IDENTITET GRADIŠČANSKIH HRVATA: KORIJENI I PERSPEKTIVE
Željko HOLJEVAC1
COBISS 1.03
IZVOD
Identitet gradiščanskih Hrvata: korijeni i perspektive
Suvremeni identitet gradiščanskih Hrvata kao odnos koji podrazumijeva jednakost, istovjetnost i jedin-stvo sa samim sobom oblikovao se poslije 1921. medu potomcima onih Hrvata koji su u 16. stolječu u sklopu velikoga raseljavanja iz hrvatskih zemalja pred plimom osmanske ekspanzije u jugoistočnoj Eu-ropi napustili stara prebivališta izmedu rijeke Drave i Jadranskoga mora i nastanili se na zapadnim rubo-vima Panonije, tj. na prostoru koji danas, unutar Europske unije, dijele medu sobom austrijska pokrajina Burgenland (hrvatski Gradišče), županije Vas i Györ-Moson-Sopron u zapadnoj Madarskoj i bratislavski kraj u Slovačkoj.
KLJUČNE RIJEČI: Gradišče, Hrvati, identitet ABSTRACT
The Identity of the Burgenland Croats: Origins and Perspectives
The modern identity of the Burgenland Croats as a term including equality, oneness and unity was formed after 1921 among the descendants of the Croats who left their old residences between the Drava River and the Adriatic Sea in the 16th century as parts of a large displacement of the Croatian lands before the tide of the Ottoman expansion in south-eastern Europe and settled on the western edge of Pannonia, i.e. in the area divided among the Austrian province of Burgenland (in Croatian "Gradišče"), the Vas county and the Györ-Moson-Sopron county in western Hungary, as well as the surroundings of Bratislava in Slovakia within the European Union. KEY WORDS: Burgenland, Croats, identity
IZVLEČEK
Identiteta gradiščanskih Hrvatov: korenine in perspektive
Sodobna identiteta gradiščanskih Hrvatov kot odnos, ki predpostavlja enakost, istovetnost in enotnost s samim seboj, se je oblikovala po letu 1921 med potomci tistih Hrvatov, ki so v 16. stoletju v sklopu velikega razseljevanja s hrvaških ozemelj pred plimo osmanske ekspanzije v jugovzhodni Evropi zapustili stara bivališča med reko Dravo in Jadranskim morjem ter se nastanili na zahodnih robovih Panonije, se pravi na območju, ki si ga danes znotraj Evropske unije delijo avstrijska pokrajina Burgenland (hrvaško Gradišče), okraja Vas in Györ-Moson-Sopron na zahodnem Madžarskem in bratislavski okraj na Slovaškem. KLJUČNE BESEDE: Gradišče, Hrvati, identiteta
I Dr. sc., docent, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, Ivana Lučiča 3, HR-10000 Zagreb; e-mail: zholjeva@ffzg.hr, zeljko.holjevac@gmail.com.
Suvremeni identitet gradišcanskih Hrvata oblikovao se poslije 1921. medu potomcima onih Hrvata koji su u 16. stoljecu u sklopu velikoga raseljavanja iz hrvatskih zemalja pred plimom osmanske ekspanzije u jugoistočnoj Europi napustili stara prebivališta izmedu rijeke Drave i Jadranskoga mora i nastanili se na zapadnim rubovima Panonije: u zapadnim dijelovima povijesne Ugarske, na prostoru koji u ono vrijeme nije obuhvacao samo današnju zapadnu Madarsku nego i današnju istočnu Austriju kao i bratislavski (tada požunski) kraj u današnjoj Slovačkoj. lako su neposredni motivi pojedinih selidbenih kretanja prema srednjoeuropskom panonskom prostoru nedvojbeno bili vrlo različiti, osmanska je opasnost svaka-ko bila conditio sine qua non migracija takvih razmjera kakve je u 16. stoljecu poprimila selidba Hrvata na buduce gradišcansko područje te u susjedne i okolne zemlje i krajeve.1 Iz činjenice da su ih stari pisci često nazivali „vodenim Hrvatima" (Wasser-Krobothen), pa i „bosanskim Hrvatima" (Bosner Croaten), nije ni sada sasvim jasno je li to bilo stoga što su vecinom potjecali iz krajeva prožetih mnogim rijekama (Lika, Gacka, Mrežnica, Korana, Kupa, Una, Vrbas, Sava, Ilova, Drava itd.) ili pak stoga što su se vecinom nastanili u krajevima kojima je uveliko dominiralo današnje Nežidersko jezero (njem. Neusiedler See, mad. Fertö).
