prejeto: 2008-03-07	UDK 929.737.031(497.5Dalmacija)"1M3"
izvirni znanstveni članek
OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJECA
Zrinka NIKOLIC JAKUS
Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, HR-10000 Zagreb, Ivana Lučiča 3
e-mail: znikolic@ffzg.hr
IZVLEČEK
Delo obravnava lastnosti družin dalmatinske mestne elite, ki se je v obdobju od 12. do 14. stoletja postopno preoblikovala v zaprto družbeno skupino - mestno plemstvo. Središče prispevka predstavljajo vodilne družine treh največjih mest severne in srednje Dalmacije - Zadra, Trogirja in Splita. Predvsem na podlagi notarskega gradiva so posebej podrobno obravnavane spremembe v terminologiji, dedno pravo, razvoj priimkov, družinske skupnosti, odnosi med agnati in kognati, zakonska politika in krvno maščevanje. V tem obdobju se počasi vzpostavlja agnatska patrili-nearna družina. Posebno vlogo ima pri tem postopna izguba enakovrednosti hčera v primerjavi z brati pri dedovanju nepremičnin. To se najprej opazi v Zadru, ki je imel od vseh treh mest najbolj razvito denarno ekonomijo. Kljub vsemu pa imajo krvne in nekrvne sorodstvene zveze še vedno zelo pomembno vlogo v zasebnem in javnem življenju.
Ključne besede: mestno plemstvo, Dalmacija, Zadar, Trogir, Split, družina, razviti srednji vek
LA FAMIGLIA NOBILE IN DALMAZIA TRA IL DODICESIMO E IL QUATTORDICESIMO SECOLO
SINTESI
1l contributo esamina le caratteristiche della famiglia nell'elite urbana della Dalmazia, che tra dodicesimo e quattordicesimo secolo gradualmente assunse la forma di un gruppo sociale chiuso - la nobilta cittadina. Al centro della ricerca sono le famiglie principali delle tre citta maggiori della Dalmazia settentrionale e centrale, ossia Zara, Trau e Spalato. In base soprattutto al materiale notarile, vengono esaminati in particolare i cambiamenti nellambito della terminologia, del diritto ereditario, dello sviluppo del cognome, dei nuclei famigliari, delle relazioni tra agnati e cognati, della politica matrimoniale e della vendetta di sangue. In questo
59
Zrinka NIKOLIC JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJECA, 59-88
periodo si andava gradualmente instaurando la famiglia agnatica patrilineare. In questo gioco un ruolo speciale la progressiva disuguaglianza tra discendenti maschili e femminili, a svantaggio delle ultime, nell'ereditare beni immobili. Cio si puo notare innanzitutto a Zara, che delle tre cittä menzionate vantava l'economia monetaria piu sviluppata. Tuttavia, le relazioni cognate e affini mantennero ancora un ruolo importante sia nella vita privata che in quella pubblica.
Parole chiave: nobiltä cittadina, Dalmazia, Zarat, Trau, Spalato, famiglia, pieno medioevo
UVOD
Obitelj je kroz povijest uvijek bila osnovna društvena jedinica koja je bitno utjecala i na oblikovanje drugih društvenih struktura i zajednica. Tako je bitno doprinijela i oblikovanju gradskog plemstva kao zatvorene društvene grupe, a u tome su upravo značajne promjene u razdoblju od 12. do 14. stoljeca kada se oblikuje agnatska patrilinearna obitelj koja u zapadnom svijetu prevladava do današnjih dana. U ovom radu zbog ograničenog prostora necemo moci razmotriti sve karakteristike obitelji dalmatinskog gradskog plemstva u ovom razdoblju, ali cemo se zadržati na spomenutoj promjeni obiteljske strukture koja se očituje u promjenama terminologije, prava nasljedivanja, uvodenju prezimena, odnosima medu agnatima i kogna-tima, obiteljskoj bračnoj politici te krvnoj osveti. Ova pitanja pomažu shvacanju uloge koju je obitelj imala u životu dalmatinskog gradskog plemstva. Koncentrirat cemo se na elitu tri najznačajnija grada sjeverne i srednje Dalmacije - Zadra, Trogira i Splita. Društvo tih gradova može se kontinuirano pratiti od 10. i 11. stoljeca, a količina podataka značajno raste od druge polovine 13. stoljeca od kada potječe dje-lomično sačuvana notarska grada.
TERMINI
Termin familia rijetko se nalazi u dalmatinskim srednjovjekovnim izvorima, a i onda više u značenju naslijedenom iz antike nego u današnjem. Prije nego u značenju današnje prosječne obitelji - obično shvacene kao roditelja i njihove uglavnom malo-ljetne djece, trebalo bi ga shvatiti kao kučanstvo - osobe koje žive zajedno bez obzira na svoju rodbinsku povezanost ili društveni status (Herlihy, 1985, 3).1 Familia se
1 "[...] si quis filius familias morabitur in una domo et familia cum parentibus" (Trogirski statut, 1988, 3/18, 110).
60
Zrinka NIKOLIC JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJECA, 59-88
takoder koristi i kao oznaka za sluge ili opcenito za osobe koje su ovisne o glavi ku-canstva, tako npr. za pratnju biskupa ili knezova (Janekovic-Romer, 1994, 20).2
Parentela (obično u izvorima pisana parentella) koristi se u značenju kognatske obitelji - rodbine, buduci da uključuje potomke i sinova i kceri. Tako je u Trogiru Amblasius Kazarica bio uključen u parentelu kneza Marina Andreisa čija je sestra bila Amblazijeva majka. Kao član parentele, Amblasius se zakleo zajedno s ujakom i njegovom obitelji u mirovnom ugovoru koji je zaključio krvavi sukob sa splitskim rodom "Vitalis" (KAS, 1, 217' / AHAZU, 12, 29;3 Andreis, 2002, 33, 81).4 Parentela druge trogirske obitelji - Machinaturi, čije se ime ne javlja niti u jednom sačuvanom izvoru kao posebna obitelj, uključivala je plemenite obitelji Andreis, Cega, Lucio i "Pecci" (CD, 1907, 451-452, doc. 916). Drugi sličan primjer je trogirska parentela potomaka izvjesnog Pavla Odoljenovog/Adalenovog koja je dijelila nasljedna patronska prava nad crkvom Sv. Lava sagradenoj u jedanaestom stoljecu. Uključivala je obitelji de Chiudis, "Guco" i Andreis (KAS, 2, 343 / AHAZU, 4, 45). Parentela obitelji Bogobojše koja je bila jedna od vodecih u Trogiru u jedanaestom stoljecu, ali čije se obiteljsko ime kasnije ne spominje uključivala je obitelji Lucio, Kazarica i "Pecci" i dijelila prava na imanje u Resniku (1249; Supplementa, 1998, 139-140, doc. 102; CD, 1967, 99, 138, doc. 70, 108).
Posebni termini koji bi označavali rod - agnatski strukturiranu obitelj u koju se ubrajaju samo muški potomci - rijetko se susrecu. U tom značenju u izvorima se ponekad javlja termin styrps. Prvi ga je koristio (barem prema sačuvanim izvorima) došljak u Zadar Koša ili Koža de Saladinis. U svojoj oporuci 1296. godine koristi izraz de styrpe Saladina, posebno ga povezujuci samo sa svojim muškim nasljed-nicima - heredes masculi, potomstvom svojeg necaka Bartolomeja (Spisi, 1959, 87, doc. 48).5 Kako je bio došljak u Zadar, moguce iz Italije, vjerojatno je imao jači osjecaj roda i rodovskog nasljedivanja nepokretne imovine nego njegovi zadarski sugradani.
PROMJENE U PRAVIMA NASLJEDIVANJA
Proces postupnog isključivanja žena iz jednakog nasljedivanja s muškim srodnicima u srednjem vijeku opca je pojava na europskom Mediteranu. Umjesto jednakog dijela očinske imovine poput svoje brace uključujuci i udio u nekretninama - kucama i posjedima, kceri svoj dio dobivaju u sklopu miraza koji se isplacuje
2	"[...] quod comes cum sua familia" (Trogirski statut, 1988, 1/12, 11).
3	Ostavština Ivana Lučiča nalazi se u Kaptolskom arhivu u Splitu, a kopija u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U bilješkama navodim broj izvornog sveska i folije u splitskom kaptolskom arhivu / broj sveska kopije u Arhivu HAZU i broj stranice.
4	Prezimena u navodnicima ne nalaze se u izvorima več su ih za lakšu identifikaciju obitelji koje nisu imale prezime uveli genealozi Mladen Andreis i Mario-Nepo Kuzmanič.
5	Slična upotreba je kasnije u oporuci Filipa de Rose 1335. godine (CD, 1912, 227, doc. 163).
61
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
ponajviše u novcu. Smatra se da su ženski potomci na taj način isplaceni prilikom udaje kada napuštaju očinski rod i prelaze u mužev te gube pravo na nasljedstvo nakon očeve smrti osim ako im roditelji nešto izričito naknadno ne ostave u oporuci. Ravnopravno nasljedivanje nekretnina bez obzira na spol povezano je sa starijim kognatskim načinom shvacanja obitelji u kojem su jednako značenje imale rodbinske veze oba roditelja za razliku od kasnijeg prevladavanja agnatskog patrilinearnog roda kada se obitelj računala samo po ocu (Nikolic, 2003, 20-88).
Rimsko, a na osnovu njega i bizantsko pravo, nije pravilo razlike medu ženskim i muškim nasljednicima u nasljedivanju kako pokretne imovine tako i nekretnina. U skladu s time bilo je i nasljedivanje žena u Dalmaciji u ranijem srednjovjekovnom razdoblju, slično kao i u onim krajevima južne Italije (Kalabriji, Lukaniji) gdje je bilo prisutnije bizantsko pravo. Postupno isključivanje žena iz nasljedivanja možemo pratiti od trinaestog stoljeca. Prvi primjer različitog tretiranja nasljednika različitog spola zabilježen je u Trogiru. Godine 1234. Desa de Lucio (Lučic), najistaknutiji Trogiranin svoga vremena, u svojoj oporuci ostavlja svoju kucu na glavnom grad-skom trgu svojim necacima Grguru i Luki, sinovima Desinog brata Mateja, pod uvje-tom da je smiju ostaviti samo svojim prvorodenim sinovima. Ako jedan ima samo kceri, kucu nasljeduju samo dvojica sinova drugog brata. Ako bi pak obojica imali samo kceri, kucu moraju naslijediti njihovi bratici, dva prvorodena sina Desinog i Matejevog brata Petra (KAS, 1, 57-64'/ AHAZU, 11, 42-56).6 Zanimljivo je ipak da Desa odreduje da patronatska prava nad franjevačkim samostanom kojeg je osnovao ima uz ostale necake i prvorodeni sin Desine jedine sestre Stoje. To ravnopravno nasljedivanje patronatskih prava nad crkvama i samostanima od strane ženskih potomaka odnosno rodbine prisutno je kod još nekih trogirskih i splitskih obitelji. Tako je na primjer, obitelj de Cega imala patronatsko pravo na crkvu Sv. Petra kod Splita. Medu patronima su navedeni potomci Dese de Cege: Dujam de Cega sa svoja tri sina, njegova braca Petroš i Juraj sa svojim nasljednicima, ali i sestre Stana i Kača sa svojim nasljednicima te zetovi Sebastijan iz roda 'Pecci' i Jakov Vitturi u ime svojih supruga, drugih kceri Dese de Cege (MT, 1948, 1/4, 202, doc. 136; Andreis, 2002, 12, 48-51).7 Podjela patronata nad trogirskim crkvama medu više trogirskih plemenitih obitelji navedena ranije takoder se može objasniti nasljedivanjem po ženskoj liniji. U poznatim splitskim falsifikatima Pinča i Plesa koji se pripisuju desetom iako su vjerojatno iz trinaestog ili četrnaestog stoljeca spominje se medu osnivačima crkve Sv. Mihovila u Solinu i sestra Murka (CD, 1967, 46-48, doc. 32). Pravo patronatskog nasljedivanja po ženskoj liniji ostat ce prisutno u Dalmaciji i nakon što žene izgube pravo nasljedstva ostalih nekretnina. Zato imamo primjere da
6	Matejevim sinovima dao je prvenstvo pred ostalim necacima, jer je Matej žrtvovao svoj život zamijenivši ga u zatvoru kneza Domalda kao talac.
