. v. $ < , f * ' / < , . - ' r ■ E n J?L n P 1 ?" 1 ^ 'H. SVEZflK CIREDIO Dr. FRAM ILEŠIČ — NAKLADA „MflTlCE SLOVENSKE". VELI JOŽE ■ ISTRRSKR PRIČR ■ NRPISRO VLRDIMIR NRZOR ILCISTRIRRO SRŠR 3RNTEL TISKRO DRRGUTIN HRIBRR, LJUBIjRIIA 1908. -:.: r?.. ■ v 'v'” ' 2 >i-Sv' . ■ ' •• ., v. : ; ug. . ' ' ■ v , v -,§• > . ■'. /a- ’ “'fe Pi‘: : . >■ v ' ~ *r . ? ^ , * * “* ' '-C’ ' ' 'r- r ., J /.t, ~ _ _ " J “ -'■ f-.:V '?'•/; •:.---'i > > •; * ; r'"-.-- r >/ ; >... ^ r *..-š r:< . - V; ''. Wi$^C} -.. V; ;■;■-• •- - i L' -. ■ . ...-. - -? c "J. - -■>■ ■• :. VaL^Miv-r. . . ' '■>;- ._■■■ 'v.'-./ ■ ■'“'■■■ š^šfr-mmrn • ’.v v’ ■■• ' -. ■■. • ■ j*-- '' - ~A ' *V -■ . - K .. - : 4:3'^A ■»■./;v.---v - • ■ ■ j ■ * - !■/ -V/ ' •-'K'- y V;^. . - r :-' ... ,£r«! -t; ^ ■-■■ r- ■;;* s-, * i-y< ■ : * i,*krd < ■■■■ '/‘JV •< »* .■£'■■&: . • JC •v ^ . : 'C' t' - :'; ,f l/W' v- Ti, i -r -S"- .- •: \ '-v.JSS ' ' ' •., ' y.' • ' * •. ' • / ..• - •* ..•> ■ -■■' ••-, . -•"■ •: . 'j ' 7 >WwV • v.>' • ;V ni /'•*-. • v ., . vs v -". : ' , - _ *t > /■•'■• - -. ' : -Sjg's y v_ - - • . . i ,-; .... ■ •■ • - . ■ v - - n'-- 3 W$t~" x>f tj : 'V -C:., j ■ . .’ ■■/ ■ ■ ;! -;v ,• T' '? ^V'\'•;.•/ K .' v ”, " 1 ■' . -v-'i--'--.•:• ,š/;%' v, ;uv& . . .. . •V v*-*- • ' • ' - •- , ,. N.' • . ■ ‘r ■ ' i K . Mmk . NRVRTSKR KNJIŽNICR lil. SVEZRK OREDIO Dr. FRAM ILEŠIČ — NAKLADA „MflTICE SLOVENSKE". VELI JOŽE ■ ISTRRSKR PRIČA ■ NA Pisno VLADIMIR NAZOR ILUSTRIRAO SAŠA ŠRNTEL TISKAO DRAGOTIN HRIBAR, LJUBLJANA, 1908. 030003^30 ISTRA. Današnja Istra je del Avstrijskega Primorja. Na jugozapadu, kjer leže mesta Poreč, Rovinj, Pulj, prevladuje italijanski živelj, v sredini in na severoiztoku pa slovanski (Hrvati in Slovenci). Te narodnoste razmere so posledica zgodovinskega razvoja. V starejši istrski zgodovini moramo namreč razločevati mejno grofijo istrsko (zapad) od grofije pazinske (sredina). Cesar Oton I. je Istro ločil od Italije in jo priklopil k sestavu nemških mark (Bavarska, Koroška marka), dokler zapad ni prišel v področje oglejskega patriarhata. Izza 13. veka pa je rastoča beneška republika malone povsem iztisnila patriarhe in v začetku 15. stoletja so imeli Benečani vso to prej patriarhovo Istro v svoji oblasti (Pul 1193, Koper 1278, Poreč 1283, Rovinj 1330), to je, vso Istro razen severoiztoka s Pazinom. Srednji in severoiztočni del Istre je obsegala pazinska grofija, ki so jo osnovali koroški Sponheimovci. Od grofov goriških so jo do¬ bili Habsburgove!, ki so ta del Istre priklopili Kranjski (postojnsko okrožje). Ko je Napoleon 1. 1797. napravil konec beneški republiki, je tudi zapadni del Istre postal avstrijski. Istra je staro-klasična zemlja. »Premnogo je po istrskih vrhovih gradišč (kastellieri, kaštelirji), zlasti po zapadni Istri . . . Blizu njih so bila prav bogata pokopališča, iz katerih so izkopali neizmerne za¬ klade žar, posod in nakrasnin iz brona, jantarja, pa tudi iz srebra. ..« (Rutar, Samosvoje mesto Trst in mejna grofija Istra, II. 231.) Na takem prastarem gradišču je nastalo mestece Mo tov u n (Montona). »Motovun stoji sredi Istre severozapadno od Pazina (proti Kopru, kakih 1200 prebivalcev) na obraslem griču, s katerega je prekrasen pogled po zapadni Istri. Najvišji njegov del se imenuje »grad« . . . Iz »grada« prideš skozi druga vrata v »kaštel«, ki ga obdaja 3 m globok jarek. Tu stoji na najvišjem mestu glavna cerkev in okoli nje so hiše nekdanjih plemičev ... Za Benečanov je imel Motovun zelo prostoren okraj; spadalo je k njemu 17 županij.« (Rutar v nav. delu, 263). Znana je krasna motovunska šuma, šuma visokoraslih hrastov, ki dajejo izvanreden les za vojne ladje. Del te šume se je očuval do dandanes in je last države. Skozi stoletja je ta gozd dajal najboljši les za beneški arsenal; v mnogih krajih pa so „Morlaki“, pastirji, v 16. in 17. stoletju od turških mej pozvani v Istro, zanemarjali in uni¬ čevali gozdove, da bi s tem dobili širše pašnike. Motovun je še v italijanskih rokah (približno 64% je Italijanov). „Ve 1 i Jože" (Veliki Jože) se tam še ni zavedel. * Beneška republika (Mletci = Benetke) je v deželah, ki so ji bile podložne, imela namestnike — guvernerje, ki so se zvali pro- vid uri (it.: proveditore). Istrski providur, v „Vel. Joži" Barbabianka, je stanoval v Kopru in je bil tu obenem župan - zapovednik (pode- sta-capitano). Prot o je nadglednik delavcev po tiskarnah, pri gradbah hiš itd. Šjor (= gospod) Dalla Zonta je v „Vel. Joži" tak nadzornik beneških arsenalov in začasen upravitelj (kapetan) motovunske šume. Kamarlengo se je zval občinski blagajnik, upravitelj občinske imovine in davkov. V »Vel. Joži“ je to Civetta — sova. Kan čel ir (cancelliere) je bil občinski tajnik, arhivi st pa arhivar. Dr p r j I. ilo je to davno, davno, kad su ono providur Barbabianka i šjor Zuane Dalla Zonta, proto arsenala u Mletcima i ka¬ petan motovunske šume, išli po mle- tačkoj Istri, da označe vapnom cerove, koji da se obore i prevezu u Mletke. Ljetno je sunce uprav vražki žeglo izpod Motovuna. U šumi ni povjetarca. Gore na briegu bielio se grad, opasan zidinom i zaštičen ponosnom kulom. Providur i proto, umoreni od dugog lutanja po šumama, htjeli su uprav da svrnu na cestu, što je vodila u grad, kad magare, na kom je sada Barbabianka driemao i ljuljao se polusklopljenih očiju, stane najedanput kao ukopano, pa pruži vrat, razširi nozdrve i izbulji oči u visok stog siena iza velike črne daščare na rubu bližnjeg gajica. — Žu! klikne proto i udari snažno nogom osla. Magare skoči, a providur se trgne iz driemeža. — Koliko smo ih do sada u ovom kraju, šjor Zuane? zapita providur, zibajuč se na magarcu. — Sedam hiljada trideset i četiri. — Što veliš? Dosta ih je. — I previše, plemeniti gospodine, narod če se tužiti. — Ništa za to! Nek bude sedam hiljada trideset i pet, pa onda: basta! Još jedan dakle. — Eto, taj uz cestu. — Ne, Zuane! Gle, krasnog stabla uz onu daščaru, to ti je cer. Pamti: onaj nek bude za mene. Grijat če me ove zime u Kopru. I protu ne preostade ino nego da potrči za magarcem, koji za- trusa prama daščari, ošinut providurovom palicom i razdragan mirisom visokog plasta siena. Magare zareve i pobrza prama plastu, a providur pridje k stablu. 1 — Daj vapno i metlicu! reče Barbabianka, sjahav s osla i taruči sa čela debele kapi znoja. Hoču da ga sam označim, a da ne zabo- raviš, da je moj, našarat ču na deblu svoj grb. Proto pruži limenu posudu, providur umoči metlu i poče da udara znak na koru visokoga i uzpravnog cera. Barbabianka ne bijaše još gotov, kad nešto lupne o krošnju stabla; začu se, kako grane pucaju, a magarac strmekne niz deblo i udari kao top u crnu zemlju pred providurovim nogama. — Dio santo! krikne providur i skoči natrag. Pokraj stoga, s kojeg magarac iztrgnu nekoliko rukoveti siena, te ga radi toga nečije ruke zavitlaše u cerove grane, stajao je magarčev ubiiac, kmet Jože iz sela Branenci i gledao mrko i osorno u providura. Ljudeskara, zdepast i žilav orijaš, visok ko planina, jak ko bik, ku¬ štrave glave, kudrav i prašan, buljio je u Mletčiča i kesio zube, kao velik kudronja, koji ne da na gospodarevo, al i ne srde preko plota. Jadni se Barbabianka tresao kao šiba, noge mu se bijahu skamenile u krvi, što je izprebijanom oslu curila iz ustiju. — Šjor Zuane . . . razniet če me . . . proždriet . . . aiuto! Proto je mirno stajao i uživao tiho u duši. Osvečivao se provi- duru, koji ga bez ikakva obzira več dugo sili, da se za njim pješke vuče po istarskom kršu, da mu kao sluga nosi vapno i metlu i češe osla. Najviše je pak prota ljutilo, što je Barbabianka sam odlučivao, koji da se cerovi posieku, a da se na protove savjete nije ni najmanje obazirao. Stoprv onda, kada šjor Zuane opazi, da je strah providura dobrano izmučio i da su mu i ustne probliedile, odluči se, da posreduje. — Plemeniti gospodine, reče Žuane, Iatite se magareče palice i ošinite tog bezobraznika, ali pošteno! Barbabianka zadrhta i probliedi još jače, jer se ljudeskara maknu i poče da drma plastovim kolčem, kao da ga kani izčupati te poklopiti onim stogom siena i providura i poginula osla. Proto pristupi k Barbabianki, turne mu palicu u ruku i stane da ga tiska prama divu. Barbabianka je cvokotao zubima kao usred ciče zime i, sasvim iznemogao, puštao, da ga proto gura kao trupinu kakvu. Ali za čas stara krepost plemenitih mu predja ili možda trenutačna omama očajnog straha ohrabri providurovu desnu, koja se sbilja dignu i ošinu plaho ljudeskaru po bedrima. — Jače, jače, velemožni! kliknu šjor Zuane. I providuru, koji se sada znojio kao škropljena žerava, ne bi bilo u onoj sliepoj srčbi ili strahu nikada dodijalo to junačko šibanje, da mu palica doskora ne pukne u sgrčenoj pesti. — Dosta! Ukrotili ste ga! viknu mu proto. 1 sbilja, Jože je iz Branenci stajao pred providurom, pokunjen i umiljat. — Čudno . . . per Dio! šaptao Barbabianka, ne vjerujuči svojim očima. 2 — Jože, klekni i poljubi skute plemenitom gospodinu! To je naš gospodar! vikne proto divu. I onaj div, debelih nožurina, čupave glave i ogromnih saka, koji je branio svoje sieno od magaraca, hvatajuči ih za rep i bacajuč ih u cerove grane, prignu se i kleknu pred nizkim plečatim providurom. — Homo speluncae! šanu Barbabianka, budeči se malo po malo kao iz težkog sna. — Sčavonac! i time je sve kazano, reče Zuane. Magarac dirnuo u njegov plast, a vi u njegov cer, pa se pomamio. Da ga ne udariste, bio bi vas raztrgao, lupnuo s vama o pečinu, bacio vas u oblake. Oh onaj glupi magarac! Da je on njega prije kopitom u noge, čovjek bi bio uzmaknuo i sieno bi bilo magarčevo. Težak je još uviek klečao. Na njegovu širokom, golom licu vidjao si izražaj ukročene životinje. Utrnu se u onom oku divlji plamen i sada je pokornost i dobrota izbijala iz zelenkaste zjenice i iz onih borica okolo ustana, iz kojih su virili veliki i zdravi bieli zubi. Proto namignu gorostasu, nek ustane; povede ga pred cer i reče mu svečano: — Jože, gospodar je našarao na tvorne stablu sveto slovo i cer je od sada njegov. Čuvaj ga kao oko u glavi, a kad udari prvi dažd, da si ga oborio i ponio dolje na rieku, gdje krcaju drva. Ali ti si smaknuo magarca, a gospodareve su noge umorne. Ponesi ga časak gore u grad, pa onda, junače, u šumu na rabotu! — Ne! klikne providur. Radje ču pješke. — Ali, velemožni, vi bi uvriedili i opet uzrujali našega dobrog Jožu, reče zlobni proto, koji je svakako htio da se liši providura i da mu utjera opet malo straha u kosti. Providur se plaho nečkao i izvinjavao, al na protov mig pogra- biše ga Jožine ručetine i posadiše na gorostasov lievi lakat. — Sretan vam put i do vidova! kliknu šjor Zuane i nestade ga u nizku šumicu. Providur Lodoviko Barbabianka čučio je u Jožinom krilu kao golišavo ptiče, koje je diete diglo iz gniezda. Činilo mu se, da lebdi na zvoniku, pod kojim šumore šume, mrmore vode i šuštaju usjevi. Ali vriedni providur nije se sada nalazio u takvu razpoloženju, da bi se mogao sav predati užitku prirodnih ljepota; zabrinut, a i izvjedljiv, promatraše gorostasovo lice, čvrst mu vrat, obao kao deblo mlada hrasta, i široka, razgaljena i runjava prša, nalik na strmu goisku pecinu, na koju se uhvatila bujna mahovina. Promatrao je onaj pleter bora okolo očiju i ustiju ščavonskog diva i uvjeravao se još jedanput, da sve, što je veliko, ne smije čovjek da gleda preveč iz bliža. Osječao je, da je u njemu strah mnogo manji, jer je več odkrivao na onom žutom, golom licu ne samo izraz pokornosti nego i stradanja, što ga je Mletčič uviek vidjao na licu tih istarskih kmetova, a to ga je opažanje umirivalo i uvjeravalo ga malo po malo, da če doskora i on moči da 3 se grubo izdere na gorostasa, baš kao i proto šjor Zuane. Bojao se je jedino onih velikih zubi u Jožinim čeljustima, kojima ga je div mogao da sdrobi kao crvljiv orah na prvi podražaj gladi, a ta je po mnienju providurovu morala da bude nešto strahovito. — Dobri Jože, je si li možda gladan? usudi se Barbabianka. — Sam, gospodine! zamrmlja div. — A tko te hrani? — Eh, oni iz grada, kad jim dopeljam drva i kamike, pa oni va šumi, kad delam celi dan i cepam debla i les stavljam na kupe. A daju čagod i mornari, kad jim vučem barke po reki. Daju, gospodine, ali malo i sve proklinju kako antikrist. Težko je s njimi izhajat — eh, gospoda! — A imaš li što svoga? — A imam onu strešnicu i oni cer, al preko zime strešnica je za krave naših kanoniki, a cer je sada vaš, na njemu je neki sveti senjal. Posadit ču nov. — Pa što če ti mlado stablo? ■— Narast če, gospodine! Ono je več treči pred mojom hižom. — Per dio! Koliko ti je godina, Jože! — Govore, tri sto, ali mi se vidi, da jih je i više, jer je preko tristo žulji na mojem dlanu i preko tristo trni na mojih nogah. — Trista godina! I ti se mnogo toga spominješ ? — Slabo se čega spominjem, gospodine; znam samo, da je jedanput sve drugačije bilo — drugačije, a i čuda lepše. Spominjem se, da sam još otrok prišal u ovi kraj i da je moj otac pomagal zi¬ dati grad na gori i da smo va njem bivali. Pa je za neko vreme bilo svim dobro, nam, velim, dokler smo bili sami. — Zar su i ostali bili jaki kao i ti Jože? — Nego da su . . . Onda je sve lepše, sve veče bilo: i plug i voli. I bilo je grdih zveri va gori, a mi smo jih lovili i ubijali. Bilo je velikih kamiki na polju, pa smo jih nosili na breg, na plečih, da ozidamo kaštel. I bilo je još mnogo tega i pripetilo se je čuda stvari. Bilo nas je jedanput veli broj va ovem kraju, a sada sam sam. Dru¬ gega se više ne spominjem, gospodine. Barbabianka ga slušaše i promatraše mišice na onom snažnom vratu i na golim laktima, debelim i jedrim, kao oni u mramornih gla- dijatora u prekomorskim muzejima i u granitnih karijatida, što noše pragove na pročelju njegove palače sred bielih Mletaka. Gledao je, kako se ona runjava prša dižu i spuštaju, i mislio, što sve ne bi postigli njegovi zemljaci, kada bi imali svuda takve radnike i vojnike, kad bi oni sami takvi bili. A kako bi to krasno bilo, kad bi se pro- vidur povratio u Mletke, vodeči za uzicu sličnog psiča! Potamnio bi Barbabianka s Velim Jožom svu slavu onih ponosnih providura, koji se vračaju sa dalekog Istoka i Juga. vodeč sa sobom u Mletke čudne sluge: afričke crnce i žute rudokose Arape, da se s njima diče pred gospodom i pukom. 4 — Jože, hočeš li sa mnom uMletke? — A kada, gospodine? — Tamo do osam mjeseci. Što veliš? ne bi se, vjeruj, pokajao. Dodji k meni u Kopar! — Hm! zagundja div i spusti providura na motovunsku zidinu. Motovunske su ulice vrvile oružanim pukom. Veliko zvono na kuli lupalo je kao biesno, zvalo narod na trg i na zidine, a glavare gradske na viečanje. „E-to, Jo-že ! E-to, Jo-že! “ kloptalo je veliko zvono. Grad se cieli digne, da odbije gorostasa, kojemu su pred tri dana neki gradjani poručili, da ne smije više u Motovun, jer da je on dužan, rabotah i nadalje dolje na poljani i u šumi za slavnu motovunsku občinu, a da ne prima za to svake subote pečena vola ili radje pečenu krepalu kravu, a čak i smrdljivo kljuse ili magarca, kako je to bezobrazno tvrdio onaj proždrljivi i tromi barbar. „Tok! Tok! Subota je, a Veli Jože dolazi,“ lupalo je zvono, i gomile gradjana srtahu na zidinu, zveketajuči oružjem. Užasnom lupom zatvoriše se težka gvozdena vrata na kapiji gradskoj, i ako su neki tvrdili, da je taj trud uzaludan, jer da Joži, ako mu se baš uzhtije, ne če. da bude najteže, prekoračiti bedeme gradske kao ni dječurliji živicu plovanova vrta. Gradjani su motovunski dobro znali, kakav je dobričina Veli Jože iz sela Branenci i da se ne treba baš ozbiljno prestrašiti, ako mu danas za prvi put zatvaraju pred nosom gradska vrata i dočekuju ga naoružani do zubi, kao da je kmet kakav gorski hajdučina; al nek i Jože jednom vidi, kako se i ponosni Mo¬ tovun znade da prometne u mravinjak odlučnih i smjelih junaka; nisu oni samo trgovčiči i kramari, kako ono neki bezdušnici tvrde, nego vitežki gradjani. I ta če ga ratna oprema, ta bojna demonstracija uvje- riti još večma, da se njihovi voli ne tove u stajama za njegove kmetske zube. Pomislite čudo vriednih Motovunjana, kadno ugledaše, kako Veli Jože polaže na zidinu istarskog providura, plemenitoga gospodina Ludo- vika Barbabianku. Podeštat, kančelir, arhivist, kamarlengo i ostala kita dotrčaše, da se poklone providuru, zvono udari u slavu, a narod nabode kape na vrh helebarda, koje dignuše u vis uz burne poklike: Viva! i hura! — U triumfu povedoše Barbabianku u gradsku viečnicu, te gradjan- stvo pohrli opet na zidinu, da tu čeka odluku glavara i bdije nad Jožom, koga bi gladan želudac mogao još i na ludost kakvu prisiliti. U gradskoj viečnici otvori podeštat sjednicu uznositim slavospje- vom mletačkom duždu i laviču sv. Marka, tom svetom simbolu neo- borive moči Serenissime. Burni pljesak zaori dvoranom, kadno govor¬ nik stane da čestita providuru za njegovo junačtvo: ukrotio je diva i dao se prenieti u grad od te gladne zvieri uprav onda, kad se Mo¬ tovun spremao, da odbije oružanom rukom onoga drzkog goropadnika. Povladjivanje i uzhit pričiniše se Barbabianki tako iskreni, da se skoro sam uvjeri, kako ga majka rodi junakom, te se uzpravi još ozbiljniji i veličanstveniji u svojem naslonjaču. Nije šala! Uči u Motovun, nošen 5 u naručju divljega i gladnog gorostasa, protiv kojeg je ustajao čitav grad uz lupu zvona i uz zveket oružja na tvrdim zidinama. Onaj je gorostas gutao volove i gadjao cerove krošnje matorim magarcima — oh, da mu je jednom proči prego Markova trga u Mletcima u krilu onoga giganta! „Oni ga mrze, jer ga se boje; meni se pak pričinja krotak kao janje, a to znači, da sam ja sasvim osobit čovjek,“ mislio je plemeniti gospodin Barbabianka i gledao nekako s visoka na one obične smrtnike. Podeštat izgori sav tamjan, čijim je oblacima dugo kadio i usrečivao osjetljive nozdrve istarskog providura i predje na dnevni red. Radilo se o tom, kako da se konačno obračuna s kmetom Jožom iz motovunskog sela Branenci. Podeštat reče, kako več od jedno dvjesta godina vlada običaj, da grad Motovun zalaže svake subote kmeta Jožu pečenim volom. Gradjanstvo se buni i zahtieva, da se taj loš običaj ukine, a gorostas ne če da popusti od svoga tobožnjeg prava. Zadača je toga slavnog zbora, da zakonitim putem rieši to pitanje, da ne bude smutnje i krvi u ovom mirnom i radišnom gradu. To kaza podeštat, i doskora se razvije duga i živahna razprava. Ma koliko se vriedni patriciji silili, da budu mirni i triezni u razpravljanju toga važnog predmeta u prisutstvu providurovu, razna se mnienja sve to više kosila, razprava je postajala sve strastvenija, glasovi sve rezkiji, sbrka i galama sve to veča. Kančelir je upozorivao, kako je skupa sa arhi- vistom prometnuo sve stare spise, a da nije našao ni redka, iz kojeg bi izlazilo to tobožnje pravo kmeta Jože. Konservator, taj budni čuvar motovunskih zakona, tvrdio je tvrdokorno, da je sva ta razprava bezpredmetna, da je pače uvreda za gradske statute; ta za kmeta nema nikakva prava, njemu je samo nositi desetinu i rabotah, a sudci su tvrdili, da je taj običaj ruglo i sramota za Motovun; kmet je Jože kao kakav silnik, koji je udario harač na grad; jednog če liepog dana da udari nov porez: na svaku kuču po deset žutih dukata i po djevojku ili mladu nevjestu, a što če tek onda to slavno vieče? Zapovjednik grad- skih stražara tumačio je patricijima svoj plan, po kojem če mu sigurno uspjeti, da nadrva gorostasa i da ih lisi te more, al je i tvrdio, da bi se još jedanput moralo pokušati otrovom — ta nije moguče, da se jednom ne nadje i za njega sgodan sok. Al kamarlengo Civetta, zaslužni ekonom gradski, opiraše se svemu torne, nepokolebiv ko stanac kamen. — Ja bih pozlatio onog divljaka, govorio je na užas sviju patricija. Jože nam pase krda i lovi divljač i ore nam zemlju i sieče nam drva i zida nam zidove i tornje i vuče nam brodove i plaši naše neprija- telje. Jože nas hrani i brani. Njegova je snaga u našim rukama, u našoj službi. Od njega nam brašno i vino i stoka i drvlje, a sve to za onu kukavnu subotnju pečenku. Preveč nam koristi, da mu zaželimo zla! Ali kamarlengove rieči uzrujaše i pomamiše još gore motovunske patricije. Oni hranjeni i branjeni od kmeta i barbara! Oni da sve to 6 priznadu onom neotesanom stogu kostiju i mesa, onoj grdnoj, nesviest- noj silil Radi njega da se ogrieše o gradske statute: Kamarlengo se Civetta urotio s protom Zuanom i uzdiže kmeta, da ponizi gradjane. I bez Jože če oni da zidaju kule, i vrhu pšenicu i lože drvlje. Da! harač mora da prestane. Jože je pogibeljan, jer je preveč proždrljiv i preveč jak. I sada poče da pada prava kisa priedloga. Razpravljali su dugo, dok ne odlučiše: progonstvo ili smrt. I bili bi stalno zaključili, da za- povjednik gradskih stražara izvrši na Joži svoj novi plan, da se najed- nom ne dignu providur Barbabianka te ne zapanji cielo vieče svojim riečima: — Gospodo, reče, nemojte se toliko mučiti, a sve zabadava! Stvar je več uredjena. Ja sam malo prije naložio onom gorostasu, da dodje o Uskrsu u Kopar. Povest ču ga sa sobom u Mletke, nek Mlet- čani vide, kakav smo narod podjarmili u ovom kraju i proti kakvim buntovnicima mora da se bori slavni grad Motovun. Uztrpite se ovo osam mjeseci, hianite ga i štedite, a o Uskrsu mu pokažite put do Kopra. Kmet Jože pripada od danas Signoriji i meni. Vieče udari u povladjivanje i klicanje. Podeštat se topio od pu- stog milinja. Eto, nestat če za uviek to vječno pitanje o Jožinoj pe¬ čenki sa dnevnog reda sviju občinskih sjednica. Gorostas če u Mletke kao momak, paž plemiča Barbabianke, i Motovun če napokon da se umiri. Jože če biti do tada hranjen i tetošen, kao što bi bilo milovano i pašče močnog providura pred zidinama motovunskim. U onom uzhitu podeštat predloži, a vieče složno zaključi, da se kmetu Joži, kao bu- dučem pokornom slugi močnog providura ponese več danas iz gradske pivnice pol bačve vina i da se nahrani sa tri koša bielog hljeba i najgojnijim volom u občinskim stajama. 7 ok se sve to sbivalo u viečnici, gradjani su stražili na zidini. Jože je po svom običaju sjedio pred ka- pijom i čekao, da mu donesu pe- čenku. Buljio je u zaprta vrata i u onaj mravinjak na bedemu, ne ma- reči za psovke, na koje ga Moto- vunjani bijahu več davno obiknuli. A gradjani, videči ga onako mirna i spokojna, smetnuše malo po malo svoje junačko držanje i odložiše težke kacige i oružje; prometnuše se opet u trgovce, male obrtnike i posjednike — živahni, žučljivi, željni šale i brukanja. Bili su več sigurni, da se Veli Jože ne če ni danas pobuniti, pa je njihovo veselo razpolo- loženje raslo od časa do časa. — Ej, Jože! Klikne hrom, suhonjav postolar Škarpa, majstor naj- smješnijih šala i vragolija, a zaklet neprijatelj našega gorostasa. Uztrpi se, bolan! Gospoda ti u viečnici peku vola. Motovunjani prasnuše u smieh, a mladjarija se stisnu u kolo i zapjeva: Kade nam je lanjski ocat? Skliznul Joži niz jazik. Kade nam je krnja krava? Pojel ju je Jože bik. — Još! još! vikali neki. Ono: „Dopeljali kmeti gnoja". — Hočemo, al nosite vina! Na mig starijih potrčaše dječurlija u obližnje krčme i donesoše pune bokale vina, a momci zapjevaše: Dopeljali kmeti gnoja Va njihovo polje Brest, Gnoj pojel je Veli Jože, Ne če na njem zelje rest'. Kao da se sada pir slavi na motovunskoj zidini. Starci stoje u hladu i srču kapljicu, momci piju, pjevaju i rogobore, a djeca, sjede na samom rubu zida, mašu nogama po zraku i ciljaju kamenčičima 8 uztrpljivoga gorostasa, koji gleda i čeka. E, danas če vieče skinuti gradjanima s vrata dugoljetni porez, sramotni harač, radi kojeg se Pore¬ čam i Koprani več davna rugaju čestitim Motovunjanima. Kao da je sam nečisti ušao u tielo onoga hromog postolara Škarpe: poskakuje, mota jezikom i promeče se po zidini. Dotrčao je na rub zida, kleknuo je i pružio glavu prama divu; dere se: — Ej, Jože! daj onu tvoju o istarskom kralju! Nek je jednom čujemo; inače, ode pečenka! — Ode pečenka! Danas je tvoj dan. Pjevaj, Jože! Nek čujemo tu vašu staru pjesmu! kliču gradjani i primiču se k rubu zidine. Al Jožu tisti zlovolja i gine od čežnje za pečenkom. Bit če jedno sto godina, što nije tako dugo čekao, da mu donesu hranu, a u njemu se probudio onaj gladan vuk, koji mu kopa u želudcu i hoče mesa i sve prieti, da če biesno zatuliti, ako ga ne umiri, ma čim bilo, makar kožom i kostima. A ono zlačano piče, što gradjanima teče niz grlo i budi u njima radost i objest! Kad če i on da ga okusi? Sve ga nešto bocka, da pruži ruke i odnese ljudima izpod nosa onaj čarobni napitak. Gorostasu je težko pri srdcu, pa samo šuti i čuči. — Jože, kriči postolar, zapjevaj i dobit češ brentu vina. Gle je! — Dobit češ, duše mi! kliču svi drugi. Gorostas se nasmjehnu, uzpravi pogurena prša i zabugari. Muklo i hrapavo započe orijaš svoju pjesmu: Lepo mi lov lovio va zelenoj šumi našoj Ban Dragonja mladi! Sevala mu u desnici gladka kremena sekira; Tresle su se jame gorske pod njegovom težkom nogom, Kričale su ptice plahe i sumila mrka šuma, Šuma motovunska. Lepo li mi mladi bane grdu zver po lugu goni. Žubori mu črna brada i viju se kose duge. Rozi ječe, momak klikče, a ranjeni riče medved, Medved motovunski. Muklo brenča Jožin poj i priča Čudnu sgodu iz davnine. Goni ban Dragonja medvjeda po mračnoj prašumi. Ogroman je i gol, samo mu pleča ogrnuta zvjerinjom kožom. Šuma šumori, kamenje se roni i valja pod njegovim nogama, a žamori odjekuju po pečinama gorskim. Trepti mukli Jožin glas, kao da čuješ šum stoljetnih stabala, grmljavu u špilji, jeku roga, nagli dihaj i poklik lovca; osječaš u onom poju neobuzdanu svježu snagu praotaca, duboko, slobodno dihanje prirode i čovjeka. Eto, čuješ umornu lupu zvjerinje šape i udarac kremene sjekire o tvrdu lubanju, ruku zvieri i pobjednički klik mladjanoga goro¬ stasa. Trava šušti, grtnlje puca — to lovac vuče medvjeda dolje na poljanu. Ali sada Jožin glas postaje sve to mekši i umiljatiji. Topli zvukovi kao da su puni sunčane svjetlosti i žara, a neke te rieči sječaju na miriš usjeva, na milovanje pokošenog klasja i djeteline. Lovac se spustio na poljanu, ušao je u njivu, na kojoj žeteoci žanju bielu pšenicu. 