U zapadnoj Ugarskoj kao povijesnoj i geografskoj cjelini, koja se samo upravno dijelila na četiri stare teritorijalne jedinice (županije Vas, Sopron, Moson i Pozsony), hrvatski su doseljenici i njihovi potomci stoljecima živjeli u specifičnoj multijezičnoj i multikulturnoj prožetosti s austrijskim Nijemcima, Madarima i Slovacima. Josip II. je za zapadnu Ugarsku indikativno primijetio: „Medu žiteljima ovdje je malo Madara; vecinom su to Hrvati, a ima i vrlo mnogo Nijemaca".2 Do ukidanja kmetstva 1848. bili su uglavnom zemljoposjednički podložnici na feudalnim vlastelinstvima koja su pretežno bila u rukama madarskih magnata. Stoga je i slovački etnograf Jan Čaplovic 1828. izrijekom utvrdio: „Oni su, izuzev nekolicine svečenika i službenika, svi seljaci".3
Medu samim Hrvatima u seoskim zajednicama širom zapadne Ugarske oblikovale su se tijekom du-goga razdoblja zajedničkoga života sa susjedima u pluralnom okruženju zapadne Panonije od 16. stolje-ca do kraja Prvoga svjetskog rata specifične povijesne, kulturne, jezične, komunikacijske, mentalitetske i mnoge druge isprepletenosti, uzajamnosti i srodnosti.4 Sami su se nazivali jednostavno Hrvatima, a drugi su ih obično nazivali zapadnougarskim Hrvatima. U mnogim naseljima na zapadnim rubovima Panonije hrvatski (Croatica) je u ugarskom Leksikonu naselja (Lexicon locorum) iz 1773. naveden kao glavni jezik u mjestu, što znači da su Hrvati bili izrazito vecinsko stanovništvo tih mjesta.5 Istodobno se kod njih postupno ugasila gotovo svaka veza sa starom domovinom, iako ne sasvim i svijest o zajednič-kom podrijetlu „s Primorja, Bosne i Dalmacije"6, kako su 1921. tvrdili njihovi prvaci, pa se sveukupni soci-oekonomski i sociokulturni razvitak tih Hrvata odvijao sasvim neovisno o procesima u staroj domovini i uglavnom bitno drugačije nego u zemlji iz koje oni zapravo potječu.7
Svecenik i pjesnik Mate Meršic-Miloradic, pokrenuo je 1910. prvi list na jeziku Hrvata u zapadnoj Ugarskoj - Naše novine - i u prvom broju objavio glasovitu preporodnu budnicu koja počinje ovako:
O Hrvati, narod mali,
Stanmo gori, dost smo spali!
1	Pokazuju to povijesni izvori objavljeni u: Geza Palffy, Miljenko Pandžic, Felix Tobler (prir.), Ausgewählte Dokumente zur Migration der Burgenländischen Kroaten im 16. Jahrhundert. Odabrani dokumenti o seobi Gradišcanskih Hrvata u 16. stoljecu, Eisenstadt-Željezno: 1999.
2	Citirano prema: Henry Marczali, Hungary in the Eighteenth Century, Cambridge: 1910, 218.
3	Johann Csaplovics, Croaten und Wenden in Ungern, Preßburg: 1829, 10.
4	Ivan Kampuš (ur.), Povijest i kultura gradišcanskih Hrvata, Zagreb: 1995.
5	Lexicon locorum regniHungariaepopulusorum anno 1773 officiose confectum, Budapestini: 1920.
6	Naše novine, 13/XII, Györ, 26. 03. 1921.
7	Tako se i jezik gradišcanskih Hrvata, koji vecinom počiva na arhaičnoj čakavskoj dijalektalnoj osnovi, razlikuje od standardnoga hrvatskog književnog jezika štokavske provenijencije.
