Narodna in univerzitetna knjižnica i LJubljani ROBINZON NOVI ROBINSON PO PRIPOVIJESTI KARLA CASSAUA PR REDIO STJEPAN ŠIROLA TISAK I NAKLADA KNJIŽARE ST. KUGLI, ZAGREB, ILICA 30 L GLAVA. Brača. I I Z visoke kuče na Korzu našega primorskoga grada Rijeke izašla dva mladiča. Licem su sasvim slični, ali po odijelu se razlikuju dosta. Stariji je odjeven lijepo i ukusno, a mladi u jednostavnom odijelu običnoga obrtnoga pomočnika. A ipak su rodená brača. — Hočeš li i dalje sa mnom, Stanko? — zapita nekako nevoljko stariji. — Ah,- moj ti kaput smeta! — nasmije se Stanko. — Haj de, Rikardo, haj demo onamo iza kolodvora, naprama »Giardinu«, gdje nas ne če sretati toliki ljudi. Moraš da ideš sa mnom, jer ti imam mnogo da kazujem. — A sta opet? — namršti se Rikardo. — Nočas si opet došao kuči veoma kasno! Naš očuh predbacio je to majci, ali ona je uvijek ista, dobra i blaga. — Ja toga čovjeka ne držim za svog oca! — Ni ja. Upravo zato volim, što učim kod drugog majstora, jer iza smrti našeg dragog oca imam samo stolaru Delfetu da zahvalim, što ču da budem češtit čo v j ek. — Ne mogu da ti iskažem, kako mi je mrzak naš očuh. — Ta i meni, ali i blanja mi nije po čudi. Ja bih najvolio na more! Da si samo vidio jutros jedrenjaču -3 »Viktoriju«, kako je ponosno zarezala u to divno naše more. Imao sam nešto posla na brodu, pa nijesam mogao da se nagledam te ljepote. Nema nista ljepšega od taková broda! Ali da se vratimo k našemu razgovoru. Majka će ti danas očitati dobru čitulju. — E, a ja ću se ukloniti tomu. — Pa ipak nije pravo, što dolaziš tako kasno kuci; a i trosiš dosta novaca. — Zar češ ti — mladi — da me koriš? — Ne ću, ja bih samo da te upozorim radi očuha; treba da budemo složni, jer taj će čovjek progutati svu našu baštinu. — To imaš pravo, Stanko! Večeras ćemo se dalje porazgovoriti. Sad moram da otrčim u poslovnicu; gospodin Astori vrlo je strog i tačan. — Dobro! Zdravo!... Stanko se vrati fićukajući neku pjesmicu, a Rikardo potrči brzo do Adamičeva mola, gdje se je nalazila poslovnica velike trgovačke kuče Astori i druga. Ötmeni mladic stúpi u poslovnicu, u kojoj je več sjedjelo za poslom desetak mladih ljudi. Gospodin Astori sjedio je več za svojim stolom. — Frankoviču! — zovnu on. Rikardo stupi čedno k stolu svoga gospodara. — Izvolite, gospodine Astori? — Nešto ču vam naložiti. — Blance! okrenu se principal prvomu blagajniku, — isplatite gospodinu Frankoviču dvi j e tisuče dinara. Vi čete, dragi Frankoviču, tu svotu predati uz put u gradsku štedionicu na moj račun, le mi sutra doni j eti namiru. — Bit čete služeni, gospodine Astori! Primi dvije tisuče dinara, te ih spremi u svoju lisnicu. _ 4 — No vi mi se činite blijedi i slabi. Valjda ne tumarate po noči? — O ne, gospodine principale! To je od moje nesloge s našim očuhom. — Poznajem ga! Vašega sam pokojnoga oca cijenio jako; bio je umjetnik. — Blance, isplatite gospodinu Frankoviču za prošli mjesec 200 dinara više; zadnji se mjesec uračunava. — Razumi jem, gospodine principale! — Oh, kako da vam zahvalim! — ganuto če Rikardo. — Okanite se toga! Gospodin Astori uzme svoj slamni šešir i ode iz poslovnice. Kad je Rikardo sjeo k svomu stolu, dodoše mu drugovi te mu stadoše čestitati; stari pak blagajnik dobaci ljubimcu svoga gospodara zavidan pogled i promrmlja nešto o »latinskim naučnicima, koji vazda jašu na trojanskom konju i umiju da prigrabe sve masnije zalogaje... « No odmah zatim pozove on Rikarda i umoli ga, da mu prevede neko francusko pismo i tako je on dobro upotrebljavao toga »latinskoga trgovca«. Rikardo je htio da uči visoke škole, no iza očeve se smrti posvetio trgovini te je kod Astorija dobio mjesto francuskog i engleskog dopisnika. Ötmeni taj mladič bio je miran i ozbiljan, a uz to pravi vještak u svoj oj struci; rukopis mu je bio upravo kaligrafski, — sve sama svojstva, koja su potpuno osvajala gospodina Astorija. Zato je i zavolio Rikarda. Izbila četvrta ura. U poslovnici prestao rad. Sad pristúpi k Rikardu mladič, koji se je stao tajom smijuckati, kad je Rikardo dobivenih dvjesta dinara nehajno turnuo u džep na prsluku. — Kuda čemo, Rikardo? -5 — Meni je sas vim svejedno, Julije! — Onda moraš sa mnom na koncerat u »Orfej«. Koncerat se počinje u pet sati, stiči čemo najljepše! — Dobro. Sat kasnije sjela ta dva prijatelja jedan uz drugoga u dvorani »Orfeja«. Slušaju glazbu, piju kavu, zatim čašicu »groga«, dok ne dodoše i drugi »prijatelji«, koji odvedoše Rikarda u gornju dvoranu, da se malo pokartaju. Jedan ce Englez da drži »banku«. Tiha igra privuče Rikarda i on odlúči da s nekoliko dinara pokuša sreču. Dobivao je.. . Sad náruči nekoliko boca vina i počasti ci jelo društvo. Onda s jedne opet za stol, da igra dalje ... Njegov drug Julije Tvrtkovič nagovara ga kao