7	Moguce je da su ostala dvojica - Zane i Franjo Mence - koji su spomenuti medu patronima sinovi jedne od preostalih sestara Dese de Cege.
62
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
prava potvrdivanja svečenika nad nekim crkvama u Dalmaciji, zadužbinama pojedi-nih plemenitih obitelji iz srednjeg vijeka, u šesnaestom i sedamnaestom stolječu ima po nekoliko stotina ljudi iz više desetaka obitelji rasutih po cijeloj Dalmaciji koji su potomci osnivača po ženskoj liniji.8 Zanimljivo je da povjesničari koji se bave Italijom smatraju da su tamo patronatska prava bila prva koja su ograničavana samo na muške potomke (Cammarosano, 1974, 84-92; Cammarosano, 1977, 181-194; Cammarosano, 1979, 15, 20, app., 39; Violante, 1977, 93-94; Lansing, 1991, 32-33, 64-83) iako neki podaci upučuju da i tamo nije baš uvijek tako.9
Glede nasljedivanja nekretnina, sačuvani izvori iz Zadra, Trogira i Splita poka-zuju da su bez obzira na primjer oporuke Dese de Lucio, sredinom trinaestog stolječa još uvijek vrijedila jednaka prava nasljedivanja brače i sestara bile one udane ili ne. Lujo Margetič doduše smatra da odredba po kojima se pravo nasljedstva očinskih kuča ograničava samo na sinove, prisutna u statutima Šibenika, Paga, Brača i Hvara potječe iz danas izgubljenog starog zadarskog statuta iz sredine trinaestog stolječa (Margetič, 1996, 226-229) i da se dakle radi o još starijoj odredbi. Ipak, izvori prve polovice i sredine trinaestog stolječa pokazuju u ovom periodu pravo i udanih žena na jednako pravo nad nekretninama s bračom. U Splitu 1209. godine, izvjesna Dobra, supruga Karačeva, optužuje brata i šogoricu da su joj uskratili nasljedstvo na komad zemlje. Dokazala je da ima pravo na zemlju po nasljedstvu kao i da je otkupila dio nasljedstva od sestre koja se udala u Zadar (1208; CD, 1905, 80-81, doc. 7).10 Sredinom stolječa (1256), sin i udana kči pokojnog Dese Cugule dijele jednako očinska imanja (Supplementa, 1998, 225-226, doc. 177). U Zadru 1231. godine, Andrija, sin pokojnog Mihovila Justa, sa svojim dvjema sestrama poklanja zemlju u Kopranju samostanu Sv. Krševana. Sestre su udane, jer se spominje pristanak njihovih muževa na donaciju, ali po svemu sudeči i dalje imaju pravo na obiteljsku zemlju (CD, 1905, 344-345, doc. 302).11 U Trogiru u ranim šezdesetima trinaestog stolječa, Roman i Ruža, djeca Nikole Stoke, dijele jednako "bona mobilia et immobilia ".12 Ipak nago-vještaj promjena se osječa. Četiri godine nakon oporuke Dese de Lucio kojim je ograničio vlasništvo nad kučom na muške potomke obitelji, 1238. u Trogiru udovica Strija iz obitelji 'Pecci' obečaje budučem zetu ako uzme njezinu kčer Petronilu da če ova dobiti izvjesnu zemlju u Ostrogu. Naglašava se da če bez obzira na to, nakon majčine smrti, Petronila imati pravo nasljedstva nad majčinom i očevom imovinom
8	Naravno svi oni nisu to pravo i aktivno koristili.
9	Tako izvori iz Pise pokazuju da su patronatska prava nad župnim crkvama nasljedivale i žene i njihovi potomci čak ako su i kao patroni crkava navedeni rodovi (domus). Vidi: Ronzani, 1986, 155, n. 16, 156-158, n. 48, 159, 164, 167, 178.
10	Sam proces se dogodio još u vrijeme kneza Grubeše (1187.-1198.). Krbavski biskup i splitski gra-danin Miha de Mauruta (1185.-1224.) dijelio je imanje sa sestrom (CD, 1905, 367, doc. 321).
11	Još 1209. Draško de Balbo dijeli zemlju na Pašmanu sa svoje dvije sestre i rodakinjom (1209; CD, 1905, 81-82, doc. 71).
12	Ruža se 1282. parniči s bratom zbog davnog duga njihova oca (1282; MT, 1951, 3/4, 178, doc. 41).
63
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
kao i ostali nasljednici (CD, 1906, 58, doc. 50). S obzirom da su i punica i zet smatrali to potrebnim posebno zabilježiti, ovaj primjer možda pokazuje da se sistem vec počeo mijenjati, pa su se stara prava morala pismeno zajamčiti.
U prvoj polovici trinaestog stoljeca nalazimo i dokaze o isplacivanju miraza od strane nevjestine obitelji. U Dubrovniku je vlast donijela 1235. zakon o mirazima i svadbama (Ordo de dotibus et nuptiis) koji se odnosi isključivo na ženski miraz (Dubrovački statut, 1904, LXIV-LXVI).13 U drugoj polovici trinaestog stoljeca, mladenke se po primitku miraza vec počinju pismeno odricati očinskih dobara. Me-dutim, to su prije iznimne situacije u posebnim okolnostima. Prvi sačuvani zadarski primjer je iz 1289. godine (prije toga nema sačuvanih notarskih dokumenata tog karaktera). Femija, kci zlatara Dragote i Stane, udaje se u plemicku obitelj de Micusso i nakon primitka miraza odriče svih drugih prava na roditeljsko nasljedstvo. Ipak, Femija dobiva za ondašnje prilike ogromni miraz od 2.000 mletačkih libara u novcu, zlatu, srebru, odjeci i nakitu, a i u nekretninama - jednom vinogradu, kuci i prihodu od korištenja jednog vinograda (Spisi, 1959, 173-174, doc. 152-154). Iznos miraza se može objasniti time što se Femijina imucna, ali pučanska obitelj želi pokazati dostojna udaje za plemica. Takav je iznimni miraz uistinu mogao biti vjero-dostojna zamjena za dio nasljedstva koji bi Femija inače dobila tek nakon smrti roditelja.
Iznos miraza je mogao bitno utjecati na pravo daljnjeg potraživanja nasljedstva. Zadranka Prija, kci plemica Artikucija iz Pule uvjerava 1290. ispravom svoga brata i sestru da ne potražuje ništa nakon smrti roditelja nakon što je primila miraz u iznosu od 1.000 libara (Spisi, 1959, 230-231, doc. 283).14 S druge strane, izvjesni Damjan u oporuci napominje da ce njegova kci Dobrača udana za plemica Marka de Milano uz miraz od 300 libara, bez obzira na miraz dobiti dio nasljedstva kao i njegovi sinovi. Dokument je oštecen pa nije poznato ime Damjanova roda. Ovaj miraz je bio relativno malen za plemicke obitelji, ali velik za prosječni pučanski miraz koji je iznosio oko 150 libara (1289; Spisi, 1959, 58-59, doc. 23). Možda se radilo o ple-mickoj obitelji pa je Damjan smatrao potrebnim napomenuti da 300 libara nije bila konačna isplata njegove kceri. Marin de Calcina u svojoj oporuci odreduje da njegova kci Ivana, udovica Henrika iz Pule koja je vec dobila miraz od 500 libara, treba pro compJemento ipsius dotis sue dobiti još 300 libara. Dobila je još dodatnu svotu novaca (iznos nepoznat zbog oštecenja dokumenta). Marin je ujedno odredio da ona mora biti sada zadovoljna s isplacenim novcem i ne uznemiravati njegove sinove i nasljednike (Spisi, 1959, 61-62, doc. 27).
13	Vec te prve odredbe o mirazu na našim prostorima postavljaju ograničenja njegova iznosa na najviše 200 perpera i 10 unči zlata za nakit što pokazuje početak inflacije miraza koja je kulminirala u prvoj polovici petnaestog stoljeca. Vidi detaljnije: Nikolic, 1996.
14	Od 1.000 libara 500 je bilo u vrijednosti jednog ducana na glavnom trgu, 300 u vrijednosti četiri drugih nekretnina te samo 200 u novcu.
64
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
Sl. 1: Srednjovjekovni Zadar (drvorezM. Pagana, izmedu 1522. i 1527.). Fig. 1: Mediaeval Zadar (woodcut by M. Pagano, between 1522 and 1527).
Kao i u Zadru, trogirski notarski materijal druge polovice trinaestog stoljeca pokazuje da su specifične okolnosti utjecale na tretman kceri u pojedinim slučaje-vima. Izvori pokazuju da još uvijek prevladava pravo udanih kceri na jednako na-sljedstvo s bracom i neudanim sestrama kao i njihovo pravo da oporučuju svoje nasljedstvo svojim potomcima (1250; Supplementa, 1998, 143, doc. 106; 1264; MT, 1948, 1/1, 54-55, doc. 113; 1264; MT, 1948, 1/1, 55-56, doc. 114; 1264; MT, 1948, 1/1, 58, doc. 119, 59, doc. 123; 1266; MT, 1951, 3/1, 14, doc. 12; 1271; MT, 1948, 1/4, 160-161, doc. 59; 1271; MT, 1948, 1/4, 194-195, doc. 123; 1272; MT, 1951, 3/1, 61-63, doc. 22; 1272; MT, 1948, 1/5, 308-309, doc. 71; 1272; MT, 1948, 1/5, 325-326, doc. 100; 1272; MT, 1948, 1/5, 335, doc. 117; 1275; MT, 1950, 2/1, 99, doc. 214, 105, doc. 226, 117-118, doc. 254; 1279; MT, 1950, 2/4, 186-187, doc. 18; 1282; MT, 1951, 3/4, 189, doc. 50; 1286 (za prošlost); MT, 1950, 2/7, 251-253, doc. 4; 1290; MT, 1950, 2/8, 264-265, doc. 2). Slična situacija je vjerojatno bila i u obližnjem Splitu iako splitski notarski izvori za ovo razdoblje nisu sačuvani. Tako je Splicanka Prvoslava, kci Stana Elije koja je bila redovnica u Sv. Petru u Trogiru, donijela samostanu svoju kucu koju je dobila "ex suo patrimonio ex diuisione cum fratribus et sororibus suis" (1264; MT, 1948, 1/1, 50, 65-66, doc. 106, 137).
Postojala su ipak različita shvacanja izdvaja li se miraz iz dijela koji je kci trebala naslijediti nakon smrti roditelja. Na primjer, u slučaju Marije, kceri splitskog kneza Nikole i kneginje Jelene, koja se udala za Trogiranina Šimuna Andreisa miraz se računao kao nasljedstvo, ali je isplacivan u više rata tijekom godina (1292; MT, 1950, 2/9, 299-300, doc. 79). Neki očevi nisu smatrali da je miraz nužno dio nasljedstva. Sinovi Petra "Gracije" protestirali su da je njihov otac ostavio sestrama
65
Zrinka NIKOLIC JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJECA, 59-88
više od dijela koji im je pripadao buduci da im je takoder dao novac i imovinu kada su se udavale. Medutim, izgubili su na sudu, jer je otac odredio da sva djeca imaju pravo na jednak dio nasljedstva, čak i kci koja je bila opatica.15 Dio miraza koji je isplacen u nekretninama mogao se takoder ubrajati u dio nasljedstva, a dio koji je isplacen u novcu ne. Jancije Strijin dao je svojoj kceri 200 libara superpartem, ali je odredio da se kuca i vinograd koje je primila kad se udala, moraju ubrajati u dio očinskih dobara koje ce primiti u podjeli nasljedstva nakon smrti roditelja (1264; MT, 1948, 1/1, 51-52, doc. 107, 108).