9 Da si zdravo, Iovče mladi, na toj našoj njivi plodnoj! Mi demo ti grad sazidat na kamenu povrh brega. Mi demo ti mač grebeštak i od zlata skovat krunu, Oj, Dragonja bane! Sladko mleko u mehu je, a po smilju med nam vonja. Pridi! Seno mek je ležaj, ruke naše čvrst su naslon. Mi demo te uzvisiti, mi cemo te okruniti, Ej, Dragonja bane! Kao pobjednička himna ori se Jožina pjesma; izvire iz nekoga tamnog kuta njegove duše; skočila je ko brizag vode nenačete iz ne- poznata duboka skrovišta, da sikne kroz gomilu kamenja, kroz pleter trnja i drača, pa da se zabliešti na suncu i zažubori niza strminu. Krepko i svetčano pjeva sada gorostas. Sklopio je napola oči, ko da gleda nešto, što več davno nestade, ko da sluša posljednje odjeke več davno preminula glasa. 1 na bregu grad se diže od mramora i kremena, I na glavi mladog bana zasjala je kruna sjajna, I naše se njive ore, i šuštaju šume naše: Ej, Dragonja kralju! Pjeva Jože, i glas orijašev grmi i buči kao slap vode, što s vi¬ soka pada na širnu ravan, da je poplavi i oplodi. Njegova je pjesma dalek odjek iz sretnijih vremena. Pjeva s njime cielo pokoljenje radišnih i mirnih divova, koji su uživali liep život u svome radu i u svojoj slobodi. Vinula se Jožina pjesma iz cerovih kora, iz kremenitih litica, iz oplodjene grude na njivi, iz bedara bikova, iz snažnih mišica i slo- bodnih duša praotaca. Priča nam ona, kako su orači proslavili u svome kralju vlastiti trud i muku, pobjedu nad prirodom i svoj zlatni mir. Škripa plugova, dahtanje volova, šum žrvnjeva, lupa kamenja, struganje greda uza zidove, sve se to čuje u Jožinom glasu, koji pjeva pjesmu slobodnoga i sretnog naroda — — — Vaj, odkuda sever bije, patuljci su dojezdili. Idu, jezde brez prestanka; konji ržu, gvoždje žveči. Usevi su pogaženi, krv je paia po poljani. Ej, Dragonja kralju! I pjesma priča o navali gvozdenih patuljaka. Žveči u Jožinu glasu oružje neprijateljsko, i ržu konji i kliču borci. Ko da čuješ škr- gut zubi i težko disanje kralja Dragonje, koji se dugom, težkom kladom junački brani od one šume kopalja, od onih oblaka strjelica. Lupa klada, sikču perca i tutnje štitovi, pogodjeni i smrvljeni od kamenja divova. Sve to lupa i tutnji i žveči u Jožinu glasu, kao da se taj ljuti boj bije sada u dubini njegovih orijaških prsiju. Veselte se zlatna polja, mrke šume, čarne gore! Utuko si gamad onu, obranio bele dvore. Ej, Dragonja kralju! Pobjednički krik izvio se iz pjevačeva grla. Ko plaha mišad bježe patuljci niz motovunsku strminu, umorni, ranjeni, izbijeni; bježe, da se sakriju u pogažene i izgorene usjeve, u špilje i kamenje, u grmlje i šušor. — 10 Gorostas je ujednoč stao, da stisne oči i zapjeva bolno i očajno. Ko da je nešto puklo u Jožinoj duši, u pjevačevu glasu! Raz- trgnule se strune, prosule se ploče, s kojih je treptala i žvečila pjesma pobjednička. Nešto tužno struji nam u srdce iz orijaševa poja, nešto se kobno sbiva sada gori na motovunskoj zidini. Boluju divovi, umire mladi kralj od uboda onih otrovanih strjelica, onih sjajnih igala u njihovoj koži. Mladi i jaki osječaju, kako im se krv kvari u žilama i promeče u tromu vodu; desnica klone, koljeno im kleca, grč ih davi, a neka ih snažna ruka tišti i sili, da se povale na crnu zemlju i sklope oči. Pjeva Jože pjesmu umiranja. Ko da čuješ hropnju divova na litici! Umiru tužno i polako, jer im se ne da umrieti, jer je njihov život bio tako liep. A dolje u dolcu i na ravnici dugo i uztrpljivo čekaju patuljci. Znadu moč njihova otrova i sigurni su konačne pobjede. Vire iz grmlja i šušora i gledaju u svoje djeio. Blied i hladan pružio se kralj Dra¬ gonja preko praga gradskih vrata, kao da svojim ogromnim truplom hoče i sada da zaprieči tudjincu ulazak u grad. Umukao je hropot stotinu grla, dokončala borba stotinu duša i svetčan muk vlada sada na zidi- nama i u pustim kučama mrtvoga grada. Ko oblak prašine zaletiše se čete patuljaka uza strminu, padoše na ona tjelesa kao roj muha, kao jato gavrana, da im šaraju kožu i bodu oči svojim oštrim kopljima. Poplaviše grad, da se razprše po stanovima i po krcatim žitnicama. I nadjoše na pustom ognjištu nestašno diete, pa ga eto vuku uz kli¬ canje i viku na zidinu gradsku, da ga strmeknu niz bedeme. Al glavar 11 patuljaka stupa pred rulju i zbori djetetu: Živit češ i robovat češ nam! I taj posljednji motovunski div živi i dandanas. Onda se to diete zvalo Gorazda, a sad se zove nekako drugčije. Onda je ono bilo ko bujan, ponosan hrastič, što sunce obasjava i dažd rnije i zemlja hrani usred rodne mu prašume, a sada je ko golemo al tužno stablo, što ostade samo i neplodno na sažganoj čistini, te grom ga bije, sjekira ga sieče, crv ga toči, a biljke nametnice sišu mu požudno plemenitil mezgru i sokove sladke. — Patuljci su zaposjeli grad i udarili u stiene gradske svoje znakove. Glavar je prekovao Dragonjinu krunu, postavio je sebi na glavu, sjeo na priestolje i rekao: Zakopajte ta tjelesa, da nam ne okuže grada! Težko li je umrieti, kad si grad svoj dogradio 1 sazdao sreču svoju i ko grana procvetao. A još teže robovati na rodjenoj grudi svojoj. Grudo motovunska! Pjeva Jože, ko da mu se srce ciepa. Sve čuješ u njegovu glasu, kako se nešto težko valja niza strminu, nešto veliko i mrtvo. Čuješ zveku motika, koje kopaju jame, i lupu ogronrnog tiela o duboko dno i ugušen štropot zemlje, koja pada na pregršte. Kao rieka, puna tihih, rnuklih žamora teče pjesrna iz orijaševa grla! Naslučuje na duge patnje, na krvavu rabotu bez ljubavi i radosti. Tako tuži nevoljnik, kojemu su ugrabili baštinu: to je bugarenje sužnja i naricanje roba. Kao voda razlieže se Jožin plač — al grč popusta; nekoliko je kapi nekoga tajnog melema kanulo u ono more suza. Iz dubina duše ko da se nešto diže, da utješi, da ogrije i obasja. Oni su divovi jošte živi. Pjeva sada Jožina pjesrna, kako po njivama i šumama okolo grada niču iz bokova i njedara zakopanih gorostasa zlatili usjevi, jedre lože, ponosni cerovi, puni plemenitog soka, kipeče svježe mezgre, neiztrošen'e snage, mirisa i sladčine. Pjeva Jože, a dolje okolo grada po njivama i u dolcima šumore u vjetru zreli usjevi, šušte stoljetne cerove šume, kao da prate njegovu pjesrnu i da mu povladjivaju —■ ■—• — Gorostas umuknu, strese se kao iza sna i pogleda otčinski i blago u onu rulju na zidini. — Krasno, al koji bi ga vrag razumio? — Kakav kralj Karonja, bog te ubio! — MCiče, kao bik pod sjekirom. — Oglušio sam, ko da je grom zagrmio. — Jože! kriči postolar. Je 1’ to pjesrna il mukanje? A, lopove, ti nam se još rugaš! — Bravo, stari! kliče mlad Motovunjanin. Zaslužio si vina i vola. Gle, pečenka je na balisti. Otvori usta, pa če ti doletiti medju zube. Trsi se! Sve je spremno. Pozor, Jože, pozor! Gorostas zinu, možda, da nešto reče, ili slučajno zievnu, a balista škripnu, i velika kruglja kaljava, mokra siena začepi Joži usta. Gromki, burni: ura! zaori na zidini, i gradjani se pomamiše od pustog veselja i uživanja. 12 13 . — Je 1’ sočna pečenka, Jože ? — Kako ti miriše to sladko vino ? Postolar se grčio i ronio suze od veljeg smieha, a neki se debeli trgovac grohotao, tresuči trbušinom i trubeči kroz nos, kao da puše u volovski rog. Al onaj neotesani divljak kao da nije ovog puta shvatio duhovitost i bezazlenost te nove motovunske šale! Ne samo, što joj se prostak ne zadivi, nego mu se uzhtjelo, da bude rieprijatan i bezobrazan, pa se eto nakostrušio kao jež i smrknuo kao olujni oblak, pun kise i tuče. Gradjani, obiknuti, da gledaju Jožino lice uviek pokorno i dobročudno, shvatiše one bore na orijaševu čelu kao puku prietnju, koju oni pohitiše, da odmah suzbiju svojom prietnjom, pa se latiše oružja i poredjaše u bojni red. Al Jožina drzkost i nepoštovanje prema svojim gospodarima nadmaši u očima onih čestitih gradjana i njegovu pretjeranu visočinu, jer ne samo, što se Jože ne htjede ovog puta da prestraši, nego skoči na noge, rukne kao lav, prekorači zidinu i sklopiv rukama ponosnu motovunsku kulu, stade da je drma od te¬ melja pa do vrha. Grozan urlik i očajan zapomagaj nastade tada u prestrašenoj gomili. Rulja udari u lud bieg. Jože ostavi toranj i sjedne opet na svoje prvašnje mjesto, da promatra, umiren i razveseljen, kako ono motovunski gradjani jure kao pomamni na vrat na nos prema viečnici, dižuči podplate u vis, bacajuči oružje, posrčuči u gužvi i stisci i kričeči iz sveg grla: Aiuto! La torre! — I div se sjeti, da je baš tako bježalo jednom pred njim cielo leglo poljskih miševa dolje na rubu šume. Bijaše slučajno stao svojom težkom nogom na mišja gniezda, a mišad se prestrašila i udarila na sve Strane u lud bieg, dižuč smiešno u vis stiažnje noge, cičeč i tresuč kratkim dlakavim repičima ... Čudno! al danas se njegovi gospodari ponieše kao i oni poljski miševi. Zar se i oni mogu da prestraše? Zar se zbilja oholi i močni gradjani mogu prepasti pred njim, kmetom Jožom, komu je sudjeno, da im do smrti pokorno robuje ? . . Ne! Ne! — misli goro- stas — ja ne mogu da ih prestrašim; oni se boje tornja, toga brata moga od tvrda kamena; njega radi oni bježe. — — Gradjani su usto dotrčali do viečnice, bliedi i žuti od gnjeva i straha; mašu rukama i kriču: Morte al s’ciavo! La torre! La torre! — — Na balkonu zgrade pojavilo se gojno i rumeno lice podeštatovo. Patricij diže u vis ruku i nešto govori ražljučenoj rulji. Gradjani slušaju, postaju sve to mir- niji te povladjivaju govorniku burnim klicanjem i mahanjem šešira. I gorostas gleda, kako se širom otvaraju vrata viečnice. Izlazi providur Barbabianka sa podeštatom i plemičima, i stupaju prema njemu. Pred tom dičnom kitom ide nekoliko momaka, noseči pečena vola, tri koša hljeba i bačvicu vina. Povorka se približava svečano i dostojanstveno prama mirini povrh kapije, rekao bih, da podanici noše svome vladaru sol i zemlju. 14 Gleda Jože i sve misli, da se uljuljao u sladke sne. Al povorka je več stala prema njemu; pečenka se puši na rubu zidine, svjež hljebac miriše, a staro, jako vino zadaje vonjom ruža i zrelih jagoda. Podeštat stoji uz vola i drži govor našem gorostasu. Jože ga dobro ne razumije, a i ne čuje ga, jer mu je ono blago božje pred njegovim nosom zaokupilo osjetila. Shvača jedino, da je danas pode¬ štat dobar ko dobar dan u godini, da nešto sladko govori o Jožinim zaslugama, o subotnjem volu, o providuru Barbabianki, o putovanju u Kopar tamo o Uskrsu, o galijama i o Mletcima. Što gorostas najbolje shvača i što mu najviše godi, jesu one posljednje rieči motovunskog podeštata: Jože, to je sve tvoje. I gorostas, boječi se nove šale i prievare, ne budi lien, nego za- mumonji nešto, što patriciji protumačiše kao izražaj odobravanja i har- nosti, te pruži ruke, uze darove, naprti se i jurne niza strminu prama svome ceru dolje pred daščarom. 15 II. je — veseli, topli dani ranog pra- malječa. Prolistale grane, zamirisalo cvieče i propjevala ptičja gniezda po šumama i Iuzima motovunskim, tamo od brdina prama Buzetu, pa sve do sinjega mora. U pristaništima niz rieku i dolje na ušču ladje, nakrcate liesom, čekaju prve proljetne vjetrove, da odjedre prama Mletcima. Gori u gradu pretočili su gradjani po drugi put vino i iz¬ prali bačve, pa svetkuju blagdane, sunčajuči se kao gušteri na zidini i sve očekujuči, da ugledaju nešto važno i veselo. Jože se povalio nauznak, protegao se, koliko je dug i širok, na rječnom briegu, diše svježi proljetni zrak, zadojen vonjom smilja i djeteline, bulji u sunce i sluša zvonjavu uskrsnih zvona; valja se po mladoj travi ko medvjed, koga uznemiruje neizrabljena zvjerinja snaga; omamljen je i razdragan tim novim proljetnim žamorima i mirisima. Ej, kako se zatrkao jutros niz šumu zelenil! Probudilo ga rano u zoru kukanje kukavice, i on ustade i požuri se, da po starom običaju navjesti Motovunjanima, da su sva zvjerad potjerana i da je nastalo milinje u njihovu lugu. Pre- lomio je na jablanu dugu grami, digao je u vis, zavitlao njome, pa udri u trk sredinom šume sve okolo grada. Sigurno su i jutros čekali gradjani na taj znak vireč glavom iz kučnih prozorčiča kao miševi iz rupa; ugledaše ga i kazaše: Ustajte, djeco, da sidjemo u dolinu! Na¬ brat čete se djurdjica i jagoda . . . Jože pliva po šumi ko po zelenoj rieci . ; . Uskrs je, dan mira i ljubavi. Ne bojte ga se-I Jože se danas natrkao kao nikad do sada. Nabrao je cvieča i potražio mno¬ štvo ptičjih gniezda, da razveseli motovunske žene i dječicu. Valja se po travi ko mladjan zmajič, što stoprv osječa, kako je to ugodno, sunčati se na proljetnom suncu. Kao da je sa studeni i mečavom ne- stalo i mnogo toga, što ga je tištilo i raztuživalo. I dosada se Jože uviek radovao uskrsnom suncu, al ovog se puta osječa mirnim i za¬ dovoljnim. Odkada je ono ponio u Motovun istarskog providura, mnogo se što promienilo u njegovu životu. Motovunjani ga nekako 16 drugčije gledaju, dosta je, da pruži ruke, kao da hoče, da se maši za njihov toranj, da prekine bruku i porugu. Svake subote dobiva ne samo vola, nego i brentu vina; i naš se gorostas gotovo pomladio, odkada je upoznao krepost onoga čarobnog napitka. Izmučio se kao pašče preko jeseni i zime. Nosio je Motovunjanima u vrtove gnoj, gnojio im livade, triebio i čistio sjemenje, čuvao i pasao po gorama blago, prenašao u vinograde kolje i zemlju te sijao jaru raž, pšenicu i djetelinu, a do koji dan počet če da okopava brajde i sije ječam i ciepi vočke i plieve žito. A koliko se nije kinio u motovunskoj šumi pod bičem prota Zuana i na rieci, gdje su mu užeta okrvavila i ožu- ljala ramena, kad je ono vukao ladje protiv struje! Al je sve to prošlo, a sutrašnja ga rabota ne plaši, jer se osječa zdrav i jak kao nikad do sada; on če da odoli i težem poslu, samo da opet ne ozlovolji svojih gospodara, koji su postali prama njemu tako dobri i milostivi. Zano- vetaju mu, istina je, skoro svaki dan, govoreči mu o nekom skorom putovanju u Mletke, al to je sigurno šala i zadirkivanje, jer što bi on u Mletcima, kad je život ovdje postao tako liep ? Sunča se naš Jože, povaljen na travi kao orijaški zeleni gušter i ne sluti jadan, on, kako se gori u gradu gospoda ljuto prepiru radi njega. Pozvao jutros podeštat prota Dalla Zontu, da ga sjeti, kako je svanuo dugo željkovani dan, kad je Velom Joži da putuje u Kopar k providuru. Orijaš se sve nečka i ne če ni da čuje o torne, al protova je želja za Jožu zapovied. Ta orijaš bi na Zuanin mig i u vatru. Sjutra u zoru mora Veli Jože put pod noge, pa u Kopar. Patriciji i gradjanstvo mole šjor Zuana, da bi se potrudio sa gorostasom u priestolnicu providura Bar- babianke, a u znak harnosti dobit če na dar konja, na kojem če sjutra da putuje. To reče podeštat, al proto se pomami, plane kao žerava i stade da grdi i psuje kao poganin. Koja ludost! Otresti se na taj na¬ čin gorostasa, samo da se ugodi gradjanima, onoj rulji vucibatina, požderuha, kramarčiča i lihvara. A tko če da vuče brodove uz rieku? A tko če da radi u šumi? Zar lieni i nesposobni Motovunjani? 6000 vesala, 2000 motki i 2000 kopalja, a da ne uračunaš pusto drvlje za loženje i za ogrjev, dala je ove godine motovunska šuma. A tko se je pri torne najviše znojio? Kmet Jože, ne dobiv zato nego batina i po koju polipsalu kravu. Bez gorostasa ne može da bude rabote. Proto če da obustavi radnju i podje u Mletke. Raztumačit če cielu stvar istome duždu, jer če inače hiri providura Barbabianke i sliepa glupost motovunskih gradjana utežčati sječu drva u istarskoj šumi. — Ja bez Jože ne mogu da radim! On mi više vriedi nego cieli Motovun. Tako je vikao proto, surov čovjek bez dlaka na jeziku, al radišan i izkušan majstor, koji je več davno bio Motovunjanima trn u oku radi svoje iskrenosti. Podeštat je uprav htio da ga pozove na red, kad se umieša i kamarlengo Civetta, koji skoči protu u pomoč. A tko če da kopa i ore, 17 da pase blago i vozi ljetinu, kad ne bude više orijaša? Kad ne bi imali tog Jože, valjalo bi potražiti drugoga, kupiti ga ma gdje bilo, pa i za skupe novce. A gdje ga nači? Izčezoše skoro posvuda ti trudbenici zemlje, a tko ih jošte ima, znade se njima okoristiti, krije ih i ne pusta od sebe. A naš je Veli Jože upravo najbolje vrste : pokoran kao pašče, jak ko bik, zdrav ko kremen, malene glave, al i malog želudca — zašto da ga onda tako ludo izgube? I Kamarlengo če k duždu u Mletke, ako Jože ode — a u Mletcima dobro znadu, da uprav stvorovi, kao što je Jože, doprinieše ponajviše svojim znojem, krvlju i suzama sjaju i veličini gorde republike. Podeštat ih slušaše i mrštaše čelo. Činilo mu se, da sluša mah- nitanje buntovnika. A providurova zapovied? A želja patricija i gra- djanstva? I kad bi bilo istina, da skoro svi istarski gradovi i ple- mički dvori imadu po jednog Jožu, zar ne bi oni mogli da obstoje i da cvjetaju i bez tih nemani? Pustite gradjanstvu, neka samo radi, nek se priuči trudu, pak čete onda viditi. A ako se ta strašila ljudska jednom pobune? Eto, Jože je zadrmao motovunskim tornjem, tom našom dikom, ukrašenom kamenim lavom sv. Marka, i uvreda je kr¬ vava. Ruga nam se ciela Istra. Zaslužio je smrt, a mi smo ga poštedili, samo da se vrši providurova želja. Ovih smo ga mjeseci mazili i te- tošili na veliko čudo i srčbu uvriedjenih gradjana, samo da ga lakše sklonimo, da odputuje o Uzkrsu put Kopra. Ne! Mjera je več puna; gorostas nam nije potrebit, gradjanstvo mora da dobije traženu i obečanu mu zadovoljštinu i motovunski toranj mora da bude osvečen. Cieli če Motovun siči na njive i u šumu, da kopa, sieče i obavlja rabote. Za- povieda se protu Zuani Dalla Zonta, da sjutra u zoru zajaše konja i povede kmeta Velog Jožu u grad Kopar, k providuru Lodoviku Bar- babianki. Tako reče podeštat, a protu ne preostade ino, nego da se po¬ kori i da sluša. I zbilja sjutra dan o granuču sunca vrvilo je na motovunskoj zi- dini kao u mravinjaku. Gradjani su bacali kape i papuče u zrak, ma¬ hali rukama, kričali i zviždali kao pomamni. — Dobar put, Jože! Utopio se, ako Bog da! — Zadrmaj tornjem sv. Marka, ako si vriedan! — Žuri se, da ti ne izgori pečenka u Mletcima! — Operi se i očešljaj prije nego stupiš pred dužda! — Oženit če te za duždevnu, liepi Jože ! — Vrag te doveo, vrag te odveo! Gledali su Motovunjani, kako dolje u dolini jase proto Dalla Zonta, a za njim koraca sitno i polako gorostas Jože, noseči na ra- 18 menu nešto dugo i debelo, slično ogromnom koplju, valjda okresano deblo svoga cera. Gledahu gradjani i kričahu, psovahu, zviždahu, dugo, dugo — sve dok im putnici ne izčezoše s vida. * * * U osvit proljetnog dana odplovila iz koparske luke velika galija put bielih Mletaka. Zapuhao je sgodan vjetar. Jedra se nadimlju, konopi zuje, zastava leprša, a liepo drievo skače kao velik konj po onom širokom plavom polju, roneči premac i bokove u bielu morsku pienu. Alem sunce gra- njiva na iztoku. Daleka je gora ko ogroman žrtvenik sa razcvalim ve- ličanstvenim cvietom na svome vrhu, ognjen-ružom rujnih lapova, plamtečih latica i dugih prašnika, iz čijih se vatrenih kesica prosiplje sve naokolo gust oblak zlatnog praška, kapi mlade sunčane krvi, što se sjajne i židke motaju nad gorom, struje prama moru i rominjaju ko kiša iskara, varnica i bljesaka na krošnje stabala i na biele grive morskih talasa. Jože se povalio na palubu, naslonio glavu na visoku krmu i uživa u onom ljuljanju. Nije mu pravo, što su ga iztrgli moto- vunskoj grudi, al Barbabianka ga tetoši kao rodjenog sina i tovi ga kao vola, pa mu se sve čini, da ce preboljeti i tu tugu te se smiriti i snači u svome novom položaju. Al što više nestaje istarskog kopna tamo dolje na obzorju, Joži je sve to teže i nešto ga bocka, da ustane i skoči u vodu i da se povrati k svojim šumama. Al je li ta bara baš tako plitka, da bi se mogla pregaziti? U to se Jože zamislio, a galija leti, kao da se ona jedra pretvorila u velika, biela krila. Eto nestade i one uzke, tamne črte na obzorju, baš odkud sunce iztiče; sada se ogroman kolobar svio daleko okolo ladje — nebo i pučina. Jože više ne zna, ni gdje nestade onih črnih gora ni kamo hrli ladja, ta čudna drvena ptičurina, na kojoj se sve drma i ljulja i šumi i zuji, dok joj u praznoj utrobi nešto pljuska i muče. 19 Gorostas leži kao prikovan; ne miče se, jer mu se sve čini, da če se pod njim ladja prignuti i prevaliti; težko mu je pri srcu, al se ipak nada, da če najednom ugledati pred kljunom ladje Mletke, a duždev grad nije za stalno gori od Motovuna, bit če i tamo poljana i dolaca, šuma i pašnjaka, bit če nešto čvrsto pod nogama. Gleda, kako se sunce polagano penje prama zreniku. Sada je ono ko velik plam¬ teči štit, iz kojeg se lije na ladju i more rieka svjetlosti i topline. Go¬ rostas osječa, da mu se krvca upalila u žilama. Oj vi hladne sjene šume motovunske, dok zmaj ognjeni riga s neba iz svojih žvala grdni plamen i vatru! Ovdje te sunce pali, vjetar bije, a šumor mora uzne- miruje i draži — sve ti burka krv i potiče, da skočiš na mlade noge i pohrvaš se, ma bilo s kime, a kad tamo moraš da ležiš ko povaljen panj na ugrijanim daskama, što zaudaraju paklinom i katranom. Dugo, dugo čuči Jože na tvrdoj palubi; ne miče se, jer se boji, da ne padne u one vodene ponore, i napreže se, da odoli Čudnom nemiru, od kojeg trpi sve to više. Al vjetar popušta, jenjava; nestaje ga malo po malo sasvim. Ona platna gore na jarbolima i križima vise sada kao velike, mlohave krpe, zastava se sklopila i zgužvala kao suh list, a konopi niti zuje ni trepeču; objesili se kao duge, mrtve guje. Zapada sunce u crnu magluštinu na morskoj medji; zalazi u mrk grad surih obla- čina, iz kojeg suklja crn dim, razsvietljen vatrama nekoga grdnog požara, a ladja je stala usred one ogromne gluhe bare, kao da je netko stu- kao velikoj drvenoj ptičurini oba krila i prisilio je, da se više ne makne. Gleda Jože i sve misli, kako bi to grozno bilo, kad bi ladja ostala tu za uviek, a on na njoj onako povaljen i kao prikovan. Go¬ rostas osjeti, kako za njega nema života daleko od onih motovunskih hridina i dolaca, osjeti pače — a to možda za prvi put u svom ži¬ votu — kako su ta gospoda zločesta i nepravedna prama njemu. Zašto ga protjeraše iz njegove zemlje ? Što če njemu Mletci ? ta ladja — grobnica? to more? I Jože se skoro pokaja, što se ne opre šjor Zuani, kad ga ono proto prisili, da ga sliedi u Kopar i udje u tu ne- sretnu ladju. Al sad se sgodi nešto, što razprši Jožine črne misli i baci ga u novo čudo. Iz stotinu rupa na bokovima ladje pomoliše se redovi motki, koje lupnuše o vodu, dignuše se na jedanput u zrak i počeše da lu- paju i stružu morsku površinu, pjeneči se na donjem kraju, dok bi one tiskale vodu, a sjajuči se u sijaset kapljica i mlazova, kad bi se zavitlale u zraku. Čudio se naš Jože, jer nije do sada znao, da takve ptičurine imadu stotinu tankih nogu, koje mogu u potrebi izpružiti te zagaziti pučinom. Ne vuku se dakle sve ladje konopom kao one pod Motovunom. Ove su obdan kao ptice orijaških krila, a obnoč ko grdni pauci, što kroče površinom vode pomoču stotinu dugih tananih nogu. Leži Jože; sluša pljusak vesala i gleda, kako se ona tmora na za¬ padli polagano diže i širi po nebu, sve to crnja i grdja. 