zloduh, da igra samo dalje, a Rikardo, nešto omamljen vinom, nešto razigran prvim dobicima, igra. Medutim dinar za dinarom samo nestaje. Sada se sjeti, da ima uza se j oš i dvije tisuče dinara, pa pomisli: Kako bi bilo, da razmijeni novac i pokuša, ne bi li iskartao opet svoj novac. Tako i uradi. Ali sreča okrenula Rikardu leda, a njegovi dinari odletješe krupijeru. A on, raspaljen strašču i vi- nom, igra sve dalje i dalje. Jedan od susjeda upozori ga na dobru kartu i on stane stavljati stotinjarke, ali je gubio sve redom i najzad prokartao sav gospodarov novac ... Sav zdvojan istrči iz dvorane. — O, ja nesretnik! Šta če sad da bude? — zdvaja Rikardo. — Počinio sam pronevjerenje, kradu. Pomozi mi, dobri Rože! Časak zatim zagledao se u morske valove. Zaviče i htjede da se baci u morskú dubinu... Na svu sreču pograbi ga neki pristari gospodin za ogrlicu i zadrži. — Šta to kanite, mladicu? — zapita ga. — Zar ste tako zdvoj ni, da mislite na smrt? -6 Rikardo mu iskreno ispripovijeda sve... — To sam i mislio, — nasmije se stari gospodin. — Nijeste uradili pravo, ali ja mislim, da vam j oš ima pomoči. Obečajte mi, da ne čete više biti tako lakomisleni, kako ste sada bili! — Obečavam. — Dobro. Otidite sad k gradskoj viječnici i pričekajte tamo. Sav slomljen ode Rikardo; medutim je Julije Tvrtkovič bio nestao. Stari onaj gospodin izvadi srebrnu sviralu i glasno zazviždi. Odmah se sa švih strana sletjeli stražari te opkolili igraču dvoranu, a igrače pohvatali. Kad je Rikardo stajao na uglu pred gradskom viječnicom, opazi, kako stražari vode čitav čopor laneima povezanih nitková. To bijahu njegovi »prijatelji« iz igračnice. Krupijera je prepoznao odmah... Lagano, tiho vrati se kuči. Bilo je več kasno poslije ponoči. Vrata bijahu otvorená, a zvono ovijeno maramom. — Ps, ps! Mir! — opominje Stanko zbunjenoga brata. — Očuh je slaba sna. Rikar«d#l? Pomisli na majku... *wiW*W** w' * ; n * — O, ja sam nesretnik! — Zašto? — upita zabrinut Stanko. — Meni nema spasen ja, — ja sam propalica! — Svemoguči Bože, šta to buncaš, Rikardo! — Hajdemo u moju sobu, tamo... o... ja nesreča!... Zapališe svij eču i oba brata sjedoše na krevet Rikardo ispripovijeda bratu sve. — Sada je svemu kraj. — 7 — — Vidiš, Rikardo, — uze Stanko, — ja sam ti cesto govorio, da takav život ne vodi ničemu dobromu. Ja sam uvijek volio da se zabavim lijepom knjigom. Sjede brača, duboko se zamislili... — Ni majka, ni naš očuh Rudak ne smije nista doznati o tom, — govori Stanko zabrinuto, — možda češ i dobiti izgubljeni novac, jer onaj stari gospodin, koji te je zadržao, da nijesi skočio u more, ono je redarstveni glavar. — Sta? — Jest!... Nego reci mi, kada je gospodin Astori u svoj oj poslovnici? — Sta češ ti tamo?, — Ja ču sve opet urediti, a ti.. . moli samo za oproštenje! — O Stanko, ja to ne zaslužujem! — Popravi se! Lezi sada, pa laku noč!... Sutradan vidi gospoda Rudak, — udova Frankovička, — kako je Stanko obukao najbolje svoje nedjeljno odi jelo. — Sta je to danas, Stanko? — upita ona kod kave. — Moram da za maj stora obidem neku gospodu, — odvráti Stanko. — Ja ne znam, šta je vama dvojici! — govori majka. — I Rikardo je sav satrven! — To se cesto dogada! Odoše obojica. Tačno u osam sati osvanuo gospodin Astori u svojo] poslovnici. — Je li kapetan Jansen več bio ovdje? — Nije, gospodine! — Je li sve uredeno za »Margaretu«, Blance? — Jest, gospodine principale! -8 — Vi znate, da ce brod u Hullu natovariti ugljen za Hongkong, a .dovést če iz Moluka mir odi je. — Sve je uredeno! — primijeti prvi knjigovoda. — Well! Gosp. Astori otišao u svoju sobicu, a Rikardu nemilo udara srce. Pet časa iza toga stúpi u poslovnicu Stanko, moleči, bi li mogao da govori s gospodinom Astorijem. Odvedoše ga u Astorijevu sobicu, gdje ga Astori primi, promatrajuči ga radoznalo. — Mnogo štovani gospodine! — poče mladič nešto laganije, — molim vas, izvolite me mirno saslušati! Gospodin Astori dade znak, da Stanko govori. — Bila dva brata, koji su se voljeli od svega srca. Jedan je bio trgovac, a drugi obični stolarski naučnik, koji bi volio da bude mornar. Gospodin Astori šuti, ali pozorno motri Stankovo lice. — Dogodilo se, — nastavi Stanko, — da je neoprezni gospodar predao mladomu trgovcu svotu od dvije tisuče dinara. Mladič dopao u zlo društvo, medu varalice igrače, koji mu oteše sav novae, pošto su ga opili. — Čovj eče! — prekine ga Astori, — vi ste Frankovič, ja to vidim na vašem licu! Valj da Rikardo nije... — Novac zaigrao? Jest, gospodine Astori! On je nevaljanac; tat, kako je i sam priznao, pa je več htio da kidiše i na svoj život. — Strahota! — Ja sam Rikarda prisilio, da me pusti pred vas, gospodine Astori, jer želim da vam predložim nešto. — Govorite, mladiču, da vidimo, šta je! — Oprostite