama sebe da uščuva i da nas, neokrnjena, slijedi iz časa u čas. . . . Samo malen dio naše prošlosti sudje-luje kod misaonog rada, ali je na djelu ona sva, sa svim iskonskim naklonostima naše duše, kad su u pitanju naše želje naša htijenja i stvaranja*). Svaki je čovjek nosilac jedne povijesti. Opsežnost te povijesti daleko je više mje-rilom za našu unutarnju vrijednost od broja naših godina. U nama postoji neodređen neki osjećaj, kako danas nismo isti, koji smo jučer bili. Dani kao da jure sve većom brzi-nom. Ali su sve te promjene toliko nejasne i tako brzo prolaze, da nam je nemoguće da ih na bilo koji način iz-mjerimo. Kretanja, koja nastaju unutar naše svijesti, ne mogu se definirati. Ima međutim izvjesnih psiholoških energija, koje se ne mijenjaju utjecajem vremena. Pro-past će samo, kad bolest ili senilnost uništi mozak.
Unutarnje vrijeme nikako se ne može točno mjeriti pomoću jedinica sunčanog vremena. Ipak i ono redovno nalazi svoj izražaj u danima i godinama, budući da su ove jedinice praktične i upotrebljive kod svrstavanja svega, što se na Zemlji događa. No pomoću takvih mjerenja ne ćemo dokučiti ritam unutarnjih zbivanja, koja su istovjet-na s našim unutamjim vremenom. Jasno je, da kronološka
*) Henrl Bergson: »Stvaralačkl razvoj evolucije«.
187
C arr el: Čov j e k — nepoznanica
dob ne odgovara fiziološkoj dobi. Tako se kod raznih in-dividua u različito doba pojavljuje pubertet, a isto tako i klimakterij. Starost je u stvari jedno organsko i funkcio-nalno stanje, pa je valja mjeriti prema ritmu, po kojem se vrše promjene tih stanja. Ovaj je ritam kod pojedinaca različit, kako su različiti i individui. Ima ih, koji kroz du-gi niz godina ostaju mladi, a ima ih, kojima se organi is-troše vrlo brzo. Vrijednost fizikalnog vremena u dugo-vječnog Norvežanina ne može biti jednaka vremenskoj vrijednosti jednoga Eskima, čiji je životni vijek kratak. Đa bismo mogli prosuditi pravu, to će reći fiziološku sta-rost čovjeka, trebalo bi u njegovcom tkivu ili u sokovima pronaći postojanje takvog jednog fenomena, koji se dade izmjeriti, a koji se kroz čitav njegov život u njemu bez prekidanja nastavlja.
U četvrtoj svojoj dimenziji čovjek se sastoji od ne-preglednog niza raznih oblika, koji se redaju jedan iza drugoga i jedan u drugoga prelaze. On je redom jajašce, embrio, dijete, mladić, odrastao i zrio čovjek, pa starac. Ove morfološke slike odgovaraju kemijskim, organskim i psihološkim zbivanjima. Ne postoje uglavnome mogućno-sti za mjerenje takvih mijena, a tamo gdje ipak postoje, redovno se radi o mijenama, koje nastupaju samo u izvje-snim periodama života dotičnog individuuma. Fiziološko je trajanje medutim u potpunosti istovjetno s našom če-tvrtom dimenzijom. Postepeni zastoj u rastu za vrijeme djetinjstva i mladosti, pojava puberteta i klimakterija, o-padanje bazalnog metabolizma, sjedenje kose itd. — sve su to znaci raznih stanja našeg životnog trajanja. Sa sta-rošću opada i brzina, kojom rastu naša tkiva. Na komadi-ma tkiva, koja, izvađena iz tijela, gojimo u kušalici, mo-žemo ovu energiju rastenja približno da ocijenimo. Medu-tim nam podaci dobiveni ovim putem nipošto ne mogu biti mjerodavni u pogledu prosuđivanja starosti dotičnog or-ganizma. U izvjesnim periodama fiziološkog života neka tkiva odista rastu brže, a neka polaganije. Promjene se
188
U nut ar n j e vrfjeme
svakog pojedinog organa vrše prema vlastitom njegovom ritmu, koji se opet razlikuje od ritma, što ga ima tijelo kao cjelina. Ima medutim izvjesnih pojava, putem kojih se najavljuje općenita neka promjena čitavog organizma. Tako primjerice brzina, kojom će zacijeliti neka rana na površini tijela, zavisi o starosti bolesnika. Ta se brzina, kako je poznato, može izračunati pomoću dviju jednača-ba, što ih je postavio Lecomte du Nouy. Prva jednadžba daje koeficijenat, t. zv. indeks zacjeljivanja, koji je odvi-san o površini i starosti rane. Stavimo li taj indeks u dru-gu jednadžbu i uz to mjerimo ranu dva puta u razmaku od nekoliko dana, moći ćemo pretskazati dalnje napredo-vanje procesa zacjeljivanja. Indeks je to veći, što je rana manja i bolesnik mlađi. Pomoću ovog indeksa Lecomte de Nouy je otkrio konstantu, kojom se izražava regenera-tivna energija za bilo koju određenu starost čovjeka. Ova konstanta jednaka je produktu indeksa sa drugim korije-nom površine dotične rane. Iz krivulje, koja prikazuje promjene te konstante, vidimo, da će rana na jednom dva-desetgodišnjem bolesniku zacijeliti dvaput brže od rane na jednom četrdesetgodišnjaku. Iz brzine, kojom zacje-ljuje takva rana, može se dakle pomoću tih jednačaba iz-vesti fiziološka starost dotičnog čovjeka. Od desete pa sve do četrdesetpete godine podaci dobiveni ovim putem vrlo su točni. No u kasnijim godinama razlike između pojedinih indeksa zacjeljivanja toliko su neznatne, da gube svako značenje.
Jedino po promjenama krvi, koje se kroz čitavo vri-jeme života vrše postepeno, može se ustanoviti starenje tijela kao jedne cjeline. Znamo da su u njemu sadržane izludžbe svih tkiva i organa. Kako plazma i tkiva sači-njavaju jedan zatvoren sistem za sebe, sve se promjene tkiva očituju i na plazmi, te obrnuto. Za vrijeme trajanja života ovaj je sistem podvrgnut besprekidnim promjena-ma. Neke od tih promjena vidljive su iz kemijskih analiza i fizioloških reakcija. Ustanovljeno je, da kod nekih živo-
189
C arr el: Č ov j ek — ne p o znanic a
\
tinja, kako stare, plazma ili serum sve većma koči rast staničnih kolonija. Omjer, koji smo dobili izmedu veliči-ne obujma dviju staničnih kolonija, od kojih jedna živi u serumu, dok smo drugu kontrole radi ostavili da se razvi-ja u rastopini soli, nazivamo indeksom rasta. Što je starija životinja, od koje potiče serum, to će taj indeks biti manji. Na ovaj način možemo mjeriti ritam fiziološkog vremena. Za vrijeme prvih dana života serum ne koči rast staničnih kolonija više od solne rastopine U tome vremenu vrijed-nost je indeksa gotovo jednaka jedinici. Međutim kako životinja stari, njen serum sve većma smeta tunnožavanju stanica. Indeks je u opadanju. Za posljednjih godina ži-vota redovno je spao na ništicu.
Iako je ova metoda vrlo nesavršena, ipak nam daje neke točne podatke o ritmu fiziološkog vremena za prvog početka života, dok naime starenje naglo napreduje. Pot-kraj zrele dobi medutim, kad starenje biva sve sporije, upotreba ove metode postaje besmislenom. Prema razli-kama, koje pokazuje indeks rasta, život jednog psa mo-žemo razdijeliti u deset jedinica fiziološkog vremena, po-moću kojih možemo — umjesto pomoću godina — prika-zati u širim potezima životno trajanje ove životinje. Na taj je način postalo mogućim, da fiziološko vrijeme ispo-redimo sa sunčevim vremenom, iako je jedno od drugoga po svom ritmu vrlo različito, Krivulja, koja pokazuje opa-danje vrijednosti indeksa kao funkcije kronološke staro-sti, spušta se naglo za vrijeme prve životne godine. U dru-goj i trećoj godini ovo opadanje biva sve manje i monje izrazito, dok se onaj dio krivulje, koji se odnosi na zrele godine, sve više približava ordinati. Onaj komad krivulje, koji prikazuje starost, ne izdiže se uopće više iznad ho-rizontale. Očito je, da se proces starenja znatno brže od-vija na početku nego li na kraju života. Izraženo u sunče-vim godinama, djetinjstvo izgleda vrlo kratko, a starost vrlo dugačka, dok je prema fiziološkom vremenu naprotiv djetinjstvo mnogo duže od starosti.
190
U nutarnj e vrijeme
3
Fiziološko se vrijeme dakle posvema razlikuje od fi-zikalnoga. Kad bi sve naše ure ubrzale odnosnc usporile svoj hod, a Zemlja kad bi prema tome udesila svoje kre-tanje — trajanje se našeg života zato ne bi promijenilo. Ono bi samo prividno padalo ili raslo, pa bismo s tim u vezi tek primjetili promjenu, koja je nastupila u sunčevom vremenu. I dok nas s jedne strane nosi struja fizikalnog vremena, mi se s druge strane gibamo u ritmu unutarnjih zbivanja, koja sačinjavaju naše fiziološko trajanje. Čovje-ka se zaista ne može isporediti samo s trunkom prašine, koji plovi površinom neke rijeke, nego i s kapljicom ulja, koja se — u vrijeme dok je nosi sa sobom vodena struja — vlastitom svojom snagom razlijeva po površini vode. Fi-zikalno vrijeme nama je strano, dok je ono fiziološko isto-vjetno s nama samima. Naša sadašnjost ne propada u ništa kao što propada jedan njihaj na uri — zabilježena je sva-kog časa kako u našoj duši, tako i u našem tkivu i našoj krvi. Svi događaji iz našeg života čuvaju se u nama trajno kao organske, sokovne i duševne oznake našeg bića. I mi pretstavljamo rezultat proživjele povijesti kako ga pret-stavlja jedna nacija, jedna stara država, gradovi, tvornice, farme, obrađena polja, pa gotske katedrale, feudalni dvor-ci i rimski spomenici u Evropi. Našu ličnost obogaćuje sva-ko novo iskustvo stečeno putem organa, sokova i svijesti. Kako smo mi vječito povezani s našom prošlošću, svaka misao, svako djelo, svaka bolest ima za nas trajne poslje-dice. Mi možemo posve da ozdravimo od neke bolesti ili od nekog rdavog djela — ožiljak takvog jednog događaja ostat će u nama zauvijek.
Sunčano vrijeme protiče jednoličnom brzinom, u je-dnakim periodičkim razmacima, nepromjenljivim korakom. Fiziološko je vrijeme naprotv kod svakog čovjeka različito. Kod dugovječnih rasa ono teče sporije nego li kod rasa,
191
C arr e l: Č ov j e k — ne poznanica
koje su kratkoga vijeka. Ta se brzina mijenja uostalom i kod pojedinaca u raznim periodama života. U djetinjoj je dobi jedna godina bogatija fiziološkim i duševnim do-gadajima od jedne godine starosti. Ritam ovih zbivanja u početku opada naglo, a poslije sve sporije. Broj jedinica za mjerenje fizikalnog vremena, koji odgovara jednoj je-dinici fiziološkog vremena, postepeno raste. Tijelo je, ukratko, skup organskih gibanja, kojih je ritam u djetinj-stvu vrlo brz, znatno usporen u doba mladosti, a vrlo spor u zrelim i staračkim godinama. U času, kad počinju da opadaju fiziološke snage, naš duh dolazi do vrhunca svo-ga razvoja.
Točnost fiziološkog vremena daleko zaostaje za toč-nošću jedne ure. Organski procesi izvrgnuti su izvjesnim fluktuacijama, kojih ritam nije konstantan te se njihovo opadanje tijekom života može prikazati nepravilnom kri-vuljom. Ove nepravilnosti prouzrokovane su nejednolič-nim ispreplitanjem fizioloških fenomena, koji sačinjavaju naše životno trajanje. Ima časova, kad starenje kao da je prestalo da napreduje, dok je opet u drugim periodama pospješeno. Dolaze faze, u kojima se ličnost jače koncen-trira i razvija, a opet i takve, gdje je sva kao rascjepkana i rastepena. Ranije smo već spomenuli, da tok našeg unu-tarnjeg vremena, koje se osniva na organskim i psiholo-škim zbivanjima, ne pokazuje onu pravilnost, koju ima sunčano vrijeme. Sretan jedan događaj ili bolja uravnote-ženost fizioloških i psiholoških funkcija može biti uzro-kom povremenom pomlađivanju odnosnog individuuma. Bit će da su neka stanja, u kojima mi duševno i tjelcsno dobro osjećamo, popraćena takvim promjenama sokova, koje su karakteristične za stvarno pomlađivanje. Moralne patnje, poslovne brige, infekciozne i degenerativne bolesti pospješuju organsko propadanje. Znakove visoke starosti. možemo kod psa proizvesti uštrcavanjem sterilnog gnoja. Životinja će omršaviti, obuzet će je umor i snuždenost, a
192
Unutarn j e
vrijeme
krv i tkiva davat će reakcije, koje se inače pokazuju samo u visokoj starosti, Možemo učiniti da te reakcije budu opet normalne t. j. da odgovaraju dobi dotične životinje, pa će da se vrati i normalni ritam organskih funkcija. Izgled se starog jednog čovjeka samo neznatno mijenja iz godine u godinu, jedino bolest pospješuje staračku nemoćnost. U kolko ona i bez pridolaska bolesti naglo napreduje, znak je to, da su na djelu drugi neki vanfiziološki čimbenici. Takvu pojavu redovno možemo svesti na djelovanje stra-ha ili brige, na prisustvo nekih infekcioznih tvari bakterij-ske prirode, na degeneraciju bilo kojeg od organa ili na pojavu raka. Naglo propadanje u visokoj starosti vazda je znak, da je staračko tijelo negdje oštećeno, bilo organ-ski bilo moralno.
Kao što je fizikalno vrijeme nepovratno, tako je ne-povratno i vrijeme fiziološko. Ono se odista ne vraća kako se ne vraćaju ni oni procesi, koji ga stvaraju. Kod vi-ših životinja ide životno trajanje uvijek istim smjerom. Samo se kod sisavaca, koji podliježu zimskom snu, to tra-janje povremeno prekida. Potpunoma će zastati tok života kod jednog koturnjaka, koga smo sasušili, dok će se na-protiv ubrzati organski ritam kod hladnokrvnih životinja, čim ih premjestimo u topliju sredinu. Jacques Loeb, ga-jeći muhe u abnormalno visokoj temperaturi, polučio je to, da su one mnogo ranije ostarile i pogibale. Isto tako se i za jednog aligatora mijenja vrijednost fiziološkog vreme-na, čim podignemo oko njega temperaturu od 20° na 40° C. Sa mijenom temperature raste odnosno opada i indeks zacjeljivanja jedne površne rane. Ali se dubljih promjena u čovječjem tkivu ne može polučiti jednim ovako jedno-stavnim postupkom. Ritam fiziološkog vremena možemo da mijenjamo samo dubljim zahvatom u izvjesne osnovne procese i njihove uzajamne odnose. Ne postoji mogućnost da usporimo starenje ili da mu promijenimo smjer, dokle-
13
193
C arr el: Čov j e k — nepoznanica
god se nismo upoznali sa svim onim zbivanjima, na kojima se osniva naše životno trajanje.
4
Organizacija žive materije po izvjesnom jednom tipu stvara fiziološko trajanje sa svim njegovim karakteristika-ma. Taj će se tip pojaviti ubrzo tamo, gdje je jedan pro-stor, koji sadrži žive stanice, ostao relativno izolovan od ostalog kozmičkog svijeta. Na svim stepenima takve orga-nizacije, kako u staničnom tako i u čovječjem tijelu, fizi-ološko vrijeme zavisi o mijenama, kojima je podvrgnut medij, što ga proizvodi hrana, kao i o odnosu stanica na-prama ovim mijenama. Čim nastupi zastoj u kretanju iz-metaka jedne stanične kolonje, uslijed čega odmah nastu-paju neke promjene čitave rfjene okoline, stanice će zapo-četi da na neki način registriraju vrijeme. Najjednostav-niji sistem za promatranje pojava starenja sastoji se u to-me, da grupu tkivnih stanica smjestimo u malenu količinu hranivog medija i da ih tamo dalje gojimo. Tu će se utje-cajem proizvoda hrane vršiti postepene promjene medija, koji će opet sa svoje strane preobražavati stanice. Pojav-ljuju se znaci starenja i nastupa smrt. Ritam fiziološkog vremena zavisi o odnosima, koji postoje između tkiva i njegovog medija. Mijenja se prema opsegu, prema metabo-ličkim energijama i prirodi staničnih kolonija te prema ke-mijskom sastavu tekućeg i plinovitog medija. Životni ritam takve kulture odvisan je i o tehnici, kojom se kod njenog gajenja služimo. Tako će primjerice biti sasvim različite sudbine dvaju komada srca, od kojih smo jednoga zatvo-rili u tijesnu posudu i za hranu mu dali samo jednu kap plazme, a drugoga stavili u kušalicu napunjenu velikom količinom hranivih tekućina i plinova. Brzina, kojom se u mediju skupljaju izmeci, kao i priroda tih izmetaka od-lučni su po karakteristiku i trajanje tkiva. Stanične kolo-nije ostat će beskonačno u jednakom energetičkom stanju,
194
U nut ar nj e vrijcme
ako im medijalni sastav ostane konstantan. Njihovo regi-stiranje vremena sastojat će se u kvalitativnim, a ne u kvan-titativnim promjenama. Spriječimo li pomoću podesne meto-de porast njihovog volumena, one nikad ne će ostariti. Sta-nične kolonije dobivene iz komadića srca jednog pilećeg embrija god. 1912, rastu još danas jednakom snagom kao onda. One su stvarno neumrle.
Neisporedivo su kompliciraniji odnosi izmedu tkiva i njihovog medija u samome tijelu, nego li u umjetnom si-stemu, kojeg pretstavlja takva jedna osamljena stanična kultura. Iako su limfa i krv, koji sačinjavaju organski me-dij, podvrgnuti besprekidnim promjenama što ih na njih vrše otpaci stanične hrane, njihov sastav ostaje konstantan utjecajem pluća, bubrega, jetara, itd. Ipak se uprkos o-vim regulatornim aparatima vrše, iako vrlo sporo, neke promjene sokova i tkiva. One se očituju u mijenama, što ih pokazuje indeks rasta plazme, kao i u konstanti, koja izražava regenerativni rad kože, a odgovaraju promjenama u kemijskom sastavu sokova. Bjelančevine se krvnog seru-ma množe i pokazuju promjene svojh karakteristika. Spo-sobnost tog senuna, da djeluje na izvjesne stanične tipove i da usporuje njihovo množenje, potiče uglavnome od ma-sti. Tijekom čitavog života ove se masne tvari množe i mi-jenjaju svoju prirodu. Promjene u serumu nisu posljedica gomilanja ili neke vrsti zastoja masti i bjelančevina u or-ganskom mediju. Moguće je bez daljnjega izvesti slijedeći pokus: psu se oduzme veći dio krvi, odijeli plazmu od krv-nih tjelešaca i na njeno mjesto stavi rastopina soli. Krvne stanice, oslobođene sad od bjelančevina i masti iz plazme, opet se životinji uštrcaju. U roku od niti dvije nedjelje zapazit ćemo, kako se plazma, bez ikakvc dalnje promje-ne svoga sastava, regenerirala pomoću tkiva. Iz toga se vidi, da je njeno stanje uvjetovano nastrojstvom tkiva, a ne gomilanjem štetnih tvari. To je stanje specifično za svako doba starosti dotičnog bića. Čak i ponovno obnav-
195
C arr el: Čov j ek — ne p o z nanic a
ljanje krvnog seruma iza višekratnog vađenja uvijek će pokazivati karakteristike odgovarajuće starosti dotične životinje. Izgleda da se u staračkoj dobi stanje sokova podržava pomoću tvari, koje su se nakupile u organima kao u nekim upravo neiscrpivim rezervoarima.
Tkiva su tijekom života podvrgnuta značajnim pro-mjenama. Prije svega gube znatne količine vode. Nadalje se opterećuju mrtvim elementima i veznim vlakancima, koja nisu ni elastična ni rastezljiva. Organi budu sve više ukočeni, arterije sve tvrđe, cirkulacija mlitava. I u struk-turi žlijezda nastaju duboke promjene. Osebine epitelijal-nib stanica sve se više gube — obnavljaju se sporije ili ni-kako. Lučenje im nije više onako obilno. Brzina, kojom se vrše sve ove promjene, nije uvijek jednaka, a zavisi o do-tičnim organima. Izvjesni organi stare naime brže od osta-lih. Nije nam poznato, koji je uzrok toj pojavi. Takvo lo-kalno starenje zahvaća sad arterije, sad srce, mozak, bu-brege ili bilo koji drugi organ. Opasno je starenje jednog jedinog tkivnog sistema; znatno će dulje da poživi čo-vjek, kod koga su svi dijelovi tijela podjednako i isto-vremeno podvrgnuti starenju. Zadrže li mišice kostura svoju aktivnost, pošto su se već istrošili srce i krvni sudo-vi, one će postati opasne po čitavo tijelo. Abnormalno krepki organi u jednom senilnom organizmu gotovo su je-dnako opasni kao i senilni organi unutar mladog organi-zma. Vrlo je štetno po stare ljude, ako bilo koji od ana-tomskih sistema — spolne žlijezde, probavni aparat ili mi-šice — funkcionišu kao u mladim danima. Očigledno za sva tkiva ne postoji ista vremenska vrijednost. Ova razno-likost u vremenu (heterokronizam) prikraćuje životni vi-jek. Kod individua, čija su tkiva inače izokronična, po-spješit će se proces starenja u slučaju, da pojedini dio tijela bude opterećen pretjeranim radom. Svaki će se or-gan brže istrošiti uslijed prekomjerne djelatnosti, uslijed utjecaja otrovnih tvari i abnormalnih podražaja. Njegova
196
U nut ar n j e vrfjeme
preuranjena senilnost prouzrokovat će smrt čitavog or-ganizma.
Znamo, da niti fiziološko niti fizikalno vrijeme nisu za sebe nešto bitno. Fizikalno vrijeme odvisno je o konsti-tuciji ura i sunčanog sistema, dok fiziološko vrijeme zavisi o ustrojstvu tkiva i sokova te o njihovim međusobnim od-nosima. Karakteristike trajanja istovjetne su sa karakte-ristikama strukturalnih i funkcionalnih procesa, koji su specifični za neke organizacione tipove. Duljina života uvjetovana je zapravo onim mehanizmima, koji čovjeka či-ne neodvisnim o njegovoj kozmičkoj sredini i koji mu daju mogućnost kretanja u prostoru — a to je malen volumen krvi, pa energije onih sistema, koji vrše čišćenje sokova. Ovi medutim ne uspijevaju potpuno u tome da bi sprije-čili postepene promjene seruma i tkiva. Možda tkiva po-moću optoka krvi nisu u dovoljnoj mjeri oslobođena od izmetaka, a možda su i preslabo hranjena. Kad bi količina organskog medija bila znatno veća i čišćenje od izmetaka savršenije, čovječji vijek mogao bi i dulje da potraje. Sa-mo što bi u tome slučaju naše tijelo bilo znatno veće, me-kanije, manje kompaktno. Sličili bismo velikim prehisto-rijskm žvotinjama, te bismo bez sumnje izgubili sadanju svoju gipkost, okretnost i spretnost.
Kako fiziološko, tako je i psihološko vrijeme samo jedan aspekat našeg ,,ja". Nepoznata nam je njegova pri-roda, onako kako nam je i nepoznata priroda funkcije pamćenja. Ovo nam doduše omogućuje da zapažamo tok vremena, ali se psihološko trajanje sastoji i od drugih ele-menata. Naša je ličnost djelomično izgrađena od naših sjećanja, djelomično pak od utisaka, koje su na naše orga-ne proizveli razni, bilo fizički, kemijski i fiziološki, bilo psihološki dogadaji tijekom života. Mutno osjećamo proti-canje vremena — trajanja. Pomoću mjerila za fizikalne vremenske razmake moguće nam je, da njegove faze pri-bližno razabiremo, otprilike onako, kako ih primjećuju naši
197
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
mišični i živčani elementi. Svaki stanični tip bilježi fizikalno vrijeme na svoj naročiti način. Vremenska vrijednost za živ-ce i mišice izražava se, kako već rekosmo, u t. zv. kronaksi-jama. Kod raznih anatomskih elemenata nema ni približno jednake kronaksije. U radu stanica značajan je faktor nji-hov izokronizam i heterokronizam. To vremensko osjeća-nje tkiva nekako prodire sve do samog praga naše svijesti, prouzrokujući u dubinama našeg ,,ja" neopisiv neki osje-ćaj; pričinja nam se kao da kroz nas lagano protiču tihe vode i kao da po tamnim površinama silne ove rijeke, na-lik na odbljeske reflektora, titraju stanja naše svijesti. Opažamo, da se mijenjamo, da naše današnje ,,ja" nije identično s jučerašnjim, ali opažamo i to, da smo iskonski uvijek jedno isto bće. Kad nam, gledajući unatrag, dolazi pred oči ono maleno dijete — naš nekadanji ,,ja" — pret-stavlja to u stvari samo točnu isporedbu dimenzija našeg organizma i naše svijesti, s dimenzijama prostora. O tom aspektu našeg unutarnjeg vremena ne znamo ništa više, već da je ono istovremeno i odvisno i neodvisno o ritmu organskog života i da mu je tok sve to brži, što mi bivamo starijima.
5
Vječna mladost — to je najveća želja čovječanstva. Od Merlina pa do Cagliostra, Brown-Sequarda i Voronova, i šarlatani i naučenjaci su proslijedivali isti taj san i do-življavali isti poraz. Nikome još nije uspjelo da otkrije tu najvišu tajnu. Ipak smo u iščekivanju njenog rješenja, koje je za nas postalo svakim danom sve hitnije. Civili-zacija, koja se temelji na znanosti, uništila je duševni svi-jet, a širom otvorila vrata koja vode u svijet materije. U tome svijetu pak potrebno je čovjeku da sačuva jakost ti-jela i razuma. Ta samo mu mladenačka snaga daje moguć-nost da udovolji svojim fiziološkim željama i da svladava vanjski svijet. Đo nekog stepena ipak nam je uspjelo da
198
U nut ar n j e vrfjeme
ostvarimo prastari san: znatno dulje od naših otaca uži-vamo svoju mladost, odnosno ono, što se pričinja mlado-šću. Ali još nam nije uspjelo da svoj život produžimo. Čo-vjek od četrdesetpet godina ni danas nema većih izgleda da doživi osamdesetu godinu života, nego li je to bio slu-čaj u prošlom stoljeću.
Ovaj neuspjeh medicine i higijene činjenica je, koja nas mora začuditi. Unatoč napretka, postignutog u teh-ničkim pitanjima grijanja, vjetrenja i osvjetljivanja kuća, pa ishrambene higijene, unatoč kupaonica i sportova, re-dovitih liječničkih pregledaba i porasta broja medicinskih specijalista, čovjeku njegov komadić života nije produ-žen ni za jedan jedini dan. Znači li to, da su higijeničari, kemičari i liječnici sa svojim propisima za život pojedi-naca isto tako pošli krivm putem kao i političari, ekonomi i financijski stručnjaci u pitanjima organizacije života či-tavih naroda? Naposljetku moguće je i to, da s prirodnim zakonima nije u skladu ni moderna udobnost ni životne navike, koje su nametnute stanovnicima današnjih velikih gradova. Bez svake sumnje može se utvrditi znatna pro-mjena i u izgledu, kako muškaraca tako i žena. Zahvalju-jući higijeni, gimnastici, suzdržljivosti u jelu, institucijama za njegu ljepote te jednoj na oko većoj pokretnosti, koju sa sobom donosi telefon i auto, svi su ljudi danas nekako živahniji nego li u prijašnjim vremenima. Žene sa pede-set godina još su mlade. Taj savremeni napredak nije me-dutim samo „čisto zlato", već tu ima i patvorina. Kad obrazi, koje je kozmetički kirurg umjetno podržavao i gla-čao, ponovno omlitave, kad masaža ne može više da ih bra-ni od nadiranja sala, ove će žene — koje su godinama uspijevale da sačuvaju djevojački izgled — sad najednoč izgledati starijima od svojih baka, kad su se. iste nalazile u tim godinama. A oni nazovi-mladići, koji igraju tenis i plešu kao da im je dvadeset godina, koji otpuštaju stare svoje žene, da bi se ženili s mlađima — oni od reda na-
199
C arr el: Č ov j ek —	ne poznanica
ginju na sušenje mozga, na bolesti srca i bubrega. Dešava se da umiru naprasno, bilo u postelji, bilo u svojoj poslov-nici, bilo na igralištu golfa i to u doba života, u kojem su im predi još orali tlo ili čvrstom rukom upravljali svojim poslom. Nisu još točno poznati uzroci tolikog neuspjeha u načinu kako se živi moderan život. Za to se zaista ne mo-že činiti odgovornima higijeničare i liječnike. Po svoj pri-lici su toj preuranjenoj istrošenosti modernog čovjeka ra-zlogom brige, pomanjkanje ekonomske sigurnosti, premo-renost, nestašica moralnog zapta i svakovrsni ekcesi.
Bolje poznavanje onih zbivanja, koja su u vezi sa fi-ziološkim trajanjem, moglo bi nam donijeti rješenje pro-blema dugovječnosti. Nauka o čovjeku zasad je još i su-više u početnom stanju, a da bi nam mogla biti od koristi. Treba stoga poći čisto empirijskim putem, da bi se utvr-dilo, postoji li uopće mogućnost za produženje ljudskog života. U svakoj se zemlji može naći i po nekoliko stogo-dišnjaka, koji nam pokazuju granicu naših vremenskih mo-gućnosti. Proučavanje tih stoljetnih staraca međutim još nije dovelo ni do kakvih praktičnih zaključaka. Dugovječ-nost očigledno je nasljedna, ali je ona odvisna i o prilika-ma, pod kojima se dotični čovjek razvija. Nastane li se potomci dugovjekih porodica u velikim gradovima, redo-vito će — već u prvoj ili u drugoj generaciji — ponestati njihove sposobnosti da dočekaju visoku starost. Proučava-nje čistokrvnih životinja, kojih je naslijeđeno ustrojstvo dobro poznato, po svoj bi prilici dalo putokaz, u kojoj mje-ri može okolina da djeluje na produljenje života. Miševi izvjesnih rasa, kojih se parenje generacijama vrši isklju-čivo medu braćom i sestrama, pokazivali su posve kon-stantno životno trajanje. Premjestimo li sad te iste živo-tinjice iz njihovih malih kaveza u veće staje, davši im tako mogućnost da opet ruju i da se uopće vrate primitivnijem načinu života, one će znatno ranije uginuti. Isto tako će
200
U nut ar n j e vrijeme
dugovječnost nazadovati, ako hrani oduzmemo izvjesne tvari. Naprotiv će se životinjama produljiti život time, ako ih hranimo sasvim naročitom hranom ili ih podvrgavamo postu, u točno odmjerenim vremenskim razmacima, i to kroz više generacija. Očigledno nije isključena mogućnost, da se nekim jednostavnim promjenama u načinu našeg ži-vota utječe na životno trajanje. Na takav ili sličan bi se način valjda našlo mogućnosti i za produljenje ljudskog života.
Pri tome valja odolijevati iskušenju, da se slijepo slu-žimo sredstvima, kojima raspolažemo od strane medicin-ske nauke. Mi smijemo sebi da želimo dug život samo uto-liko, ukoliko on pretstavlja produljivanje mladosti, a ne samo dugotrajne starosti. Odugovlačenje staračke do-bi moglo bi da bude zlokobno: čovjek, kad zaista ostari i ne može više da se brine sam o sebi, pada na teret obite-lji i zajednici. Kad bi svi ljudi poživjeli do stotinu godina, bilo bi to suviše veliko opterećenje za onaj mladi dio ži-teljstva. Potrebno je stoga, da prije no što bismo poradili oko produljivanja životnog vijeka, pronađemo način, kako da očuvamo organske i duhovne snage sve do pred samu smrt. Podnipošto pak ne bismo smjeli dopustiti, na i na-dalje raste broj bolesnih, paralitičnih, slabunjavih i ludih eksemplara. Uostalom, i bez obzira na ove, ne bi baš bilo mudro stvaranje dugotrajne eksistencije za svakoga Đobro je poznata opasnost, koja leži u porastu količine ljudstva, ako se uporedo s tim porastom ne pazi i na nje-govu kakvoću. Koje nam koristi od toga, da za po više go-dina produljimo život nekim nesretnim, samoživim, glupim i beskorisnim ljudima? Sve dotle nije nam dopušteno da povećavamo broj stogodišnjih staraca, dok ne budemo u stanju i da zaustavimo intelektualno i moralno propadanje, kao i razna beskonačna odmiranja bolovanjima u staračkim godinama.
201
C arr el: Čov j ek — nepoznanica
6
Bilo bi bolje, da se pronađe i upotrijebi metoda po-mlađivanja samo kod onih individua, koji bi po svojim bio-loškim i duševnim osebinama zavrijedili takav postupak. Pomlađivanje se može definirati kao potpun preokret unu-tarnjeg vremena. Pomoću neke operacije dotični bi se in-dividuum vratio na jedan od svojih prijašnjih životnih stupnjeva — to znači, bio bi amputiran jedan dio njegove četvrte dimenzije. U praktične svrhe medutim značenje pomlađivanja mnogo je skučenije, jer pretstavlja samo jedan djelomični preokret u životnom trajanju. Smjer se psihološkog vremena ne bi promijenio, pamćenje bi ostalo, izmijenila bi se tek tkiva i sokovi. Pored organa, koji bi zadržali punu mladenačku snagu, dotični bi individuum bio u mogućnosti da se koristi iskustvom, stečenim tijekom dugotrajnog života. Riječ „pomladivanje" u smislu izvje-snih pokusa i operacija, izvedenih po Steinachu, Vorono-vu i drugima, znači poboljšanje općenitog stanja dotičnog bolesnika, znači povraćanje osjećaja snage i živahnosti, te oživljavanje spolnih funkcija. U koliko u stara čovjeka dode do takvih promjena, ipak još time nije rečeno, da se on zaista pomladio. Preokret u fiziološkom vremenu može da se utvrdi jedino na osnovu proučavanja kemijskog sa-stava krvnog seruma i njegovih fizioloških reakcija. Tek kad bi se pokazalo stalno podizanje indeksa rasta u seru-mu dotičnog individuuma, bila bi dokazana istinitost tvrd-nje ovih kirurga. Pomlađivanje je naime istovjetno s izvje-snim fiziološkim d kemijskim promjenama, koje se vrše u krvnoj plazmi i koje se mogu izmjeriti. Uostalom niti po-manjkanje takvih naučnih dokaza još ne znači, da se do-tični čovjek nije stvarno ipak pomladio. Ta naše metode nisu još ni izdaleka savršene. Tek kad se radi o razlici od nekoliko godina, one nam mogu poslužiti da pokažu pre-okret u fiziološkom vremenu stara čovjeka. Vratimo li
202
U nut ar n j e vrij - ir.c
primjerice jednog četrnaestgodišnjeg psa u dobu od deset godina, primjetit će se jedva neka neznatna promjena u indeksu rasta njegovog seruma.
Medu sujevjerne predodžbe u prastaroj medicini ide takoder uporno vjerovanje u vrijednost mladenačke krvi, u njenu čudotvornu moć, kojom ona može jedna staro istrošeno tijelo obdariti mladošću. Papa Inocent VII. pri-mio je krv triju mladića u svoje vene, ali je lunro od te operacije. Budući da je smrt po svoj prilici prouzrokovana nekom pogrješkom u tehnčkom postupku, ne bi trebalo za-baciti osnovnu ideju. Uvodenje mlade krvi u star organi-zam moglo hi proizvesti povoljne promjene, pa se moramo čuditi, što se nije ponovno pokušalo s takvom operacijom. Đo toga propusta došlo je možda uslijed toga, što sad li-ječnici podaju naročitu važnost žlijezdama s unutrašnjim lučenjem. Tako je Brown-Sequard vjerovao, da je pomla-den time, što je sebi uštrcao svjež ekstrakt izvađen iz te-stikula. Tim je otkrivenjem stekao čak i silnu slavu, ali je kratko vrijeme iza toga umro. Njega je međutim preživje-lo vjerovanje u pomlađujuću moć tih žlijezda. Steinach je opet pokušao da dokaže, kako se podvezivanjem vrvce sjemenjače (funiculus spermaticus) nadražuje spolna žli-jezda. On sam je tu operaciju izveo kod mnogih staraca, ali su rezultati bili nepouzdani. Brown-Sequardovu zamisao ponovno je prihvatio i razgradio Voronov. On nije poput svog prethodnika naprosto uštrcavao žlijezdani ekstrakt, već je u starce odnosno prerano ostarjele ljude presadivao čitave čimpanzine testikularne žlijezde. Neosporno je, da je iza izvršene operacije nastupilo općenito poboljšanje stanja kod dotičnog bolesnika kao i poboljšanje spolnih ftmkcija. No ove čimpanzine žlijezde ne mogu dugo da žive u čovjeku. Tijekom procesa obamiranja bit će da se iz njih oslobađaju izvjesni produkti, koji, zašavši u živu krv, valj-da oživljuju rad spolnih i ostalih endokrinih žlijezda do-tičnog subjckta. Takve operacije ne rađaju trajnim rezul-
203
C arr el: Č ov j ek —
ne poznanica
tatima. Starost, kako znamo, znači duboku promjenu sviju tkiva i sokova, a ne samo popuštanje jedne jedine žlije-zde. Gubitak energija spolnih žlijezda nije uzrokom sta-renju, već naprotiv jedna od posljedica starenja. Po svoj prilici nisu ni Steinach ni Voronov nikad vidjeli jedan slu-čaj stvarnog pomlađivanja. Ali zato njihov neuspjeh ipak ne znači, da se ne će nikada naći mogućnosti za pravo po-mlađivanje.
Možemo s pravom vjerovati, da će se jedanput ostva-riti djelomičan preokret fiziološkog vremena. Već smo spo-menuli, da samo trajanje nije ništa drugo već niz nekih strukturalnih i funkcionalnih zbivanja. Starost u stvari znači postepenu promjenu tkiva i sokova. Međutim i tkiva i sokovi pripadaju jednom istom sistemu. Vjerojatno bi se pcmladio starac, kome bismo usadili žlijezde jednog no-vorođenčeta i ubrizgali krv jednog mladića, ali bi takva operacija postala mogućom tek nakon što bi bile savladane mnoge tehničke poteškoće. Nemoguće je odabrati organe, koji bi u tu svrhu upravo odgovarali dotičnom individu-umu, niti su nam poznate metode, po kojima bismo mogii trajno prilagoditi tkiva tijelu novoga vlasnika. No znanost brzo napreduje. Pomoću već postojećih metoda i onih, ko-je će se tek pronaći, treba da za velkom tajnom i unapre-dak ustrajemo u potrazi.
Čovjek nikad ne će sustati tražeći besmrtnost. Ali je postići ne će. budući da je sputan izvjesnim zakonima svo-je organske konstitucije. Možda će uspjeti u tome da za-vuče a u neku ruku da i obrne neumoljivi tok fiziološkog vremena. No ne će savladati smrti. Smrt je cijena, koju čovjek plaća za svoj mozak i svoju ličnost. Ali će jednoga dana saznati od medicinske znanosti, da mu se ne treba bojati starosti, oslobođene sad od bolesti duše i tijela. Jer našim patnjama nije kriva starost, već uvijek samo njene bolesti.
204
U nut ar n j e vrijeme
7
Prirodno je, da za čovjeka fizikalno vrijeme dobiva ono značenje, koje mu podaje njegovo unutarnje vrijeme. Spomenuli smo, da tok nepovratnih promjena u tkivu i so-kovima čini naše fiziološko vrijeme. Približno ga možemo izmjeriti naročitim jedinicama za mjerenje, od kojh svaka ima da bude istovjetna s jednom od funkcionalnih promje-na u krvnom serumu. Karakteristike fiziološkog vremena zavise o strukturi organizma i o fiziološkim procesima, koji su sa strukturom uvjetovani, a specifične su za svaku vrstu, za svaki individuum i za njegovu dob.
Fiziološko se vrijeme redovno povezuje s fizikalnim vremenom, t. j. s vremenom što ga označuje ura, s razloga, što smo i mi dio materijalnog svijeta. Dani i godine priro-dni su otsječci, kojima mjerimo naš život. Najranije i ka-snije djetinjstvo te mladenačko doba traju otprilike osam-naest godina, zrelo i staračko doba pedeset do šezdeset godina. Prema tome čovjek obuhvaća kratko vremensko razdoblje razvoja i dugačko razdoblje usavršavanja i pro-padanja. Medutim se, tome nasuprot, takoder fizikalno vrijeme može da svede na fiziološko t. j. onamo, da vri jeme na časovniku bude izraženo u jedinicama životnog trajnja čovjekovog. Ali se sad događa nešto čudnovata: nestaje jedinične vrijednosti fizikalnog vremena. Po fizio-loškom vremenu sadržine pojedinih godina vrlo su neje-dnake. Drugačije su za svakog pojedinca, kao i za svaki njegov životni otsječak.
Mijene u vrijednosti fizikalnog vremena, više ili ma-nje se jasno očituju kod pojedinaca u toku njihovog živo-ta. Dani našeg djetinjstva proticali su vrlo sporo, dok dani u zrelim godinama jure nevjerojatnom brzinom. Taj osje-ćaj dolazi valjda odatle, što smo fizikalno vrijeme nesvi-jesno prilagodili okviru našeg trajanja. Prirodno je dakle, da nam se onda pričinja, kao da se fizikalno vrijeme kreće
205
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
obrnutim smjerom spram fiziološkoga. Ritam se našeg tra-janja postepeno usporuje, dok fizikalno vrijeme protiče jednoličnom brzinom. Mogli bismo ga isporediti s nekom rijekom, koja protiče ravnicom. U prvim danima, u zoru svoga života, čovjek stupa duž obale žustro, pa je brži i od same rijeke. Kad se približava podne, hod mu biva sve sporiji — koraci mu se izjednačuju s brzinom rijeke. A kad pane noć, čovjek se umorio. Rijeka kao da je ubrzala svoj uzrok i u poznatoj činjenici, da svaka godina pretstav-sustane sasvim i sruši se na tle zauvijek. A rijeka neumo-Ijvo proslijeđuje svoj put. Stvarno ona nikad nije ni ubr-zavala toka, već je to samo iluzija, prouzrokovana poste-penim usporavanjem naših koraka. Prividna duljina prvog, a brzina posljednjeg otsječka našeg života može da ima svoj uzrok i u poznatoj čijenici, da svaka godina pretstav-lja razlomak prošlosti, koji je sasvim različit kod djeteta i kod starca. No izgleda vjerojatnijim, da naša svijest ne-jasno zapaža usporavanje unutarnjeg vremena, to će reći usporavanje fizioloških zbivanja. I da svaki do nas, stu-pajući obalom rijeke, upravlja svoj pogled na tok vode t. j. na tok fizikalnog vremena.
Dani ranoga djetinjstva znače vrlo mnogo i pretstav-ljaju veliku vrijednost. Svaki bi časak trebalo iskoristiti u odgojne svrhe. Rasipanja i propusti u ovom životnom raz-doblju ne mogu se nikad naknaditi. Djeca, umjesto da bu-du prepuštena sebi da rastu poput biljaka ili mladih živo-tinja, trebala bi da budu predmetom nadasve pažljivog i prosvijetljenog odgojnog rada. Ali takav rad iziskuje te-meljito poznavanje fiziologije i psihologije, za koje mo-dernim odgajateljima dosad nije bila dana mogućnost. Po-gledom na fiziologiju, od slabog su značenja godine opa-danja u zreloj i staračkoj dobi, jer one ne donose sa so-bom gotovo nikakvih organskih i duševnih promjena. Tre-balo bi to vrijeme umjetno ispuniti: čovjek, koji počinje da stari, ne bi smio zastati i povući se od posla. Njegovo
206
U nut ar n j e vrij - ir.c
će vrijeme uslijed nćrada izgubiti još više od svoje sadr-žine. Dokolica još je opasnija za stare, nego li za mlade ljude. Onima, čije su snage u opadanju, valja naći prikla-dno zaposlenje. Mirovanje nije nikako dobro. Isto tako nije u tim godinama dobro ni nadraživanje fizioloških pro-cesa. Naprotiv treba sporost tih procesa nadopunjavati mnogobrojnim psihološkim doživljajima. Znatno će spo-rije proticati naši dani, ako ih ispunjavamo duhovnim i duševnim senzacijama. Mogu po bogatstvu da nam budu čak ravni danima naše mladosti.
8
Čovjek i njegovo trajanje u svojoj se povezanosti me-dusobno odnose onako, kako se kod jednog kipa odnosi oblik prema mramoru. Sve dogadaje na svijetu čovjek svodi na svoju osobu. Duljina njegovog života služi mu kao vremenska jedinica, kojom mjeri starost Zemlje, Ijudskog roda ili kulture, pa trajanje vlastite djelatnosti. A ipak se jedan individuum i čitav jedan narod ne mogu prosuđivati po istoj vremenskoj ljestvici: ne smijemo so-cijalne probleme posmatrati s istoga gledišta, s kojeg i individualne. Ovi problemi razvijaju se veoma sporo, dok su naša vlastita opažanja i iskustva i suviše kratkotrajna i ne znače mnogo. Posljedice, prouzrokovane materijalnim i duševnim promjenama u životu jednog naroda, malokad se ispoljuju prije izmaka jednog stoljeća. Unatoć toga po-vjerava se proučavanje velikih bioloških pitanja pojedin-cima. Ne predviđa se potreba, da se poslije njihove smrti nastavi taj po njima započeti posao. Slično su i ostale na-učne, kao i političke ustanove zamišljene prema mjerilu livotnog trajanja pojedinaca. Rimokatolička crkva jedina je organizacija, koja je shvatila sporo napredovanje čo-vječanstva, kao i činjenicu, da životni vijek jedne genera' cije u svjetskoj povijesti ne znaći gotovo ništa. Život po-jedinih Ijudi nikako ne može dostajati kao mjera za vrije-
207
C arr el: Č ov j e k — ne p o z nanic a
me, kad je u pitanju razvoj čitavog ljudskog roda. Sa na-predovanjem naučne civilizacije pojavila se i potreba, da se sva ova osnovna pitanja iznova pretresu. Svjedoci smo vlastitog moralnog, intelektualnog i socijalnog propada-nja. Vjerovali smo,-da će demokracije moći preživjeti i izdržati labave i kratkovidne eksperimente raznih nezna-lica. Tek sad smo stali shvaćati, da su one u propadanju. Na nama je da riješimo probleme, koji zadiru u budućnost nivelikih rasa. Od nas se neiunitno traži, da budemo spramni za događaje u dalekoj budućnosti, te da u mlade genera-cije usađujemo nove ideale. Spoznali smo već, da narode dovodi do smetnja i neuspjeha vodstvo takvih ljudi, za koje vrijeme ima značenje vlastitog njihovog životnog tra-janja. Potrebno je da svoj pogled upravimo daleko preko granica našeg vremenskog bivanja!