20 — Voga! ori se kormilarev glas na visokoj krmi. — Voga! grmi nekoliko glasova pod palubom. Gorostasu se pričinja, da je čuo zviždanje bičeva, psovku i zveket lanaca u bokovima galije. Pljusak je vesala sada brži i jači, ladja — pauk juri, kao da joj nova snaga ušla u nakazne noge. Još časak, pa je nešto zagundjalo, zasumilo i zapjevalo u utrobi ladje. Glas je snažan, al kao zagušen, hrapav i dubok; rekao bih, da dolazi iz dubina morskih, a pjesma je tužna kao sdvojan plač. Sluša Jože i sve mu se pričinja, da razumije taj čudan poj. Odkad su me prikovali o te daske izmučene, Ja ne vidih kuče naše, ne ugledali majke svoje. Jesi 1, kučo, odolila? jesi 1, majko, prebodla ? More, more sinje! Pljuskaju vesla i prate svojom muklom lupom tu žalovitu pjesmu u tmurnom sutonu. Gomile oblaka dižu se sada sa zapada; neki su plavičasti i suri kao gorske litice, a drugi crveni kao plamen. Pučina je ovdje olovna, a tamo mrko zelena; mršti se i smrkava kao pro¬ strano čelo, što krije misao na krv i osvetu. Tanji konopi med jamborima zazujali su opet, al tiho i bolno, kao da za nečim tuže. Odkada me zakopali u drvenu raku ovu, Ne ugledali poljskog cviča, ni sunašca, ni miseca. Jesi 1 smilje, uvenulo ? Jesi 1 sunce, omrknulo? More, more sinje! Kako čudno glogoču one kapi, što puze niz podignuta vesla te padaju u vodu! Kako muklo šušti jedro na križu! kako čudno šumi more na kljunu ladje! Dones’te mi pregršt zemlje! dones’te mi struk bošilja! Pa če veslo da procvita i duša mi da se smiri. Donesi mi zelen granu sa čempresa groblja našeg. More, more sinje! Jedno je veslo puklo na desnom boku, a nad brodom proletjela črna ptica i graknula do tri puta. Pjesma umuknu. Na krmi zazvoni zvono. Pauk — ladja skupila je noge, povukla ih u tielo i stala; ljulja se na vjetriču, koji je tek počeo da po- puhuje. — Oluja če, kliče kormilar. Momci, na jambore! I mornari se dugo trudili na onim križevima, a kad svršiše, sid- joše i posjedoše na krmi iza Jožinih ledja, pokraj providura, kapetana ladje i kormilara, da večeraju. Mrak se hvata i prve se zviezde ukazuju na nebu, tamo, gdje je još vedro. Jože je utolio glad; leži i bulji u prernac. Ono mu pjevanje ne ide nikako iz glave. Tko to pjeva njegovim jezikom u utrobi ladje? Tko se to krije u toj tami? Gorostas opipa širok poklopac na palubi. Digne ga oprezno i gurne ga tiho na stranu. Nešto se maknu u ladji, zazveči; orijaška glava na zdepastim jakim ramenima i širokom vo- lovskom vratu pomoli se iz otvora i stane oči u oči prama Joži. 21 Divovi su šutjeli i promatrali se dosta dugo u onom polumraku. — Ko si, Čoviče? upita šaptom onaj iz ladje. — Kliču me Jože, Sčavo, a i drugčije. A ti? — Ja sam se prije zvao Ilija, a sada me zovu Galjot. — A ča delaš tu dole? Pevaš? -— Vozim. — Ča to? — Upirem u sva ona vesla. — Ha, u one drvene noge, u štange. A kako? čim? — Evo čim, reče galeot i digne na jedanput u zrak desetak svojih dugih, snažnih ruku. Imam ih stotinu. — Jak si. — Krupniji sam od tebe, i ako mnogo niži. — Pa zač ne izhodiš iz te rupe ? Nisi krt. — Prikovan sam lancima, a i ne smim. Ošibali bi me. Gie, kako mi još krvca curi niz obraze.. — Tuku te? reče Jože s nekim čudnim treptanjem u glasu. — Kao psa. — Oh jadan ti! Češ, da ti pomognem? — Bilo bi prekasno. A ti, odkuda si i što radiš ovdje? I Jože izpriča galeotu svoje posljednje dogadjaje. Reče mu dosti toga o Motovunjanima i njihovim šalama, o rabotama, o Barbabianki i šjor Zuanu. Galeot ga slušaše, mrk i zlovoljan, kao da ga to Jožino pričanje draži i ljuti. — Čudim ti se. Zašto se tako puštaš? — A ča bih, brižan ja. — Ne daj se! Smrvi ih kao črve, kad možeš! — Kako to?! Kako? — Čemu ti sva ta snaga ? — Da delam. — A za koga? — Ma za svakoga. Za gospodare, čija je zemlja. — Ne, tako! Ruke su ti, da radiš, al prije svega za sebe i za svoje. One su ti, da se njima braniš, da od sebe odbiješ nepravdu i nasilje. A ona je zemlja tvoja; čuješ — tvoja! I galeot se poče žestiti u govoru. Da je on Slobodan kao Jože! Al on se ne može da makne. Dvadeset je godina, što su ga šilom i prievarom zasužnjili dolje na jugu, pa mu odsjekli noge do koljena turih ga u galiju, da im vozi. Sputan je sa sedmero lanaca, koje ne može da iztrgne iz ladjinih rebara, a da ta rebra ne prelomi i ne po¬ tone sa galijom. Za njega je sve prestalo, odkad su ga onako osaka- tili. Radje trpjeti i biti živ zakopan i podnašati osamu i udarce, nego da prosi milostinju, ma bilo i od brata svoga. Al on, Jože, tako jak i čil, pa — rob ! Robovati, kad bi mogao da kraljuje ! — Ti njih hraniš, a ne oni tebe! 22 Joži se pričinja, kao da mu onaj mornar siplje vatru u lice, pa mu se sve nešto bljeska pred očima i gori u ustima, u grlu, u pr- sima. Sjetio se, kako se ono providur prestraši, kad se džilitnuo ma- garcem u cer i kako se prepanuše Motovunjani, kad je ono zadrmao njihovim tornjem. Da, i u njemu je nešto, od čega bi ljudi mogli da probliede i zastrepe. Nesviestan do sada svoje vlastite nevolje i jada, Jože se ganuo nad tudjom nesrečom, a taj nov osječaj užiže u njemu još neugledano svietlo. Na to, o čemu mu galeot sada govori, nije Jože nikada ni pomislio, ta njemu se uviek činilo, da je u Motovunu sve onako, kako mora da bude, da ne bi niti bilo moguče, da bude drugčije. Kao da mu je sada onaj čovjek pokazao nešto novo, nešto, što još uviek ne može da vidi jasno, što li... — ali što ga ipak mami i osvaja. — I mi smo ljudi kao i oni, govorio je galeot. Zašto da im ro- bujemo kao marva, kad smo od njih i jači i bolji? Pas ne da, da mu otmu kost, i.tjera tudjinca iz svog dvorišta, a ti, Jože, puštaš, da patuljci po tebi gaze i da ti sišu krv, ti, koji si tako jak. Sramota od tebe, brate! — Čuj, Jože, ladja če nočas na dno. — Oh! Kako znaš? — Eto, sprema se oluja, a puklo mi je malo prije najbolje veslo, i ptica je zagraktala nad krmom i ja sam nakon toliko godina vidio nebo i progovorio s našim čovikom. Oluja če biti grozna i naša če ladja na dno. — A ja? a ti? — Ja ču potonuti s ladjom. Sputan sam, pa sam hrom u obe noge, vučem se po zemlji kao crv. Što bih, da se spasim? Al ti si velik i jak, tebe ne može ni more, da tako lahko proguta, pa češ iz- nit živu glavu. Čuj, Jože, moraš mi se nešto zakleti. — Ču. — Da češ biti od danas kao pas, koji ne pušta, da mu otmu kost, i ne da drugome u svoje dvorište. Ti češ se otresti robstva, osvetit sebe, mene i sve naše. Čovikom moraš da postaneš! Čovik, ponosan i Slobodan. — Kunem ti se! I galeot stane opet da dugo i dugo šapče svome drugu. Pripoviedao mu Ilija o svome rodnom kraju, o borbama sa Mletčičima tamo dolje na ušču neke rieke, koju zovu Neretvom. Pričao mu sve, što je vidio i doživio u tom bielom svietu, kad je bio mladji, čil i Slobodan. — E, brate Istranine, — šapče storuki galeot, blješteč očima u polumraku mrkog sutona, prignuv veliku glavu nad Jožino uho — e, da si nas ti vidio, kako smo gonili po sinjem monf lipe brodove tih naših zlotvora! Ko strile nebeške poletih bi ti mi s ušča rike Neretve na njihove galije. Žvečilo oružje, grmilo more — lupa, krik, zapomagaj, da se nebo trese, i oni bi ti, dragoviču moj, pali u naše ruke ko mi- 23 sevi u mačje šape . . . Skoči na njihov brod, digni bokaportu — a u ladji leži krdo robova; momci i dica, sve naša krv, naša brača, što je krvnici oni pohvatili ili kupili u Grka i Židova, da je prevezu u Polu i prodadu komu bilo. A mi, udri mlatom po onim okovima, grli jadnike, a Mlečiču konop za vrat, pa ga penji na jambore i križeve—Vratilibismo se zorom na Neretvu. Oslobodjeni sužnji plakali i pivali od radosti, a Mletčiči visili na jamborima kao gnjilo voče o visokoj grani. — Znaš, Josipe, došuljali ti se mi jedanput ladjama u Mletke, navalili kao zma¬ jevi i oteli im dvadeset divojaka, sve mlade neviste, sve zlato još ne- izderato, s krunom na glavi, u bilom odilu, lipe i mile, brate moj, kao vile gorske . . . Tako sam ti ja s njima, dok me ne uloviše, osaka- tiše i još živa ne ukopaše u ovu drvenu tamnicu, da im vozim i vozim — a ti, Josipe, visok kao planina, snažan kao lav, pa trpiš, šutiš i robuješ, kao da nisi naše krvi i plemena . . . Sram te bilo, velim ti opet . . . — Jože ga sluša, i sve kao da mu se neka debela tvrda kora topi okolo srca! Sad mu ono zadaje boli, al on ga barem osječa — kao da je u njem nešto proklijalo pa se jača i raste, dok galeot govori i priča. Al Ilija na jednom zamuknu, obazre se po nebu, s kojeg su visili gusti, črni oblači, baci pogled na mornare, koji bijahu uprav ustali, i prignu se naglo prama Joži, kao da hoče još jednom da ga bolje vidi. — Zbogom! sad če oluja. Zatvori bokaportu, šane galeot i ne- stade ga u utrobi ladje. Jože namjesti na prijašnje mjesto poklopac i stade da čeka, što če se sada sbiti. Nebo je bilo črno kao paklina, a grobna, zloslutna tišina ležala je na vodama. Mornari su s fenjerima letili po ladji, pregledavali čvo- rove konopa, vezivali i pričvrščivali koješta po palubi, zvali se i bo¬ drili jedan drugoga. — Ej, Jože! klikne Barbabianka gorostasu. Sad čemo malko da zaplešemo. Da mi se nisi prestrašio, junače! Jože pomisli, kako bi to bilo, kad bi posegnuo za tim bradatim patuljkom, pa ga ulovio kao rniša i bacio u more. Al uprav u taj trem kao da je orijaška pestnica udarila o desni bok ladje; utroba joj za¬ ječi, drievo skoči i prigne se na lievi bok. Izdajnički, iz zasjede';udari vjetar na ladju; kao da se razljutio, što mu ne uspije, utuči je onim prvim udarcem, pa je sada tjera po pučini, drma je i goni ko ranjenu zvier! Misli Jože, da je to sve, pa mirno gleda, kako če da svrši ta čudna hajka. Al sada je vjetar pozvao more u pomoč, a ono se zata- lasalo, propinje se visoko i diže pred ladjom grdne plotove, o koje bi vjetrina htjela da udari drievom i da ga smrvi. Al se ladja uzpravila i poniela; penje se uz talas, lebdi na pjenečem se vrhu, baca se u one tamne ponore, da sklizne niza strminu, da strugne po dnu i jurne, ponosna i lagana, uz nov val. 24 Jože leži na palubi, šiban od vjetrine, razdragan urlikom vihora i šumom vala. Al sada se i nebo urotilo protiv ladje. Grmi i sieva; vjetar udara sve to jače, a valovi su kao planine. Zaškripali su jarbori i križevi, kao da ih velika gvozdena ruka krši i lomi, a talasi se uzmahali; juri- šaju na krrnu, penju se uz bokove, pa se biesno bacaju na palubu. Jože je mokar do kostiju. Eto, val se sunovratio na ladju, pograbio mornara i povukao ga u more. Groznim štropotom pukao i oborio se jambor, lupnuo gorostasa u nogu. — Kapitano, kamo nas tjera? kriči Barbabianka iz neke rupe na krmi. — Prama jugo-iztoku. Bit če zla. Bojim se kopna. E, timoniere! E! trubi kapetan kroz neku ciev, al kormilar ni mukaet. Odnio talas i njega i kormilo. Juri galija, osakačena i razklimana, u noči i oluji, na milost i ne¬ milost valova. Vjetar urliče, grmi u oblaku i more tutnji, a kad se bies za časak utoli, čuje se mukao i tužan poj u utrobi ladje: Noge su mi polomili, ubili mi dušu mladu. Što bih, jadan, na tom svitu ? oj vi morski galebovi, Poletite k toplom jugu, pozdravte mi majku moju ! More, more sinje! Galeot Ilija pjeva u mečavi svoju posljednju pjesmu. Jože se ne miče i uzdiše punim plučima onaj olujni zrak; sječa se jesenjih mrkih noči, kad bi ono prvi ledeni vjetar udario odjednom iz visokih gora prama Buzetu niz dolinu motovunsku. Talasala se šuma pod udarcima vjetrine, kršile se grane i pucahu debla mladih hrastova. Pričinjaše se njemu, da dela šuma stenje uz riku velikih medvjeda u dalekim klancima i uz tulenje vučjih čopora, koji srtahu, gladni i biesni, preko izmučenih lugova, Spominje se Jože, kako bi svu noč probdio, nepomičan i tih, usred šume plašeči se toga nočnog užasa ... A sada ? Razgalio je prša, da ga vjetar jače lupne, okreče se prama valu, da ga dočeka, al ne kao neprijatelja, nego kao rvača, na koga če da pokuša svoju snagu - osječa, da mu je nešto novo prokipjelo žilama, prostrujilo srcem, sinulo u duši, nešto, što je jako kao taj šum i što ga prenulo i promienilo. Bratimi se gorostas sa olujom i grmi u onom užasu: Sazdati ču grad na gori, na vidiku celog sveta: Zidine mu od kremena, a od gvoždja težka vrata. Pa nek puhne vihor silni, nek ga bije gordo more — Grade od kremena ! Divlja sila izbija i diše iz Jožina poja; pjeva Jože, a tužno i muklo, ko da plače, odpjeva mu Ilija iz utrobe galije. Mornari, vezani užetima na krmi i premcu, slušaju bliedi i zamiš¬ ljeni riku mečave i pjesmu divova. Sveti im strah zavladao dušom, nikad do sada ne osjetiše tako svoje slabosti i ništetnosti. 25 Tusti oblači spustile se još niže na uzbibano more, prasnuše gromovi i striele, i otvoriše se ustave nebeške. Silna kisa udari s neba — šiba dažd valove, kao da ih hoče ukrotiti. Ladja je sada kao ranjena zvier, koju je umorila duga hajka, pa se jedva vuče, klonula i iznemogla, željna da ugleda grm, u koji da se baci, stisne i podlegne. Ponosna je galija kao posječen mrtav panj, kojim se grdni valovi džilitaju u noč i oblake. Skršio, odnio talas i jambore i mostiče na palubi, prelomio premac i oštetio krmu, a sad se okrutno igra s izmučenom ladjom i sve kuša, kako da joj iztrgne rebra i prodre, težak ko olovo, u uzdrmanu njenu utrobu. Očajan urlik vinu se iz grudiju mornarevih. Galija je udarila o nešto, strugnula o tvrdo dno, pa se opet dignula na velikom valu i tresnula o piesak. — Propadosmo! Sika! Krikne kapetan. Jože skoči u vodu i zagazi do povrh goliena. Kisa ga šibala i valovi ga udarahu o bokove, penjuči mu se na ramena, napinjuči se, da ga povale i odnesu. — Ilija! klikne gorostas i pruži ruke, da se dočepa ladje i digne onaj poklopac na palubi. Al velik val digne opet naglo brod i ponese ga sa sobom u mrak i tmicu. Jože ostane nepomičan u onom šumu, bulječi u tamu. Talas ga najednom potisne napried i orijaš opipa liticu. Dugo se Jože mučio i obilazio okolo klisure, dok napokon i nadje, kud da se popne na vi- soku hrid. Niem i mrk sjedi div na Utici i sluša pod nogama, povrh glave i sve naokolo u burnoj noči veličanstvenu pjesmu razljučene prirode: grmljavu i šum valova, huku vjetra, pljusak kiše. Sjedi Jože nepomično u vjetru i daždu, i misli na sve ono, što mu reče galeot Ilija, čiju pjesmu i bugarenje kao da još čuje u onoj lupi i šumu izpod svojih nogu. Črna, gusta koprena, satkana od tame i magle, razsvietljena kadi- kad dalekim munjama, mučena kišom i vjetrinom, obavija gorostasa. Ogromni, znažni valovi pojuriše sada odnekud i obaraju se na' klisuru — htjeli bi da jednom sruše tvrdu hridinu, što im od iskona prkosi, i da joj otmu i proždru diva, koji se na nju uzpeo kao na priestolje. Al Jože se drži rukama za oštre kukove, upire nogom o liticu i doče- kuje izbočenih prsiju te ljute napadače. Spominje se stare priče, po kojoj je praotac mu Vukan odolio pod motovunskom gorom navali biesnih bikova, hvatajuč ih za rogove i zavijajuči im vratom. Osječa, da je žarko sunce saželo danas u njegovu krv vatrene sokove i da je galeotov govor i morska oluja iztresla iz njegove duše’svaki strah i bojazan, onako, kao što vihar kida sa stabla sve suho i gnjilo. Klikče Jože u tami, vjetru i kiši; uživa u toj svojoj prvoj borbi i pozivlje na mej- dan silne talase, što se propinju negdje daleko, pa jure uz tutnjavu, riku i mukanje prama gorostasu, da se s njime porvaju na onoj crnoj Utici: 26 U mene su gvozden ruke i tri srca u grudima, Al polje mi neorano, ledina mi otvrdnula . . . Ukrotit ču, podjarmit vas, oj vi grdne zveri morske, Voli tankorogi! Muklom lupom udaraju talasi o klisuru, skaču u vis, lome se i drobe u bujnu, svjetlucavu pjenu, koja šumi i pišti kao ona u čeljustima razjarena zmaja. Nalični čoporu prestrašenih konja, jure u divljem, po- mamnom toku preko hridine, al gorostas je uviek tu, uzpravan i na¬ pet kao čvrst luk; prkosi biesu i pjeva: U mene su snažne noge, al ne mogu da me nesu Preko šuma i dolina na zelene luge naše. Ščepat ču vas i pojašit, oj vi besni vali morski, Konji belogrivi! I dugo, dugo ori se u burnoj noči rika valova, urlaj vjetrine i gromka pjesma Jože gorostasa. Kiša popušta i nebo se malo po malo vedri. Puca prva zora i gorostas promatra nenadano milinje. Ugledao je odmah za sobom kopno, koga u crnoj tami nije mogao da nasitit. Svanjiva na iztoku; radja se mlado proljetno sunce na planinskom bilu, što se riše na vedrom nebu. Rieka svjetlosti struji sa sunčanog koluta prama uzplahirenom moru. Naliči lanac labinskili gora visokom nasipu, na koji skače, pa se onda niza nj ruši i teče sve to na niže> blješteči se na obroncima, iskreči se na mokrim zaravancima, bljesku- tajuči se po šumama, dragam — i zatonima, ogroman val plamteče svjet¬ losti. Otvorile se — rekbi — ustave nebeške na istoku, pa se niz bokove čarnih gora sunovračaju zlatni, židki valovi, kao niz visok slap, da poplave zemlju i pozlate valove morske. Proljetno zelenilo šuma i poljana ziblje se na kopnu — blješte se kao smaragd mlade grane na jablanovoj grančici, biele se kao snieg kite i vienci trnovoga cvieta po šiblju i crveni se kao krv makovo polje na dalekom proplanku. Ko ve¬ lika, modra zmija vijuga se raška draga, a talasi na njezinoj površini iskre se i sjaju kao ljudske od suha zlata. Valovi se još uviek pjene i propinju okolo gorostasa, al nema više srčbe u njihovu vrenju; grme sada svoju gromku jutrnju pjesmu u slavu mladog sunca i onoga ne- beskog plavetlila, što je razapelo svoj Iazurni šator nad pianinom, dragama i valovljem sinjim. Jože se spušta u more. Gorostas roni nogama u sklizav mulj i piesak i kroči oprezno prama kopnu. Valovi mu skaču na pleča, guraju ga naglo napried, lomeči se u pjenu na njegovim ledjima, pa ga onda vuku svom šilom natrag u one morske ponore. Al Jože im odolieva kao klisura i stupa polako sve to na više, diže se malo po malo iz mora, obasjan prvim tracima mladoga proljetnog sunca, okrunjen bielim pjenama, ovjenčan algama i resinama, uzpravan i ponosan kao kakav morski bog. 27 28 III. trah i trepet zavlada o Spasovu po gra- dovima i plemičkim dvorima istarskim. IzaUzkrsa,u burni osvitakdanaizbaci more — tako pričaju po Istri — grdna goro- stasa na obalu raške drage. Taje neman si¬ gurno izlupala i utopila preko noči neku inle- tašku galiju, jersu valovi izmetnuli onoga istog jutra na grebene morske skršene jam¬ bore, vesla i rebra velike ladje. Vidješe ga pastiri, kako se dugo odmara i sunča na nekoj pečini. Motrili su ga iz daleka preko klanca, al bi se oni i zakleli, da mu ipak ugledaše oštru nakaznu gubicu, kao u dupina i snažan riblji rep, kojim je mlatio travu okolo sebe. Vidješe ga, gdje ustaje i kreče, al ne u more, kako su oni očekivali, več ravno uz dragu te se vere kroz nizka stabla, kao da ima i noge. Da nije bilo mora izmedju njih i diva, bila bi ih neman za stalno iznjušila, ulovila i proždrla. To su pri- poviedali pastiri, a po selima uz dragu, od mora pa sve do Kršana tvrdili su ljudi, da su vidjeli Antikrišta, visoka kao goru, sva razdrpana, polugola i mokra, gdje kroči po strani s veiikom štapinom ili gujom u ruci; prekoračio je u hodu neku zavjetnu crkvicu pokraj ceste i krenuo dalje prama sjeveru. Al nisu samo te glasine tjerale bogatije gradjane i barune u strah i gnjev. Drzkome gorostasu ne bi dosta, da osupne i prestraši vlastelu, kao da je i on kakav gazda ili ponosan barun, nego mu se prohtjelo, da upravo njih i uvriedi i ošteti. Ono je morsko strašilo u čovječem liku naišlo na Juriča, gorostasna momka, koji je več dviesta godina u službi kršanskoga vlastelina, pa ga nago¬ vorilo ili prisililo, da baci u Rašu gospodarev plug i da ga sliedi. Jurič ga povede k onoj ljudeskari, što ore njive i pase stoku plominj- skoj gospodi, a zatim pod grad Kozljak, Belaj i Lupoglav, u Poreč, Pazin i Buzet, i u svakom se mjestu odmetnuo kmet — div — od svoga gospodara. Kao da je sam vrag ušao u tielo onih dosad poslušnih, radinih i krotkih težaka. Gazde su uzalud kušali, da ih umire i odvrate oda zla, poniziše se pače do te mjere, da im stadoše tumačiti, ne psovkama i batinama, kako je to od iskona u običaju, nego razlaganjem, kao da su i oni tobože pravi ljudi, kako im je onaj, 29 morski čarobnjak zavrtio glavom. Ta, gospodari im ne krate ra¬ da, puštaju ih, da žive na plemickoj baštini, i cijene ih visoko kao i onu radišnu i poslušnu tegleču marvu. Što se dakle bune na jedan- put? Što bi mogli više dazežele? Al sve badava. U malo dana sa- kupi onaj došljak okolo sebe jedno dvadesetak drugova i povede ih u gore, negdje izmedju Pazina i Motovuna. Čudne su glasine kolale po gradovima i dvorima. Divovi su se povukli u šume, da se spreme na navalu. Od debala cerova prave oni sada gorostasne batine, s kojima če siči u gradove, da zametnu krvavo kolo. Zakleše se, da če se od sada hraniti samo ljudskim mesom, napajati se krvlju i grijati se na požaru plamtečih gradova. Govorkalo se, da ih broj raste od dana do dana i da se onaj morski čarobnjak okrunio kraljem divova- Posljednje a i najstrašnije, što se pripoviedalo, bijaše, da su divovi počeli da zidaju tvrd grad vrhu krče¬ vite, strme gore, o kojoj se govorilo, da su na njoj stanovali več davno zloglasni Psoglavci, grdne nemani, polu-ljudi i polu-psi, koje su lovile djecu po selima, da ih peku na ražnju kao bravenjake te da ih raz- sieku i prožderu. Vidješe ih, kako voze kamenje i klade uz lomnu strminu; svaki je kamen kao vol, svaka greda kao kula. A neko reče, da je grad več sazdan — grdan i strahovit. Opasao ga orijaški zid i branio ga visok toranj, iz kojeg suklja dim i vatra kao iz vulkana, a ori se na daleko grozan plač i urlik. Tako se pričalo po Istri i svi gradovi zatvoriše svoja težka vrata, i svi plemički dvorovi digoše mostove i postaviše straže. Najviše se zabrinuše i prestrašiše gradjani u bielom Motovunu. Stigne viest o brodolomu Barbabiankine galije tamo na ušču Raše i Motovunjani počeše tvrditi, da nije onaj gorostas nitko drugi nego nji¬ hov Veli Jože. Div je, eto, još gore podivljao, pretvorio se u biesnu zvier, i sada če sa svojom četom da navali prije svega na Motovun. Jadni gradjani! Divovi če ih pohvatati, izpeči i pojesti kao jaganjce. 1 Motovunjani su učinili pokoru, molili se Bogu i spremali se na sdvojnu obranu. Al dani su prolazili, a divovima ni traga. Strah ih minu i oni zagrmiše u stolnoj crkvi gromki „Te Deum“, slaveči Boga, što ih oslo- bodi, rekao bi za uviek, onoga proždrljivog barbara. Al podeštat i vieče navališe na gradjane, šileči ih, da se late sjekire i motike, kako su to bili i obečali. I gradjani sidjoše na polja i u šumu, jer je nestajalo drva i živeža, a mnogi su od njih več stradali od oskudice, Ono, što im je do sada kmet Veli Jože nosio u izobilju u grad, morali su da kupuju u prekomorskih trgovaca za skupe novce, a zlata je nestajalo od dana do dana u njihovim kesama i u občinskoj blagajni. Živež poskupi, a prekomorski im trgovci izjaviše, da oni ne prodavaju na veresiju, jer da su motovunske njive zapuštene i gole; od koga če da utjeraju kasnije svoj novac? 