mi! Saznao sam od Rikarda, da trebate za »Margaretu« j oš jednoga momka. Uzmite mene, a svu moju plaču ostavljajte, dok se ne pokrije Rikar» Novi Robinson« — 9 — 2 dovo pronevjerenje. A njega jadnika, molim vas, ne kaznite; popravit če se! Gospodin Astori sjedio je gotovo nijem od čuda. — I to čete vi učiniti? — Ni j e velika žrtva, kad i onako želim na more. -- Ali roditelji, vaš brat? — Oni ne smiju da znaju za to! Gospodin Astori ustane, proseče se zamišljen sobom i stane najzad pred Stanka. — Vi ste plemenit mladič; primam vašu ponudu. Otidite odavde ravno na brod »Margaretu«, ja eu kapetana Jansena odmah obavijestiti. — Dobro, gospodine Astori! Gospodar pozvoni: — Gospodin Rikardo Franko vie! Pozvani ude u Astorijevu posebnu sobu drščuči, a nitkov Tvrtkovic ni je se usudio ni da uznese pogled: sada če prasnuti oluja .. . Astori se sasvim uozbilji. — Gospodine Frankoviču, vi ste se ponijeli nepošteno, a znate, sta zaslužujete za to? — Znam, gospodine Astori! Ali ja ču sve nadoknaditi. — Nije nužno, več je sve izravnao ovaj češtiti mladič ovdje. Ali jedno tražim od vas: Zakunite mi se imenom božjim i pred licem svoga brata, da se ne čete više odavati pijanstvu i kartama! — Kunem se, gospodine Astori! — Dobro, ja vam vjerujem. Vi čete ostati i dalje kod mene, a ovaj čemo slučaj zaboraviti. Zahvalite za to svomu bratu! Rikardo zagrli brata, a suza zahvalnica zatrepti mu na očima. Nije ni slutio bratovu odluku. Stanko je drhtao. Oprostio se s njim, a umolio ga, neka pozdravi - 10 roditelje, ako se ne vrati brzo. Zatim se rastadoše, a Stanko ode ravno na brod »Margaretu«. Jedan sat iza toga je kapetan Jansen bio u kabinetu Astorijevu. — Htio sam j oš da kažem, Jansene, ona j mladič stoji pod mojom osobitom zaštitom: isplatite mu svu zaslužbu! U njem sam našao čestita mladiča. Uzgojite ga sebi za nasljednika! — S drage volje, gospodine Astori! Na prvi pogled taj mi se momak svidio. Sada zbogom!... — Zbogom, Jansene! Sretan vam put! Da, jesu li vam topovi u redu? Oko Sundajskog otočja krstare gusari... — Oba su mi topa u dobru stanju; teški su, te umanjuju tovar, ali je zato »Margareta« siguran brod. Oko podneva zabrodila »Margareta« iz zaljeva na glatku pueinu morskú. Na palubi stoji novi »matróz«, mašuči bij elim rupcem: Stanko Franko vič ... Poslije objeda dobila je gospoda Rudak ovo pismo: »Draga majko! Moram da te ražalostim viješču, da sam krenuo širokim morem. Dok ovo čitaš, več sam zaplovio, da vidim drugi svijet i druge ljude. Ne zamjeri... svomu zahvalnomu sinu ... Stanku.« Iz istoga pisamca ispala mala eeduljica, na kojoj bijaše napisano: Dragi Rikardo! Održi svoje obečanje! Tvoj brat Stanko ... Rikardo pograbi to pisamce, a suze mu udarile na oči. - 11 -* Rudak pako, očuh njihov, primijeti na to: — Ne pláčí, ženo! Sad nam je u kuči jedna danguba manj e ! Ali gospoda Rudak nije tako súdila; bila mu je majka, a Stankov odlazak činio joj se tako tajanstven, čudan. Ni Rikardo nije znao, kako bi to protumačio. No gospodin Astori bio je sretan, jer mu je još iste večeri redarstveni komesar donio novce, koje je Rikardo bio izgubio, a to je još ljuče zaboljelo Rikarda. — Ta da je Stanko samo ovdje! — uzdiše on tužno u samoči. Svoje obečanje držao je Rikardo v j er no, te do mala postao uzor svim svojim drugovima. II. GLAVA. Vlastelin* M M ARGARETA" bila je velik brod, ali je plovila preko morskih valová laka kao pero. j j Za neko vrijeme eto je do Engleske i u Hullu. Kapetan Jansen bijaše pravi stari pomorac: tačan i strog u službi, ali blag i ljubezan svakomu. Stanka je brzo zavolio, jer je pokazivao osobitú volju za mornara, a penjač i gombač bio je i od prije izvrstan. Na brodu je bio neki stari mornar Medvědic, koji Stanka stade da poučava u svém, sto mornar treba da zna. Naročito ga je upozoravao na različite pojave, koje opažaj u na moru, a Stanko ga je željno slušao, visoko cijenio i zavolio ga od svega srca. Rrod je medutim brzao glatkom pučinom, prošao Sueški kanal i stigao u Indiju. U Madrasu stao nešto, a onda udario ravno na Hongkong. - 12 Svi mornari zavolješe Stanka, jer je bio izvrstan prijatelj i vrlo rječit, te je svojim šalama i doskočicama znao lijepo da zabavlja. Vrlo cesto stajao bi Stanko na brodskom krovu i gledao u dubine Indijskoga oceana; promatrao je i one nemani, morske pse, sto poput gladnih hijena prate brod. I Medvědic i Jansen dolaze na krov te na durbine gleda j u u daleko more, ne bi li gdje opazili što sumnjivo. — Šta to zurite vazda, Medvedicu? — zapita jednom Stanko. — Šta zurim? Pazim, da se ne namjerimo na gusare, kojih zna ovuda da bude i previse. I starac ispripovijeda Stanku na dugo i široko o tim morskim razbojnicima, a on ga slušao tiho i nepomično. U duši odlúči Stanko, da če se