Naprotiv dolazi u pitanje samo individualno vrijeme, kad se radi o organizaciji jednog školskog razreda ili je-dnog radničkog odjeljenja. Članovi takve jedne zajednice nužno moraju da rade podjednakim ritmom. Intelektualne sposobnosti djece istog školskog razreda treba po moguć-nosti da budu na jednakoj visini. Kod ljudi opet, koji rade po tvornicama, bankama, trgovinama, sveučilištima itd. pretpostavlja se, da će svi moći u izvjesno vrijeme da iz-vrše izvjestan posao. Oni, čije su snage popustile — uslijed starosti ili bolesti — koče napredak čitave zajednice. Još i danas se naše razvrstavanje ljudi temelji na njihovoj kro-nološkoj dobi. Djeca istih godina smještavaju se u isti ra-zred. I čas prelaženja u stanje mira kod radnika je uslov-Ijen starošću. A znamo, da stanje pojcdinaca u istinu ne zavisi o njihovoj kronološkoj dobi. Kod nekih vrsti zani-manja bilo bi zgodnije, kad bi se pojedince u poslu svrsta-valo prema njihovoj fiziološkoj starosti. U nekim njujor-škim školama uzima se pubertet kao mjerilo kod svrsta-vanja djece po razredima. No ne zna se još, na kojoj osno-vici bi trebalo utvrditi čas, kada ima da se pojedinac po-
208
U nut ar n j e vrijeme
šalje u „stanje mira". Ne postoji još metoda, po kojoj bi se mogla izmjeriti brzina organskog i duševnog propada-nja kod nekog individuuma. Neki fiziološki ispiti uostalom mogu da pruže rezultate, po kojima se točno prosuđuju sposobnosti jednog pilota, koga onda i umirovljuju prema njegovoj fiziološkoj, a ne prema kronološkoj starosti.
Mladi i stari ljudi, premda svoj život provode u istoj sredini, odijeljeni su vremenski u različite svjetove. Prema tome nas starost medusobno bez sumnje i dijeli. Majci ni-kad ne može uspjeti, da svojoj kćerci bude to što sestra. Nemoguće je za djecu da shvate svoje roditelje, a još manje svoje praroditelje. Pripadnici četvoro generacija, onako kako slijede jedna iza druge, bez sumnje su jedan drugom iz temelja vremenski tudi (heterokronični). Starac i njegov praunuk posvema su strani jedan drugome. Što manji je vremenski razmak, koji dijeli dvije generacije, to će jači biti moralni utjecaj od strane starijih na mlade. Trebalo bi da žene postanu majkama još u vrlo ranim go-dinama. Onda ih ne bi od djece dijelila vremenska prova-lija, toliko velika, da ne može čak niti ljubav da je pre-mosti.
9
Iz našeg shvaćanja o fiziološkom vremenu proizlaze izvjesna pravila u pogledu našeg odnosa spram drugih lju-di. Organski i duševni razvoj nije određen i nepromien-ljiv. Do neke mjere možemo ga po volji mijenjati, jer mi smo isto što i naše gibanje, ono beskrajno redanje obraza-ca u okviru našeg identiteta. Ma da je čovjek zatvoren svijet za sebe, njegove su vanjske i unutarnje granice otvo-rene mnogim fizikalnim, kemičkim i psihološkim utjecaji-ma, koje vrše promjene u njegovim tkivima i njegovom duhu. Strukturom fiziološkog vremena uvjetovan je čas, način i ritam, kojim treba da čovjek sa svoje strane izvrši zahvat te vrste. Naša vremenska dimenzija raste poglavito
14
209
C arr el: Čov j ek — nepoznanica
u djetinjstvu, u vrijeme kad su funkcionalni procesi naj-življi. Tada su organi i duh još plastični, pa možemo dje-lotvorno potpomoći njihovu izgradnju. Velikom broju or-ganskih dogadaja, što ih sa sobom donosi svaki dan, može-mo da damo onaj lik, koji nam se čini podesnim i za koji želimo da ostavi stalan utisak na dotičnog individuuma. Pri takvom oblikovanju organizma prema odabranom obras-cu, treba uzeti u račun prirodu životnog trajanja, dakle in-dividualno ustrojstvo vremenske dimenzije. Zahvati treba da se vrše u skladu s kadencom unutarnjeg vremena. Čo-vjek je nalik na žitku tekućinu, koja se izlijeva u fizikalni kontinuum. On ne može časovito da mijenja svoj smjer. Stoga i ne smijemo pokušavati da grubim postukom vršimo promjene njegovog duševnog i strukturalnog oblika onako otprilike, kako udarcima čekića klešemo neki mramorni kip. Jedino kirurškim operacijama je dozvoljeno, da u tki-vu proizvode nagle promjene, koje mogu da budu blago-tvorne, no i od takvog naprasnog zahvata operacionim no-žem samo se polagano oporavljamo. Nikako se međutim ne mogu nabrzo vršiti promjene čiatvog našeg tijela kao cjeline. Naš postupak treba da se prilagodi ritmu fiziolo-ških procesa, na kojima se osniva unutarnje vrijeme. Be-smisleno bi bilo primjerice, kad bismo djetetu odjedanput davali velike količine ribljeg ulja; naprotiv će se dimenzi-je i oblik njegovog kostura pomalo mijenjati podavanjem toga sredstva u malim količnima. Na sličan način djcluju postepeno i duševni činioci. Samo kad naši zahvati budu usklađeni sa zakonima individualnog trajanja, oni mogu da budu zaista od koristi kod izgradnje tijela i duše.
Dijete bismo mogli isporediti s potokom, koji se svo-jim tokom prilagođuje svakoj promjeni svoga korita. Una-toč raznolikosti svojih oblika, koji se tako stvaraju, on ne će promijeniti svog identiteta. Od njega može vremenom da bude tiho jezero ili divlja bujica. Pod utjecajem oko-line ličnost može da se raskida, da slabi, ali može koncen-
210
U nut ar n j e vrij - ir.c
tracijom i da se razvije do velike snage. Da bismo razvili našu ličnost, potrebno je da svoj ,,ja" podvrgavamo vječi-tom ređenju i čišćenju. U početku svoga života čovjek je pun dalekosežnih mogućnosti. U razvoju ga jedino sputa-vaju rastezljive granice njegovih naslijeđenih predispo-zicija. Ali ga život svakog časa postavlja pred neki izbor, neku odluku, a svaka takva nužna odluka poništuje jednu od njegovih prirodenih mogućnosti. On mora neizbježno da odabere jedan od mnogih puteva, koji mu se otvaraju za eksistenciju, isključivši time sve ostale. Na taj način on lišava sebe mogućnosti, da ugleda sve one krajeve, kojima bi bio prolazio u životu, da je udario drugim putevima. U vrijeme djetinjstva nosili smo u sebi bezbroj bića sposob-nih za život, koja sve jedno za drugim umiru. Kad onda nadođe starost, okružit će nas čitava legija takvih likova, koji su mogli da postanu mi sami, ali nisu to postali: sve same naše pobačene mogućnosti. Svaki je čovjek tekućina, koja se ukrućava, opljačkano blago, povijest koja nastaje, ličnost koja se stvara. A naš razvoj, ili pako naše raspa-danje, uvjetovano je fizikalnim, kemijskim i fiziološkim faktorima, virusima i bakterijama, psihološkim utjecajima te na kraju krajeva, također našom voljom. Na našoj lič-nosti besprekidno gradi naša okolina i naš vlastiti ,,ja". A trajanje naše stvarno je grada za naš organski i duševni život, jer ono je „zamisao, stvaranje oblika, beskonačno razrađivanje nečeg apsolutno novog"*).
- •
») Henrl Bergson, loc. cit., H.
211
ŠESTO POGLAVLJE
Š esto poglavlj e
JUNKCIJE PRILAGOĐIVANJA
1. Životno trajanje odvisno je o funkcijama pri-lagođivanja. — 2. Intraorganska prilagođivanja. Automatsko reguliranje obujma i sastava krvi i sokova. Njihova biokemijska i fiziološka priroda.
—	3. Uzajamna saradnja organa. Teleološka stra-na te pojave. Prilagodivanja budućim zbivanji-ma. Prilagodivanje krvarenju. Uzajamni rad u strukturi oka. — 4. Popravljanje tkiva. — 5. Fe-nomeni prilagode i moderna kirurgija. — 6. Zna-čenje bolesti. Prirodna i stečena imunost protivu njih. — 7. Zarazne i degenerativne bolesti. Um-jetno i prirodno zdravlje. — 8. Ekstraorgansko prilagodivanje. Prilagodivanje fizikalnoj sredini.
—	9. Prilagođivanjem vrše se besprekidne mijene u tijelu i svijesti. — 10. Prilagodivanje socijalnoj sredini. Napori, borbe, bjekstvo. Pomanjkanje mo-gućnosti prilagodivanja. — 11. Karakteristike funkcija prilagodivanja. Le Chatelierov princip. Statička stanja. Zakon o nužnosti napora. — 12. Slabljenje funkcija prilagode u civilizovanom svi-jetu. — 13. Rad mehanizama za prilagodivanje neophodan je za najviši razvitak čovjeka. — 14. Koje je praktično značenje funkcija prilagodiva-nja.
215
C arr el: Č ov j ek —	ne poznanica
1
Upadljiva je oprečnost između trajnosti našeg tijela i prolaznosti njegovih sastavnih elemenata. Čovjek se sa-stoji iz meke, promjenljive tvari, koja se lako raspada u roku od nekoliko sati, a ipak mu je tijelo trajnije nego da je sačinjeno iz čelika. I ono ne samo da se održava, nego i odolijeva poteškoćama i raznim opasnostima, koje dolaze iz vana. Mnogo bolje od svih životinja čovjek se prilago-duje promjenljivim prilikama svoje sredine. Pa i onda, kad bude izbačen u fizikalnom, gospodarskom i socijalnom smislu, on ne će prestati da živi. Ovu otpornost imamo da zahvalimo sasvim osebujnom načinu djelovanja njeglovih tkiva i sokova. Tijelo kao da se obrazuje uslijed svega, što mora da proživi, ono se mijenja, a da se pri tom ne troši. Naši organi vazda pronalaze sredstva i načina, kako će se snaći u svakoj novoj situaciji, a u cilju da nam omoguće maksimalno trajanje života. Fiziološki procesi, na kojima se osniva unutarnje vrijeme, usredotočuju svoja nastoja-nja u podržavanje što duljeg života za dotični individuum. Ova budnost automatizma čudna je funkcija, koja zapravo omogućuje eksistenciju čovjeka sa svim njenim specifičnim osebinama. Nazivamo je prilagođivanjem.
Sve fiziološke energije imaju sposobnost prilagodiva-nja, koje stoga i poprima najrazličitije oblike. Ipak ih mo-žemo razvrstati u dvije kategorije: u organske i vanorgan-ske. Organskim (intraorganskim) prilagođivanjem uvjeto-vana je jednoličnost organskog medija, kao i odnos izme-du tkiva i sokova. Ono upravlja uzajamnim radom organa i automatskim popravljanjem tkiva, te liječenjem bolesti. Vanorgansko (ekstraorgansko) prilagodivanje omogućuje individualno snalaženje u fizikalnom, psihološkom i eko-nomskom svijetu. Ono čini, da čovjek može da istraje una-toč nepovoljnih uvjeta u svojoj okolini. Za čitavog našeg života svakog su časa na djelu funkcije prilagođivanja, i
216
F u nk c i j e prilagođivanja
to pod obim spomenutim aspektima. One su neophodna osnova za to, koliko ćemo mi vremena trajati.
2
Naš se unutarnji ritam ne mijenja znatno uslijed na-ših patnja, naših radosti i raznih zbivanja u svijetu. Kemij-ske izmjene između stanica i sokova nepomućeno se na-stavljaju. Gotovo jednoličnom brzinom pulzira krv u arte-rijama i protiče bezbrojnim kapilarima tkiva. Vrlo je upadljiva velika razlika izmedu pravilnosti svih zbivanja u našem tijelu i silne promjenljivosti, koja vlada oko nas. Naša su organska stanja nadasve postojana, ali se ta po-stojanost ne može nazvati mirovanjem ili uravnoteženošću. Ona je naprotiv uvjetovana besprekidnom aktivnošću čita-vog organizma. Bezbroj fizioloških procesa mora da se vrši bez prekidanja, da bi se mogla održati jednoličnost krvnog sastava i pravilnost njegovog optoka. Napori svih funkcionalnih sistema upravljeni su onamo, da bi se u tki-vima sačuvalo stanje mira. Ti su napori toliko veći, koliko se naš život odvija nepravilnije i koliko mu namećemo više nasilja. Mir, koji vlada među staničjem i sokovima u na-šoj unutrašnjosti, ne smije da narušava brutalnost, koja vlada u našim odnosima srpam vanjskoga svijeta.
Tlak i obujam krvi nisu podvrgnuti znatnim promje-nama. Krv medutim prima i gubi mnogo vode, i to na posve nepravilan način. Tijelo iza svakog obroka hrane uvlači u krv tekućine, što ih je crijevna sluznica apsorbirala iz hrane i probavnih sokova. Onda opet nadođu časovi, kad je krvni obujam u opadanju. Za vrijeme probave naime on gubi nekoliko litara vode, koja je sad postala potrebna želucu, crijevu, jetrima i gušterači u svrhu stvaranja po-trebnih izlučaba. Sličnu pojavu možemo zapaziti i za vri-jeme teških mišičnih napora, primjerice za jednog boksač-kog natjecanja,, uslijed nasilnog rada žtijezda znojnica. Krvni se volumen smanjuje i kod izvjesnih bolesti, kao što
217
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
su griža (disenterija) i kolera, za vrijeme kojih se velik dio tekućine iz kapilarnih sudova preliva u crijevni lumen. I djelovanje purgativnih sredstava na sličan način prouz-rokuje gubitak vode. Sve će veće dobitke i gubitke na vlas da izravnaju oni mehanizmi, koji upravljaju obujmom na-še krvi.
To su mehanizmi, koji se protežu čitavim tijelom. Oni podržavaju konstantnost krvnog tlaka i volumena. Tlak ne zavisi o apsolutnoj količini krvi, već o odnosu koji po-stoji izmedu te količine i mogućnosti primanja od strane cirkulacionog aparata. Ne smijemo taj aparat sebi da pret-stavimo kao neki sistem cijevnog voda, koji je snabdjeven sisaljkom-hranilicom. Nema on uopće sličnosti s bilo ka-kvim strojem, koji je čovjek izgradio. Promjeri arterija i vena automatski se mijenjaju, stežu se i rastežu pod utje-cajem živaca u mišičju, kojim su one ovijene. Pored toga, kapilarne su stijenke popustljive, pa može voda iz krvi slobodno da utiče i otiče iz cirkulacionog aparata. Voda istovremeno napušta tijelo i putem bubrega, kožnih pora, crijevne sluznice i pluća, kroz koja se isparuje. Srce opet sa svoje strane ostvaruje pravo čudo, podržavajući kon-stantnost krvnog tlaka u sistemu sudova, kojih se kapaci-tet i propustljivost neprestano mijenja. Skupi li se u ds-snoj polovini srca suviše krvi, jedan će jedini refleks, koji nastane u desnoj srčanoj resici (auricula cordis), pospje-šiti kucanje srca i time brzo vraćanje krvi iz srca u krvne sudove. Pored toga prodire i serutn kroz stijenke kapilara, natapajući vezna tkiva i mišičje. Na taj se način cirkularni sistem sam iz sebe oslobađa svakog suviška tekućine. Na-stupi li pak, obrnuto, opadanje obujma i tlaka krvi, ovu će promjenu smjesta zabilježiti vršci živaca na stijenkama slivnice (sinus) vratne arterije. Uslijed toga refleksa na-stupa stezanje krvnih sudova i opadanje kapaciteta cirku-lacionog aparata. Istovremcno stijenke kapilara propu-štaju sokove iz tkiva i želuca u sistem krvnih sudova. To
218
Funkci je prilagođivanja
je slika mehanizama, koji omogućuju gotovo savršenu kon-stantnost količine i napetosti naše krvi.
Vanredna je i stalnost sastava naše krvi. Količina cr-venih stanica, plazme, soli, bjelančevine, masti i sladora pod normalnim se prilikama samo neznatno mijenja. Re-dovno prelazi stvarnu potrebu tkiva. Stoga ne će ni usli-jed nepredviđenih dogadaja, kao što su: pomanjkanje hra-ne, krvarenje ili jaki i dugotrajni mišični napori, doći do opasnih promjena u stanju organskih sokova. U tkivima ima ovećh zaliha vode, soli, masti, bjelančevine i sladora, ali nema rezerva kisika, koji pluća moraju besprekidno da obnavljaju i da ga privode krvi. Količina kisika, koju po-tražuje organizam, različita je prema živahnosti, kojom se vrše kemijske izmjene tvari. Istodobno organizam proiz-vodi veće ili manje količine ugljičnog dvokisa. Tlak, što ga ovi plinovi proizvode u krvi, konstantan je, a ovu konstantnost imaju da zahvale jednom mehanizmu, koji je podjedno i fizikalno-kemijske i fiziološke prirode. Raz-mjer, koji postoji između fizičko-kemijskih stanja, odre-duje količinu kisika, koju će crvena krvna tjelešca, prola-zeći kroz pluća, primiti u sebe i prebaciti je u tkiva. Za vrijeme svog putovanja kroz periferijske kapilarne sudove krv apsorbira ugljični dvokis. Ova kiselina prouzrokuje opadanje afiniteta hemoglobina spram kisika, a pomaže prelaženje toga plina iz crvenih krvnih tjelešaca u organ-ske stanice. Izmjena kisika i ugljičnog dioksida, koja se vrši između tkiva i krvi, uvjetovana je isključivo kemij-skim osebinama hemoglobina, proteina i soli iz krvne plazme.
Količina kisika, što ga krv prenosi u tkiva, zavisi o nekim fiziološkim procesima. Energija mišičja za disanje, koje prozvodi više ili manje brzo gibanje prsnog koša i upravlja prodiranjem uzduha u pluća, odvisna je o živča-nim stanicama, koje su smještene u gornjem dijelu leđne moždine. Aktivnost se ovog centra međutim regulira tla-
219
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
kom, što ga u krvi proizvodi ugljični dioksid, nadalje tje-lesnom temperaturom, te suviškom, odnosno nedostatkom kisika u krvnom optoku. Sličan jedan mehanizam, koji je djelomično fizikalno-kemijske, djelomično fiziološke pri-rode, upravlja ioničnom alkaličnošću krvne plazme. Intra-organski medij ne može nikad da ukisi. Ova činjenica za-ćuđuje to više, što tkiva besprekidno proizvode i osloba-daju velike količine ugljične, mliječne, sumporne i razne druge kiseline, koje prodiru u limfu. Ove kiseline ne vrše nikakvih promjena u pogledu reakcije krvne plazme, bu-dući da su ih već neutralizovali ili — bolje rečeno — po-hvatali prisutni bikarbonati i fosfati. Iako krvna plazma može da prima velike količine kiselina, a da time stvarno ne povećava svoj aciditet, ipak ih se mora opet osloboditi. Ugljični dvokis napušta tijelo kroz pluća, a nehlapljive kiseline nestaju kroz bubrege. Proces, kojim se plućna sluznica oslobada ugljičnog dvokisa, jedna je čisto kemij-ska pojava, dok su za lučenje mokraće i gibanje prsnog koša potrebni fiziološki procesi. Fizikalno-kemijska urav-noteženost, kojom je osigurana konstantnost organskog medija, zavisi najzad o saradnji živčanog sistema.
3
Organi su medusobno povezani organskim sokovima i živčanim sistemom. Svaki se pojedini elemenat u tijelu prilagođuje ostalim elementima, a svaki od ovih opet nje-mu. Taj način prilagođivanja u stvari je teleološke prirode. Vjerujemo li, da u tkivima živi i radi inteligencija, koja je nalik na našu — a takvo je shvaćanje i vitalista i me-hanista — onda nam mora izgledati kao da se fiziološki procesi vrše u vidu zajedničkog rada oko konačnog nekog cilja. Neosporno je svakako, da unutar organizma postoji neki finalitet, t. j. sila, koja proslijeduje izvjesnu svrhu. Svaki pojedini dio tijela kao da zna za sve potrebe čitave njegove cjeline, kako danas tako i ubuduće, pa prema tome
220
F unkci j e prilagođivanja
i postupa. S našim se poimanjem ne podudara značenje, što ga vrijeme i prostor imaju za tkiva: tijelo podjednako osjeća ono što je blizu i ono što je daleko, te spoznaje isto tako budućnost, kao što i sadašnjost. Potkraj trudnoće vulva i vagina preplavljene su velikim količinama teku-ćine, uslijed čega one postaju meke i rastezljive. Ova pro-mjena koistancije omogućuje foetusu, da — nekoliko dana kasnije — ovuda prođe. Istovremeno se množe stanice mli-ječnih žlijezda, koje započinju svojim radom još prije sa-mog porodaja, spremajući se za zadaću da prehrane di-jete. Očigledno ti procesi pretstavljaju pripreme za jedan dogadaj, koji još leži u budućnosti.
Ako se jedna polovina štitne žlijezde otstrani, druga će se njena polovina povećati; redovno će porasti čak i više nego li je potrebno. Naš organizam — kako kaže Meltzer — obilno je snabdjeven činiocima, koji se brinu za njegovu sigurnost. I kod otstranjivanja bubrega dogada se slična stvar: čim bude izvađen jedan, porasti će drugi, iako za lučenje mokraće posvema dostaje jedan bubreg normalne veličine. Nastupi li u organizmu bilo kad potre-ba za pojačanim radom štitne žlijezde ili bubrega, ovi će organi biti u stanju da zadovolje tom neobičnom i neoče-kivanom zahtjevu. Za vrijeme čitavog embrionalnog raz-voja tkiva kao da se spremaju za budućnost. Organi uspo-stavljaju uzajamne svoje odnose jednakom lakoćom izme-đu raznih vremenskih perioda, kao i između prostornih regiona. Ovo su primarna saznanja, dobivena neposrednim zapažanjima. Ne možemo ih protumačiti pomoću naših naivnih mehanističkih i vitalističkih predočaba. Teleološka povezanost organskih procesa naročito se jasno očituje kod obnavljanja krvi poslije krvarenja. Ponajprije se stegnu svi krvni sudovi. Preostali relativni volumen na to sam od sebe poraste, čime je opet uspostavljen arterijski tlak krvi, i optok se nastavlja. Tkivni i mišični sokovi pro-laze stijenkama kapilarnih sudova i prodiru u cirkularni
221
C arr e 1: Č ov j e k — ne p o znanic a
sistem. Bolesnk sad osjeća intenzivnu žeđ. Krv naime smjesta apsorbira tekućine, koje ulaze u želudac, da bi uspostavila svoj normalni volumen. Nestaju zalihe crvenih stanica, koje su se u organima nakupile. Najzad počinje i moždina kostiju s proizvodnjom crvenih tjelešaca, čime je regeneracija krvi završena. Svi dijelovi tijela suučestvuju u ovome lancu fizioloških, fizikalno-kemijskih i struktural-nih zbivanja. Sltup svih tih zbivanja sačinjava ono, što na-zivamo prilagođivanjem cijelog organizma procesu krva-renja.
Sastavni dijelovi pojedinih organa, kao što je primje-rice oko, ujednjuju se očigledno u jednu određenu svrhu, kojoj cstvarenje leži tek u budućnosti. Koža, koja prekri-va mladu mrežnicu, postaje providnom — o čemu smo već ranije govorili — te se pretvara u rožnicu i leću. Misli se, da tu preobrazbu prouzrokuju neke tvari, koje su se bile oslobodile iz moždanog očnog dijela, t. j. očnog mje-hurića. Ovim tumačenjem problem medutim nije riješen. Odakle tom mjehuriću sposobnost za izlučivanje jedne tvari, koja čini, da koža postaje providnom za svjetlost? Kakvim se to sredstvima služi buduća mrežnica te omo-gućuje koži stvaranje leće, koja ima sposobnost, da na živ-čanim njenim okrajcima projicira slike vanjskoga svijeta? Ispred leće šarenica sc preobrazila u zaslon (blendu), koji se prema jakosti svijetla steže i rasteže. Osjetljivost mre-žnice istovremeno raste odnosno opada, a i oblik leće au-tomatski se prilagođuje potrebi gledanja iz bliza ili iz da-leka. Ovo uzajamno djelovanje usvojili smo kao očiglednu činjcnicu, iako joj zasad još nema tumačenja. Stanje stva-ri bit će uistinu drugačije, nego što se nama prikazuje — cijelo to zbivanje možda je po svojoj prirodi naskroz je-dnostavno, samo što mi nismo u stanju da shvatimo nje-gove jednostavnosti. Mi smo tu opet nešto cjelovito rašči-nili u dijelove, pa pokušavajući, da svojim umom sve te dijelove opet sastavimo, vrlo se čudimo, kako lijepo jedan
222
F unk ci j e prilagođivanja
uz drugi pristaje. Na neki način mi namećemo stvarima umjetnu individualnost. Možda granice našik organa i či-tavog našeg tijela ne leže tamo, gdje mi vjerujemo da jesu. Isto tako nama nije moguće ni da shvatimo uzajamnost, koja postoji medu pojedinim individuima, kao što je pri-mjerice uzajamna primjerenost penisa i vagine, ili saradnja dvaju individuuma u jednom istom fiziološkom procesu, kao što je oplodivanje jajašca pomoću spermatozona. Sve su to pojave, koje se ne mogu objasniti u svijetlu današ-njih naših poimanja o individualnosti, organizaciji, pro-storu i vremenu.
4
Bude li povrjedena koža, mišice, krvni sudovi ili kosti bilo udarcem, bilo vatrom ili tanetom, organizam će se smjesta prilagoditi novoj situaciji, koja je s time u vezi stvorena. I sad se redaju događaji, koji kao da nisu ništa drugo već niz mjera, što ih poduzima tijelo, — neke na licu mjesta, a neke tek malo po malo — u svrhu da popravi i uredi povrjede, koje su nanesene tkivu. Pokreću se me-hanizmi medusobno naskroz oprećni, kojih je rad ipak upravljen k jednom zajedničkom cilju, — na isti ovaj na-čin kao kod obnavljanja krvi, — kako bi se ponovno izgra-dile razorene strukture. Recimo da bude prorezana jedna arterija. Krv prska mlazovima, arterijski je tlak snižen, bolesnika hvata nesvjestica. Onda popusti krvarenje. U rani se stvorio grumenčić — otvor žile začepio se fibri-nom. Sad krvarenje sasvim stane. Tijekom slijedećih dana navaljuju leukociti i tkivne stanice na gruševinu fibrina, te pomalo obnavljaju arterijske stijenke. Na sličan će na-čin izliječiti organizam — na svoju ruku — malu kakvu ranu na crijevima. Ranjena će crijevna petlja ponajprije postati nepokretnom i ova će povremena uzetost priječiti oticanje ekskremenata (izmetaka) u trbušnu šupljinu. U isto vrijeme približit će se rani druga jedna petlja ili pak
223
Carr e l: Č ov j e k — n e p o z nanica
crijevna skramica (omentum), koja će se svojom površinom priljubiti uz ranu, zahvaljujući sposobnosti, koja je potr-bušnici svojstvena. U roku od četiri do pet sati rana će biti zatvorena. Čak i u onome slučaju, kad je kirurška igla sku-pila ivice na rani, ova ne može da zacijeli bez spontanog prianjanja površne potrbušnice.
Slomi li se udarcem jedno udo, oštri će krajevi smrv-ljenih kostiju razderati mišičja i krvne sudove. Ubrzo će biti okruženi krvavom gruševinom fibrina, te sitnim otki-nutim dijelovima kostiju i mišičja. Optok će krvi oživjeti, udo će početi da otiče. Krv će nanositi hranive tvari u oko-linu rane, koje su potrebne za obnavljanje tkiva. Na mjestu samog loma i u njegovoj okolini svi su strukturalni i funk-cionalni procesi upravljeni na zacjeljivanje. Tkiva se pre-cbrazuju u onom smjeru, koji je potreban za vršenje za-jedničkog zadatka. Tako će se jedna mišična tetiva, koja leži u neposrednoj blizini središta samog loma, preobraziti u hrskavicu. A hrskavica je, kako znamo, preteča kosti u mekanoj masi, koja povremeno spaja slomljene okrajke. Kasnije se ona pretvara u koštano tkivo. Na taj se način kostur obnavlja pomoću jedne tvari, koja sasvim odgovara njegovoj prirodi. U ono nekoliko nedjelja, koliko je po-trebno da rana do kraja zacijeli, dolazi do bezbrojnih ke-mičkih, živčanih, cirkulatornih i strukturalnih zbivanja, koja su sva međusobno tijesno povezana. Krv, koja je u času ozlijede bila potekla iz žila, kao i sokovi iz moždine kostiju i smrskanih mišica, pokreću fiziološke procese ob-navljanja. Iz jednoga zbivanja nužno nastaju druga. Fizi-kalno-kemijsko ustrojstvo i kemijski sastav sokova, oslo-bodenih u tkivu, prouzrokuju aktualizaciju izvjesnih po-tencijalnih osebina. Ove osebine opet omogućuju obnav-ljanje anatomskih stuktura. Svako tkivo ima sposobnost, da u danome času zadovolji svim fizikalno-kemijskim ili kemijskim promjenama intraorganskog medija, i to na na-čin, koji će najbolje odgovarati interesima čitavog tijela.
224
Funkcije prilagođivanja
Kad se radi o ranama na površini tijela, dolazi naro-čito do izražaja prilagodljivi karakter u stvaranju ožiljaka. Ove se rane mogu točno izmjeriti, brzina zacjeljivanja da-de se izračunati pomoću formula Lecomnte du Noiiy-a i tako analizirati proces zacjeljivanja. Prije svega se za-paža, da će rana zacijeliti samo onda, ako je to tijelu po-trebno. Tamo, gdje su tkiva, sa kojih je koža bila oderana, potpimo zaštićena protiv mikroba, uzduha i drugih uzroč-nika nadraživanja, ne će doći do regeneracije. Pod takvim okolnostima ona je, naime, zapravo i nepotrebna. Stoga rana i ne će zacijeliti, nego će zastati u svom prvobitnom stanju, doklegod su tkiva u toj mjeri dobro zaštićena, kako bi bila zaštićena pomoću obnovljene kože. U onome času, čim bi pridošla opasnost nadraženja od dodira s krvlju, s mikrobima ili s običnim povojem, smjesta će započeti i besprekidno će se nastavljati proces zacjeljivanja, koji će se završiti stvaranjem ožiljka.
Koža se sastoji, kako je poznato, iz naslaga plosnatih epitelijalnih stanica. Ove stanice počivaju na mekoj i ra-stezljivoj naslazi veznog tkiva, koje sadrži male krvne su-dove. Skinemo li komad kože, vidjet ćemo da se dno rane sastoji iz masnog tkiva i mišica. Poslije tri ili četiri dana površina će postati glatka, sjajna i crvena. Na to će rana smjesta početi da se velikom brzinom smanjuje, i to uslijed stezanja u novome tkivu, koje prekriva ranu. Kožne stanice u obliku bijelog obruba istodobno pužu po crvenoj površini, dok najzad ne prekriju čitavu ranu. Tako nastaje pravi ožiljak. Njegov postanak posljedica je saradnje dvaju tkivnih tipova — veznog tkiva, koje ispunjuje ranu, i epitelijalnih stanica, koje pridolaze s ivica i napreduju sve dok ne prekriju čitavu površinu, Vezno tkivo prouzro-kuje stezanje rane, a epitelijalno tkivo stvara membranu, koja do kraja zatvara ranu. Postepeno smanjivanje ra-njave površine za vrijeme obnavljanja može da se izrazi eksponencijalnom krivuljom. Čak ako bi netko htio da
15
225
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
omete rad epitelijalnog ili veznog tkiva u vršenju odrede-ne im zadaće, krivulja se zato ne će mijenjati. A ne mije-nja se stoga, što će svaki od faktora oko obnavljanja smje-sta pojačati svoje djelovanje, čim bi jedan od njib zatajio. Jasno je, da napredovanje procesa zavisi o cilju, na koji je proces upravljen. Čim jedan od mehanizama, koji vrše obnavljanje, uskrati svoju suradnju, zamijenit će ga drugi. Konačni uspjeh uvijek je isti, samo se mijenja postupak. Na sličan se način poslije krvarenja uspostavljaju arte-rijski tlak i krvni volumen pomoću dvaju mehanizama, i to stezaniem krvnih sudova i smanjivanjem njihovog ka-paciteta s jedne, a dovažanjem izvjesne količine tekućina iz tkiva i probavnog aparata s druge strane. No svaki je od tih mehanizama u mogućnosti da nadomjesti drugi, ako bi ovaj kojim slučajem zatajo.
5
Na osnovu poznavanja procesa zacjeljivanja stvorena je moderna krurgija. Da nema funkcija prilagođivanja, ki-rurzima ne bi bilo moguće liječenje rana. Na samo zacje-ljivanje oni ne mogu da utječu, ali mogu da upravljaju spontanim energijama odnosnih mehanizama. Zadatak je kirurga, primjerice, da privedu ivice neke rane ili krajeve prebijene kosti u takav položaj, da iza dovršenog procesa obnavljanja ne ostane nepotpun ožiljak ili bilo kakva de-formacija. Kod otvaranja čirova, liječenja gnojnih prelo-ma kostiju, kod izvedbe carskog reza (sectio caesarea), kod vađenja maternice, komada želuca ili crijeva, otvaranja lubanje ili kod vadenja tumora iz mozga, kirurg mora da pravi vrlo dugačke rezove i široke rane. Ni najsavršenije izvcdeni šavovi ne bi bili dovoljni da potpuno zatvore ta-kve velike rane, kad organizam ne bi bio u stanju, da na-stale štete sa svoje strane popravi. Kirurgija se osniva na tim zbivanjima, pa je i naučila da računa s funkcijama pri-lagođivanja. Zahvaljujući velikoj dovitljivosti i odvažnosti
226
F unk ci j e prilagođivanja
njenih metoda, nadmašila je ona sva, pa i najsmjelija oče-kivanja medicine iz prijašnjih vremena. Njena djela čisti su triumf biologije. Tko potpuno vlada njenom tehnikom i shvaća njen duh, tko je stekao saznanje o ljudskom biću i usvojio nauku o njegovim bolestima — zaista je nalik na Boga. On ima moć da otvara tijelo, da istražuje organe, da popravlja ozlijede, gotovo bez opasnosti po bolesnika. On uspijeva da mnogima povrati snagu, zdravlje i životnu radost. Što više, i onima, koji pate od neizlječivih bolesti, on uvijek može da pruži neko olakšanje. Ali je malen broj Ijudi, koji imaju takve sposobnosti. Njihov broj mogao bi se i povećati, kad bi postojala mogućnost za bolji tehnički, moralni i znanstveni odgoj.
Iza velikih uspjcha, što ih je postigla kirargija, krije se zapravo jedna vrlo jednostavna istina. Cijelo njeno znanje sastoji se u tome, da ne valja ometati normalne procese zacjeljivanja. Kirurgija je uspjela u tome, da mi-krobima zapriječi prilaz k ranama. Prije Pasteurovih i Li-sterovih pronalazaka, iza svake bi operacije upadale bak-terije, koje bi prouzrokovale gnojenja, plinske gangrene i sepse u čitavom tijelu, pa je to često dovodilo do smrti. Modernim tehnikama uspjelo je, da s operativnih rana mi-krobe praktički gotovo sasvm isključe, spasavajući tako bolesniku život i privodeći ga brzom ozdravljenju. Mi-krobe imaju naime osebinu, da usporuju ili čak koče pro-cese prilagođivanja i regeneracije. Otkako je postalo mo-gućim, da se rane zaštićuju protiv bakterija, započeo je i razvoj kirurgije. Njene su metode naglo napredovale u ru-kama Olliera, Billrotha, Kochera i njihovih savremenika. Za vrijeme jedne četvrtine stoljcća kirurgija je u svom ču-desnom napretku došla do punoga cvata i našla naročiti izražaj svoje moći u umijeću jednoga Halsteda, Tuffiera, Harveya, Cushinga, Mayosa i svih ostalih velikih modernih kirurga.
22 7
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
Taj se uspjeh ima da zahvali jasnome shvaćanju iz-vjesnih pojava prilagođivanja, koje je neophodno potrebno ne samo da bi se rane očuvale od infekcija, nego i zato, da se tijekom same operacije uzmogne zaštititi cijelo nji-hovo kako strukturalno tako i funkcionalno ustrojstvo. Upotrebom jakih antiseptičnih sredstava oštećuju se tkiva; isto tako ne smije se dopustiti, da ih gniječe kliješta, stežu aparati ili trgaju prsti nekog brutalnog operatera. Halsted i ostali kirurzi njegove škole pokazali su, u kojoj mjeri treba pažljivo postupati s ranama, da bi se u potpunosti sačuvala njihova regenerativna moć. Uspjeh operacije za-visi kako o stanju bolesnika, tako i o stanju njegovih tkiva. Moderne tehnike računaju sa svakim faktorom, koji je u stanju da vrši promjene fizioloških i duševnih energija. One čuvaju bolesnika od svih opasnosti, bilo to od straha, hladnoće anestezije, bilo od zaraza, živčanih šokova i kr-varenja. A u koliko se uslijed neke griješke ipak dogodi infekcija, moderne će tehnike s njome uspješno obraćunati. Jednoga dana, kad budemo još bolje upućeni u prirodu procesa zacjeljivanja, postat će mogućim, da se takav pro-ces i pospješi. Poznato na.m je, da se njegova brzina mi-jenja prema izvjesnim osebinama sokova, a naročito da je odvisna o njihovoj mladosti. Kad bi bilo moguće, da se u krv i tkiva bolesnikova uliju potrebne kvalitete, bio bi time bez sumje olakšan oporavak od kirurških operacija. Zna se, da izvjesne kemijske tvari ubrzavaju množenje stanica, pa bismo se u tu svrhu mogli njima eventualno da poslu-žimo. Svaki korak učinjen oko napretka u poznavanju me-hanizma za obnavljanje, znači podjedno i jedan korak u napredovanju kirurgije. Cijeljenje rana zavisi prije svega o uspješnom radu funkcija prilagođivanja, što vrijedi pod-jednako za ranjenike u prvorazrednim bolnicama, kao i za ranjenike u pustinji i prašumi.
228
F unkci j e prilagođivanja
6
U onome času, kad mikrobi ili virusi zađu unutar onih granica, koje naše tijelo dijele od izvanjskog svijeta, te na-padnu naša tkiva, u svim organskim funkcijama nastaju promjene. Izbija bolest, čiji je karakter ovisan o načinu, na koji će se tkiva prilagoditi patološkim promjenama svo-ga medija. Tako primjerice tijelo odgovara groznicom na prisutnost bakterija i virusa. Druge reakcije u smjeru pri-lagođivanja nastaju proizvodnjom otrova od strane samog organizma, pomanjkanjem izvjesnih tvari, koje su za is-hranu neophodno potrebne, te poremećajima raznih žli-jezdanih funkcija. Simptomi Brightove bolesti, skorbuta, Basedowljeve bolesti, samo su izražaj prilagodivanja or-ganizma — sad bilo da se organizam prilagodava onim supstancama, od kojih se oboljeli bubrezi dalje ne mogu da oslobađaju, bilo da se prilagodava pomanjkanju vita-mina ili pako lučenju otrovnih tvari iz štitne žlijezde. Pri-lagoda organizma uzročnicima bolesti očituje se svojim djelovanjem u dva smjera: s jedne strane, borbom protiv nasrtaja tih uzročnika na tijelo i nastojanjem oko njiho-vog poništavanja, s druge opet strane, popravljanjem šte-ta, nanesenih organizmu i otstranjivanjem otrova, što su ga proizvele bakterije ili sam organizam. Bolest je u stvari samo odvijanje tih procesa ili drugim riječima: bolest je borba tijela protiv štetočinaca i njegovo nastojanje, da se što dulje održi. A može u nekim slučajevima da bude — kao primjerice kod raka ili nekih duševnih oboljenja — sa-mo izražaj pasivnog propadanja bilo jednog organa, bilo svijesti.
Mikroba i virusa ima svagdje — u uzduhu, u vodi, u hrani. Uvijek se nalaze na površini kože, na sluznicama crijeva i organa za disanje. Uprkos tome, kod mnogih ljudi oni ne će proizvesti nikakve štete. Među ljudima ima tak-vih, kojih se bolesti primaju i opet takovih, koji su protiv
229
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
bolesti imuni. Takva otpornost uvijek ima svoj uzrok u individualnoj konstituciji tkiva i sokova, koja se suprot-stavlja prodiranju štetočinaca ili ih uništava kad zađu u tijeio. To je prirodna imunost, kojom se izvjesni individui mogu trajno da odbranjuju od gotovo svih bolesti — jedno od najdragocjenijih darova, što ih može čovjek sebi da po-želi. O prirodi takve imunosti ne znamo još ništa. Izgleda, da se ona osniva dijelom na nasljeđenim osebinama, a di-jelom na osebinama, stečenim tijekom razvitka. U izvje-snim porodicama zapažamo prijemčivost za tuberkulozu, za upalu slijepog crijeva, za rak ili duševna poremećenja. Kod drugih opet postoji otpornost protiv svakog oboljenja, izuzevši tek one degenerativne bolesti, koje donosi sa so-bom starost. No prirodna imunost nije uvijek rezultat is-ključivo nasljedene konstitucije. Može da ima svoj izvor i u načinu života i ishrane, kako je to već odavno dokazao Reid Hunt. Vidjelo se, da izvjesna ishrana pogoduje pri-jemčivosti miševa za tifoidnu groznicu. Isto tako može se pomoću hrane reguiirati nastupanje pneumonije. Tako je od miševa iz jedne porodice u mišjim kavezima Rockefel-lerovog zavoda, hranjenih običnom hranom, poumiralo od pneumonije 52%. Nato podijeliše životinje u više skupina, hraneći ih u svakoj skupini na drugi način, pa je — prcma kakvoći ishrane — mortalitet spao na 32%, te na 14%, pa čak i na ništa. Trebaio bi istražiti, može li se i kod čovjeka postići prirodna otpornost protiv zaraza pomoću izvjesnih životnih uslova. Injekcije specijalnim cjepivom ili seru-mom za svaku zaraznu bolest, redovite liječničke pregled-be sveukupnog stanovništva, izgradivanje bolnica gigant-skih razmjera — sve su to skupa sredstva za odbranu pro-tiv boiesti i za pridizanje zdravstvenog stanja u jednome narodu, koja međutim nisu dovoljna ni naročito uspješna. Zdravlje je nešto što bi trebalo da bude dano od prirode. Samo prirođena otpornost podaje čovjeku onu snagu i od-
230
Funkci je prilagođivanja
važnost, koju ne može postići ako se održava na životu samo liječničkom pomoći.
Pored prirodene imunosti postoji još i takova stečena otpornost protiv bolesti, koja može da bude spontana ili umjetna. Znamo da se organizam privikava bakterijama i virusima na taj način, da proizvodi tvari, koje omogućuju izravno ili neizravno uništavanje upadača. Tako će oni, koji su preboljeli difteriju, tifus, kozice, ospice itd., po-stati — bar za neko vrijeme — imuni protiv novog napa-daja te bolesti. Ova spontana imunost izražaj je prilago-divanja organizma novoj situaciji. Ako uštrcamo kokoši injekciju kunićevog seruma, njen će vlastiti takav serum sada proizvesti vrlo obilno taloženje u kunićevom serumu. Na taj način kokoš je postala imunom protiv kunićevih bje-lančevina. Na sličan će način životinja, kojoj sino uštrcali bakterijske toksine, proizvoditi protuotrove. Kad se uštr-cavaju same bakterije, stvar postaje zamršenijom. Ove na-ime izazivaju kod životinja stvaranje supstanca, koje će ih zgomilavati (aglutinirati) i uništiti. Istovremeno leukociti iz krvi i tikva, kako je to pronašao Mečnikov, zadobivaju sposobnost da razdiru bakterije. Utjecajem tih uzročnika bolesti nastaju još razne pojave, koje su jedna od druge nezavisne, a kojih posljedice djeluju u istome smjeru, do-vodeći do uništavanja mikroba. Kao što svi fiziološki pro-cesi, tako su i ovi značajni po svojoj jednostavnosti, a i po kompliciranosti i svrsishodnosti.
Reakcije organskih prilagodivanja nastaju djelova-njem nekih kemijskih tvari. Izvjesni polisaharidi, kojih ima u bakterijskim tjelesima, prouzrokuju — u spoju s jednim proteinom — specifičke reakcije stanica i sokova. Tkiva našeg tijela proizvode opet umjesto bakterijskih polisaha-rida neke ugljične hidrate i lipoide sličnih svojstava. Od njih organizam dobiva sposobnost, da može napadati strane proteine i stanice. Poput mikroba i životinjske će stanice u tijelu neke druge životinje proizvoditi antitjelesa,
231
C arr e 1: Č ov j e k — ne p o znanic a
koja će na kraju te stanice i uništiti. U tome i jest razlog, zašto ne može da dovede do željenog uspjeha presađiva-nje čimpanzinih muda u čovječji organizam. Ove reakcije prUagode dovele su do postupaka kao što je i cijepljenje i upotrebljavanje terapeutskih seruma, to će reći do umjet-ne imunizacije. Velika množina antitjelesa razvija se u krvi životinje, kojoj smo uštrcali mrtve ili oslabljene mikrobe, viruse ili bakterijske sokove. Pomoću seruma jedne životi-nje, koja je imunizirana protiv neke zaraze, može se katka-da izliječiti bolesnika, koji pati od te iste bolesti. One će njegovoj krvi dati one potrebne antitoksične i protubakte-rijske tvari, kojih inače u njegovom tijelu nema. Na taj je način bolesniku ispomognuto sa snagom, da savlada zara-zu, ma da u pravilu takove snage od prirode nema.