1 gradjani se dadoše na rad, al naporni im trud ostade jalov — Motovunjani nisu znali, da rabotaju. Umaralo ih i ubijalo. Shvatiše odmah, da rad nije nikako za njih, da ne če da 30 mu odole, a i kad bi uztrajali/da bi se izmučili kao psi, a da ne bi postigli uprav nista. Nek bies nosi te tvrde ledine i mrke šume! Ta, oni nisu pastiri — oni su plemeniti gradjani! Baciše motike u rieku i zaprietiše se vieču bunom, ako ih ono bude dalje sililo na sličnu rabotu. Radije gladovati, nego se mučiti kao robovi, kao životinje! Bez kmeta-divova opustiše pašnjaci i podivljaše vinogradi i njive skoro po svojkolikoj Istri. Oskudica i glad kucaju več sada i na gavanova vrata. Prvi, koji se prenuše, biše ponosni grofovi i baruni. Plemenita je krv kričala i bučila u njihovim žilama. Oni da strepe od tih kmetova ? Oni da se boje tih prostaka? Valja ih potražiti, ubiti, izšibati i potje- rati bičem u ruci na rad i rabotu! A zarežaše i gradjani, al u njima ne zasumi krv, nego zapišti želudac. Gdje nam je zelje, voče i mlado meso? Cekin za času mlieka! Dukat za glaviču kupusa! Sve čemo im obečati, samo nek se povrate! Plemiči izadjoše iz svojih slavnih kula, podeštati i glavari iz svojih pitomih gradova i sastaše se da viečaju, kako da se doskoči tom jadu i sramoti. Razpravljali su dugo i strastveno. Plemiči su bili mnienja, da se divovi moraju utuči i pogubiti. Samo ako se koji kmet sam predade, bit če dostojan, da živi i da dalje služi svomu gospodaru. Poznati nam motovunski kamarlengo Civetta bio je pak sasvim drugog mnienja. Dogadjaji su dokazali, kako se bez- tih kmetova ne da živjeti. U Motovunu su n. pr. gradjani zalud pokušali, da se late motike, sjekire i pastirskog štapa: mišice su im za taj grubi i živinski posao preveč slabe, dlanovi preveč meki. Kmeti su kao gnoj, koji smrdi i kalja, al je ipak potrebi! Moramo im štediti život i privuči ih opet k sebi liepirn riečima i obečanjima. Je- dino taj strani orijaš, koji se stavio na čelo bune, zaslužuje smrt, al buduči, da se Motovunjani možda ne varaju u sumnji, da to nije nitko drugi nego njihov kmet Veli Jože, kamarlengo se nada, da to slavno vieče ne če imati ništa protivno, ako on pokuša, da predobije opet toga obješenjaka za motovunsku občinu. Neka se dakle pošalje depu- tacija k divovima, a on se nada, da če okretnost i hitrost slaviti po- bjedu nad grubom šilom i gluposti. Iza dugog pravdanja i otezanja nadvlada mnienje ratobornih ple¬ miča, i bi odlučeno, da če vitez Odo i barun Braccioduro odjezditi do nekoliko dana put grada orijaša, a pratit če ih iz daleka oružane čete plemiča i gradjana svake ruke. Na daleko i široko slavilo se ime viteza Oda Wachsenštajnskoga, gospodara tvrdog Kozljaka tamo pokraj Čepičkog jezera, koji je negda sjekao glave Arapimau Svetoj zemlji, gonio Maure po dalekoj Španiji i klao se na valovima Jadranskog mora s mrkim Saracenima. Deset se godina čudila zemlja njegovim djelima, a kad se ono sruši pod Odovom željeznom toljagom i posljednja dušmanska kula, kad klonu pred njim u kiv i prašinu i posljednji poganski borac, kad se uobče — tako je barem isti vitez govorio — nije dalo ništa više da učini, jer da se i u vitežtvu znade za neki vrhunac i neku 31 granicu, povrati se taj junačina u svoj Kozljak, da se odmori i sprema na nove borbe. Da mu se srce ne raznježi, da mu polet ne klone i mišica ne omekša u bezposlici i uživanju svih mogučih udobnosti, jačao je ruke i noge i vježbao svoj ratoborni duh na svojim mnogo- brojnim kmetovima, koji su — kukavice! — kričali od jada i tužakali se na viteza, jer ta sebična i nezahvalna ruija (i ovo su vam Odove rieči) nije mogla da shvati, kako je plemenito i milo, i trpiti nešto od svoga gospodara, kad se radi o občem dobru. Mladi je barun Brac- cioduro, gospodar dvorca Pietrapeloza, bio takodjer poznat i štovan kavalir. Slovio je kao najodličniji konjanik, kopljanik i majstor u mače- vanju i hrvanju. Sa svih turnira — veličanstvenih vitežkih igara, što se u ono doba često davahu u velikim gradovima — vračao se mladi barun nagradjen i proslavljen. Al nešto je ipak manjkalo njegovoj slavi — ne bijaše mu se jošte pružila prilika, da ubije čovjeka. Probode jednom dva kmeta, koja ga napadoše štapom i kamenom, al kmet nije čovjek — želio je, da smakne pravog čovjeka, viteza - junaka, da mu slava sine kao zviezdaprvog reda. Barun ciknu od puste radosti, kad doznade, da čeuz Oda na boj junački. Nije to šala—ogledat češe s mrkim i strašnim divovima, kao Roland i Rinaldo, glasovih paladini Karla Ve- likoga. Takvi vam bijahu ova dva ljuta zmaja, pa su gradjani i plemiči bili sigurni, da če ta vojna na Psoglavčevo brdo svršiti sramotnim porazom divova buntovnika. Tko da se ne pouzda u smionost i ju- načtvo tih izkušanih kavalira, kojima nije bilo premca u cielom krš- čanskom svietu? I preko cielog prolječa vrvile su u Pazin vojske, da se sakupe, postave u bojne redove i da krenu put onoga orijaškog bedema na vr¬ huncu Psoglavačeve gore. 32 Iz pradavnih vremena čudili su se Istrani nekom visokom briegu baš u srdcu zemlje. Vrhunac je brda prostran, ravan kao dlan i skoro sasvim gol, jer samo jedno dvadesetak cerova strši u sjevernom uglu te poljane. Opasan je zidom velikoga kamenja, na kojem ne vidiš traga udarcu zidareva malja. Te su litice samo složene jedna povrh druge. Na njima buje lišaji, a medju njima zeleni se paprat i raste po koji grmljak. Priča narod, da su to ostatci i ruševine velikoga grada, što ga več davno sazidaše na onom brdu Psoglavci, koji su krali po selima blago i djecu, pa koja sreča, što im se zameo i trag! Izkopaj ma gdje jamu na onom vrhuncu, pa češ naiči na svakojake kosti i lubanje, a nači češ i neke kamene sjekire, kugle, igle i Bog ti ga znao! Bilo, što bilo, ono je grad ljudoždera Psoglavaca i mjesto je prokleto, pa ako baš moraš onuda, a ti se prekrsti te ga mimoidji; ne kušaj, da prenočiš na njemu, jer bi te vještice razniele, a blagu ne daj na onu stranu, jer bi ti smjesta crknulo. To su pričali po poljima, ali puk je u vesima tvrdio, da su se na onu visočinu povukli prestrašeni stanov- nici gradova, kad je ono Atila, bič božji, prolazio Istrom. Silno zlato, srebro i drago kamenje ponieše bogati gradjani na onaj brieg; zako- paše sve to u zemlju, al se i pobiše medju sobom radi kradje i pre- kradje zlata te poginuše tako svi do jednoga. Ono su njihove kosti; zlato je negdje duboko u zemlji — ob dan bi ga uzalud tražio, a ob noč ga čuva velik, krilat zmaj, koji bi progutao i carevu vojsku. I baš na to Psoglavčevo brdo povukla se Jožina četa. Naši divovi slabo su što znali o tim pričama. Oni odlučiše, da se tu na¬ stane, zgražajuči se na Jožine savjete i bodrenja, da dignu ruku na svoje bivše mučitelje, da ih bace u more ili protjeraju iz zemlje te da zagospodare gradovima i dvorovima. — Ne! rekoše kmeti. Potražit če zapušten kraj, za koji plemiči ne mare, a i nije njihov. Tu če oni da se nastane i rade i žive slo- bodni i sami. Bit če im dobro, kad se budu medjusobno bolje upo- znali i pristali na složan rad. I divovi počeše odmah da krče strmine i oru dolce okolo Pso- glavčeva brda. Od rane zore do zapada sunca zveketahu motike i lopate po onim ledinama; krčevine se pretvoriše u njive i vrtove. U djevstvenoj zemlji klijalo je sjeme i pupile mladike; trava je rasla sočna i rosna, a goveda se gojila i množila. Težaci se sami čudjahu toj blagoslov- ljenoj grudi, koja je bogato naplačivala njihov trud i muku. Kao da su neke dobre vile sijale preko noči u duboke brazde čarobno sje- menje, jer bi kadkada več sjutradan probile na oranici klice, al jedre i guste, da su orači zbodli: Tko nam to prostire u ranu zoru zelene rosne sagove na polja i njive? — Radovahu se divovi, jedino je Jože mrštio čelo, kao da mu ipak nije pravo. Preko cielog dana kopao je u dolcu, znoječ se i kineč kao nitko drugi. Zemlja je škripala, stenjala i ječila pod udarcem njegove motike, pod snagom njegova pluga. Gol 33 3 do pojasa, crven od napora, prašan i kaljav lupao je, parao i rezao zemlju u sunčanoj žegi, u vjetrini i na kisi, željan, da je što bolje izmuči i oplodi, al kad bi se u večer vračao s drugovima na goru, bacao bi se na lisce i kliknuo: To je sve dobro i lepo, ali je galjot llija htel nešto drugega od nas! — Dani su prolazili, žito je rasto zdravo i bujno i voče je zrijalo po vrtlovima . . . Umirio se malo po malo i kmet Jože ■— začarala i njega plodna zemlja okolo psoglavčeva brda, zatravila ga i osvojila: živio je samo za nju, pa bi jedino kadikad probudila se i planula u njegovu srcu mržnja na bivše gospodare; buknula bi, zasjala, al se i utrnula kao iskra pod hladnim pepelom. Ugrije ljeto i usjevi se zatalasaše okolo briega; zaželeni se zelje po dolcima uz hladne potočiče, a boriči i hrastiči uznieše se sa svojim gustim krošnjama. Divovi su radili sada mirno i bezbrižno, jer o nji¬ hovim gospodarima nigdje ni traga. Mučili suse kao nikad do sada, al ta ih je rabota opajala nekim zadovoljstvom, tajnom nekom srečicom, koju su osječali za prvi put u svom životu. A kad vidješe, da je sve zeleno i zlatno okolo Pso¬ glavčeva brda, počeše da popravljaju zidinu svoga grada i da grade u njem sgodnija nočišta. Posjekoše grede po bližnjim šumama i po- digoše na glavici briega visoke daščare za stoku i za sebe. Drven grad, opasan zidom ogromnog kamenja i okrunjen viencem visokih cerova, uznije se ponosan i mrk na onom brdu. Sličio je iz daleka u osvit dana smionom konjaniku, koji motri s visoka bregove i poljane izpod sebe. Kad su divovi zabadali kolce u zemlju, naidjoše na svu šilu iztrošenih kostura, koje oni pokupiše, da ih zakopaju u duboku jamu na poljani usred grada. Kopao Jurič dva duga ljetna dana jamu, kad mu najednom za- zveknu čudno lopata i nješto zasja u onoj tami. Kmet se prignu, kle- kne i zaroni rukama u neke sjajne i hladne pločice. — Ča je? Upita Jože, koji je vukao kosture k jami. — Drž! Odzva se Jurič i digne šaku punu nečesa. Jože prihvati na dlanove i pogleda. — Ča je to? Upita sada Jurič, vireči iz jame. — Novac. Zlato. — A zač služi? To je trdo, ne je se. — Ne znam ni ja, zač služi. Ali Motovunjci su kako ludi za tom šuškarijom. Za to bi oni dali i glavu. To znam. A je li još ča dole ? Jurič pusti lopatu, prigne se, pa se uzpravi, držeči u rukama dva liepa lonca, iz kojih iztrese novaca, prstenja i Ianaca. — Viš! reče Jože, to je nešto drugo. Zove se prstenje. Takove kolobare noše Motovunjci na prstih, a to drugo ženske noše na uhu. — A zač? — E, tako. To je senjal, da ne smiju delat. — Ču napred kopat? 34 35 — A zač ne? Hiti sve to van, dokler izkopaš jamu. Nam to ne služi. — Jurič je dalje kopao, vitlajuč u zrak pune lopate zlatnog novca, prstenja, lanaca i naušnica, srebrnih čaša i pehara, a Jože je kupio po poljani kosture, dizao bremena na ledja i nosio ih na rub jame, da ih složi u visok stog. Jože zagazi u zlato i pehare, prignu se nad jamom i kliknu: — Ej, Jurič! Dosta. Počnimo. Jurič skoči iz jame i baci lopatu. Divovi počeše da bacaju kosture u rupu. Al kosturi ne udariše o dno jame; pojaviše se opet na tjemenu ogromne zmajeve glave, koja je sada virila iz rupe i blieštila se od zlatnih novaca i prstenja u poluotvorenom žvalu, u nozdrvama ikreljutima. Divovi skočiše natrag, latiše se motika i jurnuše na neman. — Stani! zagrmi grdosija, i težaci se prepadoše od toga čovječjeg glasa. Okameniše se od pustog čuda, a motike im izpadoše iz ruku. Polagano, hropčuč i hripeč, izvuče se grdni zmaj iz one jame, zavijuga dugim repom po zelenoj travi, ogleda se naokolo, te stane kmetima oči u oči; gledao ih mirno, pače povjerljivo i blago svojim, velikim izbuljenim očima, još omamljen od ljetnog sunca i pospan. — Si ti gospodar tega brda i tega zlata? reče Jože. Neman otvori ždrielo i dugi nizovi ogromnih bielih zubi sinuše na suncu. Zahropta i zaglogota u zmajevu grlu i začu se mukao i hrapav glas, koji kao da ne izlazaše iz tiela grdesiji, nego iz kakve duboke i daleke pečine. — Ja sam čuvar te zemlje, straža njezina blaga; ja sam onaj, koji nagradjuje trudbenike, a proždire mlitavce, slabiče i nametnike. Ne bojte se mene, jer vas ja volim i milujem! Dugo je, dugo, što je moje brdo opustilo i tvrdo spavam u podzemnoj špiiji. Probudilo me kucanje vaših motika, lupa vaših malja, struganje vaših plugova. Upo- znao sam po tim štropotima prvorodjenog sinka majke zemlje; kopali ste i orali duboko, udarali ste snažno i uztrajno; osjetih vonju raz¬ drte vlažne ledine i znoja težačkoga. I pobrinuh se, da vam se oda- zovem. Tjerao sam sokove k površini, u posijano sjemenje, u posa- djene gomolje, u proklijale koriene. I moje Se brdo, eto, zazelenilo! Zemlja se prenula, a ja se probudih. Zemlja radja, a ja izadjoh, da vas vidim i nagradim. — A ča če nam to zlato? upita Jože. — Vaše je. Svaku kap težačkog znoja znade zemlja da prometne u zlatno zrno. Služit če vam protiv nametnika; pružam vam sredstvo, kojim da ih ponizite. Navalit če oni kao rojevi skakavaca i divljih osa, a ne čete ih se lišiti ni šilom ni prevarom. Udarite na njih punim pre- grštima zlata i jahat čete na njima. — Češ ostat s nam? 36 — Trudite i uztrajte! Ostanite složni i nevini, pa čete biti sretni i slobodni! Dok budu kucale motike na ovom brdu, ne če me san obvladati i vama če dobro biti — al jao si ga vama, ako me jednom razočarate! Zlicu i bencinu tjerat ču uviek sa svog brda. Ja se vračam u zemlju, a vi zatrpajte za mnom jamu. I zmaj se tromo okrenu, uvuče glavu u jamu i nestane ga. — Ča je sve to rekal? upita Jože Juriča. — Ne znam baš, ma govori lepo. I divovi se opet latiše svoga posla. Kosturi su sve to brže pa¬ dali u onu duboku rupu. Težaci su duže vremena govorili o zmaju, o njegovim tvrdim ljuskama i o njegovom Čudnom govoru. Umuknuše i požuriše se, da što prije svrše. — Znaš, Jurič, da ti se prav čudim. I ti si s njimi, najednom če Jože. — Nego da sam, kad imaju pravo. Ca ni tako sve u redu? Go¬ spodari nas puščaju u miru, a mi njih. Mi delamo . . . — A da na jedan put pridu? — E, on put bi jim rekli, nek pojdu, da nečemo. Ca bi nam? — A, tako! Ali je galjot Ilija drugačije predikal; nek nam oni daju nazad, ča je naše! — I ti odmah s tim tvojim Ilijom. On ni znal, ča se nam treba. Mi smo takvi. Ubit, izgoret, izterat! Ma zač, kad nam je tako dobro, — brez napasti i brez greha. I sve ti je zaludu, ča govoriš. Učinili smo te za poglavara, a ti si nam obečal, da nas ne češ vodit na tuje i da se ne če prolivat krv. —■ Ali ako oni navale? — E, on put — ne znam. Kosturi su več svi ležali u jami; rupa je bila skoro puna. Daje poravnaju, gurnuše u nju nogama one novce i prstenje. Zlato i drago kamenje sjalo se i blieštilo na suncu i bolo divove u oči, pa Jurič zagrnu sve to sa nekoliko lopata zemlje i da poravna još bolje jamu, stane da lupa zemlju svojim težkim nogama i reče: — Tako nam je dobro. Nič nam ne fali. Divovi se latiše motika i počeše da silaze u dol, gdje su im dru- govi rabotah od rane zore, kad na jednom stadoše iznenadjeni i za- čudjeni. Niza strminu brežuljka, koji je stršio na zapadu Psoglavčeva brda i zvao se iz davnine „Štrigina glavica 1 ', silazile su čete konjika, a za njima gusti redovi pješaka — lepršaju zastave, viju se znakovi, a ori se jeka trube. Jedno dviesto koračaja izpred vojske jezde na snažnim konjima dva mrka viteza u sjajnim oklopima, sa perjanicama na šljemu, štitom o lievom laktu i s dugirn ubojnim kopljem u junačkoj desnici. — Ki su ti? upita Jurič. — Ča ne vidiš? Oni — naši gospodari. Nišam li ja pravo go¬ voril, a, Jurič? 37 — Pa ča čemo? Ča če se sada zbit? — Ča bude, bude. Ala jih ima! kako mravi. Jože ogradi rukama usta, pruži vrat i zagrmi: — E, ljudi! Tecite gori! Tecite, —e! Divovi u dolcu bijahu več prije ugledali vojsku i sad su mirno spremali poljsko orudje, da krenu uz Psoglavčevo brdo. — Bilo je bolje, da smo poslušali poglavara Jožu, reče jedan od njih. Eto, gredu, da nas jade, pa čemo morati na šilu da ih natučemo. — MučM Ozva se pazinski kmet Liberat. Ča če oni nam! I nas je dvajset, pa čemo jih lahko poterat, ako nam ne budu dali mira. Ho’mo gori. pa čemo vidit. — Ne, reče onaj prvi. Pogazit če nam dolce. Zač da nam delaju škodu? Poterajmo ih odmah. I divovi su bili neodlučni, hoče li da pojure vojski u susret, kad zaori s visoka Jožin poziv. — Poslušajmo glavara! Reče Liberat i uputi se prvi uz brieg. Ne potraja dugo i divovi su sjedili okolo Jože na zidini Pso- glavčeva grada, jože ih opet savjetovaše, da izmrcvare te silnike i osvete galeota lliju, al se stariji kmeti oprieše, te bi odlučeno, da se ne lije krvi, al da se nikako ne puste gradjani preko one zidine. Kad im dozlogrde, onda če ih potjerati. Ta, što bi ti žabiči protiv dvade- setak ljudi — sve je lako, kad ih se oni više ne boje kao ono prije! Gle, gradjani su več stali: rekao bi, da im se ne da preko dolca. I sbilja, čete se bijahu zaustavile na dnu brežuljka. Gledale su usjeve u dolcu, vrtlove po strminama i one divove gori na zidini. Od- marale su se od naporna putovanja i bodrile uzklicima viteza Oda i barunaBracciodura, koji su dalje kasali, oholi i sjajni, preko liepe doline. 38 Vitezovi su letili kao striele. Prodjoše za čas dol i nagnuše uz brdo. — — Gledaju nas, a ne miču se, reče Braccioduro. — Kmetske duše! Več se boje, odvrati Odo. — Hop! Hop! Ubode barun konja, željan, da se proslavi, utis- nuvši prvi svoje debelo koplje u trbušinu kojeg orijaša. I vitezovi banuše kao gromovi pred Psoglavčevu zidinu. Braccioduro potegnu uzde i puhnu u rog. — Ča bi hteli, gospodine? upita Jože. — Izadjite nam na mejdan! odvrati vitez, pa propne konja i za¬ vida kopljem. Ali naši divovi kao da ih ne razumješe. Sjedili su mirno na zidu i gledali izvjedljivo u one šarene konjanike. — Kukavice! Mrcine! klicaše Odo. Izadjite i dva na jednoga! Ali divovi samo sjede i gledaju. — Juriš! kliču vitezovi, pa namještaju kopija i bodu konje. Jože se dosjeti zlu pa digne brzo nogu, koja mu visila niza zid, al se nevješti Jurič ne maknu, pa mu Odovo koplje udje duboko u meso. — Vrag te — --! ciknu Jurič i digne ranjenu nogu. Mladi gorostas iztrgne koplje iz noge, pa skoči sa zida, koraknu hromljuči prama vitezu i udari iznenada zdravom nogom Odova konja u gojan trbuh. Kobila poleti u zrak i tresnu s gospodarom u zelenu travu. — Divovi prasnuše u smieh, ali Braccioduro uzplamti srčbom i nagnu na Juriča. Gorostas ga prekorači i uzpne se na zidinu. Al ta epizoda razveseli i pojoguni mlade divove. Sad su kmeti držali noge niz zidinu; gledali, kako se vitez Odo koprca pod poginulom kobilom, i igrali se hitrosti sa plemenitim Bracciodurom: on njima koplje u gnjat, a oni nogu u vis. I ta bi junačka zabava potrajala dosta dugo uz obče zadovoljstvo, da onaj neotesani Jože ne digne na jedanput nespretno nogu te udari baruna baš usred prsiju. Braccioduro se vinu u zrak, padne u grm, iz kojega se doskora i dignu, afoštečena oružja i uzdrmanih kostiju. Al se Odo bijaše uz to izkopao izpod konja pa se lati trublje i zatrubi do tri puta. Na ugovoreni znak makne se čitava vojska dolje u dolini. Uz silnu viku i kričanje udariše čete preko dolca i nagnuše uz strminu. Vrve kao veliki mravi, penju se kao valovi uz obalu. Pokrile su stranu briega, a sada se tiskaju prema zidu. Oružje žveči, kopija lete i psiču strjelice. — Napred! grmi Odo. Neki su več ranjeni. Oni ne liju krvi. Po¬ plavimo im grad! — Udaraju samo nogama. Napred! — kliče Braccioduro, kojemu se duša več povrača u prodrmane kosti. 39 — Veli Jože! Veli Jože! klicu Motovunjani. I gradjani, osokoljeni tim viestima, vrve okolo zida, penju se uz kamenje nožem u zubirna, sve to hitriji i smjeliji, Divovi se smeli, ne znadu, šta če; guraju gradjane rukama i no¬ gama i straše ih riečima. Al taj obzir potice osvajače na veču smio- nost; penju se i po nogama divova, guraju se kao lavovi i psuju kao pravi gospodari svoje glupe kmete. — Jože, veli Jurič, koga peče rana na noži, čemo ih, kako zaslu- žuju? S kamenjem? — E, veli Jože, ja bih. — Ne! kliče kmet Liberat, tiskajuči gradjane niza zid. — Ča čemo? pitaju divovi svoga glavara. Jože se časak zamisli, pa pokaže rukom cerove iza daščara. ■— A vi ih onda pometite! Desetak divova pohrli k stablima. Povratiše se sa izčupanim Cerovima, obrnuše koriene u vis i zagaziše u rulju. — Ho! Ho! kliknuše kmeti pa razširiše noge i počeše da metu tko zid, a tko strminu pod zidinom. Nastade grozan zapomagaj, kukanje, metež i bježanje. Gradjani su vrcali u zrak, padali na travu, valjali se niz obronak, tulili i rikali, izmučeni, razdrti i prašni, a one su orijaške metle mele i mele nemi- losrdno i snažno, bacajuč ih sve to na niže, goneč ih po trnju i draču onoga krševitog obronka. * Gradjani se utaboriše na brdu prama Psoglavčevu briegu na tako zvanoj Štriginoj glavici i odlučiše, da ma kako kazne one raz¬ bojnike, da ma bilo kojim sredstvom povedu u tor svoje podivljale ovce. Kamarlengo Civetta radovaše se u svom srdcu neuspjehu vite¬ zova i govorio opet o deputaciji, koja da se pošalje kmetima. Iza duga i triezna pogovaranja i razmišljanja odlučiše, da moto- vunski, pazinski i labinski podeštat krenu sa kamarlengom u grad ori- jaša i da kakogod sklone težake na povratak. — Sramota! sgražahu se baruni. Ugovarati sa kmetima . . . Al podeštati se uzpeše na svoje magarčiče i zajahaše u dolinu skromno i tiho, bez vjestnika i pratnje. Svaki je od njih nastojao, da ozbiljnim i dostojanstvenim držanjem sakrije grdan strah, koji im je tištio dušu; samo je Civetta škiljio zlobno svojim zelenim mačjim očima, siguran, da če prije ili kasnije prevariti one dobre ljudeskare. Sunce je bilo visoko na nebu, kad podeštati stigoše znojni i za- sopljeni pod zidinu Psoglavčeva grada. — Ča žele? upita ih Jurič, koji je onaj dan čuvao stražu. — Htjeli bi, da govorimo s vašim poglavarima, odvrati kamarlengo. — A tako! Onda počekajte. Jože! Liberat! Toma! o-o-oj! ookne kmet nekoliko puta. 40 41 Deputacija nije dugo čekala na ljetnom suncu. Na zidini se po¬ kaže Veli Jože i dva druga bradata i sieda gorostasa. — Oni su, šjor podeštat! reče Jože svomu bivšemu glavaru i sjedne na zid. Ča bi radi, gospodine? Motovunskog podeštata osokoli taj prijazan doček i poče da drži govor, koji mu se več dva dana vrtio po glavi. Govornik reče Joži, kako se raduje, što gorostas nije nastradao na Barbabiankinu brodu. Motovunjani su ga dugo očekivali, priprav- ljajuč mu pečene volove i pune brente starog vina, jer gradjani još uviek vole svoga dobrog Jožu. — A vino! Šapne gorostas. — Da, dobro staro vino, nastavi podeštat. Pa zašto se dakle ne vrača ka svojim gospodarima ? Zašto je pobjegao u to zapušteno leglo Psoglavaca, u tu prokletu goru ? — Al nam je tu lepo! Delamo. Slobodni smo, odvrati Jože na te rieči. Podeštat nije očekivao, da če iz Jožinih usta čuti takvih rieči, i, posve nepripravljen, nije znao da odgovori. Al sad se umieša ka- marlengo i zainoli Jožu, neka mu pokaže pismo, u kojem stoji, da je kmet ravan gradjaninu i da može da bude Slobodan. Jože se sbuni i umukne, a kamarlengo ga upita, znade li on, što to znači: biti Slo¬ bodan. — Ne znam, gospodine, ča je to, al, čutim to u sebi; sada mi je nekako drugačije, lepše. Sad mi je delo milije; sad je sve to moje. — Sada sam i ja čovik ka i oni. — Tako je! Tako! oglasiše se ona druga dva gorostasa. Civetta umukne. Ona mu se tri diva pričiniše u ovaj čas još veča od onoga, što sbilja i bijahu. Probudio se je u njima čovjek. Kamarlengo vidi, da u njima tinja sada sveta vatra, koju valja utrnuti, i to što prije, da ne uzplamti u požar. Ta če tri diva postati tri velebne gore, nenadmašive za sva- koga, kobne za Mletčiča. Valja ubiti ili barem skučiti u njima čovjeka, ali kako? Jadni je Civetta držao, da je Jože onaj prvašnji, nesviesna životinja, koju je dosta hraniti i zlostavljati, a gle! gorostas govori o slododi i veli: I ja sam čovjek! — Jože! upita podeštat, hočeš li dakle s nama? — Gospodine, odvrati div, pustite vi nas! Da bi kmeti teli mene poslušat, pošli bi mi k vam, da nam povrnete sve ono, ča je poli vas, a je naša muka i trud. Podeštat se upropasti na te rieči i udari u obečanja. Kmet če uživati ista prava kao i gradjanin; občina če da ga hrani, odieva i dariva i zlatom. — Zlata? To vam pak ne verujemo, klikne kmet Liberat, ne daju oni zlata. 42 — Kad bi ga samo imali! Al smo spali na prosjački štap, uz- dahne labinski podeštat. Naše su kese prazne; bojimo se gladi. — Brižni! reče Jože i uputi se u grad. — Znaju, gospodine, prozbori kmet Toma, mi ne čemo nikako više k vama. Pozabite nas i delajte sami na onih njivah, uživajte ih, kao da su upravo vaše. Podeštati se pokunjiše i počeše da se spremaju na odlazak. Al Jože prekorači na jedanput zid i stane pred njima. — Počekajte, klikne. Ne ču, da grete praznih ruk’. Gorostasove šake bijahu pune zlatnih novaca, prstenja i dragulja. — Dio santo! kliknuše podeštati razrogačivši oči. — Snamite klobuke! reče im Jože. Izražaj sreče i milinja sinu na onim licima, a oči im zabljesnuše kao u jastieba. Iz črnih gorostasovih ručetina padalo je zlatno prstenje, lanci i težki dukati u one plemičke šešire. Podeštati gurahu jedan drugoga svojim gojnim trbušinama, dizahu se na prste, svi znojni i zasopljeni od pustog napora; spružena vrata, uzdignute glave, otvorenih ustiju i razkolačenih očiju tiskahu sve to na više svoje šešire, prama onim žuljevitim, težačkim rukama, iz kojih je padala zlatna kiša. — Imaš ga još, Jože? upitaše svi u jedan put, kadno gorostas prestane da dieli. —■ A meni nista! reče kamarlengo. — Tebi ne dam, odvrati orijaš. Si hud čovik. — Jože, a kad bi ti ja donio pune bačve onoga našeg vina? — Donesi! Bog s njimi! rekne div i skoči na zidinu. Mirina je sada bila pusta, samo se vidjela velika Juričeva glava, okrenuta prama suprotnom briegu. Podeštati uzjahaše osle i krenuše niza stranu. 