ponijeti što hrabrije, ako se dogodi, da ih napanu razbojnici. Ali svuda je tišina i mir; more glatko kao zrcalo, o koje se odrazuju sjajni sunčani zrači. Na daleko ni traga razbojničkoj galiji. Tako prodoše uz Malaku i sretno zaploviše u Kitajsko more, u kojem je za nekoliko dana doživio Stanko oluju i bijes morskih valová, kakav nije prije ni slutio. Tek za tri dana mogla je »Margareta« da nastavi put odredenim pravcem, jer ju je sve donde bacakalo more kao orahovu ljusku. Konačno stigoše ipak u Hongkong i sada se našemu Stanku otvorio pred očima taj kitajski svijet. Razrogačenim je očima promatrao to čudovište, te dugokose i kitnjaste sinove »nebeskoga carstva«. Kad su istovarili robu, zaploviše po Jansenovoj zapovijesti uz mnogobrojne otoke Mindorskim i Telepskim morem do tamošnjeg otočja, da natovare ladu raznim mirodijama, koje moraju na povratku da povezu. - 13 Putovaiije je sretno i brzo, jer je brod sada lagan. Tom je prilikom poučio kapetan Jansen Sianka, da se mirodije voze i sa Neire, Bande i Lontoira, osobito klinčaci, muškat i kardamon; tu to sade pod nadzorom nizozemske vlade. Brod se brzo nakreao novim tovarom, a onda udari na jug put Sundajskoga mora. Jednoga popodneva opaziše s »Margarete« neki nepoznati brodic, koji im je opět iznenada iščeznuo. Stari Medvědic sklopi svoj dalekozor, pretraži oba topa i promrmlja: — Ja ne znam, sta mi je! Sve se nečega plašim. Bože, oprosti mi grijehe i budi nam milostiv!... — Svi na krov! — povikne tada, bacivši pogled na more, jer se u bližini broda pokazalo pet lada, koje strelimice rezu more, a kljunovima uperile na »Margaretu«. — Evo ih! — viknu kapetan; — svaki na svoje mjesto! Stanko se oboružao revolverom, sabljom i sjekirom, te tako iščekuje neprijatelja. Medvědic stoji kraj svojih topova, a uperio ih na one lade, što se sve više i više približa va j u »Margareti«. Tres!... prasnuo top. Na jedno j od onih lada nastalo strahovito komešanje medu ranjenim i polumrtvirn razbojnicima. Ali ostale lade navalile s divljom vikom na »Margaretu«, koja ih je dočekala spremna na boj. Drugi hitac smrvio cijelu jednu neprijateljsku ladu zajedno s njenim ljudima. Stanko samo motri taj pomorski boj.. . to nije još nikada doživio. No prije nego što su mogli da nabijú topove po drugi put, dohvatiše se gusari broda i popeše se po bokovima na n j kao divlje mačke. Ono trinaest naših mornara borilo se s lavljom hrabrošču. Stanko je bio vazda uz kapetana Jansena, te - 14 obarao svojim revolverom jednoga Mala j ca za drugim... Ali sta je to pomoglo? Prvi, koji je pao, bijaše stari Medvědic: jedan mu Malajac žabo svoju krivošiju sablju u junacka prsa bas u čas, kad je starac bio smaknuo več šestoricu. Svi naši padosé u junáckom boju. Jansena ubiše na krmilu. Stanko se snade brzo, skoči postrance u prazan čamac, tako da ga divlji razbojnice ne opaziše, pa odjuri morem, prepustivši se valovima, da ga odnesu, kuda ih je volja ... S »Margarete« je dopirala samo divlja i vesela krika razbojnika, koji su kao pomamni stali da plijene i robe sve, sto su mogli da nadu na brodu: vino, rum, sav novac i svu robu. Kad su se napili vina i ruma, stadoše divljaci tako da urliču i da se čupaju, kao da su sami pakleni dusi zašli na pitomi brod »Margaretu«. No šta se je ono maknulo kraj krmila?... To je teško ranjeni kapetan Jansen. Lagano se dovukao do komorice, u kojoj je spremljen barut. Usne mu šapču tihu, pobožnú molitvu: »Gospode, smiluj se svomu sluzi i primi ga u svoje carstvo! ...« Grozovit prasák ... eksplozija ... zagrmi i potrese morskom površinom... i sav brod potonu raskomadan... Stanko stoji u svom čamcu kao okamenjen. More se opet smirilo, a unaokolo plivaju trupoyi, prazne i pune bačve i svakakve stvari s broda. Instinktivno stade on da hvata i lovi sve, štogod misli da če mu trebati. Našao bačvu ruma, sanduk dvopeka, sandučič s raznim orudem, kompas, bačvu konserva, mrežu i kasetu sa zlatom. Sve je to skupio u svoj čamac i ostao usred mora sâm samcat — kao pravi Robinson, kojega se je u taj par junacki naš Stanko sjetio. - 15 Pogleda na kompas i zavesia prama jugu, dok nije doveslao do nekoga otočiča, koji mu se pričinio posve pust. Oprezno oplovi pusti otočič, ali ga još nije ni obišao, a iznenada zapadne noc, kako je obieno u tropskim krajevima, pa Stanko morade da privuče čamac k obali, da tu prenoči. Tako i učini, pa klekne, toplo zahvali dragomu Bogu, koji ga je spasao, i zamoli, da mu i dalje ne krati svoju pomoč i záštitu. Nikad još nije tako vruče molio kao sada, a u t jesen i smiren od molitve zaspi u čameu, jer je bio umoran i satrven dogadajima toga dana. Probudila ga ledena struja uzduha. Noči su u tropskim krajevima veoma hladne, a Stanko nije imao ni ogrtača ni pokrivača. Drhtalo mu