7
Bolesnik se bori protiv navala mikroba bilo sam iz svoje snage, bilo pomoću nekog specifičnog seruma, ili ne-specifičnih kemijskih i fizikalnih Ijekovitih sredstava. Me-đutim se limfa i krv mijenjaju uslijed utjecaja otrova, pro-izvedenih od strane bakterija, te izmetaka oboljelog orga-nizma. U čitavome tijelu nastaju sad jake promjene. Na-stupa groznica, delirij i pospješenje kemijskih izmjena. Kod opasnih zaraznih oboljenja, kao što je primjerice ti-fus, pneumonija i sepsa, pojavljuju se čak ozlijede pojedi-nih organa — srca, pluća i jetara. Sad dolaze do izražaja izvjesne osebine stanica, koje inače pod redovnim prilika-ma ostaju latentne, a po kojima sokovi postaju opasni bak-terijama i pobuduju sve organske energije. Leukociti se množe, izlučuju nove tvari, mijenjaju se točno prema po-trebama tkiva i uopće se prilagođuju nepredvidljivim okol-nostima, što ih izazivaju faktori bolesti, štete počinjene na organima, zaraze od bakterija i skupljanje bakterija na pojedinim mjestima. U području zaraze oni stvaraju čiro-ve (abscese), a fermenti, sadržani u njihovom gnoju, probav-
232
Funkci je prilagođivanja
Ijaju mikrobe. Isti ti fermenti imadu i sposobnost da stva-raju živa tkiva. Na taj način oni otvaraju abscesu put, bilo kroz kožu, bilo kroz kakav šuplji organ, pa tako gncj nade svoj izlaz iz tijela. Simptomi bakterijskih bolesti izražaj su svih napora tkiva i sokova, da se prilagode novim uslovi-ma, da im se opru i da se ponovno vrate u normalno stanje.
I kod degenerativnih bolesti, kao što su primjerice o-vapnjenje arterija (arteriosclerosis), zapaljenje srčane mi-šice (myocarditis), upale bubrega (nephritis), šećerna bo-lest, rak, kao i kod bolesti, prouzrokovanih probavnim smetnjama, funkcije prilagođivanja imaju da ispune izvje-snu zadaću. U fiziološkim procesima nastaju promjene sa ciljem da bi se postigla što veća sigurnost za održanje i opstanak organizma. Ako je lučenje jedne žlijezde pre-slabo, druge će pojačati svoju djelatnost i svoj obujam, da bi tako poduprle njen rad. Dogodi li se, da srčani zalistak, koji štiti otvor između lijeve resice i lijeve klijetke, dopu-sti vraćanje krvi, srce će porasti i po veličini i po snazi. Na taj način ono uspijeva, da privede aorti gotovo normalnu količinu krvi. Uslijed ove pojave prilagođivanja, bolesniku će biti omogućeno, da još godinama normalno produži svoj život. U slučajevima povrede bubrega porast će arterijski tlak, kako bi kroz oštećeni filtar mogla da prolazi veća ko-ličina krvi. Stremljenje organizma u početnom stadiju še-ćerne bolesti ide za tim, da nadoknadi pomanjkanje inzu-lina, koje nastaje uslijed oslabljenog lučenja iz gušterače. Sve su ove bolesti u biti zapravo samo pokušaji tijela, da se prilagodi novim prilikama, koje su nastale uslijed slab-ljenja bilo koje funkcije.
Ima medutim i takvih uzročnika bolesti, na koje tkiva ne reagiraju i koji ne izazivaju djelatnost mehanizma za prilagodivanje. Medu ove sa ubraja Treponema pallidum, koji je uzročnik sifilisa i koji, kad je jednoč ušao u tijelo, nikad više ne napušta svoje žrtve dragovoljno. On može
233
C arr e I: Č ov j e k — n e p o z nanic a
da ss smještava u koži, u krvnim sudovima, u mozgu ili ko-stima; ni stanice, ni sokovi nisu u stanju da ga unište. Sifi-lis uzmiče tek pred vrlo dugotrajnim liječenjem. Jednako sc organizam ne opire niti raku. Tumori, bili oni dobroćud-ni (benigni) ili zlokobni (maligni), toliko sliče normalnom tkivu, da tijelo ni ne zapaža njihove prisutncsti. Često se pojavljuju kod ljudi, koji do tada nisu pokazivali nikakvih znakova bilo koje vrsti oboljenja. U koliko se i pokazuju neki simptomi, oni ne pretstavljaju izražaj reakcije orga-nizma, već gotove posljedice djelovanja tumora, njegovih toksičnih proizvoda, razaranja kojeg od glavnih organa ili pak pritiska na jedan živac. Napredovanje raka neumolji-vo je s razloga, što tkiva i sokovi uopće ne reagiraju na razaranje oboljelih stanica.
Za vrijeme, dok se neka bolest razvija, tijelo dolazi u situacije, kojih dosada nije poznavalo. Pa ipak ono odmah nastoji da se prilagodi ovim novim prilikama time, što izbacuje uzročnike oboljenja i što popravlja štete, koje su oni nanijeli. Bez ove mogućnosti prilagođivanja živa bića ne bi mogla postojati, budući da su neprekidno izvrgnuta napadima virusa ili bakterija, kao i raznim nezgodama, ko-je nastaju uslijed popuštanja i griješaka na bezbrojnim di-jelovima organskih sistema. Nekad se individuum održavao na životu jedino po svojim prirodnim mogućnostima prila-godivanja. Pomoću higijene, udobnosti, dobre ishrane, la-gcdnog života, bolnica, liječnika i njegovateljica, moderna civilizacija danas održava na životu mnoga ljudska bića slabih kvaliteta. Ovi slabići sa svojim potomstvom u veli-koj mjeri doprinose oslabljivanju bijelih rasa. Bilo bi mo-žda bolje odreći se takvog zdravlja, kcjc se na umjetan na-čin održava, te naprotiv nastojati da se postigne i zadrži ono pravo, prirodno zdravlje, koje je posljedica odllčnog rada funkcija prilagođivanja i prirodene otpornosti protiv bolesti.
.234
Funkci je prilagođivanja
8
Vanorgansko prilagođivanje sastoji se u procasima, putem kojih se unutarnje stanje tijela priljubljuje raznim mijenama svoje okoline. Ono se vrši pomoću mehanizama, kojih se zadaća sastoji u učvršćivanju fizioloških i dušev-nih energija i u stvaranju cjelovitosti tijela. Na svaku pro-mjenu, koja se pojavi u okolini tijela, funkcije prilagođiva-nja odgovaraju na naročit način. Tako je čovjek u moguć-nosti da odolijeva promjenama izvanjskog svijeta. Atmos-fera, primjerice, vazda je toplija ili hladnija od našs kože. Unatoč toga je temperatura sokova, u koje su zaronila tki-va, kao i temperatura krvne cirkulacije u žilama vazda ne-promijenjena. Ova pojava uslovljena je besprekidnim ra-dom čitavog organizma. U tijelu će temperatura porasti za-jedno s atmosferskom temperaturom ili u času, kad naša kemijska izmjena tvari postane življom, kako se to dešava primjerice u vrućici: ubrzani su i plućna cirkulacija i po-kreti disanja, a plućni mjehurići isparuju veću količinu vo-de. Uslijed toga opada krvna temperatura pluća. Podjedno proširuju se potkožni krvni sudovi i koža bude crvena. Krv sad struji spram površine tijela i ohlađuje se, došavši u dodir s atmosferskim uzduhom. Ako je uzduh suviše topao, koža će se prekriti znojem, koji navaljuje iz znojnih žlije-zda i koji kod isparivanja prouzrokuje opadanje tempera-ture. Centralni živčani sistem i simpatični živci takoder su na djelu. Oni ubrzavaju udaranje srca, proširuju krvne sudove, prouzrokuju žeđ itd. Kod opadanja vanjske tem-perature opet se stežu kožni sudovi i koža poblijedi. Krv optiče tromo kapilarima, sklanjajući se u unutarnje orga-ne, gdje su se optok kao i kemijske izmjene ubrzali. Kako protiv izvanjske hladnoće, tako i protiv vrućine mi se bo-rimo pomoću živčanih, cirkulatornih i ishrambenih promje-na, koje nastaju u cijelome tijelu. Svi organi, pa i koža, prisiljeni su da besprekidno rade s razloga, što su uvijek
235
C arr el: Čov j ek — nepoznanica
izloženi vrućini, zimi, vjetru, suncu, kiši. Kad bismo mi ži-vjeli zaštićeni od svih vremenskih nepogoda, postali bi ne-potrebni svi ovi procesi, kojima se regulira temperatura naše krvi, njen voltunen, njena alkaličnost itd.
Podražajima, koji dolaze iz vanjskoga svijeta, mi ćemo se prilagoditi i onda, kad su oni bilo suviše žestoki, bilo suviše slabi, te kad prema tome vrše ili prekomjerne ili ne-dovoljne promjene na okrajcima čulnih organa. Suviše ja-ka svjetlost opasna je. Ljudi, koji žive u primitivnim okol-nostima, instinktivno je se klone. U organizmu postoji ve-lik broj mehanizama, koji ga mogu odbraniti od sunčanih zraka. Očni kapci i zakloni šarenice čuvaju oko od svakog pojačanog djelovanja svjetlosti. Osjetljivost mrežnice sa-ma od sebe oslabljuje. Koža se brani od prodiranja sunča-nih zraka stvarajući pigment. U koliko ova prirodna od-brana nije dovoljno jaka, doći će do ozlijedenja mrežnice ili kože, a ujedno će nastupiti neka poremećenja u utrobi i živčanom sistemu. Nije isključeno, da slabljenje živčanog sistema dopiru i razni drugi, bilo jači biio slabiji po-učinaka suviše intenzivne svjetlosti. Ne smijemo zabora-viti, da narodi, u kojih je civilizacija najviše razvijena, kao primjerice skandinavski, pripadaju bijeloj rasi i da su ge-neracijama živjeli u krajevima, gdje kroz velik dio godine vlada slabo atmosfersko osvjetljenje. Pučanstvo sjeverne Francuske svojom inteligencijom daleko nadmašuje pu-čanstvo sa obala Sredozemnog mora. Zemlje, u kojima vla-da jaka svjetlost i topla, jednomjerna temperatura, nasta-vaju niže rase. Čini se, da nasilno prilagodivanje jakom svijetlu kod bijelih rasa ide na račun njihovog živčanog i duhovnog razvoja.
Pored svjetlosnih zraka iz kozmosa, do našeg živčanog sestema dopiru i razni drugi, bilo jači bilo slabiji po-dražaji. Čovjeka bismo mogli isporediti s fotografskom plo-čom, koja treba na jednak način da bilježi i jaku i slabu svijetlost. Djelovanje svijetla na ploču regulira se pomoću
236
F unkcij e prilagođivanja
zaklonca i određivanja vremena za eksponiranje. Orga-nizam se služi drugim metodama. Porastom i opadanjem snage svoje prijemčivosti, on je u stanju da sa prilagođuje nejednakom intenzitetu podražaja. Dobro nam je poznato, da mrežnica gubi od svoje osjetljivosti, kad je izložimo jakoj svjetlosti. Jednako i nosna sluznica, pošto je samo kratko vrijeme bila izložena neugodnom nekom mirisu, prestaje da ga osjeća. Ni jaka buka ne smeta mnogo, ako je pravilna i ritmički jednolična. Tutnjava oceana, kad talasi udaraju o pećine, drndanje željeznice — ne će nam sme-sti sna. Mi u stvari zapažamo i osjećamo promjene u inten-zitetu pojedinih podražaja. Weber je naučavao, da geome-trijskoj progresiji podražaja odgovara samo aritmetička progresija osjećaja. Jačina naših čulnih osjećaja prema to-me raste mnogo sporije od jačine samih podražaja. Zahva-Ijujući naročitom mehanizmu, po kojem na nas ne djeluje podražaj sa svojim apsolutnim intenzitetom, već samo s ra-zlikom, koja postoji između intenziteta dvaju podražaja kako slijede jedan za drugim, naš je živčani sistem zaista dobro zaštićen. Iako Weberov zakon nije posvema točan, on ipak približno izražava stvarna zbivanja. U našim živ-čanim sistemima mehanizmi prilagođivanja uostalom nisu toliko razvijeni, kao što su u našim ostalim organskim apa-ratima. Civilizacija je pronašla nova sredstva za nadraži-vanje, protiv kojih nam nema odbrane. Naš organizam uza-lud pokušava da se prilagodi buci velikih gradova i tvor-nica, nemiru modernog života, zlopaćenju i stisci naših da-na. Ne možemo se priviknuti nespavanju; nismo u stanju da se odupremo hipnotičnim otrovima kao što su opij i ko-kain. Čudnovato je to, kako mi niti ne trpimo, podvrgava-jući se takvome nasilju. Ali ovo podvrgavanje nipošto nije istovjetno s istinskim i uspješnim prilagođivanjem. Ono naprotiv donosi sa sobom takve organske i duševne pro-mjene kod civilizovanog čovjeka, da one znače njegovu propast.
237
C arr e 1: Č ov j e k — nepoznanica
9
Prilagodivanje može da dovede do stalnih promjana tijela i svijesti; stoga je čovječje biće i obilježeno svojom okolinom. Mladi ljudi, kcji kroz dulje vremenske periode potpadaju uplivu izvjesne sredine, podvrgnuti su neizbri-sivim promjenama, koje nastaju djelovanjem te sredine. Na taj način razvit će se nove strukturalne i duševne crte, i to kako kod pojedinaca, tako kod čitavih rasa. Izgleda kao da okolina postepeno utječe na stanice seksualnih žli-jezda. Te su promjene svakako i nasljedne. Ovako se ste-čene oznake doduše neposredno ne prenose na potomstvo, no ako su se sokovi pojedinca utjecajem sredine izmijenili tijekom života, njegova seksualna tkiva mogu se uslijed odgovarajućih strukturainih promjena prilagoditi stanju njihovog sokovnog medija. Tako se primjerice biljke, drveće, životinje i ljudi u Normandiji uvelike razlikuju od onih u Bretanji. Nose na sebi specifične oznake svoga tla. Još su veće bile razlike u izgledu stanovnika pojedinih pro-vincija nekada, kada su se stanovnici sela još hranili is-ključivo produktima svoga kraja.
Životinje se očigledno lako prilagoduju žedi i gladu. Stada arizonskih pustinja mogu da budu bez vode po tri-četiri dana. Pas, hraneći se samo po dva puta nedjeljno, ostat će punačan i potpuno zdrav. Životinje, kojima je sa-mo rijetko kada omogućeno da utažuju svoju žed, naučile su da piju mnogo od jedan put. Tkiva su im se privikla na to, da se opskrbljuju velikim količinama vode, za dulje vrijeme unaprijed. Isto su tako životinje, koje su često izvrgnute postu, u stanju da u dva do tri dana prime u sebe toliko hrane, koliko im je potrebno, da izdrže do kon-ca sedmice. Isto to vrijedi i za san. Vježbom možemo doći tako daleko, da kroz izvjesne vremenske periode izdržimo uopće bez spavanja ili sa vrlo malo sna, pa da onda u drugim periodama zato spavamo vrlo obilno. U neumje-
2 38
Funkci je prilagođivanja
renost kod jela i pila lako se zapada. Dajemo li djetetu toliko hrane, koliko ono može da apsorbira, ubrzo će se priviknuti na to, da guta prekomjeme količine. Kasnije će mu biti teško da se od toga odvikne. Još nam nisu točno poznate sve posljedice, kako organske tako i duševne, koje nastaju uslijed pretjerano obilne ishrane. Bit će aa se oči-tuju porastom obujma i visine tijela, a sveopćim opadanjem snaga. Čudna jedna stvar zbiva se s divljim kunićima, kad ih pretvaramo u domaće životinje. Nipošto nije sigurno, da navike prosječnog modernog života dovode čovjeka do najvišeg razvoja. Prihvatili smo današnji način života zato, što je lagcdan i pun udobnosti. Taj se život zaista istu-boka raziikuje od onoga, kojim su živjeli naši preci, i od onoga, kojim žive još i danas J.judi onih zajednica, koje su se sve dotle oduprle industrijskoj civilizaciji. Zasad još ne možemo ustvrditi, da ii je naš način življenja bolji ili gori od onoga.
Čovjek ćs se aklimatizirati velikim visinama uslijed izvjesnih promjena, koje nastaju u krvi i u sistemima nje-govog optoka, disanja, kostura i mišica. Opadanju baro-metarskog tlaka crvena krvna tjelešca pariraju pojačanim umnožavanjem, koje u danome slučaju smjesta zapučinje. Vojnici, koje dopremamo na alpske visine, za nekoliko će tjedana onuda hodati, penjati se i trčati jednako živo, kao što su se prije kretali tlom nižih razina. Istodobno će koža proizvoditi pigmente za zaštitu protiv sniježnog zračenja, a grudni koš i njegovo mišičje znatno će se razviti. Poslije nekoliko mjeseci provedenih u visokim brdima, čitav se mišični sistem osposobio za veće napore, koji se tu od nje-ga traže pri svakodnevnom radu. Promijenili su se i oblik i držanje tijela. Cirkulacioni aparat i srce privikli su se na taj besprekidni rad, koji se od njih traži. Pojačani su svi cni procesi, koji reguliraju temperaturu krvi. Organi-zam se privikao na to, da se odupire hladnoći i da tako sncsi sve vremenske nepogode. Kad brđani ponovno sađu
239
C arr e I: Č ov j ek — ne poznanica
u nizinu, broj njihovih krvnih tjelešaca opet će se normali-zirati. No posljedice takvog prilagodivanja, na koje je pro-rijeđeni uzduh bio prisilio grudni koš, pluća, srce i krvne sudove, a koje je prilagodivanje bilo potrebno za obranu od učinaka studeni i napora te dnevnog veranja po brdima, ostaju zauvijek i obilježavaju tijelo. Isto tako donosi sa sobom izvjesne stalne promjene u organizmu i intenzivan rad mišica. Ne će, na primjer, nijedan sportaš s udobnih modernih univerza postići onu snagu, otpornost i lakoću, što ih je stekao jedan cowboy na rančima našeg Zapada. To isto se može primijeniti i na intelektualan rad. Neiz-brisivi su tragovi, što ih nosi čovjek, koji je dugo i inten-zivno sudjelovao u intelektualnim borbama. Takav način duhovne djelatnosti postao je medutim nemoguć uslijed našeg mehanističkog stanja, do kojega dolazimo po odgoju, kakav je danas uobičajen. Naći ćemo ga jedino još kod nekih malih udruženja, kakva su primjerice stvorili prvi Pasteurovi učenici, koji su bili nadahnuti plamenim idea-lima, živom željom za saznanjem. Oni mladi Ijudi, koji su se bili okupili oko Welcha početkom njegove karijere na Johns Hopkinsovu sveučilištu, mnogo su ojačali i porasli uslijed duhovne discipline, kojoj su se bili podvrgli pod njegovim vodstvom.
Ima još jedan suptilniji, prilično nepoznat način pri-lagođivanja organskih i duševnih energija naprama izvanj-skom svijetu. To su reakcije tijela na kemijske tvari, koje su sadržane u hrani. Znamo, da u krajevima, gdje u vodi ima mnogo kalcija, kostur postaje teži, nego li u krajevima sa potpuno čistom vodom. Znamo i to, da su individui, koji žive od mlijeka, jaja te biljne i žitne hrane, različiti od onih, koji se uglavnome hrane mesom; kako uopće mnoge tvari mogu da utječu na izgradnju tijela i svijesti. Kakve je prirode mehanizam, na kojem se zasniva ta vrsta prila-gode, o tome uostalom ne znamo ništa. Pod utjecajem na-čina ishrane mijenjaju se po svoj prilici endokrine žlije-
240
Funkcije prilagođivanja
zde i živčani sistem. Usiijed konstitucije tkiva opet kao da nastaju promjene same duševne djelatnosti. Nije dakle pa-metno da se slijepo povodimo za doktrinama liječnika i higijeničara, čiji vidokrug ne seže preko okvira njihove struke, nego je vezan uz jedan jedini aspekat čovječjeg bi-ća. Nesumnjivo se čovječji napredak ne osniva niti na tje-lesnoj težini, niti na dugovječnosti čovjeka.
Kako se čini, djelatnost mehanizama za prilagođiva-nje nadražuje sve organske funkcije. Povremena promjena klime djeluje blagotvorno na slabašne individue, kao i na rekonvalescente. Isto tako utječu povoljno i neke promje-ne u načinu života, napose ishrane, spavanja i stanovanja. Privikavanje novim životnim prilikama oživljava na čas fiziološke i duševne procese. Brzina, kojom se netko prila-gođuje, u svakom slučaju zavisi o ritmu fiziološkog vre-mena. Djeca smjesta reagiraju na promjenu klime, dok odrasli mnogo sporije. Žele li se postići trajni rezultati, onda valja naći mogućnosti, da nova okolina djeluje što dugotrajnije. U mladim godinama može pod utjecajem no-vog kraja i novih navika doći do trajnih promjena u načinu prilagođivanja. S toga razloga služenje vojske mnogo po-maže razvoju tijela time, što svakoga prisiljava na posve novi način življenja, na izvjesne tjelesne vježbe i na disci-plinu. Gotovo svima, kojima je ponestalo moralne snage i smjelosti, te se sposobnosti vraćaju pod krućim i težim ži-votnim okolnostima, te pod pritiskom odgovornosti, koja na njih pada. Po školama i univerzama valjalo bi umjesto jednoličnosti i mekušnog života opet uvesti muževnije obi-čaje. U živčanom sistemu, u žlijezdama s unutrašnjim izlu-čivanjem, te u duševnom nastrojenju nastaju izvjesne pro-mjene uslijed prilagodivanja fiziološkoj, intelektualnoj i moralnoj disciplini. Time nastaju poboljšavanja u organiz-mu, razvijaju se snage kao i mogućnost savladavanja ži-votnih teškoća i opasnosti.
16
241
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
10
Čovjek se privikava svojoj socijalnoj sredini jednako kao i fizikalnoj. Poput fizioloških, i duševne se energije razvijaju onim smjerom, koji je za životno trajanje tijela najpovoljniji, pa se po njima i vrši naše prilagodivanje okolini. Bez napora pojedinac redovno ne postizava onaj položaj, za kojim teži u svojoj zajednici. Željan je bogat-stva, znanja, moći, uživanja. Halapljivost, častoljublje, radoznalost i spolni nagon tjeraju ga naprijed, ali ga koči sredina, koja je spram njega vazda ravnodušna, a vrlo če-sto mu je i nesklona, Ubrzo uvida, da treba da se bori za sve ono, za čim teži. O njegovoj specifičnoj konstituciji zavisi, kako će reagirati na svoju okolinu. Ima Ijudi, koji se prilagođuju svijetu na taj način, da ga sebi podvrga-vaju, drugi opet tako, da od njega bježe, treći time, da se odupiru njegovim zakonima. Prirodno je, da pojedinac u svom odnosu spram svojih bližnjih zauzima borbeni stav, jer svijest odgovara protunapadima na razna neprijatelj-stva svoje okoline. Time se razvija inteligencija i lukav-stvo, a istovremeno i želja za znanjem, radom, posjedom i vlašću. Ta strast za osvajanjem poprimit će u svakome slučaju drugačiji izražaj. Svi veliki pustolovi su njome nadahnuti. Ova je strast navela Pasteura na reforme u medicini, Mussolinija na podizanje velike nacije, Einsteina na stvaranje jednog univerzuma. To je isti onaj duh, koji goni modernog čovjeka na pljačku, ubijstva te velike fi-nancijske i ekonomske podvige, što je sve toliko karakte-ristično po našu civilizaciju; njegovom se pobudom izgra-duju i bolnice, laboratoriji, sveučilišta i crkve. Čovjeka na-vodi na junačka i zločinačka djela, donosi mu bogatstvo i smrt — no sreće nikada!
Drugi oblik prilagođivanja je bjekstvo. Mnogi napu-štaju borbu spustivši se na jednu društvenu razinu, na ko-joj je svako natjecanje za njih postalo nepotrebnim. Po-
242
F unk c i j e prilagođivanja
staju tvornički radnici, proletarci. Drugi se opet spašavaju na taj način da se povlače sami u sebe. No oni zato mogu da se na neki način prilagode svojoj društvenoj klasi i čak da je osvoje prevlašću svoje inteligencije. Ali se boriti ne će. Samo su naoko članovi ljudske zajednice. U stvari žive samo u svom vlastitom unutarnjem svijetu. Neki zaborav-ljaju svoju okolinu, gubeći se u neumornom radu. Tko je prisiljen da tako bez predaha radi, prilagoduje se svakom događaju. Žena, kojoj je umrlo dijete, a koja ima brigu oko drugih nekoliko komada djece, nema kad da razmišlja o svojoj boli. Rad je jače sredstvo i od alkohola i od morfi-ja, kad valja nekome pomoći da snosi životne teškoće. Iz-vjesni Ijudi provode sav svoj vijek u snatrenju, u vječitoj nadi, da će se dočepati bogatstva, zdravlja i sreće. Iluzije i nade također su moćno sredstvo za prilagođivanje. Iz nade se rađaju djela. U njoj kršćanska moralka s pravom gleda veliku krepost. I navika je jedna vrsta prilagode. Lakše zaboravljamo brige, nego li radosti. Neradom se povećava svaka bol.
Ima ljudi, koji se nikad ne snalaze u svojoj društve-noj zajednici. Medu takve spadaju slaboumnici. Njima ne-ma nikako mjesta u modernom društvu, već jedino u spe-cijalnim zavodima. Iz porodica degenerika i zločinaca ra-daju se katkad i normalna djeca, ali će se ta djeca tijekom svog razvitka oblikovati prema svojoj okolini i najzad po-stati nesposobna za normalan život. Iz njihovih redova dolazi najveći broj onih, koji napunjaju tamnice, a veći broj svih onih, koji se kreću slobodno i žive od umorstava i provala. Ovi ljudski stvorovi zlokobna su posljedica fi-ziološkog i moralnog opadanja, prouzrokovanog industrij-skom civilizacijom. Nisu oni za to odgovorni. Nije odgo-vorna ni ona omladina, koju su odgajali učitelji bez zna-nja o tome, koliko su za dobar razvoj potrebni napori, du-hovna koncentracija i disciplina. Kad kasnije ovi mladići i djevojke naiđu na ravnodušnost svijeta, na materijalne i
243
C arr e I: Č ov j e k — ne poznanica
duševne teškoće u pitanju eksistencije, oni ne mogu da se snadu i očekuju samilost, pomoć, milodare i — ne posti-gavši ništa ovim putem — zapadaju u zločinstvo. Uprkos jakim mišicama, u njih nema živčane i morlane otpornosti. Plaše se napora i oskudice. U vrijeme nevolje traže od rod-bine ili društvene zajednice, da im daju stan i da ih hrane. Niti njima nije mjesto u novome svijetu velikih gradova.
Ima u modernom životu nekih oblika, koji vode izrav-no degeneraciji. Neke socijalne okolnosti jednako su zlo-kobne za bijeloga čovjeka, kao što je za njega štetna topla i vlažna klima. Radom i borbom suprotstavljamo se siro-maštini, strahovanju i brigama. Možemo da izdržimo tiran-stvo, revoluciju i rat, ali nismo u stanju da se uspješno bo-rimo protiv bijede i štetnog djelovanja blagostanja. Pre-veliko siromaštvo oslabit će kako pojedinca tako i čitavu rasu; isto tako opasno je i bogatstvo. Ima medutim poro-dica, koje su unatoč toga, što im je stoljećima bilo osigu-rano bogatstvo i moć — sačuvale svoju snagu. No sticanje vlasti i novaca u stara se vremena osnivalo na zemljišnom posjedu. Održavanje takvog posjeda iziskuje borbenost, administrativne sposobnosti i kreposti od strane vode. Na-pori, ko'ji su tu neizbježni, čuvaju od degeneracije. Đanas medutim bogatstvo ne donosi sa sobom nikakve odgovor-nosti prema zajednici. A pomanjkanje odgovornosti štetno je i u siromašnim prilikama. I sam nerad jedan je od uz-ročnika degeneracije, i to jednako kod bogataša kako kod siromaha. Ne možemo razborit rad da nadoknadimo zaba-vom u kinu, na koncertima, uz radio ili na automobilu i po sportskom igralištu. Problem lijenosti, koji je iskrsao s prosperitetom, s modernim strojevima ili nezaposlenošću, nismo još ni iz daleka riješili. Primoravši tolike Ijude na nerad, naučna ih je civilizacja učinila nesretnima. Protiv posljedica nemara, tromosti i pomanjkanja odgovornosti isto tako ne znamo kako da se borimo, kao niti protiv raka i duševnih bolesti.
244
F unk c i j e prilagođivanja
11
Funkcije prilagođivanja izražavaju se na toliko razli-čitih načina ,koliko ima novih situacija, s kojima se susreću naša tkiva i sokovi. Nisu one neki naročiti izražaj bilo koi-jeg organskog sistema, a možemo ih definirati samo na taj način, da im uočimo cilj. Sredstva su im različita, no cilj ostaje isti. Takav jedan cilj je primjerice životno trajanje indivduuma. Prilagodivanje u različitim svojim oblicima, a i kao osnovna cjelina, nalik je na posrednika za stabili-zaciju, za organska izliječenja, te djeluje kao uzročnik za obrazovanje organa u odnosu spram svojih funkcija poput karike, koja povezuje tkiva i sokove — uprkos izvanjskim napadajima — u jednu postojanu cjelinu. Sa toga gledišta prilagodivanje ispada kao zasebno bivstvo. Pomoću te ap-strakcije omogućeno je prikazivanje njenih karakteristika. Prilagođivanje je u stvari izražaj svih fizioloških procesa i njihovih fizikalno-kemijskih komponenata.
Kad u nekom sistemu vlada uravnoteženost, a nađe se neki faktor, koji hoće da pomuti to ravnovjesje, nastat će reakcija, kojom se sistem opire tome faktoru. Kad u vodi rastopimo šećer, pada temperatura vode i topivost je šećera oslabljena. To je Le Chatelierov princip. Navale li, uslijed žestokih mišičnih napora, u srce velike količine krvi, crntralni živčani sistem bit će o tome obavješten po-moću živaca desne srčane rese. Na to će taj sistem smjesta pospješiti udaranje srca i time otstraniti suvišak venozne krvi. Isporedba Le Chatelierovog principa s ovom pojavom fiziološkog prilagodivanja površna je. U njegovim sluča-jevima uravnoteženost se podržava fizikalnim sredstvima, u drugome pak jedno se statičko stanje — nipošto uravno-teženost — opire narušavanju pomoću fizioloških procesa. Slične pojave nastupaju, kad se, umjesto krvi, mijenjaju tkiva. Skidanje komadića kože stavlja u gibanje čitav je-dan kompleks reakcija, koje će uzajamnim djelovanjem
245
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
izvršiti popravak ozlijede. U jednome slučaju je suvišak venozne krvi, u drugome rana onaj faktor, koji nastoji oko promjene organskog stanja. Ovim faktorima suprotstavlja se čitav niz fizioloških procesa, koji u prvom slučaju do-vode do ubrzanog rada srca, u drugome do stvaranja oži-ljaka.
Svaka se mišica razvija to bolje, što više radi. Aktlv-nošću će ojačati , a ne oslabiti. Organ, koji se ne upotreb-Ijava, mora da zakržlja. Jedna od primarnih činjenica, do kojih smo došli promatranjem, jest ta, da se fiziološke i duševne funkcije radom jačaju i da nijedan individuum bez napora ne može dostići vrhtmac svog mogućeg razvoja. Poput mišica i organa, inteligencija i moralni osjećaj ta-kođer će zakržljati, ako im ne damo prilike da se jačaju vježbom. Zakon o neophodnoj potrebi za naprezanjem, još je značajniji od zakona o jednoličnosti organskih stanja. Stabilnost unutarnjeg medija bez svake je sumnje neopho-dno potrebna za postojanje organizma, ali fiziološko i du-hovno napredovanje čovjeka zavisi i o funkcionalnim dje-latnostima i o njegovim individualnim naporima. Manjka-vo upotrebljavanje organskh i duševnih sistema ima za po-sljedicu degeneraciju, kao jedan od oblika prilagođivanja.
Prilagoda se služi bezbrojnim procesima u želji da po-stigne svoj cilj. Nikad se ne ograničava na jedno jedino područje ili organ, nego će ona mobilizirati cijelo tijelo. Tako primjerice srdžba prouzrokuje duboke promjene svih organskih aparata. Steže se mišičje, stanu da rade simpa-tikus i nadbubrežne žlijezde, što dovodi do porasta krvnog tlaka, ubrzanog udaranja srca. oslobadanja sladora iz je-tara, koji je potreban mišicama kao sredstvo izgaranja. Na sličan se način tijelo brani od izvanjske hladnoće: pri-siljava na rad sve cirkulatorne, respiratorne, probavne, mi-šične i živčane aparate. Organizam, ukratko, odgovara na promjene, koje dolaze izvana time, da stavlja u pogon sve svoje energije. Iskorišćivanje funkcija prilagode isto je to-
246
F unkcij e prilagođivanja
liko potrebno za razvitak tijela i svijesti, kao i fizičko na-prezanje za razvitak mišica. Prilagođivanje vremenskim nepogodama, nespavanju, umoru i gladi, oživljava sve fi-ziološke procese. Potrebno je, da čovjek probudi sve mo-gućnosti, koje u njemu postoje, kako bi postigao najviši stepen svoga razvoja.
Funkcije prilagođivanja uvijek rade u smjeru jednoga cilja, ali im svagda ne uspijeva da ga postignu. Ne rade one posve točno i sigurno — polje rada im je ograničeno. Svaki individuum može odoliti samo izvjesnom broju i iz-vjesnoj snazi bakterija. Funkcije prilagođivanja u stanju su da brane organizam od bakterija samo do te određene granice broja i virulence. Kad je ta granica prekoračena, izbija bolest. Isto pravilo vrijedi i kod djelovanja umora, žege i studeni. Bez svake sumnje, mogućnost prilagodivanja raste upotrebom i vježbom, kako je to slučaj kod svih fi-zioloških energija. Umjesto da se čuvamo od bolesti samo na taj način, da se branimo od njenih uzročnika, morali bismo omogućiti sebi samoobrane time, da umjetnim pu-tem podignemo snagu naših funkcija prilagođivanja.
Prilagođivanje je, ukratko, izražaj osnovnih osebina našeg tkiva, jedan naročiti aspekat naše ishrane. Fiziolo-ški procesi mijenjaju se na toliko raznih načina, koliko u nama nastaje novih, neočekivanih situacija. A čudnovata je činjenica, da se oni obrazuju prema cilju, za kojim idu. Tu, izgleda, ne postoji ista mjera za vrijeme i prostor, ko-jom se služi naš razum. Tkiva se organiziraju jednakom lakoćom u smjeru već postojećih prostornih tvorevina, ka-ko se organiziraju u smjeru onih, koje još ne postoje. Za vrijeme embrionalnog razvitka ujedinjuju se mrežnica i leća u korist oka, koje zasad stvarno još ne postoji. Mo-guć-nost za prilagođivanje postoji kako u samome tkivu, tako i u čitavom organizmu, te u komponentama tkiva. Po-jedine stanice kao da rade u interesu cjeline, onako kako rade pčele u korist svoga roja. I kao da vide, što od njih
247
C arr el: Čov j ek — nepoznanica
traži budućnost, one — pripremajući se za nju — unapri-jed vrše promjene svoje strukture i svojih funkcija.
12
Mi se svojim funkcijama prilagodivanja daleko ma-nje služimo od naših preda. Za posljednje četvrti stoljeća mi smo u svrhu prilagođivanja naročito upotrebljavali sredstva, koja je naš razum stvorio, a nikako se nismo slu-žili fiziološkim mehanizmima. Nauka nam je za održanje intraorganske ravnoteže dala sredstava, čija je upotreba ugodnija i manje mučna, nego što su prirodni procesi. Spo-menuli smo već, da u fizičkom pogledu više nema one ra-znolikosti, koja je nekad vladala u našem dnevnom životu; znamo nadalje, da su normirani propisi za mišični rad, hranu i spavanje, kao i to, da je moderna civilizacija uči-nila nepotrebnim napore i moralnu odgovornost, te izmi-jenila način, kojim se očituju naši mišični, živčani, cirku-latorni i žlijezdani sistemi.
Upozorili smo nadalje na činjenicu, da stanovnici mo-dernih gradova ne trpe više od promjene atmosferske tem-perature, jer ih od toga brane odijela, moderne kuće i au-tomobili, a za vrijeme zime nisu — poput svojih predaka — izvrgnuti izmjenično dugotrajnoj hladnoći i opet žesto-koj vrućini, koja je izbijala iz peći i otvorenih ognjišta. Nije više potrebno, da organizam — u svrhu odbrane od zime — stavlja u pogon niz međusobno povezanih fiziolo-ških procesa, koji pospješuju kemijske izmjene i vrše pro-mjene u cirkulaciji sviju tkiva. Kad je netko uslijed pre-slabe odjeće prisiljen da pomoću žestokog kretanja uzdrži svoju unutarnju temperaturu, svi će njegovi organski si-stemi proraditi vrlo živo. Naprotiv će ti sistemi mirovati, ako se umjesto njih protiv hladnoga vremena bore za nas krzna i druga topla odjeća, grijala u zatvorenim kolima ili topli zidovi sobe sa centralnim loženjem. Kožu modernog čovjeka nikad ne bije vjetar, niti on treba da se satovima,
248
F unkcij e prilagođivanja
dugim i zamornim, brani od snijega, kiše ili sunca. Nekad su svi oni čovječji mehanizmi, kojima je zadaća da reguli-raju temperaturu krvi i sokova, bili stalno u pogonu pri borbi protiv vremenskih nepogoda. Danas su oni u beskraj-nom stanju mirovanja. Pa ipak je za savršen razvoj tijela i duha njihovo djelovanje neophodno potrebno. Treba da uočimo, da se funkcije prilagođivanja ne smiju isporediti s bilo kakvom strukturom, koju možemo otstraniti u času kad postane nepotrebna. U njima se naprotiv zrcali cijelo naše tijelo.
Nisu doduše posvema iščezli mišični napori iz potreba modernog života, ali nisu ni na dnevnom redu. U dnevnom našem radu nadomještaju ih strojevi. Mišice nam trebaju samo za sportske igre, gdje valja da rade propisno, prema samovoljno postavljenim pravilima. Veliko je pitanje, da li takve umjetne vježbe mogu u cijelosti da nadomjeste one napore, što ih sa sobom donose primitivnije životne pri-like. Ne može ono tjedno nekoliko sati plesanja i igranja tenisa za ženu biti naknada za sve one napore, koji se od nje iziskuju pri vršenju domaćičkih dužnosti bez pomoći strojeva, gdje je potrebno besprekidno uzlaženje i sila-ženje stepenicama, hodanje ulicama po potrebama kućnih poslova. Danas žene žive u zgradama, po kojima su smje-štene dizalice, stupaju mukom na svojim visokim potpeti-cama, a služe se gotovo uvijek autom ili autobusom. Je-dnako ni kod muškaraca ne mogu subotnje ili nedjeljne partije golfa da nadoknade onu potpunu neaktivnost, u koju upadaju tijekom čitave sedmice. Oslobodivši se tako mišičnog rada, prestale su za nas — a da toga i ne primje-ćujemo — sve one vježbe, koje su toliko potrebne organ-skim sistemima, da bi se mogla održati jednoličnost našeg unutarnjeg medija. Poznato nam je, da se radom mišica troši šećer i kisik, da se proizvodi toplina, a u optok krvi da se priliva mliječna kiselina. Organizam, da bi se prila-godio ovim promjenama, pospješuje rad srca, aparata za
249
C arr el: Čov j ek 
— nepoznanica
disanje, jetara, gušterače, bubrega, znojnih žlijezda te mozgovno-moždanog i simpatičnog sistema. Ove naše pri-godične tjelovježbe, kao što je igranje golfa i tenisa, ne mogu, jednom riječju, modernom čovjeku nadoknaditi ne-prekidni mišični rad, na koji su naši pretci životnim prili-kama bili prisiljeni. Đanašnji dan fizičko naprezanje po-staje potrebno samo prigodice. Organski sistemi krvni su-dovi, znojne i endokrine žlijezde, redovno su u stanju mi-rovanja.
Nastala je takoder promjena kod upotrebe probavnih funkcija. Po propisima ishrane nama više nije dopušteno, da primamo tvrdu hranu kao primjerice otstajan hljeb » žilavo meso. Isto tako su liječnici zaboravili na okolnost, da je zadaća vilica u žvakanju i savladavanju otpora ne-kih tvari, i da je želudac stvoren za probavljanje prirodnih produkata. Već smo spomenuli, da se djeca uglavnome hrane mekom, zdrobljenom i smljevenom hranom, pa mli-jekom. Uslijed toga im vilice, zubi i lične mišice nisu u do-voljnoj mjeri prinuždeni na izdašan rad. Isto vrijedi i za mišice i žlijezde njihovog probavnog aparata. Često i izda-šno hranjenje u pravilnim razmacima vremena, učinilo je nepotrebnom onu funkciju prilagode, koja je bila toliko važna i značajna za održanje ljudskih rasa — funkcija, koja omogućuje organizmu, da se prilagodi nestašici hrane. U primitivnijem životu ljudi su bili prisiljeni da poste kroz duge vremenske periode. U koliko ih pak nije nužda silila na gladovanje, oni su se dragovoljno s vremena na vrijeme odricali hrane. Jedan od neumoljivih zahtjeva svake re-ligije jest post. Od nestašice hrane isprva se osjeća glad, katkada i živčana razdraženost, a na kraju slabost. Ali su tu najvažnija ona ncvidljiva zbivanja: mobilizacija še-ćera u jetrima, bjelančevine u mišičju i u žlijezdama. Svi organi žrtvuju svoje vlastite supstance, da bi se održali u normalnom stanju krv, srce i mozak. Postom se čiste i istuboka mijenjaju naša tkiva.
250
F unk ci j e prilagođivanja
Čovjek današnjice spava ili suviše ili premalo. Du-gom se spavanju organizam teško privikava, a još više mu škodi, ako kroz dugo vrijeme premalo spava. Dobro je me-dutim, da se čovjek privikava na prisilna bdijenja, kad mu na oči nadođe san. Borba protiv sna stavlja u gibanje one organske aparate, kojih će se snaga vježbanjem pojačati. Za to se iziskuju napori volje, koji su — kao mnogi drugi napori — uslijed modernih navika postali nepotrebni. Ve-liki organski sistemi, koji upravljaju našim funkcijama prilagodivanja, nezaposleni su uprkos pretjeranom sport-skom iživljavanju i brzini naših prometala. Ukratko, život-ne navike ove civilizacije,- koja se osniva na nauci, uči-nile su nepotrebnim mnoge mehanizme, koji nisu prestali da tijekom milenija rade otkako postoji Ijudski rod.
13
Da bi čovjek mogao postići najviši stepen svoga raz-voja, neophodno je potrebna djelatnost funkcija prilago-divanja. Naše je tijelo opkoljeno jednim fizikalnim medi-jem, čiji se sastav neprekidno mijenja. Neumorni organ-ski rad podržava jednomjernost našeg unutarnjeg stanja. Taj rad nije vezan uz jedan jedini sistem, nego se proteže čitavim tijelom. Svi naši anatomski aparati reagiraju na izvanjski svijet cnako, kako je to najviše svrsishodno s ob-zirom na naše životno trajanje. Može li dakle takva osnov-na osebina da stoji neiskorišćena bez štetovanja po naše tijelo? Nije li naš organizam udešen za život pod promjen-Ijivim i nepravilnim okolnostima? Najviši stepen svoga razvoja može čovjek da dosegne, ako se izlaže vremenskim nepogodama u svako godišnje doba; ako katkada uopće ne spava, a katkada spava vrlo mnogo; ako su mu obroci da-nas obilni sutra mršavi; ako sebi stan i hranu priskrbljuje neumornim trudom. Treba da vježba svoje mišice, da se naizmjenično izamara i odmara, da se bori, da pati, da bude sretan, da ljubi i da mrzi. Nužno je, da mu se volja
251
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
naizmjence sad napreže, sad odmara, i on da se stalno bo-ri bilo sa svojim bližnjima, bilo sam sa sobom. Za takvu eksistenciju on je stvoren, isto tako, kako je želudac stvo-ren da probavlja hranu. Njegova muškost dolazi do naj-višeg izražaja onda, kad mu procesi prilagode najživlje rade. Među primarna zapažanja ide i spoznaja, da bez na-pora čovjek ne može da održi svoju živčanu otpornost i zdravlje. Poznato je, koliko su u fizičkom i moralnom po-gledu moćni oni Ijudi, koji su od ranog djetinjstva bili podvrgnuti razumnoj disciplini, koji su prigodice trpjeli i oskudicu, te bili prisiljeni da se prvikavaju teškim okol-nostima.
Međutim ima Ijudi, koji su se razvili onako kako valja unatoč toga, što ih bijeda nije prinuždavala na borbu s okolinom. Riječ je tu o ljudima, koji su se — iako na drugi način — prilagođivali izvjesnim životnim uvjetima. Namet-nuli su sebi sami ili po drugima neku dsciplinu, neku vrstu askeze, koja ih je očuvala od razornog djelovanja bogat-stva i nerada. Tako su primjerice sinovi stare feudalne gospode bili podvrgnuti teškom fizičkom i duhovnom ško-lovanju. Jedan od bretanjskih junaka, Bertrand du Gues-clin, dnevno bi se upuštao u borbu s vremenskim nepogo-dama i hrvao se sa svojim vršnjacima. Uprkos svog ma-lenog i nakaznog rasta stekao je na taj način izdržljivost i snagu, o kojoj i danas još govori legenda. Oni Ijudi, koji su u ranoj periodi razvitka Sjedinjenih Država gradili že-Ijeznice, osnivali velike industrije i krčil put kulturi u za-padne zcmlje, sve su zapreke svladali snagom svoje volje i svoje smjelosti. Sinovi gotovo svih velikih ljudi danas su u posjedu bogatstava, koja nisu sami trebali da stiču. Ni-kad nisu bili primorani, da se bore sa svijetom u kome žive, u pravilu i nisu tako snažni, kako su im bili očevi. Isto se dogodilo i u Evropi s potomcima feudalnih plemića, pa velikih bankara i tvorničara iz devetnaestog vijeka.
252
F unk ci j e prilagođivanja
Ne može se još znati, kakve će po razvoj čovjeka biti konačne posljedice ovog pomanjkanja rada u smjeru pri* lagodivanja. U velikim gradovima ima mnogo ljudi, čije energije za prilagođivanje, bez izuzetka stalno miruju, pa se posljedice toga katkada vidljivo očituju. To se naročito zapaža na djeci iz bogatih porodica, pa na onoj, koja su odgojena na način bogate djece. Ona već od poroda žive pod okolnostima, uslijed kojib nužno kržljave sistemi pri-lagodivanja. Čuvaju ih u toplim sobama, a kad im valja izaći, odjeveni su kao mali Eskimci. Nakljukani jelom, spavaju koliko ih je volja, ne poznaju odgovornosti, niti bilo kakvih intelektualnih ili moralnih napora, uče tek ono što ih veseli, nemaju da se bore bilo protiv čega. Uspjeh je dobro poznat. Obično od njih budu ljupki i ljepušni lju-di, koji su često i krupni, no ubrzo se zamaraju, nadasve su samoživi, nema u njih oštroumnosti, moralnog osjećanja, ni živčane otpornosti. Nisu to naslijeđeni nedostaci. Mo-žemo ih vidjeti jednako na potomcima onih ljudi, koji su izgradili američku industriju, kao i kod potomaka uselje-nika. Očigledno je, da se jedna funkcija, koja je toliko važna kao funkcija prilagođivanja, ne može nekažnjivo za-pustiti. Prije svega valja nam se pokoravati zakonu o ži-votnoj borbi. Propadanje tijela i duše cijena je, koju pla-ćaju individui svih onih rasa, koje su zaboravile, da takav zakon postoji.