44 a viest, da su se podeštati povratili sa Psoglavčeva brda punim džepovima suhog zlata, uzruja se i uzkomeša tabor gradjana na Štriginu briegu. Divovi su dakle ubili sed- moglavog zmaja i dočepali se silna bogatstva. Cielo je Psoglavčevo brdo puno zlata i kmeti bi sada mogli da zi- daju zlatne palače i kupe sve mletačke gradove. I gradjani su hrlili k onim sretnim podeštatima, da vide i opipaju novce, prstenje i lance. Al taj je novac pripadao njihovim djedovima i pradjedovima, koji ponieše šve svoje na ono brdo, da ih Atiline čete ne opliene. Gradjani su dakle pravi i zakoniti baštinici toga blaga, a kmeti raz- bojnici, lupeži, koje valja prisiliti, da povrate, što nije njihovo. To se zlato mora porazdieliti izmedju gradjana, jer je zakon — zakon. Isto Psoglavčevo brdo nije svojina kmeta-divova, jer kmet ne može da posjeduje ni pedlja zemlje pod kapom nebeskom; sve je od gradjana i plemiča, pa su radi toga oni pohlepni gorostasi dva puta lupeži, Najviše su galamili oni iz Motovuna, iz Pazina i iz Buzeta, jer da se Psoglavčevo brdo nalazi na medji njihovih občina; svaka je pače od tih triju občina tvrdila, da je ono brdo njezino, jer da tako stoji u njihovim starinskim spisima. Baruni su pak govorili, da občine u to ne ulaze, jer da su plemička prava mnogo starija od občinskih; Pso¬ glavčevo je brdo i sve ono, što je na njem i u njem, svojina istarskih plemiča, a pogledajte samo one novce i prstene: na njima su pusti grbovi i krune—-baš njihovi plemički znakovi. Pravo je i pošteno, da im podeštati uruče i ono, što su dobili od Velog Jože. Prosti su gradjani zahtievali, da se to zlato odmah porazdieli, jer ga je gorostas darovao svima njima, a ne onoj trojici podeštata, koji su i tako bogati i imučni. Motovunjani su pak rogoborili, da sve ono, što potiče iz Jožinih ruku, pripada jedino njima, jer da je Veli Jože motovunski kmet. U taboru se nije za nekoliko dana ni jelo ni spavalo; govorilo se, razpravljalo i snivalo s otvorenim očima o hrpama zlatnog prstenja, o gomilama 45 sjajnih lanaca i kisi novaca; kao da je čudna groznica tresla kostima onih plemiča, kramara i trgovaca. Ma koliko su vikali na divove, nisu se ipak mogli složiti, kako i kada da opet navale na gorostase, kao da su željeli da prije saznadu, čije je ono zlato i koga če ono da do- pane. Usjevi su zorili u ljetnoj žegi, kmeti su mirno radili u dolcu i po bližnjim obroncima, a gradjani su provodili duge dane u nemiru, razpravljanju i kavgama. Do dva puta pokušaše plemičke čete bojnu sreču i jurišaše na zidinu divova, al se i povratiše izlupane i osramočene. — To su divlji kmeti, praunuci kozara Polifema. Nisu dostojni, da se s njima mjerim! klikne barun Braccioduro svojim plemenitim drugovima. — Tu je neka čarolija po sriedi, reče vitez Odo, da se kakogod izpriča pred gradjanima. — Začarane metle! rekoše gradjani, svi sretni zbog neuspjeha. Bolje tako, jer bi inače ti bahati baruni postavili svoju šapu na naše zlato. — Na veliko čudo sviju plemenitaša mudri i poduzetni je kamar- lengo Civetta samo šutio i klimao glavom. Bijaše se osušio kao kolač, pustio, da mu raste duga brada i sgrbio se kao starac. Otudjivao se od svojih drugova i sjedio duge satove na vrhu Štrigine glavice, žrni- reči očima prama gradu divova. Jednoga ga dana nestade sa deseto- ricom njegovih vjernih Motovunjana. Rekoše — valjda iz puke šale —, da su ga divovi ulovili i izpekli na ražnju, da pokušaju i oni kao i Psoglavci, da li je ljudsko meso baš toli ukusno. Gradjani su sada rado sbijali šale, govorili manje o zlatu i di- vovima, ležali su i spavali na onom zelenom brdu. Ali to nehajstvo i lienčarenje ne bijaše nego prividno; oni su se ob dan odmarali od nočnog truda i bdienja. Netom bi dobro smrklo, spuštao se gradjanin krišom u dolinu, i to večinom sam ili s kojim od pouzdanijih drugova. Silazili su u dol i verah se u gluhoj tami okolo podnožja Psoglavčeva brda. Kopali su svu noč zemlju amo tamo po obronku briega i vračali se pred zoru na Striginu glaviču, iznemogli i razočarani. Al nada ih opet tjeraše u dolinu. Zlato je mo¬ ralo biti negdje gore okolo vrhunca. Da ga je jednom nači, pa ga kradom izkopati i pobjegnuti u sviet! Tko če da svlada one goro¬ stase? Pa kad bi im i uspjelo, htio bi svak da grabi i nosi. Sam nači, sam uživati! I gradjani se počeše šuljati sve to na više. Tražili i ko¬ pali po kršu i trnju, u velikom strahu i trepetu, al zlatu ni traga. Još na više, pod samom zidinom! pomisliše oni, i o gluhoj ponoči obi- lazile neke čudne sjene mirinu Psoglavčeva grada. Kao da su velje gliste i krtice kopale preko noči rupe i rovove okolo zida. Divovi su, umorni od danjeg truda spavali ob noč kao zaklani, a gradjani počeše da se penju i na zidinu, bulječi kroz tmicu u one nieme daščare i skočivši sa zida, netom bi u kojoj staji zamukala krava. Najsmjeliji od 46 svih bio je poznati nam motovunski postolar Škarpa i njegovi dru- govi. Oni su jedne noči preskočili zidinu te izkopali dvie jame pokraj daščare, al ne nadjoše nego nekoliko gnjilih lubanja. Htjeli su upravo da počnu kopati i treču jamu, kad se otvoriše naglo vrata na daščari i velika črna sjena banu pred njih. Motovunjani se ukočiše od pustoga straha. — Jao! Nemojte nas! Milost! zajaukne hromi crevljar. Div kleknu i složi svojim ručetinama ono četiri junaka u jedno breme. — Ki ste? reče Jože. — Motovunjani. Ja sam Škarpa, postolar . . . — Spominjem se. Oni šepasti i zločesti. A ča iščete tuka? — Ma . . . Kazat ču sve . . . Zlato. — Ha, zlato! A kako se kliču ti drugi? Postolar imenova svoje drugove, a Jože se uznemiri i uzruja. Imao je u šakama mrzkog crevljara i četiri od onih momaka, koji mu začepiše kaljavim sienom usta, kad je ono pjevao pred motovunskom zidinom. Onu uvriedu ne bijaše gorostas još prebolio. Kao da sada opet čuje Ilijine rieči: Osveti sebe i mene! Ta on se je zakleo gale- otu, da če se otresti robstva i da če se osvetiti, a ovoga drugog obe- čanja nije jošte izvršio. Dosta mu je, da malo bolje stisne pesti, i Iliji če biti odmah lakše na dnu mora, u utrobi one utopljene ladje. Al kao da čuje i glas siedog kmeta Liberata: Ne lij krv — greh je! i te mu rieči grme u ušima kao zapovied i prietnja. Jože otvara saku; ne če da ih sgnječi kao črve, al če da izkuša njihov ponos i gordost, od koje je toliko pretrpio. — Želite zlata ? Dobit čete ga od mene. — Zlata! Zlata! kliknuše gradjani, i Jože vidje, kako im malene oči zasjaše u tami. — Ja, al vam ga ne ču darovat; morate ga zaslužit. — A kako? — Pridite nam pomagat, kada delamo dole u dolu, i svaki če od vas dobiti jedan lepi novac. — Hm! zamumlja postolar razočaran. — Ja ču, reče jedan od momaka. — Glejte, ovakih čete dobit, nastavi div i dade im, da opipaju debeo novac. — Ču i ja, šanu i drugi momak. — Pa dobro, reče Jože. Sada pojte, i čuvajte se ove zidine, jer bi vam se moglo ča slabega dogodit. Motovunjana nestade u tami, a div legne na travu izpred svoje daščare. U tamnoj ljetnoj noči sve je mirno i gluho, jedino leganj zacvr- kuče kadikad, zašuštav lepetavim krilima nad mirnom stajom i budni psi na Štriginoj glavici ževkaju zagrižljivo i reže muklo i srdito, kao da se svadjaju o nadjenu kost . . . Noč ja tiha i topla; čas je, kad 47 smilje i majčina dušica liju iz dubokih čašaka svojih čednih cvietova talas mirisa i milovonje, a one daleke zviezde, razsijane na pune pre- gršti ko sjemenje zlatno po svodu nebeskom, bliešte se, sjaju i tre- peču — bdiju, budne i šutljive, nad lahkim snom umorene zemlje. Leži Jože na mekoj travi, gleda u tamu i osječa, kako mu onaj nočni mir prodire u dušu, da ga raznieži i udobrovolji, a tajni mu neki glas šapče iz dubine duše, da je liepo i plemenito, što odoli malo prvoj napasti i ne zadavi one nesretne gradjane. Dugo, dugo sluša gorostas mukanje krava u stajama i dihanje usnulih mu drugova u bližnjim daščarama, dok gluha ljetna noč baca na njega črne koprene, pokadjene mirisima, nakičene sjajnim iskrama, škropljene sitnom rosom i nekim nepoznatim melemom, što kapa tiho na srce i lieči rane još nezacieljene — — — — — — — — — Puhnuo je vjetrič negdje iz daleka, zašušnulo je sve naokolo i nagli, lagani srsi proletiše odjednom krošnjom hrašča i skupljenim granama grmova izpod zidine. Topli zadah još ugrijane zemlje udari diva u lice; lupnuo ga vjetar u obraze i donio mu iz gore i dolca vonju razdrte grude, oštar miriš mladog usjeva, pelina i borove smole. I pričini se gorostasu, da mu ta uspavana zemlja — ta njegova zemlja, koju je on ranio i oplodio snagom svojih mišica, potokom svoga znoja — progovara kroz lahki sanak čarobne neke rieči, pune milinja, pa ga pače draži i mami u tom nočnom času kao razdragana ljubovca, koja ga zavoli svom dušom svojom, jer je on znao, da je prene na nov život, da je izmuči, izmori i ■— usreči .... I gorostas, dušom punom čežnje, prianja grudima o zemlju i pruža ruke, kao da hoče da zagrli tu vjernu ljubu, podatnu i plodnu — tu staru majku svoju, iz čijih prša struji sada u njegove mišice, u dušu mu mladu, u srce mu živo jedri mlazovi nekoga čarobnog mlieka, bujni valovi snage drevne i neizcrpljive — - — Mjesec iztiče i rieka svietlosti struji s gorskog vrhunca niza str- minu i proplanke dragam i dolinam okolo Psoglavčeva brda. Srebrna predja uhvatila se vršika stabala; rekao bih, hitre ruke nevidljivih vila suku iz svjetlucava povjesma na visokim granama svietle žice na grmove i stiene i steru zemljom široke sagove, po kojima teče srebro i mlieko -—- Miljenik zemlje majke zaspao je na mekoj, bujnoj travi, usred poljane svoga grada, razsvietljen bielom mjesečinom, nalik na pova- ljeni gordi kip, škropljen rosom, dražkan vjetričem i uljuljan u sladak san tihim šumorom lišča i drobnom bisernom pjesmom nočnih po¬ paca -— Sunce granjiva i prve sunčane zrake udaraju gorostasu usred čela. — Kosom, punom rose, vedar u duši i ukriepljen novom snagom, probudio se Veli Jože na mekom ležaju, digao se i pozvao drugove na rad i rabotu. 48 Divovi ustadoše i sakupiše se okolo glavara, koji im raztumači, što znače one jamice pokraj daščare i okolo zidine, te naredi, da se odsada i ob noč budno straži okolo grada. — Uhvatili su se nas kao muhe konja, reče Jurič. — Pa ča nas briga! Dodijat če im, reče kmet Liberat. Divovi se razidjoše, a Jože baci na rame motiku i sidje u dolinu. Dočekaše ga postolar i četiri momka. Lica im bijahu blieda i kisela, a glave pokunjene. Gorostasu je bilo čudno pri duši, nije znao, kako da postupa s tim stvorovima, u koje je do prekjuče gledao kao u bo¬ gove, i pitao se, da li su to sbilja oni isti, koji su ga onako zlostav- ljali na motovunskoj zidini. — Šta čemo? upita ga Škarpa. — Čemo prekopavat! — Al mi nemarno motika. Ja pak ne mogu; slab sam. — Ču kopat ja, a vi čete za manom čistit kamenje. Je ga puno u ovoj zemlji. Čete ga speljat sve na jedan kup — tuka blizu stabla. I Jože im okrene ledja, razširi noge, prigne se, zamahne motikom, uroni je u zemlju, pa potegne ruke k sebi i razsu punu motiku raz- pucale grude izpred gradjana. — Hu! Hu! hukaše muklo kmet, pregibajuči se i uzpravljajuči se kao jablanov vrh pod udarcima bure, gol do pojasa i crven u licu. Obilat znoj poče da mu teče niz čelo i da bliešti na kosmatim prsima; dihao je muklo i snažno, mahao sve to na više velikom motikom, koja se sjala na suncu; napinjao i nadimao snažne mišice na debelom vratu i na žilavim laktima i kočio debele noge, slične dvjema stupima od granita. Ledina je pred njim škripala i pucala, gomilala se iza njega i okolo nogu mu, tako da je gorostas ronio sada u šipku zemlju sve do goliena. Zemlja je škripala, kao da trpi i stenje pod onim udarcima, koji joj razdirahu tvrde grudi. Gradjani su za divom triebili kamenje, al ne mogahu da odole navali izkopane zemlje, koja je pred njih padala, jer je Jože dihao sve to muklije, sagibao se sve to na niže, strmio se na vrh nogu, dižuči visoko motiku, mahao i udarao sve to brže i snažnije, opit vonjem vlastitog znoja i zadahom ranjene zemlje. Kamen odskoči od motike i udari crevljara u dužu mu nogu, Škarpa ciknu, kleknu i stiščuči od boli zube, stade, crn od praha i zemlje, da dalje triebi kamenje iz one meke gomile, koja je rasla i rasla medju orijaševim nožurinama. Jože digne nogu, pokroči napried i nastavi svoju rabotu. Iza dva sata truda gorostas položi motiku i reče svojim pomočnicima: — Žejan sam. Uzmite meh i donesite vode! Motovunjani skočiše k potoku i donesoše mu pun mieh vode. Jože mu otvori nožiču, digne ga u zrak i turi nožiču u usta. Gradjani su gledali, kako jabučica skače na orijaševu grlu, a velike se čeljusti polako dižu i spuštaju. Mieh se praznio i šumio u snažnoj ruci, a 49 4 hladna se voda pjenila na Jožinim ustnama, curila niz ona runjava j prašna prša i glogotala u grlu, koje je sve treptalo, srčuči požudno i strastveno. Kad prestade, div puhnu, cmoknu jezikom i baci prazan mieh. — Ala napried! reče Jože i zamahnu, dignuvši još na više motiku. Tako su oni radili u dolini, a gori na Štriginoj glavici gradjani se kupili po grebenju, promatrali rabotnike i žestili se, da puknu od pustoga gnjeva i ljutine. — Koja nevidjena sramota! Gradjani služe proštom kmetu. — Potjerat čemo ih iz naše občine, govorio motovunski podeštat. — Izbit čemo ih kao pse! Posječi čemo im grješne ruke. — Ej, majstore Škarpa, e! Sram te bilo! Najviše je ta nepodobština pekla ponosne Motovunjane, koji se zakleše, da če one iste večeri suditi crevljaru Škarpi i njegovim dru- govima. Moraju da operu sa sebe tu ljagu, da osvete tu uvriedu mo- tovunskoj časti, pa koštala te lopove i očinji vid. Al oni iz drugih občina, da dadu oduška svojoj ljutini i da im brže prodje dugi ljetni dan, počeše da se rugaju vriednim Motovunjanima. — Jeliistina, da ste Velom Joži i vi onako rabotah pod Motovunom? — Je li, da je Škarpin djed bio motovunski podeštat? — A onaj vaš slavni toranj, što ga Jože uzdrma, kucnuvši o nj malim prstom, je li istina, da se naherio kao gnjili kolač? Uzalud su podeštati mirili ljude, govoreči im, da se postolareva sramota ni najmanje ne tiče Motovuna, jer da češ u svakoj staji nači po koju šugavu ovcu. A možda je razbojnik Jože ulovio one nesret- nike kao mačka miševe, te ih prisilio na tu sramotu. Al sve badava. Neko je vidio, kako je Škarpa pošao jutros Joži u susret. Motovunjani su osramočeni za sve vieke i vremena. Gradjani jedva dočekaše zapad sunca. Umorni i prašni stigoše Škarpa i njegovi drugovi o sutonu u tabor. Dočeka ih kiša kamenja, zviždanje i tulenje. Postolar je nešto vikao u onoj zbrci; mahao je rukama i poskakivao na hromoj noži. Al rulja ne htjede ni da ga čuje. Motovunjani se zaletiše na one ne- sretnike kao biesna paščad, pograbiše ih, baciše im konop za vrat i objesiše ih o suh bor, koji je stršio navrh Štrigine glavice. — Spasili smo svoj dobar glas! rekoše Motovunjani, i težak im se kamen svali sa srca. — Nije po zakonu, al je ipak u redu! zamumlja motovunski po¬ deštat i klimnu glavom. Dva duga dana visila su ona tjelesa o suhoj borovoj grani. Trečeg dana skinuše gradjani lešine, da ih bace u koju jamu. Kod svakog nesretnika nadjoše u džepu po dva velika zlatna novca. — To im je bila plata za rabotu, reče netko. To je Jožin novac. Gradjani se zamisliše. Tih šapat poleti logorom. — Mi smo bili preveč strogi s tim jadnicima! šanu netko. 50 — Prenaglili smo se. Morali smo ih prije saslušati. — Al taj Veli Jože dobro plača! To je — zlato! — Pet ovakih nadnica, pa si bogat čovjek. — Bračo, klikne neki Labinjanin, ja ču da budem iskren. Mi smo svi siro¬ mašni gradjani, a za siromaha nije sra¬ mota, kad radi za poštenu nadnicu. — Zašto nam gospoda i plemiči ne dadu, da nešto zaslužimo? — Jer su škrtice. Silnici su i lihvari. — Tjeraju nas na divove, da osvojimo zlato, pa da ono zatim pane u njihov džep. — Pravo sboriš. Nastojmo radje za sebe. — Ljudi, klikne opet Labinjanin, slu- žimo‘onoga, koji nas bolje plača. To vam velim ja, jer poznajem dobro našu go¬ spodu. Drže nas ovdje, da crknemo od gladi. A oni su krivi, što su se kmeti pobunili. I rulja, mjesto da baci lešine u kakvu god jamu, izkopa im dubok grob. Gra¬ djani se pomoliše nad mrtvacima, sa- hraniše ih sa mnogo sučuti i posadiše na svježoj raki pet drvenih križeva. One su noči gorile dugo vatre na Štri- ginoj glavici i vodili se govori i dogo¬ vori do preko ponoči. Sunce grane i guste čete gradjana spustiše se u dolinu i stupiše tiho i po¬ korno pred Jožu. — Ča je, ljudi? upita ih kmet, na- slonivši se na držak motike. — Jože, reče Labinjanin, naši su nas glavari nahuckali na vas, poštene i vriedne težake; prisiliše nas, da udarimo na vaš grad. Al sada smo otvorili oči, uvidjeli nepravdu i prievaru, pa odlučismo, da ih više ne slušamo. Gospoda nas upropa- stiše; siromašni smo, pa bismo htjeli, da radimo. 51 4 * — Pa ča ču vam ja? — Unajmi nas ti! Eto, za to smo sišli k tebi. — Ma ja vas ne trebam. Delam sam. Eto vidite. — Šjor Jože, reče neki trgovčič iz Motovuna, kušajte nas jedan dan, pa čete vidjeti, da znamo i mi, kako se drži motika u ruci i nosi kamenje i triebi trnje. Znamo, kad baš hočemo. Danas čemo badava raditi, samo da vidite. — To ne! odvrati gorostas. Svako se delo mora pošteno platit. Čovik ni blago. — To je zlatan odgovor! To je ono, čega ne znadu naša velika gospoda! Tko ne bi rado služio takog poštenjaka! kliknuše gradjani i skoro da ne kleknuše pred gorostasom, kumeči ga i moleči ga, da ih ne odbije. — Ma ča ču s vami? pitaše ih Jože. Naše motike nisu za vas. Vi niste dosta krepki . . .Kušajte! Jože usadi motiku u tvrdu grudu i namigne ljudima. Jedno dva- desetak momaka pohrliše, da je trgnu iz zemlje; znoj proteče, al trud im ostade jalov — motika se ne mahnu. — No, eto! reče div. Gradjani ga gledahu pokunjeni i tužni, bliedi u licu, al s nekim čudnim gladom u očima. — Ha! klikne na jednom Jože. Možda plug. Počakajte me tuka! Gorostas potrknu na strminu, gdje su tri orijaša orala, i povrati se, noseči s drugovima ogroman plug. Gradjani su klimah glavom. Kako da oru tim plugom, kad nisu mogli da pomaknu ni one motike? Ta htjelo bi se jedno dvanaest njihovih volova. — Vež’te i potežite! Možda če poč, reče Jože i baci im snop konopa. Gradjani su oklievali, gledali su se izpod oka, kao da su htjeli zaviriti jedan drugome u dušu i pročitati misli na licu. Al sva su ona lica bila mračna i blieda, a u očima je plamsalo neko žuto svietlo — gramženje i čežnja za zlatom. Svi su osječali, da se to mora sbiti, jer da ih na to goni neka neodoljiva sila. Njihove se glave pokunjiše još više, pogledi im postadoše još gladniji. Na jednom se kao prenuše, trgnuše pod noge i posljednji sram i pokročiše napried. Gradjani se latiše konopa i baciše se kao pomamni na onaj gorostasni plug. Preko sto ljudi poče da vuče, a ostali se namjestiše, da tiskaju i guraju. Jože prilivati ručice i uroni lemeš u ledinu. Konopi se napeše, stotine nogu upru snažno o zemlju, zahropota množtvo prsiju, i plug zaškripnu, al se ne maknu. — Škrinu i zaječi ogromni drveni plug, kao da se opire naprezanju onog roja patuljaka; zastenje kao da po- zivlje poznatu mu snagu i močni zamahaj Jožinih volova, koji su u taj trenutak buljili iz bližnje ograde svojim veljim, blagim očima u onu uznojenu rulju i čudno mukali, kao da im nije pravo, što ti maleni 52 ljudi navališe na gredelj, što ga oni sami mogahu da dignu, uzprave i ponesu na daleku medju poljsku, težak kao greda, čvrst i ravan kao ogromno koplje. Jože upre iz petnih žila o hrastove ručice, nasloni se na razpon, izboči prša, digne čelo i zapjeva iz svega grla: Njivo naša, na tebi su mnoge drače i kamenje Al pod tobom mleko teče i ognjeni zmajič drema .... Otrebi mi trnje ljuto, probudi mi zmaja mlada, Pluže moj drveni! — Forza! Forza! kliknuše gradjani, svi crveni i napuhani. — Stil... grmnu Jože po svome obi¬ čaju i plug se maknu, za ljulja se i za- brazdi preko ledine, vučen i tiskan od dvjesta gradjana, svi prignuti, znojni i crveni u licu, a ravnan snažnom rukom kmeta gorostasa. 53 IV. etva je — vesela, obilna žetva oko Pso- glavčeva brda. Bog je blagoslovio rad kmeta - diva, a onaj dobri zmaj u utrobi briega održao je zadanu rieč. U mirnim ljetnim nočima težaci bi ga culi, kako se miče i muklo diše u svojoj podzemnoj špilji — bodrio ih je i poticao na sve to naporniji rad svojim mumljanjem; kao da se sve mučio i napinjao, dok se oni znojahu o ljetnoj pripeci; pjevao im je čudne uspavanke za vrieme odmora, a kada bi jutro svanulo, gle, zmajev ih glas ne prevari trudne: voče po stablima bijaše zrelije, usjev zlatniji — sve im se pokazivalo jedrije, jače, sočnije i ljepše nego dan prije. Vesela je obilna žetva oko Psoglavčeva brda. Cio dan noše i vuku gradjani - nadničari žito na brieg. One su daščare pune svake blagodati: žitnice su krcate zrnja, staje su več sada preuzke za mno- gobrojnu marvu, plasti se nižu na obronku, a klade posječenih drva dižu se okolo grada kao kule i tornjevi. Sliči grad kmetova-orijaša vrh onog brežuljka na velik brod, što se uznio, ponosan i liep, povrh ze- lenog vala, krcat svake blagodati — a kad sunce zapada i prvi se prameni magle vuku gorskim strminama, pričinja se čovjeku, da se ta velebna ladja ljulja nad zelenilom valovitih brdaša i plovi nekud iz daleka noseč usred duboke utrobe, u širnim bokovima i na prostranoj palubi najljepše darove zemlje nam majke — rekbi, da plovi sa bo¬ gatih ohala nekoga čarobnog kraja, a na njoj su orijaški mornari i mrki šatori, iz kojih sukljaju stupovi dima i visoke drvene kule, što se sjaju, blješte i crvene na posljednjim zrakama sutonskog sunca — — grad je kmetova-orijaša za vrieme žetve kao veliko srce, koje prima sa sviju strana, a iz stotinu žila plemenitu krv, punu sokova i topline, e da še prometne u jedru dojku, iz koje če, ko iz bujna vrela, iči zem- nicima životna hrana i sladko mlieko — — Raduju se divovi, ai gradja- nima je uzkliktalo srdce u njedrima. Glavar divova, onaj neotesani i čudni šjor Jože,' darežljiv je i plemenit kao sunce na nebu. Odkada se po- vratio kamarlengo Civetta sa jedno petnaest vozova vina, Jože se malo 54 po malo sasvim promienio i postao uzor-čovjekom. — Pije kao kakav vlastelin, psuje i vice na svoje drugove i ponosi se, da je praunuk nekog kralja Dragonje, čija čaša i kruna da rese i dandanas oltare motovunske crkve. — Ali gradjane ne boli glava, što se onaj barbar uzoholio i što se počeo svadjati sa svojim drugovima. — Jože se skoro sprijateljio sa svojim bivšim gospodarima; dava svakome zarade i sipa novac na pregršti, a to je ono, radi čega ga oni slave i hvale. Vite¬ zova i plemiča nestade sa Štrigine glavice. Rekoše, da im ponos ne dopušta, ugovarati sa kmetima i prosjačiti od njih milostinju, pa od- jezdiše k svojim mrkim kulama. Al je za njih ipak lako: tu oni sada vrebaju po cestama na putnikei trgovce, da ih orobe i opljačkaju. Ali što bi gradjani bez svoga Velog Jože ? Gorostas još ne zna, što vriedi zlato, pa im ga baca kao proso pticama; oni če do malo dana put svojih gradova s punim džepovima suhih dukata i cekina. — A i doba je, da se jednom ide; zima je na domaku, a šjor Jože im reče, da je več ugledao dno one velike jame, iz koje je do sada grabio zlato. Goro- rostas za to ne haje, jer da su mu staje i žitnice več pune; gradjani pak vele: idimo k našim kučama! Kad potrošimo, mi čemo u prolječe opet k Velom Joži! I neki su podeštati več otišli sa Štrigine glavice. Rekoše, da ih boli i ljuti, kad gledaju, kako njihovi občinari robuju podlom kmetu; oni idu u gradove, da potraže nova vrela blagostanja i napredka. Al zlobni su gradjani ipak mnienja, da gospoda idu u gradove, jer uvidješe, kako če skoro da prestane ta žetva zlata na Pso- glavčevu brdu — dočekat če podeštati i mletački plemiči gradjane u gradu, da im u ime štatuta i privilegija zavire u kese i izmame do- biveni novac. Sve je to jasno onim vriednim radnicima i trgovcima, jedino kamarlenga Civettu ne mogu nikako da odgonetaju. Priznavaju mu dvie velike zasluge: on je uveo u Psoglavčev grad vino, koje je umekšalo čud onih divljaka i približilo im osobito Velog Jožu iz Bra- nenci: Civetti je uobče uspjelo, da poboljša napete odnošaje izmedju divova i njihovih bivših gospodara. Al kamarlengo ne pita od kmeta novaca, laska im i savjetuje ih u neprilici, a toga gradjani ne znadu nikako da raztumače. Pred mjesec dana sklonio kamarlengo Velog Jožu, da mu dodje u goste, i opi ga kao mješinu, a ipak ne dirnu u zlato i drago kamenje, što ga je gorostas nosio u njedrima; druga se neka gospoda potrudiše, da lise orijaša toga tereta. Kamarlengu je pače pošlo za rukom, da se umieša u neke raz- mirice, što nastaše izmedju divova; govorka se, da im je on nekom prilikom i sudio te ih pornirio. Civetta ne psuje gradjane, što rade kao težaci, i stiska oba oka, da štošta ne vidi. Podeštati odlaze, al on ostaje sa svojim pristašama kao da nešto očekuje. Gradi na Štri- ginoj glavici oveču daščaru — sigurno če da prezimi u ovim gorama. Što namjerava taj lukavi Mletčič, kad su kmeti slobodni, jaki i obskrb- ljeni, a div Jože izdaje ovih dana svoje posljednje dukate? Svršava žetva za divove i berba zlata za gradjane — doba je, da se ide, kad 55 se neda više nista da uradi! Neka kmetima dobrobit i blagostanje, kad su njima, gradjanima napunili džepove! Oni če sada prama moru, al u četama i pod oružjem, jer gladni grofovi i baruni vrebaju kao razbojnici na razkršču. Cim svane pramalječe, oni če opet amo, da vide, je li Veli Jože naišao na koju novu jamu, punu zlata i srebra. Tako govore gradjani i vrše jesenje radnje okolo Psoglavčeva brda; trom je i loš njihov rad, al ih ipak obogačuje od dana do dana. Spušta se laka magla i pušu prvi hladni vjetrovi, a gradjani se dižu, da putuju. Primorci su več otišli. Svakog jutra kreče po koja četa sa Štrigine glavice — tabor je skoro opustio i počeo da se žuti od opa- log lišča. Posljednji, koji se odluči, da podje, bijaše motovunski podeštat, — Idimo i mi? reče jednog dana kamarlengu. — Ostajem, odvrati Civetta. — Al čemu? — Ja ču natrag s Velim Jožom. — Šalite se, kamarlengo. Priznajem vam, da ste nam do sada vazda pametno govorili i da je vaše oko pronicavo, al se ovaj put ipak varate. Mi smo izgubili za uviek naše kmete i shvačam svu veličinu te naše nesreče. Nema više nade — šilom nije moguče, a ni drugačije ne bi išlo. Kmeti su pokročili napred. Znadu, što znači biti Slobodan... — Al nije dosta, postati preko noči Slobodan. Ne če uspjeti, pa če se razočarati i predati. — Al ne vidjeste li, što se sve sbilol? Prenuše se, složiše se. Izmučiše se, i muka im urodi. Oni nas više ne trebaju. — Trebaju magnifice! Nije još kucnuo čas, da nam šmignu iz saka. Staža je do slobode duga i trnovita. — Oni je več prevališe svojim orijaškim nogama. Naš im je živalj stajao na putu, al ga oni prekoračiše, pogaziše ga pače: gra¬ djani su služili svome bivšem robu. — Gradjani su služili zlatu, puzali su pred zlatnim teletom; nisu se klanjali tom orijašu sa glinenim nogama — div je još uviek malešan prama nama. Dobro je, što naši izmamiše i onaj novac iz kmetskih šaka, al kmet je sam bogat rudnik, koji ne smije podnipošto iz naših ruku. Ono, što gorostas mora da svlada, da obori i sredi, da dodje do prave slobode, leži u njemu istome. Vi toga kao da ne vidite, a ja uprav s time i najviše računam, al da budem još sigurniji, utekao sam se i drugom sredstvu, o kojem vam za sada ne smijem ništa da kažem. Ne dvojim o uspjehu. Magnifice, ja ču se povratiti u Motovun s kme¬ tom Jožom. — Vi se onda nadate, da čete u njemu ubiti čovjeka. — Taj je čovjek još uviek tako malen, da ga ne treba ni svla- dati. Dosta mi je, da kakogod pospješim ono, što če se svakako dogo¬ diti. I pomočnika sam si več našao. Sgodit če se čudesa, magnifice. 