ci jelo tijelo. Skoči iz čamca na kamen, koji je tik uz obalu. Šta če sada? ... Stanko se zamisli. Izvadi iz sandučiča dvopeka i malo vina, te se okrijepi baš kako treba. Onda se sjeti, da je htio običi otok. S jedne u čamac i zaplovi oko otočiča. Za kratko vrijeme eto ga opět na onom mjestu, odakle je jučer pošao. Na najvéče čudo opazi tu sada kljun broda »Margarete«, koji nije sasvim potonuo, nego ga valovi donijeli do obale, gdje se je zadjeo o grebenje. Stanko skoči te se popne na te »ostatke« krasne ^Margarete «. Naide na trupové nekih mornara i da bude čudo još veče, na maloga mornarskog psa Šarka, kako nijemo bulji u morskú dubljinu. Još je našao nešto odijela, pušaka i različitog drugog or uda, pa i sanduk pun knjiga. Sve on to pomno skupi i spremi u svoj čamac. Onda odgurne kljun od obale i valovi se uznjihali, voda uspljuskala i ostatak »Margarete« stao da tone, te potonuo sasvim, kad je Stanko s čamcem odmaknuo i zaplovio k otočiču. - 16 — Stanko izvuče čamac na obalu. Šárko veselo zalaje i zaskače oko svoga spasilelja. Stanko i nehotice postao pravi pravcati Robinson. Ovako osamljen na otoku treba da potraži san. Uzme punu torbu jela, naboja, nož i pušku i krene, da pretraži otok. Šunce je žarko žeglo i Stanku da izgori glava. »0, ne čemo tako!« reče on i strgne s paome nekoliko listova i priveze ih o štap, da mu budu suncobran. Smiješeči se reče Stanko: — Sad sam baš drugi novi Robinson. Trebalo bi da imam još samo lamu i nekoliko divljaka. No tomu nema ovdje ni traga; krasni je otočič pust, ni žive duše na njem. I tako mu Stanko postade gospodarom. Sve je njegovo — postao je »vlastelin«. Putujúci cLalje po otoku pregleda brdo, što se ispinje nasred otoka, pa opazi, da je vulkansko. Postrance iz jedne rupe sunuo mu u nos dim, koji se diže brdu iz dubljine. — To je vulkanski otok! — kliknuo Stanko. — 0, sada znam, zašto nitko ne če da stanuje ovdje. Kad se zatrese potres i brdo uzme da izbacuje vatru i kamenje, sta ču onda? Zatim se nasmiješi... — Kako sam lud! Ne čuva li me svuda božja ruka? Kad je prošao gotovo sav otok, sustavi se na obali, na jugozapadnoj strani otočiča, odakle mu se pruža krasan vidik na širokú površinu morskú. Podalje od obale, podno brežuljka našao je i malu spilju, te nakani da je uredi za stan. Ovamo dovuče sad Stanko sve svoje stvari. Od granja si je spleo malen krovie pred ulazom, a u samoj si spilji priredio na brzu ruku krevet. Više je nastojao da si načini ognjište, a to mu je izvršno pošlo za rukom na »Novi Robinson« - 17 -3 kamenu ostrag u spilji. Naloži granja te ga upali hicem iz revolvera. Nekoliko limeiiih kutija, sto ih je nekako spasao, poslúži mu mjesto lonaca. Pokus mu je uspio* kako se ni j e ni nadao; s te se je dakle strane osigurao i opskrbio barem za neko vrijeme. No Stanko misli o svim mogučnostima; osobito mu je stalo do hrane. Na sreču ima mrežu, more mu je pod nosom, pa može da ribari do mile volje. Sredmom otoka teče potočič, a tu je dosta slatke vode; može osim toga da nalovi pticâ ili školjaka i puževa. Prvi je objed skuhao lako, jer je imao i brašna i dvopeka i vina; nahranio je i Šárka, pa se dao na pocinak... Šárko ga je probudio sutradan, kad je več šunce bilo visoko odskočilo na nebu. Po obali je sva sila školjaka i morskih puževa. Stanko ih je pomno sabirao, a Šárko odmah nekoliko pojeo. Cio je dan protekao u različitim poslovima oko uredenja novoga stana. Zatim je iskopao malen rukáv, da vodu iz potoka svede kraj svoga stana, i pobrinuo se, kuda bi spremio svoj dragocjeni čamac. Privezao ga užetom uz stupčiče na obali, da mu ne odleti morem za plime i os j eke. Iz paome si napravi dugu motku, koju je zabio u zemlju, da može na nju objesiti barjak. — Ne cu, da vazda visi na motki, jer bi me mogla izdati gusarima, prije nego sto me opazi koji brod na tom osamljenom otoku. Ne, ja ču barjak izvjesiti, kad budem opazio koji brod, i dati mu znak za pomoč. Vje~ kovati valj da ne ču ovdje. A dobri če me Bog čuvati kao i dosad!... Tako govori Stanko sam sa sobom. Nije ni časka bio bez posla. Brao je voče, diví je kokosove plodove i sve pomno spremao u svojoj spilji, da mu bude pri ruci, ako oboli, ili ako nastane zlo vrijeme. Pri tom je opazio, da je sok kokosova ploda, kad se - 18 ohladi, veoma tečan. Pa i s lovom na ribe bijaše naš oto< Sanin sretan, a baruta, olova i naboja imao je još lijepu zalihu. Samo ga je jedno plašilo: šta če učiniti, ako mu uzmanjka vatre. Brižno je skupljao grane i grančice i suharke, da mu vazda bude svega u pripravi. Spilju si je takoder uredio posve udobno. Sanduke je ispraznio i lijepo poredao. Bilo mu je milo, kad je medu knjigama našao Bibliju i jedan kalendár. Stanko urezu j e svaki dan u motku svoga bar j aka po jedan »rovaš« (zarez). Več je eto šest dana u toj samoči kao prognanik kakav, a po kalendáru razbira, da je nedjelja. Okupa se zato u potoku, — u more se nije usudio uroniti, jer su gadne ajkule — morski psi — križali oko otoka: obuče bolje odijelo, uzme Bibliju i stane je pobožno citati. Misli na svoj dom, na milu majku, na brata, a i na očuha, a morski valovi udaraju o obalu žuboreči neku čudnu velepjesan... 