Prestat mora dugi san,
Zora puca, bit če dan!8
Poslije raspada Austro-Ugarske i podjele zapadne Ugarske 1921. izmedu Austrije, Madarske i Čehoslo-vačke, država koje su nastale na ruševinama višestoljetne habsburške imperijalne zajednice, glavnina tamošnjih Hrvata našla se u novoj austrijskoj pokrajini Burgenland, oblikovanoj od dijelova stare zapadne Ugarske. Zaslugom spomenutog preporoditelja Mate Meršiča-Miloradiča, koji je trasirao mnoge putove prema postupnom oblikovanju suvremene gradiščansko-hrvatske zajednice, nova je pokrajina ubrzo dobila svoj hrvatski naziv - Gradišče. Prilikom podjele zapadne Ugarske manji je dio hrvatskih naselja ostao u sastavu Madarske, a neka koja su tada pripala Čehoslovačkoj danas se nalaze u samostalnoj Slovačkoj. Kad su potkraj 1922. u Beču pokrenute Hrvatskenovine kao „tajednik gradiščanskih Hrvatov", počeli su se i zapadno-ugarski Hrvati, našavši se na austrijsko-madarsko-slovačkom dodirnom području, opčenito nazivati gradiščanskim Hrvatima, neovisno o tome žive li večim dijelom u Gradišču ili manjim dijelom u srodnim etničkim ograncima oko njega.
lako gradiščanski Hrvati svoje suvremeno ime, neovisno o tome piše li se ono velikim početnim slovom (u Austriji) ili malim početnim slovom (u Hrvatskoj), mogu zahvaliti upravo činjenici da je 1921. u Austriji ustrojena pokrajina Burgenland (Gradišče), posljedice podjele zapadne Ugarske izmedu triju navedenih država bile su sudbonosne. Jedinstveno narodno tkivo razdijeljeno je granicom koja je razdvojila mnoga dotad susjedna sela, lomljenje povijesnih veza i uzajamnosti u kombinaciji s učincima modernizacije pogodovalo je asimilaciji, a „željezna zavjesa" duž madarsko-austrijske i čehoslovačko-austrijske granice desetlječima je poslije Drugoga svjetskog rata činila pogranična hrvatska naselja izo-liranom periferijom. Istodobno se naziv„Gradiščanski Hrvati", znatno više nego što se to može opravdati, počeo redukcionistički shvačati kao da je riječ samo o Hrvatima u austrijskom Gradišču, dok su oni u prekograničnoj Madarskoj i tadašnjoj Čehoslovačkoj uglavnom životarili u dubokoj sjeni.
Slomom socijalističkog sustava u Istočnoj Europi i širenjem procesa europskih integracija obnovljene su veze gradiščanskih Hrvata u Madarskoj i onih u Slovačkoj s gradiščanskim Hrvatima u Austriji, a učvrščene su i i višestruko produbljene i veze sa starom domovinom koja je u meduvremenu postala samostalna država. Pristupom njihovih matičnih država Europskoj uniji gradiščanski su se Hrvati našli u ujedinjenoj Europi znatno prije Hrvatske, a medudržavne granice i druge podjele, koje su obilježile život cijele jedne generacije gradiščanskih Hrvata, postale su nevažne. Život u novom kulturološkom zajedništvu postao je temeljno iskustveno obilježje njihove svakodnevice na način koji - artikulirajuči se na suvremenim osnovama - podsječa pomalo na model koji je na zapadnim rubovima Panonije pre-vladavao do 1921. godine.
Danas nije sporno da su Hrvati u austrijskom Gradišču, jednako kao i oni u zapadnoj Madarskoj i u Slovačkoj, prirodni ogranak hrvatskoga naroda, ali isto tako nije sporno ni to da su oni u mnogo čemu osebujan i posve samosvojan dio hrvatskoga nacionalnog biča, nerazlučiv od životne zbilje Austrije, Madarske i Slovačke, zemalja na čijem tlu oni žive kao priznata manjina.9 Sada, kada su te tri srednjoe-uropske zemlje okupljene u Europskoj uniji, Hrvati koji žive na njihovom dodirnom prostoru prirodno su upučeni jedni na druge, s time da odredeni diferencijalni razmak koji postoji medu njima djeluje kao dodatni čimbenik njihova identiteta u složenom i slojevitom mozaiku sveukupne zbilje suvremenoga zapadno-panonskoga svijeta. Kao osobit izraz tih distinkcija, na njemačkom se jeziku rabi pojam „Bur-genländische Kroaten" (označava Hrvate u austrijskom Gradišču, ali i Hrvate neposredno oko Gradišča), za razliku od pojma „Burgenlandkroaten" (odnosi se samo na Hrvate u pokrajini Gradišče). Na madar-skom se kaže obično samo „horvatok" (Hrvati), može se reči i „gradistyei horvatok" (gradiščanski Hrvati), a rabi se i izraz „nyugatmagyarorszagi horvatok" (zapadno-madarski Hrvati).