56 I podeštat, vidjevši, da se Civetta ne da nikako nagovoriti, krene sa svojim ljudima prama Motovunu. Jahao je vas zabrinut, razmišlja- juči, kako da doskoči podpunoj propasti poljodjelstva u motovunskoj občini i kako da dočeka one duge gladne godine, koje su več sada prietile cieloj zemlji. Podeštata i njegove pratnje nestade iza gora prama Motovunu, a Civetta je dugo sjedio pred svojom daščarom sa nekoliko gradjana, koji ga u velike štovahu i bijahu se zakleli, da ga ne ce pustiti sama izmedju onih divljaka. Kad se unočalo, kamarlengo ustane, pošalje drugove u daščaru i krenu sam niz brieg. Provlačio se u tami po oštrom kršu, kroz ku- pine i trnje, dok se ne zaustavi pred visokom crnom sjenom, koja je stršila na ogromnoj pečini. Bijahu to derne razvaline plemičkog dvorca. Stajale su od davnih vremena, i niko nije znao ma baš nista da kaže o njihovim bivšim gospodarima. Pripoviedalo se po obližnjim selima, da su one ruševine ročište i zaklonište vještica, mora i vukodlaka, koji dave djecu i krv sišu zalutalim pastirima i putnicima, pa su se čak lupeži i razbojnici bojali tih zloglasnih zidina. Civetta udje u gust grm, koji je krio uzak otvor pod kulom i stupi u hodnik, probušen u kamenu, vlažan, tiesan i slabo razsvietljen lučju, što je treperila i dogorievala u otvorenoj čovječjoj lubanji pred zardjalim i razklimanim gvozdenim vratima na drugom kraju prohoda. Mletčič se dotetura do vrata, turne ih i otvori. Kamarlengo se nalazio u tamnici porušenog dvorca. Zardjale, polomljene verige visile su o pljesnivim, golim zidovima; u uglovima žutila se slama i sieno, pod stropom o konopu sušile se kipetine i visile lubanje konja, na kamenitom podu črnili se porazbacani kotlovi i vrčevi, a povrh okna na zidu čučio je u rupi čuk i buljio razrogačenim očima u vatru, koja je tinjala na nakaznim tronogama baš usred sobe. Vonj dima, zadah gnjile slame i mokrih krpa podraži Civettine nozdrve i grlo na silan kašalj i kihanje. — Bona sera! zatrubi kamarlengo, daveči se od kašlja. — Vrag ti rilo izgrizao! Jezik za zube! Ne muti me! začu se hrapav ženski glas. Kamarlengo ugleda kroz dim staru, odurnu ženetinu, koja se kre- tala okolo vatre s razpletenim siedim kosama, sva razdrta i bosa. Ple¬ sala je oko tronoga uz čudno gukanje i kukanje čuka na zidu, bacala u oganj neke trave i kamenčiče i mahala povrh kotla na tronogama golim konjskim gnjatom. Izricala je neke čudne nerazumljive rieči i pjevala pod glas divlju neku pjesmu. Škrgutala je zubima, plamsala velikim zelenim očima i krivila lievo i desno orlovski svoj nos. Ple¬ sala je sve to bjesnije, skakutala je kao kozlič, bjesnila ko srda, sva znojna i crvena, dok ne iznemogne, klone i stane pred Civettom, da mu upre u lice plamteče svoje oči, oštre kao dva bodeža. — Što je novo, rodjače? upita ga. 57 — Naši su več otišli. Kmetima sve to bolje. Loču moje vino, al slabo koristi. Ti me prevari — sokovi, sto si ih ulila u ono vino, rekao bih, da ne djeluju. Rječkaju se medju sobom, al to nije još svadja i razdor, nije ono, što se meni hoče. Kao da nisi upotrebila travu od omraze, nego blitvu. — Što gundjaš to, ruglo jedno! zakriešti uvriedjena vještica. Civetta umukne i sjedne na stog slame. Al Mletčičeve se rieči bijahu duboko kosnule žene. Njezino žuto, ostro lice smrknu se kao noč, a oči joj zaplamtiše još čudnijim sjajem. — Moja trava blitva! To si se usudio kazati, ti blebetalo glupo, ti tubonja gadni! Znadeš li tko sam ja? Ja sam utjelovljena ljudska zloča i himba. Okrutna sam i nemilosrdna, nepobjedljiva i svemoguča. Jao si ga onome, koji me dirne, na koga zamrzim! Da te ne trebam, da lišim ove gore tih gorostasa, skupo bi ti platio svoju drzkost. Sče- pala bih te za kiku i poniela te na ročište, da ti izsišu smrdeču krv. Kako bi ti rado moj čuk izkljuvao krmeljive oči! Potrebit si mi, pa moram da te trpim. Slutim, da češ jednom ti ili tvoji potomci služiti nam proti nekome. Za to te i štedim. — Ne ljuti se, nego me savjetuj i pomozi. Čuj, divovi su jači od nas! Tvrdi su kao klisure. — Jači su od tebe, gade, i od tvoga trulog plemena, al nama ne če da odole — ja ču ih ipak smesti. S vama bi za čas obračunala, al s njima je teže — jedno je miš, a drugo medvjed- Otrovat ču im krv, onečistiti dušu. Gle, što kuham na tim tronogama! Nabrale smo travu o ponoči, po razvalinama i grobištima, u huku oluje, uz pucanje gromova. Sažela sam i izvarila sokove, izrekla sam čudotvorne rieči; izpjevala sam divlju pjesmu; uzrujala sam se i plesala sam dugo, biesno, mahnito, kao još nikada u svome životu. Ti češ izliti to piče u vino, što im ga davaš, i čekati mirno i uztrpljivo. I oni če se zalie- niti, odati se piču, zamrznuti jedan na drugoga; uhvatit če se u koštac i krv če proteči. Smalaksat če, pokunjit če se; doči če opet k tebi, da ih šibaš i gaziš, i bies če ih odvesti daleko, tamo, od kud su i došii. — — A onaj zmaj, koji ih dariva i štiti? — Uz njih je samo, dok se oni muče i trude. Čim se oliene i podivljaju, zmaj če ih odbiti od svoga brda. Uspjet čemo. Ja ču ih se lišiti, a ti češ dobiti u šake svoga Velog Jožu. — A što če kasnije da bude, tamo do sto, do hiljadu godina? Hoče li se opet pobuniti? — I to češ da saznadeš! reče vještica i povede kamarlenga k širokoj tamnoj rupi u uglu sobe. — Stoj mirno i gledaj u tu jamu! nadoda ona, pa užga na tro¬ nogama zublju, te se spusti, ili zapravo, poleti u rupu. Na dnu presušenog zdenca ugleda Civetta dvanaestoricu vještica i vukodlaka, koji dočekaše baku vikom i cikom te zaplesaše divlje 58 kolo okolo zublje. Odurne su te nakaze plesale dugo sve to bjesnije i bjesnije, kričale i pjevale sve to strašnije, dok ne klonuše na tle, smalaksale i izcrpljene. Zublja se utrne i crn dim stane da suklja iz zdenca. Jak vjetar udari najednom iz rupe i dim se razprši. Zdenac je sada bio pun čiste i razsvietljene vode. Na dubokom dnu zelenio se motovunski brieg okrunjen bielim gradom. Čudno li izgleda grad Motovun u toj dubokoj vodi! Zidine se črne — gnjile, trošne i porušene. Stare mletačke sgrade stoje puste i razklimane; kuče i kučice novog oblika dižu se na onom vrhuncu. Ulice gradske i obronak brda vrve ljudima, al jedva češ da upoznaš u njima po¬ tomke sadašnjih motovunskih gradjana — sasvim druge nošnje, druge kretnje i lica. Starci su kao strašila, mladiči naliče starcima, a djeca su nevoljna, blieda, kržljava. U onim očima ne čitaš drugo nego ne- močnu bahatost, čeznju za vlašču, pohotu za zlatom. Kupe se gradjani na obronak i puni gnjeva, mržnje i bojazni gledaju u dolinu. U dolcu stoji gorostas uz Ženu i mnogobrojnu djecu i mrko promatra svoje ne- prijatelje. Ta to je Jože. Viši je, krupniji i mladji nego dandanas. Nje¬ govo je lice otvoreno i ponosno, oči su mu pametnije i oštrije. Eto, iz grada je sišlo nekoliko gradjana i približili se gorostasu. Govore mu bahato, kao gospodar robu, al gorostas se uzpravio, podigao je glavu i odbio ih od sebe. Gradjani se povukoše natrag, a div ih sliedi mrko i odvažno. Uzkomešali se gradjani; jure niz obronak, da zakrče Joži put, da ga odbiju i potjeraju. Div je podigao u desnici zastavu — ne poznaje ju kamarlengo, ne zna joj značenja, ali vidi, da se na njoj crveni kao krvibieli kao snieg na Učki i modri kao pla- vetno nebo. Gle, iz seoca okolo motovunskog brda srce bezbroj kmetova; jure iz bižnjih šuma, iz zaselaka i razštrkanih koliba; množe se kao da niču iz rodne im zemlje. Ruke su im črne od žulja, lice im mr¬ šavo, a oči pune tuge. Stigli su Jožu i stisli se okolo njega, voljni da ga sliede i podupru. Kao da je ogroman val udario o podnožje brda! Gorostas je umakao daleko napried; stupio je pred gradjane, vitlajuči visoko barjak. Kisa kamenja prosiplje se na diva; navališe na nj kao razvezane psine na biesnu zvier. Kamen ga pogodio u čelo. psi mu izgrizoše noge, nož ga ranio na sto mjesta; srušio se i po¬ digao mnogo puta, al div ne malaksava, krvav i blied kroči napried, uzpinje se težkom mukom sve to na više kroz onaj roj divljih osa, kroz ono krdo šakala, pod sve to žeščom kišom kamenja i blata, u huku psovaka, poruga i prekletstva. Hrpe kmetova tiskaju se za goro- stasom. Silan val propinje se uz brieg, da poplavi i brdo i varoš na vrhuncu. Gradjani se brane biesno i očajno, al njihove su šake pre¬ slabe, kosti krhke, desna im kao u žene. Div je stigao pred gradska vrata, srušio ih, i provalio u grad. Kmeti su preskočili trošne zidine, poplavili ulice i trgove, ušli u stanove i crkve i potjerali iz njih svoje gospodare, svoje tirane i krvnike. Jože se uzpeo do kaštela na vrhu brda i posadio stieg na najvišu kulu. Razvedrilo se nad Motovunom i 60 sunce gadja sa obzorja osvojeni grad svojim sjajnim zrakama. Pobjed- nička zastava vije se na kuli, kao da pozdravlja i nešto javlja istarskim gradičima, gore na vrhovima gorskim, dolje uz obale morske. Para i dim navali naglo iz jame. Civetti se iznova smrkne pred očima. Kad pogleda, vatra je opet gorila na tronogama, čuk je čukao u rupi povrh okna, a vještica je sjedila pokraj ognja, gladeči desnicom naježeni hrbat velikoga črnog mačka. Vani je lievala silna kisa, grmio je grom, a vjetrina je nočna grozno hujila u hodniku pred onom špi- ljom i u drvenim kulama porušenoga grada. — Rodjače, jesi li vidio? upita zlobno baka. — Vidjeh i razumjeh, al to je sve prievara i obmama. Htjela bi me prestrašiti. Zlobna si i hvalisava. — Pasji sine! — To mi je hvala za muku i trud. Al ne mari: osvetit če me Jože. Tebe če da osramoti, a potomstvo če tvoje da pobiedi i utuče. Uzmi napitak, pomiešaj ga s vinom i čekaj uztrpljivo! Idi i ne smetaj me više! Vještica mu pruži pun mješčič i gurne ga prama vratima. Kamarlengo otvori vrata, prodje hodnikom i nestane ga u noči i oluji. — 61 eopaženo skoro požutilo je lisce jasenovo i lješnikovo, pozlatila se gusta kosa zelenih šuma i lugova, porumenile su grančice i prutovi sviba i driena, a plodovi kurike i veprine sinuse na sunčanim zrakama, po požučelim grmovima, kao rujne kapljice mlade krvi. Jesen, blaga boginja, porazdielila je sve darove svoje radinim zemnicima. Povenuo je zeleni ležaj, na kojem se mučila i radjala ta vječna porodilja u svjetlosti i plamenu rujanskog sunea; izažela je ona rieku slad- kog mlieka iz svojih dojki, ostrigla je svoju zlatnu kosu i svukla sa sebe zelenu dolamu, poklonila je sve svoje i sad se diže, da putuje u druge krajeve, gdje je čeka nova sreča, novi porodjaj i — umiranje; žuri se, da otide, jer se danas na vrhuncu visoke gore na sjeveru pojavio s bielim plastem na plečima i čelom okrunjenim težkom oblačinom, uz- pravan, grdan i mrk, zimski neki bog. Ustaje jesen, dobra boginja, sa ležaja opalog lisca, da putuje u južne krajeve s posljednjim jatom ptica selica, i strnad šušti na pokošenim njivama, čudno šume žute grane na vrbam i brezama pokraj potoka i muklo plaču vode, što silaze s gorskih izvora i vrela. Dan je vedar, tih i tugaljiv. Sunčane zrake ne žegu više zemlju — lome se i prelievaju u sve boje duge u debelim kapljam rose, što ih nočna magla ostavila na požučelom hrastovom listu, na žrelom klasu poljske preslice, na suhoj kapici mahovine i na vlatu usahle trave. — Na poljani usred Psoglavčeva grada sjeli su divovi na travu, da proslave sretnu berbu, te da se dogovore o radu preko zime i o na¬ činu, kako da porazdiele medju sobom ljetinu. Veselje je njihovo is¬ kreno i veiiko — ta ovo je prvi put, što imaju u rukama nešto svoga. Slobodni su, jaki i imučni; odbili su napadaje onih bahatih plemiča, a gradjani se povratiše k svojim kučama. Prvi je to put, što su svi na okupu ne da rade, nego da nešto proslave i da se vesele. — Ve¬ like su im čuture pune kamarlengova vina, miriš pečenih ovnova dražka im nozdrve, a gromke im pjesme i uzklici odjekuju kao tut- njava po bližnjim dolcima. U posljednje su se doba često svadjali, 62 palo je i grdnih rieči izmedju njih, al danas če da sve to prestane, uspjeh če uroditi pomirenjem i slogom. Jože se doduše nešto posilio, i stekao neprijatelja u družini, al su njegove zasluge ipak velike, ta bez njega ne bi bili dočekali sličnog dana i slavlja; pravo je, što je sio na odlično mjesto kao kakav gazda. Kmet je Liberat sada njihov glavar, al Veli Jože je ipak najjači medju njima, pa nek se momak ponosi, kad ima i radi čega. Divovi jedu i piju uživajuči u sladkom vinu i mladom mesu. Jože se sada povalio na lievi bok, podupro laktom glavu i priča po stoti put o onoj oluji na moru i o galeotu Iliji. Srče na dugo iz du- boke čuture te heri glavu i pjeva: Sazdao sam grad na gori, na vidiku celog sveta. Donesite gvozden-ploče i pragove od mramora! Gdje su tebi hola vrata, širna crkva, toranj gordi, Grade od kremena ? — A ja! pa da te za tim okrunimo za kralja. To bi ti htel, oglasi se Ivan, mlad ovčar i kravar, koji je iz dna srdca mrzio na Jožu. — MučM zagrmi Jože. Ti si za brave past i za nič drugo. — Ma ti jiš moje brave. •— Bravi su svih nas, a paseš jih na mojoj zemlji. — Ma baš tvoja 1 — A čigova? reci. — Sva je zemlja va dolcu moja. Ki ju je izoral i posijal? — Oni iz grada. — Ti ne! — Pa ča te za to briga, lupež jedan! Jože izbulji oči na ovčara, kao da če ga živa da proguta. Kmet se Ivan preplaši i umukne, a ostali udariše u pjevanje, da prekinu prepirku. Nišu htjeli da se danas svadjaju; samo je kmeta Liberata i mla- dog Juriča nešto i sada bockalo protiv Jože, pa su sokolih pogledima ovčara. Liberat je bio kivan na Jožu, jer da mu onaj bahati Branen- čanin ote pet rali zemlje u dolcu, a Jurič je tvrdio, da ga je Jože prevario i pokrao. Prevari ga, zatajivši mu vriednost onog zlata, a pokrade ga potrošivši silan novac, što ga je on, Jurič, našao, a dobri onaj zmaj darovao ga njima svima. — Ca je huje: ukrast saku sena ili punu jamu zlata? viknu Jurič. Al divovi ga ne Čuše; grmih su sada u sboru, i pjesma je tut- njila, gromka i velebna, po svim klancima okolo Psoglavčeva brda. Što če nama gvozden-vrata i što če nam toranj gordi? Posadimo pred ulazom kamen-mizu i ladonju, A visokoj na zidini, nek se sjaje plug gvozdeni, Grade od kremena! Sviest vlastite moči i radost svoga postignutog uspjeha ječila je u poju divova. Sjedili su kmeti u travi i lišču, pokraj vozova siena, ne- daleko daščara, u kojima je mukala i blejala stoka. Poljsko je orudje ležalo okolo njih na poljani, tupo i črno od zemlje; psi su lajali, i 63 skakali okolo vatre, a konji su rzali pod zidinom, razdragani oštrom vonjom pokošenih livada i mirisom jeseni na umoru. I stariji kmeti po¬ češe da pričaju svoje doživljaje. Koliko patnja i stradanja! Koliko ne- pravda i nasilja! A oni su sve to podnosili, puštali su, da ih gnjave i muce, bojahu se onih žučljivih gradjana, onih napuhanih vitezova, koje možeš da pogaziš kao hruste. — Smo bili kako blago! klicao stari kmet Fran. — Jože! veli kmet Toma. Neka govore ča če, ma ti si sve jedno čovik. Ča bi mi brez tebe? Jože je digao glavu i izbočio prša. To nije više onaj težak, koji je negda dugo čučio pod motovunskom zidinom, čekajuči uztrpljivo losu pečenku. Nešto ponosno i tvrdo stoji sada orijašu izmedju kuš¬ travih obrva, a oči mu gore. Opio ga Slobodan život, radostan rad i osječaj svoje snage. U njemu se probudi nješto, što se ne umiri poni- ženjem gradjana i biegom plemiča; kao da sve traži kakav odpor, protiv koga da razvije snagu, što ga guši i sili da plane kao oganj. Od nekoliko vremena uvidja, da su kmeti nezahvalni prama njemu, da bi se svaki od njih htio postaviti na čelo ciele zadruge, i to ga peče i boli. Priznavaju mu, da je najjači, al ga ne drže pametnim i i izkusnim. A tko je više od njega doživio i na kopnu i na vodi?Tko ih prenu iz mrtvila? Tko im otvori oči? Al se Jože ipak nada, da če ga danas nagraditi i udieliti mu obilatiji dio; vidjet če se kod diobe, kako ga štuju i ciene. Sunce je bilo več visoko na nebu, kad se divovi nasitiše i izpje- vaše, te se digoše da započnu diobom. Več kod dieljenja drva neki se od njih uzrujaše i počeše da viču na nepravdu. Težkom mukom uspije starijim kmetovima, da umire nezadovoljne, te pridjoše k stoci, o koju skoro da se ne potukoše. Ovčara Ivana moradoše svezati uže- tima, da momak ne navali na glavara Liberata. Bili su več skoro svi kivni jedan na drugoga, kadno prodjoše na žito i kukuruz. Jože se prvi pomami, tvrdeči, da njega ide mnogo više žita nego li druge kmete. — — Ja sam skopal i izoral oni dolac izpod Štriginega brda, a dolac je napunil žitnice. To je sve moja muka. — Mučili su se oni iz grada, reče Liberat. — Pak! . ■ .sam ih i plačeval. — Si, ma s mojimi beči, vikne Jurič. — Prav govori Jurič. Zač im je dal ono zlato? Ni bilo njegovo, umieša se ovčar Ivan. — Svaka čas’ tebi, Jože! rekne stari kmet Marko. Si čovik, si jak i znaš s ljudima izhajat. Ja, dolac je dal čuda žita, ma su delali oni iz grada. Oni su delali, a ti si ležal i pil. Ne govori, da si se puno mučil. Smo mi več nego ti. Svaka čas’ tebi Jože! ma si ih pla¬ čeval s beči, ča jih je našal Jurič, a su bili beči svih nas. — Ca ni tako, ljudi? 64 — Vero ja! Tako je! rekoše skoro svi kmeti. — Huncuti! Lupeži! Plane Jože i stane da grdi i psuje, crven u licu i s nabreklim žilama na snažnom vratu. Njegova je dolina; on ju je izorao i posijao, pa njega ide barem treči dio svega žita. Gra- djani su čeprkali kao kokoši po oranici i smetali ga u poslu. On ih je puštao, da rade, i darivao ih onim zlatom, samo da se okane za- novetanja i da budu mirni. — A ča če ti, Čoviče, sve to žito? klikne netko. — Ča te briga! Ča je moje — je moje. Ni me strah svih vas, ste razumeli? — Volil bi jopet služit gospodinu nego tebi, vikne Jurič. Ti si zločest i munjen! Jože se uzalud žestio i prietio. Kmeti su ga sada gledali mrki, mučaljivi. Branenčanin uvidi, da su skoro svi protiv njega i da ga se ne boje, pa se još više uzpali. Potrči kao striela k daščari — otvori naglo vrata i skoči na stog žita. Rukama i laktima stane da gura i baca zrnje izvan daščare, vas bio u gustom oblaku pljeve i prašine. — Na, psi! Na vam .... Moja muka! moj trud! moj pot! — Si munjen! si munjen! klicahu mu kmeti, uzrujani i ljutiti, spremni, da navale na mahnitca. Jože se najednom umiri i izadje iz daščare mrk i blied. — Dobro je! reče kmetima. Ste svi kontra mene ... Ja grem, ma mojega žita ne čete godit! Vero, da ne čete! Pa pljunu u zemlju i uputi se u dolinu. 65 5 ne iste noči gledao je kamar- lengo Civetta sa Štrigine gla¬ vice, kako požar bukti u Psoglavčevu gradu. Gorile su daščare i oni ceri na sjevernom rubu po¬ ljane. Crveni ognjeni jezici drhtali su u vjetru, dizahu se sve to na više, ližuči daske i slamu na krovovima, a ceri se upaljivahu i plamsahu u vedroj noči kao gorostasni kandelabri. Grad je gorio, sličan ogromnoj lomači na vrhuncu brda. — Gusti oblači črnoga dima sukljahu visoko u zrak, a u njima gledao je kamarlengo — il mu se barem tako pričinjalo — cielu povorku vještica, mačiča i vukodlaka, kako plesu svoje divlje kolo, svi crveni i rujni od požara.-— Usred toga kola gledao je Civetta poznatu mu vješticu, al krupniju i nakazniju, gdje lebdi u dimu i zlorado se kesi nad nesrečom kmetova. Nosila je u desnici goruču baklju, iz koje su siktali plameni jezici nalični dugim zmijama, a drugom je pak rukom lila na divove iz otvorene lubanje žuč i krv. Iskre su letjele sve naokolo, vrcajuči iz dasaka i krošnje stabala, a varnice se vijale u vis i padale u dolce, koji se vijugahu izpod brda, svi obasjani rumenom svjetlošču požara. Velike sjene vrzahu se okolo vatre: preplašena stoka je jurila mučuč i bleječ niz obronak brda. Čopor konja s upaljenim grivama i repovima srtao kao pomaman iz staje i kasao niza strminu; mukli je topot tutnjio dolom, a vjetar je nosio na daleko bolni i sdvojni rzaj. Evo, nekoliko visokih sjena juri 66 u dolinu; srcu preko krša, hrle po grmenju — gone nekoga. U rukama su im duge goruče klade, kojima sve mašu i priete. — „Jože! brek!“ čuje se odkad do kada u huku vjetrine. Sjene su sada sišle u dolac, razišle se, i sve nekoga traže po šumici izpod brda i okolo gomila ka¬ menja pokraj potoka. Civetta sjedi i gleda u požar na briegu, u one zublje u dolcu. Ra- duje se tomu nenadanom dogodjaju, koji ga uvjerava, da je vještica ipak kadra, da nešto učini svojim čaranjem i napitcima. Najednom začu topot težkih koraka, i visoka sjena pomoli se pred njim. Dihala je naglo i duboko, umorena od naporne trke. Ljudeskara, okrenuta ledjima prama požaru, razdrapana odiela i razpletene, duge kose, što se vijaše u vjetru, sva razsvietljena crvenim plamenom, pričini se Mletčiču grdnim, črnim demonom plamtečih očiju i upaljenih vlasi, koga pakao izriga najedanput pred njegovim no¬ gama . . . Pomisli, da kmetovi udjoše u trag njegovim spletkama pa da če sada da ga ulove i zgnječe kao črva, il da možda ona paklena vještica hoče i njega da se lisi, baš ove iste noči, u kojoj eto pade proždorni oganj na grad gorostasa . . . Mršavo se Civettino lice pro- duži kao gladna godina i probliedi kao vosak u ruju požara, a zubi mu zacvokotaše kao usred zime. Al ona sjena stajaše tiha i mirna pred Mletčičem; najednom se poguri, nešto šapnu, pruži ruku, što sinu u ruju požara gola i crvena, kao naštrapana svježom krvlju. — Tko je to? klikne kamarlengo. — Mi date vina? šanu došljak. — Ti si, Jože! Što se to dogodilo? gonili su te . . . , reče Ci¬ vetta, koga strah odmah minu. — Hteli me ubit. Mi date? Kamarlengo povede gorostasa na zapadni bok briega. Tu se pod proplankom odroniše davno velike pečine i pukne grdna jama, ohra¬ njena od vjetara i kiše. - Odmori se i umiri, ovdje te ne če potražiti. Počekaj me tu, reče kamarlengo gorostasu. Civetta ze udalji, pa se povrati sa nekoliko momaka, koji su nosili vino. — Na, dobri Jože. Pij i govori! Što se to sbilo? Jože je sjedio i mrko gledao preda se. Pio je dugo i sve to žešče, kao da bi time htio stresti sa sebe nemir i ljutinu. — Lupeži! . . . Vragi! . . . Mene udrit? . . . Čemo videt . . . kukao je Veli Jože sve na prekid i lačao se čuture. Civetta je šutio i mimo čekao. — Tko je upalio grad? upita na jedanput. — Ja, gospodine. — A zašto, Jože? Što su ti opet skrivili? 