0 podne uzme Stanko mrežu, da ulovi koju ribu za objed. Kad se je zadovoljno nasitio, pogleda lulu, koju je imao uza se, ali veoma žalosno, jer nije imao duhana, morao je dakle da se odrekne pušenja. Da ne pomuti sveti nedjeljni mir, uzme knjigu, da se pozabavi s njom. Sasvim slučajno bila je u toj knjiži opisana biljka »duhan«, a kraj opisa i otisnuta slika duhana... Stanko baci pogled na pučinu morskú i — srce mu drhtnu — izdaleka opazi jedrenjaču, koja plovi običnim morskim putem. Strelovitom brzinom digne Stanko na svojoj motki zástavu u vis i napne oči u daleku jedrenjaču onamo na moru. Dragi Bog ne če dati, da živim ovako usamljen ovdje! govori Stanko. Možda če me ovaj brod spasiti; samo ako opaže moj znak! Ali jedrenjače nestade pomalo u daljini. Nitko nije opazio Stankovu zástavu ... - 19 -* Kolike su velike bile Stankove nade, tako klonuše sad, a nezadovoljstvo ga i očaj obuze. No to nije dugo potrajalo. On skine opet s motke zástavu, pozove Šarka, baci pušku preko ramena, te se proseče duž obale morske. Tako je zaboravio bol i očaj, što ga je napao, i opet se snade u svoin položaju. Uto opazi neku biljku, nalik na onu, koju je vidio naslikanu u knjiži. Koje li sreče! .. To bijaše duhan. Pa eno batvo do batva... biljka do biljke! Nije li to znak božje dobrote? U času, kad je več zdvajao o svojoj sudbini, eto mu je dragi Bog dao ono, što je najviše želio! Brzo nakida nešto lišča te ga odnese kuči, da ga osuši. Po tom uzme knjigu i nije prestao da čita, doklegod nije naučio sav postupak i baratanje pri njegovanju i sušenju duhana. A nije dugo potrajalo i Stanko veselo zadimi iz svoje lule ... Započe kišljivo vrijeme. Sada je Stanku bilo teže izlaziti iz spil je. Dok je bilo j oš Ijepših dana, požuri se da nabere kokosa i nalovi nešto divokoza, koje je sada prvi put našao. Meso im povješa u dim u spiiji, gdje je bila spremljena čitava zaliha svakojakoga jela, voča i plodina. Sad je strpljivo čekao kišljive dneve ... Na moru nije opažao ni tracka nade. To ga je ozlovoljilo. No nema protiv zlovolje boljega lijeka, nego što je rad i opet rad. Stanko je to dobro iskusio. Naišao je na neku biljku, sličnu sunčanici, koja ima gomoljast korijen, a gomoljike joj naliče na naš krumpir. Stanko ih ispeče i okusi. Bile su dobre i slasne, pa i Šarko ih je u tek jeo. Kad je to Stanko otkrio, nabere čitave kupove. Ali treba mu košara. Šta ce? Otkuda bi je smogao? Nema druge, nego Stanko nareže šiba i stane si plésti košaru. Domalo se dobro uvježbao, pa mu je taj posao išao od ruke kao vještomu košaraču, a spilja mu postala pravo skladiště različitih košara. — 20 Sva sreča, sto je našao onaj sanduk s knjigama, jer bi bio zdvojio, da nema knjiga. Marljivo ih čita, a iz njih i uči mnogo, sto mu koristi. A kako mu uz knjigu prolazi vrijeme brzo i ugodno! .. . III. GLAVA. Pustolovke i pogibelji. N N " AJZAD prestale i kise. U to je doba Stanko tri puta osjetio silnu trešnju, da je mislio: otok če propasti u more, a pretrpio je i dosta straha. U knjigama je našao i opise vulkana, pa je nakanio, čim nastane Ijepše vrijeme, da če se popěti návrh brda, da ga istraži. Dakako, oboružao se je i opskrbio svim, sto je mislio da mu treba za takav izlet. Šarko je morao ostati pred spiljom, da ju čuva. Mislio je Stanko, da če možda nači kakove znakové, po kojima bi se moglo prosuditi, hoče ii vulkan, koji je on nazvao Demon, doskora početi da riga vatru, pepeo i kamenje. — Ako Demon stane da baca vatru, propao sam. A volim skočiti u more, nego da ovdje dočekám strašni oganj iz zjala tog ognjenoga Demona, — govori Stanko zamišljeno. Kad je sve pripravio, natakne na glavu široki slamni šešir, koji je sam spleo, i krene na put. Trebao je tri dana, da stigne na vrh Demona. Na podnožju brda našao je naš pútnik pravu tropsku vegetaciju; ali što se više penje uz strminu, sve se više mijenja bilje. Došao najzad medu samu crnogoricu. Vršak je sasvim gol. Treče večeri stigao Stanko ovamo, na taj goli vrh brijega, ali nije mogao da se načudi krasoti vidika, koji ovdje puca na »Novi Robinson« - 21 -3a daleko i siroko. Nije se dugo divio, jer je brzo pala mrka, tamna noč. Stanko pojede nešto za večeru, zamota se u gunj i zaspi siatko, umoran od puta. Rano ujutro probudi ga neka tutnjava i lomljava, sličná grmljavini. Brzo ustane i pohiti do krátera. Zjalo je sasvim okruglo, u promjeru