Kako se za najviši intelektualni razvoj traži suradnja svih organskih sistema, to će obamiranje funkcija prilago-divanja nužno uroditi opadanjem čovjekove vrijednosti. Za vrijeme odgojnog procesa ove bi funkcije besprekidno trebale da budu u pogonu. Sve su one jednako važne, Mi-šice nisu važnije od mozga zato, jer podržavaju snagu i sklad tijela. Valja da izgradimo modernog čovjeka, ne atletu, a takvom čovjeku više treba živčana otpornost, in-teligencija i moralna snaga, nego li jakost mišica. Sticanje ovih sposobnosti pak iziskuje napore, borbu i zapt, ali tra-
253
C arr e I: Čov j ek
— nepoznanica
ži i to, da se čovjek ne podvrgava takvim životnim prilika-ma, kojima ne može nikako da se prilagodi. Kako danas izgleda, nema medutim nikakve mogućnosti da bi čovjek uspio da se prilagodi besprekidnom užurbanom radu, cjep-kanju intelektualnih snaga, alkoholizmu, preuranjenom spolnom ekscesu, buci, iskvarenom uzduhu i slabo vrijednoj hrani. Kad je tome tako, valja nam izmijeniti način života i našu sredinu, pa čak, ako je potrebno, i revolucionarnim rušenjem.
14
Đa završimo. Prilagodivanje je jedan oblik postojanja svih organskih i duhovnih procesa. Ono nije bivstvo za sebe, već samo automatsko ujedinjavanje naših snaga sa ciljem, da se osigura postojanje individuuma. Bit mu je dakle teleološka. Zahvaljujući funkcijama prilagode, organ-ski medij ostaje konstantan, tijelo može da sačuva svoju jedinstvenost i da se oporavlja od bolesti. Zato i možemo izdržati život unatoč krhkosti naših tkiva, koja su prola-znog karaktera. Prilagoda je, jednako kao ishrana, neop-hodno potrebna. U stvari ona i nije ništa drugo već jedan od aspekata ishrane. Pa ipak se pri izgrađivanju moder-nog života nikada i nikako nije vodilo račtma o tako va-žnoj jednoj funkciji. Prestali smo gotovo sasvim, da se njome služimo, pa je to i dovelo do propadanja našeg ti-jela i duha.
Za potpun razvoj čovječjeg bića ovaj je oblik energije neophodno potreban. Bez nje zakržljat će sve ishrambene i duhovne funkcije, od kojih tu energiju uostalom i ne mo-žemo da lučimo. Prilagođivanjem omogućuje se vršenje organskih procesa u skladu s ritmom fiziološkog vremena, te neočekivanih mijena, koje dolaze iz vana. Svaka izvanj-ska promjena naime nailazi na odjek kod svih fizioloških i duhovnih procesa. Ova gibanja funkcionalnih sistema uka-zuju na to, da je čovjek spoznao izvanjski svijet, ona služe
254
F unk ci j e prilagođivanja
za odbijanje svih materijalnih i psiholoških udaraca, koji-ma je čovjek bez prekida izložen. Njihovom pomoći on ne samo da će istrajati, nego će se i izgraditi i napredovati. Takva gibanja imaju naime jednu nadasve važnu sposob-nost, sposobnost da se brzo mijenjaju pod utjecajem izvje-snih kemijskih, fizikalnih i psiholoških faktora, sa kojima znamo kako imamo postupati. Bilo bi stoga potrabno, da se njima poslužimo kao s oruđem, kojim bismo poduprli uspješni razvoj čovječjih energija. Poznavanje mehanizma prilagodivanja daje stvarno čovjeku mogućnost obnavlja-nja i izgrađivanja samoga sebe.
255

SEDMO POGLAVLJE















	
	
	
	
	
	
	
	





Sedmo poglavlje
INDIVIDUUM
1. Čovječje biće i individuum. Kavga među rea-listima i nominalistima. Zbrka simbola i stvarnih činjennica. — 2. Individualnost tkiva i sokova. — 3. Psihološka individualnost. Karakteristike lič-nosti. — 4. Individualnost bolesti. Medicina i stvarnost „univerzalija". — 5. Začetak individu-alnosti. Svađa behaviourista i geneticista. Rela-tivna značajnost naslijeda i okoline. Utjecaj na-slijedenih faktora na individuum. — 6. Utjecaj razvojnih faktora na individuum. Raznolično dje-lovanje tih faktora prema individualnim karakie-ristikama tkiva. — 7. Prostorne granice individu-uma. Anatomska i psihološka omedenost. Indi-viduum se proteže preko granica svoje anatomske strukture. — 8. Vremenske granice individuuma. Povezanost organizma i duha sa prošlošću i bu-dućnošću. — 9. Individuum. — 10. Čovjek je isto-vremeno čovječje biće i individuum. Neophodno su nam potrebni i realizam i nominalizam. — 11. Praktička vrijednost takve nove nauke.
l
u prirodi ne postoje čovječja bića kao takva. Postoje samo individui. Individuum pak razlikuje se od čovječjeg bića po tome, što predstavlja jedan konkretan slučaj. On
2 co
C arr el: Č ov j e k
— nepoznanica
je taj koji radi, ljubi, pati, bori se i umire. Čovječje biće naprotiv je samo platonska ideja, koja živi u našoj misli i u našim knjigama, ideja sastavljena od apstrakcija, na ko-jima su osnovana proučavanja fiziologa, psihologa i socio-loga. Njegove su karakteristike našle svoj izražaj u t. zv. univerzalijama. Danas i opet stojimo pred jednim proble-mom, kojim su u tolikoj mjeri bili zaokupljeni filozofski duhovi Srednjeg Vijeka, pred problemom realnosti opće-nitih pojmova. Anselmo (od Canteburya) bio je historijsku bitku protiv Abelarda u odbranu univerzalija, bitku, koje se odsjeci čuju još i danas, poslije osamstotina godina. A-belard je podlegao. Pa ipak su bili podjednako u pravu i Anselmo i Abćlard — to će reći i realisti, koji su vjerova-li u postojanje univerzalija, i nominalisti, koji u to nisu vjerovali.
U stvari nama treba oboje, ono općenito i ono zaseb-no, t. j. pojam čovječjeg bića kao takvog i čovjek-indivi-duum. Za izgradnju znanosti neophodno je potrebno re-alno shvaćanje općenitih pojmova — univerzalija — bu-dući da naš razum može da se snalazi jedino medu ap-strakcijama. Kao za Platona tako su i za modernog priro-doslovca ideje jedina realnost. Pomoću takve apstraktne realnosti naš duh dolazi do konkretnih saznanja, od opće-nitih pojmova do upoznavanja pojedinačnih slučajeva. Za-hvaljujući apstrakcijama, što su ih stvorile nauke o čo-vječjem biću, možemo po volji da obavijamo svakog indivi-duuma nekakvim shemama, koje će mu — iako nisu skroje-ne na njegovu mjeru — donekle pristajati. Ona opažanja o konkretnim činjenicama međutim, do kojih smo došli is-kustvom, podupiru istovremeno razvitak i napredak idej-nih shema — univerzalija. Njihovom se pomoći apstrakcije besprekidno obogaćuju.. Proučavanjem brojnih individua razvija se nauka o čovjeku do svc većeg i većeg savršen-stva. Ideje u svojoj Ijepoti nipošto nisu nepromjenljive, kako je to mislio Platon, već se one naprotiv mijenjaju i
260
I ndividuum
proširuju kad duh naš zaplovi vječnim vodama empirijske zbilje.
Dva su različita svijeta, u kojima mi živimo istovre-meno: svijet činjenica i svijet simbola. U nastcjanju da dodemo do saznanja o našem ,,ja", podjedno se služimo i opažanjima i naučnim apstrakcijama. No tu se dogada, da apstrakciju zamijenimo konkretnošću, da naime u činje-nicama gledamo simbole, a individue da stavljamo u isti red sa pojmom o čovječjem biću. Ovo je zabluda, iz koje se roaio najveći broj pogrješaka počinjenih od pedagoga, liječnika i sociologa. Naučenjacima, koji su navikli na teh-niku mehanike, kemije, fizike i fiziologije, strana je filozo-fija i kultura duha, pa im se stoga dogada da zamijene razne discipline, te da općenite pojmove ne razaznavaju od pojedinačnih slučajeva. A ipak je nužno, da se tačno utvrdi, koliki je udio što ga ima pojam o čovječjem biću, a koliki što ga ima sam konkretni individuum, kad se radi
0	definiciji o čovjeku. Pedagogija, medicina i sociologija bave se samim individuumom. One će bti odgovorne za po-sljedice jedne teške zablude, budu li u njemu gledale sa-mo smbol, samo čovječje biće. Individualnost je zaista je-dan od temelja, na kojima je izgrađen čovjek, a ne samo izvjesni aspekat njegovog organizma. Ona prožima cjelo-kupno naše biće i stvara od dotičnog ,,ja" jedan jedinstven slučaj u povijesti svijeta. Udara svoj žig kako na cjelovi-to jedinstvo tijela i duše, tako i na svaki pojedini dio te cjeline, iako pri tome ostaje nevidljiva. Radi lakšeg po-stupka posmotrit ćemo svaki pojedini aspekat individuuma zasebice — organski, sokovni i duhovni — umjesto da ga odjedanput obuhvatimo kao jedinstvenu cjelinu.
2
Pojedine ćemo individue lako razaznati po njihovim crtama lica, kretnjama, načinu hodanja, po intelektualnom
1	moralnom njihovom karakteru. Njihov se izgled vreme-
2 61
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
nom mnogo mijenja. Uprkos tih promjena svaki se indivi-duum — kako je to Bertillon već odavna dokazao — može identificirati pomoću mjera izvjesnih dijelova njegovog kostura. I crte prstnih vršaka jedno su neizbrisivo indivi-dualno obilježje, pa je otisak prstiju zaista nepatvoriv potpis čovjeka. Inače je obličje kože samo jedan od aspe-kata u izgradnji naših tkiva. U glavnome ono se ne ističe nekom osebujnošću u morfološkom smislu. Izgleda kao da su stanice štitne žlijezde, jetara, kože itd. u svih individua posve jednake. Otkucaji srca u jednog kao i drugog gotovo su potpuno isti. Prema tome se čini, da organska struk-tura i organske funkcije nisu obilježene individualnim o-znakama. Ipak bi se pomoću finijih metcda ispitivanja bez sumnje mogla ustanoviti njihova specifična svojstva. Ima pasa sa toliko razvijenim njuhom, da će oni svoga gospo-dara pronaći po specifičnom njegovom mirisu i u velikom mnoštvu drugih ljudi. Tako su i tkiva jednog individuuma u stanju da razaznaju osebujnost njegovih sokova od tudih sokova drugog jednog individuuma.
Individualnost tkiva očituje se na slijedeći način: ako primjerice komadiće kože koji potiču djelomično od do-tičnog bolesnika, djelomično od nekog njegovog prijate-Ija ili rođaka, nakalamimo na površinu jedne njegove rane, za nekoliko dana će ona koža, koja je prvobitno bila bole-snikova, prirasti uz ranu i početi da raste dalje, dok će di-jelovi tude kože olabaviti i nestajati. Prvi će se dakle odr-žati u životu, dok će drugi obamrijeti. Malokad nailazimo na dva individuuma, koji u toj mjeri sliče jedan drugome, da bi mogli uspješno da međusobno izmjenjuju tkiva. Je-dnoj maloj djevojčici, čija je gušterača bila nedovoljno razvijena, usadio je Cristiani prije mnogo godina komadiće žlijezde od njene majke. Đijete je ozdravilo. Nekih de-setak godina kasnije djevojka se udala i zanijela, pa sad ne samo da su nakalamljeni dijelovi tkiva živjeli dalje, već su i izrasli veći, kako to već biva pod ovim okolnostima
262
I ndivid uum
sa svakom normalnom gušteračom. Takvi su uspjesi sasvim iznimni; može se međutim pretpostaviti, da bi uzajamno presadivanje žlijezda kod jednojajčanih blizanaca bez sumnje moglo da bude uspješno. Redovno se događa, da se tkiva jednog individuuma brane od toga da bi prihva-tila tkiva, koja dolaze od nekog drugog individuuma. Kad u presadenom bubregu krv ponovno stane da kola kroz šavove krviih sudova, taj će organ smjesta opet započeti s izlučivanjem mokraće. Isprva će raditi normalno, no za nekoliko će se nedjelja u mokraći pojaviti bjelančevina, zatim krv. Bubreg će zakržljati uslijed bolesti, koja je na-lik na upalu bubrega. Usadimo li naprotiv životinji vlasti-ti njen upravo izvađeni organ, njegove će funkcije ubrzo biti uspostavljene. Sokovi očigledno raspoznavaju izvje-sne konstitucione razlike, koje postoje izmedu stranih i vlastitih tkiva, a koje se ne dadu inače utvrditi nikakvim ispitivačkim metodama. Stanice su specifične za onaj in-dividuum, kome pripadaju. Ova osebujnost i danas je još zaprekom što se takvim presadivanjem organa u terapeut-ske svrhe ne možemo da služimo u većem opsegu.
Sličnu specifičnost pokazuju i sokovi sasvim određe-nim djelovanjem krvnog sertuna od strane jednog indivi-duuma na crvena krvna tjelešca drugog individuuma. Pod utjecajem seruma ta se tjelešca vrlo često slijepljuju, pa se na tu pojavu mogu svesti nesretni slučajevi kod transfu-zije krvi. Zbog toga treba pri transfuziji neophodno obra-titi pažnju na to, ne slijepljuju li se krvna tjeješca davatelja pod utjecajem bolesnikovog seruma. Prema važnom jednom otkriću, što ga je učinio Landsteiner, Ijudi se dijele u četiri grupe, poznavanje kojih je odlučno po uspjeh transfuzije. Od seruma članova iz svake od tih grupa slijepit će se krv-ne čestice članova drugih grupa; međutim se jedna od tih grupa sastoji od članova — t. zv. univerzalnih davalaca — čije se stanice ne će slijepiti od seruma iz nijedne druge grupe. Njihova krv dakle smije da se miješa s krvlju dru-
263
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
gih Ijudi bez ikakvih nepovoljnih posljedica. To su osebi-ne, koje se ne gube za čitavog trajanja života, pa se — prema Mendelovim zakonima — one prenose s generacije na generaciju. Landsteiner je povrh toga — upotrebivši naročite neke serološke metode — otkrio oko tridesetak podvrsta, kojih utjecaj pri vršenju transfuzija nije ni od kakve važnosti. One samo ukazuju na to, da i unutar užih grupa individua postoje sličnosti i razlike u tom pogledu. Pokusi koji su do sada učinjeni u pitanju slijepljivanja krvnih čestica, iako su se pokazali vrlo korisnima, još su nepotpuni. Osvjetljuju tek izvjesne odnose koji postoje iz-medu kategorija raznih individua, ali ne otkrivaju one fi-nije karakteristike, po kojima svaki pojedini individuum odudara od ostalih iz njegove kategorije.
Osebine, koje su specifične za svako živo biće, vidlji-ve su po posljedicama, koje se kod njega pokazuju uslijed presadivanja kojeg organa. Još nemamo jednostavnijeg načina da dodemo do takve konstatacije. Ponovno injeci-ranje seruma iz krvi jednog individuuma u vene drugoga ne dovodi ni do kakvih reakcija, ni do kakvog stvaranja protutjelesa u količinama, koje bi bilo moguće izmjeriti. Stoga smijemo bez svake opasnosti podvrći bolesnika vi-šekratnim transfuzijama uzastopce. Njegove krvne česti-ce ne će reagirati ni na krvne čestice, ni na serum davaoca. Pa ipak bi se pomoću istančenijih metoda po svoj prilici dale utvrditi one razlike, specifične po svakog individu-uma, koje priječe uspješnu izmjenu organa. Specifičnost tkiva i sokova zavisi o bjelančevinama i onim kemijskim grupama, koje je Landsteiner nazvao haptenima. Hapteni su ugljični hidrati i masne tvari Spojevi haptena i bjelan-čevine izazvat će u serumu životinje, kojoj smo ih uštrcali, stvaranje protutjelesa, koja su na specifičan način opreč-na haptenu. Specifične csebine svakog individuuma odvisne su o unutarnjoj strukturi velikih molekula, koji su sastav-ljeni od haptena i bjelančevina. Individui, koji su pripad-
264
I ndivid uum
nici jedne iste rase, više su nalik jedan na drugoga nego li na individue pripadnike drugih rasa. Molekuli bjelan-čevine i ugljičnih hidrata sačinjeni su iz mnoštva atomskih grupa, pa praktički postoje beskonačne mogućnosti za nji-hovo međusobno izmjenjivanje. Vjerojatno je, da se medu svim ljudskim bićima, koja su ikad nastavala Zemlju, nisu još našla dvojica, čija bi kemijska konstitucija bila posve ista. Na jedan dosad još nepoznat način povezana je ose-bujnost tkiva sa onim molekulima, koji sarađuju kod iz-gradnje stanica i sokova. Korijen naše individualnosti va-lja nam tražiti u najdubljim dubinama našega ,,ja".
Svi sastavni dijelovi našeg tijela obilježeni su našom individualnošću. Ona sudjeluje kod svih fizioloških pro-cesa, kao što sarađuje i kod strukture sokova i stanica. Na zbivanja koja dolaze iz vanjskoga svijeta — na buku, opas-nosti, na djelovanje hrane, na studen i žegu, na nasrtaje mikroba i virusa — svatko reagira na posebni svoj način. Uštrcamo li čistokrvnim životinjama svakoj po istu koli-činu stranog proteina ili bakterija, one nikad ne će na to podjenako da reagiraju. Neke ne će pokazivati čak nika-kvih reakcija. Držanje ljudi spram zaraze u vrijeme veli-kih pošasti uvijek je u skladu s njihovim individualnim o-sebinama. Neki će od njih oboljeti i umrijeti, neki će obo-ljeti a ozdraviti, dok će opet neki ostati posvema imuni. Bit će i takvih, kojih će se bolest tek dotaći, a da se ne će pojaviti nikakvi specifični simptomi. Prilagođivanje uzroč-niku bolesti kod svakog će se na drugi način očitovati. Po-stoji — kaže Richet — jedna individualnost u pogledu so-kova, upravo onako kako postoji i duhovna individualnost.
I fiziološko vrijeme nosi obilježje naše individualnosti. Njegova vrijednost, kako smo vidjeli, nije za svakog čovjeka ista, a pored toga nije ono ni konstantno za čitavog našeg života. Kako je u našem tijelu zabilje-žen svaki događaj, tako sa procesom starenja postaje sve više specifičnom naša organska i sokovna individualnost.
265
C arr el: Čov j ek — nepoznanica
Obogatila se svime, što se kroz to vrijeme zbilo u našem unutarnjem svijetu. Ta naše su stanice i sokovi, baš kao naš razum, nadareni memorijom. Tijelo se neprestano mi-jenja uslijed djelovanja bolesti, injekcija seruma i cijeplje-nja, uslijed svakog napadaja na tkiva od strane bakteri-ja, virusa ili stranih kemijskih supstanca. Pod utjecajem tih zbivanja u nama se stvaraju alergična stanja — to će reći stanja, u kojim se mijenja naša mogućnost reagiranja. Na taj način postepeno raste individualnost tkiva i soko-va. Stari se Ijudi međusobno više razlikuju od djece. Sva-ki čovjek za sebe pretstavlja zasebnu jednu povijest, koja ne naliči ni na koju drugu.
3
Duhovna, strukturna i sokovna individualnost ispre-pletene su međusobno na jedan nama još nepoznat na-čin. Medu njima postoje iste relacije koje postoje i izme-du psiholoških energija, mozgovnih procesa i organskih funkcija. Po njima zadobili smo svoju jednokratnost, po njima je svaki čovjek on sam i nitko drugi. Jednojajčani blizanci, iako su proizašli iz jednog jajašca te su po na-sljedstvu iste konstrukcije, opet su dva posve različita li-ca. Duhovne su karakteristike osjetljivije zrcalo individu-alnosti od organskih i sokovnih karakteristika. Svačija lič-nost može se ustanoviti istovremeno po broju, kakvoći i snazi njenih psiholoških energija. Ne postoje dva indivi-dua posve jednakog mentaliteta. Svakako su više nalik je-dan na drugoga oni, čija se svijest nalazi tek u početnom stanju razvoja. Što više su ličnosti izgrađene, to su veće individualne razlike koje medu njima postoje. Rijetko se kada dogada, da bi se sve energije, koje žive u svijesti ne-kog individuuma, razvile istovremeno. Kod najveće većine ljudi neke su od njih slabo razvijene ili čak uopće ne po-stoje. Znatna razlika postoji ne samo po snazi nego i po kakvoći tih funkcija. Osim toga je broj mogućih kombina-
266
I ndivid uum
cija među njima neizmjeran. Nema težeg zadatka od vr-šenja analize nad konstitucijom nekog individuuma. Usli-jed neizmjerne komplikovanosti, koja obilježava individu-alnost čovječjeg duha, a pored manjkavosti psiholoških metoda ispitivanja, posve nam je nemoguće da individue ispravno i tačno razvrstamo. Možemo ih nekako podijeliti u razne kategorije prema njihovim umnim, osjećajnim, mo-ralnim, estetskim i religioznim karakteristikama, prema kombinacijama koje su moguće među tim karakteristikama, kao i prema njihovoj srodnosti sa raznoličnim tipovima fizioloških energija. Upadljive su još i neke srodnosti iz-medu psiholoških i morfoloških tipova. Fizikalni aspekat nekog individuuma ukazuje na konstituciju njegovih tkiva, sokova i njegovog duha. Između pojedinih izrazitih tipo-va postoji niz onih, koji stoje na prelaznom stepenu, pa ima upravo bezbroj mogućnosti svrstavanja, Takovo je svr-stavanje uostalom prilično bezvrijedno.
Podijelili smo individue u intelektualne, osjećajne ti-pove, pa tipove volje. U svakoj od tih kategorija ima ih, koji su neodlučni, dosadni, impulzivni, nedosljedni, slabi, rasijani, nemirni ili opet razboriti, uravnoteženi, čestiti, o-buzdani. Među intelektualcima naići ćemo na po više raz-ličitih skupina: na one širokih pogleda, bogate idejama, koji primaju u sebe ogromno i raznovrsno znanje, prera-dujući i povezujući ga u jednu cjelinu; nadalje one s uskim horizontom, u kojih nemo sposobnosti da uoče povezanost koja postoji medu velikim zbivanjima, ali su zato majstori u savladavanju svih pojedinosti svog predmeta. Čovječji razum naime pokazuje većih sposobnosti za precizan, a-nalitički rad, nego li za velika, sintetička poimanja. Posto-ji zatim skupina logičkih i skupina intuitivnih mislilaca. Ovoj posljednjoj grupi pripada najveći dio onih zaista ve-likih ljudi. Ima mnogo kombinacija izmedu intelektualnog i osjećajnog tipa. Intelektualac može da bude osjećajan, strastven, poduzetan, a može da bude i kukavan, neodlu-
267
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
čan, slab. Mističkih tipova međutim ima među njima malo. Jednaku raznolikost u kombinacijama nalazimo i u onim grupama, koje se cdlikuju moralnim, estetskim i religioz-nim sklonostima, Ovaj način razvrstavanja pokazuje samo, kolika postoji raznolikost medu ljudskim tipovima.*) Pro-učavanje psihološke individualnosti varavo je isto toliko, koliko bi bilo varavo svako učenje kemije, kad bi broj nje-nih elemenata postao neizmjeran.
U svakome individuumu živi svijest o njegovoj jedin-stvenosti. Ta je jedinstvenost stvarna, no ima velikih raz-lika u pogledu stepena individualizacije. Ima ličnosti vrlo bogatih, vrlo snažnih, dok su druge podvrgnute mijenama svoje okoline i svojih prilika. Od običnog slabljenja lično-sti pa sve do psihoze postoji čitav niz prelaznih stepena. Ljudi, koji pate od izvjesnih neuroza, imaju osjećaj kao da im ponestaje ličnosti, a od izvjesnih bolesti ona bude zaista uništena. Encephalitis lethargica prouzrokuje izvjesne o-zljede mozga, od kojih se može individuum istemelja pro-mijeniti. Isto to događa se i kod Dementie praecox pa kod opće paralize. Kod drugih nekih bolesti psihološke su pro-mjene samo privremene prirode. Histerija cijepa ličnost u dva dijela: bolesnik kao da se raspao u dva posve različ-čita individuuma, od kojih jedan ne zna za misli i djela dru-goga. Hipnotičkim snom na isti se način polučuje izmjena identiteta dotičnog subjekta. Ako mu sugestijom naturimo drugi jedan individualitet, on će da poprimi držanje i da proživljava osjećaje ovog svog drugog ,,ja". Uporedo s ovima, kojih se ličnosti na taj način cijepaju u dvoje, ima i takvih, čije su se ličnosti samo djelomično raspale. U tu kategoriju ubrajamo mnoge neurotičke tipove: oni koji mogu da pišu automatski, brojni mediji, pa svi oni nastrani, slabi, nemirni stvorovi, kojih ima toliko u modernom dru-štvu.
*) Dumas, George: Traitć đe Psychologie, 1924, t. n., Livre H., Chap. rn, p. 575.
268
I ndivid uum
Još nismo u mogućnosti da u cijelosti obuhvatimo svu psihološku individualnost čovjeka i da izmjerimo sastavne njene dijelove. Ne možemo ni da shvatimo pravu njenu pri-rodu, kao ni to, po Čeinu se jedan individuum od drugoga razlikuje. Nismo čak niti u stanju da uočimo osnovne ka-rakteristike, a još manje potencijalne osebine nekog čo-vjeka. Pa ipak bi trebalo da se svaki mladi čovjek pridru-ži onoj socijalnoj grupi, koja odgovara njegovim sposob-nostima i specifičnim duhovnim i fiziološkim energijama. On to propušta s razloga što sam sebe ne poznaje. Ovo je neznanje uostalom svojstveno i njegovim roditeljima i odgajateljima, koji ne vide puta kako da dodu do sa-znanja o prirodi dječje individualnosti. Njihovo nastoja-nje stoga ide za tim, da ih udese na jedan kalup. Ni mo-derne radne metode ne vode računa o individualnosti radnika, previđajući činjenicu, da se svi ljudi me-đusobno razlikuju. Gotovo nitko od nas nije sebi pot-puno svijestan svojih sposobnosti. Pa ipak znamo, da ne može svatko da izvrši svaku stvar. Prema svojim osebi-nama svaki se individuum bolje privikava izvjesnoj vrsti rada ili izvjesnom načinu života. 0 tome, koliko je jaka veza između njega i njegove okoline, odvisan je njegov us-pjeh i njegova sreća. Svojoj socijalnoj zajednici treba da se priljubi onako, kako mora i ključ da bude priljubljen bravi. Roditelji i učitelji morali bi prije svega da nastoje oko toga, kako bi se što bolje upoznali s prirodenim spo-sobnostima i mogućnostima svakog djeteta. Školska psiho-logija na žalost će im tu slabo pomoći. Pokusi, što su ih ne-iskusni psiholozi vrše s školskim dacima, od slabe su vri-jednosti; jedino onima, koji su potpuni neznalice u psiho-logiji, mogu oni da ulijevaju povjerenje. Ne bi im zaista trebalo podavati toliko značenje. Psihologija još nije zna-nost; individualnost i razne mogućnosti što ih ona u sebi krije, danas još ne pretstavljaju takve veličine, koje bismo mogli ocijeniti nekim mjerilom. Ali će mudar posmatrač,
269
C arrel: Čov / e k — ne poznanica
vješt poznavalac ljudskih bića katkada uspjeti, da iz sa-dašnjeg stanja otkrije buduće osebine jednog individuuma.
4
Bolest nije bit za sebe. Posmatrajući individue, koji boluju od pneumonije, sifilisa, šećerne bolesti, tifusa itd., naš je razum iskonstruisao izvjesne „univerzalije", izvjesne apstrakcije, koje nazivamo bolestima. Riječju „bolest" iz-ražava se prilagođenje organizma nekom uzročniku bole-sti ili pak uništavanje tog uzročnika. Oblik prilagođivanja ili razaranja u skladu je s oblikom bolesnog individuuma i s ritmom njegovog unutarnjeg vremena. Od degenerativ-nih bolesti lakše će i brže stradati mlado tijelo od staro-ga. Ono se odaziva svakom neprijatelju na specifični na-čin, koji zavisi o prirodenim osebinama tkiva. Angina pec-toris, primjerice, najavljuje se žestokim bolovima u srcu, koji kao da su prouzrokovani stezanjem željeznih kandža. Ali se jačina bolova prema individualnoj osjetljivosti mi-jenja. Kod neosjetljivog će bolesnika bolest poprimiti dru-gačiji oblik: svoju će žrtvu umoriti bez prethodne opomene, bez bola. Tifus, kako znamo, popraćen je visokom tempera-turom, glavoboljom, proljevom, općenitom depresijom. To je ozbiljna bolest, koja iziskuje dugotrajno bolničko lije-čenje, a ipak će se naći individui, koji, spopadnuti tom bolešću, nastave da rade redovni svoj posao. Kod epide-mije gripe, difterije, žute groznice itd. neki će bolesnici o-sjetiti samo slabu groznicu, malu nelagodnost — bolest ih je zahvatila unatoč pomanjkanja simptoma. Njihov način reagiranja na tu zarazu ima svoj uzrok u prirođenoj otpor-nosti tkiva. Kod svakog su individuuma, kako već znamo, različiti mehanizmi prilagodivanja, pomoću kojih se tijelo brani od mikroba i virusa. Gdje tijelo, kao primjerice kod raka, nije u stanju da se opre, bit će razoreno od bolesti onim ritmom i načinom, koji odgovara njegovim vlastitim osebinama. Rak na dojci ubrzo će usmrtiti mladu ženu, dok
270
I ndivid uum
ta ista bolest u starosti napreduje vrlo sporo t. j. brzinom koja odgovara brzini života staroga tijela. Bolest je doga-daj naskroz lične prirode, koji proizlazi iz samog individu-uma. Toliko ima bolesti, koliko i bolesnika.
Medicinska nauka se medutim nikad ne bi bila mogla izgraditi naprosto na temelju toga, da se sabere veliko mno-štvo opažanja učinjenih na raznim individuima. Trebalo je činjenice svrstati i svesti na jednostavniji oblik pomoću ap-strakcija. Na taj način stvoren je pojam bolesti, na osnovi kojeg se moglo započeti pisanjem medicinskih tumačenja. Razvila se neka vrsta znanosti u obliku prostog opisivanja, početnička, nepotpuna, ali praktična, sa beskrajnim mo-gućnostima usavršavanja i prikladna za obuku. Nesreća je u tome, što smo se mi zadovoljili tim rezultatima. Ni-smo razumjeli, da tumačenja, koja opisuju bit bolesti sa-drže stvarno samo jedan dio onog znanja, koje je neophod-no potrebno za liječenje bolesnika. Medicinsko znanje tre-ba da bude više od same znanosti o bolestima, Liječnik bi morao jasno da luči ono bolesno ljudsko biće, o kojem pi-šu njegove knjige, od konkretnog bolesnika, s kojim on ima da se bavi, koga treba ne samo da proučava, već da tješi, bodri i izliječi. Njegova se zadaća sastoji u tome, da otkrije i istraži individualne osebine bolesnikove, njegovu otpornu snagu protv uzročnika bolesti, njegovu osjetljivost za bol, valjanost njegovih organskih energija, njegovu pro-šlost i budućnost. Ne na osnovu računa danih mogućnosti, već na osnovu tačnih analiza organske, sokovne i psiholo-ške individualnosti bolesnikove treba pretskazati završetak izvjesne bolesti kod izvjesnog čovjeka, Time da se ogra-ničava na pusto proučavanje bolesti, medicina lišava samu sebe jednog svog bitnog dijela.
Ima još danas velik broj liječnika, koji i dalje proslje-đuju samo apstrakcije, ali ima i takvih koji smatraju, da je poznavanje bolesnika jednako važno kao i poznavanje same bolesti. Oni prvi se zadržavaju u svijetu simbola —
271
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
drugi osjećaju potrebu za saznanjem konkretnih zbivanja. Đanas su po raznim medicinskim školama i opet proplam-sale stare kavge između realista i nominalista. Poput sre-dovjekovne crkvene vlasti naučna se medicina ušančila po svojim palačama, braneći stvarnost univerzalija. Prijeti izopćenjem nominalistima koji, po primjeru Abelarda, gle-daju na univerzalije i bolesti kao na tvorevine čovječjeg uma, dok jedino bolesnik sam za njih pretstavlja stvar-nost. Zapravo bi liječnik trebao u sebi da ujedinjuje oboje
—	da bude i realist i nominalist. Podjednako treba da pro-učava kako individuuma tako i samu bolest, Nepovjerenje, što je javnost osjeća spram medicinske nauke zbog jalo-vosti i kadgod smiješne bespomoćnosti, bit će da ima svoj uzrok u zbrci, koja je nastala uslijed toga, što se simboli
—	za izgradnju medicinske nauke uostalom neophodno po-trebiti — zamijenjuju s konkretnim bolesnikom, koga bi trebalo liječiti i izliječiti. Uzrok za neuspjehe liječnika ima se tražiti u činjenici, da oni žive u svijetu imaginacija. Svoj pogled upiru u bolesti, kako su opisane u medicinskim člancima, umjesto da gledaju svoje bolesnike, Oni su žrt-ve vjerovanja u stvarnost univerzalija. Povrh toga još i miješaju principijelne pojmove sa metodama, t. j. znanost s tehnologijom. Ne uočuju u dovoljnoj mjeri, da je indi-viduum jedna cjelina, da funkcije prilagođivanja obuhva-ćaju sve organske sisteme te da je samovoljno anatomsko dijeljenje naskroz umjetno. Ovo rastavljanje tijela u poje-dinačne dijelove do sada je moglo da im bude od koristi, ali je ono opasno i skupo za bolesnika, a na kraju krajeva i za samog liječnika.
Medicina treba da vodi računa o prirodi čovjeka, o njegovoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Jedina joj je svrha, da pojedincima olakšava patnje i da ih liječi. Liječnici me-đutim moraju da rade u duhu i po metodama znanosti; va-Ija im steći sposobnost raspoznavanja bolesti i postupanja protivu njih i — što je još važnije — treba da nauče, kako
272
I ndivid uum
će im predusretati. Medicina nije čisto duhovna znanost. Ne postoji valjan razlog, da je njegujemo kao takvu ili pak zato da se njome u prvom redu koriste oni, koji se tom znanošću bave. Jedini i isključivi cilj njenih napora treba da bude liječenje bolesnika. Među svim ljudskim vješti-nama medutim medicinska je vještina najteža. Profesor medicine nije tek učitelj u običnom smislu riječi, već se on od njih istemelja razlikuje. Đok su polja rada za njegove drugove, specijaliste anatomije, fiziologije, kemije, pato-logije, farmakologije itd. omeđena i točno odredena, on mora da obuhvati upravo univerzalno znanje. Pored toga od njega se traži i zdravo rasuđivanje, velika tjelesna iz-držljivost i neumoran rad. Njemu trebaju veće sposobnosti nego li radniku u laboratoriju, jer je njemu povjerena za-daća druge vrsti od one koju vrši naučenjak. Ovaj smije da se posvema ograniči na svijet simbola, dok liječnik mo-ra da ima pred očima oboje: konkretnu zbilju i naučne apstrakcije. Njegov mozak valja da obuhvati u isti mah pojave kao takve i njihove simbole, da istražuje i organe i svijest pa da tako — sa svakim individuumom zasebno — zalazi u jedan jedinstven svijet. Od njega se traži nešto upravo nemoguće: da izradi nauku o pojedinačnim sluča-jevima. On može sebi ispomagati na taj način, da svoje znanje bez izuzetka primjenjuje na svakog bolesnika, kao što primjerice trgovac pokušava da isti unaprijed zgotov-ljeni kaput naturi svakome, bez obzira na njegov rast; no svoju će zadaću liječnik zaista ispuniti tek onda, kad otkri-je specifične osebujnosti svakog svog bolesnika. Njegov je uspjeh odvisan kako o njegovom znanju, tako i o njegovoj sposobnosti da shvati sve karakteristike, po kojima dotično čovječje biće pretstavlja izvjesni individuum.
5
Ova jedinstvenost svakog čovjeka potiče iz dva iz-vora: prvo iz konstitucije jajašca, iz kojeg je on proizašao,
273
C p.rr e l: Č ov j e k — nepoznanica
drugo iz razvoja i toka njegove životne povijesti. Već smo spomenuli, kako jajašce prije svoje oplodnje odbacuje po-la stanične jezgre i pola kromozoma — to će reći polovinu naslijeđenih faktora, gena, koji su se nanizali uzduž kro-mozona. Poznato nam je, na koji način glavice sperma-tozoma — izgubivši također pola kromozoma — zadiru u jajašce; kako je tijelo sa svim svojim karakteristikama i naklonostima plod ujedinjenja muških i ženskih kromo-zoma unutar stanične jezgre oplodenog jajašca. Toga časa postajanje individuuma tek je potencijalno. U njemu su sadržani dominantni faktori, koji sačinjavaju vidljive ka-rakteristike njegovih roditelja, pa i oni recesivni faktori, koji se za čitavog njihovog života nisu očitovali. Ovi pri-kriveni faktori mogu — već prema položaju koji zauzimaju u kromosomima budućeg individuuma — postati ili aktivni ili neutralizovani po dominantnim faktorima. Te je odnose genetika označila kao zakone o nasljedstvu. Oni ukazuju na porijeklo prirođenih karakteristika svakog čovjeka, ko-je su zapravo samo izražaj njegovih naklonosti i mogućno-sti. Prema okolnostima, na koje nailazi tijekom svcg raz-voja embrio, foetus, dijete i na kraju odrastao čovjek, ove će se mogućnosti razviti ili ostati latentnima. Stoga je je-dinstvena povijest svakoga čovjeka, onako kako je bila je-din.stvena priroda i poredak konstitutivnih gena, dok je on sam postojao tek kao jajašce. Originalnost čovjeka od-visna je prema tome kako o nasljeđenim sposobnostima, tako o načinu njegovog razvitka.
Poznat nam je sad dvostruki izvor čovječje indivi-dualnosti, no nije nam još poznata uloga, koju svaki od tih izvora ima u njenom razvoju. Je li tu nasljedstvo više od-sudno od razvitka ili obrnuto? Watson i behaviouristi tvr-de, da odgoj i okolina mogu da oblikuju čovječje biće po miloj volji. Odgoj je dakle svc, a naslijeđe ništa. Genetisti naprotiv vjeruju, da naslijeđe, poput fatuma neumitno te-reti čovjeka i da spas čovječanstva nipošto ne zavisi o od-
274
1 ndividuum
goju, već ga valja tražiti u eugenici. Zastupnici i jedne i druge škole zaboravljaju, da se takav problem ne može rješavati na temelju argumenata, već jedino na temelju motrenja i pokusa.
Promatranjem i eksperimentiranjem naučit ćemo, ka.-ko su kod svakog individuuma različiti udjeli baštine i raz-voja i kako ne može da se odredi općenita njihova vrije-dnost. Tako ćemo kod djece istih roditelja, koja su odgo-jena zajedno i podjednako, zapaziti upadljive razlike po-gledom na graau, živčanu konstituciju, intelektualne i mo-ralne sposobnosti. Ove razlike očigledno su nasljedne. Isto to možemo vidjeti i kod životinja. Uzmimo za primjer le-glo ovčjih pasa u vrijeme kad još sisaju mater, Svako od devetoro ili desetoro štenadi pokazivat će druge osebins. Neka će od njih primjerice na jedau iznenadni šum, na revolverski pucanj reagirati tako da će smjesta leći, pri-Ijubivši se uz tlo, druga će se uspraviti na malenim svojim šapama, dok će treća potrčati pravcem, odakle se čula buka. Jedni će znati sebi da osiguraju najbolje sise, a dru-gi će dati da ih se izgura iz položajaj jedni će izmaći ma-teri vođeni željom da istraže okolinu svog pasjeg doma, dok su drugi stalno uza nju. Neki će medu njima režati, kad ih se dotaknemo, neki će ostati mirni. Životinje, koje su zajedno odgojene, zadržat će u glavncme i kasnije kad odrastu svoje karakteristike. Psi, koji su se pckazali slabi i bojažljivi, ostat će takovi za čiiavog svog života. Dogada se da oni neustrašivi i smjeli kasnije nešto izgube od svo-jih osebina, no redovno će u svome razvoju postati još hrabriji i smjeliji. Nasljeđene karakteristike dijelom će se razvijati, a dijclom će zakržljati. Jednojajčani blizanci imadu po nasljedstvu iste osebine. Isprva će biti posve je-dnaki, ali će nestati te istovjetnosti, ako ih još u početku razdvojimo i odgojimo u raznim zemljama na različit na-čin. Poslije osamnaest ili dvadeset godina bit će vidne i velike razlike i velike sličnosti, što se naročito očituje u
2 75
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
intelektualnom pogledu. Izgleda prema tome, da se iz isto-vjetnih konstitucija, a pod raznim okolnostima ne će nu-žno razviti identični individui. Obrnuto, u oprečnim sredi-nama ne će se posve izbrisati prirodena istovjetnost kon-stitucije. Prema prilikama, pod kojima se razvija indivi-žno razviti identični individui. Obrnuto, u oprečnim sredi-duum, doći će do ostvarenja ove ili one latentne sklonosti, pa će tako dva iskonski identična bića postati različita.
Kakav utjecaj vrše „geni" kao dijelovi supstance sta-nične jezgre naših predaka, na oblikovanje individua, na izgradnju našeg tijela i naše svijesti? U kojoj mjeri zavisi individualna konstitucija o konstituciji jajašca? Pokazalo se na osnovu mnogih posmatranja i pokusa, da već u sa-mom jajašcu vidno postoje izvjesni individualni aspekti, dok su drugi tek latentni. Geni dakle vrše svoj utjecaj bi-lo tako da neopozivo nameću individuumu one karakteri-stike, koje za njega bivaju sudbonosne, bilo opet tako da ga daruju sklonostima, koje će se — već prema okolnostima razvoja — kasnije ili ostvariti ili uvijek ostati neostvare-nima. Tako je primjerice spcl određen već u času, kad su se ujedinile cčeve i majčine stanice. U jajetu budućeg mu-škog individuuma ima jedan kromozom manje nego li u ženskom jajetu, ili je pak taj kromozon zakržljao. Muško se tijelo stoga u svim svojim stanicama razlikuje od žen-skoga tijela. Znamo da su slaboumnost, ludilo, hemofilija, gluhonijemost naslijedeni defekti. Izvjesne cpet bolesti kao što je rak, hipertonija, tuberkuloza itd., prenose se s roditelja na djecu samo kao sklonosti. Prilike ih onda po-tisnu ili podupiru u razvoju. Isto to može se reći za jakost, smjclost, snagu volje, inteligenciju i moć rasudivanja. Na-sljeđene predispozicije u velikoj mjeri uslovljuju vrije-dnost svakog individuuma. No budući da nema sasvim či-stokrvnih ljudskih bića, nije ni moguće pretskazati, kako će izgledati potomstvo, nekog izvjesnog bračnog para. Zna se ipak toliko, da će djeca iz porodica koje stoje na viso-
276
I ndivid uum
kom stepenu razvoja, vjerojatnije postati superiorni tipovi, nego li djeca iz inferiornih obitelji. Slučajne okolnosti kod sjedinjavanja staničnih jezgra mogu međutim učiniti, da se među potomstvom velikih ljudi nađu i osrednji tipovi, a iz neznatne kakve porodice da se rodi velik čovjek. Sklo-nost ka superiornosti dakle nije bezuslovno nasljedna, kao što je to slučaj sa ludilom. Samo pod izvjesnim okolno-stima razvoja i odgoja, pod kojima eugenika postupa u radu oko gajenja viših tipova, može taj njen rad da bude uspješan. U nje nema magične moći, ni ona ne može bez pomoći s druge strane da znatno potpomogne napredak individuuma.
6
Naslijeđene sklonosti, koje su prema Mendelovim i drugim nekim zakonima prelazne, specijalno su odsudne po razvoj svakog pojedinca. Da bi mogle doći do izražaja, potrebna im je saradnja okoline. Tek pomoću kemijskih, fizikalnih, fizioloških i duhovnih faktora u dotičnoj sredini proradit će sve mogućnosti, koje postoje u tkivu i u svi-jesti. U glavnome ne možemo razaznati, koje su osebine naslijedene, a koje stečene. Nasljeđuju se svakako izvje-sna obilježja, kao što je boja kose i očiju, kratkovidnost, slaboumnost, no mnoge druge karakteristike uvjetovane su utjecajem što ga okolina vrši na tijelo i dušu. Organi-zam se, s obzirom na sredinu u kojoj se kreće, razvija u raznim smjerovima. Njegove će se prirođene sposobnosti prema tome ili razviti ili će ostati latentnima. Sigurno je, da prilike, pod kojima se naš život odvija, mogu iz teme-Ija da mijenjaju naslijeđene sklonosti. No treba uočiti i činjenicu, da se svaki indivduum razvija po svojim vlasti-tim pravilima — prema specifičnim osebinama svojih tkiva. Štoviše, iskonska snaga naših inklinacija, njihova moguć-nost da postanu djelotvorne, promjenljive su. Ima indivi-dua, čija je subina neumitno unaprijed određena, dok je ona kod drugih odvisna o njihovom razvoju.
277
C arr e l: Č ov j e k — ne poznanica
Nemoguće je pretskazati, u kojoj će mjeri odgoj, način života i socijalna sredina uplivisati na naslijedene sklono-sti jednog djeteta. Vječna je tajna genetična konstitucija čovjcčjih tkiva. Ne znamo, na koji su se način u jajašcu, oga potiče, nanizali geni njegovih roditelja, djedova i praujedova. Isto tako nije nam poznato ni to, da ii se u njemu ne nalaze neki dijelovi stanične jszgre od strane bilo kakvog dalskog i zaboravljenog pretka; ne će li na-dalje neke spontane promjene, koje mogu nastati na ge-nima, da prouzrokuju stvaranje nepredvidljivih karakteri-stika. Događa se katkada, da kod jednog djeteta, kod ko-jeg se očekivalo da će nasljediti izvjesne sklonosti svojih predaka nasljeđenih generacijama, dolaze do izražaja sa-svim nove i neočekivane crte. Ipak se u nekoj mjeri mogu predvidjeti posljedice, kojima bi moglo da urodi djelo-vanje izvjesne sredine. Vješt posmatrač znat će da protu-mači — i to bilo kod djeteta, bilo kod šteneta — značenje karakternih crta, koje se tu pokazuju još u vrlo ranoj dobi. Jedno slabo, apatično, rasijano, plaho i neaktivno dijete nikad se utjecajem prilika ne može razviti u energičnog čovjeka, snažnog i smjelog vodu. Sama okolina nikad nije ni u kojem individuumu mogla razviti vitalnost, maštu, smjclost, a niti je obrnuto mogla ona sama te osebine da utuče. Prilike, pod kojima se razvija individuum, mogu da budu odista djelotvorne samo unutar granica naslijedenih sklonosti i prirođenih osebina tkiva i svijesti. Stvar je me-dutim u tome, da nikad ne poznamo točno prirodu tih sklo-nosti i mogućnosti. Moramo nužno pretpostaviti, da su po-voljne i prema tome postupati. Odgoj svakog individuuma morao bi bezuvjetno da ide uporedo s razvitkom makar samo naslućenih aktfvnih kvaliteta, doklegod se eventu-alno ne pokaže, da takvih kvaliteta u njega nema.