Medutim, kao i u Zadru, odredene okolnosti donose i nova rješenja. Tako se 1279. godine Dobra, kci Valentina de Lucio, koja se udala za sina splitskog kneza Nikole, s pristankom svojeg muža odrekla prava na dio obiteljske kuce i kule u korist svoje trojice brace. Ipak, obecana joj je isplata njezinog dijela u iznosu od 1.000 libara od kojih je istog dana Dobrinom mužu isplaceno 300 libara (MT, 1950, 2/4, 207, doc. 76, 78). Osim toga, izgleda da je Dobra dobila i nadoknadu u zemljištu u Splitu gdje je živjela s mužem i da joj je obecano da ce dobiti jednak dio s ostalim nasljednicima nakon majčine smrti (1279; MT, 1950, 2/4, 240-241, doc. 177). Nekoliko godina ranije, Dobrina sestrična Franica, kci Cebre de Lucio, odrekla se uz pristanak muža svih prava na roditeljsko nasljedstvo kad je dobila miraz. Isplacen joj je prilično velik miraz - 700 libara, 15 vrecica zlata, ropkinja uz odjecu i opremu. U njezinom slučaju, čini se da joj je bilo u interesu da dobije gotovinu, a manje su joj značile nekretnine buduci da se udavala u udaljeni Dubrovnik (1274; MT, 1950, 2/1, 28-29, doc. 60). S druge strane Dobra i njezina nova splitska obitelj mogli su biti zainteresiraniji za nekretnine u Splitu nego u Trogiru, ali Dobra je živjela dovoljno blizu Trogira da nije bila spremna odreci se svakog interesa u nasljedstvu.
Može se zaključiti da u drugoj polovici trinaestog stoljeca u dalmatinskim gradovima raste broj slučajeva u kojem miraz počinje zamjenjivati dio nasljedstva koje bi kceri dobile u trenutku smrti svojih roditelja. To još ne znači isključivanje kceri iz nasljedstva, jer se redovito nastoji, barem prema trogirskim izvorima, da kceri dobiju pravo na jednak udio kako u pokretninama tako i u nekretninama roditeljskih dobara. Okolnosti u kojima se miraz ili dio miraza spominje kao isplata dijela nasljedstva redovito su iznimne i primjenjuju se u slučaju osobito visokih miraza koji po svojem iznosu stvarno mogu predstavljati dio nasljedstva koje bi dobile tek po smrti roditelja. Djevojkama koje su se udavale izvan grada vjerojatno je odgovaralo da mogu dobiti svoj dio u novcu ili nekretninama u sredini u koju odlaze živjeti dok je u interesu njihove roditeljske obitelji i komune bilo da nekretnine ne dospiju u ruke stranih gradana.
15 "[...] uoluit quod quicquid dicte sue filie habuerint, eis nec alicui ipsarum non conputetur in partem" (1272; MT, 1948, 1/5, 286, doc. 34; 1275; MT, 1950, 2/1, 102-103, doc. 220; 1292; MT, 1950, 2/9, 279-280, doc. 31).
66
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
Iznimne okolnosti u drugoj polovici trinaestog stolječa u kojima kčeri pri udaji dobivaju u mirazu svoj dio nasljedstva postaju redovita praksa u četrnaestom sto-lječu. Miraz počinje redovito zamjenjivati pravo na dio roditeljskog nasljedstva i ne-vjeste, osobito iz viših slojeva, odriču se prilikom primanja miraza prava na daljnja potraživanja. Tako zadarski plemiči več na prijelazu stolječa redovito s vrlo malo iznimaka isplačuju svoje kčeri mirazom i to uglavnom u bona moneta, a nekretnine ostavljaju u jednakim dijelovima sinovima. Na primjer, Bogde de Lovrehna u svojoj oporuci odreduje da sve njegove neudate kčeri moraju dobiti 1.000 libara u miraz i biti s tim zadovoljne (1302; Spisi, 1969, 43-46, doc. 100).16 Mirazi plemičkih kčeri u prvoj polovici četrnaestog stolječa uglavnom ne padaju ispod 1.000 libara (rekord je miraz Pelegrine de Saladinis 1341. godine od 1.600 libara),17 a nekretnine se uglavnom ne spominju osim u rijetkim iznimkama (CD, 1911, 483-484, doc. 393). Postoje još i rijetki slučajevi u kojima su žene uključene u podjelu s bračom kao kod neudane maloljetne sestre u slučaju plemičke obitelji de Calcina 1301. godine (Supplementa, 2002, 301-303, doc. 211) ili kod nekih obitelji koje se ne ubrajaju u plemički stalež (1301; CD, 1910, 5-8, doc. 6; 1301; CD, 1910, 9-11, doc. 8; 1323; CD, 1911, 150152, doc. 128). Ovi slučajevi kao da još više naglašavaju da zadarske plemkinje pri udaji redovito dobivaju miraz u novcu koji zamjenjuje njihov udio u roditeljskom nasljedstvu.
Za razliku od zadarskih, mirazi splitskih plemiča sredinom četrnaestoga stolječa, još uvijek uz novac uključuju više nekretnina i kuča ili pravo na uživanje nekog posjeda odredeni broj godina. Nekretnine su prisutne u pet od sedam zabilježenih slučaj eva u prvim sačuvanim splitskim notarskim spisima od 1341. do 1344. (MS, 1999, 60-61, doc. 104-105, 111-112, doc. 196, 124, doc. 217, 142-143, doc. 247, 216, doc. 359, 244-245, doc. 408, 246, doc. 409, 246, doc. 410, 253-254, doc. 423).18 Nekretnine se često prodaju, ponekad i drugim članovima obitelji, kako bi se namaknuo novac za miraz (MS, 1999, 111-112, doc. 196, 122-125, doc. 215-219, 127-128, doc. 222-223). Splitski bračni ugovori često sadrže odredbu o arrae sponsalitie koje su se obično sastojale od kuče ili imanja koje je morala dati drugoj strani strana koja nije ispunila ugovor (Splitski statut, 1987, 3/124, 582; MS, 1999, 111-112, doc. 196, 244-245, doc. 408, 253-254, doc. 423). Imovina koja se davala u miraz procjenjivana je u novčanoj vrijednosti. U slučaju prodaje, ako je cijena bila drukčija od procjene, ostatak novca se davao oštečenoj strani.19 Ovo se može
16	Vidi takoder primjere (1298; Spisi, 1969, 13, doc. 25; 1302; Spisi, 1969, 43-46, doc. 100; 1302; Spisi, 1969, 49-50, doc. 107; 1302; Spisi, 1969, 50-51, doc. 108; 1304; Spisi, 1969, 64-65, doc. 127).
17	Pelegrina de Saladinis (1341; CD, 1912, 625, doc. 442); Nicolotta de Fanfogna, 1.000 libara (1334; CD, 1912, 193-194, 362, doc. 137, 271); kčeri Filipa de Rose, 1.200 libara (1335; CD, 1912, 227, doc. 163).
18	Čak i u preostalim slučajevima, prodaja imanja ima veliku ulogu u skupljanju novca za miraz (MS, 1999, 111-112, doc. 196, 122-125, doc. 215-219, 127-128, doc. 222-223).
19	Na primjer, brača Marije, kčeri Stanike Silvestra, obečala su 800 libara za miraz svoje sestre. Uz
67
Zrinka NIKOLIC JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJECA, 59-88
smatrati pokušajem da se vrijedne nekretnine zadrže u vlasništvu obitelji, ali takoder i lakšim načinom isplate nego što je bio novac. Teškoce u isplati miraza pokazuje i činjenica da se on obično isplacivao u nekoliko rata tijekom više godina. Vjerojatni razlog je slabija ekonomska razvijenost Splita u odnosu na Zadar gdje je bila raz-vijenija trgovina pa time i lakši pritok gotovog novca. Jedan primjer teškog pri-kupljanja miraza u Splitu: Andrija de Lucaris i njegova supruga Jakobina obecali su 800 libara za miraz kceri Mire: 300 libara se trebalo dati u zlatu, nakitu, odjeci i jednoj kuci, 200 se trebalo isplatiti tijekom pet godina nakon vjenčanja. Nakon vjen-čanja, iducih deset godina mladoženja je trebao dobivati prihode jednog imanja vrijedne 100 libara, 50 libara je trebao dobiti nakon smrti Mirina strica, 50 nakon bakine smrti. Konačno 100 je libara trebao osigurati nadbiskup koji je bio nevjestin stric i dozvolio u tu svrhu svom necaku kleriku, nevjestinom bratu, da prenese mladoženji prihod nekih crkvenih imanja! (MS, 1999, 244-245, doc. 408). Splitski mirazi su i manji od zadarskih, osim ako se plemenite Splicanke udaju za Zadrane kad dobivaju jednaki iznos gotovine kao Zadranke. Kako bi spriječili otudivanje nekretnina preko žena izvan grada Splita, splitska komuna odlučujuci o podjeli zemlje medu plemicima nakon širenja distrikta 1364., odreduje da nitko ne smije prodati ili oporučiti svoj dio osim muškom nasljedniku. U slučaju da ima samo kceri, otac im je mogao oporučiti nekretnine samo ako su se udale za gradane Splita (Splitski statut, 1987, 906-907, Reformationes/81). Zakon se pobrinuo za interese komune, ali u ovom periodu očito su žene još mogle naslijediti imanja u gradu.
Slično izgleda da je bilo i u Trogiru iako je za ovo razdoblje manje sačuvanih primjera u izvorima. Čini se da je miraz bio smatran zamjenom udjela u očinskom nasljedstvu (DAZ, 1), ali to se moralo dokazati ispravom o odreknucu prava na nasljedstvo. Franica iz obitelji "Gracia" je 1341. uspjela pobiti zahtjeve očinske obi-telji dokazujuci da se nije mogla zakonito odreci prava na nasljedstvo nakon što je dobila miraz buduci da je bila maloljetna u trenutku sklapanja braka (Ljubic, 1870, 122, doc. 206). Miraz se mogao barem djelomično isplatiti i u nekretninama, kao i u Splitu. Tako je Jakobina de Andreis donijela u brak s Tomom Kažoticem nekoliko komada zemlje uz 700 libara u zlatu, srebru, tkaninama i drugim ukrasima (1338; CD, 1912, 387-388, doc. 286).20
novac, miraz je uključivao tri imanja procijenjena na vrijednost od 400 libara. Očekivalo se da če se imanja prodati, jer je Marijin buduči muž bio iz Zadra. Ako bi ih prodali za veču cijenu od 400 libara, ostatak bi pripao brači, ako bi ih prodali za manju cijenu, ostatak od procijenjene vrijednosti bi se morao platiti zetu (MS, 1999, 60-61, doc. 104). Miraz Darije, kčeri Mihe Madija bio je 1.000 libara -200 u novcu, 200 u zlatu, nakitu i odječi, a ostatak je činila kuča na glavnom trgu procijenjena prema javnom mišljenju na 600 libara (MS, 1999, 216, doc. 359).
20 Kako je Jakobina bila več udovica, nije poznato je li se ona odrekla svojeg prava na obiteljsko nasljedstvo prilikom sklapanja prvog braka pa su nekretnine u miraz uključene kao dio nasljedstva.
68
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
Dakle, trinaesto stoljece je stoljece promjene u kojima je žensko jednako pravo nasljedstva počelo biti zamjenjivano mirazom. To je počelo i najprije bilo usvojeno u Zadru koji je bio ekonomski najrazvijeniji i čiji su gradani mogli isplacivati lakše svoje kceri u gotovini za razliku od Trogirana i Splicana. Gubitak prava žena na obiteljske nekretnine bio je ključan za oblikovanje agnatsko-patrilinearnog tipa obi-telji koja se isključivo računa po muškoj liniji. Još jedna indikacija da se to brže odvijalo u ekonomski razvijenijem Zadru je vidljivo i iz činjenice da su zadarski ple-micki rodovi paralelno s isključivanjem žena iz nasljedivanja nekretnina brže usvojili prezimena od splitskih i trogirskih plemickih rodova.