67 — Ukrali su moje žito. Hteli bi moju muku. Sve za njih, a meni rog. Ča su oni meni? nič. Ja sam iz jednega kraja, a oni iz drugega. Govore kako ja, i to je sve . . . — A, vidiš! Kazivao sam ti ja! — Su morda oni gospoda, pa da jim ja služim kako hlapac? Ča se vam para ? — Pravo imaš! — A ča je moje, to morem i zgoret . . . Oni mene tuč, ubit? Su huji od grajana — vero ja! Va gradu su barem gospoda, a oni? kmeti, kako i ja. — Ti si jači i pametniji od svih njih- Da nije tebe bilo, služili bi sada svojim gospodarima. — Nego da bi! Sad bi oni hteli, da ja njim služim. Ču raje delat jopet za gospodu nego za kmeta . . . gospodin je dospodin, a ča su oni? ... Je ljudi i meju vama . . . Ovako ne gre. — S nama ti je ipak bolje bilo. — Je hudo bilo, ma drugačije . . . Znal sam barem, koga slu¬ žim . . . Ča? Liberat da bude moj glavar? Ča je on? . . . Čujte go- spodine, neka mi daju moj plug i voz i motiku, pa ja ne grem več na grad. Ču živet sam va dolcu; ču sam delat. — Dobro je! Ja ču sjutra k njima, pa ču se zauzeti za našeg Jožu. — — Ma ja ču moju zemlju! Dolac je moj. To jim recite. — Prepusti sve to meni. — Ste čovik, gospodine! Ste čovik! I Jože poče da grdi svoje drugove. Ovčar Ivan krade po nji¬ vama i goni stado u štetu. Jože mu jednom ubio radi toga kravu u svome dolcu, pa ga ovčar mrzi i kleveče. Liberat se polakomio za njegovom oranicom u dolini, a ludom Juriču ne da ono nesretno zlato još uviek mira. Svi su mu zavidni, što je prvi medju njima i njegovo je žito najbolje i njegovi su kuruzi jedriji. Govore mu, da je bahat i svadljivac, a svaki se od njih jagmi, da bude glavarom i kolju se skoro svaki dan za pedalj zemlje. Tuže ga, da je pijanica, al Civetta dobro zrlade, da je i njima vino ugodilo. Kmet je Toma postao lienčinom, a ovčar Ivan još žešči svadljivac, odkada znadu za tu rajsku kapljicu. Kamarlengov se napitak porazgovori u Joži i gorostas stane da bulazni o kralju Dragonji, o galeotu Iliji, o dobrome zmaju, o slozi, poštenju i zlatnoj slobodi, za koju da bi i krv dao. O ponoči orijaš zaspi, povaljen na suhom lišču, a kamarlengo se povuče u svoju daščaru. Svitalo je bliedo jesenje sunce, kad Civetta ustane, te se uputi u dolinu. — Divovi su po dolcu tražili pobjeglu stoku i konje, kupili su ži¬ vine i tjerali ih prama gradu. Bili su pokunjeni, srvani od bdienja, umora i tuge. 68 — Bog s njimi, gospodine ! pozdravljahu kmeti kamarlenga, a glas im bijaše mek i tih, lica krotka, kao onda, kada nisu znali za samostalnost i slobodu. — Bog, ljudi! Što vam se to dogodilo? Mogu li vam biti od pomoči? — Zlo je, gospodine. Jože nam je zapalil grad. — Al kako to? Zašto? —■ Eto, tako. Posvadili se, pa Jože ljut pošal va dolac. Vrnul se je obnoč nazad kako lupež i zapalil strešnice i hiže. — Pak onda? — Videli su ga ljudi, pa su ga hteli ubit, al jim je pobegal. A škoda je vela, gospodine! Sve je sgorelo . . . Ho’te s nami, gospodine, pa čete videt. I kmeti povedoše kamarlenga u grad. Garište se još pušilo. Črni stogovi izgoreloga žita ležali baš ondje, gdje se juče dizahu one visoke daščare. Nekoliko greda nestalih staja držahu se jošte uzpravne pokraj onih stogova, al bijahu črne kao pak- lina, izglodjale od vatre, prelomljene od vjetrine, slične grdnim križe¬ vima na tmurnom, prokletom groblju- Arno tamo po poljani ležale su poluizgorele mrcine konja i volova, a oko njih vrzali se čopori gladnih pasa, dok su se jata gavranova kupila i kraktala sve naokolo po ostatcima drvenih kladava, čekajuč, da se ljudi maknu sa onoga briega ili da im bace strvine u dolac izpod grada. Pougljenjena debla cerova stršila su u vis, črna i pusta. Sve bijaše izgorelo i osmudjeno, sivo od gustoga pepela, črno od dima i čadje. — A što čete sada? upita kamarlengo. — A ča čemo! Kaštigat čemo onega palikuču, reče kmet Li- berat. — A tko vam je glavar? — Sam ja, gospodine. — I vi ste to dopustili? Morali ste da zapriečite. Tako čete na¬ stradati, dobri ljudi. — A ča ču ja, kada me ne slušaju ? . . Svi su zločesti, a Jože je najhuji. Delaju i muče se, ma su kao munjeni — ni blagoslova, ni ljubavi, pa ne gre. Ča ču ja brižan? — Sam rekal ja, poče kmet Toma, da je to mesto prokleto. Po- svuda kosti od nekih ljudi, a govore, da to nisu bili krščani. Pa to zlato, pa ti zidi ... Ja sve govorim, da gremo na koju drugu goru. — Ni to, ne! zemlja je božja. Nego čujte, gospodine, reče stari kmet Ivan. Mi nimamo pravega čovika, ki bi s nami ravnal. Mi smo dobri za delat, ma smo brižni kmeti; htel bi nam se čovik pametan, študijan, ki bi s nami znal lepo ravnat i rekal nam ča i kako, i kega bi mi štimali i rad poslušali. Onda bi sve dobro bilo i ne bi se ta- kove stvari dogajale. Ma ovako, ča nam koristi bit liberi? 69 — Vero ja! Dobro je rekal! Predika kako čovik! kliknuše složno kmeti i poklimaše glavom. — I ja držim, da je tako, reče Civetta. Vama se hoče glavara i to pravoga, koji znade, da savjetuje i pouči, da nagradi i kazni. E, znam ja najbolje, kakav bi to glavar morao da bude! Čovjek pismen, pošten i izkušan, koga svak štuje i čija je rieč drugima zapovied. — Gospodine, reče plaho kmet Liberat, a ča bi bilo, kad biste vi prišli k nam i bili naš poglavar? — Ja!? začudi se lukavi Mletčič. Što ti to pada na um, dobri čovječe? Potražite ga radje megju vama. — Mi nismo za to. Vi ste študijan i pametan čovik. Čete videt, kako čemo onda delat. Civetta se sve nečkao, navadjajuči razloge, koji su još više po¬ ticah težake, da uztraju u svojoj želji. Nakon dugoga pogovaranja ka- marlengo poče da popusta, i pošto mu oni obečaše, da če ga slušati i sliediti njegove savjete, pristane i zada im rieč, da če postupati s njima kao sa slobodnim ljudima i nastojati jedino okolo njihova boljinka. Prošeta se još jednom poljanom te odredi, da bace one mrcine, ugarke i pepeo u klanac i da posieku po šumama daske za nove daščare. Njihova mnogobrojna stoka nije mnogo pretrpila od tog požara, pase nije bojati oskudice i gladi. Preko zime neka ovčari i kravari pasu i goje stada, a do koji dan porazdielit če svi skupa zemlju te započeti da krče i oru. On če k njima svako jutro, da ih posavjetuje i uputi. Go- vorio im, da če se onda iznova probuditi dobri onaj zmaj, da ih na¬ gradi i brani — sada tvrdo spava, jer postadoše ljenivci i svadljivci. Reče, da puste na miru zlikovca Jožu, koga da če on sam potražiti i povesti na pravi put. Poslat če im večeras bačvu vina, da piju u njegovo zdravlje. Divovi se utješiše i uzradovaše te popratiše sve do dolca svoga novoga glavara. — Zaludu, reče kmet Liberat, gospodin je gospodin. — Ma i vraga, samo ne Jožeta! klikne Jurič. — Kako je sve laglje, kada kigod zapovedal reče kmet Toma. 1 one večeri divovi su opet dugo pili i pjevali na opustošenom vrhuncu svoga Psoglavčeva briega uz huku zimskoga vjetra, tulenje pasa i graktanje gavranova u dolcu izpod grada. * Črne su viesti stizale kamarlengu iz grada Motovuna. Poručivao mu podeštat, da gradjani vole gladovati nego li izdati onaj Jožin novac, kojim bi on htio da naruči živeža, ma gdje bilo. Motovunska je šuma još uviek pusta, i proto se Dalla Zonta uzalud muči, da nadje u gradu nekoliko radnika. Mletački senat šalje pisma, opominje i prieti motovunskom vieču; gradjani za to mare i ne mare, Občinska je blagajna prazna, a Motovunjani lihvare onim prokletim zlatom. Po njivama ni traga oranju i kopanju, pa nema za občinu ni veresije kod prekomorskih trgovaca. Do koji dan ne češ nači ni kore 70 hljeba u Motovutiu; nestadoše i posljednji konji, kojim su se hranili u ovo zadnje doba. Občinska je vlast sasvim klonula. Zavladao je nered i bezvladje. Talijanski i njemački plemiči prometnuše se u prave razbojnike. Naoružaše svoju služinčad — poznate tatove i ubice — i haraju kao pomamni po selima prieteči i slobodnim gradovima, da če ih obsjednuti i udariti na njih težke poreže i namete. Najžešče se uzgo- ropadio biesni vitez Odo Wachsensteinski; poručio je motovunskom vieču da mu ono pošalje sto vreča žita, il da če inače navaliti na Motovun i sažgati ga kao snop gnjile slame. Sve se sgrnulo u grad> da ne pogine od gladi i mača, a u Motovunu poskupio oskudan živež, kao oko u glavi. — Podeštat se boji bune i krvi, jer je siromašniji puk sasvim ogladnio. Kradje učestale, da je strahota, a druge občine navaljuju razbojnički na motovunska sela, u nadi, da gdjegod što nadju i opljačkaju. Jedino su podrumi još uviek obskrbljeni lanjskim vinom, pa mu eto šalje — kako mu je ono bio obečao — pet vozova, a spreman je darovati mu sve do zadnje kapi, jer bi to užasno bile* kad bi se gladno gradjanstvo bacilo na piče i zaplesalo u tom dar- maru pijano kolo. Podeštat moli kamarlenga, da se jednom okani onih divljaka, koje ne če više nitko svladati ili prevariti, te da pohrli u Mo¬ tovun, gdje če da bude od pomoči i njemu i cielome viecu. Civetta, netom dobije vino, povede jedan voz k divovima i pro- dade im ga za dvadeset komada rogate marve. One iste večeri poruči kamarlengo podeštatu, da mu eto šalje gojnu stoku, a da če do malo dana obradovati Motovunjane još ljepšim darom. On ostaje na Štri- ginoj glavici, jer da ga oni dobri divovi zavolješe na takav način, da ga izabraše svojim glavarom. Neka se podeštat tješi i ne boji gladi dok je sva ova silna stoka na Psoglavčevu brdu. I od tog dana prodavao je Civetta sve to skuplje svoje vino. Zlatna jama bila je sasvim prazna. Zalud su divovi kucali motikama povrh zmajeve glave i kopali duboke rupe, da ga nadju i probude iz dubokoga sna. Zmaj im se nije oglasivao. Izkopaše jednom težaci du- boku jamu i naidjoše na široku tamnu špilju, na čijem se dnu nešto, sjalo i svjetlucalo. — Zlato! Zlato! kliknuše kao pomamni i njih de- setak nagnu kao jedan čovjek, da se provuku kroz tiesan prohod do onih hrpa novaca i dragulja. U uzkom prorovu planu ljuta borba izmedj divova. Uhvatiše se u koštac: gušili se šakama i bili nogama, želeči svaki, da prvi stigne u špilju i postavi svoje ruke na zmajevo blago. Borilo se dugo i žestoko u tamnom rovu, kad se odjednoč nešto ganu i zatutnji užasna rika u podzemnoj pečini, a Pso- glavčevo se brdo zatrese u svome temelju. Bliedi i upropaščeni jur- nuše divovi na polje, a ona se jama za njima sklopi k6 žvalo grdne nemani, izrigav prije dim i vatru . . . Gorostasi se uvjeriše, da se od onoga dobrog zmaja nemaju više čemu nadati. I kmeti su za kamar- lengovo vino davali svoju stoku. 71 Ovčar se Ivan proslavi na Psoglavčevu brdu kao žestok pija- nica. Krao je drugovima blago i darivao ga kamarlengovoj družini, vola za pol brente vina, u koje je kamarlengo lievao one kobne so¬ kove, što ih je vještica kuhala u svojoj zadimljenoj špilji. Skoro svakoga trečeg dana gonili su gradjani volove i ovce u Motovun i u druge gradove. — Divovi su opet hranili, a da toga nisu ni znali, sva obližnja mjesta. Stoka je malo po malo izčezavala, al kmeti bijahu zaokupljeni drugim brigama. Očekivali su dan, kada če Civetta da im porazdieli zemlju, pa su o torne vodili več sada duge prepirke i svadje. Al ka¬ marlengo je navlaš puštao, da prolaze dani i tjedni. Pirio je razdor i neslogu u tu vatru, koja je morala da proždre pred njim svaki plot i ogradu. Huckao ih je još gore jednoga na drugoga, ali uviek s medom na jeziku, govoreči im tobože u ime sloge i slobode. — Samo je Jožu bez ikakva obzira poticao na bunu i tjerao ga, da se osveti svojim drugovima. Bijaše se Jože povukao u dolac i izbjegavao kmete. Radio je malo i polazio često k Civetti, da se izbrblja i opije. — Civettini su ga drugovi dočekivali s početka laskavim uzklicima i go¬ stili ga nekim štovanjem i strahom, ali čim se više gorostas podavaše dangubi, hvalisanju i piču, tim su više oni postajali drzkiji i slobodniji prama njemu. Jože se malo po malo opet nauči svemu tornu; nije se više ljutio, što se ova gospoda s njime ludo šale — ta oni mu po- vladjuju svaku rieč, kad grdi one tepce u gradu, i nikad da mu za- niekaše brentu vina. Tek o Božiču pričini se Civetti, da je nadošlo vrieme, u koje da baci medju divove jabuku konačnoga razdora i da ih dovede do razsapa. Rano u jutro bane kamarlengo u grad, pozove sve kmete i javi im, da če danas razdieliti zemlju. Tek onda bit če sve u redu i ne če više biti razloga pravdanju i svadji. Pet dana obilazili su svi skupa po bližnjim strminama i dolcima, mjereč zemlju, udarajuči medje i pravdajuč se za svaki kamen. Ci- veta se nije ni nadao, da če ugledati u kmeta sličnu pohlepu za zemljom, strast toli divlju i sliepu. Uvjeri se, da mu nije potreba, ude- siti navlaš na takav način diobu, da se kasnije još gorje počupaju medju sobom. Dosta je, da su susjedi, pa če se posvaditi o svaku grudu, svaki grm i kamen. — Najteže je bilo sa dolinom izmedju Pso- glavčeva brda i Štrigine glavice. — Pustimo je Joži, reče kamarlengo, on ju je i do sada kopao. Al kmeti, da se pomame. Ta to je najbolja zemlja! Jože ju je oteo drugima, baš razbojnički. I dva duga dana mučio se Civetta s njima, dok ne odredi, da če pol dolca pripasti Joži, a druga polovica kmetu Liberatu i starome Marku. Kamarlengo je predvidjao, da če ta dioba postati vrelom kojega težkoga jada, jer je Jože odavna tvrdio, da dolina ne smije da bude nego njegova, Civetta izpiše o svemu tomejdug spis, udari na nj neke pečate i postavi pred divove veliku knjižurinu, na kojoj se vidjao srebrn križ. 72 — Zakunite se na toj starodrevnoj knjiži i na tom svetom križu, da čete se držati ugovora i da čete štovati tudje. I divovi se svetčano zakleše. One iste večeri obaviesti Civetta Jožu o cieloj diobi i obznani ga, koji je dio dolca zapao njega, a koji Liberata i Marka. Gorostas ostane kao pogodjen strielom; pmbliedi kao smrt, a ustne mu zadrhtaše. — Ja nišam bil s vami. Ja ne znam nič. Dolac je moj. —* Jože, i ti moraš, da se pokoriš, kao i svi drugi. To je duž- nost. Stvar je gotova i nema joj drugoga izlazka. — Ja nišam prisegal. Dolac je moj! Civetta stade pričati gorostasu, kako kmeti drže, da su bili i preveč blagi prama njemu, jer da mu oprostiše njegov zločin i dadoše najbolji dio dolca. — Nepravedno je, reče Civetta, al ja sam se bojao, da če oni biti i gori. Što češ, Jože? njih je dvadeset, a ti si sam kao pašče. Preboli i — pij! Ali Branenčanin gurnu od sebe vino, skoči na noge i pojuri prama dolini. Kamarlengo ustane, silio se, da sliedi gorosfasa pogledom. Kad ga izgubi s vida u onoj tmici, Civetta reče svojim drugovima: — Nemojte više davati toliko vina onom divljaku. Sad je več gotov. Pa ne če više ni dolaziti amo. Odsad če stražiti dolje u dolcu kao pas- 73 met je uživao u pomisli, da je gospodar komada zemlje. Nov se osječaj budio u težaku — biti posjednik, moči ka¬ zati: To je moja njiva! moja šuma! On če da podigne strehu na svojoj grudi, da je napuni marvom i pšeni- com te da živi sam i Slobodan. Kmeti se latiše motika i pohrliše na krčevine i ledine, da kušaju zemlju. Al ne po- traja dugo i neki rekoše: Zapala me losa zemlja; susjedova je mnogo bolja ! — a drugi pak protužiše: Nije najgore, al je moj dio najmanji, i susjed prolazi preko mojega. Iza pet dana svi su se tužili i tvrdili, da ih drugi pre- variše. Zašto ne razdieliše dolac u dvadeset dielova, da svakoga nešto dopade, ta ono je — zemlja! Zašto Joži, Liberatu i Marku ono, što vriedi, a njima zemlja plitka i rdjava? Prevariše se. Sad je gore nego prije — dosad su imali svi jednako, pa se nije niko mogao da potuži. Jurič prelomi pred svima motiku i baci ju u trnje. —Darujem vam svoj del. Ča če mi stene? Raje nič! ■— Ni poštenja na svetu! reče kmet Toma, koji je tvrdio, da ga je susjed pokrao pri mjerenju zemlje, i zahtievao, da mu se pomaknu medjaši. — A je to pravo, da drugi gredu preko mojega ? klicao je treči. Govorim vam ja, da je prije bolje bilo 1 — Vero, sad je huje! Zač ni svirn jednako? I 1 juta borba uzplamti medju kmetima radi zemlje. Zabrinu ih napokon i stanje stoke, koja je izčezavala i crkavala, zapuštena od pijanice Ivana. Civetta im poruči, da si izaberu novoga glavara, jer da če on do koji dan natrag u Motovun. I sada je svaki od njih htio, da se dovine te časti — starci su kazivali svoje siede vlasi, a mladji svoje jake nabrekle mišice. Divovi su opet sprovadjali dane u svadji i život im postajaše sve to gori i teži. Liberat i Marko nisu se još mogli odlučiti, da podju u dolac i zaposjednu svoju zemlju. Bojali su se Jože, koji je dan i noč ležao na stogu kamenja, kao da čuva stražu. Bijaše Branenčanin poručio 74 kmetima, da se on nije zakleo na onoj svetoj knjiži sa srebrnim križem i da on ne priznaje diobe, kojoj nije ni prisustvovao. Dolac da je uviek bio njegov i da se nitko ne usudi dirnuti u njegovu zemlju. Civetta izjavi, da on u tu prepirku ne ulazi, neka svaki od njih brani svoja prava, kako znade i može. Istom iza dvadesetak dana spusti se stari kmet Marko u dolinu i stane se šuljati okolo svoje zemlje. — Ča delaš tuka? vikne Jože, koji potrči kmetu u susret. — Oči su za gledat, pa gledam. — Ča iščeš na mojem? — Na tvojem ne iščem nič- Grem na moju zemlju. —- Kade je ta tvoja zemlja? Greš ča!? — Ča me teraš! Ja sam tuka gospodar! I kmet Marko prekorači plot i stane na svoju zemlju. — Lupež grdi! Ča misliš, da si gospodin? Ja te se ne bojim. Greš, ali ne? rukne Jože, al videči, da ga Marko niti ne gleda, nego kroči napried, zaleti se i navali na kmeta. Gonili su se sve to bjesniji; tukli se i bili bez milosrdja. Do dva puta povali Jože Marka i izmrcvari mu šakama lice i prša. I starac kmet uvidiv, da bi mogao podleči onoj biesnoj zvieri, iztrgne se sretno Jožinim šakama i udari u bieg. Branenčanin ga tjerao vikom i kamenjem sve do strmine, prieteči mu, da če ga drugi put ubiti kao pseto. — Kad se Marko pojad u gradu, onako izgreben i iztučen, svi kmeti udariše u pustu viku protiv onoga razbojnika. Ne puštati gospo- dara na svoje, udariti siedoga starca! To je sve, jer ga nisu kaznili, kad im ono upali grad. Civetta je mudar i pravedan, al je preveč blag i milostiv. Nije na diku, kad te gospodar šiba, al da te kmet bije, to je ruglo i sramota. Liberat je molio i kumio svoje drugove, da sidju svi skupa u dol, pa da se obore na goropadnika; neka ga barem ulove i vežu. Budu li svi složni proti njemu, lako če ga ukrotiti, inače ne če se nitko smjeti spustiti u dolinu, a to bi bilo nečuveno, velika sramota za sve težake. Ali svi su kmeti bili zavidni Marku i Liberatu, sto ih je dopao liep komad zemlje u onomu plodnom dolcu, pa su se u svom srdcu radovali svemu torne i nadali se pače, da če Jože uztrajati u svome bjesnilu. — Niste ljudi! S vami se ne može živet! Ljutio se Liberat na svoje drugove. - Ča imamo od tega, ča smo skupa? Ma baš nič! govorio je kmet Marko. — Znaš ča, reče kmet Toma Liberatu. Daj ti meni tu zemlju u dolcu, a zami onu moju blizu šume. — To bi vi hteli, ma ja nišam munjen. Ja se ne bojim Jožeta. Čete videt! odvrati Liberat. Ma ako mi se ča dogodi, čete bit vi krivi i pred ljudi i pred Bogom. 75 — Se bojiš! narugaše mu se kmeti, pa se razidjoše, da pokolju nekoliko glava ono nešto stoke, koja im bijaše još ostala. Onoga istoga dana pogna kmet Liberat svoja posliednja dva vola ka kamarlengu. Kmet stane moliti Civettu, neka se zauzme za njega i dovede kakogod Jožu k razboru. Kamarlengo primi volove, pogosti kmeta, al mu reče, da se on više ne smatra njihovim glavarom, jer da je obolio i da se sprema na odlazak. — Uredite sve to sami! Znate misliti svojom glavom. Ta niste djeca. — Smo huji nego otroki. Ča bi mi brez vas? Ako grete, čemo se poklat mej nami. Al se Civetta ne dade skloniti. Nije ni htio da što čuje o Joži i o toj blaženoj diobi zemlje. — Glejte, gospodine, reče Liberat, zel sam motiku. Rad bih išal dole na dolae, da delam —• ma oni Antikrist ... Ne če bit dobrega! — Pa idite! Vi niste star i slab kao kmet Marko. Jože če vas se čuvati. — • Ho’te i vi s manom, gospodine. — Ne pačam se. Čujte, kmete Liberato; evo vam ugovor i po¬ kažite ga Joži. Drž’te i svetu knjigu, pa se Branenčanin ne ce usuditi, da vam se opre. Čuvat če se svetogrdja, ta krščanin je. — Vero, da je. Sad grem, klikne kmet, te poljubi skrušeno sre¬ brni krst i djene knjigu za pas. Liberat uze motiku, zahvali se kamarlengu i krenu prama dolcu. Bio je vedar zimski dan, samo je jošte tanka maglena koprena ležala na dolini. Vidjahu se kroza nju oveča stabla u dolcu i bljes- kanje potoka, koji je žuborio i glogotao, kao da zove k sebi i čo- vjeka in marvinče. Več dugo čuje kmet poziv toga potočiča sred liepe uvale. Govori mu ono glogotanje o svježem napitku sred ljetnoga dana, kad sunce peče, a žedja pali osušeno grlo i o čarobnoj moči hla- djane vode, kad ono gore upaljeni žulji na izmučenim rukama; priča mu srebrni romon onaj o mastnoj grudi, punoj sokova, o dubokim brazdama, u kojim bi i zviezda proklijala i o jedrom korenju, što po- žudno siše bistru vodu kao sladko mlieko sa bezbroj nevidljivih ustašca . . . Pjeva potočič kmetu pjesmu o zlatnom usjevu i o ča- robnom vočnjaku, gdje če da zamiriše i dozrije voče još neugledano — rajska jabuka, što ju božanstvo obečalo več davno patniku i trud- beniku-Da, baš u toj dolini procvast če na grudima zemlje naj- gizdaviji njezin cviet i sinut če na suncu najljepše uzdarje njeno! . . . Nema na njoj ni trnja ni kamenja, ravna je kao dlan, natapana po¬ tokom i ovjenčana plotima kaline i lješnjaka, a ona trava, što se ze¬ leni na njoj i usred zime, i ono drveče, uvieke kitno i bujno, kazuje težaku, da je ona možda posljednji kutič nestaloga zemaljskog raja — — - - — Liberat časak stane, da pogleda dolinu, koja mu se danas pričini još ljepšom. „To je prava zemlja!" šane kmet, pa po- 76 ljubi još jedan put knjigu i pokroči življe. Kad Liberat stigne u dol, magle je bilo več nestalo; mokro drvlje i stienje blistaše se na suncu, kao orošeno sitnom bisernom rosom. — Pravi raj! reče kmet i pobrza na svoju zemlju U dolcu nije bilo nikoga, samo su neke velike ptice črnih krila i biela repa skakutale na briegu potoka i kričale kao pomamne. Sun- čano je svietlo poplavljivalo cielu kotlinu. Po stranama dalekih gora bludili su prameni magle, svi bieli i sjajni. Gori na zidini Psoglav- čeva grada sunčala se tri gorostasa i gledala u dol. Liberat je, vas blažen, promatrao svoju zemlju i osvjedočavao se da ga je sreča poslužila kod diobe. Uze motiku, razširi noge i za- mahnu snažno dva tri puta. Črnica je bila mastna, gusta i jedra — pravi bubreg zemlje. Ej, kako če je on rado kopati i orati! Kako če je s veseljem posijati! Al če ona da mu proklije u prolječe! Ljeti če on spavati u dolcu, u šumoru klasja, u žuborenju vode i šuštanju onih visokih jablana, koji strše uspravni i visoki, na obali potoka kao vjerni stražari njegove zemlje, a ove jeseni, kad usjev dozrije, žut kao zlato, težak kao kamen: ej onda sreče i milinja! - — Liberat! začu se hrapav glas. — E! prenu se kmet iz svoga snatrenja i prestane da kopa. Jože je stajao pred Liberatom, mrk i uzrujan, crvenih očiju i bliedih obraza : na mršavom njegovu licu vidjao si tragove i pečate ljutine, dugoga bdienja i pijanstva. — Jože, reče Liberat, budi čovik. Pusti me, neka u miru delam. Smo ljudi, ali otroki? — Liberat ... si čovik ti ... o, si! Sam te vazda štimal . . . Si bil naš glavar . . . ma ča ne gre, ne gre! . . . Zemlja je moja . . . Beži ča! Si cul? — Jože, ja znam, ča delam. Viš, imam kartu ! Tuka je! pokaže Liberat ugovor i upre prstom u pečat. — Ča če mi karta! to je sve nič. Dolac je bil vazda moj. — A imam i sveti libar. Viš križ na njemu. — Ča križ? ča libar? . • . greš? Ma odmah! razžesti se Jože i gurne Liberatu knjigu iz ruke. Al se Liberat ne maknu, kao da mu se noge ukopaše u grudi. Sad ga je ona zemlja držala tu prikovana; kao da je iz nje strujala velja snaga, kojom če kmet da obrani i sebe i nju. — Hodi s vragom! Grdobo! okosi se Liberat i zaplamsa očima. Al Jože jurne na njega, i kmeti se uhvatiše u koštac. Rvali su se dugo, crveni u licu, biesni i žestoki. Tukli su se i grizli kao psi, dok Liberatu ne uspije, da gurne daleko od sebe protivnika, koji udari licem u zemlju. — Ubilo te vino. Oslabil si! naruga se Liberat. Sad idi! Jože se digne i klekne Iz iztučenoga nosa i ranjenih usta curila mu krv; divlji mu plamen gorio u očima. Ostade trenutak kao smeten i osam- 77 78 ljen s onim krvavim mlazovima na čeljusti i na spruženom vratu, s razkolače- nim očima, nakostrušenim vlasima i izkesanim zubima.Osječao je buru u gru- dima, šum u ušima, a pred njegovim očima Liberatova je podoba drhtala, neizvjestna i odvratna kao lik grdne zvieri u magli jesenskega sutona... I Joži se pričini u tom času, da sluša u onom šumu užasnu riku špiljskoga medvjeda, od koga je još diete branio jednom davno uz staroga otca svježu raku djeda svoga . . . Čuje naporno i težko di¬ hanje otčevo, Iupu kremen-sjekire i bilo svoga djetinjega srdca, u kojemu je ljubav za onom oskvrnutom rakom dublja i silnija od straha i užasa pred mrkom nemani. Udiše kroz razširene nozdrve vonju krvi, duhu lešine i jak zadah zverinje kože; osječa, da mu svaka žilica drhče, a iz dna srdca, iz tamne dubine njegova biča probija več davno zaboravljena, neodoljiva, divlja, zvierska snaga, što ga tjera napried, nosi kao vjetar slamku, proti svima i svakome, a za onu svetu grudu, što je, razdrta, zavonjala pred njim pod udarcem tudje motike — - — Pa neka bude i to ... Ja ne dam zemlje . . . Sve, ma zemlju nikada! . . . Neka Bog prosti, ma ni druge . . . I Jože digne oči k nebu te se prignu i poljubi zemlju, pa skoči hitar i nagao kao striela, pograbi motiku, zamahne i spusti je svom šilom na Liberatovu glavu. Kmet kriknu, zaljulja se i sruši s otvorenom lubanjom na tvrdu zemlju. 