Kemijski, fiziološki i psihoioški faktori okoline podu-piru ili kočc razvoj prirodenih sklonosti. Ove mogu da dođu do izražaja zaista samo pod izvjesnim organskim
278
Inđividuum
uvjetima. Pomanjkanje kalcija i fosfora, koji su za izgrad-nju kostura neophodno potrebiti, ili pomanjkanje vitami-na i onih žljezdanih izlučaba, koje tek omogućuju hrska-vici da se tim tvarima služi kod izgrađivanja kostiju, uči-nit će da se uda slabo i nakazno razvijaju, da karlica osta-ne tijesna. Ta okolnost, koja medutim pretstavlja jedan od svakidnevnih slučajeva, može da spriječi razvoj onih osebina, koje bi pod drugim tjelesnim uslovima ovu ili onu ženu učinile majkom, podesnom možda da svijetu dade novog jednog Lincolna ili Pasteura. Uslijed pomanjkanjs vitamina ili kao posljedica neke zarazne bolesti mogu teste-si ili druge koje žlijezde da zakržljaju i da na taj način zaustave dalnji razvoj jedncg čovjeka, koji bi možda po-svojim nasljeđenim osebinama bio mogao postati vodom svoga naroda. Svi fizikalni i kemijski uvjeti mogu da po-taknu ili da ožive naše potencijalne mogućnosti, kojih je mijena u velikoj mjeri oavisna o organskom i duhovnom aspektu svakog čovjeka.
Psihološki faktori pojedinca pogotovo djeluju snažno na razvoj individuuma. Oni daju našem životu njegov inte-lektualni i moralni oblik: od njih dolazi disciplinovanost lli rastrojstvo, nebriga i popuštanje svojim slabostima, a isto tako po njima postajemo gospodarima našeg ,,ja". Pu-tem cirkulatornih i žlijezdanih promjena ti faktori uplivišu i na naše tjelesne energije te na samu konstituciju tijela. Đuhovna stega kao i stega u pogledu fizioloških pohota djeluju ne samo na duševni stav dotičnog individuuma, već i na njegovu sokovnu i organsku strukturu. Nije nam me-dutim poznato, u kojoj je mjeri duševni utjecaj od strane naše okoline u stanju da podupre ili da koči nasljedene sklonosti. Ove imadu bez sumnje vodeću ulogu u sudbini čovjeka; mogu katkada da razore najljepše duhovne spo-sobnosti, a katkada da podignu pojedinca u njegovom raz-voju do neočekivane visine. Potpomažu slabića, dok jako-me podaju još veću snagu. Mladi Bonaparte, čitajući Plu-
279
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
tarha, trudio se da misli i živi onako, kako su mislili i ži-vjeli veliki Ijudi antiknog svjeta. Nije bezznačajno, da li jedno dijete obožava neku zvijezdu kao što je Babe Ruth, ili ličnost Georgea Washingtona, Chaplina ili Lindberga. Nije svejedno igraju li se djeca gangstera ili vojnika. Ma kakve medutim bile sklonosti usadene naslijedem, prilike, pod kojima se započeo njegov razvoj, povest će ga odre-đenim putem, bilo u planinsku osamu, bilo medu ubave brežuljke, bilo u onu kaljužu i baruštinu u kojoj toliko voli da živi najveći dio civilizovanog svijeta.
Okolina utječe na individualizaciju pojedinaca prema nastrojstvu njegovih tkiva i njegove svijesti. Drugim rije' čima: ne će isti faktori imati jednake učinke kod raznih individua, odnosno kod istog individuuma u raznim peri-odama života. Zna se, da reakcija, koju izaziva okolina kod izvjesnog organizma, zavisi o njegovim nasljeđenim sklonostima. Tako će primjerice jedna ista zaprijeka nekog čovjeak da koči u njegovom razvoju, dok će drugome biti samo potstrekom za sve veće napore, da privede životu one latentne sposobnosti, koje su do tada bile sakrivene. Isto tako će u uzastopnim životnim periodama, prije i po-slije izvjesnih bolesti, organizam na razne načine reagirati na bilo kakav patogenični utjecaj. Posljedice, koje dolaze od neumjerenog jedenja ili spavanja, nisu jednake kod mladog i kod starog čovjeka. Ospice, bolest koja kod dje-ce nema nikakvog značenja, kod odraslih pretstavlja oz-biljno oboljenje. Osim toga je mogućnost reakcije kod po-jedinaca odvisna o njegovoj fiziološkoj starosti pa i o či-tavoj njegovoj prošlosti. Usko je povezana s prirodom njegove individualizacije. Ukratko, ne može se tačno opre-dijeliti uloga, koju ima okolina u pitanju ostvarivanja na-sljeđenih skolonosti individuuma. Osebujnost tkiva i uvje-ti za njihov razvitak nerazrješivo su isprepleteni pri izgra-divanju tijela i duše svakog čovjeka.
280
I ndivid uum
7
Individuum je bez sumnje centar specifičnih energija, koji se kao takav jasno razlikuje kako od neživog svijeta, tako i od ostalih živih bića, U isto vrijeme pak povezan je i sa svojom sredinom i sa svojim bližnjima. Bez njih ne bi mogao da postoji. Karakteristika njegova sastoji se u tome, što je podjedno i neodvisan i odvisan o kozmičkom univerzumu. Nije nam međutim poznato, na koji je način individuum povezan s ostalim bićima i gdje su njegove prostorne i vremenske granice, S pravom se vjeruje, da individualnost prelazi fizikalni kontinuum, njene su gra-nice izvan kožne površine. Bilo bi donekle iluzorno, kad bismo vjerovali, da su anatomski obrisi stalni i konačni. Svaki je od nas bezuslovno mnogo veći od tog omedenog pro-stora i proteže se daleko preko svojih tjelesnih granica.
Kako nam je poznato, vidljive naše granice su s jedne strane koža, s druge pak sluznice našeg aparata za pro-bavu i za disanje. 0 njihovoj nepovredivosti zavisi naša anatomska i funkcionalna cjelovitost kao i naše trajanje uopće. Razaranje tih granica pa nadiranje bakterija u tki-va donose smrt i raspadanje individuuma. Poznato je i to, da kroz te granice prodiru i kozmičke zrake, atmosferski kisik, svijetlo, vrućina, zvučni talasi i tvari, koje se razvi-jaju u utrobi uslijed probavljanja hrane. Sve ove površine posrednici su izmedu svijeta unutar našeg tijela te koz-mičkog svijeta. No to je samo granica jednog našeg indi-vidualnog aspekta, koji ne obuhvaća našu duševnost. Lju-bav i mržnja, primjerice, pretstavljaju stvarnosti, koje na pozitivan način međusobno vezuju Ijude i kroz najveće udaljenosti, koje ih fizički dijele. Žena, koja je izgubila dijete, više će pretrpjeti boli od toga gubitka, nego li bi patila od gubitka ruke ili noge. Kidanje spona, kojima su povezani naši osjećaji, može imati za posljedicu čak i smrt. Kad bismo mogli učiniti vidljivima sve ove materi-
281
C arr e l: Č ov j e k — nepoznanica
jalne karike, mogli bismo u Ijudima otkriti mnoge nove i do sad strane aspekte. Vidjeli bismo, kako ima individua, koji gotovo ne prekoračuju svojih anatomskih granica; drugi opet prelaze ih do udaljenosti svog bankovnog sefa, do spolnih organa drugog nekog individuuma, iii do izvje-snih jela i pića, eventualno do jednog psa, nekog drago-cjenog nakita ili umjetnine. Neki naprotiv izgledali bi nam kao da su se otegli u beskrajnost, kao da dugačkim nekim ticalima obuhvaćaju porodicu, svoje prijatelje, svoj sta-ri dom, nebo i gore svog rodnog kraja. Veliki narodni vode, prijatelji čovječanstva, sveci, pričinjali bi se kao divovi iz bajka, koji su raskriliii mnogobrojne ruke iznad čitavog jednog kraja, kontinenta, svekolikog svijeta. Postoji tije-sna veza izmedu nas i naše socijalne sredine. Svako ljud-sko biće zauzima izvjesno mjesto u svojoj grupi, uz koju je kao prikovano duševnim verigama. Tako se može dogo-diti, da mu njegov položaj znači više i od samog života: izgubi li ga uslijed financijalnih gubitaka, bolesti, progon-stava, skandala ili kriminalnog kakvog čina, on će pretpo-stavti da izvrši samoubojstvo, nego li da pretrpi takvu promjenu svojih životnih okolnosti. Očigledno je, da se individuum projecira na sve strane preko svojih anatom-skih granica.
Postoji medutim još jedan, i to pozitivniji način, kako ćovjek savladava prostorne udaljenosti'). Kod pojava te-lepatije izgleda kao da on pomoću zraka nekamo odaši-
*) Psihološlie gi-anice nekog individuuma spram prostora 1 vrcmena samo su pretpostavke. Takve pretpostavke mcđutim, ma kako izgledale čudnovate, mogu vrlo zgodno da poslužc pri svrsta-vanju činjenica, koje sc vremenski nikako ne mogu protumačiti. Zadaća im je samo, da potstaknu na daljnje cksperimentiranje. Autor je sebi potpuno svijestan toga, da će njegova naslućivanja — kako laiku tako i stručnjaku — izglcdati naivna ili pak bun-tovna, da ne će biti po volji ni materijalistima ni spirituaiistima, ni onima, u kojih'je vitaJističko, a ni onima, u kojih je mehani-stičko gledanje na stvari. Zna, da će svi oni čak posumnjati u
282
I ndivid uum
lje jedan dio svoga ,,ja", koji još u istome času stizava na bilo koje udaljeno mjesto, do nekog rođaka ili prijatelja. Na taj način on je u stanju da savlada velike udaljenosti. U vremenskom razmaku, koji je tako kratak da se i ne može izmjeriti, on će da se prebaci preko oceana i konti-nenata. Iz velikog mnoštva svijeta on pronalazi čovjeka, koji mu treba, i dojavljuje mu ono što mu hoće da saopći. U stanju je da u neizmjernoj zbrci modernog velikog gra-da otkrije kuću i sobu tražene osobe, a da nikad nije po-znavao niti nje niti njene sredine. Ljudi koji su nadareni takvom vrsti energije, nalik su na rastezljive neke stvo-rove, čudne amebe, kojima je moguće da svoje pseudopode protegnu do nevjerojatnih daljina. Možemo katkada pri-mjetiti nevidljivu sponu koja postoji izmeau hipnotizera i njegovog subjekta, a koja — kako se čini — dolazi od strane subjekta. U času kad je uspostavljena veza izmedu njega i hipnotizera, ovaj uspijeva pomoću sugestije da mu iz daleka daje naređenja za izvjesne čine. Medu njima sad postoji telepatski saobraćaj. Tu su došla u dodir dva prostorno međusobno udaljena individuuma, ma da je na oko svaki od njih omeđen svojim anatomskim granicama.
Misao se, kako izgleda, može prenositi iz jednog pro-stornog područja u drugo poput elektromagnetskih talasa. Brzine joj ne znamo. Do danas još nismo uspjeli da izmje-rimo brzinu telepatskih saopćivanja. Ni biolozi, ni fizičari,
njegov zdrav razum. Ipak se ne može neprestano prclaziti preko nekih stvarl samo zato što su neobične, već ih naprotiv valja istra-žiti. Možda bismo pomoću metaflzike doSli do boljih tumačenja čovječje prirode, nego II pomoću obične psihologije. Društva, koja se bave istražlvanjem duše, naročito English Society, privukla su pažnju javnosti na pojave vidovitosti i telepatije. Došlo je vri-jeme, da se započne s proučavanjem tih fenomena na način, kako se proučavaju i psihološki fenomeni. No ne smiju da vrše meta-fizička istraživanja amateri, čak ni onda, ako su ti amateri iz krugova velikih fizičara, flozofa ili matematičara. Opasno je svako napuštanje svog vlastitog područja i okušavanje na polju teologije
283
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
ni astronomi nisu uzeli u račun postojanje metafizičkih po-java, ma da je ono jedan od primarnih rezultata zapaža-nja. Kad bismo jednoga dana otkrili da misao, poput svjet-losti, putuje prostorom, bili bismo prisiljeni da izmijenimo naše teorije o konstituciji univerzuma. Nije uostalom ničime utvrdeno, da se telepatske pojave osnivaju na prenosima fizikalne prirode. Bit će da između osoba, koje na ovaj način međusobno saobraćaju, ne postoji nikakva prostor-na veza. Pod sigurno nam je poznato, da se točan prikaz
0	čovječjem duhu ne može dati unutar granica četiriju di-menzija fizikalnog kontinuuma; on postoji istovremeno u materijalnom univerzumu kao i bilo gdje drugdje. Možda je nekako prikovan uz mozgovno staničje, ali se ipak — poput alge koja, prirasla uza stijenu, proteže i spušta svo-je krake u tajanstvene dubine oceana — širi izvan pro-stora i vremena. Ne znamo upravo ništa o stvarnostima koje leže van tih granica. Mogli bismo zamisliti, da takav telepatski saobraćaj znači susretanje imaterijalnih dije-lova dvaju duhova negdje van granica četiriju dimenzija našeg univerzuma. No našem je shvaćanju bliže prikazi-vati stvar tako, kao da te pojave nastaju projekcijom indi-viduuma u udaljeni prostor.
Sasvim je iznimna pojava sposobnost nekog indivi-duuma da se proteže prostorom. Pa ipak često i normalni individui mogu da čitaju misli drugih na način, kako to čine vidoviti ljudi, Bit će da se na sličan način u nekima
ili spiritlzma, Cak i za takve izvanredne ljude, kakvi su bili Izak Ncwton, William Crooks ili Oliver Lođge. Za istraživanje te vrsti pozvani su jedlno ljudi, iskusni u cksperimentiranju na medlcln-skim kllnlkama, koji lmaju duboko znanjc o čovjcčjem biću, o njegovoj fiziologijl i psihologijl, o njegovim neurozama, njegovoj sklonosti k laži i potpadanju sugestiji, njegovoj glumačkoj vjeStinl. Autor se nada. da će njegova naslućivanja o prostornim i vremen-skim granicama individuuma, — umjesto da izazovu smješkanja
1	jalove điskusije, — uspjeti da dadu novih pobuda za eksperimen-tlranje pomoću tchnika fiziologije i fizike.
2 84
I ndivid uum
očituje moć, kojom, prividno posredstvom priprostih rije-či, povlače za sobom velike mase svijeta, usaduju u njib vjerovanja, i vode ih u srećnu budućnost, gone u bitke, na žrtve, u smrt. Cezar, Napoleon, Mussolini — svi veliki rta-rodni vođe — prerasli su svoj čovječji lik. Mrežom svoje volje i svojih ideja oni obuhvaćaju bezbroj ljudi. Postoje fine, tajne veze između izvjesnih individua i prirode. To su ljudi, koji imaju sposobnost protezanja prostorom i vre-menom i hvatanja konkretne zbilje. Oni kao da su pobje-gli sami sebi i fizikalnom kontinuumu. Dešava se, da uza-lud opružaju svoja ticala preko granica materijalnog svi-jeta, ne donoseći odande ničega, što bi bilo značajno. No mnogoputa oni, kao veliki proroci znanosti, umjetnosti i religije, uspijevaju da u nepoznatim provalijama dodu do veličajnih spoznaja, kojima smo dali ime matematske ap-strakcije, platonske ideje, apsolutne ljepote, Bog.
8
Ne prelazi individuum granice svoga tijela samo pro-storno već i vremenski. Njegove vremenske granice ni po čemu nisu točnije i određenije od onih prostornih. Povezan je s prošlošću i budućnošću, iako njegov ,,ja" postoji samo u sadašnjosti. Naša individualnost, kako nam je poznato, stvara se u času ulaska spermatozona u jajašce. Ali su već prije toga postojali u svijetu elementi, od kojih je imao jedanput da se stvori naš ,,ja", raštrkani u tkivima rodi-telja, praroditelja i najudaljenijih predaka. Sačinjeni smo iz majčinih i očevih staničnih supstanca. U organskom po-gledu smo nerazrješvo odvisni o prošlosti, noseći u sebi bezbroj dijelova iz tjelesa naših predaka, koji su izvor svih naših sposobnosti i naših mana. Jednako kao kod pleme-nitih konja, snaga i srčanost je i kod ljudi nasljedena ose-bina. Ne možemo mimoići povijest, treba naprotiv da se koristimo prošlošću, kako bismo mogli gledati našu buduć-nost i pripremiti svoj udes.
285
C arr e l: Č ov j e k — nepoznanica
Na potomstvo se, kako nam je dobro poznato, ne pre-nose one osebine, koje je pojedinac stekao tijekom života. No nije ni jezgrovna plazma potpuno nepromjenljiva. Mo-že da se mijenja pod utjecajem organskog medija i usli-jed bolesti, otrova, hrane, izlučaba endokrinih žlijezda. Tako može sifilis roitelja da prouzrokuje teške smetnje u tijelu i svijesti njihove djece. Zato se dcgada, da u potom-stvu genijalnih ljudi nailazimo na inferiorne, slabe, neu-ravnotežene individue. Treponema pallidum, uzročnik si-filisa, uspio je da istrijebi veći broj velikih porodica, nego li svi ratovi svijeta zajedno. Isto tako se dešava, da alko-holičari, morfimisti i kokainist radaju defektnu djecu, koji za čitavog svog života moraju ispaštati grijehe svojih otaca. Lako i brzo se prenose na potomstvo posljedice mana i po-roka, a teško blagotvorne posljedice kreposti. Svaki poje-nac nekako obilježava svoju okolinu, porodicu, kuću, prijatelje — u toj sredini on živi kao okružen sam sobom. Svoje sposobnosti može djelima da prenosi na potomstvo. Za vrijeme jedne duge žvotne periode dijete je upućeno na roditelje, ima dakle kad da od njih poprimi sve, u čemu oni mogu da ga pouče. Upotrebljavajući prirođeni dar oponašanja, ono će sve pomalo početi njima da sliič: tu će medutim poprimiti pravo njihovo lice, a ne masku, koju oni nose u društvenom životu. Dijete osjeća redovno pre-ma roditeljima ravnodušnost i izvjestan prezir, ali će zato ipak ubrzo usvojiti njihove mane: neznalaštvo i nehaj, vul-garnost, samoljublje, kukavičluk. Medu roditeljima ima naravski, vrlo različitih tipova. Neki će od njih svome po-tomstvu dati u naslijede intcligenciju, dobrotu, estetsko osjećanje i odvažnost. Ovi i poslije smrti produžuju život u svojim djelima — u naučnim pronalascima, umjetničkim tvorevinama, u političkim, ekonomskim i socijalnim usta-novama, koje su oni osnovali, ili pak naprosto u kući po njima sagrađenoj, u poljima obradenim vlastitom njihovom
286
I ndivid uum
rukom. To je tip onih ljudi, koji su stvorili našu civili-zaciju.
Utjecaj individuuma na budućnost ne znači isto što i vremensko produblivanje njegovog ,,ja". Ono se zbiva po-moću dijelova stanične supstance, koje on izravno prenosi na djecu, ili pak putem tvorevina na polju umjetničkom, religioznom, naučnom, filozofskom itd. No katkada izgleda, kao da sama individualnost zaista prelazi granice rašeg fiziološkog trajanja. Ima individua koji su nadareni takvim psihičkim elementima, koji im omogućuju da tako reći pu-tuju kroz vrijeme*). Spomenuli smo već, da vidcviti ljudi zapažaju ne samo ono što se zbiva u daljini, nego i razne prošle i buduće dogadaje. Kreću se vremenom onom istom lakoćom kao i prostorom. Čini se kao da, izmakavši fizi-kalnom kontinuumu, oni promatraju prošlost i budućnost onako kako bi, recimo jedna muha mogla posmatrati neku sliku, kad bi je — umjesto da šeta njenom površinom — nadlijetala u izvjesnoj udaljenosti. Postoje činjenice o pret-skazivanju budućnosti, koje nas vode do praga nepoznatog jednog svijeta. Ukazuju na eksistenciju nekog duševnog principa, koji može da se razvija van tjelesnih granica. Spi-ritualističkim stručnjacima izvjesne takve pojave služe kao dokaz za prekogrobni život naše svijesti. I sam medij vjeruje, da se u njemu nestanio duh pokojnikov; u stanju je da eksperimentatorima otkrije razne pojedinosti, koje su bile poznate jedino onom preminulom čovjeku, isprav-nost kojih se kasnije može provjeriti. Ove činjenice, po Broadovom tumačenju, ne ukazuju toliko na produljivanje duhovnog života iza smrti, koliko na dalnje postojanje iz-vjesnog nekog psihičkog faktora, u kojeg je sposobnost da može povremeno da opsjedne organizam dotičnog me-dija. Taj psihički faktor ujedinjen s jednim čovječjim bi-ćem stvara svijest, koja pripada istovremeno i mediju i
*) Vidi bilješku na str. 282.
287
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
jdotičnom mrtvom individuumu. Postoji samo prolazno, po-malo nestaje i na kraju posvema iščezava. Rezultati, do kojih se dolazi spiritističkim eksperimentima, od velike su važnosti, no značenje im ne možemo tačno protumačiti. Za vidovitog čovjeka nema tajna. Zbog toga izgleda, bar zasada još, nemogućim da se luči produljeni život jednog psihičkog principa od pojava medijske vidovitosti.
9
Da zovršimo. Individualnost ne pretstavlja samo je-dan od aspekata organizma, ona bitno karakteriše i svaki pojedini njegov dio. U oplođenom jajašcu ona postoji sa-mo latentno, ali sve pomalo, kako se novo biće proteže kroz vrijeme, ona se razvija u svojoj osebujnosti. Naslje-dene sklonosti toga bića ostvaruju se pod pritiskom nje-govih konflikata s okolinom i određuju smjer djelovanja njegovih funkcija prilagode. Tijelo se stvarno služi svo-jom okolinom onako kako to odgovara prirodenim njego-vim sklonostima. Svaki će individuum na svoj naročiti na-čin reagirati na svoju sredinu: medu stvarima u vanjskome svijetu odabrat će za sebe one, koje ponajbolje odgova-raju njegovoj individualnosti. On je žarište specifičnih e-nergija međusobno vrlo različitih, koje se medutim jedna od druge ne mogu odijeliti. Ne možemo dijeliti dušu od tijela, strukturu od funkcija, stanicu od njenog medija, mnogostrukost od onogt što odreduje. 6;;al;;s rdgov eniat mnogostrukost od jedinstvenosti, ono što je odredeno od onoga što odreduje. Počeli smo da shvaćamo, da naša po-vršina nije podjedno i naša granica, već smo mi pomoću nje samo odijeljeni od kozmičkog univerzuma, što je ne-ophodno potrebito za naše gibanje i djelovanje. Naša je konstrukcija nalik na sredovječne gradine, kojih su kule bile okružene nizom utvrda. Naše unutarnje obrambene li-nije mnogobrojne su i međusobno tijesno povezane. Koža pretstavlja onu ogradu, koju kozmički naši neprijatelji ne
288
I ndivid ttum
smiju da predu. Samo što se mi sami protežemo daleko preko njenih međa, onkraj vremena i prostora. Poznat nam je centar individuuma, ali ne znamo gdje se nalaze nje-gove granice. Ove granice zapravo su hipotetične — možda ćak i ne postoje. Svaki čovjek vezan je na neki način kako uz one koji su njemu prethodili, tako uz one koji iza nje-ga dolaze; oni se međusobno prožimaju. Čovječanstvo se ne sastoji iz mnoštva zasebnih dijelova na način, kako su primjerice plinovi sastavljeni od molekula, nego je više nalik na mrežu isprepletenu dugačkim nitima, koje se vu-ku prostorom i vremenom, a sačinjene su od serija mno-gobrojnih individua. Bez sumnje je individualnost nešto stvarno, samo što ni iz daleka nije tako jasno odredena, kako mi mislimo. I varamo se kad držimo, da pojedini in-dividuum nije odvisan o drugima i o kozmosu.
Tijelo je naše izgradeno iz kemijskih tvari naše oko-line; one ga prožimaju, mijenjajući se prema njegovoj in-dividualnosti. Od njih su sačinjene privremene gradevine, kao što su tkiva, sokovi i organi, koje se besprekidno ras-padaju i ponovno izgrađuju za vrijeme čitavog trajanja našeg života. Poslije naše smrti one se vraćaju u svijet mrtve materije. Neki kemijski spojevi poprimaju naše ras-ne i individualne osebine — stvarno se oni pretvaraju u naš ,,ja". Drugi opet samo prolaze našim tijelom, sarađu-jući na našoj eksistenciji, a da pri tom ne poprimaju nje-govih karakteristika, onako kako ni vosak ne će promije-niti svog kemijskog sastava, kad se od njega napravi bilo kakav kip. Oni protiču organizmom poput velike rijeke, iz koje stanice crpe tvari potrebne za njihov rast i uzdrža-vanje te potrošnju energija. Prema naučanju kršćanskih mistika, nama pridolaze izvjesni spiritualni elementi iz vanjskoga svijeta. Milost božja prožima dušu i tijelo upra-vo onako, kako i uzdušni kisik ili dušik, koga primamo iz hrane, prožimaju naša tkiva.
19
289
C arr e l: Č ov j e k — nepoznanica
Indiviualna specifičnost traje tijekom čitavog života, iako se tkiva i sokovi besprekidno mijenjaju. Organi i nji-hov medij kreću se u ritmu nepovratnih procesa, koji vode do konačnog preokreta i smrti. No uvijek će oni zadržati svoje prirodene osebine. Rijeka materije, u koju su utonuli, ne može ih promijeniti, kao što se ni gorske jele ne mije-njaju pod utjecajem oblaka, koji prolaze kroz njihovo gra-nje. Pa ipak će individualnost, prema prilikama dotične sredine, izrasti sad jača sad slabija, a pod naročitim ne-povoljnim okolnostima nje će potpuno nestati. Katkada je duhovna individualnost daleko manje naglašena od organ-ske. S pravom se pitamo, postoji li ona uopće još kod mo-dernih Ijudi. Neki posmatrači sumnjaju uopće u moguć-nost njenog postojanja. Stanovnici modernih gradova bez sumnje su strahovito jednolični u manifestaciji svoje du-hovne i moralne slabosti. Svi su gotovo individui istoga ti-pa: mješavina nervoze i mlitavosti, taštine i pomanjkanja samosvijesti, mišične snage i naginjanja ka brzoj zamoreno-sti, oni su neobuzdani, a slabi u spolnim nagonima, često ho-mcseksualni. Ova stanja uzrokovana su dubokim smetnjama u izgradnji individualnosti. Nije tu u pitanju samo izvjesni duhovni stav, podvrgnut modi, koja se olako mijenja — ovo je izražaj rasne degeneracije ili manjkavosti u razvoju individuuma, ili pak oboje.
Ovo kvalitativno opadanje ima u izvjesnoj mjeri svoj izvor u nasljedenim manjkavostima. Kako već spomenu-smo, potiskivanjem prirodne selekcijc ostala su na životu djeca sa slabo razvijenim i oštećenim tkivom i sviješću, pa je množenjem takvih eksemplara rasa oslabljena. Danas nam još nije poznato, koliko je važna uloga što je ima taj faktor u pitanju degeneracije. Rekli smo već, da se ne mo-gu jasno razaznati utjecaji nasljedstva od utjecaja okoline. Za slaboumnost i ludilo uzrok je bez sumnje nasljeden. U školama, sveučilištima i uopće kod pučanstva međutim se moglo zapaziti, da slabljenje intelekta dolazi od raznih
290
I ndivid uum
poremećaja u razvoju, a ne od nasljeđenih grješaka. Kad ovi mlitavi, glupavi mladi ljudi, istrgnuti iz svoje uobiča-jene sredine, dodu da žive pod više priprostim životnim okolnostima, dogada se, da krenu na bolje i da postanu muževniji. Kržljavost, koja obilježava proizvode naše ci-vilizacije, nije dakle neizlječiva i nipošto nije uvijek od-raz rasne degeneracije.
Medu mnoštvom slabašnih i boležljivih ljudi ipak će-mo naići i na neke dobro razvijene tipove. Promotrimo li ih izbliza, vidjet ćemo, da su ti ljudi prerasli klasičnu she-mu o čovjeku. I zaista, individuum, u koga su sve potenci-jalne snage postale djelotvorne, nikako ne liči na ono čo-vječje biće, kojeg prikazuju stručnjaci. Nije on sastavljen iz pojedinih dijelova svijesti, koje hoće da odmjeruju psi-holozi, niti mu je bit sadržana u kemijskim reakcijama, funkcionalnim procesima i organima — u područjima da-kle, koja su liječnici sebi međusobno podijelili, — niti je on neka apstrakcija, čijim konkretnim manifestacijama na-stoje da upravljaju odgajatelji. Najmanje pak sliči indi-viduum neizradenom ljudskom biću, koga su skovali soci-jalni radnici, čuvari tamnica, ekonomi, sociolozi i politi-čari. Jedan specijalista zaista ne može o njemu stvoriti sebi pravu sliku sve dotle, dok se ne bude potrudio da u individuumu gleda jednu cjelinu. Individuum se ne sastoji iz zbroja svih činjenica, što su ih o njemu sakupile poje-dine nauke. Ne možemo da ga shvatimo u njegovoj cjelo-vitosti, u kojoj su sadržana široka, nepoznata još područja, jer su njegove mogućnosti gotove neiscrpive. Poput velikih prirodnih fenomena nama je i individuum nepristupačan. Proučavajući harmoničnu djelatnost svih njegovih organ-skih i duhovnih energija, obuzima nas duboko estetsko uzbuđenje. Takav individuum zaista je stvorio univerzum i on je njegovo središte.
291
C ar r e l: Č ov j e k — nepoznanica
10
Moderno se društvo ne obazire na individuuma kao takvog, ona zna samo za ljudska bića u općenitom smislu. Vjerujući u stvarnost univerzalija, ono •	čovjekom
kao s kakvom apstrakcijom. Brkanjt—- _ . ova o indi-viduumu i čovječjem biću naša je industrijska civilizacija zapala u veliku bludnju i dovela do standardizacije čovje-ka. Kad bismo zaista svi bili jednaki, moglo bi nas se avr-stavati poput blaga i prisiljavati da živimo i radimo u veli-kim stadima. Ali je svaki od nas posebna ličnost, s kojom se ne postupa kao s kakvim simbolom. Ne bismo smjeli trpati djecu u škole još u vrlo ranim godinama, podvrga-vajući ih odgoju na jedan jedinstven kalup. Đobro nam je poznato, da su gotovo svi veliki ljudi odgojeni u relativnoj osami i da su se odupirali školskoj šabloni. Svakako su škole neophodno potrebne za razvoj tehničkih nauka. One čak zadovoljavaju u izvjesnoj mjeri i potrebama djeteta za zbližavanjem s drugom djecom. Ali bi pitanje odgoja trebalo da bude i pitanje nepogrešivog vodstva. To je vod-stvo stvar roditelja, koji su jedini — a u prvom redu majka — mogli od najranijeg početka da promatraju fiziolcške i duševne osebine djeteta, kojih je ispravan razvoj cilj sva-kog odgoja. Moderno se društvo ozbiljno ogriješilo o tu dužnost time što je porodični odgoj htjelo posvema da na-domjesti školskim. Majke šalju svoju djecu u zabavišta, da bi mogle da udovolje svojim zvaničnim dužnostima, društvenim ambicijama, svojim seksualnim željama, lite-rarnim ili umjetničkim sklonostima, ili naprosto zato da mogu ncsmetano da igraju bridge, posjećuju kina i da ubi-jaju vrijeme važnini besposlićarskim poslovima. Tako na njih pada odgovornost za nestajanje porodične zajednice, gdje je nekad dijete bilo u stalnoj vezi s odraslima i od njih moglo štošta da nauči. Mladi psi, odgojeni u pasjim stajama u zajednici s istogodišnjacima, ne razvijaju se ta-ko lijepo kao štenad, koja se kreće slobodno u pratnji svo-
292
I
I ndividuum
jih roditelja. Ista se stvar dogada s djecom koja rastu u zajednici s mnoštvom svojih vršnjaka, kad ih isporedimo s onom djeca, koja žive u društvu odraslih inteligenata. Fiziološke, osjećajne i duhovne energije djeteta olako se mijenjaju prema sredini, u kojoj živi. Ono može malo da nauči od djece istih godina, a i škcla, u kojoj dijete pred-stavlja pustu brojku, omogućit će mu vrlo nepotpvm raz-voj. Da bi individuum postigao vrhunac u razvoju svojih snaga, potrebno mu je izvjesno izolovanje i pažnja jedne srazmjerno malene zajednice, kao što je porodica.
Isto tako skrivile su naše javne ustanove slabljenje sposobnosti kod odraslih time, što ne vode računa o indi-vidualnosti. Ne može čovjek neoštećen trajno da podnosi način života i jednoličan, glup posao, kakav se traži od tvor-ničkih i uredskih radnika, uopće od svih onih, koji sara-đuju na proizvodnji u masama. U neizmjernosti modernih gradova on je osamljen i kao izgubljen — jedna ekonom-ska apstrakcija, pusta brojka velikog stada. Pošto je izgu-bio svoju individualnost, on ne zna ni za odgovornosti ni za dostojanstva. Iznad ove mase jedino se izdižu bogataši, moćni političari i — banditi. Ostali su tek bezimeno zrnje prašine. Kao član jedne manje zajednice čovjek će napro-tiv ostati individuum, primjerice kao stanovnik sela ili ma-lenog grada, gdje je njegovo značenje relativno veće, gdje može da se nada, da će i on sa svoje strane postati upliv-nim građaninom. Zapuštanje individualnosti na kraju je krajeva dovelo do njenog potpunog nestanka.
Druga jedna zabluda, koja je nastala uslijed brka-nja pojmova o ljudskom biću i o individuumu, zove se demokratska jednakost. Ova dogma uostalom doživljava svoj poraz pod udarcima iskustava, što su ih stekli narodi. Bilo bi suvišno raspravljati o njenoj neispravnosti. Ipak joj je uspjeh bio začudno dugog vijeka. Kako li je mogu-će, da je čovječanstvo u njenoj vjeri živjelo kroz toliki niz godina? Demokratska vjeroispovijest nikako ne vodi ra-
293
C arr el: Č ov j e k — ne p o z nani c a
čuna ni o našem tijelu ni o našoj svijesti, ne će da zna za konkretnu čijenicu, za individuum. Bez svake je sumnje, da su sva ljudska bića jednaka, ali nisu jednaki individui. Jednakost njihovih prava pretstavlja čistu iluziju. Slabo-umnik i genij ne bi smjeli da budu pred zakonom jednaki. Ograničeni, nerazumni ili rasijani tipovi, koji nisu u sta-nju da koncentrišu punu svoju pažnju i svoje snage, ne-maju prava na više školovanje. Besmisleno je to, da im putem prava glasa dajemo u ruke istu moć kao i onima potpuno razvijenim individuima. Velika opasnost leži u previdanju tako golemih razlika. Demokratski princip pri-donio je k propadanju kulture, jer je priječio mogućnost razvijanja prave elite. Potrebno je naprotiv da vodimo računa o individualnim razlikama među pojedincima. Da-našnjem društvu trebaju i veliki i mali, slabije nadareni i osrednji ljudi. Stoga i ne valja naše nastojanje, da kod od-gajanja viših tipova dođemo do željenih rezulata pomoću istih onih postupaka, koje primijenjujemo kod nižih tipova. Standardizovanje po demokratskom idealu dovelo je već do toga, da danas prevlađuju slabići. Njih pretpostavljamo jačima, pomažemo ih i štitimo, čak im se još i divimo. Oni uživaju simpatije javnosti kao i invalidi, zločinci, luđaci. Tako su bajka o jednakosti sviju, težnja za simbolom, prezi-ranje konkretnih činjenica, u velikoj mjeri skrivili propada-nje individualnosti. Budući da nije bilo moguće, da se ne-sposobnjaci zaista podignu na viši stepen, demokratska se jednakost medu ljudima mogla postići jedino na taj način, da se svi bez razlike svedu na najnižu razinu. Time je medu ljudima nestalo snažnih ličnosti.
No ne samo da su pobrkani pojmovi o individuumu i čovječjem biću, već je ovaj bio još i iskrivljen dodavanjem nekih stranih, a oduzimanjem izvjesnih vlastitih elemena-ta. Na čovjeka smo primijenili pojmove iz mehaničkog svi-jeta, ne obazirući se na postojanje funkcija, kao što su mi-sao, moralno osjećanje, požrtvovnost, ljepota, želja za mi-
294
I ndivid uum
rom. Postupali smo s individuumom onako, kako se postu-pa s nekom kemijskom tvari, sa strojem ili dijelom nekog stroja. Naprosto smo ga lišili moralnih, estetskih i religioz-nih funkcija, previdjeli izvjesne aspekte njegovih fiziolo-ških energija. Nismo se pitali, kako li će se naša svijest i naša tkiva prilagoditi načinu života, kojim smo danas pri-siljeni da živimo. Zaboravili smo naprosto značajnu ulogu, kuju imaju funkcije prilagodivanja i teške posljedice, koje proizlaze iz njihovog prisilnog mirovanja. Slabost, u koju smo danas zapali, ima svoj uzrok kako u potcjenjivanju individualnosti, tako i u našem nepoznavanju čovječje kon-stitucije.
11
Čovjek je rezultat naslijeđa i okoline, životnih navika i misli, koje mu je moderno društvo naturilo. Opisali smo posljedice tih navika, kako se one očituju na tijelu i u svi-jesti. Znamo, da čovjek nema mogućnosti, da se zaista pri-lagodi sredini stvorenoj tehnikom, da ga takva sredina nužno dovodi do propadanja. Ni nauka ni strojevi nisu krivi ovom njegovom današnjem stanju — skrivili smo ga mi sami. Nismo bili u stanju da uočimo razliku između onog što je štetno, dakle zabranjeno, i onoga što je kori-sno, dopušteno. Kršeći tako prirodne zakone počinili smo najteži grijeh, zbog kojeg nas kazna ne može mimoići. Pro-pale su dogme naučne religije i industrijskog morala pod nadiranjem biološke stvarnosti. Na svaki naš pokušaj, da ga namamimo na zabranjeno tlo život će odgovoriti na isti način: slabljenjem i propadanjem kulture. Prosljeđujući put, što su nam ga otvorile nauke o neživoj materiji, zašli smo u jedan nama potpuno strani svijet. Slijepo smo pri-hvatili sve, što su te nauke mogle da dadu. Pod tim utje-cajem čovjek je postao tjesnogrudan, skučen uslijed specijalizacije, nemoralan, neinteligentan, nesposoban da upravlja sam sa sobom i vlastitim po njemu stvorenim usta-
295
C arr el: Čov j ek — nepoznanica
novama. Ali su nam biološke nauke istovremeno otkrile najdragocjeniju tajnu — zakone po kojima se razvija ži-vot našeg tijela i naše svijesti. Ovim saznanjem čovječan-stvo se domoglo sredstava za svoje obnavljanje. Doklegod u modernom čovjeku žive naslijeđene rasne sposobnosti, on može vlastitom svojom voljom ponovno da u sebi pro-budi smjelost svojih praotaca. Jedno je samo pitanje: je-li on danas još dorastao takvim naporima?
296
OSMO POGLAVLJE
Osmo poglavlje
OBNAVLJANJE ČOVJEKA
1. Je li nauka u stanju da obnovi čovjeka? — 2. Nužne promjene u našem intelektualnom gleda-nju. Zabluda Renesanse. Treba slomiti nadmoć kvantitete nad kvalitetom, materije nad duhom.
—	3. Kako da iskoristimo naše znanje o čovjeku? Kako da izgradimo sintezu? Je li moguće, da je-dan naučenjak savlada svekoliko potrebno zna-nje? 4. Kakve su nam ustanove potrebne za bolji razvitak nauke o čovjeku? — 5. Naša /e zadaća, da čovjeka dovedemo u sklad sa prirodnim zako-nima. Potreban je utjecaj okoline na čovjeka. — 6. Individualna selekcija. Socijalne i biološke klase.
—	7. Izgradnja elite. Eugenici dobrovoljci. Ari-stokracija po naslijedu. — 8. Fizika i kemija kao činioci pri izgradnji individuuma. — 9. Fiziološki faktori. — 10. Duhovni faktori. — 11. Zdravlje.
—	12. Razvoj ličnosti. — 13. čovječji univerzum.
—	14. Obnavljanje čovjeka.
1
Nauka, koja je izmijenila materijalni svijet, omogu-ćuje čovjeku, da preobrazi i sam sebe. Otkrila je u njego-vom životu mnoge tajne mehanizme, uputila ga kako će njima da pokreće, kako će tijelo i dušu da oblikuje prema
299
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
svojim željama. Čovječanstvo je, nz pripomoć znanosti, prvi put u svojoj povijesti postalo gospodarom vlastitog udesa. No pita se, hoćemo li biti u stanju, da se zaista za naše dobro poslužimo znanjem, što smo gt stekli o našem ,,ja"? Nužno je svakako, da se ćovjek obnovi, hoće li dalje da prosljeduje put k napretku. No takva obnova bez pat-nja je nemoguća. Čovjek je kipar, a istovremeno i mramor, koga on sam ima da obradi: da bi pronašao i razotkrio pra-vi svoj obraz, valja mu teškim čekićem razbijati vlastitu svoju supstancu. Na takav se postupak neće odlučiti, do-kle god ga na to ne prisili nužda. A sve dok živi okružen udobnošću, ljepotom i mehaničkim čudesima tehnike, on ne može da shvati, koliko je hitno potrebna takva opera-cija. Ne uočuje on činjenicu, da postepeno pada žrtvom degeneracije — čemu onda da mijenja način svog bivstvo-vanja, življenja i mišljenja.
Sreća je, da se sad dogodilo nešto, što nisu mogli da predvide ni tehničari, ni ekonomi, ni političari: iznenadno se srušila veličanstvena zgrada američkog financijalnog i gospodarskog svijeta. Javnost isprva nije mogla da vje-ruje u istinitost takve katastrofe, njeno povjerenje bilo je nesalomljivo. Stoga je dragovoljno prihvatila tumačenja ekonomskih stručnjaka: uspostavit ćemo ,,prosperity"! No prosperitet se nije povratio, a u nekim bistrijim glavama iz ovog velikog stada počeše se rađati sumnje. Jesu li uzroci ove velike križe isključivo ekonmske i financijske prirode? Zar da ne optužujemo korupciju i glupost političara i ban-kara, neznanje i obmane ekonoma? Nije li moderan način života oslabio inteligenciju i moral čitave ove nacije? Za-što moramo da trošimo po više biliona dolara godišnje u borbi protiv zločinaca? Kako je moguće, da gagsteri i na-dalje uspješno i pobjedonosno napadaju banke, ubijaju policajne organe, otimaju, ucjenjuju i kolju djecu, uprkos golemih svota koje su protivu njih utrošene? Koji je na-dalje uzrok tome, da u civilizovanom društvu ima toliko
300
Obnavljanje čovjeka
slaboumnika i luđaka? Nije li možda kriza prouzrokovana izvjesnim individualnim i socijalnim faktorma zamašnijeg značenja od onih ekonomskih? Nadajmo se, da će nas slika civilizacije već u početku svoga propadanja navesti na to, da tražimo uzroke katastrofe, kako u nama samima, tako i u našim ustanovama, i da ćemo tada u punom opsegu shvatiti neospornu potrebu za obnovom našeg ,,ja".
Poslije toga preostaje jedna još zapreka, koju nam valja savladati — prirođena naša tromost. Nipošto ne stoji, da naša rasa ne bi bila sposcbna za takvu obnovu. U stva-ri je ova ekonomska kriza nastupila ranije od potpunog sloma naših naslijedenih sposobnosti, koga su prouzroko-vale lijenost, korupcija i lagodnost života. Kako znamo, intelektualna mlitavost, nemoral i kriminalne skolonosti redovno nisu nasljedne. Najveći broj djece kod svoga je poroda nadaren podjednakim latentnim osebinama kao i njihovi roditelji. Nama je dana mogućnost, da razvijemo te prirodene sposobnosti, ako samo ozbiljno hoćemo. Ra-spolažemo svim mogućnostima, koje može da nam pruži znanost, a ima još dovoljan broj ljudi koji su u stanju da se tim mogućnostima nesebično posluže. Moderna civiliza-cija još nije ugušila sva žarišta duhovne kulture, sav mo-ralni osjećaj, hrabrost, krepost i smjelost. Žižak još plam-sa — zlo se može popraviti. Ali je za uspješno obnavljanje individuuma potrebna preinaka modernog života, koju nećemo dočekati bez materijalne i duhovne revolucije. Ni-je dovoljno da shvatimo potrebu takve promjene i da ra-spolažemo sredstvima, pomoću kojih bi se ta promjena mogla ostvariti. Naprasan slom tehničke civilizacije mogao bi pripomoći oslobođenju onih impulza, koji će nužno do-vesti do rasula dosadanjih navika i stvaranja novih život-nih oblika.