od kojih 15 metara, a napolak zasuto. Sasvim je lako spustiti se u krater. Stanko se je spuštao lagano, ali mu silna vručina doskora zakrčila put. Sad opazi, kako se iz neke pukotine duboko u zjalu dižu pare s dimom, a malo za tim zaori iz dubine gromka tutnjava. Skoči brže natrag, a kad je izišao na čisti uzduh, odahne. Toliko je znao da prosudi, da če vulkan buknuti i provaliti, ali ne gornjim kraterom, nego nekud brdu po strani i onda sve uništiti. Stanko uzme s krátera nekoliko kamenitih gruda, koje je držao za salitru; naumio je naime, da pokuša prirediti puščani prah. Sad se spusti lagano niz brdo, želeči da nade onu pukotinu, kr oz koju je nedavno opazio da suklja dim. I našao je doista tu pukotinu duboko dolje na podnožju, pa je tu i čuo jaču tutnjavu. Po svemu je sudio, da provála ne če biti velika, ni pogibeljna za njega. Čudno vati neki glasovi trgoše ga iz misli. Bio je to čitav čopor do 50 krasnih divokoza, koje si probijaju put kroz gusto grmlje i bilje. Stanko odmah postrijelja nekoliko, a nije mogao da se naraduje, sto na otoku ima divokoza, koje su mu dakako milije nego čopori majmunova, sto ih svakud susreče. Čim se je približio divokozama, nestalo njih i kreštavih majmunova. Sad se »gospodar otoka« lagano spusti kraju, da potraži svoju spilju. Šarko ga je dočekao s veselim lavežom. Nakon šest dana našao je Stanko sve u največem redu, kako je i ostavio. Nekoliko dana odmarao se naš pútnik od napornog puta. Za to je vrijeme tražio po svim knjigama, ne bi li — 22 našao, kako se pravi barut. Pa i to je našao; ali mu pokus nije pošao za rukom i to je našega Robinsona silno ražalostilo. No sta če? Treba strpljivo podnositi s ve i ne klonuti duhom. I nije klonuo Stanko ... — Morat ču da si napravim lük, pa da ptice i anti- lope strijeljam strelicama! — uzdahnu Stanko. — Baruta ne ču moči da napravim. I tim se je utješio. Oko svoje spilje napravio je vrtič, zasadio ga duhanom i onom gomoljastom sunčanicom, a vrtič ogradio pleterom, da mu sve ne razgrebu majmunovi i antilope, sto se skitaju po otoku. Bilo je opet jedne nedjelje. U domovini mora da je več nastalo jesenje doba. Več više od tri mjeseca boravi Stanko tu u osami, na tom samotnom otoku, kao pravi pravcati Robinson, o kojem je čitao, dok je još bio malen dječak. Sjeo na klupicu pred spilju i upravio pogled daleko na otvorenú pučinu morskú, ne bi li opazio barem kakav brod, kojim bi se spasao. Ali sve uzalud, varava mu je svaka nada. Šta li misli gospodin Astori, kad mu nema glasa o »Margareti«? Brod je bio jamačno dobro osiguran, ali momčad? Sigurno je gospodinu Astoriju više do momčadi, nego do sveg drugog. O, da mu je o tiči k njemu i sve mu ispripovijedati, kako su nastradali i kako je »Margareta« potonula. Ali kako če i kada če? ... Ovako se Stanko zamislio, ali ga odjednom preseneti užasno urlikanje. Šarko se sav stresao i brzo podvio rep. Šta li je to? Takovo urlanje nije Stanko čuo još nikad! Kao da je to urlanje lavlje ili tigrovsko. No otkud lavovi i tigrovi na njegov otok? Odmah odvážni Stanko pograbi pušku i krene tragom, otkud se čuje neugodni glas... Nije otišao daleko, jer se iza gustoga grmlja javi velik, snažan tigar. Zacijelo je sedam stopa dug; no eto golema čuda! Obavila ga golema zmija, kojoj se ljuske - 23 krasno sjajuckaju na vračem suncu. Tigar se otimanastoji da je odvuče do mora, po kojem je jamačno i doplivao sa svojim neprijateljem, ali zmija se uhvatila repom za paomino stablo le čvrsto privukla divljega tigra k stablu. Šarko preplašen odskoči, a Stanko se zadivi tomu groznomu prizoru. — Nijedna od tih zvijeri, — reče Stanko, — ne smije da živa ostavi moj otok, ali ni jedna ne če ovdje ostati živa! Neka sad nadvlada jača slabiju, a onda ču ja nju! Napne pušku i primakne se onim divljim borcima, a Šarko pode plaho za njim, držeči se do njegovih nogu. Ali tigar ni zmija nijesu Stanka ni opazili, nego se natežu u strahovitoj borbi na život i smrt. Zmija sve jače steze tigra uz paomino stablo, da tigru sve pucaju rebra. Uzalud on pandžama grebe i zubima grize oko sebe, ne može da se oslobodi ljute zmije, te konačno klonuo i pao žrtvom zmiji. Stanku je stalo bilo, da se domogne krasne tigrove kože, pa se pobojao, da je zmija ne raskomada. Zato naperi pušku zmiji u glavu i — odapne... Pogodio je, ali je j oš ostala živa; za tili čas skoči ona strelo vitom brzinom na Stanka. I bio bi zlo prošao, da ga nije spasao Šarko. Zaskakao oko zmije, te je svu pomeo, da nije znala, s koje joj strane prijeti pogibao, pa se svila u klupko sikčuči kao pomamna. Sad je mogao Stanko da primjeri bolje, a i pogodio je bolje. Zmija se još jednom razvila i pružila, svršila je.. . Stanku odlanulo, jer mu sad nema ni od čega više straha. S teškom je mukom svukao