PREZIMENA
Prva prezimena javaljaju se u jedanaestom stoljecu, ali niti jedno od njih nije se održalo do četrnaestog. Ova prva prezimena obično nastaju od nadimka, kao trogirski Bogobojše ili splitski Mesagalina ("pola kokoši") ili pak od neobičnog oblika osob-nog imena kao npr. splitski Gumayi koji su potjecali od izvjesnog Geminijana/ Gumaya (Nikolic, 2003, 78-81). Neke zadarske obitelji počinju koristiti prezimena u dvanaestom stoljecu, takoder uglavnom na osnovi - uglavnom pejorativnih -nadimaka kao što su de Slorado ("zluradi"), Maldenarius ("loš novac"), de Soppe, de Cucilla i de Cotopagna.21 Najstarija trogirska prezimena koja su se održala su de Cega ("slijep") i Vitturi koji se povezuju s mletačkim Vitturijima. Ova se prezimena koriste od prve polovine trinaestog stoljeca (Andreis, 2002, 6). Odmah su zaživjela, vjerojatno zato što su bila neobična u svojoj okolini.
Postojanje ili nepostojanje prezimena nije nužno upucivalo na starost obitelji. Zadarske obitelji de Petrigo i de Paulo (vjerojatno takoder i de Vitchor) bile su izravni potomci zadarskih priora s kraja jedanaestog stoljeca, ali prezimena nisu uopce koristila do kasnog trinaestog stoljeca. De Petrigo su počeli tada koristiti kao prezime ime jednog zadarskog suca s kraja dvanaestog stoljeca. Veza sa zadarskim priorima se vidi po nasljedivanju njihovih imena - Vitača/Vitalis i Lampridije, ali ova imena nisu postala prezimena (1240; Supplementa, 1998, 111-112, doc. 71; Jakic-Cestaric, 1972, 157).22
21	Filius Sluradi (1146; CD, 1904, 46-47, doc. 60); Maldenario (1171; CD, 1904, 136-137, doc. 133); Scioppe filius Georgii, sin mu Georgius Soppe (1183-1194; CD, 1904, 184-186, doc. 181; CD, 1904, 268-270, doc. 253); sinovi Cucille (1183; CD, 1904, 184-186, doc. 181; 1222; CD, 1905, 218-219, doc. 192); Andreas Catapanie (1188; CD, 1904, 223-224, doc. 209). Prema Jakic-Cestaric, Coto-pagna dolazi od catapanus, podrijetlom od stare titule bizantskog upravitelja pokrajine (Jakic-Cesta-ric, 1972, 146-147), dok Soppe dolazi od hrvatskog naziva sopac - za čovjeka koji teško diše (Jakic-Cestaric, 1977, 164, n. 22).
22	Obitelj de Galellis tvrdila je da potječe od obitelji prvog zadarskog nadbiskupa Lampridija, takoder potomka priora (Bianchi, 1877, 107). Medutim, to se ne može dokazati. Prezime de Galellis javlja se tek 1283 (Jelic, 1901, 197).
69
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
Sl. 2: Grb grada Splita na komunalnoj palači. Fig. 2: Split coat of arms on the City Hall.
70
Zrinka NIKOLIC JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJECA, 59-88
Kasna pojava prezimena prisutna je u vecini trogirskih i splitskih obitelji. De Lucio potječu od izvjesnog Luke s početka dvanaestog stoljeca (Rački, 1881, 212), ali prezime zapravo potječe od njegovog istoimenog unuka koji se povremeno nazivao i Lucius (Andreis, 2002, 84-91). Prezime de Andreis počinju koristiti tek početkom petnaestog stoljeca potomci Andrije Marinovog iako se ta obitelj može kontinuirano pratiti od početka trinaestog stoljeca. Slično se može reci i za obitelji Buffalis, de Casottis (Kažotic), de Chiudis, Cippico/de Cipchis (Čipiko), de Micha-elis/Mazzarello, Miršic, Quarco i Sobota (Andreis, 2002, 31-47, 62-70, 93-99, 104109; Nikolic, 2004, 195, n. 821). Neke obitelji imale su prezime, ali nisu ga puno koristile. Tako je rod Kazarica poticao od nekog Kazarice koji se spominje u iz-vorima izmedu 1194. i 1239. Ime se počelo koristiti kao prezime u vrijeme njegovih unuka, ali do izumrca obitelji u drugoj polovici četrnaestog stoljeca j oš uvijek se češce koristila samo identifikacija po ocu (Andreis, 2002, 80-83).23
Kasna pojava prezimena karakteristična je i za Split. Mnoga se nisu pojavila do kasnog četrnaestog ili čak petnaestog ili šesnaestog stoljeca iako su te obitelji bile gradska elita vec nekoliko generacija, vecina još od trinaestog stoljeca, a neke i ra-nije. Neke obitelji su i mijenjale prezime. Na primjer, vjerojatni osnivač roda de Chuchiulis bio je tribun Vučina Pilosus (1145.-1153.). Izvjesni Cagetta nepos Pilosi bio je vicarius 1203., ali Pilosus ("Dlakavi") nije postalo prezime. Prezime de Chuchiulis (de Chuchuilich, de Chiuchiulis) počelo se koristiti tek od 1384., a neki članovi obitelji javljaju se bez njega i početkom petnaestog stoljeca. Medutim, u kasnom petnaestom stoljecu javlja se i dodatno prezime Hieremia: koristilo se isto-vremeno s prvim prezimenom oko trideset godina i onda je potpuno prevladalo (CD, 1904, 60, doc. 59; CD, 1905, 34, doc. 30; Alačevic, 1888, 142).24 Slični primjeti za kasnu upotrebu prezimena su i obitelji Jakovlic/Tartaglia, de Lucaris, de Cindris/ Maricich, de Madiis, de Cipcis, de Comis/de Camurtii, de Albertis, de Petracha, de Grisogonis, de Marulis (Marulici), de Ciprianis/Bilša i de Cutheis (Kuzmanic, 1998, 22-43, 53-67, 78-93, 109-110; Nikolic, 2004, 197, n. 824).25
Zadarske obitelji koje su imale korijene u dvanaestom stoljecu ili još ranije, usvojile su prezimena uglavnom u trinaestom stoljecu. Neka su počela koristiti nad-imak osnivača roda kao na primjer de Zigalis po Cigalu, ali tek nekoliko generacija
23	Sličan su primjer Domišič/Domicha i Miškovič (Andreis, 2002, 73-75, 100-102). Kasna pojava prezimena u Trogiru prisilila je istraživača trogirskih genealogija Mladena Andreisa da izmisli gotovo četrdeset provizornih prezimena za lakšu identifikaciju trogirskih obitelji koje su izumrle prije nego što su usvojile prezime.
24	Grb obitelji Hieremia (kasnije Geremia) imao je vuka pa je Kuzmanič to povezao s talijanskm cuciolo (psič) (Kuzmanič, 1998, 12-20). Privlačno rješenje, ali ne baš uvjerljivo.
25	Kao Mladen Andreis za Trogir, Mario-Nepo Kuzmanič morao je izmisliti neka prezimena za splitske obitelji koje su izumrle prije nego što su usvojile prezime: "de Grecini," "Bulpicella," "Vitalis," "Crneka" i "Gaudii" (Kuzmanič, 1998, 44-45, 75-77, 98-99, 105-106).
71
Zrinka NIKOLIC JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJECA, 59-88
nakon njega.26 U petnaestom stoljecu sve su zadarske plemicke obitelji imale prezime. Istovremeno, veci broj splitskih i trogirskih plemickih obitelji nije ih imao. Poneke su počele koristiti prezimena tek u petnaestom ili šesnaestom stoljecu. Ovo kasno usvajanje prezimena može se povezati i s drugim obilježjima obiteljske strukture kao što je uskracivanje ženama jednakog udjela u nasljedivanju cjelokupne obiteljske imovine koja se pojavila ranije u Zadru nego u Trogiru i Splitu. Takoder je znakovito da su se stanja prezimena uglavnom zasnivala na nadimcima dok su se prezimena koja se zasnivaju na imenu pretka u pluralu pojavila uglavnom u četr-naestom stoljecu ili još kasnije. Uspostava plemickih obitelji kao ekskluzivno pa-trilinearnih rodova bio je polagan proces i Split i Trogir su u tome zaostajali za Zadrom.
OBITELJSKE ZAJEDNICE
Na žalost, nema mnogo izravnih podataka o tipu obitelji dalmatinskog gradskog plemstva, bilo da se radi o jednostavnim obiteljima koje su se sastojale samo od brač-nog para s djecom ili složenima odnosno višestrukima koje su činili roditelji s ože-njenim sinovima ili nekoliko oženjene brace koji su živjeli u zajedničkom kucanstvu (Owen Hughes, 1975, 20; Herlihy, 1985, 88-92; Janekovic-Römer, 1994, 19-40; Herlihy, Klapisch-Zuber, 1983, 291-298, 321-324; Kertzer, Brettel, 1987, 92-95). Teško je procijeniti koliko su brojnije bile višestruke obitelji i mogu li se ti podaci usporediti s onima iz Dubrovnika koji su bolje dokumentirani i istraženi. Ako se i ne spominju, to ne znači da ih uopce nije bilo. U svakom slučaju bile su moguce. Tako Magdalena, udovica Marina de Paulo iz Zadra, spominje mogucnost da jedan od njezinih sinova - Pavao (buduci slavni kroničar) - kad odraste, možda nece željeti živjeti sa svojim bratom Stjepanom "ad unum panem et unum vinum [...] in una domo" (1354; Spisi, 2001, 286-288, doc. 172).27 Može se pretpostaviti da su braca koja su podijelila očinsko nasljedstvo živjela zajedno prije podjele,28 ali nepodije-ljena imovina nije nužno podrazumijevala zajedničko kucanstvo. Zadarska braca Andrija i Kreste de Georgiis koji su oženili dvije sestre - Pribu i Mariju de Labe, očito su živjeli zajedno buduci da je Andrija sugerirao u svojoj oporuci da bi Priba trebala nastaviti živjeti zajedno s njima. Treci brat, Juraj de Georgiis, očito pak nije
26	Damania filius Zigali (1174; CD, 1904, 136-137, doc. 133); Micha Cigali (1188; CD, 1904, 232-233, doc. 215); zapis iz kasnog trinaestog stoljeca u Nekrologu Sv. Marije: OB. MICHA CIGALI (Nekrolog Sv. Marije, fol. 24).
27	S druge strane, Kristofor de Grubogna u svojoj oporuci nije odredio ništa u tom pogledu za svoja dva maloljetna sina (Spisi, 2001, 259-262, doc. 157).
28	Vidi tako slučajeve brace de Cotopagna (1265; CD, 1907, 339-341, doc. 830); de Mauro (1280; Supplementa, 2002, 98-100, doc. 36); de Zadulini - Domald, Jakov i Franjo (1283; Supplementa, 2002, 120-122, doc. 55); de Qualis - Ivan i Marin (1310; CD, 1910, 268-271, doc. 225); de Petracha (MS, 1999, 145, doc. 251).
72
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
živio s njima. Opet, čak i braca koja su stanovala skupa nisu nužno držala svu imo-vinu u zajedničkom vlasništvu. Andrijina oporuka pokazuje da je neka imanja držao u zajednici s Krestom s kojim je živio u zajedničkom kucanstvu, a druga s Jurjem, s kojim nije (1295; Spisi, 1959, 80-81, doc. 44). Ivan de Stumulo objašnjava u svojoj oporuci da je položio 230 libara u "fraterna societate in utilitate domus patris mei et fratrum meorum". Kako ne spominje da je živio s njima, vjerojatno i nije. Takoder je posjedovao i samostalno neku imovinu (Spisi, 1969, 47, doc. 102). U Splitu su Josip i Dujam, sinovi Marina de Petracha, živjeli zajedno u očinskom domu, ali kada su podijelili očevinu, Dujam je dopustio Josipu da zadrži kucu u svojem vlasništvu. Nije jasno je li Dujam nastavio živjeti u toj istoj kuci (1342; MS, 1999, 144, doc. 249). U drugoj polovici trinaestog stoljeca, četiri sina Petra de Lucio su posjedovala svaki svoju vlastitu kucu (Benyovsky, Andreis, Plosnic, 2003, 20-21).