Pita se sad, ima li u nas još dovoljno životne energije i oštroumnosti za takav gigantski napor? Na prvi pogled reklo bi se da nemt: čovjek je postao ravnodušan prema
301
C arr el: Č ov j e k — ne p o z nani c a
svim pitanjima, izuzevši novca. Pa ipak još ima nade. Nisu na kraju krajeva posvema izumrle one rase, koje su stvo-rile taj naš svijet; u oslabljenom njihovom potomstvu živi i dalje plazma sa klicom sposobnosti pradjedova, koje tre-ba ponovo privesti životu. Potomci moćnih plemena izgu-bili su se u moru proletarijata, kojeg je nasumce stvorila industrija. Broj je njihov doduše malen, ali neće propasti, jer u njima žive čudesne, iako prikrivene snage. Ne smije-mo da zaboravimo činjenicu, da smo od propasti rimskog carstva dalje ipak izvršili jedno veličajno djelo. U male-nom okviru zapadno-evropskih država, pored neprekidnog ratovanja, gladi i velikih epidemija, uspjeli smo da kroz čitav Srednji Vijek sačuvamo ostatke antikne kulture. Ti-jekom dugih mračnih stoljeća na sve strane prolijevali smo krv u obranu kršćanstva protiv naših neprijatelja, koji su nadirali sa Sjevera, Istoka i Zapada; pod cijenu ogromnih napora otresli smo se opnasnosti islamskog mrtvila. A sad se dogodilo čudo: iz čovječjeg duha, izoštrenog skolastič-kom disciplinom, rodila se znanost. Tadanji zapadni svijet bavio se znanošću radi nje same, radi njenih istina i lje-pota, a bez ikakvih ličnih interesa. Tako je ova znanost, umjesto da zapne u individualnom egoizmu — kako je to bio slučaj na Istoku, naročito u Kini — preobrazila svijet u razmaku od nekih četiri stotine godina. Udivljenja su bili vrijedni napori naših pradjedova; tu su prošlost zabo-ravili gotovo svi njihovi potomci, kako u Evropi, tako u Americi. Ne mare za povijest oni, koji danas vuku korist iz naše materijalističke civilizacije: ni bijelci, koji se u Srednjem Vijeku nisu borili rame o rame sa ratnicima fev-ropskih bojišta, niti one žute, smeđe i crne rase, čijih se nadiranja Spengler i suviše plaši. Ono, što smo bili u sta-nju jedanput da izvršimo, izvršit ćemo i opet: na ruševi-nama stare civilizacije mi ćemo izgraditi novu. Pitanje je samo, je li neizbježno da propatimo agoniju takvog kaosa zato, da bismo postigli red i mir? Zar nam nije moguće
302
Obnavljanje čovjeka
da se pridignemo i bez krvave regeneracije nakon potpu-nog sloma? Ima li u nas sposobnosti da se obnovimo, da izbjegnemo opći potop, koji nam prijeti, i da se ponovno uzdignemo?
2
Sve dok ne budemo naučili da drugačije mislimo, ne možemo uspjeti išta da učinimo u smjeru obnove nas sa-mih i naše okoline. Od prvog svog početka moderna je ci-vilizacija patila od jedne intelektualne griješke — grije-ške koja se ponavlja sve od vremena Renesanse. Pod utjecajem tehničkih nauka stvorena je slika o čovjeku ne prema duhu znanosti, već prema varavim metafizičkim pojmovima. Došlo je vrijeme. kad treba odbaciti takvo naučanje. Valja nam srušiti ograde, koje su bile umjetno postavljene između stvarnog objekta i njegovog sadržaja s jedne, a raznih aspekata o našem ,,ja" s druge strane. Zabluda, zbog koje toliko trpimo, nasatala je uslijed jedne od genijalnih Galilejevih misli. On je, kako znamo, kod stvari lučio primarna svojstva — dimenzije i težinu, koje se mogu izmjeriti — od sekundarnih svojstava, kao što su ob-lik, boja, miris, koje ne možemo mjeriti. Kvantitativnost o-dijeljena od kvalitativnosti dala je čovječanstvu nauku, ko-ja je u cijelosti našla izražaja u matematskom jeziku. Za kvalitativnu stranu stvari nije se marilo. Ispravno je bilo apstrahiranje primarnih kvaliteta od njihovog objekta, ali nije bilo ispravno to, da su sekundarne kvalitete ostale ne-zapažene. Ova pogrješka ima za nas trajnih posljedica, bu-dući da su po čovjeka od veće važnosti ona svojstva, za koja nema mjerila, od onih koja možemo izmjeriti. Postojanje misli isto je tako od osnovnog značenja, kao i primjerice ravnoteža krvnog seruma. Od osnutka Descartes-ovog dua-lizma o tijelu i duši još se više pooštrilo razlikovanje kvali-tativnih od kvantitativnih svojstava. Manifestacije duha po-stale se posve nerazumljive. Materijalna se strana posma-
303
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
trala posve odjelito od spiritualne. Organske strukture i fi-ziološki mehanizmi zadobili su daleko veće stvarno značenje od manifestacije misli, radosti, tuge, ljepote. Ova je zabluda natjerala našu civilizaciju na jedan put, koji je vodi do triumfa znanosti, a k degeneraciji čovjeka.
Da bismo opet došli na pravi put, treba s našim misli-ma da se vratimo u svijet Renesanse, da budemo prožeti njegovim duhom, njegovom strašću za empirijsko proma-tranje i njegovim preziranjem filozofskih sistema. Svakako je potrebno da lučimo kod stvari primarna svojstva od se-kundarnih, ali s tom razlikom, da jednima i drugima pripi-šemo jednako veliko značenje. Valja još i da odbacimo Descartes-ov dualizam. Duhu je mjesto unutar same ma-terije, ne smijemo dušu rastavljati od tijela. Na taj će nam način postati bolje pristupačnim kako fiziološki tako i du-hovni procesi. Teže je svakako proučaVati kvalitativna svojstva od kvantitativnih. Naš se duh, koji voli gotove i nepromjenljive slike apstrakcija, ne zadovoljava konkret-nim činjenicama. No nije nam dopušteno da se bavimo zna-nošću radi same znanosti, radi elegancije njenih metoda, radi njenog sjaja i ljepote. Prava i prvenstvena njena svr-ha je materijalna i duševna dobrobit čovječanstva. Zato, primjerice, termodinamika i ne smije imati većeg značenja od čovječjih osjećaja. Neophodno je potrebno, da naš duh obuhvati sve aspekte stvarnosti. Neriješenim ostacima na-učnih apstrakcija mi ćemo se poslužiti na isti način, kao i samim apstrakcijama, umjesto da ih naprosto zabacimo. Ne ćemo više da budemo robovi tiranije kvantitativnosti, nadmoći mehanike, fizike ili kemije — napustiti nam je in-telektualni stav, kojeg smo preuzeli od Renesanse, kao i njenu samovoljnu definiciju o stvarnosti. Ali ćemo se zato koristiti svim pronalascima, koja su učinjena od Galileje-vih vremena, jer duh nauke i sve njene tehnike naše su najdragocjenije blago.
304
Obnavlj anj e č ovjeka
Ne će biti lako osloboditi se jedne doktrine, koja je kroz više od trista godina vladala umovima civilizovanog svijeta. Većina prirodoslovaca vjeruje u stvarnost univerza-lija, u isključivo pravo eksistencije kvantitativnih vrjedno-ta, u prevlast materije, u odjelitost duše i tijela i u podre-den položaj duha. Ne će se oni lako odreći svojih vjero-vanja: takva bi promjena iz temelja potresla pedagogiju, medicinu, higijenu, psihologiju i sociologiju. Malen vrtić, kojeg svaki naučenjak može sam da obrađuje, pretvorio bi se u gustu šumu, koju valja tek mukom prokrčiti. Kad bi naučna civilizacija napustila put, kojim kroči još od vre-mena Renesanse i vratila se naivnom proučavanju konkret-ncsti, došlo bi do neočekivanih dogadaja. Nestalo bi ubrzo naamoćnog položaja, što ga uživa materija, fiziološke energije ne bi imale većeg značenja od duhovnih. Pokazalo bi se, da je isto tako neophodno potrebno proučavanje mo-ralnih, estetskih i religioznih funkcija, kao što je nužno učenje matematike, fizike i kemije. Sadanje odgojne me-tode postale bi besmislene. Sve bi škole i univerze morale mijenjati svoj naučni program. Higijeničari bili bi postav-ljeni pred pitanje, zbog čega su sve svoje nastojanje upra-vili isključivo suzbijanju organskih bolesti, ne osvrčući se nimalo na duševne i živčane smetnje, ne posvečujući nika-kve pažnje zdravlju duha. Zašto pritvaraju i izoliraju lju-dc, koji su oboljeli od neke zaraze, dok ostavljaju da se slobodno kreću oni, koji šire intelektualne i moralne bo-lesti. Zašto su proglašene opasnima one navike, koje pro-uzrokuju organska oboljenja, a nipošto i one, koje dovode do korupcije, zločinstava, ludila. Svijet se ne bi više pre-puštao njezi liječnika, čije je znanje ograničeno samo na jedan dio tijela. Specijalisti bi morali da uče opću medi-cinu ili da rade samo kao članovi grupe pod ravnanjem jednog glavnog praktičnog liječnika. Patolozi bi bili prisi-ljeni da se upoznavaju kako s organskim, tako i sa sokov-nim smetnjama, da se naviknu na to da računaju s utje-
20
305
C arr el: Č ov j e k — ne p o z nani c a
cajem, što ga na tkiva vrše duhovne energije, i obrnuto. Ekonomi bi došli do spoznaje, da je čovjek biće koje misli, osjeća i pati, da mu pored rada, hrane i odmora treba još koješta drugo, budući da ne samo tijelo, već i duh traži svoje. Shvatili bi da uzroci ekonomskih i novčanih kriza mogu da budu i moralne ili intelektualne prirode. Ne bi više bilo potrebno da se podvrgavamo barbarskom načinu života u velikim gradovima, tiraniji tvornice i ureda, dru-gim bismo očima gledali na blagodati moderne civilizacije, koja nas sili da svoj duh žrtvujemo novcu, naše moralno dostojanstvo ekonomskim interesima. One mehaničke pro-nalaske, koji ometaju razvitak čovjeka, odbacili bismo, a ekonomski interesi ne bi i dalje pretstavljali posljednju i najvišu svrhu svega. Ovo bi oslobođenje čovjeka od mate-rijalističkog vjerovanja dovelo do preobraženja gotovo sviju naših životnih aspekata. Shvatljivo je, da se moderno društvo opire svim svojim snagama takvoj promjeni u na-predovanju pojmova.
Pošto je tehnika sa svojim obožavanjem materije pod-bacila, postoji velika opasnost od iskušenja, da zapanemo u protivni kult — u kult duha; treba da budemo na oprezu, da uslijed pogrešaka, što ih je počinio materijalizam, ne zapanemo u duhovnu reakciju. U jednakoj mjeri je opasno davanje prvenstva psihologiji, kako je bilo opasno prven-stvo fiziologije, fizike i kemije. Freud nam je nanio više štete od svih ekstremnih mehanista. Svadanje čovjeka na čisto duhovne aspekte bilo bi jednako štetno kao i svađa-nje na njegove fiziološke i fizikalno-kemijske mehanizme. Neophodno je potrebno kako proučavanje fizičkih osebtna krvnog seruma, njegove ioničke uravnoteženosti, prodor-nosti protoplazme, kemijske konstitucije antitjelesa itd., tako i proučavanje snova, libida, mediumskih stanja, psi-hološkog učinka molitve, pamćenja riječi itd. Time među-tim, da materijalističko gledanje naprosto zamijenimo spi-ritualnim, ne bismo još otstranili zabludu, u koju je bila
306
Obnavljanje č o v j e k a
zapala Renesansa. Još štetnije bi bilo po čovjeka potpuno nijekanje materijalnog nego li nijekanje duhovnog momen-ta. Spasti nas može samo to, da napustimo sve krute dok-trine, da u potpunosti prihvatimo sve rezultate opažanja, da uočimo činjenicu, kako svi ti rezultati zajedno sačinja-vaju čovjeka.
3
Ovi podaci, do kojih ss došlo opažanjima, treba da služe kao temelji za konstrukciju čovjeka. Prva neka nam bude zadaća da ih učinimo plodnima. Svake godine mo-žemo čuti o napredovanju eugenika, genetika, statističara, behaviourista, fiziologa, anatoma, biologa, kemičara, fizi-čara, psihologa, liječnika, higijeničara, endokrinologa, psi-hijatara, imunologa, pedagoga, socijalnih radnika, sveće-nika, sociologa, ekonoma itd. Međutim su praktički rezul-tati toga napredovanja začudno mršavi. Ogromno mnoštvo podataka raštrkano je po tehničkim časopisima, rasprava-ma, u mozgovima naučenjaka — nitko ih još nije u cijelosti obuhvatio. Na nama je sada da skupimo ove rasparčane dijelove i da ih privedemo životu u glavama nekolicine ljudi, učimvši ih na taj način produktivnima.
Pred takvim pothvatom ispriječuju se velike teškoće. Kako da dođemo do te sinteze? Koji od čovječjih aspe-kata da bude središtem, oko kojeg ćemo poredati sve osta-le? Koje od njegovih djelovanja je najbitnije i najznačaj-nije — zar ono ekonomsko, političko, sociološko, duhovno ili organsko? Koja nauka zavređuje da je se podigne na-ročito, na račun svih ostalih? Obnavljanje čovjeka u eko-nomskom i socijalnom svijetu mora bez sumnje da bude plod točnog poznavanja njegovog tijela i njegove duše — to će reći fiziološkog, psihološkog i patološkog znanja o čovjeku.
Među svim naukama, koje se bave čovjekom, počevši od anatomije pa sve do političke ekonomije, medicina je
307
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
najopsežnija. Pa ipak je i ona još daleko od toga, da u potpunosti obuhvati svoj predmet. Liječnici su se zadovo-ljili time, da proučavaju strukturu i funkcije individuuma u njegovom zdravom i bolesnom stanju i da pokušavaju liječiti bolesnike. Njihovi napori, kako znamo, okrunjeni su slabim uspjehom. Učinci njihovog rada u Ijudskome društvu sad su blagotvorni, sad štetni, ali vazda stoje na drugome mjestu — izuzevši kao pozitivan rezultat činje-nicu, da je higijena poduprla porast civilizovanog pučan-stva u korist industrije. Skučenost medicinskih doktrina kočila je razvitak ove nauke, no ne bi joj bilo teško da se oslobodi tih spona te da nas djelotvornije potpomogne. Ima tome već više od trista godina, otkako je jedan filozof, čiji san je bio da svoj život posveti dobru čovjeka, jasno uočio ogromne mogućnosti, koje leže u razvoju medicine. ,,Duh je u toj mjeri zavisan o temperamentu i nastrojstvu tje-lesnih organa", piše Descartes u svome djelu Discours de la Mćthode, ,,da vjerujem, da bi jedino medicina mogla naći sredstva za općenito unapredenje čovječje mudrosti i razumnosti, u koliko je uopće moguće do tih sredstava doći. Od medicine u današnjem njenom stanju zaista nam nema takve koristi. Ne želeći da krnjim značenje ove na-uke, ipak sam uvjeren, da nema jednoga čovjeka — čak ni među onima koji joj po svom zvanju pripadaju — koji ne bi htio da prizna, da sve dosadašnje znanje na tome polju upravo iščezava pred mnoštvom svega onoga, što bi tek trebalo naučiti; da bi se moglo poštedjetl ljudstvo od bezbrojnih bolesti, kako tjelesnih tako i duševnih, a možda čak i od staračke slabosti, kad bi u nas bilo dovolj-no znanja o uzrocima svih ovih nedaća, kao i o sredstvima odbrane, kojima nas je obdarila priroda".
Iz anatomije, fiziologije i psihologije medicina je prc-uzela najbitnije elemente o poznavanju čovjeka. Ne bi za nju bilo teško da proširi svoje polje rada i na materi-jalni i mentalni svijet na području sociologije i ekonomije,
308
Obnavljanje č ov j e ka
s obzirom na njihov odnos spram tijela i svijesti čovječje, pa da se tako razvije zaista u pravu nauku o čovječjem bi-ću. Njeno se prezanje ne bi više ograničavalo na sušto li-ječenje ili čuvanje od bolesti, već bi joj glavna zadaća bila da rukovodi razvojem svih naših organskih i duševnih e-nergija. Bila bi u mogućnosti da izgraduje individue u skla-du s prirodnim zakonima, dajući pobude i podrška svim onima, koji su pozvani da budu vodiči čovječanstva na putu k istinskoj civilizaciji, Rad oko odgoja, higijene, reli-gije, stvaranja gradova i ekonomskih organizacija povjeren je danas još ljudima, koji su se upoznali tek s jednim je-dinim aspektom čovječjeg bića. Nikome ne bi ni u snu palo na pamet, da na mjesto inžinjera u nekoj tvornici že-ljeza ili kemikalija postavi političare, dobronamjerne do-brotvorne gospođe, odvjetnike, literate ili filozofe. Pa ipak se takvim Ijudima povjerava daleko teža i odgovornija za-daća, oko fiziološkog, duhovnog i sociološkog vodstva kul-turnoga svijeta, prepušta im se čak da vladaju čitavim ve-likim narodima. Medicinska nauka proširena u smislu Des-cartes-ovog naučanja na taj način, da bi obuhvaćala i sve ostale nauke o čovjeku, bila bi u stanju da dade modernom društvu takve stručnjake, koji bi bili upućeni i u tjelcsne i u duševne mehanizme individuuma te u njegov odnos spram kozmosa i društva.
Ova znanost nad znanostima može da bude od kori-sti samo onda, ako joj ne budemo dopustili da se zakapa u biblioteke, nego joj budemo omogućili da zaista oplodu-je naše umne snage. Pitanje je samo, može li jedan jedini mozak da u sebe primi takvo gigantsko znanje? Postoji li individuum, koji će da savlada anatomiju, fiziologiju, bio-lošku kemiju, psihologiju, metafiziku, patologiju, medici-nu, a istovremeno da bude potpunoma upućen u genetiku, o nauku o ishrani i razvoju čovjeka, u pedagogiku, u estet-ske i moralne nauke, sociologiju i ekonomiju? Nije to ne-provedivo. Sve ove znanosti može čovjek da usvoji u roku
309
C arr el: Č ov j e k — n e p o z nanic a
od dvadesetipet godina provedenih u besprekidnim studi-jama. Oni, koji bi htjeli da sve svoje snage podvrgnu ta-kvome zaptu, bili bi zaista osposobljeni da upravljaju kon-strukcijom čovjeka i kulture, koja bi bila zasnovana na pravoj i istinskoj njegovoj prirodi. Samo se po sebi razu-mije, da bi se ono nekoliko nadarenih pojedinaca, koji bi bili voljni da se posvete takvom radu, morali odreći uobi-čajenog načina života. Ne če njima biti moguće da igraju golf i bridge, da posjećuju kina, da slušaju radio i održa-vaju govore po banketima, da budu članovi raznih odbora, da posjećuju sjednice naučnih, političkih i akademskih dru-štava ili da šetaju preko oceana, sudjelujući na internaci-onalnim kongresima. Njihov život naličit će na život kaluđe-ra iz onih velikih redova, koji su se posvema predali duhov-nim razmatranjima, a nipošto na život sveučilišnih profeso-ra ili čak na život poslovnih ljudi. Povijesti velikih nacija pokazuju, da se uvijek našlo dovoljno ljudi, koji su žrtvo-vali sebe za spas ljudske zajednice. Čini se, da bez takvih žrtava nema napretka. Ima i danas ljudi, kakvih je uvijek bilo, koji su spremni da se lično odreknu svega. Bude li stanovništvo nezaštićenih gradova ugroženo bombama i pli-novima, svaki će se vojnički avijatičar svojim aparatom i svojim bombama smjesta suprotstaviti napadaču. Zašto on-da da se ne nađe nekolicina ljudi, koji bi bili spremni da žrtvuju svoj život sticanju one znanosti, bez koje je ne-provedivo napredovanje čovjeka i njegove sredine. Nema nikakve sumnje, da je to jedna nadasve teška zadaća, no sigurno bi se našlo Ijudi sposobnih da je provedu. Nauče-njaci, kojima susrećemo po univerzama i laboratorijima, ne bi bili toliko nesposobni, kad ciljevi njihovog rada ne bi bili tako osrcdnji i kad oni sami ne bi živjeli tako skuče-nim životom. Čovjek raste, kad ga postavimo pred visoke zadatke, kad mu otvorimo široke vidike. Onome, koji iz-gara strašću za zamašnim podvizima, ne će biti teško da
310
Obnavljanje č ov j e ka
sam sebe žrtvuje za veliku stvar. A ne možemo zamisliti ljepšeg i opasnijeg podviga od rada oko obnove modernog čovjeka.
4
U svrhu izgradnje novog čovjeka treba u prvome re-du da stvorimo institucije, koje će omogućiti da se razvija čovječje tijelo i čovječji duh u skladu s prirodnim zako-nima, a ne u smislu predrasuda raznih pedagoških škola. Bitni uvjet za takav razvoj čovjeka jest taj, da on od sa-mog djetinjstva ostane potpuno slobodan od dogama in-dustrijske civilizacije i od onih principa, koji čine temelj modernog društva. Da bi nauka o čovjeku mogla započeti sa svojim konstruktivnim radom, ne treba nam ni skupih ni mnogobrojnih ustanova. U tu se svrhu mogu upotrijebiti one, koje već postoje, samo ih valja obnoviti, pomladiti. Kakav uspjeh bi polučio takav pothvat, u pojedinim zem-ljama, zavisi negdje o upravnoj vlasti, a negdje o stavu, koji će prema njemu zauzeti javnost. U Italiji, Njemačkoj ili Rusiji iskrsnut će preko noći svrsishodne ustanove, čim diktator uoči potrebu, da se djeca odgajaju prema izvje-snom tipu, da bi onda razvoj i način života odraslih Ijudi pošao određenim smjerom. U demokratskim zemljama mo-že se razvoj i napredak očekivati od strane privatne ini-cijative. Kad postane još više očigledno, u kojoj su mjeri pogrješna gotovo sva naša pedagoška, medicinska, eko-nomska i socijalna vjerovanja, javnost će po svoj prilici osjetiti potrebu za spašavanjem iz ove situacije.
Nekad su religija, znanost i pedagogija svoj procvat imale da zahvale naporima pojedinaca. Tako je do razvoja higijene u Sjedinjenim Državama došlo isključivc inspira-cijom nekolicine ljudi. Hermann Biggs učinio je primjerice od New Yorka jedan od najzdravijih gradova svijeta. Je-dna je grupa nepoznatih ljudi pod vodstvom Welcha i Joh-na Hopkinsa osnovala Medical School, postavši tako ini-
311
C arr el: Č ov j e k — n e p o z nanic a
cijatorom začudnog napredovanja patologije, kirurgije i higijene u Sjedinjenim Državama. Pošto se u Pasteurovu mozgu rodila bakteriologija, u Parizu je narodnom supskrip-cijom stvoren Pasteurov zavod. U New Yorku je John D. Rockefeller osnovao Rockefeller Institute for Medical Research, s razloga, što su Welch, Theobald Smith, T. Mitchell Prudden, Simon Flexner, Christian Her-ter i drugi naučenjaci ukazali na potrebu za novim otkričima na polju medicine. Na mnogim američkim sveučilištima su prosvijetljeni dobročinitelji stvorili i izdržavali laboratorije za istraživanje, kojima je svrha da potpomognu napredak fiziologije, imuno-logije, kemije itd. Opsežnijim i većim još zamislima imaju da zahvale svoj postanak velike Carnegieve i Rockefelle-rove ustanove: želja da se pomoću naučnih metoda razvije rad oko odgoja, da se podigne razina univerzitetskih uči-lišta, da se unapredi mir među narodima, da se svijet o-čuva od zaraznih bolesti i podigne zdravstveno stanje i blagostanje sviju. Svi su ti pokreti nastali na taj način da je, pošto se najprije uočila potreba za nečim, stvorena od-govarajuća ustanova. Isprva te ustanove nisu naišle na podršku u samoj državi, ali je njihovo podizanje nužno unapredilo i one javne. Tako su u Francuskoj isprva na-učala bakteriologija isključivo na Pasteurovom zavodu, pa su tek kasnije na državnim sveučilištima osnovane katedre i laboratoriji za tu disciplinu.
Po svoj prilici razvit će se na jednak način i one u-stanove koje su potrebne za rad oko stvaranja novoga čo-vjeka. Možda će se jednoga dana shvatiti na bilo kojem nižem, srednjem ili visokom učilištu važnost ovoga pita-nja. Već se nešto i radilo u tome smjeru. Tako je, primje-rice na Yale University ureden zavod za proučavanje od-nosa, koji postoje medu ljudima. Zaklada Macy ima za svrhu unapredenje i nadopunjavanje sviju ideja, koje obu-hvaćaju čovjeka, njegovo zdravlje i njegov odgoj. U to-
312
Obnavljanje č o v j e k a
me pravcu došao je još dalje Nicola Pende u Genovi. Ima više američkih liječnika, koji već danas uočuju, koliko je potrebno da se proširi predodžba o čovjeku. Ali još taj osjećaj kod nas nije ni izdaleka došao toliko jasno do iz-ražaja kao u Italiji. Da bi postojeće ustanove zaista mogle poslužiti radu oko obnove čovjeka, na njima bi trebalo iz-vršiti velikih i zamašnih promjena. Tako primjerice valja otstraniti ostatke skučenog mehanističkog gledanja iz pro-šloga stoljeća, treba shvatiti, koliko je postalo neophodno potrebno raščiščavanje pojmova, koji su se udomili u bio-logiji, kako valja pored naučnih radnika da se odgajaju pravi naučenjaci, ljudi cd znanosti. Ovim ustanovama, ko-je će se baviti kako poučavanjem tako i praktičnim primje-njivanjem dobivenih rezultata u specijalnim granama zna-nosti — od biokemije pa sve do političke ekonomije — ne bi smjeli upravljati specijalisti, koji su suviše zaintereso-vani napretkom izvjesne jedne struke, već takvi ljudi, koji su u stanju da obuhvate svekolika polja znanosti. Speci-jalisti će pretstavljati orude, kojim će se služiti sintetički duhovi, onako kako se primjerice na jednom velikom sve-učilištu profesor medicine koristi radovima patologa, bak-teriologa, fiziologa, kemičara i liječnika, koji se vrše u la-boratorijima njegove klinike. Nijcdan od ovih naučenjaka-specijalista nikad ne odreduje, kakvim se postupkom va-lja služiti kod liječenja bolesnika. 0 samom čovjeku zna-de jedan ekonom isto tako malo kao i jedan endokrinolcg, socijalni radnik, psihoanalitik ili biokemičar. Ne smije se njima povjeriti stvari, koje leže van granica njihovog rad-nog područja.
Ne bismo smjeli smetnuti s uma, da je sve naše znanje o čovjeku još sasvim početničko i da su veliki problemi, koje smo spomenuli na početku ove knjige, još u cijelosti neriješeni. Pa ipak valja naći nekakav odgovor na pita-nja, koja se tiču sudbine stotine miliona individua i buduć-nosti naše kulture. Takav odgovor moći će se izraditi u
313
C ar r e l: Č ov j e k — nepoznanica
zavodima za istraživanje, koji svoj rad posvećuju razvoju nauke o čovjeku. Do danas su naši biološki i medicinski laboratoriji sve svoje napore upravili jedino zdravstvenim pitanjima i istražvanju kemijskih i fizikalno-kemijskih me-hanizama, na kojima se temelje fiziološke pojave. Paste-urov zavod prosljeđuje vrlo uspješno put, koji mu je po osnivaču bio određen. Pod vodstvom Duclaux-a i Roux-a tamo se prije svega istražuju bakterije i virusi, sa svrhom, da bi se ljudstvo očuvalo od njihovih nasrtaja, pronalaze se cjepiva, serumi i kemijska pomagala za sprečavanje od-nosno liječenje bolesti, Rockefellerov zavod prihvatio se rada oko bdijenja nad širim područjem: tamo se istovre-meno proučavaju kako uzročnici bolesti i njihovo djelova-nje na životinje i ljude, tako i fizičke, kemijske i fizikalno-kemijske energije tijela. Istraživački rad treba u tome smjeru da pode još i dalje. Treba da cio čovjek kao takav postane predmetom bioloških istraživanja. Svaki specija-lista mora da ima slobodne ruke na svome polju rada, no ipak ne smiju da se i dalje puštaju s vida neke važne stra-ne čovječjeg bića. Metode, kojima se poslužio Simon Flex-ner kod upravljanja Rockefellerovim zavodom, dale bi se koristonosno upotrijebiti kod organiziranja budućih biolo-ških i medicinskih zavoda. Rockefellerov zavod bavi se is-crpivim proučavanjem žive materije, počevši od strukture molekula pa do strukture čitavog čovječjeg tijela. No Flex-ner nema fiksiranog programa, koga bi se imali držati rad-nici sakupljeni na tom zavodu kao njegov štab. Zadovoljio se izborom naučenjaka, koji su po svojoj prirodi skloni istraživačkom radu na raznim područjima. Na sličan na-čin valjalo bi izgraditi laboratorije za proučavanje psiho-Ioških i socioloških, kemijskih i fizioloških energija.
Da bi rad budućih bioloških zavoda mogao biti plodo-nosan, morao bi u prvom redu da se čuva od toga, da ne dode opet do brkanja pojmova — griješka, uslijed koje su se medicinska istraživanja pokazala toliko jalova. Prirodna
314
Obnavljanje č ov j e ka
nauka najvišeg stepena, psihologija, služi se pojmovima iz fiziologije, anatomije, mehanike, kemije, biokemije, fizike i matematike — to će reći metodama svih onih nauka, koje zapremaju niži položaj u hijerarhiji znanosti. Poznato je, da se pojmovi iz jedne nauke višeg stepena ne mogu sva-dati na pojmove jedne niže discipline, da nadalje po-jave sa više naučne razine mogu da budu jednako značaj-ne i važne, kao i pojave s niže razine, da su najzad psiho-loška zbivanja isto toliko realna koliko i ona biokemička. Matematika, fizika i kemija su nauke, koje su svakako ne-ophodno potrebne, no nisu od osnovnog značenja kad se radi o istraživanju živih organizama: važne su tu toliko, koliko su, primjerice, jednom historičaru kod njegovih is-traživanja važne riječi ili pismo, ali nisu — kao ni ove — od osnovnog značenja po razvoj same dotične znanosti. Njima nije dano da stvaraju pojmove, koji su specifični po čovječje biće. Ovim zavodima za istraživanje, kojima bi bilo povjereno proučavanje čovjeka u njegovom zdra-vom i bolesnom stanju, morali bi — jednako kao i sveuči-lištima — da rukovode naučenjaci sa opsežnim znanjem fiziologije, kemije medicine i psihologije. Biolozima su-trašnjice treba da bude vazda pred očima činjenica, da je predmet njihovog istraživanja živ organizam, a ne neki sistem izolovan na umjetni način, ili nekakav iskonstrui-san model; da opća fiziologija, kako je prikazuje Bayliss, obuhvaća samo vrlo malen dio fiziologije; da se ne smije kod proučavanja previdjeti nijedan bilo organski bilo du-hovni fenomen. Studije, koje će se vršiti u takvim labo-ratorijima za medicinska istraživanja, treba da obuhvate sve, što god je u vezi sa fizičkim, kemijskim, struktural-nim, funkcionalnim i psihološkim energijama čovjeka te s odnosima tih energija spram kozmičke i socijalne sre-dine.
Razvitak čovječanstva, kako znamo, odvija se vrlo sporo, pa stoga i proučavanje njegovih problema iziskuje
3t5
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
doživotan rad čitavih naučenjačkih generacija. Potrebna nam je dakle takva ustanova, kojoj će biti dana moguć-nost za besprekidan, uzastopan rad oko proučavanja čo-vjeka bar kroz cijelo jedno stoljeće. Modernom društvu potrebno je jedno intelektualno žarište, jedan besmrtni mozak, koji će biti u mogućnosti da spozna i da predvida njegovu budućnost te da unapreduje istraživanje osnovnih činjenica, uprkos smrti pojedinih istraživača ili propada-nju istraživačkih zavoda. Takva organizacija značila bi spas za bijelu rasu, koja, teturajući se, traži put koji vo-di do jedne nove kulture.
Takav jedan „centar misli" imao bi se sastojati (ona-ko kao primjerice Najviši Sud u Sjedinjenim Državama) od samo nekoliko ljudi, koji bi se prethodno morali pod-vrći mnogogodišnjem studiju oko poznavanja čovjeka. Taj centar obnavljao bi se sam iz sebe time, što bi vječito stva-rao i izbacivao nove ideje. Iz ovoga izvora naučnih istina mogli bi da crpe — kako demokratski vode, tako i dikta-tori — sve upute koje im trebaju u svrhu jedne po čovje« čanstvo zaista podesne civilizacije.
Članovi ovog visokog savjeta morali bi da budu oslo-bodeni dužnosti poučavanja i istraživanja. Ne bi oni ni održavali predavanja. Posvetili bi svoj život razmatranju ekonomskih, socioloških, psiholoških, fizioloških i patolo-ških pojava kod kulturnih naroda kao i kod pojedinih in-dividua, nadalje proučavanju razvitka znanosti i upliva, što ga ona vrši na naš način življenja i mišljenja. Njihova prezanja išla bi za tim, da pronadu način, kako da se mo-derna civilizacija priljubi čovjeku, a da pri tom ne razori nijednu od njegovih bitnih osebina. Tihi, misaoni rad ovih ljudi zaštitio bi stanovništvo modernih gradova od suviš-nih mehaničkih pronalazaka, koji su toliko opasni po nji-hovo tijelo i njihov duh, od izopačenih misli i izopnčene hrane, od samovoljnih postupaka specijalista na polju od-goja, ishrane, morala, sociologije itd., ukratko od svakog
316
Obnavljanje č ov j e ka
„napretka", koji ima svoj izvor u gramzljivosti ili varavim iluzijama pronalaznika, umjesto u istinskoj potrebi pučan-stva. U takvoj jednoj ustanovi našlo bi se na okupu do-voljno znanja da, koristeći se njime, očuvamo kulturne na-rode od organskog i duhovnog propadanja. Njeni članovi morali bi uživati ugled sudaca Najvišeg Sudišta, morali bi — kao i ovi — da budu zaštećeni od političkih intriga i o-slobođeni jeftinog službovanja javnosti. Njihovo znače-nje bilo bi u stvari znatno veće od značenja onih pravni-ka, koji čuvaju ustav. Jer oni bi bili branioci tijela i duše jedne velike rase u njenoj tragičnoj borbi protiv slijepe, materijalističke nauke.
5
Individuum mora da se spase od intelektualnog, mo-ralnog i fiziološkog propadanja, koje je započelo s moder-nim načinom življenja. Valja u njemu podići i razviti sve latentne energije, podati mu zdravlje, obnoviti ga kao je-dinstvenu, harmoničnu ličnost. Treba ga navesti na to, da iskoristi sve nasljedene sposobnosti svojih tkiva i svoje svijesti, treba razbiti kruti kalup, u koji ga je sapela mo-derna civilizacija i odbaciti sve ukočene sisteme. To će reći, valja izvršiti zahvat u osnovne organske i duhovne procese, koji u stvari sačinjavaju čovjeka. No čovjekova eksistencija nije nezavisna, već naprotiv povezana s nje-govom sredinom. Želimo li njega da preobrazimo, treba da preobrazimo i sav njegov svijet.
Naša društvena struktura sa svojom materijalnom i duševnom pozadinom ima da bude u cijelosti nanovo izgra-dena. No društvo nije plastično, ne možemo mu svakog časa mijenjati oblik. Bez obzira na to valja s obnavljanjem započeti smjesta, još pod ovim sadanjim životnim okolno-stma. U svakog pojedinca ima nekih mogućnosti da obra-zuje svoj životni put, da stvara okolinu, koja bar donekle odudara od okolina ljudi, koji — poput dijelova velikog
317
C arr e l: Č ov j e k — nepoznanica
nekog stada — životarae bez misli. Postoje za njega mo-gućnosti da se bar u neku ruku izolira, da nametne sebi iz-vjesni fiziološki i duhovni zapt, izvjesne zadaće i navike, ukratko da zagospodari svojim tijelom i svojim duhom. Ali se on, posve sam, ne može do kraja da odupre svojoj ma-terijalnoj, duhovnoj i ekonomskoj sredini. Za uspješnu borbu protv okoline valja mu se udružiti sa svim onima, koji prosljeđuju isti cilj. Mnoge revolucije imale su svo) začetak u radu malih grupa Ijudi, u kojima vriju i rastu nove ideje. U osamnaestom stoljeću takve su zajednice pripremale pad apsolutne monarhije u Francuskoj. Za tu revoluciju imaju enciklopedisti daleko većih zasluga od Jakobinaca. Jednakom snagom i žestinom, kojom su se nekad enciklopedisti borili protiv ancien regime-a valjalo bi danas nama da se borimo protiv principa industrijske civilizacije. Samo što će ova bitka biti teža, jer je tehnika unijela u naš život toliko i takvih ugodnosti, kojih se čo-vjek odriče jednako teško, kao i uživanja alkohola, opiuma ili kokaina, ako je tome navikao. Ono nekoliko individua, u kojih ima revolucionarnog duha, neka se potajno udruži. Djecu nam još pod ovim okolnostima nije moguće odbra-niti: nema dovoljno protuteže za utjecaje, što ih na nje vrši privatni i javni život njihove sredine. Pa i ona omla-dina, koju su inteligentni roditelji znali poštedjeti od uobi-čajenog liječničkog, pedagoškog i socijalnog sujevjerja, stradava kasnije od primjera svojih drugova. Svi, bez ra-zlike, prisiljeni su da pogoduju navikama velikog stada. U svrhu svoje obnove nužno je da se čovjek pojedinac pri-druži jednoj zajednici, koja bi bila dovoljno velika da, ne-zavisno od ostalih, sama podigne vlastite svoje škole. Ta-kvi centri, koje bi ostvarila nova misao, možda bi uspjeli u tome da daju pobudu i raznim univerzama, te bi one za-bacile klasični oblik odgoja, nastojeći da spreme omladinu za život sutrašnjice pomoću disciplina osnovanih na istin-skoj prirodi čovjeka.
318
Obnavljanje č ov j e k a
Već je u maloj jednoj zajednici moguće izmaći štel-nom uplivu savremenog društva, nametnuvši sebi kao čla-nu pravila u duhu vojničke ili samostanske discipline. Ove metode nipošto nisu nove. Čovječanstvo je već prošlo kroz takve periode, za kojih bi se muževi i žene, u težnji za pro-sljeđivanjem svojh ideala, odijelili od ostalog svijeta i podvrgli svoj život strogim propisima. Udruženjima ove vrsti imamo da zahvalimo procvat kulture Srednjega Vi-jeka. U ono su vrijeme postojali kaluđerski i viteški re-dovi te zanatlijski cehovi. Neke religiozne organizacije po-vlačile su se u samostane, druge su živjele u svijetu — no sve su se one podvrgavale strogom fiziološkom i duhovnom zaptu. Vitezovi su se pokoravali propisima, koji su bili ra-zličiti prema ciljevima redova, kojima su oni pripadali, pa im je čak bila dužnost, da pod izvjesnim okolnostima žrtvuju svoj život. A i zanatlije su se podvrgavali vrlo strogim zakonima, koji su određivali njihov uzajamni od-nos kao i odnos srpam javnosti. Svaki je ceh imao svoje navike, ceremonije i religiozne obrede. Članovi svih ovih udruženja su ukratko zabacili uobičajeni način života. Zar mi da ne budemo sposobni da, u drugom nekom obliku, ponovimo nastojanja sredovječnih kaluđera, viiezova i za-natlija? Dva su osnovna uvjeta za napredak individuuma: relativna samoća i disciplina. Svakom je individuumu po-sred modernih gradova moguće da nekako ispuni te uvjete. Slobodno mu je da ne ide gledati izvjesna kinematograf-ska prkazivanja, da djecu ne šalje u neke izvjesne škole, da ne sluša razne radio-programe, da ne čita ove ili one novine i knjige itd. No pravo obnavljanje samoga sebe po-stići ćemo uglavnome pomoću intelektualne i moralne dis-cipline i otstupanjem od navika mase. U dovoljno velikim zajednicama te vrsti bilo bi moguće živjeti više ličnim ži-votom. Kanadski Duhoborci („Doukhobors") dokazali su, da onaj, u koga je dovoljno snažna volja, može da sačuva
319
C arrel: Čov j ek — ne poznanica
potpunu nezavisnost, čak i posred života moderne civili-zacije.
Za provodenje dubokih promjena u modernom društvu ni ne treba mnogo takvih otpadničkih udruženja. Poznata je činjenica, kolika se snaga razvija u čovjeku pomoću dis-cipline. Manjina, koja je zadojena asketskim i mističkim duhom, ubrzo će i neminovno zavladati jednom besciljnom većinom, koja je u propadanju. Nema vjerovanja moder-nog društva, koje se ne bi dalo izmijeniti. Za pravu kul-turu nepotrebne su goleme tvornce, uredske zgrade uz-dignute nebu pod oblake i nečovječni gradovi, nema u njoj mjesta moralu današnjeg poslovnog svijeta niti vjeri u blagodati masovnog proizvoda. Moguć je jedan drugi na-čin mišljenja, jedna kultura bez komfora, ljepota bez luk-susa, strojevi bez robijaških tvornica, nauka bez obožava-nja materije — sve bi to pripomoglo podizanju inteligen-cije, moralnog osjećaja i muževnosti čovjeka i dovelo ga na vrhunac njegovog razvoja.
6
U tu svrhu potrebno je da se pametno odabire iz mno-štva civilizovanih ljudi. Već smo spomenuli, da odavna više ne dolazi do riječi prirodan probir, budući da nastoja-nje higijene i medicine ide onamo, da se sačuvaju mnogi malo vrijedni individui. Nije nam moguće da spriječimo plođenje slabića, u koliko oni nisu baš luđaci ili kriminalni tipovi, niti smijemo naprosto uništavati boležljivu ili de-fektnu djecu, kako to primjerice činimo sa lc-glom štenadi. Jedini način, kako da stanemo na put zlokobnoj premoći slabića, sastoji se u tome da, podupremo razvoj jakih lju-di. Naši napori koji idu za normalizovanjem nesposobnih individua, ne će nas dovesti do cilja. Treba dakle svu pa-žnju skrenuti onamo, da se sposobnim individuima omo-gući razvitak do najvišeg stepena. Kad bi društvo i sa svo-je strane što više pripomagalo jačanju ovih jakih, najbo-
320
Obnavljanje čov j e ka
lje bi time pomoglo i slabiće, jer se masa uvijek koristi idejama i pronalascima elite. Umjesto da se trudimo oko sveopće nivelacije organskih i duhovnih snaga, valjalo bi naprotiv da nastojimo oko podizanja i jačanja tih neje-dnakosti i time oko stvaranja velikih ljudi.
Djecu, koja su naročito nadarena, treba odijeliti od ostale i dati im mogućnost, da se što potpunije razviju. Time bismo svom narodu dali pravo jedno plemstvo, koje nije nasljedno. Takve djece ima u svim društvenim sloje-vima, mada ćemo u odličnim porodicama češće naići na ljude odličnih sposobnosti. Te su sposobnosti redovno za-strte velom degeneracije, koje je medutim u mnogim slu-čajevima vrlo tanko, jer je degeneracija prouzrokovana samo krivim odgojem, neradom, pomanjkanjem osjećaja odgovornosti i moralne discipline. Djecu velikih bogataša i onu velikih zločinaca trebalo bi zamalena istrgnuti iz njihove sredine; na taj način ona bi, odijeljena od svojih porodica, mogla djelotvorno da razviju svoje nasljedene sposobnosti. U evropskim plemićkim porodicama nailazimo još na pojedine individue, koji su puni istinske životne snage: rod vitezova-križara nipošto još nije izumro. Za-koni nauke o rodoslovlju (genetike) ukazuju na mogućnost, da se ponovno pojavi legendarna odvažnost i pustolovni duh kod potomaka starih feudalaca. Potomstvo velikih zlo-činaca, koji su bili nadareni maštom, smjelošću i oštroum-nošću, kao i potomstvo junaka francuske i ruske revolu-cije ili onih bezobzirnih poslovnih velikana, koje i danas živi u našoj sredini, možda bi dalo odličnu gradu za raz-voj jedne poduzetne manjine. Poznato je, da kriminalnost nije nasljedna, u koliko ne nastupa u vezi sa slaboumnošću ili kojim drugim duhovnim ili možđanim defektom. Malo-kad će se naći visokih sposobnost kod sinova čestitih, inte-ligentnih, radinih ljudi, koji u svom zvanju nisu imali sreće i poslovnih uspjeha te su se za čitavog života mučili u pod-ređenim položajima; ili kod sinova seljačkih roditelja, koji
21
321
C arr el: Čov / ek — nepoznanica
su stoljećima živjeli na istom komadiću zemlje. Ipak iz takvih sredina katkada proizlaze umjetnici, pjesnici, pu-stolovi, sveci. Jedna vanredno darovita i dobro poznata newyorška porodica potiče od seljaka, koji su vjekovima obrađivali svoj posjed u južnoj Francuskoj.
Dešava se, da sasvim iznenada izbija snaga i odva-žnost među čianovima porodica, u kojih se dotada nisu nikad ispoljavale slične sposobnosti. Kako u životinjskom i bilinskom svijetu, tako i kod ljudi ima pojava mutacije. Ali se ipak ne može očekivati da iz seljačkih i proletarskih krugova proizade veći broj takvih individua, koji bi bili nadareni naročitim sposobnostima. Nije tek slučaj ili dru-štveni propis u nekoj slobodnoj zemlji doveo do dijeljenja pučanstva u razne klase; ono počiva na zdravom biolo-škom temelju — na fiziološkoj i duhovnoj osebujnosti po-jedinaca. U demokratskim zemljama, kao što su primje-rice Sjedinjene Države ili Francuska, tijekom čitavog pro-šlog stoljeća bila je svakome čovjeku dana mogućnost, da prema svojim sposobnostima dode do što boljeg položaja. Nasljeđena organska i duhovna slabost skrivila je nepovo-Ijan položaj gotovo svih članova današnjeg proletarijata. Seljaštvo pak je ostalo prikovano uza svoju zemlju još od Srednjega Vijeka, jer je, uslijed pomanjkanja fantazije i odvažnosti, taj način života za njega najpodesniji. Ovi ne-poznati poljodjelci i vojnici, koji su strasno Ijubili svoju zemlju, sačinjavaju srž evropskih naroda — pa ipak je, sve pored velikih sposobnosti, njihova organska i duševna konstitucija bila slabija od konstitucije sredovjekovnih plemića, koji su znali i da osvoje i da od napadača uspje-šno brane izvojevane zemlje. Kmetovi i gospoda iskonski su zaista bili pravi kmetovi i prava gospoda. Ne bi se ni danas smjelo dopustiti lunjetno podržavanje bogatstva i vlasti slabića, već bi razlike medu socijalnim klasama be-zuslovno trebale da se podudaraju s razlikama u visini bio-loškog stepena. Potrebno je svakako, da se svaki indivi-
322
Obnavljanje čovjeka
duum uzdigne odnosno da pane na onu razinu, za koju je odreden po osebinama svojih tkiva i svoje duše. Valja da podupremo socijalni napredak onih ljudi s najboljim or-ganskim i duhovnim sposobnostima, kako bi svatko došao na ono mjesto, koje ga po prirodi ide. Današnji narodi naći će svoj spas u odgoju i razvoju jakih, a ne u čuvanju sla-bih individua.