8	Naše novine, l/l, Györ, 01. 01. 1910.
9	Tomislav Jelič, Željko Holjevac, Gradiščanski Hrvati u Madarskoj i Hrvati u Slovačkoj. Analiza hrvatskih naselja u zapadnoj Madarskoj i Slovačkoj, Zagreb-Budapest-Bratislava: 2006, 32-33.
U isto vrijeme, Hrvati u zapadnoj Madarskoj jedna su od nekoliko hrvatskih subetničkih zajednica u Madarskoj (gradiščanski Hrvati, Bunjevci, Raci, Bošnjaci i dr.), dok su slovački Hrvati prepoznatljivi u su-vremenom svijetu kao zasebna manjinska zajednica unutar granica države Slovačke, pa se u slovačkom jezičnom krugu, kad je riječ o tamošnjim Hrvatima, susreče najčešče pojam „Chorvati na Slovensku" (Hrvati u Slovačkoj) ili „Slovenski Chorvati" (Slovački Hrvati)10, iako i oni dijele zajednički život na gradi-ščansko-hrvatskom govornom području. Danas u austrijskoj saveznoj pokrajini Burgenland ima nešto manje od 50 naselja, unutar madarskih granica 14 naselja, a oko slovačkoga glavnog grada Bratislave samo četiri naselja, za koja se još može reci da se ubrajaju u hrvatska manjinska naselja na zapadnim rubovima Panonije.
Zajedničkim rječnikom i gramatikom, etabliranjem zajedničkih institucija, suvremenim životom s osloncem na svoje autentične vrijednosti i drugim oblicima uzajamne prožetosti gradišcanski Hrvati imaju u ujedinjenoj Europi ne samo šansu da se održe kao prepoznatljiva manjina s dubokim korijenima nego i mogučnost da dijelom i vlastitim angažmanom, a ne samo voljom drugih kao u prošlosti, mode-liraju vlastiti put u budučnost u svijetu kao globalnom selu.
IZVORI I LITERATURA
Botik, Jan (ur.) (2001). SlovenskiChorvati. Bratislava: Luč.
Csaplovics, Johann (1829). Croaten und Wenden in Ungern. Preßburg: S. Ludwig Weber. Jelic, Tomislav i Željko Holjevac (2006). Gradiščanski Hrvati u Madarskoj i Hrvati u Slovačkoj. Analiza hrvatskih naselja u zapadnoj Madarskoj i Slovačkoj. Zagreb-Budapest-Bratislava: Croatica. Kampuš, Ivan (ur.) (1995). Povijest i kultura gradiščanskih Hrvata. Zagreb: Nakladni zavod Globus. Lexicon locorum regni Hungariae populusorum anno 1773 officiose confectum (1920). Budapestini: Dele-
gatio hungarica pacem tractans. Marczali, Henry (1910). Hungary in the Eighteenth Century. Cambridge: University Press. Naše novine, Györ, 1910, 1921.
Palffy, Geza, Miljenko Pandžic i Felix Tobler (prir.) (1999). Ausgewählte Dokumente zur Migration der Bur-genländischen Kroaten im 16. Jahrhundert. Odabrani dokumenti o seobi Gradiščanskih Hrvata u 16. stolječu. Eisenstadt-Željezno: Kroatisches Kultur- und Dokumentationszentrum. Hrvatski kulturni i dokumentarni centar.
SUMMARY
THE IDENTITY OF THE BURGENLAND CROATS: ORIGINS AND PERSPECTIVES
Željko HOLJEVAC
The modern identity of the Burgenland Croats as a term including equality, oneness and unity was formed after 1921 among the descendants of the Croats who left their old residences between the Drava River and the Adriatic Sea in the 16th century as parts of a large displacement of the Croatian lands before the tide of the Ottoman expansion in south-eastern Europe and settled on the western edge of Pannonia, i.e. in the area divided among the Austrian province of Burgenland (in Croatian "Gradišče"), the Vas county and the Gyor-Moson-Sopron county in western Hungary, as well as the surroundings of Bratislava in Slovakia within the European Union. Through a common vocabulary and grammar, common institutions, and modern life relying on authentic traditional values, the Burgenland Croats not only have a chance to survive in a united Europe as a distinctive minority with deep roots in the past,
10 Botik, Jan (ur.), Slovenski Chorvati, Bratislava, 2001.
but also the opportunity of willing engagement in the designing of their own path to the future of the world as global village.