Čini se da je pojedinac iz plemenite dalmatinske obitelji mogao iskusiti nekoliko tipova obiteljskih jedinica tijekom svojeg života: život u jednostavnoj obitelji ili u složenoj obitelji koja je mogla biti zajednica oca i sinova ili zajednica brace. Neki put su odluku o tome donosili sami članovi obitelji na temelju osobnih sklonosti, a neki put su bili na to natjerani okolnostima - smrtnošcu pojedinih članova, ekonomskim uzrocima i slično.
BRAKOVI
Suprotno praksi u obiteljima dijela elite tadašnje zapadne Europe (Duby, 1987), u dalmatinskim gradovima nije bilo ograničenja brakova mlade brace iako podaci pokazuju da su mnogi plemici umrli bez djece. Idealno je bilo da se svi potomci vjenčaju i imaju djecu osim ako nemaju poziv za duhovno zvanje. Ipak, u realnom životu često nije bilo tako. Proračuni zasnovani na dokumentima zadarske kurije (Ravančic, 2001) koji u nekim gradanskim parnicama nabrajaju sve članove obitelji (iako koji put izostaju klerici kako pokazuju usporedbe s drugim izvorima), pokazuje da je dalmatinska obitelj koja je imala potomstvo prosječno imala troje djece.29 Muški potomci su zasigurno bili osobito željeni u interesu produženja roda.
Više duhovnih zvanja medu muškim članovima pojedinih obitelji moglo je ozbilj-no ugroziti šanse obitelji za opstanak. Tako su dva od četiri sina Guida de Matafaris postali biskupi - Nikola zadarski nadbiskup, a Demetrije ninski biskup. Jedan od četiri Guidova unuka takoder je bio zadarski nadbiskup, a od preostala tri samo je jedan imao potomstvo - žensko (Nikolic, 2004, 123-124). Tako je ova grana velikog roda Matafara izumrla. Teško je reci bi li Matafari izumrli i bez duhovnih zvanja u
29 Gotovo je sigurno da je broj mogao biti i veci buduci da izvor potječe iz razdoblja kuge kada je dio stanovništva pomro u najboljim prokreativnim godinama. Svjedoci na sudu koji su svjedočili o pojedinim obiteljima vjerojatno se nisu sjecali sve djece koja su umrla u ranim godinama djetinjstva.
73
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
obitelji, ali su duhovna zvanja svakako smanjila šanse za produžetak ovog roda iako su doprinijela njegovoj slavi.
Zapravo je svaka srednjovjekovna obitelj, pa tako i one dalmatinske elite, bila uvijek u opasnosti da izumre. Čak i ako je u jednoj generaciji bilo mnogo muškaraca, moglo se dogoditi da samo jedan od njih kasnije ima muške potomke, a ponekad niti jedan. Tako je Koža de Saladinis imao četiri sina koji su doživjeli zrelost preživjevši i kugu i rat s Venecijom, ali niti jedan od njih nije imao sinove te je obitelj izumrla (Nikolic, 2004, 204).
U Dubrovniku je zabilježeno mnogo slučajeva brakova medu ljudima u takvom bliskom stupnju srodstva za koje je bila potrebna papinska dispensa (Mosher Stuard, 1992, 90-91; Janekovic-Romer, 1994, 59; Marinkovic, 2007). U razdoblju kojim se bavi ovaj rad, takve dispense su prilično rijetke za Zadar, Trogir i Split.30 Buduci da je dubrovačko plemstvo prakticiralo strogu endogamiju koja je isključivala pučane, brakovi medu srodnicima su bili nužnost za ovu malu i zatvorenu plemicku zajednicu čak i pod cijenu traženja dispense. Brakovi medu srodnicima su se sklapali i kako bi se imovina sačuvala u istom rodu. Kako ostali dalmatinski gradovi nisu imali takva stroga ograničenja u izboru bračnih partnera, plemstvo je imalo vecu slobodu i vece mogucnosti izbora bračnih partnera. I u ovim su gradovima zabilježeni brakovi (ne baš regularni po kanonskom pravu) koji se mogu smatrati pokušajem da se sačuva imovina unutar obitelji. Tako su se vjenčali Marchesina i Krešo, djeca iz prvih brakova Marina de Carnaruto i njegove supruge Gape de Drechia kako bi njihova djeca nasljedila ujedinjenu imovinu dviju obitelji. Na taj način je Marchesinin miraz, obič-no financiran iz majčina miraza ostao u kuci.31 Dogadalo se da se dva para brace i sestara medusobno vjenčalo kako je vec bio spomenuti slučaj de Georgiis i de Labe. Tako su se sestre Radica i Franica de Detrico udale za bracu Andriju i Tomu de Sloradis, a sestre Stana i Priba de Saladinis za Lampredija i Ivana de Civalellis (Ra-vančic, 2001, 98, doc. 7).32
30	Zadranka Prodana, kci Stjepanova, udala se po obiteljskoj odluci za nekog Prodana s kojim nije uspje-la konzumirati brak. Kasnije se udala za Prestancija i taj novi brak konzumirala. Nakon Prodanove smrti, zbog afinalnog srodstva s Prestancijem koji je bio u četvrtom stupnju srodstva s njezinim prvim mužem, zamolila je dispensu kako bi mogla zakonito živjeti s Prestancijem (1253; CD, 1906, 533, doc. 463; CD, 1906, 539, doc. 468). Ostale zabilježene dispense za slične slučajeve srodstva u razdoblju do četrnaestog stoljeca uključuju gradane Kvarnera - Krka, Raba i Osora (1291; CD, 1909, 2425, doc. 20; CD, 1909, 25-26, doc. 21).
31	Prema Gapinoj oporuci (1356; Spisi, 2003, 244-246, doc. 162); slični primjeri u Dubrovniku: Nikolic, 1999-2000, 88.
32	Parovi Labe-Sloradi čini se da su bili bliski sudeci prema Andrijinoj oporuci kojom je imenovao Franicu za izvršiteljicu svoje oporuke. Možda su i živjeli u istom kucanstvu (CD, 1913, 336-341, doc. 258; 1333; CD, 1912, 92-93, doc. 54).
74
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
Iako nije bilo zakonitih ograničenja što se tiče društvenog statusa kao što je postojalo u Dubrovniku, dalmatinska elita se običavala ženiti unutar svoje plemicke zajednice. Najviše brakova se sklapalo s obiteljima iz istog grada. Na drugom mjestu po brojnosti bili su brakovi s plemstvom drugih dalmatinskih gradova. Brakovi s plemstvom Italije bili su relativno rijetki, oni s hrvatskim plemstvom nešto češci, ali ipak neusporedivo manje nego s dalmatinskim plemstvom.33
Čini se da su postojale pojedine "bračne skupine" - nekoliko obitelji čiji članovi redovito sklapaju brakove medusobno. Takvu jednu grupu činile su obitelji de Rosa, de Grisogonis, de Lovrehna, de Varicassis, de Matafaris i de Saladinis. Uloga žena u ugovaranju takvih brakova bila je velika buduci da se u nekim slučajevima čini da su one povezale svoju rodbinu s očeve i majčine strane s rodom u koji su se udale. Žene su tako vršile važnu ulogu u povezivanju obitelji u zajednici (Nikolic, 2004, app. 3 i 6).
ODNOSI KOGNATA I AGNATE U JAVNOM ŽIVOTU
Dalmatinski gradovi pazili su da se rodaci ne nadu zajedno u izvjesnim uprav-ljačkim tijelima, osobito u vijecima i službama koje zahtijevaju mali broj članova. Iako zabranjen stupanj srodstva medu vršiteljima javnih službi nije uvijek definiran, čini se da se nije odnosio samo na članove istog roda vec i na kognate, a ponekad i na svojtu ili pastorke. Splitski statut je odredivao da u Tajnom Vijecu od dvadeset i pet članova ne smiju biti izabrani zajedno otac i sin, dvojica brace ili dvojica ili više njih "koji žive u istom domu et in una familia". Kasnije 1336. dodano je da niti kognati -stric ili ujak s necacima, niti svojta - šurjaci ili tast i zet ne smiju biti medu izbornicima kurije. Izbornici kurije nisu smjeli predložiti kao kandidate svojeg oca, sina, brata (frater carnalis), rodaka (frater consobrinus), strica (patruus) ili necaka (nepos carnalis). Na sudu (kojeg su činili suci, advokati i šest savjetnika) nisu smjeli zajedno sudjelovati otac i sin, dvojica brace ili rodaka ili stric i necak, a takoder ni očuh i pastorak ili drugi članovi kucanstva (Splitski statut, 1987, 2/30, 400-402; 2/37, 408; 2/38, 412; Statuta Noua, 5/20, 802, 828). Zadarski statut se pobrinuo da izbornici službi ne smiju birati u službe svoje sinove i obrnuto, niti bracu ili polu-bracu bez obzira s koje strane. Prilikom glasovanja, kandidat i njegov otac ili brat morali su napustiti izbornu odaju (Zadarski statut, 1997, 1/2, 4, 102; 1/2, 5, 102). Ova odredba se vjerojatno protezala na rodake buduci da se u jednoj zadarskoj par-
33 Prema sačuvanim izvorima u 13. i 14. stoljecu može se ustanoviti pet brakova dalmatinskih plemiča (iz Zadra, Trogira i Splita) s Mlečankama te dva braka dalmatinskih plemkinja iz istih gradova s Mlečanima. Takoder se može ustanoviti osamnaest brakova dalmatinskih plemkinja s plemicima iz hrvatskog zaleda te dvanaest brakova dalmatinskih plemica s hrvatskim plemkinjama. Naravno, sklop-ljenih brakova je bilo više nego se može ustanoviti prema sačuvanim izvorima, ali su i ovi podaci indikativni (Nikolic, 2004, 46-47, 71).
75
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
nici oko ostavštine člana obitelji de Soppe kao dokaz da su pokojni Lompre (Lampredius) i Blaž de Soppe bili prvi bratici navodi da "exibant unus pro altero de consilio Iadre tamquam germani consobrini".34 Što se tiče samih sudova, otac nije smio suditi sinovima, niti brat bratu ili sestri, niti necak ujaku ili stricu, niti unuk bilo od sina ili kceri djedu ili baki, a ni rodaci (consanguinei) ili rodaci po svojti (cognati) nisu smjeli suditi jedan drugome (Zadarski statut, 1997, 2/1, 1, 126). Takve odredbe su se držale u petnaestom stoljecu (Zadarski statut, 1997, 532, Reformationes/19). Trogirski statut isključivao je očeve i sinove, djedove i unuke, bracu, rodake (germani consanguinei) iz petnaest izbornika trogirskog suda. Izbornici su morali paziti da ne izaberu svoje necake, stričeve, ujake, tastove ili zetove. Kao i u Zadru, suci su bili izuzeti od sudenja svojim očevima, sinovima, djedovima, necacima, braci i rodacima ili šurjacima čak i ako bi dvojica oženili dvije sestre. Rodaci su opcenito (propinqui) bili isključeni iz rasprava u vijecu o svojim srodnicima (Trogirski statut, 1988, 1/23, 1/25, 1/56, 14, 16, 28).35 Slične odredbe nalazimo i u drugim dalmatinskim gradovima, tako u Dubrovniku i Šibeniku (Janekovic-Romer, 1999, 176179; Šibenski statut, 1983, 1/3, 1-1'). Prisutnost više članova obitelji u tijelima vlasti shvacala se kao mogucnost da se promoviraju osobni interesi i monopolizira komunalna politika. Iako bi bilo pogrešno smatrati obitelj političkom jedinicom (Janekovic-Romer, 1999, 178; Rheubottom, 2000, 76-77), članovi roda i njihovi kognati i svojta sumnjičili su se da dijele ista politička stajališta i držali su se odgovornima za moguce posljedice djela svojih rodaka. U tom duhu, mletačka vlast je prihvatila da se zadarski taoci mogu zamijeniti njihovim rodacima. Na primjer, jedan sin Mihe de Pecenego prihvacen je kao zamjena za svojeg bratica Marina koji je bio sin Mihinog brata Bertalda (Ljubic, 1867, 35, doc. 48). Ipak, nije se uvijek nužno moralo raditi o članovima istog roda kao mogucim zamjenicima u zatočeništvu, barem ne ovo vrije-me (rano trinaesto stoljece), buduci da je u nekim slučajevima teško utvrditi genealoške veze. Tako je Stjepana de Picegu trebao zamijeniti Preste Mihin - potonji vjerojatno iz obitelji de Matafaris ili Panza pa je sa Stjepanom mogao biti povezan srodstvom po ženskoj liniji (Ljubic, 1867, 34, doc. 47).