7
Eugenika (nauka o rasnoj higijeni) je neophodno po-trebna u radu oko održanja snažnih individua. Velike rase morale bi da unapreduju najbolje svoje elemente, no upra-vo se kod visoko kulturnih naroda zapaža najveći nazadak u porodajima, a materijal što ga oni daju, slabe je kakvo-će. Žene samovoljno uništavaju svoje zdravlje uživanjem alkohola i duhana kao i time što se podvrgavaju kojeka-kvim opasnim dietama, kako bi zadržale propisnu vitkost. Povrh toga one uopće i ne će da radaju. Sve je ovo skri-vio odgoj, napredovanje feminizma i kratkovidnog samo-ljublja, pa k tome ekonomske prilike, neuravnoteženost živaca, nesigurnost braka, strah od tereta što čeka rodi-telje od slabašne djece ili od takve, koja su već u ranim godinama moralno iskvarena. One žene, koje su po krvi pripadnice najstarijih rodova i koje bi bile u stanju da svoju djecu odgoje inteligentno, uglavnome su neplodne. Useljeni seljaci i proletarci primitivnih evropskh naroda redovno su kod nas glave velikih porodica, no njihovo po-tomstvo ni izdaleka ne pretstavlja onu vrijednost, koju su nam svojim potomcima dali prvi useljenici Sjeverne Ame-rike. A nema nade, da bi se podigao broj porodaja tako dugo, dok ne dođe do potpunog preokreta u načinu mišlje-nja i življenja i dok se na horizontu ne pojave novi ideali.
Eugenika mogla bi odlučno da utječe na civilizovane rase. Jasno je, da se plodenje ljudi ne da regulirati onako kao plodenje životinja. Ipak bi bilo nužno da se spriječi
323
C arr el: Č ov j ek — ne p o z nanic a
množenje duševno bolesnih i slaboumnih indvidua. Bilo bi možda dobro, da se ljudi pred stupanje u bračnu za-jednicu podvrgavaju liječničkom pregledu, kako se to pri-mjerice čini pred stupanjem u vojsku ili mornaricu, pred namještenjem u nekom hotelu, bolnici ili trgovačkoj kući. Samo što takvi liječnički pregledi pružaju slabu sigurnost Protivurječne izjave stručnjaka pred sudom pokazuju naj-bolje, kako malo vrijede ta liječnička ispitivanja. Bit će da eugenički postupci mogu da budu od koristi samo onda, ako se primjenjuju dragovoljno. Već odgoj bi morao da djeluje onamo, da svaki čovjek uvidi i shvati, kakva bijeda čeka onoga koji se ženi u jednu porodicu u kojoj hara si-filis, rak, tuberkuloza, ludilo ili slaboumnost. Porodice, koje, su na taj način zaražene, morale bi mladim Ijudima da budu u najmanju ruku toliko nepoželjne koliko i one, u kojima vlada materijalna bijeda. Opasnije su od svih gangstera i ubojica, budući da ne postoji zločin, koji bi pretstavljao toliku mizeriju za čitavu jednu zajednicu, kao primjerice sklonost k ludilu. Đragovoljna eugenika nije nemoguća. Kaže se doduše da je ljubav slobodna kao vje-tar. Našu vjeru u ovu osebinu ljubavi mora međutim da uzdrma činjenica, da ima bezbroj mladih ljudi, koji mo-gu da se zaljube jedino u bogate djevojke i obrnuto. Mo-že li na ljubav utjecati novac, onda bi ona mogla da se podvrgne i jednom tako važnom interesu kao što je pita-nje zdravlja. Nitko ne bi smio da se oženi s jednim bićem, koje pati od pritajenih nasljedenih mana. Umalo sve ne-sreće kod ljudi dolaze od njihove organske i duliovne kon-stitucije, koja je u velikoj mjeri uvjetovana nasljedstvom. Neosporno je, da svi oni, koje su preci opteretili ludilom, slaboumnošću ili rakom, ne bi smjeli da se žene. Nijed-nom čovjeku ne pripada pravo da drugoga unesrećuje, a najmanje da u svijet donosi djecu, koja su već unaprijed osudena na nesreću. Vidimo dakle da eugenika iziskuje žrtve brojnih individua. Nužda je to, kojoj sad ponovno susrećemo i koja kao da izražava neki prirodni zakon. U
324
Obnavljanje čov j eka
prirodi se svakog časa jedno živo biće žrtvuje drugoms. Poznato nam je značenje i važnost odricanja u socijalnom i intelektualnom pogledu. Najveću počast odavali su na-rodi uvijek onima, koji su dali svoj život za spas svoje do-movine. Pojam žrtve kao apsolutne socijalne nužde treba da zahvati i ispuni svijest modernog čovjeka.
U koliko bi eugenici uspjelo da spriječi oslabljivanje jakih tipova, ona ipak nije u stanju da im omogući bezgra-nično napredovanje u njihovom razvoju. I kod najčišćih rasa pojedinci dopiru samo do izvjesne razine. No ista okolnost, koju zapažamo kod čistokrvnih konja, možemo primjetiti i kod ljudi: s vremena na vrijeme nailazimo na izvanredne eksemplare. Potpuno su još nepoznati faktori, koji su odlučni po razvitak genija. Nismo u mogućnosti da polučimo samcvoljno postepeno napredovanje zametna plazme, mutacije koje bi dovele do stvaranja viših ljudskih tipova. Moramo se zadovoljiti time, da pomoću odgoja i izvjesnih olakšica u ekonomskom pogledu podupremo sa-jedinjavanje najboljih elemenata. Napredovanje ovih naj-jačih zavisi o prilikama, pod kojima se razvijaju, kao i o tome, koliko su njihovi roditelji bili u mogućnosti da svoje potomstvo obdare raznim osebinama, koje su stekli tije-kom života. Stoga društvo ima dužnost, da svakome pruži izvjesnu životnu sigurnost, da mu omogući vlastiti dom, komadić bašće, saobraćanje s nekolicinom prijatelja. Dje-ca treba da za vrijeme razvitka budu u vezi sa stvarima, u kojima se osjeća duh njihovih roditelja. Bezuvjetno je stoga potrebno da se stane na put jednoj civilizaciji, koja od seljaka, zanatlija, umjetnika, učitelja i naučenjaka stva-ra manuelne i duhovne proletarce, kojima je jedina svoji-na vlastite njihove ruke i njihov mozak. Da se proletarijat te vrste mogao razviti u toj mjeri, jedna je činjenica, koja će dovijeka sramotno teretiti industrijsku civilizaciju. U njemu je uzrok nestanku porodice — jedne važne jedinice u društvenoj zajednici — nadalje uzrok slabljenju inteligen-cije i moralnog osjećaja, ukratko propadanju opstanka
325
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
prave kulture. Proletarijat u svojim formama treba da ne-stane. Svakom pojedincu neka se dade ona životna sigur-nost i sređenost prilika, koja omogućuje stvaranje porodi-ce. Ne valja to da u braku gledamo samo jednu prolaznu zajednicu: veza izmedu muža i žene ima — kao i kod svih viših vrsta majmuna — da traje u najmanju ruku tako du-go, dok je mladunčadi potrebna zaštita roditelja. Zakoni o odgoju, naročito kad se radi o djevojkama, zakoni o bra-ku i razvodu, morali bi biti prvenstveno izgradeni u vidu interesa djece. Ženama treba da se pruži odgoj s višom izobrazbom, no ne u svrhu da od njih budu kasnije liječ-nici, odvjetnici i profesori, već zato, da budu osposobljene za odgajanje svoje djece, koju treba da učine vrijednim Ijudima.
Slobodna upotreba eugeničkih metoda mogla bi imati za posljedicu ne samo razvitak jačih individua, nego i po-stepeni razvoj cijelih rodova nadarenih većom izdržljivo-šću, inteligencijom i hrabrošću. Iz ovih bi se rodova razvila jedna aristokracija, koja bi nam vjerojatno davala velike ljude. Moderno društvo moralo bi po svaku cijenu unapre-đivati razvoj čovječanstva. Nema nagrade, bilo financijal-ne bilo moralne, koja bi bila previsoka za one, koji su sret-nim izborom kod sklapanja braka stvorili mogućnost, da svijet obdare genijima. Naša je civilizacija toliko kompli-kovana, da nitko nije u stanju da svladava sve njene me-hanizme. A ipak ih moramo savladati. Današnjici trebaju veći Ijudi, kako u intelektualnom tako i u moralnom pogle-du, ljudi, koji će biti dorasli toj zadaći. Stvaranje jedne aristokracije u vidu biološkog naslijeđa, koje bi se imalo polučiti dragovoljnom eugenikom, značilo bi velik napre-dak u rješavanju postojećih problema.
8
Ma koliko da je još nepotpuno naše znanje o čovjeku, ono nam ipak omogućuje da uspješno zahvatimo u njegov razvoj, da mu pomognemo kod ostvarivanja svih njegovih
326
Obnavljanje č ov j e k a
latentnih mogućnosti, da ga oblikujemo prema našim že-ljama — u pretpostavci, da su te želje u skladu s prirodnim zakonima. Tu mogu da nam posluže tri različita postupka. Prvi obuhvaća faktore fizičke i kemijske prirode, koji uz-rokuju promjene u konstituciji tkiva i sokova, kao i pro-mjene u duševnom razvoju. Drugi opet, pomoću izvjesnih promjena okoline, stavlja u pogon mehanizme potrebne za prilagođivanje, koji upravljaju svim snagama čovječjeg bića. Treći upotrebljava psihološke faktore, koji vrše utje-caj na organski razvoj, a mogu individuuma navesti na to, da se izgrađuje sam iz vlastitih snaga. Rad po ovim po-stupcima težak je i nepouzdan, osnovan sa samim iskustvi-ma. S nijednim od spomenutih postupaka nismo se još u tančine upoznali. Njihovi učinci nisu ograničeni na jedan jedini aspekat kod individuuma, a djelovajne im je sporo, čak i u djetinjstvu i mladosti. Ipak prouzrokuju uvijek duboke promjene tijela i duše.
Fizičke i kemijske osebujnosti klime, tla i hrane mogu nam također poslužiti kao pomoćno sredstvo kod izgradi-vanja individuuma. Izdržljivost i snaga redovno se bolje razvijaju u gorštaka, koji imaju da podnose oštre razlike između godišnjih doba, u krajevima gdje ima mnogo ma-gle, a malo sunca, gdje bijesne orkani, a tlo je siromašno i kamenito. Zato bi trebalo u takve krajeve smještavati ško-le, koje sebi uzimaju za zadaću odgoj odvažnih, otvrdnu-tih mladih ljudi, a nipošto u južnjačke krajeve s blagom klimom, gdje je vječito sunce i topla umjerena tempera-tura. Florida i Francuska Rivijera zgodno su boravište za slabašne Ijude, invalide i starce, ili pak kao odmaralište za onaj normalan svijet, kome treba kratkotrajan odmor. Moralna snaga, uravnoteženost živaca i organska otpor-nost razvit će se jače kod one djece, koja su se navikla na to da podnose žegu i studen, sušu i vlagu, jako sunce i Ie-denu kišu, sniježne vijavice i teške magle — ukratko one tegobe, koje donosi sa sobom svako godišnje doba sjever-
327
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
nih krajeva. Svoju veliku otpornost i dar snalaženja ima generacija starih ,,Yankee-a" po svoj prilici u velikoj mjeri da zahvali oštroj i oprečnoj klimi onih krajeva, gdje na žarka španska ljeta slijede upravo skandinavske zime. No otkako čovjeka od vremenskih nepogoda štiti civilizacija svojom udobnošću i načinom života, koji se uglavnome provodi sjedeći, klimatske su prilike prestale da djeluju na njegov razvoj.
Što se opet tiče kemijskih spojeva, koje sadrži naša hrana, danas još nismo ni izdaleka na čisto o tome, kako oni djeluju na naše fiziološlce i duhovne energije. Kako u tome smjeru ne predleže rezultati dugotrajnih pokusa, koji bi dali pouzdanu sliku o utjecaju izvjesne ishrane na čo-vjeka, medicinska su mišljenja od slabe vrijednosti. Nema nikakve sumnje, da i na duhovni život mora da djeluje ko-ličina i kakvoća hrane. Ljudi, koji su pozvani da stvaraju velike odluke, da vladaju, da vrše bilo kakav stvaralački rad većeg opsega, treba drugačije da se hrane od manuel-nih radnika ili kaluđera, koji se u osami svojih samostana posvećuju razmatranjima, nastojeći da u sebi stišaju buru svjetskih strasti. Trebalo bi pronaći način ishrane, koji bi bio podesan za Ijude, koji vegetiraju po uredima i tvornica-ma, nadalje kemijske tvari koje bi potpomogle inteligen-ciju, odvažnost i živahnost stanovnika modernih gradova. Sigurno je jedno: naša se rasa ne će popraviti time, da u djecu i odrasle ljude naprosto trpamo velike količine mli-jeka, skorupa pa sve moguće poznate nam vitamine. Bilo bi nadasve potrebno, da se damo na traženje novih spojeva, pomoću kojih bi se pridigla živčana snaga i duhovna spre-ma čovjeka, umjesto da kao dosad nastojimo oko suvišnog porasta težine i veličine njegovog kostura i mišičja. Možda će jednoga dana pojaviti jedan naučenjak, koji će otkriti postupak, po kojem bi od obične prosječne djece mogli da nastanu veliki ljudi — od prilike onako, kako pčele po-moću naročito spremljene hrane iz obične ličinke učine kraljicu. Isključivom upotrebom nekog kemijskog sredstva
328
Obnavljanje čov j eka
teško da bi se mogao postići primjetljiv napredak u raz-voju individuuma: za to je prije svega potrebna sretna kombinacija nasljeđenih i razvojnih mogućnosti, o kojima zavisi svaka organska ili duhovna nadmoć čovjeka. Kemij-ski faktori ne mogu se stoga za vrijeme trajanja razvoja odijeliti od onih funkcionalnih i psiholoških faktora.
9
Procesi prilagođivanja, kako znamo, potstiču organe i njihove funkcije, pa ćemo zato — vodeći brigu o bespre-kidnoj njihovoj aktivnosti — najbolje potpomoći stanje na-ših tkiva i svijesti. Nije teško pokrenuti one mehanizme, koji u izvjesnim organima izazivaju čitav niz rcakcija s od-redenim ciljem. Poznato je, da se pomoću izvjesnih vježba može razviti bilo koju od mišičnih skupina. No želimo li po-stići više, da naime ojačamo ne samo mišice, već i sve one aparate, koji rade oko njegove ishrane, pa organe koji o-sposobljuju tijelo za trajne napore, neophodno su nam po-trebne vježbe, koje se mnogo razlikuju od običnih sporto-va. To su iste one vježbe, kojima se za vrijeme primitivni-jeg načina života čovjek dnevno služio. Specijalna tjelo-vježba, uvedena u škole i univerze, ne stvara otporne lju-de. Individuumu su za potpunu izgradnju potrebni takvi napori, kod kojih sarađuju mišice, krvni sudovi, srce, plu-ća, mozak, leđna moždina i svijest — ukratko sav organi-zam. Hodanje neravnim tlom, veranje po brdinama, hrva-nje, plivanje, rad u šumi i na polju, borbe s nevremenom, snašanje moralne odgovornosti još u ranoj mladosti, uopće sve životne oporosti i teškoće uskladit će rad mišica, kosti-ju, organa i svijesti.
Na taj će način tijelo postati sposobno da se prilago-di izvanjskom svijetu, a svi organski sistemi će se izvje-žbati i razviti do potpunosti. Veranje drvećem i vrletima pobuduje rad onih aparata, koji upravljaju sastavom pla-zme, krvnim optokom i disanjem. Organi, koji uzrokuju stvaranje crvenih tjelešaca i hemoglobina, poradit će jače
329
C arr e l: Č ov / e k — nepoznanica
kod čovjeka, koji boravi u visinskim krajevima. Dugotrajno trčanje, koje prouzrokuje lučenje kiseline iz mišica, dovo-di do raznih procesa po cijelom organizmu. Neugašena žeđ izvlači vodu iz tkiva, glad opet pokreće bjelančevine i ma-sti iz raznih organa. Naglo izmjenjivanje žege i studeni pokreće bezbrojne mehanizme, koji regulišu temperaturu. Može se još na mnoge druge načine pobuditi na rad siste-me za prilagodivanje, koji djeluju blagotvorno na razvoj čitavog tijela. Svi će aparati naše unutrašnjosti postići ve-ću snagu, živahnost i sposobnost za vršenje mnogobrojnih svojih dužnosti, kad im se dade mogućnost da rade bez prekida.
Jedna od najvažnijih i nama najpotrebnijih osebina jest sklad izmedu organskih i psiholoških funkcija. Svaki individuum dolazi do njega drugim putem, koji odgovara njegovim specifičnim karakteristikama. To međutim uvi-jek iziskuje izvjestan napor volje. Naša je uravnoteženost u velikoj mjeri uvjetovana inteligencijom i savladavanjem samoga sebe. Po svojoj prirodi čovjek je sklon da popušta kako fiziološkim pohotama, tako i umjetno stvorenim raz-nim potrebama, kao što je primjerice uživanje alkohola, brzo pokretanje s mjesta na mjesto, uopće vječita promje-na. U svome nastojanju da potpuno zadovolji takovim po-trebama, on mora da degenerira. Korisno je naprotiv da se privikava savladavanju gladi, potrebe za spavanjem, seksualnih nagona, lijenosti, želje za sportskim kretanjcm, za alkoholom itd. Kako pomanjkanje, tako i suvišak sna ili hrane može da bude opasan. Čovjek postizava snagu i izjednačenost svojih energija jedino vježbanjem, koje po-malo prelazi u izvjesne navike, dok kasnije k tome prido-laze još intelektualni motivi.
Vrijednost čovjeka zavisi o njegovoj sposobnosti da se brzo i bez velikog naprezanja snađe u neugodnim i teškim situacijama. Ova se sprema dobiva radom oko razvitka raznih mnogobrojnih refleksa i instinktivnih reakcija. Što je individuum mladi, to će se u njega lakše razviti potrebni
330
Obnavljanje čovjeka
refleksi. Tako može dijete da sakupi čitavo blago nesvje-snih saznanja; mnogo je lakše u tome izvježbati njega od najinteligentnijeg ovčarskog psa. Možemo ga naučiti da tr-či, a da se pri tom ne zamara, da pada poput mačke, da se kod veranja, plivanja, stajanja i hodanja služi harmonič-nim kretnjama, da motri na stvari oštro i tačno, da se iza sna razbuđuje brzo i potpuno, da umije da govori u više jezika, da se spretno služi svojim rukama kod vršenja raz-nih poslova, da spremno sluša, da se brani i da napada, itd. Na jednak način mogu da se steknu i moralne navike. Sa istim onim postupcima, kojima se služimo za obrazo-vanje refleksa — to će reći bez dokazivanja, raspravlja-nja, tumačenja — možemo kod individua postići vrline kao čestitost, iskrenost i srčanost. Ukratko, treba djecu da privikavamo t. zv. uvjetnom (kondicionalnom) držanju.
Po Pavlovu takvo držanje ne znači ništa drugo već o-stvarivanje asocijacionih refleksa, to jest ponavljanje onih postupaka, koji se već odavna upotrebljavaju kod dresure životinja, samo na jednoj naučnoj, modernoj osnovi. Kod ostvarivanja tih refleksa radi se o tome, da se uspostavi veza između jedne po subjekat neugodne i jedne po njega ugodne stvari. Udaranje zvona, prasak puške, pa čak i zvi-juk biča može za psa da znači isto što i najmilija hrana. Isti je slučaj s čovjekom. Nekome nije teško odreći se jela ili sna, kad je u pitanju izlet u nepoznati kraj; lako se pod-nesu i fizička bol i razni napori, kad oni popraćuju uspjeh u jednoj stvari, koju smo vruće željeli. I sama smrt popri-ma blago, nasmješljivo lice, kad je ona neumitna posljedi-ca nečeg velikog, kad je odraz Ijepote jedne žrtve ili o-svjetljenja duše, koja se vraća svome Bogu.
10
Dobro je poznato, koliko je snažan utjecaj psiholoških faktora na razvoj individuuma. Njima se možemo koristiti po volji kad se radi o tome, da se kod nekog individuuma postigne najviši mogući stepen u njegovom razvitku. Spo-
331
C arr el: Č ov j e k — ne poznanica
menuli smo već, kako se stvaranjem naročitih refleksa kod djeteta može kod njega postići sposobnost da izvjesnim životnim prilikama susreće na odgovarajući način. Onaj in-dividuum, u koga ima mnoštvo stečenih, to će reći kondici-onalnih refleksa, reagirat će uspješno na čitav niz predvi-denih podražaja. Bude li primjerice napadnut, bez oklije-vanja će se mašiti svoga revolvera. No teško da će u njega zato biti i sposobnost da ispravno reagira na neočekivane podražaje, na nepredviđene okolnosti: o naročitim osebina-ma živčanog sistema, organa i duha zavisi naša mogućnost da uvijek nademo pravi odgovor za sve, što donese sa so-bom životne situacije. Kod rada oko razvoja ovih sposob-nosti mogu da nam posluže neka psihološka pomagala. Poznato nam je, primjerice, da se duhovnom i moralnom disciplinom postizava veća uravnoteženost simpatičnog si-stema i skladniji rad organskih i duhovnih energija. Spo-menuta pomagala možemo podijeliti u dva razreda: ona, kojih djelovanje dolazi iz vana, i onih koja djeluju iznu-tra. U prvi razred idu svi oni reflcksi i stanja svijesti, koji kod pojedinaca nastaju pod utjecajem drugih individua ili uopće njegove socijalne sredine. Osjećaj sigurnosti ili ne-sigurnosti, blagostanja ili siromaštine, razni napori, borba, nerad, odgovornost, stvaraju izvjesna duševna stanja, koja na sasvim specifičan način obilježavaju ljude. Drugi razred obuhvaća one faktore, koji s unutarnje strane djeluju na preobražavanje dotičnog pojedinca, kao što su razmatra-nja, koncentracija, volja'za moći, askeza itd.
Upotreba duhovnih faktora kod izgradnje čovjeka pretstavlja jedan vrlo osjetljiv i opasan problem. Naprotiv nije teško upravljati intelektualnim razvojem djeteta. Pri-kladan jedan učitelj, odgovarajuće knjige unose u unu-tarnji njegov svijet sve one misli, kojih je utjecaj poželjan za razvoj njegovih tkiva i njegovog duševnog života. Kako već spomenusmo, sve se ostale duhovne energije, kao pri-mjerice moralni, estetski i religiozni osjećaji, mogu oja-čati i razviti neodvisno od napredovanja inteligencije i
332
Obnavljanje čovjeka
formalne obuke. Psihološki faktori, koji su u stanju da pot-pomognu jačanje ovih energija, nalaze se u socijalnoj sre-dini dotičnog individuuma. Važno je stoga, da odgojni subjekti dođu u podesnu sredinu, to jest da budu okruženi izvjesnom mentalnom atmosferom. Nadasve je teško danas omogućiti djeci, da se koriste svim onim prednostima po njihov razvoj, koje proizlaze iz snašanja oskudice, život-nih borba i teškoća, iz istinske duhovne kulture i razvoja jednog moćnog psihološkog faktora, koji nazivamo unu-tarnjim životom. Ovo nešto naskroz intimno, skriveno, ne djeljivo i nedemokratsko mnogim će konzervativnim peda-gozima izgledati kao težak grijeh, koji zaslužuje proklet-stvo. Pa ipak ono jest i ostaje jedini izvor svake prave originalnosti i svih velikih djela. Samo pomoću svog unu-tarnjeg života čovjek može u džungli novih velikih gradova sačuvati svoju ličnost, uravnoteženost i ravnomjernost svog živčanog sistema.
Djelovanje duhovnih faktora očituje se različito na razne individue, pa stoga i smiju njima da se služe samo oni, koji razumiju psihološke i organske osebujnošti, po kojima se ljudska bića medusobno razlikuju. Reakcija na svakog psihološkog činioca različta je od strane raznih su-bjekata: drugačije od slabog nego li od jakog, osjetljivog ili neosjetljivog, sebičnog i nesebičnog, inteligentncg i ne-inteligentnog, živahnog i apatičnog individuuma itd. Bezu-spješno je podjednako primijenjivanje ovih postupaka, koji iziskuju najveći oprez, kod izgradivanja tijela i duha svakog individuuma bez razlike. Ima medutim izvjesnih okolnosti, kako socijalne tako ekonomske prirode, koje mogu općenito da vrše blagotvoran ili štetan upliv na sva-kog pojedinca iz neke zajednice. Ni u kojem slučaju ne bi sociolozi ili ekonomi smjeli pripremati promjene životnih oblka, a da se pri tom ne pitaju, kakvo će biti duhovno djelovanje takvih promjena. Jedno od primarnih iskusta-va, do kojih smo došli opažanjem, jest činjenica, da čcvje-ku u njegovom napredovanju ne pogoduje ni potpuna ne-
333
C arr el: Č ov j e k 
— nepoznanica
imaština, a ni veliko blagostanje, ni stalno mirovanje, ni život u velikim zajednicama, ni velika usamljenost. Do vr-hunca razvoja svojih mogućnosti doći će vjerojatno u je-dnoj psihološkoj atmosferi, koju može da stvori s jedne strane umjerena ekonomska sigurnost i dokolica, s drugs opet odricanje i borba, sve u izvjesnom razmjeru. U sva-koj je rasi djelovanje tih životnih uvjeta drugačije, a isto tako kod svakog pojedinog individuuma, Jednaki dogadaji jedan će narod slomiti, dok će drugoga natjerati do pobu-ne i pobjede. Konačni oblik čovjeka u mnogome zavisi o njegovoj socijalnoj i ekonomskoj sredini, koja stoga treba da bude takova, da mu omogućuje stalnu i potpunu aktiv-nost svih njegovih organskih sistema.
Svi ti faktori naravski djeluju efikasnije kod djece i omladine, nego li kod odraslih ljudi. Stoga nam se valja njima koristiti upravo u ovoj piastičnoj periodi starosti. Utjecaj tih faktora uostalom obilježava čitav tok našeg života. U zreloj dobi, kad vremenska vrijednost počinje da opada, njihovo značenje raste, a naročito im je blago-tvorno djelovanje u doba starenja. Besprekidno tjelesno i duševno gibanje kao da zadržava napredovanje starosti. Čovjeku srednje i staračke dobi potrebna je oštrija stega, nego li djeci. Preuranjeno opadanje snaga kod brojnih in-dividua nastupa samo uslijed toga, što oni sami sebi suviše popuštaju. Isti oni faktori, koji su odlučni po razvitak mla-dih čovječjih bića, u stanju su da spriječe propadanje u starosti. Mudrim iskorišćivanjem tih psiholoških utjecaja moglo bi se zaustaviti rasulo gdjekojeg čovjeka i time gu-bitak intelektualnih i moralnih bogatstava, koja inače su-više rano propadaju u bezdan staračke degeneracije.
11
Zdravlje možemo da razlučimo u prirodno i umjetno. Naučna medicina obdarila je čovjeka umjetnim zdravljem i mogućnošću odbrane od gotovo svih zaraznih bolesti — prekrasan dar, bez svake sumnje. Samo što čovjeka ne mo-
334
Obnavljanje čovjeka
že da zadovolji takvo jedno „zdravlje", koje u stvari zna-či samo ne-bolest, k'oje je zavisno o naročitoj ishrani, ke-mikalijama, raznim žlijezdanim proizvodima, vitaminima, u vezi s vječitim liječničkim prgeledima i skupocjenim iz-državanjem bolnica, liječnika i bolničarka. Željan je on prirodnog zdravlja, koje mu može dati istinska otpornost protiv zaraznih i degenerativnih bolesti, pa uravnoteženost živčanog sistema. Njegova konstrukcija ima da bude takva, da on može da živi, a da ne misli o svome zdravlju. Me-dicina će postići vrhunac svoga triumfa onda, kad bude pronašla prirodni put, kojim ima čovjek poći da bi postao nepristupačan za bolesti, umor i strah. Pri obnavljanju mo-dernog čovjeka sve naše stremljenje treba da bude uprav-ljeno onamo, da mu omogućimo onu slobodu i sreću, koja dolazi od savršenog zdravlja svih organskih i duševnih snaga.
Ova predodžba o prirodnom zravlju naići će na jak otpor, budući da zadire u naš uobičajeni način mišljenja. Nastojanje današnje medicine ide za umjetnim zdravljem, za nekom vrsti umjetne „uprave" naše fiziologije. Posta-vila je sebi idealom, da pomoću čistih kemikalija prosre-duje u radu tkiva i organa, da podražuje ili obnavlja ne-dostatke pojedinih funkcija, da podiže otpornost organizma protiv zaraza, da ubrza reakcije od strane sokova i organa na uzročnike raznih bolesti itd. Gledamo na čovjeka kao na stroj slabe konstrukcije, kojeg nam pojedine dijelove valja besprekidno obnavljati i popravljati. Nedugo je Hen-ry Dale u jednom svom govoru na bezazlen način slavio do neba uspjehe što ih je kemijska terapija polučila tije-kom posljednjih četrdeset godina pronalaskom protuo-trovnih seruma i bakterijskih proizvoda, hormona, inzuli-na, adrenalina, tiroksina itd., nadalje otkrićem organskih spojeva arsena, vitamina, raznih tvari za podupiranje spol-nih funkcija, pa bezbrojne nove spojeve, što se u labora-torijima dobivaju sintetičkim putem u svrhu ublaživanja bolova ili nadraživanja bilo koje zaostale prirodne ener-
335
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
gije. Slavio je nadalje blagodati, koje su u tome pravcu donijele čovječanstvu golemi industrijski laboratorij za proizvodnju tvari. Nema nikakve sumnje, da je sve što su na tom polju učinile kemija i fiziologija, od zamašnog zna-čenja i da su njihovom pomoći znatno osvjetljeni razni do-sad prikriveni mehanizmi našeg tijela. No smijemo li ih zbog toga pozdraviti kao velik uspjeh, koji je postignut u borbi čovječanstva za očuvanje zdravlja? Ne smijemo. Ne možemo fiziološku nauku isporediti s ekonomskom: organ-ski sokovni i duhovni procesi neisporedivo su više kompli-kovani od ekonomskih i sociološkh pojava. Dck planski rad na ekonomskom polju može da dade najveće uspjehe, ta-kav rad u fiziologiji ne valja i, po svoj prilici, nikad ne će valjati.
Da čovjek bude zaista sretan, treba mu pravo, a ne umjetno stečeno zdravlje. Liječničke pregledbe, liječnička paska nesnosne su, a često posve bezuspješne. Pored toga su lijekovi i bolnice skupa stvar. Ljudima obih spolova ne-prestano su potrebni razni mali popravci, iako su na oko posve zdravi. Nisu ipak dovoljno svježi i jaki, da bi mogli valjano i potpuno da izvrše zadaću, koja im je namijenje-na kao članovima ljudske zajednice. Na ovo zlo može dja-lomično da se svede sve već nezadovoljstvo javnosti, kad je u pitanju liječnička profesija. Medicina uostalom i ne može da dade čovjeku ono zdravlje, koje mu je zaista po-trebno, a da pri tome ne povede računa o pravoj njegovoj prirodi. Naučili smo, da organi i sokovi zajedno s duhom tvore jednu cjelinu, da oni pretstavljaju rezultat naslje-denih sklonosti, prilika pod kojima se vrši naš razvoj, pa kemijskih, fizičkih, fizioloških i duhovnih činioca dotične sredine; da zdravlje zavisi o izvjesnoj kemijskoj i struk-turalnoj konstituciji svakog pojedinog dijela i o izvjesnim osebinama čitave cjeline. Bilo bi bolje, da tu cjelinu pot-pomognemo u djelotvornom njenom radu, nego li da se pačamo u poslove pojedinih organa. Ima individua, koji su imuni protiv zaraznih i degenerativnih oboljenja, kao i
336
Obnavlj anj e čov j eka
protiv staračkog rasula. Trcba da proučimo ovu njihovu tajnu, da nastojimo steći ono znanje, što ga imaju meha-nizmi naše ununtrašnjosti, o kojima odvisi takva otpornost. Kad bi čovjek imao prirodno zdravlje u punom opsegu, njegova bi sreća neizmjerno porasla.
Uslijed sjajnog uspjeha, što ga je polučila higijena u borbi protiv zaraznih bolesti i velikih pošasti, biolozima je sad omogućeno i dopušteno da svoju pažnju djelomično svrate od bakterija i virusa ka fiziološkim i duhovnim pro-cesima. Medicina ne smije i dalje da se zadovoljava time, da samo površno prikriva organska oštećenja, već treba svoje stremljenje da uperi na predohranu od bolesti odno-sno na njihovo istinsko liječenje. Tako, primjerice, ona otstranjuje simptome šećerne bolesti, ali ne liječi bolest kao takvu. Tek pronalaskom uzročnika šećerne bolesti kao i sredstava koja omogućuju popravak ili izmjenu zakržlja-lih stanica gušterače, doći ćemo u mogućnost da tu bolest savladamo. Očigledno bolesnicima nedostaje samo dava-nje potrebnih ljekarija. Organe treba osposobiti, da nor-malnim putem sami u tijelu stvaraju kemijske tvari, koje su im potrebne. Poznavanje mehanizama, koji su odgovor-ni za zdravlje naših žlijezda, zadire daleko dublje od zna-nja o proizvodima tih žlijezda. Dosad smo kročili lago-dnim putem — valja sad da zađemo i na ono neravno tlo, na staze koje vode u nepoznate krajeve, koji još nisu za-bilježeni na zemljovidu. Spas čovječanstva leži u moguć-nosti, da se sačuva od degenerativnih i duševnih bolesti, a ne u njezi koju posvećujemo simptomima tih oboljenja. Nije napredak medicine u izgrađivanju sve većih i ljepših bolnica, sve većih i boljih tvornica za farmaceutske pro-izvode — za taj napredak treba nešto drugo: fantazija, motrenje bolesnika, razmišljanje i eksperimentiranje bez kraja u tišini laboratorija i, najzad, skidanje vela, pod ko-jim se, iza pročelja kemijskih struktura, kriju organske i duhovne misterije.
22
337
C arr el: Čov / ek — nepoznanica
12
Radi se dakle o tome, da se uspostavi potpuna ličnost čovjeka, oslabljenog i ukalupljenog u modernom životu. Spolovi trebc j du jasno razlučeni: svaki individuum neka bude ili.i ':> ili 'ensko, bez primjesa seksualnih sklonosti, du^jvnih karakteristika i stremljenja protivnog spola. Čovjek ne smije da sliči jednom od strojeva, koji se proizvode u serijama, već naprotiv treba da se naglasi njegova jedinstvenost. U svrhu obnove čovječje ličnosti nužno je da se razbiju kalupi što su ih stvorile škole, tvor-nice i uredi, da se odbace osnovni principi tehničke civi-lizacije.
Takva promjena nipošto nije nemoguća. Nov način odgoja iziskuje od roditelja i školskih učitelja, da u pi-tanju izgradnje individuuma usvoje sasvim nove vrjed-te. Dobro znamo, da je nemoguće putem odgoja stvarati ličnosti ,,na veliko", da naime škola ne može da nadokna-di individualni odgoj. Ima učitelja, koji lijepo ispunjuju svoj zadatak u intelektualnom pogledu. Ali je isto tako po-trebno odgajanje i unapredivanje osjećajnih, estetskih i religioznih energija. Roditelji bi morali jasno da uoče, koliko je neophodno potrebna njihova saradnja u odgoju djeteta, pa da za tu zadaću treba i naročito da se spre-maju. Nije li čudnovata činjenica, da se u odgojnom pro-gramu za djevojčice ne predviđa neki naročiti studij o dojenčadi i djeci, o njihovim fiziološkim i duhovnim ka-rakteristikama? Valja opet uspostaviti sve prirodne funk-cije žene, koje se ne sastoje samo u radanju već i u odga-janju naraštaja.
Kako škole, tako nisu ni naše tvornice i razni uredi nepogrešive ustanove. Nekad su postojale industrijske or-ganizacije, koje su omogućivale radniku da stekne vlastitu kuću i zemljište, da radi kod svoje kuće kadgod i kako-god ga volja, da se — izradujući sam cijele predmete — služi svojom inteligencijom i da tako uživa radosti stva-
338
Obnavljanje čovjeka
ranja. I danas bi bilo moguće da se uvede ovaj oblik indu-strijskog rada. Uz pripomoć električne snage i modernih strojeva laka industrija bi se mogla osloboditi prokletstva, koje je nadošlo s tvornicama. Ne bi li uostalom bilo mo-guće, da se i teška industrija decentralizira? Ili da se za tvornički posao uzmu na obvezatan rad svi maladi ljudi u zemlji samo za kratko vrijeme, slično kao za vojnu službu? Na taj bi način proletarijata postepeno nestalo. Svijet bi živio u malim zajednicama umjesto u tim ogromnim sta-dima i svaki član takve zajednice uščuvao bi punu vrije-dnost čovjeka — postao bi ličnost, xunjesto jedan od dije-Iova velikog stroja. Položaj današnjeg proletarca nije ni-malo bolji i viši od onog položaja, što ga je imao jedan kmet u vrijeme feudalizma. Poput ovoga ni on nema nika-kvog izgleda da se spase iz ropstva, da postane neodvisan i uplivan u svojoj sredini. Zanatlija medutim s pravom može da se nada, da će jednoga dana postati gazdom vla-stite radnje; seljak na vlastitom tlu i ribar u vlastitoj svo-joj barci isto tako su gospodari svoga „ja" i svoga vreme-na, unatoč mukotrpnog rada, koji treba da vrše. Tako bi i industrijski radnici mogli da žive neodvisnim časnim ži-votom. Individualnih snaga zaista nestaje, kako kod tvornič-kih radnika, tako i kod gradana s bijelim okovratnicima: svi oni postepeno postaju proletarcima. Izgleda, da se mo-derna radna organizacija i masovna proizvodnja ne može dovesti u sklad s potpunim razvitkom čovječjeg bića. Ako je tcme zaista tako, onda valja da se uništi industrijsku civilizaciju, a ne da se uništava civilizovan svijet.
Ako je moderno društvo spoznalo pravo čovjeka na vlastitu svoju ličnost, onda mora da prihvati i sve opreč-nosti, koje su u njoj sadržane. Svakog individuuma valjalo bi izgraditi u onome pravcu, na koji on po osebujnosti svo-je prirode najviše naginje. Pokušavajući da stvorimo je-dnakost medu ljudima, ugušili smo individualne osebine, koje su bile nadasve značajne i vrijedne. Sreća svakog pojedinca sastoji se uglavnome u skladu izmedu njegove
339
C arr e l: Č ov / e k — nepoznanica
ličnosti i prirode njegovog rada. Bezbrojne i raznolike su zadaće, koje valja ispuniti u jednoj modernoj naciji, pa bi stoga trebalo raditi oko odgoja što raznovrsnijih ljudskih tipova, umjesto oko standardizovanja sviju. Valjalo bi nje-govati sve konstitucione razlike kako bi se dovele do naj-višeg stepena razvitka, i to pomoću odgoja i načina života. Bilo bi tako moguće za svakog tipa naći pravo mjesto. Mo-derno društvo nije htjelo da zna za šarolikost ljudskih bića, kad ih je, sve poprijeko, razvrstalo u četiri razreda: u bogataše, proletarce, seljake i srednji stalež. Raznora-zni činovnici, policijski namještenici, naučenjaci, učtelji, sveučilišni profesori, mali trgovci itd., sve ljudi koji sači-njavaju srednji stalež, žive praktički pod jednakim život-nim standardom. Ovom nevaljalom razdiobom svi su ti-povi strpani pod jednu kapu, i to prema njihovom materijal-nom položaju, a bez obzira na njihove individualne osebine. U stvari pak oni nemaju zaista ništa zajedničko. Sve one najbolje, koji bi bili sposobni da se podignu i koji se trude da razviju svoje prirođene duhovne sposobnosti, koče u njihovom nastojanju skučene prilike njihovog života. Za napredak čovječanstva nije dostatno da za njega gradi-telji neprestano rade, da se kupuju cigle, nabavlja čelik, da se podižu škole, univerze, laboratoriji, biblioteke, tunjet-nički zavodi i crkve. Daleko bi bilo važnije, da se svim onima, koji se posvećuju radu oko duhovnog razvoja čo-vjeka, omogući razvitak njihove ličnosti u skladu s unu-tarnjom konstitucijom i njegovim duševnim sklonostima. Tako je crkva u Srednjem Vijeku stvorila jedan životni oblik, koji je bio podesan za askezu, misticizam i filozof-ska razmatranja.
Brutalni materijalizam naše civilizacije ne samo da znači zapreku za procvat inteligencije, nego on smljavlju-je sve one, koji su osjetljiviji, nježni, slabašni, koji traže samoću i vole ljepotu, kojima je mnogo koješta preče od novca, koji po svojoj tankoćutnosti nisu dorasli životnim borbama. U prijašnjim vjekovima bio je moguć slobodan
340
Obnavljanje čov j eka
razvoj individualnosti svim onima, koji su bili ili suviša tankoćutni ili usljed prirođenih manjaka premalo spremni za borbu s ostalima. Neki od njih povlačili su se u sebe, drugi su našli utočište u samostanu, nekom redu, koji je svoj rad posvećvao dobrotvornosti ili razmatranjima; tu ih je čekao težak rad i siromaština, ali su zato našli moguć-nost da sačuvaju dostojanstvo čovjeka, životnu ljepotu i mir. Individuima toga tipa ne pogoduju nepovoljne priUke modernog života, već im treba jedna sredina, koja bolje omogućuje obrazovanje i iskorišćivanje njihovih specifič-nih sposobnosti.
Ima tu još neriješen problem ogromnog broja defekt-nih i kriminalnih individua. Oni znače strahovit teret za normalan dio pučanstva. Istaknuli smo već, kolike gigant-ske svote iziskuju izdržavanje zatvora i ludnica, nadalje sve one mjere, koje valja preduzimati da se javnost od-brani od gangstera i luđaka. Zašto mi podržavamo takve beskorisne i štetne stvorove? Abnormalni ljudi kcče razvoj normalnih — to je činjenica, kojoj valja da otvoreno gle-damo u oči. Zar ne bi bilo moguće, da se nade način postu-panja sa zločincima i ludacima, koji bi bio manje skupo-cjen? Valja prestati s time, da — u pitanju zločina — lu-čimo odgovorne elemente od neodgovornih, da kažnjava-mo samo krivce koji, izgleda, da se smiju činiti odgovorni-ma za svoje čine, dok ostale poštedujemo s razloga, što ih držimo moralno neodgovornima, dakle nedužnima. Ni-smo mi pozvani da sudimo čovjeka, no našu zajedncu tre-ba da bezuvjetno branimo od onih elemenata, koji unose smetnje i opasnosti u njen život. Kako da to postignemo? Bez sumnje nam tu ne će mnogo pomoći građcnje sve ve-ćih i udobnijih kaznionica, kako ne možemo ni popraviti zdravstveno stanje pučanstva podizanjem velikih bolnica, zasnovanih na sve široj naučnoj bazi. Kriminalnosti i luda-štvu stati ćemo na put jedino pomoću boljeg i dubljeg po-znavanja čovjeka, pomoću eugenike te promjena u odgoj-nim i socijalnim prilikama. Od zločinaca medutim moramo
341
C arr el: Č ov j e k — nepoznanica
se braniti djelotvorno. Bilo bi možda dobro da raspustimo velike kaznionice i da ih nadomjestimo manjim i jefti-nijm zavodima. Pitanje malih zločinaca dalo bi se možda riješiti naprosto kažnjavanjem batinama ili kakvim dru-gim postupkom po predlogu naučnih stručnjaka, poslije kojeg bi ev. slijedio kratak boravak u bolnici. A one zlo-čince, koji su ubijali, robili, služeći se automatskim revol-verima i strojnim puškama, koji su otimali djecu, pljač-kali i varali siromašan svijet oštetivši ga za njegove ušte-devine, ili pak one, koji su javnost dovodili u bludnju u nekim zamašnim pitanjima — njih bi trebalo uništiti, ot-straniti na jedan čovječan a štedljv način, u zavodima za bezbolno usmrćivanje, koji bi bili u tu svrhu snabdjeveni potrebnim plinovima. Na jednak način valjalo bi postupati i s luđacima, koji su počinili kakvo zločinačko djelo. Mo-derno društvo ne bi smjelo ni časka oklijevati sa stvara-njem organizacije, koja ima u vidu čuvanje prava normalnih njegovih individua. Pred ovom velikom nuždom ima da ustuknu filozofski sistemi i sentimentalne predrasude. Ko-načni cilj civilizacije sastoji se u tome, da omogući razvi-tak čovječje ličnosti do najvišeg stepena.
13
Kad bude obnovljen sklad izmedu fiziološkog i duhov-nog našeg ,,ja", cijeli će naš univerzum zadobiti drugačije lice. Ne smijemo da zaboravimo, kako taj univerzum mi-jenja svoj izgled prema stanju našeg tijela: on i jest samo odraz našeg živčanog sistema naših čulnih organa i stava, koji smo zauzeli spram jedne nepoznate i po svoj prilici nedokučive stvarnosti, da su podjednako istinita sva sta-nja naše svijesti — snovi jednog matematičara kao i snovi jednog ljubavnika. Gledanje nekog fizičara, koji proma-trajući zalazak sunca, uočuje samo elektro-magnetske ta-lase, nije nipošto više objektivno od gledanja jednog sli-kara, koji u tom fenomenu vidi opet samo ljepotu boja. Estetski osjećaji, koje u nama izazivaju te boje, na jednoj,
342
Obnavljanje čovjeka
a mjerenje dužine odnosnih valova svjetlosti na drugoj strani, samo su dva aspekta našeg „ja", koji imaju podje-dnako pravo i vrijednost eksistencije., Radost i tuga nisu manje važni od planeta i sunca. Samo što je svijet jednog Dante-a, Emersona, Bergsona ili G. E. Hale-a daleko veći od svijeta jednog Mr. Babbitta*). Ljepota svemira raste sa snagom naših organskih i psiholoških energija.
Valja osloboditi čovjeka od onog kozmosa, što su ga stvorili geniji na fizikalnom i astronomskom području, od jedncg kozmosa, koji ga je držao duhovno zarobljenim od vremena Renesanse do danas. Materijalni svijet za njega je premalen, unatoč svoje neizmjerne veličine. Taj mu svijet ne može odgovarati, kako mu ne odgovara ni njegova današnja ekonomska i društvena sredina. Nestalo je vje-rovanja, da je materijalni svijet jedina stvarnost koja po-stoji: znamo već, da on svojim dimenzijama ne može da obuhvati cijelo naše biće, da se naše prisustvo proteže i dalje, van granica fizičkog kontinuuma. Čovjek je istovre-meno materijalni objekat, živo biće i žarište duhovnih ener-gija. Iščezava svojom tjelesnom veličinom u beskrajnosti svemirskih prostorija, no svojim bićem zadire i u drugl jedan svijet, u svijet nežive materije. Pomoću matema-tičkih apstrakcija njegov duh može da shvati i elektrone i nebeske zvijezde. Stvoren po mjerilu, kojim se mjere brda, mora, rijeke, on je — jednako kao i drveće, bilje i životi-nje — jedan dio kore zemaljske, gdje je on zaista kod kuće. Usko je povezan s djelima, što su ih stvorili ljudi: s djelima umjetnika i s mehaničkim čudovištima modernih gradova; povezan je isto tako s malim krugom svojih pri-jatelja i svih onih, koje voli. Ali je on ujedno dio i drugog jednog svijeta, koji se — iako se nalazi u njemu samom — proteže preko prostornih i vremenskih granica. Čovje neo-buzdane ćudi, nesalomljive volje, u stanju je da obade sav
») >Mr. Babbitt«, prototip *ameriCkog provincijalnog malo-građanina, stvorenog po Sinclalru Lewisu u romanu istog imena. Op . prev.)