79 morstvo kmeta Liberata sbuni i prestraši težake na Pso- glavčevu brdu. Nišu se ni usudjivali da dirnu u lešinu. Ležala je ona dva dana u dolcu sva krvava i prašna, a u onoj se krvi kupala sveta knjiga sa velikim sre¬ brnim križem. Bojazan i črne slutnje morile su preplašene težake, koji nisu znali, što da urade. Obratiše se opet na kamarlenga, a Civetta potrči na Psoglavčevo brdo, da ubere plod svoga dugog čekanja i uztrajnoga nasto- janja. Mletčiču uspije, da sbuni i potišti još večma one jadne kmete. Pretjera- vao je užas dogadjaja, go- jio u njima praznovjerje, plašio ih osvetom božjorn, paklom i sotonom i uvje- ravao ih o nuždi težke i duge pokore, jer da je Li- beratova nedužna krv pala na sve divove, okaljala njima svima ruke — zašto ne zapriečiše zločin ? zašto ne pomogoše svome drugu, kad ih je molio ? Nesretnik Jože nije pred Bogom veči grješnik nego oni svi. A ona je sveta knjiga oskvr- njena njihovim svadjama i okaljana krvlju, ugovor je zapečačen zlo¬ činstvom, i sva zemlja okolo brda grješna je i prokleta — ona če im odsada da rodi trnjem i dračama, da bude uzrokom još žeščih svadja i groznijih ubijstva. Jalov ce im biti svaki trud i muka: nisu se držali zakletve, grieh ih tišti — prekletstvo je palo. Izgubili su sigurno i milost onoga dobrega zmaja u utrobi brda. Moraju da potraže koji drugi kraj, u kome da se nastane, jer če od sada oko Psoglavčeva brda lutati svake noči Liberatova sjena, da ih budi iza sna i da im 80 pogazi posijane njive. Neka potraže drugo brdo, na kojem če oni sa- graditi nove stanove, ali ni tada ne če izbjegnuti kazni, jer krv pra- vednika vapi do neba. Jadni su kmeti slušali kamarlenga, svi prestrašeni i uplašeni. Civetta im naloži, da ukopaju lešinu, i javi im, da če sutra u zoru pobjegnuti iz ovoga prokletog kraja. U suton spustiše se tri gorostasa u dolac. — Mučaljivi i tužni približiše se k mjestu, gdje je ležao mrtvac. — Ča je to? klikne Jurič i probliedi od užasa i gnjeva. Povrh Liberatove glave ležala je stara, odurna baka i kopala je mrtvacu oči svojim dugim noktima. Divovi nasrnuše na nju. Ona skoči, al Jurič je ipak pograbi za pleča te je digne u zrak i tresnu svom sitom o velik kamen. Al ženino tielo ne prsnu na četvero, lubanja joj se ne otvori, sta- račke joj kosti ne pukoše — krvava i izbijena, al okretna i hitra, skoči vještica na noge, digne se u zrak i poleti na visok hrast. — O de- beloj visokoj grani hrasta visila je u tmurnome zimskom sumraku, na- lična gorostasnom u šišmišu. Jurič je htio da obori hrast i da je dalje goni. — Pust’ je Juriču, reče mu drug. — Viš! striga je. I kmeti počeše, da kopaju jamu. — Razbojnici! kričala je vještica. Vi ga ukopavate, a ja ču ga odkopati. Žedne smo vaše krvi. Željela sam, da otidete, al sad bih vas htjela uz nas. Ostanite, jer je vaša krv sladka, a latinske su vještice žedne kao ugrijani piesak. I ako odete, znademo, s kim čemo se sdru- žiti, da vas dobijemo u šake i da vam krv izsišemo. U drugom liku, novim sredstvima, al uviek s istim saveznicima došuljat čemo se do vas, svladati vas i gaziti po vama. Hočemo krvi, mlade krvi, sladke krvi vaše — — Sjale su prve zviezde, kada divovi ukopaše svoga tužnog druga. Udariše uz brieg, puni črnih slutnja. Pratili su ih uzklici vještice i muklo žamorenje visokih, požučelih cerova. One noči bdili su divovi na zidini. Nemir im nije davao, da stisnu oči, a več dva dana mučila ih glad, jer bijaše nestalo i po¬ slednjega brava u njihovoj staji. Bila je studena, al vedra zimska noč. Zviezde su sjale Čudnom crvenkastorn svjetlošču, a nekoje bi se od njih odkidale najednoč od tamnoga nebeskog svoda i padale na daleka brda, ostavljajuč za sobom dug trag, što sječaše težake na mlaz krvi, kad sikče nagao i jedar, iz koje grdne rane na ogromnom tielu. Puhao je lagan vjetar i zibao granam stabala, što su u tami sličila nakaznim avetima, koje je bies spopao, te mašu dugim rukama da nekoga ulove. Daleko je negdje tulio vuk, kričao je čuk u bližnjoj šumi, a potok je sve muklije glogotao u pustome i tamnom dolcu. Nikada se žamori zimske noči ne dojmiše na takav čudnovat način srdaca naših goro¬ stasa. Al njihova bojazan postane užasnim strahom baš u najgluše 81 6 doba noči. Najednom se nešto ganu u utrobi Psoglavčeva brda. Zemlja zatutnji i brieg se zadrina. Čuše, kako zemlja puca na vrhuncu, kako se kroz širok prociep nešto vuče, i ugledaše u tami zmaja, crnjeg od mrke noči, gdje ih motri fosfornim prietečim očima. Neman se približavaše k težacima cereči duge ostre zube, spremna, da navali na grješnike, da ih raztrgne i proguta. ■— Zmaj! Zmaj! kliknuše kmeti i udariše niz bedeme. Al sada zašušne nešto u grmovima na obronku, i nakaz ne vještice, gadni ma- čiči, odurne more i vukadlaci pojaviše se svud naokolo, keseči zube i plamsajuči očima. Gore na zidini razvali povrh njih grdni zmaj svoje ogromno ždrielo, duboko kao ponor, rukne kao lav i bljunu im u lice dim i vatru- Grozio im se smrču usude li se ikad više na njegovo brdo. Divovi kriknuše od puste strepnje i pobjegoše u dolinu. Al ni tu ne nadjoše mira i sigurnosti. Hi se lukavi kamarlengo bijaše nečemu domislio, ili je bojazan i glad varala jadne kmete, ili se Liberat stvorio sbilja u vukodlaka, al njima se preko ciele noči pri- činjaše, da vide nešto bielo i visoko, gdje se skita u dolcu, baš okolo one grude, na kojoj im drug poginu. — Ježuš i Marija! šaptali kmeti. Pobegnimo! Liberat! U strahu i nemiru dočekaše divovi osvit zore. Kao da su se o torne več dogovorili, pokupiše razbacano polj¬ sko orudje i krenuše svi skupa put Štrigine glavice; obidjoše kotlinu, da ne stanu nogom na onu okrvavljenu zemlju u dolini i udariše uza stranu. — Kamarlengo bijaše baš ustao i spremaše se, da krene k Joži, koji se krio u onoj zavjetrini na boku briega, kada kmeti banuše pred daščaru. •— Sto je, ljudi? Uraniste. Dodjoste, da me pozdravite! klikne im Civeta, pročitavši im na licu uzrok toga neobičnog posjeta. — Grete, gospodine? reče kmet Toma. — Da, ja odlazim. Sto bih ja tu? vi me ne trebate. — Gospodine, mi bi hteli s vami malo predikat. — Pa dajte. Ja vas slušam. — Vero, tuka ne moremo več ostat. Ni blagoslova; greh je greh. Pa nimamo ni od čega živet. — Potražite nov kraj i radite složni i slobodni. — To je sve lahko reč, ma mi nismo za to. Mi smo brižni kmeti i sami ne znamo nič delat, a za živet ni dosta znat kopat. Mi ne znamo bit liberi, to ni za nas. Ovako nam je huje. — Pa što čete onda? — Gospodine, mi bi se hteli vrnut k našim starim gospodarom. Čemo živet, kako smo živeli i prije. Čemo delat i slušat. Drugačije ne gre. — Eh! uozbilji se Civetta. To je sve dobro, ali hoče li vas oni više htjeti? 82 — Gospodine, vi ste dobar čovik. Čete nam pomoč. — Nastojat ču, u koliko budem mogao; vidim da ste u nepri- lici. Počekajte me tu! I kamarlengo udje u daščaru, da se dogovori sa svojim ljudima. — Pobjeda! klikne, netom zatvori za sobom vrata. Divovi se pre- daše; ovce se vračaju u staju. Silno veselje zavlada izmedju gradjana. Bilo je i skrajnje vrieme, jer je po gradovima nevoija i metež postajao sve to veči. Povratkom kmetova sve če da se uredi i popravi, sve če da se vrati u prvašnju kolotečinu. Civetta napiše više pisarna za istarske podeštate i barune te odredi, da svaki gradjanin povede sa sobom po jednoga kmeta i da ga preda dotičnom gospodaru; on če s Velim Jožom u Motovun. Ne potraja dugo i divovi se stadoše praštati jedan od drugoga. Bili su tužni i mučaljivi. Nešto ih bolilo u dnu srdca, a da nisu ni sami znali sto. Stari se kmet Ivan dugo borio, al ne odoli: suze mu udariše niz obraze i zaplače kao ludo diete. • — A, rane moje! brižni i tužni moji!... Ma zač je sve to tako?... Zač ni sada kako onih prvih dni?... Jože, zač si on put onako govoril! A, brižni moji! — I stari kmet stane da čupa svoje siede vlasi i ljubi svoje drugove. Nepojmljivo ganuče, nova neka bol tištila je srdca onih divova. Baš u onom času, kad su se dielili, prožeti mržnjom, izmoreni sva- djama, bojazni i razdorom, osjetiše kao nikad do sada, da su iste krvi i istoga mesa, da su žrtve istoga stradanja, osjetiše, da če ih vjeko- vima vezati nešto, što se ne da nikako da prekine i što če da ih spasi, kad budu drugčiji nego dandanas. — Ostanimo! Kušajmo jopet! šane Jurič. Al divovi prignuše glavu; osječahu u dnu srca odvratnost prama tudjincu gospodaru i sramotu sbog svoga djelovanja; posljednji ugarak one vatre, što je Veli Jože potaknu, a složan je rad i obilan znoj po- dvostruči i razmahnu, a velji je uspjeh, blagoslov božji, zmajevo na¬ prezanje i pobjeda nad gradjanskim četama razpiri i razbukta kao vjetar u velji ponosni plamen, pun svjetlosti i topline, tinjao je jošte u nekomu zabitnom kutu težačkih duša i bacao jošte po koju iskru kroz gusti i hladni pepeo propalih im snova i izmorenih divljih osje- čaja — al iskre ne uzplamtiše u požar, nestade ih opet u tamnu du- binu njihovih biča. Kmeti se pogledaše još jedanput, mučaljivi i tužni, pa se uputiše u dugoj povorci za svojim pratiocima, da se spuste u klanac, mimoidju Psoglavčevo brdo, te da se zatim razidju na sve četiri strane istarske zemlje. Na njihovu briegu ležao je gust maglen oblak olovne boje. Kao da se ono brdo, na kojem su oni sproveli preko ljeta najsretnije dane svoje i što se ono zazelenilo, zamirisalo i okitilo zlatnim usjevima i rumenim plodovima pod jakim udarcima njihovih motika i dubokim 83 6 * brazdama njihovih plugova, ovilo sada crnom koprenom, da ne gleda vlastite pustoši i one povorke jakih trudbenika, zgrbljenih ledja i po- kunjena čela, koji idu u tmurnom zimskom jutru na ljutu patnju i robiju ... Iz one magle dopiraše do kmetova žalobito stenjanje — žalba kakve zvieri il zavijanje zaboravljena psa — , a potok u liepoj dolini grmio je uz to neku Čudnu, divlju pjesmu o vjetrima, što če odsada da ga pohode, o kamenju, što če ga gušiti, i o trnju i drači, na čijim če vrhovima blistati se viekom rajne kapi neosvečene krvi — Posljednji, koji ostavi ono mjesto, bijaše kamarlengo. Za njim je išao Veli Jože. Kao da je gorostas ostario u malo dana za sto dugih godina. Koračao je, vas skršen i pokunjen. Nešto bolno i očajno leb- dilo mu oko ustfju, sjedilo mu na čelu, izbijalo mu iz izplakanih očiju, pred kojima kao da sve lebdi užasna neka slika. U podne drugoga dana ugledaše naši putnici s neke visoke gore izmedju rieke Dragonje i Mirne biele motovunske kuče. — Kamarlengo zacikta od veselja, a Joži kao da je ledena ruka stisla jadno srdce na taj vidik. Jaše Civetta pred gorostasom na magarčiču. Vjetar mu več nosi veselu zvonjavu motovunskih zvona. Gradjani su ih sigurno ugledali iz daleka, pa se dižu, da dočekaju kamarlenga kao spasitelja i po- bjednika. Što ne mogoše da urade gradjanske čete, sila i junačtvo vitezova i ugled načelnika, učinio je on sam. I sad se, eto, vrača s kmetom Jožom; vodi ga kao izšibanog psa. Vječna mora da bude harnost vesi Motovuna prama kamarlengu. Doskora če opet biti žita i stoke u oglad- njelom gradu. Kad je gorostas več tu, prekomorski če trgovci poslati odmah živeža. Nestade anarhije, i sve če od sjutra da bude, kao što je i prije bilo. Civetta je ugledao dugu povorku gradjana. Izašli su iz grada, jure mu u susret s razvijenim barjacima, s bubnjima, trubama i poklicima. Kako če ga oni od sada štovati i obožavati! Imenovat če ga sudcem, a mletački če ga senat učiniti kontom istarskim. Gradjan- stvo če večeras obilaziti gradom, klicat če „bravo“! i „viva“! pod njegovim prozorima, a dug če red baklji iči po glavnim ulicama grad- skim, da ga počasti i uzvisi. Lagala je ona zlobna vještica, kad mu je ono prorekla: Jože če te osramotiti! — Eto, on je dočekao pobjedu i slavul . • . I Civetta ošine magarca i klikne: Jože, trsimo se! Al Jože je sve to tromije koračao prama Motovunu. Gledao je njive, na kojima se dugo mučio kao pašče, a za one opake gospodare, gledao je šumu, u kojoj se je mučio kao rob pod šjor-Zuaninim bičem, mrzke mu zidine gradske i ladje, dalekotamo na ušču rieke. Vidje povorku gradjana i sjeti se svojih patnja, krvavih uvreda i dugesramote.Zar da postane op:t igračkom u raci tih gadnih patuljaka? Izkusio je slobodu, znade, što znači biti svoj, uvjerio se, da su gradjani gori i slabiji od njega, da ih se nema čega bojati, pa zašto da im iznova služi ? zašto da im 84 opet robuje? Al on je prolio krv, uvriedio svoje drugove, smeo ih je i prouzročio razdor i novu sramotu.-Na tu pomisao obuze ga opet tuga, i duša mu klone. Sane: Grješnik sam; zaslužujem i goru kaznu! pa krenu dalje za kamarlengom. Daleko na obzorju pokaže se Joži more. Pučina bijaše mirna modra, gladka kao zrcalo. Da, to je ono more, po kojem je plovio onoga proljetnog dana i sa čijim se grdnim valovima borio na visokoj litici, u tami, kisi i vjetrini, gol i sam, al jak i smion, kao pradjed mu Vukan, koji je odolio čoporu biesnih bikova sred motovunske šume. To je ono isto more, s kojim se on pohrvao i nadvladao ga, pa je možda za to — misli Jože — baš od one noči tako krotko i mirno. Gorostas se sjeti grmljave i rike one vode sred proljetne noči i svoje pobjedničke pjesme u lupi talasa i vijanju vjetra — svega se spo- menu, i pričini se jadniku, da ga nešto lupnulo u lice, osjeti odjednoč buru u krvi i čudan nemir u njedrima . . . Velika je galija plovila pred njim daleko prama jugu. Ni povjetarca nad vodama. Stotinu 85 dugih vesala tiskalo je napried ladju. Kroz oblake prosu se prarnen sjajnih zraka na onaj brod, i ladja sinu na mirnoj, plavoj pučini kao ogroman galeb, što se je spustio na vodu, al biela mu razširena krila lepeču još uviek u zraku, a gibki mu vrat stoji ravan i ukočen nad ugledanim plienom. Brod juri prama kraju, biva sve to vedi, al što se više približava kopnu, postaje sve čudnovatijim — ona su jedra zguž- vana, razdrta i iztrošena; konopi vise niz jambore i križeve, svi po- pucani i gnjili, a na bokove, na ošteceni premac i na skršenu krmu puste ladje uhvatilo se bezbroj školjki i sva šuma morske trave, koje vise kao duge zelene vlasi čak sa vesala, što tromo i odmjereno lu- paju morsku površinu, gurajuči sve to brže prama kraju tu Čudnu galiju . . . Rekbi, neka je čudotvorna ruka digla iz tamne morske du- bine več davno potonulu ladju, i avet-drievo brodi sada prama kopnu, tužno i niemo, nakazno i pusto, slično plovečoj drvenoj grobnici, da izvrši nepoznati nalog neki. Jože vidje, gdje se sva ona duga vesla dižu u vis prama zreniku kao stotinu ogromnih ruku. Gorostas se trznu i stane kao ukopan. — Galjot Ilija! prošapta, ganut i smučen. I pričini mu se, kao da sve one ruke uprieše prstom prama gorama u srdce istarske zemlje, baš kao da mu nalažu: Idi odavle! Tamo je tvoj spas. I pričini se orijašu, kao da mu nesretni galeot sipa opet u lice iskre i varnice i da ga stresa svojim snažnim rukama i da mu viče na oba uha: Ne budi robom! Čovjek si i ti . . . Pričinja se Joži, kao da opet čuje očajnu galeotovu pjesmu u utrobi galije sred huka vjetrine. Go¬ rostas se smeo i uznemirio; čuje lupu svoga srdca; sve misli: koraknem li napried, uzbibat če se more ono, zagrenit če mi: Sramota! a ruke če me one udariti u obraze . . . Da, da! Ja ču natrag. Okajat ču svoj grieh ; poboljšat ču se; radit ču sam i uztrpljivo čekati braču svoju. I oni če doči — to osječam, i ako ne doskora, a onda rnakar do sto, do hiljadu godina, jer tako mora da bude. I složit čemo se, mučiti se, trpiti i pobjediti jednom svi skupa. Da, Ilija, ti mi ono reče: Čovjek si i ti! i čovjekom hoču da postanem. Natrag, natrag! Ka gorama, k slobodi! — — — Kamarlengo je sve to češče i žešče šibao jadnoga magarčiča. Eto, sad če preda nj banuti iz nizke šumice bučeča povorka. Bubnjevi biju, trublje trube, zastave se viju, uzklici se ore. — Brže Jože! Čuješ li ih? Ne vidiš li ih? Eto, stigoše. — Viva kamarlengo! grmnu svjetina na rubu šume. Podeštat se pokaza izmedju dvie velike zastave, pračen od vieč- nika, plemiča i kanonika. Rulja gurne prama Civetti. Nasta komešanje i vreva. Svi se guraju i tiskaju prama pobjedniku. Hoče, da mu cje- luju ruku, da mu poljube skute. Osam momaka podigoše u zrak ma¬ garčiča sa kamarlengom, koji je sada jahao nad morem glava, po- nosan i slavan. A! to veselje ne potraja nego dva tri trenutka. 86 Najednom se gradjani smrkoše u licu kao noč; probliediše od razočaranja, požutiše od gnjeva i žuč im prekipi. Užasno deranje i zviždanje zagluši jadnoga Civettu. Oči su sievale, sake su prietile, a usta su kričala, psikala i zviždala nemilosrdno. — Povalite ga u prašinu! Svežite čvrsto toga nitkova! kričao po- deštat, žut od jada. Svi su gradovi dobili natrag svoga kmeta, a mi ? a mi? ... Kamarlengo, lebdeči još uviek na magarcu, u zraku, obazre se naokolo i tek sada dozna za uzrok svoje nagle propasti. Velog Jože bijaše u zadnji čas nestalo bez traga. 87 Slovniško navodilo. 1) Rodilnik množinski: slovenski: mnogo gospa, gora, voda, jele¬ nov, junakov, rib, žen, mest, volov, ovac, sester, nosilcev, src, vesel, Be- netek (Mletek) hrvatski: mnogo gospa (gospodja), gora, voda, jelena, junaka, riba, žena, mjesta, volova, ova- ca, sestara, nosilaca, sr- daca, vesala, Mletaka. 2. ) Dovršni pretekli čas (aorist, za enkratna, hipna dejanja); Edn. 1.) rek-o-h (sem rekel) Množ 1.) rek-o-smo (smo rekli) 2. ) reč-e (si „ ) 2.) rek-o-ste (ste rekli) 3. ) reč-e (je „ ) 3.) rek-o-še (so rekli) Slično: bih (sem bil) bi, bi, — bismo, biste, biše. Čuh (sem čul) itd. V „Velem Joži“ so n. pr. ti-le aoristi: vidjeh, razumjeh, izadjoh, -- dignu (je dvignil), ošinu, prignu se, kleknu, šanu, utrnu se, namignu, se maknu, ote (je otel, vzel); — pograbiše, posadiše, ugledaše, dotr- čaše, dignuše, povedoše, odlučiše, izčezoše, zarežaše, prodjoše (so prošli), nastadoše, napeše (so napeli), prokleše, stigoše (stiči). 3. ) Nedovršni pretekli čas (imperfekt, za trajajoča, več¬ kratna dejanja): Edn. 1.) plet-ija-h (sem pletel) Množ. 1.) plet-ija-smo 2. ) plet-ija-še (si „ ) 2 ) plet-ija-ste 3. ) plet-ija-še (je „ ) 3.) plet-ija-hu Slično: čuvah (sem čuval), čuvaše, čuvaše; čuvašmo, čuvaste, čuvahu. Imperfekti v „Velem Joži" so n. pr.: bijaše (je bil), Barbabianka slušaše i promatraše, podeštat mrštaše čelo, opiraše; bijahu (so bili), davahu, mogahu, štovahu (so spoštovali) . . . 4. ) Prih o d n j i čas: Edn. 1.) pisat ču (pisati čem = Množ. 1.) pisat čemo (bomo pisali) bom pisal) 2.) „ čete (boste „ ) 2, ) „ češ (boš pisal) 3.) „ če (bodo „ ) 3. ) „ če (bo „ ) Prim.: tužit ču se = se bom (pri)tožil; bit če = bode . . . 5. ) Namesto nedoločnika stavek z „da“ (bre z ve j i c e): h o ču da svrnem — hočem zvrniti, hoče da se lisi = hoče se zne- 89 biti, neče da popusti = neče popustiti . . mogu da se izderem = morem se izdreti . . mora da bude strahovito = mora biti stra¬ hovito . . p o če da drma = počel je tresti . . počeše da oprav- ljaju = so počeli opravljati . . stane da čestita = začne čestitati, ne. srni je da gleda = ne sme gledati . . prestane da kopa = neha kopati . . neda se da prekine — ne da se prekiniti. 6.) Instrumental (šesti sklon) brez predloga: a) pogodjen strielom = zadet s strelo, od strele; — prožet mr- žnjorn z mržnjo, od mržnje; — sliedi ga pogledom; — napuni kuču pšenicom = (s pšenico); b) smatram te robom (= za roba); — ne budi robom! (— ne bodi rob!); — postanem čovjekom (= človek), igračkom (= igračka, igračica); dioba postat če vrelom jada (= vrelo, vir); c) poljanom se šeta = po poljani (krajevno). Slovar. blitva bockati bokaporta (ital.) borica (bora, na¬ brati) bravenjak brukanje bubreg bulazniti Ceriti se cičati, cičim pesa pikati poklopec vhoda v ladjo, vhod sam guba brinovka izsmehovanje ledvica fantazirati smejati se kazaje zobe delati glas „ci“ derni(o razvalini) dioba div djurdjica dočepati se dodijati dojmiti se dolama domak: na do- maku do(l)nji vpitje) nesrečen delba, delitev velikan (Jurijeva cvetica) šmarnica polastiti se siten postati vtisk narediti (srbsko dolgo spodnje) krilo blizu dolenji 90 Hrv. Slov. 91 92 94 95 Na str. 9. čitaj: „na milovonju“ (mil vonj) mesto „milovanje“; — na str. 27.: da nasluti; — na str. 75.: pojavi; — str. 77.: omamljen. St' r‘‘ 'Sr ■ -■ ' r h ■ n ■ ;.:■ v f i : jfe;. a -^K 1 'Sv S V:F S?. s v.' .’: :M ‘SS v -■ ■ ■ -r ' 1 " ..-•'•■• -■'■ :-*• '■*■.■:{■' •-» •'V,.•, • 1 - *>> /*>. *v—^ ... ■ ■ ■ 11' ^ “ . f f a , ‘ i s ' ■ >"'\ ." • ..'v 5 ?' : -, --.v .'*=••.• . • ■. »\/v ' *» ■.■• i /r' /. . r--:. ' 'S -ii: . .v.- - .v -‘ •' •'' -••• t-^.V / . ’ S A. " V, 11 ?.■■•• vSA■■..'v* -,>••'• ■ ■, > /' „:V./. ' V ! J ■ 'V : ■ ' _ V.'/ •>•.'<• n. v ••» A' • :>: vs ':. a v V^K-s^-.av.v:■ v? a. rfef ■-S '-, *v' l - ., ., (• ' - ■■• . -r- '•' '' ■ .f' ■ ' ■ , s-v • • • -s* /• ,• -Saš. 1 J" ■ i S: &.&*£' ' /<■-'■' :V'. ' ^ - 4' •< V 'S ’ ~N f "^ ' S#* SA 'A- . 'A AA : v , - "KS-i si A-vt A. - -- - ' < v. '■ / ^ ■■ ■- * V‘. '5 * r v • - J- V > , ^ ^ i ' , 'i " *\ “'S- . r- * ’ t 5 . v ». . T f '•» / j-. ,iAfcS s: -v. S* aS:' 'AfS;: -a " vm 1 * 1f W ■'SV' > ■ ^?< 5 » ij > . '• ,•••; '••• . . am .f'5(Cii- ■ : t '-;'Ui"-:-„: !-<»-; - - '^v&jv>.T*•.•'. '’ T - "'•' ' . ■-/'• Zas^*' ■■ .'•» .rf.-- „V- > ■■’ ■ ~ ■ • ' ■*» •-••■ • . , ... 4 •.**&-.,:*'S*?,-i y !r?&& •i'*. " . T- HFM ■ ■ **• ;» - ■• ■ ; r r? 7 .;; i v. . -jv . ; r .'S • v • VA, ^ -»t -s* *^S>, V* .7 r - -7' *' * '7 - -\ . '-’*>» -fr 7 *'• IJS 1 **. , -o' ■ - - * . ' . s - . • ■ , • .jB, --••>.*«;,•_* , - i.'-- '■ . • ■.-. / ■;1 '~-~ ¥---yr •'■-, x«yv-- ■ 1 - . ' - V ' \ . '. .’■ - v-- ,V - ■.-. ,..; ■■: , ■■■<■+ ' : “■■ '"■■.-■■■ v ..;. r * .v. ■ ;. :* V*?® ' : v-' ■ ■• > J.' 1 -. 1 .: ■ . r ’-'~r: -S~ -v' - .'‘'v 1 ":’-.----7 ■' V. ’■<}S K v ' • ' • ' V’*'- • • .-.V J ' . ' - • . '■. - ,.• . ’.• fA .V ^ ' • . , - ' - - 1, _ 3 . V ■ ■ ' ’ 'f r v ., ; . „ ' ^v- w - 7 i ' ***\ S**'* 'V- ' *-*-?■"* *'- r ' r ^"- s '/■'i' V-- ^'‘V, ' - '' ' ’ K ^ " •' ' . - <.r ' :.>^d ■ . >• iv.;;-«: . v- .-- . v’ -'fe 'Tr-;? ■ . ■U\.‘ T v. - ,: iV'i>*“ V, -gv-' -. / V,:.: v - V -v v t ';r.-\vV.v,> v.-i . ' ■ - HT*.: ' .r-V .V:-V>- #• H •’ 3 > -i V/ . : ' V t : >•; ■ . • ; "■'••..v.----!)*..-,' ' "w ; •*-"■• ■■- ■ - : -r Vr :' ,.'-v -i.. : - ‘.v-'-v- v-;-' t.VV - . 4: « ■ : i I PS4I ^ ^ >; I r ' i - aaš^t'25' v-;.. V ' ' - -K''^ y.-*^ y i- -•■ ^ ^ •' t -- rv?- V ' ; ^v -v-’' • 5,*»v' -srs- r - ^ Tk^': x -yzM*r s i** C~*r , ■‘i. •• .,'■ - .... ■ ^*a^, * ? ’ • • % »**• ■ - . s m k ■ NARODNA IN UNIUERZITETNA KNJIŽNICA