Da su kognati i svojta mogli pomoci u karijeri ili čak uzdignucu u redove plemstva pokazuju primjeri trogirskih obitelji čiji su članovi prihvaceni u Veliko vijece zahvaljujuci ženidbi u vec društveno prihvacene obitelji. Takvi su primjeri obitelji u historiografiji prozvanima "Domača" i "Stoka II." Zet suca Romana "Stoke", Rade (1274.-1290.), sin Petra Domače, izabran je u Veliko vijece kao prvi član ove obitelji. Romanov šurjak koji je oženio njegovu sestru Ružu nije bio član Velikog vijeca, ali
34	Tako: "erant consobrini germani nati scilicet ex duobus fratribus et alter pro altero exibat de consilio Iadre in electionibus"(Ravančic, 2001, 106, doc. 15).
35	Rodbina s obje strane do treceg stupnja srodstva bila je isključena od moguceg svjedočenja na sudu (Trogirski statut, 1988, 1/44, 23-24).
76
Zrinka NIKOLIC JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJECA, 59-88
njihov sin, Romanov nečak, ušao je u Viječe. U dokumentima je prihvatio nadimak majčine obitelji, nazivajuči se "Stoka" (Andreis, 2002, 135, 171). Popisi trogirskog Velikog viječa iz 1284. i 1322. pokazuju da je izmedu ovih godina dosta gradana prihvačeno u viječe čiji preci nisu bili članovi upravljačke elite. Barem dio njih je ulazak u plemstvo zahvaljivao porijeklu svojih majki ili supruga. Takvi su bili Zancij "Azzelini" koji je oženio djevojku iz obitelji Kažotič, Gavžinja "Castrafocus," čija je majka bila od Chiudijevih, te Vincent Ampleusiusov koji je oženio Bitkulu Kažotič (Andreis, 2002, 17, 123-124, 131, 188). Moguče je da je takvih slučajeva bilo i više. Na primjer, ne zna se obitelj majke Petra Suse, ali je se u dokumentima navodi kao dominu (Andreis, 2002, 110).36
Na taj način, kognatska obitelj kao i svojta dalmatinskih plemiča smatrala se i bila je uticajna u javnom životu čak i kad je javni identitet obitelji bio potpuno agnatsko-patrilinearni. Uloga kognatske obitelji nije bila ograničena na privatni život. Ne samo da su se mogli udružiti u javnom političkom životu preko tijela vlasti več su mogli sudjelovati i u fenomenu koji je vlast nastojala suzbiti - krvnoj osveti.
KRVNA OSVETA
Nema puno sačuvanih podataka o krvnoj osveti, ali prema onima dostupnima, može se zaključiti da je ona bila jednako nasilna i razarajuča za zajednicu kao i mnogo poznatije zavade talijanskog gradskog plemstva (Heers, 1977, 107-111; Lansing, 1991, 164-191). Obiteljski sukobi i prateča krvna osveta mogla je biti povezana s političkim suparništvom, ali takoder je uključivala i jak osječaj obiteljske časti. Postoje indicije o sukobima medu dalmatinskim obiteljima i prije 1100. godine, ali nema sačuvanih izravnih opisa. Madijevci, vodeča zadarska obitelj, izgubili su vodeči položaj sredinom jedanaestog stolječa u Zadru nakon što je njihov pokušaj da zadobiju dominaciju nad Dalmacijom spriječila bizantska intervencija. Oporavili su se, ali su morali privatiti podjelu vodečih mjesta u gradu s nekoliko drugih obitelji. Postoje nagovještaji da do toga nije došlo samo mirnim putem. Madijevka Cika prilikom osnivanja samostana Sv. Marije 1066. godine spominje da je njezin muž Andrija ubijen. Krajem stolječa, njezin rodak Drago, u jednoj ispravi ponosno nagla-šava da je on, iako star, več u petoj godini svojeg trečeg priorata, ali tek "nakon mnogih opasnosti i agonija, koje je pretrpio od naših stanovnika i raznog svijeta" (CD, 1967, 101, doc. 73; CD, 1967, 205, doc. 165).
36 Novi članovi viječa koji su se uzdigli pomoču ženskih veza bili su i Bivce, Lompre Cortesia, brača Vital i France iz obitelji "Guco," brača Maroj i Gaudije od "Gušo," Damjan "Juško," Mirša Miršič, Desa "Palmota" i Dujam "Paška" (Andreis, 2002, 16-17, 97, 125, 134, 140-142, 146, 156-157).
77
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
Prvu dalmatinsku krvnu osvetu o kojoj imamo potpunije podatke opisao je Toma Arhidakon (Toma, 2003, 184-188, 194). Dogodila se u Splitu 1230-ih.37 Uključivala je dvije obitelji, koje Toma navodi kao sinove Dujma Draže (Duimus Drasce) u sukobu sa Vitalovim i Galoninim sinovima. Ove obitelji je teško identificirati buduci da nisu još usvojile prezimena, ali ono što se može o njima i njihovim srodnicima otkriti u izvorima pokazuje da se radi o važnim ljudima koji su držali političke službe i sudjelovali u gradskim poslovima. Vitalis bi mogao biti ista osoba kao Vito, sin Mrde, a iako njegov odnos s Galonom nije najjasniji, vjerojatno se radi o rodacima.38 Dujmova obitelj mogla bi se povezati s rodom "Bulpicella", jer su s njim Vitalovi potomci kasnije takoder bili u krvnom sukobu.39 Njihov rodak i pristaša bio je iz-vjesni Ivan Cigaida koji se kasnije javlja kao istaknuti splitski gradanin i političar.40
Prikazat cu detaljnije tijek ove krvne osvete kako bi se lakše shvatila percepcija obiteljske časti i od koga se očekivalo da je brani. Prema Tomi, očevicu koji se trudio zadržati nepristrani pogled na dogadaje, sukob je počeo kad se žestoki starac Dujam uvrijedio, jer su Vitalovi sinovi napastvovali jednu njegovu služavku. Umjesto da cijelu stvar da na sud, kako je Toma očekivao, Dujam je sa svoja dva sina napao krivce na gradskom trgu. Za uvredama su uslijedili udarci te se konačno prešlo na ubode bodežima. Cijeli se grad podijelio te se sukob nastavio kamenjem i mačevima. Dujam i njegov stanji sin su ubijeni, "izbodeni poput prasaca" i mnogi su ranjeni "kamenjem i željezom", uključujuci i jednog od Vitalovih sinova, Domicija. Nakon mnogo dana, kad je postalo jasno da ce on i preostali Dujmov sin preživjeti, komuna
37	Buduci da je sukob konačno riješen intervencijom potestata Gargana de Arscindis koji je došao u Split 1239. (Toma, 194), opisani sukobi su se morali dogoditi nekoliko godina prije.
38	To je takoder mišljenje Kuzmanica koji ovoj obitelji daje ime "Vitalis" (Kuzmanic, 1998, 98) i pripisuje im toponim Vitaljina u solinskom polju. Vita figliolo di Murga (1193; CD, 1904, 263-264, doc. 248, 249). Vitalov sin Ivan koji je preživio sukobe kasnije je nekoliko puta biran za suca: 1245, 1248, 1254, 1255, 1266 (CD, 1906, 271, doc. 236; CD, 1906, 373-374, doc. 331; CD, 1906, 394-395, doc. 348; CD, 1906, 571, doc. 498; CD, 1906, 587-588, doc. 506; CD, 1906, 588, doc. 507; 1265, 1266; CD, 1907, 343, doc. 833; CD, 1907, 399, doc. 875). Vito je imao brata Magera koji se javlja u izvorima od 1187. (CD, 1904, 216-217, doc. 204) do 1207. (CD, 1905, 67-68, doc. 60). Njegov sin Stojo se spominje 1245. kao vec mrtav i očito bez djece (Supplementa, 1998, 126-127, doc. 88) što objašnjava zašto se ni on niti njegovi potomci ne spominju kao sudionici krvne osvete. Galonu je Santius Gumay izabrao za suca uz Ivana Markovog i Dragu Pinsinog u svojem sukobu s nadbis-kupima oko solinskih solana 1203 (CD, 1905, 34, doc. 30; transkript u ispravi iz 1247). Njegov predak je vjerojatno Dessa Gallone (1145-1153; CD, 1904, 60, doc. 59). Cijeli rod je izgleda povezan s Gumayima, jedanaestoljetnom obitelji buduci da se spominju nekoliko puta u vezi s njima i nji-hovom zakladom Sv. Petra Gumayskog.
39	Ipak, ovo je samo pretpostavka buduci da su Bulpicella (vulpecula = lat. lisičica) izgleda imali veze sa Zadrom gdje je postojao rod Lisica, a "Vitalis" su takoder otišli u progonstvo u Zadar dok su njihovi protivnici - stranka "Dujmovih sinova" - otišli u Trogir.
40	Njegov nadimak se javlja u raznim oblicima: Johannes Cegaida, Johannes Qigaida, Johannes Cichaide, Johannis Cicheyde, Johannes Cicayda. Bio je sudac 1250., 1252. i 1255. (CD, 1906, 428429, doc. 372; CD, 1906, 510, doc. 444; Supplementa, 1998, 199-200, doc. 155; 1257; CD, 1907, 5657, doc. 579).
78
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
je odlučila prognati Vitalove i Galonine sinove (potonji ovom prilikom prvi put spo-menuti) i uništiti njihove domove. Izbjegli su sa svojim sljedbenicima u Zadar. Na-kon nekog vremena unajmili su grupu Pizanaca, "dobre borce, ali hitre na zlo" kako bi silom ishodili svoj povratak u Split. Dopolovili su dvjema brodicama usred noci i poslušavši savjet rodaka i prijatelja, sklonili se u kuli iznad sjevernih vrata grada. Prema Tomi, plan im je bio napasti kuce nekih bogataša i opljačkati ih. Medutim, njihovi protivnici su uzbunili grad koji je nakon skupštine poslao poslanike sa zahtjevom da napuste grad. Stranka "Vitalovih" je zatražila primiije na dva dana i povukla se na obalu pored samostana Sv. Stjepana izvan gradskih zidina (Toma, 2003, 184-186). Ipak, kako bi uzrujali protivnike koji su se takoder zatvorili u jednoj kuli (Kalenda),41 svakog su dana priredivali gozbe sa svojim prijateljima i rodacima u gradskim vrtovima. To su njihovi protivnici zatvoreni u kuli pa su predvodeni Ivanom Cigaidom i Lampridijem, Dujmovim sinom, izašli jednu večer iz grada i pretvarajuci se da su u šetnji, krenuli prema crkvi Svetog Feliksa na obali (današnji franjevački samostan Sv. Frane u Splitu) gdje je stranka "Vitalovih" imala jednu od svojih izazivačkih zabava. Borba je počela ponovno kamenjem izdaleka. Stranka "Dujmovih" se prvo morala povuci, ali uz pomoc ostatka grada, prikupila je snagu i napala ponovno, ovaj put kopljima i mačevima. Kako stranka "Vitalovih" nije bila naoružana, odlučili su se povuci, ali polako kako ne bi izgledalo kao sramotni bijeg. Medutim, u brzom napadu ubijeni su Galonin sin Grgur i Domicije Vitalov. Stranka "Dujmovih" se smatrala osvecenom i trijumfalno se vratila u svoju kulu. Komuna se ovaj put sažalila na poražene i stala uz Ivana, najstarijeg od Vitalovih sinova, i njegovu stranku te protjerala "Dujmove" u Trogir, ovaj put rušeci njihove kuce i predajuci njihovu imovinu Ivanu Vitalovom. Nakon toga je prema Tomi cijeli grad zapao u najgore stanje, jer su se, zbog blizine Trogira, i dalje nastavili napadi izmedu dvije sukobljene strane koji su ugrožavali i neutralne gradane. Kako je grad bio gotovo u stanju gradanskog rata, franjevci i sam Toma Arhidakon predložili su da se uvede "latinska" uprava, tj. pozove kao neutralnog poglavara grada - potestat, jedan plemic iz nekog talijanskog grada. To je prihvaceno i konačno je potestat Gargan de Arscindis iz Anko ne uspio smiriti sukob. Vitalovi sinovi i Dujmova parentela ugovorili su brakove koji su trebali osigurati trajan mir izmedu dvije sukobljene obi-teljske stranke (Toma, 2003, 188-190, 194).