343
C arr el: Č ov j e k 
— nepoznanica
taj bezgranični ciklički svijet, svijet ljepote, svijet nauče-njaka, umjetnika, pjesnika; svijet ljubavi, koja potstiče na junačka djela i odricanja; svijet milosti, koji je posljednja nagrada za one, koji žude za saznanjem principa svega zbivanja. Sve ovo naš je svijet.
14
Došao je čas, kada treba da započnemo s obnavlja-njem čovjeka. Ne mislimo postaviti bilo kakav program; on bi značio samo oklop, koji skučava živu stvarnost, pro-dornu snagu nepredvidljivih zbivanja, a sputava buduć-nost u jedan suviše uzak okvir našeg razuma.
Dižimo se, započnimo. Valja nam se osloboditi sli-jepog gospodovanja tehnike i zahvatiti u šaroliko bogatstvo naše prirode. Životne nauke pokazale su čovječanstvu put, kojim mu treba poći, stavivši mu na raspolagajne sva sred-stva, pomoću kojih može da do njega dode. Ali smo mi utonuli u svijet, koji su stvorile nauke o mrtvoj materiji, a bez svakog obzira i poštovanja prema zakonima, koji upravljaju našim razvojem, u svijet koji nije naš, jer se zasniva na jednoj bludnji našeg razuma uslijed preslabog poznavanja samoga sebe. Takvom svijetu mi se prilagoditi ne možemo — dakle valja da mu se odupremo. Preobrazit ćemo sve njegove vrijednosti i uskladiti ga s našim istin-skim potrebama. Nauka o čovjeku daje nam danas sve mogućnosti za razvitak naših latentnih tjelesnih sposobno-sti: poznati su nam tajni mehanizmi naših fizioloških i du-hovnih snaga, kao i uzroci naše slabosti; znamo u kolikoj smo se mjeri ogriješili o prirodne zakone; znamo zbog če-ga nas je zatekla kazna, zbog čega moramo da čamimo u tami. Pa ipak, kroz magle praskozorja pomalo se izdvaja obis stazc, koja može da nas privodi spasenju.
Prvi puta u povijesti čovječanstva jedna kultura u raspadanju može da ukaže na uzroke svoje propasti. Prvi put joj stoji na raspolaganju sva moć znanosti. Hoćemo li se mi znati koristiti tim znanjem, tom snagom? Tu je je-
344
Obnavljanje čovjeka
dina naša nada, da bismo mogli izbjeći sudbini, koja je zatekla sve velike kulture prošlih vjekova. Naša sudbina u našim je rukama. Novim putem treba da zakročimo naprijed.
345
KAZALO






















K azalo
Abelard, 164, 260, 272 Abscesi, hladnl 170, 232 Aciđitet 220 Adrenalin 110, 122, 166 Adrian 116 Aeroplan (i) 35 Afinitet hemoglobina 219 A f r 1 k a 133
Agens kemijski i fizikalni 113 Aglutiniranje 231 Agregat (1) važni kemijski 32 Aktivnost organa potrebna 246 Aksijalni Valjfiićl 115 Alat 29
Algebarske jednadžbe 26 Alkohol 36, 163, 243 Alkallfinost ionska 101 Alpe 171
Amateri u metafizici 283 Ambljenat za ufienjake 72 Amerika 71, 133, 173, 302 Amino-kiseline 101 A n a 1 i z a sebe 26, naufina 27 Anatomi 124 Anatomija 27, 31, klasična 94, 95
Anestezija 228 Aneml j a 106 Anglosasi 28 Antitjelesa 101, 231 Antropoplazma 96 Aorta 233
Anselmo od Canteburya 260 Aparat Golgijev ill Renautov 97
za otok krvi 107 Apsorpcija 56
Apstrakcija, apstrahira-nje 25, 26, 27 slstema 32 Aristotel 119 Arterija(e) 94, 196
Arterioskleroza 62, 233 Askeza 155
Asociacioni neuronl 116 Aspekat (tl)
djelomlčnl i različiti 61, 67, 84 biokemički 61 anatomskl 61 ekonomski 61 fizioloSkl 61 intelektualni 61 moralni 61 metafizički 61 rellgiozni 61 socijalni 61 Astenifian t i p 89 Astronomija 25, 30 Atleta (e) 41, 143 Atletifian tip 89 Atmosf era
intelektualna 38 godiSnjih doba 90 povoljna psihička 173 Atom (i) 26, 27, 85 Atrofija mozga, staračka 163 Aura 91
Auricula cordls 218 Australlja 133 Auto 35 Avi j atifiar 93 Azija 133
349
Kazal o
Babbltt Mr. 343 B a c o n 37 Bakterlje 92, 131 Bakterlolo g I ja 312 BanalnoBt 46 B a n k e 38
Basedovljeva bolest 132, 229
Batalllon 113
Bazalni metabolizam 104,
njegova konstantnost 105 B a z e n 1 za pllvanje 36 Bayllss 63, 315 Beatrlce 164 Beers C. W. 175 Beethoven 104 Behaviouristl 274 Bergson Henry, 31, 184, 187, 211, 343
Bernard Clauđe 32, 57, 60, 142, 177
Bertlllon 262 Bertrand 145 Besmrtnost 204 Billroth 227 B i c e p s 104
Blća (mnogostruko složeno) 27
neživa 110 Biggs 311 Bikarbonati 220 Bilo 120
Bivstvovanje naSe 31 Bjelanfievina (e) 101, 108 Bježanje, bjekstvo ođ samo-
ga sebe 45, 242 Blngo st 150 Bog 63, 157, 168, 285
matematik 128 ' BogataSi 174 Bogatstvo, potjera za iij. 40 Boja (e) 94
Bol 29, 31, 130, duševna 67 Bolesnik 31, 169 Bolest (i) 29, 31, 131,
zarazne i endemične 37, 134, degenerativne 62, 132 šećerna 89
Besedovljeva 132, 22Đ
želuca i srca 122
kronične 133
bolesti duha 176
kao izražaj prilagođivanja 229
Brightova 229
bakterij8ke 233
kao izražaj inđivldualnosti 270 Bolnice 38 Bonaparte 279 Borba 29, 244 B o r a c 109
Božanska Komedija 164 Brašno 36, 46 Bridge 87
Bridgma'n - ova »đefinicija po-
stupka« 54 Bronhije 92 Brihgtova boleat 229 Brown-Sćquard 198, 203 Brzina
rasta tkiva 188 zacjeljlvanja rane 189 Brzojav 35 Bubnjić sred. uha 90 Bubreg (zi) 94, 107, 120, 125 Budućnost
individuuma i rase 32, 43 velikih rasa 208
Cagliostro 198 Calmette 68 Cambridge 147 Cannon 121, 166 C a r d o z a 145 Carnegie 312 C e h o v i zanatli jski 319 »Centar m i s 1 i« 316 Centralni živčani sistem 114
C e z a r 104, 285 Chaplin 280
Cijeljenje (v. zacj(eljivainje) Cilia (trepuljke) 112 Clrkulacija 67
obustavljena 106 — 107 kože 122
350
Kazal o
Ci vllizaci j a
industrijska 33, 153 nesposobnost moderne c. 43—49 C j e 11 n a individuuma nedjeljiva a siožena, 26, 85 njeno cijepanje s metodoloških razloga 95 funkcionalna 125 Cjelovitost tijela 1 svijesti 163 Cristiani 262 C r k v a 156
rlnio-katoUčka 151, 207 Cri jevo (a) 94, 108, 120
crijevni otvor (anus) 89 Cro-magnonski čovjek 171 Cr ook s William 284 Crta (e)
osnovna našeg duha 31 specifične po čovjeka 84 Cushing 227
čežnja 31
Ćimpanza, presađivanje testiku-
larnih žiijezda 203 Cinidba (a)
Jnteiektualne, mora[ne 1 mistič. ne 29 Clnjenica (e) konkretnc 26, 27 jednostavne 31 Ci r (absces) 232 C i s t o ć a 37 Covjek
nedjeljiva cjelina 26, 66 konkretan istinski 27 kao živo biće 43 kao mjerilo 48 kao svjetiljka 67 nezgodan za istraživanje 72 dio praha znmaljskoga 109 kao lshrambeoi proces 110 kao skup svih energija 141 kao nosilao jedne povijesti 187 njegov odnos prema trajanju 207
njegova jedinstvenost 273
kao rezultat naslijeđa i okoline 295
novi č budućnosti 311 Gudak (ci) 178 6udo 93, 169—170 Culo (a), ćutilo (a) 67, 90. 114
Dale Henry 335 Dan 1 kao mjerilo dogođaja 187 Dante 154, 164, 343 D a r w I n 60 Definicija (e) 27
»definicija postupka« 54—55 morfološka o stanici 99 Defektnost
moderne civilizacijc 176 Degeneracija 29 Dcnokracije 43, 208 Descurtes 140, 303,
nj. Discours de la Methode 60, 30S
D e t a 1 j i nevažni 70 D e w e y John 69, 74 ~ Diaphragma (ošit) 34 Dieta 87 Difuzija 56 Dimenzija (e) prostorne 26 čečvrta 183—188 žhjezda 125 vertikalna 183
Disciplina (e) 40 naučne 27 nioraina 65 D i s p e r z i j a 56 Difterija 93 Dizenterija 93, 218 Djera 161, 206, 326
nj. neinteligencija u velikim gradovima 143 ishrana 239 odgoj 292, 321 izolacija 321 Djelatnost
ifjhrambena stanica 103 psihička 167 duhovna 13
351
Kazal o
Djetinjstvo 190, 208 Djevojke mlade 114 Dobe 151
Dobrohotnodt 150 Dokolica
pomanjkanje kođ pređa 33 opasna u doba starenja 207 Dob
kronoioSka i fiziološka 188, 208 staračka, oppsnost odgovlače-nja 201 Doktrina (e) 33 Drie sch Hans 28 Držanje tijela 87, 117 Dualiz am
kartezijanski 66 Descartes-ov 140, 303 Dubina (e) duše 88 Dugovječnost 188, 200 Duh 28, 140
vulgami mase 35 modemog čovjeka 38 sintetički 1 analitički 71 manje otporan od tijela 175 prckoračuje granice flzikalnog kontinuuma 284 opasnost od jednostranog kulta 306
pustolovni 242 Duhovni život 139, 161 Duhoborci (Doukhobors)
kanadski 319 Duljina čovječja 85 Dumas George 268 DuSa 140 DuSnik 62
Eđdington 38, 86 Edison 69
Einstein 38, 60, 184, 242 Egolsta 150 Ekscesi 40 Bkonomija 306 poiitička 27 pseudoznanost 47 Eksperimentl 57
besprekidni 75 sa životinjama 75 Elemenat (ti) kontraktilni 98 ženski 113 spiritualni 289 Elektroton (1) 33, 56, 85 Elita intelektualna 42 Embrlo 90, 112, 126 E m e r s o n 343 Emocija (e) 122 Empiričko znan j e 77 Encephalltis lethargica 132 132
Enciklopeđija 77 Enciklopedisti 318 Energija (e) 29, 87
đjelotvome i potencijalne 79 funkcionalne 84 estetske 154 mnogobrojne 158 uravnotežene 162 regenerativne 189 English Socie ty 283 Entelehija 58 Entropija 56 Enzimi 101
Epitelijalne stanice 98,
196 Ep oh e
velike historijske 73—74 E s k i m i 188 Eugenika 275, 277,
dragovoljna 323 Eeunuh 111
Evropa 65, 71, 129, 133, 152, 191, 302
Paktor (i)
fiziološki i duhovni 29 nasljedni 178
f. razvoja, dominantni i recen-zorni 274
kod izgradnje čovjeka 327—333 Fallopianove cljevi 112
352
Kazalo
Fantazi ja
neophođna liječnicima 71 Fatum 274 Feminizam 111 Fenomen 30 flzioloSki 32 metafizički 63 životni 48 Fermenti
pankreasa 93, probavni 108 gnojni 232—3 Fibrin 101, 223 Fibrinogen 101 Fibrili 116 Film (ovi) 87, 94, 148
f. snimke stanlca 96, 115 glupi 87 vulgarni 160 Fiđija 88 Filozof 111 Filozofija 31, 141 Fiksativi 94 Filtraci ja 93 Finalitet u organizmu 220 Fizika 25, 26 Fiziolog (zi) 27, 62, 110 Fiziologlja 27, 30, 31, 32, 96, 142
F1 e x n e r Simon, 312, 315 Floriđa 327 Flokulacija 56 F o e t u s 113 Formule 31 Fosfati 220, 279
Francus ka 42, 68, 153, 155, 312, 322, Sjeverna 236, na Sre-dozemnom moru 23G Francuska Revolucija 47 Francuska Rivijera 327 Fridrik Veliki 34 Freud 164, 306 Funiculus spjermatiaua 203
Funkcija (e) mozga 30, živčanc 85, 117
sluznica 93 duhovne 63
piilagodivanja 122, 216; u smje-ru jednog cilja 246; kod ozlije-da 223—226 njihove granice 124 osječajne i fiziološkc 149
Ga j enj e
domaćih životinja 29
tkiva u kušalici 96, 106, 126,
194
Gaiilej 30, 44, 87, 140, 154, 184, 303
Gallavardin 150 Ganglije 115, 120 G angsteri 161, 174 Generaliziranje
rezultata 57 Geni 28, 32, 56, 97, 274, 276 Geneticisti 274 Gen e 11 k a 274
tajna gen. konstitucije 278 Genij(i) 87, 144, 162 G e n o v a 313 Glmnastika 40 Gimnazije 37 Glad 238 Glikogen 124 Gluhonijemost 276 Glukoza (e) 106 Gnojivo umjetno 134 Godina kao mjerilo za zbivanje 187
Golf 36, 87
Golgijev (ili Renautov) aparat 97
Gotske katedrale 38 Goveđina 36 G o v o r artlkulovanl 117 Građa kostiju 88 živčanih centara 116 Granic e
unutairnje 1 vanjske 'površtne tijela 92, 288 atoma 93
23
353
K azalo
strukturalne 124
duhovnđg žh»ota nezaStbSene
172, 289
indiviđualnostl 281
psiholoSke su hlpotetične 282,
289
Orčka 157 Grčki hramovi 38 Gr ip a 132 Grudna kost 94 GuSterača 78, 108, 109 Gutan j e 117
Halapljivost 46 Hale G. E. 343 Halsted 227 Hapteni 264 H a r v e y 227
Heloise 164 Hemofilija 276 Hemoglobin 102, 107 Henderson 101 H e p a r 1 n 124 Hbrcditarnast 56 Hermitte 145 Herter Christian 312 Heterokronizam 196 Hidrati ugljični 231 Hijerarhija nauka 57 Higijena 142
duševna 175, 177 omogućuje održanje slabih indi-vidua 234 Higijeničari 27 Hipertonlja 276 Hipofiza 121 Hipoteza 25 Hipno z a 283 Histerija 168 Hladionik 35 Hodanje 117 Hopkins Johns 240, 311 Hrana 29
njeno preobražavanje kemijsklm putem 45
njena važnost za konstrukciju
tijela i duSe 109 preobilna 144 Hrptenjača 94 Hrskavlca 98, 279
Ideal, višl moralni 167—168 Idiot 164
Idioslnkrazija 89 Iluzija 145
kao sredstvo prilagode 243 I n d e k s zacjeljivanja 189, 193 ra-
sta 190 Imunost
prirodna i umjetna 230 prirođena I stečena 231 Indlviduum 29, 259 stanični 123 malovrljedni 160 potencijalno postojanje i. 274 centar' specifičnih energija 281 odnos spram kozmosa 281 nepristupačan fenomen 291 Individualnost
flzioloSka organa 125 umjetno nametnuta 223 dvostruki izvor i. 274 tkiva 262 sokova 263 granice i. 281 stvarnost i. 289 specifičnost i. 290 siabljenje i. 290 i. je potrebna 294 Industrijalizacija
njeno djelovanje 45 Infekcija 102
bubrega i mjehura 166 Infra-violetne zrake 90 Injekclje protiv zaraza 230 I n o c e n t VH. Papa, 203 I n s e k t i, njihove zajednice 95 Inspiracija 63 Instinkti 56
Intelekat, intelektualno, 38, 87 poštenje 159 slabljenje i. 291
354
Kazal o
Intelektualac, čUt 159 Inteligencija 143 pođizanje i .71 mjerenje i. 143 razvoj i. 172 nacije 300 Intuicija 144—145 naučenjaka 44 religiozna 158 Inzulin 78
Ishrana, naSa osnovna 36 djece 36 tkiva 109 umjetna 133 Isohronost živčana 116 Istina 25
potiskivanje i. 62 Istraživač 26 Istraživanje 25, 123 bioložko kao profesija 58 analltičko i sintetičko 60 retrospektivno 73 zavodi za i. u budućnosti 315 Italija 311, 313 Izgaranje 110
J a j a S c e žensko 112
J a j e 28
Jajnik 111
Jakobinci 318
Jeans 38, 86, 128
Jednakost demokratska 294
Jeđnomjernost
radnog vremena i ishrane 36 Jetra 30, 94, 108, 124 J ezgra
spoine stanice 32 stanica 96 jajna 112 Joltrain 166 Junak 27
Kalcij 279 Kaos 124 Kapilari 94, 107 Kapllarnost 56 Karakteristike
individuuma 28 organske i duSevne 28 trajanja 197 nasljeđene 275 utjecaj sredine 276 utjecaj geng 276 Karlica 94, 118 Kastracija 164 Kataboliti 105 Kateđrale 155 Kemija 26, 27
bloloSka 31 Kina 65, 302 Kirurg 124, 227 Kirurgija 177
modema na bazi procesa zacjc-ljivanja 226—227 Kiseline 101 ugijična 106 miiječna 106 fosfoma 106 Kisik 92, 102, 106 Klima 28
utjecaj k. na inteligecniju ra-se 236
značenje k. u razvoju 327 Klimakterij 11, 188 KlizaliSta umjetna 36 Kljenut miSica 116 Kioronatri j rfki krf.stali 27
K6benhavn 150 K o c h e r 227 Kočenje 118 Kolera 218 Kolitis 166
Kompieks autonomni 122 Komponente sistema 32 Komplikovanost
stanična skupina 123 Konstituci ja
različita kod ljudi 1 životinja 75, 275
tajna genetične k. 278 Konstantnoaft alkoloidne sa-držine u krvi 1 morskoj vodi 32
355
Kazal o
Kontlnuum pnJstomo.vremen-skl 56
fizikalnl 182 Konzumiranje dobra -x\\ K o r a mozgovna 117 Korupcija 300 K o s a, sjedenje k. 188 Kostur, kostl 29, 124 građa 88, 118 upaJa 170 Kozmos 31
Ko Stic e sređnjeg uha 90 Koža 89
bltnl dlo naSeg >ja< 92 kao granica 90 Kretnje
automatske i svjesne 117 Krlminalnost 161 Krivin e prostorne 38 Krlza
ekonomska 38, 306 američka financijalna 300 Kr omozom i 32, 56, 97 Kronaksija 61, 116 Kroeplln 177 K u 11 u r a,
moderna 29 njeni stvaraoci 129 njeno Sirenje 173 Kunić 1 239 Krv
venozna 92, 107 optok k. 94 k. semm 163, 195 kao tkivo 100 k. promjene 189 obujam k. 217 transfuzija k. 263—264 Krvna tjeleSca bijela 95 Krvarenje 101 u mozgu 117
Laboratorij 37, 38 Landsteineiner 263 Lavoisler 44, 177 Le Chatelier 245 Lecomte du NoUy 189
Lenjin 47
Leonardo da Vinci 87 L e S i n a 27
Leukociti 93, 98, 102, 126, 232 Levitacij a 168 Libldo 306 Lice 88 Llčnost 27, 63 propadanje 178
brkanje pojmova ličnosti i siin-bola 292;
uspostava L 338—341 Liječenje putem molitve 168 Lijefinik (d) 31, 145, 176
kao nomlnalist i realist 272 Lljekovi 232 Lik vanjski fiovjefiji 87 Limfa 94, 163
međustanlčna 95, 106 Llmfociti 98 L i n c o 1 n 279 Lindberg 280 Lipoidi 231 Lodg e Oliver 284 L o e b Jacques 27, 63, 113, 128, 193 Loglka 143 L o n d o n 147 Lo urdes 169 Lubanja 94 Ludilo cikličko 178
nasljedno 290 L u k refleksni 117 Lumen crijevni 109, 218 L y o n 148 Ljepota
matematičkih formula 32 mladosti 1 starostl 88 moralna 152 Ljubav 63 Ljubavnicl 164 Ljudevit XIV.
Macy Zaklada 312 Mafika 121 Majka 112 Majmuni 75 M a n i j a periodična 89
356
Kazal o
Marko Aurelije 174 Marx 47 Maska 88 M a s 1 a c 36 Masti 101 Madta 30, 59, 125 Matematika 25 Matematifiki jezik 25, 32 jeđnadžbe 25 znakovi 25 Materija 26, 32, 142 Materijalist 27 Materinstvo 114 Matemica 111 M a y o s 227 Mećnikov 231 Međical Schooi 311 Medicina 31, 133, 176, 307—509 znanost nad znanostima 309 danaSnja ne zadovoijava 337 Medicinski
biro, Lourdes 169 druStvo, Bordeaux 171 Medvjed 105 Medij 95
nepoznati 91
organski glavni i regionalni 100, 220
lokalni m. tkiva i organa 102 Meditaclja 167 Megalomanija 163 Mehanika 25
kvantna 57 Mehanisti 58 Mehanizam 78 Membrana 89
simpatična 115 Memorija, vježbanje 47 Mendel 277, 264 Merlin 198 Menstruacija 112 Meso 36, 59 Metabolizam 103
bazalni 104, 188 Metafizika 27 Metali 101
M e t o d a (e) 26, 124 prirođne 31
anatomske i hlstoloSkc 94 m. organa 127 M i c e 1 a 56 Michel-Angelo 87 Mi j ena god. doba 30 Mikrobi 85, 89, 166, 229 Milikan 38 Mir unutarnji 167 Miris 90
Misao 25, 31, 32, 88, 117 165, 283 kao fenomen 118 m. djelatnost 160 Misticizam 155, 289 Mi stik (ci) 156—158, 168 Mi s tikia, mistično 156—158 MiSevi 75
MiSice, miSičje 29, 119 vježbanje m. 47 trbuSno 94 motomo 118 za disanje 219 Mitohondriji 97 M j esec 30, 185 M1 a d o s t vječna 198 Mlijeko 36, 109 Mliječna kiselina 106 Mnogostrukost čovjekova 67 Moć
rasuđivanja 29, 143 apstrahiranja 32 nad materijalnim svijetom 38 razuma 159
regcnerativna tkiva 228 Moda 61
Mogućnosti mnogobrojne ti
razvoju čovjeka 211 Mokraćna cijev 89 Molekuli 33, 56
albumina 85 Moral, moralizovanje biološko 45, 151 m. snaga 150 Molitva 157
čudotvorno liječenje m. 168
357
Kazal o
Monoclti 98
Mont Saint-Michel 155 Morfij 243 Montessori 74 Mortalitet dojenčadi 37 dječji 41 Mount Everest 86 Moz a k 30, 32, 85, 90, 91. 94, 106, 114, 141, 163 mali m. 114, 117 m. kora 117 neizmjemost m. 116 lateralni dio m. 117, 119 reglonalni m. 120 .Mozgovno.moždani
živčani sistem 114 Možđina ieđna 90, 94, 114, 119,
219 Mravi 28 Mrežnica 90, 22 Mrž n j a 63 Muk a 29
Mussolini 87, 242, 285 Myocarditis 233
Naboj električni 56 Način
života 28, 35, 87 stanovanja 35
matematički izražavanja 143 barbarskih života u velikim gra-dovima 306 Nadmoćnost čovjeka 129 Nagon, potiskivanje spolnog 165 NajviSi Sud S.A.D. 316 N a p a d a j (nasrtaj, navaljivanje, nadiranje) učenjaka 30 plinova i bakterija 92 na svijcst 92, 172 Napoleon 87, 285 Naprava(e) za grijanje i hlađe-
nje 34 Napor (i) 30 intenzitet n. 36
Nap,redovanje, napredak, brzine 30, fizike 1 kemije 32 intelektualnih snaga 143 na naučnoj bazi 43 Nasljedstvo 28 Nas t r o jen j e duhovno 29, 88 tjelesne povrSine 91 Nastranosti bolesne 88,
duSevne 175 Naučenjak 111 Nauka (e)
o mrtvoj materiji 25, 39, 48 o životu 25 biološke 25, 48, 296 povjesne 27, 73
o čvojeku 29, 31, najteža od na-uka 33, 49, 64—65, 72; kao za-dača budućnosti 77 Nazadovanje duhovno 41 Neboderi 34 Neinteligencija 173 Nepogode vremenske 34 Nehpritis 233
Ne rad, opasan u doba starenja 207 Nerodnost samovoljna 43 Nesposobnost moralna 65 intelektualna 143 Nesreća 29, 180
Neuroni 115, receptorni I asocl-
acioni 116 N e u s p j e h 29, medicine i h'gijene 199
Neznanje 28
uslijed zbrke pojmova 54 uzroci n. 29
političara i ekonoma 300 New-York 175 Newton Izak 44, 60, 284 New Zelanđ 37 Nijemci 166 Nominalisti 272 Normandija 155 Norvežani 188
358
Kazal o
Nos 89, 92
Nuđistički pokret 92 Nukioproteini 97 Nužđa tehnička 85 Njemačka 311
O b j ek a t (ti 26, 32, 303 Oblakoderi 45 Oblik
opisni prirodnih nauka 26 životni naših pređaka 29 antlkne ljepote 41 piramide, stanlčni 115 Obnavi jan je nageg: *ja« 77 kožnlh stanica 89 čovjeka 299
individuuma i društva 317 Oboljenje, sklonostl k o. 89 Obujam, tijela 87, krvi 217 Odbrana 29 Odgaj atelji 26, 243 Odgoj 28, 114
mogučnost odgojne đjelatnostl 118
značenje o. po behavioouristima i po geneticistima 274 porodični 292 Odgovornost 150 Okolnosti životne 30 O k o 90, 222 Okretnost 87 Okrajci živčani 115 Okvir vremena 27 Ollier 227
Opažanja znanstvcna 26 Opekline 93 Operacije 94 t Opipna tjelešca 90 Oplođivanje 113 Optok krvi 106 O p o r o s t i životne 30 Oprečnosti u oiganizmu 125 O r g a n i 29, 123, 125, 139 za primanje 90 spolni 111 njihov izražaj 165
njihovo starenje 196 njihova povezanost 220 Organizacija (e)
u novčarstvu, industriji i trgo-vini 43
žive materije 194 O r g a n I z a m 27, 30, 129 ženski 111 senilni 196 Organski uvjeti za razvoj 278 O s e b i n e, kvantitativne i kvalita-tivne 60, 303 tkiva utiču na razvoj 277 Osjećaj, osjećanje 27, 88, estctski 152 boli 116
odgovomosti 150 nestajanje moralnog o. 173 vremensko 198
tijela za buduća zbivanja 221 jakost čulnih o. 237 Os j etila 30 Osiguranja socijalna 40 Osmotički pritisak 56 O s p i c e 132 O s v a j a č 109
Osvajanje izvanjskog svijeta 30 O š i t (diaphragma) 94 Otac 112 Otkrića
modemc fiziologije 32 naučna, njihovi plodovi 39 O t o k 122 Otpornost 129 Otrovanje
od izmctaka 106 majke po djetetu 113 Ovčetina 36
P a 1 a č e papinskc 38 Pandže 121 Pankreas 93 P a r c o v i 75 P a r i z 145, 155 Parobrodi 35
P a s (psi) 75, 108, 118, 121, 165, 178
359
Kazal o
Pasteur 37, 60, 104, 131, 154,
159, 177, 240, 242, 279, 312 Patalogija 31, 176, 305 Patnja (e) 31, 166 Pavlov 118, 165, 331 Pčele 28 96, Peđagogija 27, 142 Perikle, njegovo vrijeme 73, 88 Pe'nde Nicola 313 Porpetuum mobile 169 Pesna kost 118 Pića alkoholna 36, žestoka 109 Piramidne stanice 115, 118, 163
Pjesme nad pjesmama 164 Pjesnik 27, 158 Placenta (posteljica) 113 P1 a z m a 196
krvna 88, 101, 103 Plećka 118 Platon 142, 260 Plinovi 89 Pluća 94, 107, 108 Pneumokoke 92 Podražaj živčani 86, 116
seksualnih nagona 40 Poglavice 109 P o j a v e životne 25 Pokusi kod istraživanja čovjeka
67—68, 72—76 Polipeptidi 101 Polisaharidi 231 Pomagala tehnička 39 Pomlađivanje 200—204
je preokret imutarnjeg vremena 202
pomoću mladcnačke krvi 203 Porome ća j i
živčani i duSevni 41 cirkulaicje 67 želuca i crijeva 166 Porođaji, opadanje 43 Postovi 36
PoStenje intelektualno 159 Potencijal električni 116 tuberkuloza p. 170
PotrbuSnica 94
tuberkuloza p. 170 Pottova bolest 170 Povlačenje u samog sebe 243 Potres živaca 67 Povrće 36
P o v r S in a tijela 84, 89, 92
kože 88 Poznavanje naSeg »ja« 29 prirodnih nauka 38 Pratvari kemijske 28 Predispozicije nasljeđene 276 Pređodžbe jednostavne 26 o čovjeku 27, 47 o naSem »ja« 28 apstraktne o stanici 96 o vremenu 184 sujevjerne u medicini 203 Predrasude specijaiista 61 Predskazivanje budućih do-
gođaja 26, 41 Pređi, pretci 29, 31 Preokreti naprasni 43 Preslice 29
Prikazivanja kazaliSna i spor-
tska 35 Prilagodivanje definicija 215—216 intraorgansko 216, 229—234 ekstraorgansko 216, 235 u obliku bolesti 229 u obiiku spontane innmosti 231 lqod degenerativnih boesti 233 temperaturi 235 svjetlosti 236 visinskoj kiimi 239 sredini 242
kao aspekat naSc ishrane 247 funkcije p. u smjcru jednoga ciija 247
važnost p. u razvoju čovjeka 329 Prilagodljivost kože 89 Primjena, primjenjivanje naučnih otkrića 30
360
Kazal o
Princlp
Jedinstven duhovni 33 Sto veće koristi uz Sto manji napor 45 Prirođa stvari 26
Covjećjih energija 85 Probava 93 Probir prirodni 41, 320 Problem (i) 33
o ustrojstvu živih bića 31 dugovječnosti 200 đefektnih i kriminalnih tipova 341 Procesi
duhovni 177 organski 192 Prodornost 56 Produkcija masovna 134 Proizvodi ishrambeni i liječnifi-ki 46
Projekcija individuuma 284 Proletarijat 322, 326 Prometala 35 P ro m j en e
u organizmu 28, 168, 209 samovoljne životnih ablika 48 kože, patoloSka 67, 165 krvi 67, 166, 186 krvnog optoka 165 tkiva 186
nužne druStvene 317—320 okoiine, nj. djeiovanje na sve funlccije 241 Pronalazak, pronalaženje 29, 30
Propaganda trgovačka, politič.
ka i Bocijalna 38, 46 Propisi liječnički 31 Prosperitet 300 Prosvjetni rad36 Proteini 101, 231 Protoplazma 96, 112 Plroučavanje
moralnih snaga 152 konkretnosti, naivno 305
Prsti 118
Prudden Mitchell 812 Psiholog 27 Psihologija 27, 142, 176 Psihoneuroza 175 Psihoza 62 Pupile 121
Rad 167
tvornički i gospodarski 39 u domaćinstvu 39 žlijezdanog i probavnog sistema 88
duSevni ne pojačava izmjenu tvari 104 mozgovni 119 r. srca 121 kao sredstvo prilagodivanja 243 anaiitičan i sintetičan 267 Radio 35, 87 Radlonice 34 Radnik (ci) 34, 153
socijalni 161 Radoznalost 30, 59 Rak 62, 132, 166, 170, 235 Rakun 105
Ramon y Cajal 55, 115 Rana (e) 102, 117, 122
brzina zacjeljivanja 189 Rasa (e) 32, 42, 73, 87 održanje r. 111 promicanje r. 112 stanlćne 123
bijela 129, njcno slabljenje 234 R a s t tjelesni 76
indeks r. 190 Ratovi budući 92 Ravnomjernost živćanog sl-
stema 29 Razdoblje vremensko 29 Razin a
moralna i intelektualna 42 razvoja 57 Razlike među spolovima 111 Raznovrsnost,, raznolič-
361
Kazal o
noist tljela 84; strukturaJna 124
Razonode vel. grada 40 R a z u m 29, 31, 38, 48, 84, 116 123, opadanje uporedo sa slabljenjem karaktera 42, moć r. 159 Razvltak 29
harmonični mišica 88 individualni 274—280 r„ čovječanstva vrlo spor 315 Razvrstavanje pojava 26
umjetno duhovne djelatnosti 140 Realisti 272 Realnost 84 Rebra 94
Receptorni neuroni 116 Redukcioni potencijal tki-
va 103 Refleks (i) 56, 117 refleksni luk 117 kondicionalni 118 330—331 R e k 1 a m a trgovačka 46 Reid Hunt 230 Relacije 26 Relej, sistem r. 116 Religioznost 155 opadanje r. 36 kao neodrcđena težnja 156 Renesansa 73, 87, 142, 301 Reumatizam 89 Revizija pojmova 72 Revolucija industrljska 39 Francuska 318, 321 Ruska 321 R e z o v i mikroskopski 94 Rezultati primami zapažanja 124, 143, 284, 307, 333 napredovanja u nauci slabi 307 Rhine Dr. J. B. 148 Riblje ulje 210 Richet 148, 265 R i e m a n n 145 Rlm 157
Rimo-kato 1 i čka crkva
151, 207 Rita m
trepuljaka 62 ishrane 105 disanja 117 životni 130
unutamjeg vremena 187 Robovanje
mrtvoj materiji 65 Rockefeller John Đ. 312
zavod 230 Roditelji 112 Rodoslovlje 178
pasa i majmuna 75 Rolandova sfera 117 R ous 102 R o ž n i c a 90 Ruka 118 R u s i j a 311 Ruth Babe 280 Ruysbroeck 141
S a 1 a m u n 164 Salata 36 S a m o ć a 35 Samoživost 150 S a n zimski 193 prastari 199 uzdržavanje od s. 238 Sanatorij 175 Saobraćaj između dva svijeta 93
Sastav
materije 26 hrane kemijski 28 Satelit 30 S aznanje
o živom biću 94, 128 o vanjskim zbivanjima 147 Schoppenhauer 150 Seciranje 94 Sectio caesarea 226 Selenova ćelija 67 Sekreti 32 S e 1 o 35
362
Kazal o
Seljaštvo 322 S e r u m 101
krvni 163, 195 terapeutski 232, 263 S f e r a lubanjska 1 kariična 121 Sf inkteri 90 Shapley 38 S h e m e 27
izgradnja novih s. 64 s kojima rade teoretičarl 47 jalovost tih s. 59 Shizofrenija 177 Sidgwick Henry 147 3if.il is 62, 233, 286 Simpatični živčani si-
s t e m 114 Simpatikus 114, 121, 123 Sintetički duhovi 70 Sinteza 70, 76, 307 "Sinus 218 S i s a v c i 113 Sistem
definicioni 56 živčani 90, 120, 123, 114 releja 116 jezika i grla 119 Sjeđinjene Američke Dr-ž a v e 40, 42, 69, 129, 148, 175, 311, 312, 322 Skandinavski narodi 236 Sklonosti prirođene 89 nasljedenc 277—279 S k o r u p 36 Skorbut 229 Slabljenje karaktera 42 tijela 131 intelekta 290 kulture 295 Slaboumnici 164 Slaboumnost nasljedna 290 Sladori 101 Slezena 94 Slika
shematična 27
naša o čovjeku 27 Slina, slinjenje 108, 118, 165 Složenost 33 tijela 84
Slutnja, naslućivanja 30, 59
Sluznice 89
jezična, nosna 90 pluća, utrobe 92 trbušna 93 crijevna 108 Sme tn j e
živčane 113, 122 mozgovnih funkcija 117 S m i s a o postojanja 86 Smrt 31, 105, 147, 165, S n a g a 30 tljela 130 moralna 150 S o c i e t y for Psychical 147
Socijalni radnici Sociologija 27, 142 stanicg 96
kao pseudoznanost 47, Sokovi 27, 123, 125 organski 85 sluznica 93 obujam s. 105 želučani 108 S o 1 u mediju 95 Solesmcs samostan 75 Specijalisti 27, 68, 69, 305 Specijalizacija liječnl
ka 69 Spektar boja 90 Spengler 302 Spermatozoni 112 Spirituaiisti 27, 65 S p o n e moralne 40 Sport 41, 47, 143, 160 Srce 94, 218 Srdžba 165 Sreća 29, 150 S r e d i n a
najpovoljnija za kulturnoga čo-
204, 281
Research 161
96
363
Kazal o
vjeka 29 socijalna 171
priiagođivanje sredini 238 važna po razvoj nasljeđenih sklonosti 276 S r e d i S t e svemira 30 Sređnji vijek 184, 260, 302, 319
Srodnost psiholoSkih i morfo-
loških tipova 267 Stadioni 36 Stafilokoki 93 S t a n 29
Stanica, stanifije 27, 28 moždane 28 živčane 32 piućnih mjehurića 92 »stanice kćerke« 97 stanićno tijelo i jezgra 95 epitelijalne 98, 196 krvne 100 izolovane 127
okolnosti pri sjedinjavanju jez_ gra 277 Stanje (a)
organa 28, 88, 125 svijesti 122 intelektuaJno 148 organska ritmička 186 organska nepovratna 186 postojano s. organa 217 alergična 266 sva s. istinita 342 Starost, starenje 88, 193 S t a s 87
Statlstlka bolesti 133 Steinach 203 S t e p e n razvoja 27, 29 Streptokoki 93 Strihnin 116
Stroj(evi) 27, 31, 45, 119, 126, 129
Struktura organa 90 stanice 97
Studij 31
Stvarnost nedokučiva 28 Sudovi krvni i limfni 95 Sunce 30, 92, 140, 182, 186 Supstanca 123
živčana 121 Svećenik 173 Svemir 30, 31, 38, 116 Svetac 27, 152, 168 Sveučilišta 35, 37 Svijest 27, 28, 83, 140 moralna 29, 151 prama vremenu 84 njeno sjedište 85 utioba 123
slaba u civUlzovanom svijetu 160
neskladno razvijena 161 o jedinstvenosti individuuma 268 Svijet
materijalni 26, 30, 110 vanjski 30 unutarnji 31, 128 »duhovni« 64 činjenica i simbola 261 Svijetlo 86, 236 Svojst.va
primarna i sekundarna 303
S a r e n i c a 222 Sarlatani 58, 198 š e ć e r u poslasticama 36 škole 37 8 ok (ovi)
moraini 166 živčani 228 Talas (i)
elcktro-magnetski 90 negatlvnl 116 Tardigrada 105 Taština 63 Tehnika (e) 27
fizike i astronomije 39 misticlzma 157
364
Kazal o
Teissier J. 148 TeleoloSka povezanost
organa 221 Telepatija, telepatski 29, 63, 78, 146, 282—283 saobraćaj 91 Telefon 35 Televizija 45 Temperamenat 89, 149 Temperatura 34
tjelesna 105 Tenis 36 Teologija 283 Testikule 11, 125, 164 Tetive 118 Težnja 88
za sigurnoSću 40 religiozna 156 Težina 26
tjelesna 47 Tifus 93, 132 Tijelo 31, 123, 126, 129, 289 zatvoreni svijet 93 unutraSnjost t. 94 stanično 96
heterogeno i homogeno 126 starenje t. 189
osjećanje budućnosti u t. 221 Time Traveller 186 Tip (ovi)
najviSi životinjski 76 novi ćovjeka 87 romanski i anglosaksonski 87 visok i piknićki 89 kriminalnl 161 Tiroksin 110 Tjelovježba 40—41 Tkivo (a) 27, 85, 87 živčano 91 mrtvo 94 vezno 98 Tlak krvni 107, 217
njegova konstantnost 218 T o č n o s t ure 1 fizioIoSkog vre-mena 192 *
T o n z i 1 e 93 Toplomjer 67 Trajanje, trajnost životno 28, 37, 182 kože 89
karakteristike t. 197 odnos čovjeka prema t. 207 Transformator 110 Transfuzija krvi 263 Tr č an j e 117
Treponema pallidum 233, 286
Trepuljke (cilia) 112 Triumf higijcne i medicine 41 Tuffier 227 Tuberkuloza 62, 89 cjepivo protiv t. 68 potrbuSnice 169 Tumor 117, 234 Tvari kemijske 27, 123 Tvorevina tklva, organa i svl-
jesti 28 Tvornica 34
Ubrzanost
životnog rltma 45 dječjeg rasta 47 Ucjenjivanje 300 TJčenjak 174 Ufiinak sunčanih zraka 91 UčitelJ duhovni 27 U d o b n o s t 30, 34 Udovi 118
Udruženja znanstvena 1 indu-
strijalna 37 Ug'ljični dvokis 92, 102, 107 Ugljična k iselina 106 U h o unutarnje 90 Ultra-violetne arake 34, 92
Ulozl 89 Um 42
Umjetnik 174 Umjetnost, industrijska 173 Umobolni 175 Umovanje 27
365
Kazal o
Umor 29
Univerzalije 260, 305 Univerzalni davaoci kp-v i 263
Univerzum 25, 38, 90, 128 Unutarnje vrijeme 181 Unutarnje gibanje stva^
r i 184 Upala kostiju 170 Upfavni s\j s t e m teoretičara 47
Ura 182, 184 Uravnoteženost živaca 129
duhovna i organska 151 cnergija 162 Uredi 34
Ustanove za unapređenje čovje-
ka 311—313 Ustrojstvo
tijela i duha 30 kemijske stanice 97 geoloSka tia 109 Utjecaj (i) duhovni 93
samovoijni na organske pro-mjene 209 Utroba 119 u. sluznice 92 u. stanice 93 Uzajamnost organsko|g rada 223
Uzbuđenja 149 Uzetost dječja 132 U z r a s t 86 Uzročnik difterije 93 slfilisa 233, 286 Užitak kod razonoda 40
Vagina 89, 112 Van S1 yke 101 Vatra 29
Veličine promjenljijve 26 Veliki građovi 45 Vene 94
Veselje 165 Ventilatori 34 Vidovitost 61, 91, 146, 168 Vile 128
V	i r u s i 89, 93, 131—132, 229 Vitezovl 319 Vitalistl 58 Vitamini 279
Vizija 184
Vizualni centri 117 Vječna mladost 198 Vjerovanja 27 religiozna 38 prirodoslovna 305 Vježba 171 Vlaga kože 89 Voće 109 Vođe 285 Vlakanca
živčana 32, 90, 115 miSična 115 Voda 26, 89, 196, 218, morska 124 Volja 27, 28, 117 Voltametar 67 Volumen (v. obujam) Voronov 198, 203 Vrednote moralne 38 Vremenskl razmak 182
V	r e n j e Sećera . 32
V	r i j em e
psihološko 28, 186 fiziološko 28, 56 kao gibanje 186, 191 unutarnje 181, 186, 202 fizikalno 182, 191 vezano s prostorom 183 povezanost fizikalnog i fiziološ-kog v. 205 matematičko 184 kao nnša dinicnzija 186 Vrhovno sudiSte S.A.D. 71 Vrsti morfološke 89 Vučac 170
Washington George 280 Watson 274
366
Kazal o
Webe r 237 Weierstrass 145 Welch 240i, 311, 312 Wells 183, 186 Westminster, zvonjava 33 Woodger 58
Zablude uobičajene 85 Zacjellvanje
indeks z. 189, 193 Zahtjevi unutarnji 88 Zajednica stanica 28
nestajanje uskih životnih z. 35 Z akon1
prirodni 26
organski 27
svemirskl 30
mistlčkl 31
fiziolofiki 31, 111
o oi-ganizaciji žive materije 02
Ijudskih i životinjskih zajedni-
ca 95
o naslijeđu 113 termodinamički 57, 169 Zamršenost naše prirode 29 Z a p e š ć e 118 Z a p a d 240 Zapovjednik 109 Zapt puritanski 40 Zavođl za duševna oboljenja 175 ZasićenoE|t kemlčkim tvartma 111
Zločinci 11, 161, 174, 176, 300 Zdr avlje
tijela, duha i osjećaja 65 prirodno i umjetno 334 Z b i v a ii j a tajnovita 28 flziološka 167
pravilnost unutarnjih z. 217 Zemlja 30, 104, 182, 185, 187 Zimskl san 193 Zlatuo D ob a 130 Zloba 150 Zlo 151
Z n anj e
specijalno 37 o čovjeku 49 kirurško 37
o čovjeku benalno 1 manjkavo 78
iskonsko organizma 127 medlcinsko 271 o ćovjeku početničko 313 Znanost (i) 26, 30, 143
apstraktna ,i kvantitativna 26 o živim bićima 26 u školama 37, 38 razvija se bez plana 44 sistematična 77
oko obnove čovjeka zadaća je pojedinaca 310 Zr akc
ultra-violetne 34, 91 kozmičke 38, 91 intia-violetne 90 topllne 90 svjctlosti 91 Zvijezde 26, 30, 85 filmsKe 38
udaljenost među z. 86
2aba 113, 117 ždrijelo 92 ž e đ 238 želatina 96 ž e 1 u d a c 94 ž e 1 j e seksualne 164 ž e n a 43, 112, 174, 199, 326 potpuni razvoj ž. 113 kao majka 209 Žito, žitarice 30, 109
živac (ci) vidni 90 ž. okrajci 91 ž. kanali 91 vazomotorni 106 Čulni 114
simpatični u užem smislu 121 parasimpatični 121 živč. podražaji 236—237
367
Kazal o
Ži vo t 30
đuhovni i duševni 29, 161 đruStveni 35
moderan u opreci sa duhovnim 72
čovječj'i prekratak 74 latentni 105 primitlvni 123 djijina t 207 standard 294
21i jezda (e) 110, 279 Stltna 30, 109, 163 s unutarnjim lučenjem 87, 108 spolne 94, 111, Cimpanzine 203 nadbubrežna 109, 121, 163 otstranjivanje spolne 2. 164 slinske 165 2uta groznica 132
Tankee 328
Yale University 312

368