Ipak, godine 1267., gotovo trideset godina nakon ovih dogadaja, izbila je nova krvna zavada koja je uključivala neke od potomaka sudionika prošle. Grgur, sin Ivana Vitalovog, jednog od preživjelih sudionika prošle krvne osvete, ubio je Dobru
41 "[...] in turri Calende" (Toma, 2003, 186). Ova kula je vjerojatno pripadala Gaudiju Kalendi koji se spominje kao vec mrtav 1224 (CD, 1905, 234-235, doc. 209). Oporučio je imanja Crkvi. Nije stoga sasvim jasno je li bio u rodu sa strankom "Dujmovih" ili su oni samo preuzeli kulu. Izvjesni Gaudije Kalende spominje se 1282 (CD, 1908, 411, doc. 349). Matheus Kalende i njegovi potomci žive u Splitu u četrnaestom stoljecu (1342; MS, 1999, 103-104, doc. 182, 164, doc. 284).
79
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
Bulpicellu.42 To je izazvalo trogirske gradane, kneza Marina Andreisa i njegovu bracu da osvete smrt svojeg consobrinusa, te su ubili kanonika Desu, Grgurova brata. Prijetio je još gori sukob buduci da je sada krvna zavada uključivala gradane dvaju gradova te se cijela situacija mogla izroditi u rat izmedu dva grada koji su inače bili često u neprijateljstvima oko granica. Ipak, to se nije dogodilo zahvaljujuci intervenciji krčkog kneza Vida čiji je sin Ivan tada bio trogirski potestat (KAS, 1, 217-18' / AHAZU, 12, 28-32). Knez Marin Andreis, zajedno s bracom Desom i Črnotom te sinovima Andrijom, Šimunom i Gavžinjom te Amblazijem, sinom Marina Kazarice i Bertanom, sinom Dobre Bulpicelle, obecao je u svoje ime i ime svoje parentele da ce obdržati mir zaklevši se na Sveto Pismo. Pored toga, knez Marin se zajedno s plemicima Ivanom Kažoticem (de Casotti), Valentinom Kazaricom, Dujmom Cega, Valentinom Lučicem (de Lucio), Nikolom Jakovljevim (rod "Vodovar") i Bertanom, sinom Marina Rugie (rod Cippico - Čipiko), obavezao da ce platiti ogromnu svotu od 4.000 mletačkih libri u slučaju prekršaja mira.
Nakon toga su u splitskoj loži, Ivan Vitalov, u svoje ime i ime svoje parentele, obecali knezu Marinu i njegovim rodacima i prijateljima da nece osvecivati smrt Ivanovog sina Dese. Medu prisutnim plemicima, kao prvi je spomenut stari protivnik Ivan Cegaida. Kao i njihovi trogirski kolege, splitski plemic Miha Madijev (de Madiis), Dobro Dušice (rod "Dušica"), Nikola Dujmov (de Cindris), sudac Dobro, sin Madijev ("Grecini"), Kamurcije Petrov (de Comis), Luka Ivanov, Josip Petrov i Jakov Surich obavezali su se s 4.000 libara da ce se obdržavati sklopljeni mir. Obje obradovane komune obecale su da ce njihovi gradani obdržavati mir. Uslijedile su zakletve ispred gradskih vrata. Pet dana nakon toga, u crkvi Sv. Petra od Klobučca blizu granice distrikta dvaju komuna, u prisutnosti glavnog pregovarača kneza Vida, obje suprotstavljene strane potvrdile su mir, izmijenile poljubac mira i ugovorile brakove (contrahunt affinitatem). Mir je trebao vrijediti petnaest godina. To je izgleda bio kraj ove krvne zavade.
42 Bulpicella povezuju se s obitelji Lisica koja se spominje u Splitu od 1201: Dobre Lisizze (CD, 1905, 5, doc. 6); "in Balicha iuxta terram Andree de Lesca" (1209; CD, 1905, 96, doc. 78). Istoimena obitelj spominje se u Zadru od kasnog dvanaestog stoljeca: Andrea Lisce (1167; CD, 1904, 114-115, doc. 107); Grube de Lisifa, vijecnik u zadarskoj izbjegličkoj vladi u Ninu 1247. (Ljubic, 1867, 73, doc. 96, etc.). Dabro Bulpicelle javlja se kao egzaminator u Splitu in 1258. i 1259: Dobre Bidricicle (!) (CD, 1907, 104, 121, doc. 619, 629). Kasniji potomci Dobra Bulpicelle ne koriste kasnije Bulpicella kao prezime. Vidi takoder Kuzmanic, 1998, 75-77.
80
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
Sl. 3: Pečat trogirske komune iz XIII. stoljeca.
Fig. 3: Seal of the Trogir commune dating from the 13th century.
Teško je procijeniti koliko su političke razlike doprinijele ovim unutarnjim borbama. Je li moguče da je sve počelo napadom na služavku? Toma Arhidakon ne spo-minje nikakve političke razlike izmedu dvije suprotstavljene strane iako prije opisa ove krvne zavade, spominje da su neki gradani, mrzeči pristaše kneza Grgura Šubiča, potakli Toljena, nečaka Andrije, kneza Huma da opljačkaju Spličanima 80.000 ovaca (Toma, 2003, 184).43 Kao što se može primijetiti, sudionici su dosta pažnje posvetili čuvanju obiteljske časti koja je odredivala osvetu nanesene uvrede te nije dopuštala otvoreni bij eg pred neprijateljem čak i ako su napadači bili brojniji i naoružani, a napadnuti nenaoružani. U prvoj krvnoj zavadi očito je da su u njoj uglavnom sudje-lovali mlade osobe buduči da su glavni preživjeli sudionici tek kasnije stekli političke službe. Medutim uključivale su i neke starije kao što pokazuje Dujmova smrt u prvom slučaju te sudjelovanje kneza Marina Andreisa u drugom slučaju. Ugovaranje brakova medu sukobljenim rodovima bio je prepoznat način sklapanja mira u oba splitska slučaja krvne osvete.
43 Broj ovaca je vjerojatno precijenjen.
81
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
Značajno je da je krvna osveta uključivala kognatsku obitelj - rodbinu, a ne samo agnatski organizirane rodove. U prvom promatranom slučaju to pokazuje uključenost ljudi različitih obitelji - i prezimena - u krvnu osvetu, npr. Ivana Cigaide. U drugom slučaju je još očitije, jer su trogirski Andreisi osjecali obavezu da osvete smrt svojeg splitskog sestrica (consobrinus), vjerojatno sina tete kneza Marina. Kasnije, Ambla-sius Martina Kazarice zakleo se zajedno s rodom de Andreis da ce obdržavati mir. Njegova je majka bila sestra kneza Marina (KAS, 1, 217' / AHAZU, 12, 29; Andreis, 2002, 33, 81), te je kao takav Amblasius uključen u njegovu parentelu. U mirovnom je ugovoru osobito naglašeno da mir uključuje i sinove brace i sestara (KAS, 1, 218 / AHAZU, 12, 31). U splitskom statutu su kao moguci osvetnici navedeni ne samo kognati s obje roditeljske strane vec i svojta sve do treceg stupnja srodstva (Splitski statut, 1987, 4/15, 616). Očekivalo se da ce platiti deset libara za svaki zločin. Ovo je bila dodatna kazna uz uobičajene kazne za zločine koje je propisivao Statut. Očito se radi o pokušaju komune da prekine običaj krvne osvete. S druge strane, zanimljivo je da isti statut odreduje da se oni koji su unajmili ubojice kako bi osvetili smrt roditelja, djece, brace, necaka, stričeva ili ujaka, rodaka i kognata ne smiju tretirati jednako kao drugi koji unajmljuju placene ubojice (Splitski statut, 1987, 4/48, 646648). To pokazuje dvojne osjecaje prisutne u srednjovjekovnoj dalmatinskoj komuni. S jedne strane razumijevanje za one koji žele osvetiti smrt rodbine - shvacanje koje je bilo dio starog obiteljskog kodeksa časti, a s druge strane svijest da je u interesu života u zajednici nužno da se krvna osveta ukine.
U drugoj krvnoj zavadi spominje se i grupa ljudi koja nije položila zakletvu, ali se obavezala platiti veliku svotu novaca u slučaju njezinog kršenja. Ove osobe se može identificirati kao predstavnike najvažnijih obitelji u oba grada. Možda su to "prijatelji" koje spominje Toma Arhidakon ili se radi o činu brige za mir u gradu. Možda bi činjenicu da članovi najvažnijih rodova jamče mir trebalo tumačiti kao prešutno prihvacanje činjenice da je krvna zavada bila obiteljska stvar i učinkovito su je pod kontrolom mogli držati samo jaki obiteljski rodovi. Čini se da je to rješenje bilo učinkovitije nego protjerivanje krivaca iz grada i zapljena njihove imovine.
ZAKLJUČAK
U razdoblju od dvanaestog do četrnaestog stoljeca dalmatinska plemicka obitelj postupno se oblikovala kao patrilinearni rod. U ovom procesu Zadar je prednjačio pred Splitom i Trogirom. U zadarskim izvorima prvo su se pojavile promjene u terminologiji vezane uz obitelj iako relativno kasno - krajem trinaestog stoljeca. Promjene se najbolje vide u promjeni statusa kceri u odnosu na obiteljsko nasljedstvo. Iako su po rimskom pravu imale pravo na jednak udio u cjelokupnom nasljedstvu -uključujuci i imanja i kuce - kao i njihova braca, tijekom trinaestog stoljeca pravo na nasljedstvo nakon smrti roditelja postupno mijenja isplata dijela nasljedstva u mirazu
82
Zrinka NIKOLIC JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJECA, 59-88
prilikom udaje. Prvotno se isplata nasljedstva u novcu unutar miraza preferirala pri-likom udaja djevojaka za strance iz udaljenijih gradova. Ovaj novi običaj se pojavio prvo u Zadru zbog razvijenije ekonomije koja je omogucavala lakšu isplatu u novcu. U Trogiru i Splitu se duže zadržala praksa dodjele nekretnina u mirazu. Patronatska prava nisu pak nikad uskracena ženskim potomcima. Konačno je u Zadru u četr-naestom stoljecu isplata miraza u gotovom novcu postala zapravo način na koji su sestre uskracivane za jednak udio u nasljedstvu s bracom buduci da miraz nije dosizao vrijednost jednakog udjela u cjelokupnom nasljedstvu. Jačanje patrilinearno odredenog roda pokazuje se i usvajanjem prezimena. Značajno je da se prezimena koja se izvode od imena pretka javljaju kasnije dok prva prezimena nastaju od nadimaka. I ovdje Zadar prednjači prema ostalim gradovima. Usprkos polakom uspo-stavljanju patrilinearne obitelji, značenje kognatskih i afinalnih veza se kontinuirano prepoznaj e u privatnom i javnom životu bilo preko zakonodavnih pokušaj a da se ograniči udruživanja rodaka u upravljačkim tijelima bilo preko obaveze kognata da sudjeluju u obrani obiteljske časti i krvnoj osveti. Na taj način, oba tipa obitelji -kognatski i agnatski imaju važnu ulogu u dalmatinskom plemickom krugu.
NOBLE FAMILIES IN DALMATIA FROM THE TWELFTH THROUGH THE FOURTEENTH CENTURIES
Zrinka NIKOLIC JAKUS
University of Zagreb, Faculty of Philosophy, Department of History, HR-10000 Zagreb, Ivana Lucica 3
e-mail: znikolic@ffzg.hr
SUMMARY
In the period from the twelfth until the fourteenth century the Dalmatian noble family gradually was established as a patrilineal lineage. In the article this process is studied especially on the example of the three biggest Dalmatian cities - Zadar, Trogir, and Split. The changes first appeared in Zadar. They appeared relatively late in the terminology connected with family - at the end of the thirteenth century - and they are best seen in the change of status of daughters in relations to family inheritance. Although by Roman law they had rights to equal shares in the whole property - including estates and houses - just the same as their brothers, during the thirteenth century the right of inheritance after the death of the parents was gradually replaced by a pay- off of shares of inheritance in the dowry at the time of marriage. First, the payment of inheritance in money in the dowry was preferred when girls married foreigners from distant cities. This new custom appeared first in Zadar because it had a more developed economy, making monetary payments easier. The practice of giving estates in dowries was retained longer in Trogir and Split.
83
Zrinka NIKOLIC JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJECA, 59-88
Patronage rights were never denied to female descendants. Finally, in fourteenth-century Zadar, payment of dowries in cash became a way to deny sisters an equal share in inheritance with brothers, because dowries fell short of equal shares of the inheritance. That patrilineal lineage was getting stronger is also illustrated by the adoption of family names. It is significant that family names that derived from the name of ancestors appeared later, while the first family names derived from nicknames. In this process Zadar was also ahead of other cities. In spite of the attenuated process of the establishment of the patrilineal family, the importance of cognatic and affinial ties were continuously recognised in private and public life whether in legal attempts to prevent the uniting of cousins in governmental bodies or in the obligation of cognates to take part in the defense of family honor and feuds. In this way, both types of family - cognatic and agnatic - had an important role in the circles of Dalmatian nobility.
Key words: urban nobility, Dalmatia, Zadar, Trogir, Split, family, Central Middle Ages
IZVORI I LITERATURA
Alačevic, J. (1888): Serie dei Reggitori di Spalato. Bullettino di archeologia e storia dalmata, 11. Split.
CD (1904): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 2. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU).
CD (1905): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 3. Zagreb, JAZU.
CD (1906): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 4. Zagreb, JAZU.
CD (1907): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 5. Zagreb, JAZU.
CD (1908): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 6. Zagreb, JAZU.
CD (1909): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 7. Zagreb, JAZU.
84
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
CD (1910): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 8. Zagreb, JAZU.
CD (1911): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 9. Zagreb, JAZU.
CD (1912): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 10. Zagreb, JAZU.
CD (1913): Smičiklas, T. (ur.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 11. Zagreb, JAZU.
CD (1967): Stipišic, J., Šamšalovic, M. (ur.): Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae, 1. Zagreb, JAZU.
DAZ, 1 - Državni arhiv u Zadru (DAZ), Spisi trogirske kancelarije, b. 66, vol. 2, fol. 1.
Dubrovački statut (1904): Bogišic, V., Jireček, K. (ur.): Liber statutorum civitatis Ragusii compositus anno 1272. Monumenta historico-juridica Slavorum meridio-nalium, 9. Zagreb, JAZU.
KAS, 1 - Kaptolski arhiv u Splitu (KAS), Ostavština Ivana Lučica (Lucius), vol. 539.
KAS, 2 - KAS, Lucius, vol. 542.
Ljubic, Š. (1867): Listine o odnošajih izmedu Južnog Slavenstva i mletačke republike. Sv. 1. Zagreb, JAZU.
Ljubic, Š. (1870): Listine o odnošajih izmedu Južnog Slavenstva i mletačke republike. Sv. 2. Zagreb, JAZU.
MS (1999): Stipišic, J., Nazor, A. (ur.): Monumenta spalatensia. Sv. 1. Acta notarii spalatensis Iohannis q. Cove de Ancona ab anno 1341 usque ad annum 1344. Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium, 53. Zagreb, JAZU.
MT (1948): Barada, M. (ur.): Trogirski spomenici. Monumenta Traguriensia. Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium. Vol. 44. Zagreb, JAZU.
MT (1950): Barada, M. (ur.): Trogirski spomenici. Monumenta Traguriensia. Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium. Vol. 45. Zagreb, JAZU.
MT (1951): Barada, M. (ur.): Trogirski spomenici. Monumenta Traguriensia. Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium. Vol. 46. Zagreb, JAZU.
Nekrolog Sv. Marije. Calendarium et necrologium Jadrense. Közepkori kodexek, 10. Orszagos Szechenyi Könyvtar. Budimpešta.
Rački, F. (1881): Notae Joannis Lucii. Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 13. Zagreb, 211-268.
Ravančic, G. (2001): Curia maior ciuilium - najstariji sačuvani registar gradanskih parnica srednjovjekovnog Zadra (1351-1353). Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43. Zadar, 85-160.
85
Zrinka NIKOLIC JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJECA, 59-88
Spisi (1959): Zjačic, M. (ur.): Spisi zadarskih bilježnika Henrika i Cresta Tarallo 1279-1308. Sv. 1. Zadar, Državni arhiv u Zadru.
Spisi (1969): Stipišic, J., Zjačic, M. (ur.): Spisi zadarskih bilježnika Ivana de Qualis, Nikole pok. Ivana, Gerarda iz Padove (1296-1337). Sv. 2. Zadar, Historijski arhiv Zadar.
Spisi (2001): Leljak, R., Kolanovic, J. (ur.): Andrija pok. Petra iz Cantùa. Bilježnički zapisi 1353-1355. Sv. 4. Zadar, Državni arhiv u Zadru.
Spisi (2003): Leljak, R., Kolanovic, J. (ur.): Andrija pok. Petra iz Cantùa. Bilježnički zapisi 1355-1356. Sv. 5. Zadar, Državni arhiv u Zadru.
Splitski statut (1987): Cvitanic, A. (ur.): Statut grada Splita. Split, Književni krug.
Supplementa (1998): Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae. Supplementa. Sv. 1. Zagreb, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - Hrvatski državni arhiv.
Supplementa (2002): Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae. Supplementa. Sv. 2. Zagreb, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - Hrvatski državni arhiv.
Šibenski statut (1983): Herkov, Z. (ur.): Statut grada Šibenika. Split, Književni krug.
Toma, A. (2003): Povijest salonitanskih i splitskih prvosvecenika. Historia Salonita-noru atque Spalatinorum pontificum. Split, Književni krug.
Trogirski statut (1988): Berket, M., Cvitanic, A., Gligo, V. (ur.): Statut grada Trogira. Split, Književni krug.
Zadarski statut (1997): Kolanovic, J., Križman, M. (ur.): Statuta iadertina. Zadarski statut. Zadar, Ogranak Matice hrvatske - Hrvatski državni arhiv.
Andreis, M. (2002): Trogirski patricijat u srednjem vijeku. Rasprave iz hrvatske kulturne prošlosti, 2. Zagreb, 5-210.
Andreis, M., Benyovsky, I., Plosnic, A. (2003): Socijalna topografija Trogira u 13. stoljecu. Povijesni priloži, 25. Zagreb, 37-92.
Bianchi, C. F. (1877): Zara cristiana, 1. Zadar, Tipografia di G. Wochitzka.
Cammarosano, P. (1974): La famiglia dei Berardenghi: Contributo alla storia della società senese nei secoli XI-XIII. Spoleto, Centro italiano di studi sull'alto medioevo.
Cammarosano, P. (1977): Les structures familiales dans les villes de l'Italie communale (XIIe-XIVe) siècles. U: Duby, G., Le Goff, J. (ur.): Famille et parenté dans l'Occident médiéval. Actes du colloque de Paris 6-8 juin 1974. Rim, École Française de Rome, 181-194.
Cammarosano, P. (1979): La nobiltà del Senese dal secolo VIII agli inizi del secolo XIII. Bulletino senese di storia patria, 86. Siena, 7-48.
86
Zrinka NIKOLIČ JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJEČA, 59-88
Duby, G. (1987): Vitez, žena i svečenik: ženidba u feudalnoj Francuskoj. Split, Logos.
Heers, J. (1977): Family Clans in the Middle Ages: A Study of Political and Social Structures in Urban Areas. Amsterdam - Oxford, North-Holland Publishing Co.
Herlihy, D. (1985): Medieval Households. Cambridge - MA, Harvard University Press.
Herlihy, D., Klapisch-Zuber, C. (1983): Tuscans and Their Families: A Study of the Florentine Catasto of 1427. New Haven - London, Yale University Press.
Jakič-Cestarič, V. (1972): Etnički odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 19. Zadar, 99-170.
Jakič-Cestarič, V. (1977): Zadarska osobna ženska imena u XIII stolječu - odraz i rezultati prethodnih simbiotskih procesa u gradu i porijekla novijih doseljenika. Radovi Historijskog Institua JAZU u Zadru, 24. Zadar, 143-225.
Janekovič-Romer, Z. (1994): Rod i grad. Dubrovačka obitelj od XIII do XV sto-lječa. Dubrovnik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Janekovič-Romer, Z. (1999): Okvir slobode: dubrovačka vlastela izmedu srednjo-vjekovlja i humanizma. Zagreb - Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Jelič, L. (1901): Moči Sv. Šimuna Bogoprimaoca u Zadru. Hagiografijsko-povjestna studija. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 145. Zagreb, 158225.
Kertzer, D. I., Brettel, C. (1987): Advances in Italian and Iberian Family History. Journal of Family History, 12, 1-3. Greenwich, Conn., 87-120.
Kuzmanič, M.-N. (1998): Splitski plemiči, prezime i etnos. Split, Književni krug.
Lansing, C. (1991): The Florentine Magnates: Lineage and Faction in a Medieval Commune. Princeton, Princeton University Press.
Margetič, L. (1996): Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo. Zagreb, Narodne novine.
Marinkovič, A. (2007): Si et in quantum: The Role of Papal Dispense in Matrimonial Contracts in 15th-Century Ragusa. U: Jaritz, G., Jorgensen, T., Salonen, K. (ur.): Et usque ad ultimam terrae: The Penitentiary in Local Contexts. Bergen - Budapest - Krems, Centre for Medieval Studies - Medium Aevum Quoti-dianum, 61-69.
Mosher Stuard, S. (1992): A State of Deference: Ragusa - Dubrovnik in the Medieval Centuries. Philadelphia, University of Pennsylvania Press.
Nikolič, Z. (1996): Zaruke i brak u srednjovjekovnom Dubrovniku. Otium, 4/1-2. Zagreb, 77-84.
Nikolič, Z. (1999-2000): Rejection of Marriage in Medieval Dubrovnik. Otium, 7-8. Zagreb, 87-94.
Nikolič, Z. (2003): Rod i grad. Zagreb, Matica hrvatska.
87
Zrinka NIKOLIC JAKUS: OBITELJ DALMATINSKOG PLEMSTVA OD 12. DO 14. STOLJECA, 59-88
Nikolic, Z. (2004): The Formation of Dalmatian Urban Nobility: Examples of Split, Trogir and Zadar. Ph.D. Dissertation in Medieval Studies. Budimpešta, Central European University.
Owen Hughes, D. (1975): Urban Growth and Family Structure in Medieval Genoa.
Past and Present, 66. Newark - Oxford, 3-28. Rheubottom, D. (2000): Age, Marriage, and Politics in Fifteenth-Century Ragusa.
Oxford, Oxford University Press. Ronzani, M. (1986): Un aspetto della 'Chiesa di Città' a Pisa. U: Rossetti, G. (ur.):
Spazio, società, potere nell' Italia dei Comuni. Napulj, Liguori Editore. Violante, C. (1974): Quelques caractéristiques des structures familiales en Lombar-die, Émilie et Toscane aux XIe and XIIe siècles. U: Duby, G., Le Goff, J. (ur.): Famille et parenté dans l'Occident médiéval. Actes du colloque de Paris 6-8 juin 1974. Rim, École Française de Rome, 87-147.
88