kožu i s tigra i sa zmije. Tigrova če mu koža služiti u spilji mjesto divana, a zmijinom če kožom okititi ulaz u spilju. Cri jeva tigrova savio Stanko izmedu dva stabla u vitko uže, koje če napeti na lük, sto kani da napravi. Po svému pak zaključi Stanko, da je u bližini zacijelo koji - 24 oveči otok, na kojem ima takovih zvijeri. Pomišljao je fta Borneo, Javu i Celebes, a srce mu, kad to pomisli, zakuca življe. Svakako su se tamo negdje te nemani sukobile i pograbile: tigar je htio da se oslobodi zmije, pa skočio u more i doplivao na svoju žalost zajedno sa zmijom na Stankov otočič. Kratko vri j eme iza toga uznastojao Stanko da pripitomi nekoliko antilopa, koje je uhvatio posve mlade. Načinio im tor, te su se doskora umirile i pripitomile iza svoje ograde. Pošlo mu je za rukom da uhvati i jednu papigu, koju je privezao kraj spilje. Medutim je priučio Sarka, da mu hvata i donosi s obale školjke i iz mreže ribe. No kad su bili u bližini morski psi, nije se Šarko dao k obali, a dlaka bi mu se sva nakostriješila. Stanko se prepao, kad je opazio, da na otoku ima i aligatora, koji po vlažnom vremenu izlaze i na kopno, tražeči plijena. Poželio je otrova, da bi potrovao te grdobe, koje su mu mrže nego krokodili i same ajkule. Velikú su mu štetu nanosili majmuni. Zato ih je nekoliko postrijeljao. Kad su to opazili drugi čopori majmunski, pobjegoše redom svi na Demon i nijesu više silazili ni u blizinu Stankove spilje. Boj ali su se i samog Šarka. Tako su prolazili dani i vazda je bilo svakojakih pustolovina i dogadaja, da Stanko nije ni sam znao, kako brzo prolaze dani u to j njegovo j samoči. Jednom opazi u daljini nekoliko sumnjivih brodica. Prepoznao ih jer gusari su, koji krstare morem. — Sta bi bilo, da dodu ovamo na moj otok? — pomisli Stanko. — Oteli bi mi sve ovo moje imanje i mene bi ubili. Ta ga misao tako uplaši, da je odmah srušio onu veliku motku za zástavu, čamac sakrio u jednu spilju na ušču potočiča, a ogradu oko vrtiča i sav tor razorio i - 25 gotovo uništio, samo da zamete svaki trag, po kojem bi gusari mogli da ga nadu. Dok je još bio pri tom poslu, osjeti, da ga probija češče znoj, da mu je glava teža i da ga spopada neka muka i boljetica, ali se ni j e davao u strah... Jednoga dana iza toga izide iz spilje, da svoje anti- lope pusti na slobodu. Upravo im otvorio, a pogled bacio na more. Tamo na otvor eno j pueini jedri prekrasan trgovački brod s tri visoka jarbola. Ej, sta li je to? Brod mu se primiče brzo, jer plovi punim jedrima. Ali uto puce odjedanput na brodu top, koji je nemilo odjeknuo uzduhom. Stanko je dobro slutio, sta če to biti. Sva sila brodiča i čamaea navali na jedrenjaču. Opet su gusari, ti nemili morski razbojnici. Borba je zacijelo bila očajna, ali su valjda nadjačali gusari, jer je doskora krasna ona jedrenjača planula te gori nasred pučine morske. Stanko je vidio dobro, kako su razbojnici nakrcali svoje brodice i otplovili brzo onamo na jug, a ostavili u plamenu brod, koji su nemilo orobili. Kad je gusarâ nestalo s vidika, skoči Stanko u čamac i odjuri njime^ k brodu, koji je mirno gorio. Nadao se, da če na njem naci štogod, a nada ga nije prevarila. Brzo se popeo na palubu i opazio ondje mnogo mrtvih mornara, a kad je došao do krmila, nade pod njim bačvicu baruta. Brzo spremi barut — a to mu je velika stečevina — na sigurno mjesto. Pokupi još nest o različitog oruda i oružja te se požuri s broda, koji je praskao i plamsao u raljama groznog plamena. Odjuri u svoju spilju. Barut spravi pomno, sav sretan, sto se je tako slučajno namjerio nanj. Ali nije mu se dugo veselio. Nešto ga uzelo lomiti, kao da ga je uhvatila ljuta groznica. U kokosovim lupinama pripravi si svježe vode, da mu bude pri ruci. Još nije pravo ni sjeo - 26 na svoga tigra, kad mu nešto zavrti glavom, smuči mu se ... Vidio je brod, mornare, more i — onda nestade svega — sve iščezlo... Stanko se onesvijesti; bio se je teško razbolio .. . Dugo je valjda ležao. Probudio ga je Šarko svojim lavežom. Nešto ga tisti u moždanima. Dohvati vodu pa se ljudski napije. Čuo je i jasno razabrao potres. Preporuči dušu dragomu Bogu i opet klone u besvjesticu. Dugo i dugo je ležao tako. Šarko mu cviii uz uzglavlje... Kad se je probudio, napije se opet vode, ali ga je glava silno bolj ela. Ostade ležeči. Bio se jadnik teško, teško razbolio... IV. GLAVA. Gusari. N N APOKON mu krenulo na bolje. Osjeti opet snagu i nov život. Ustao, da si priredi kakvo jelo. Sječao se onih snova i prikaza, što mu ih je mašta pri kazivala za groznice. Pogleda na more. Mirno je i glatko kao zrcalo. Onda začuje s brda grmljavinu, pa izade iz spilje, pred kojom veselo skakuče Šarko. Stanko zavikne od čuda. Demonu po strani vidi golem plamen, a odande teče vruča lava cvrčeči i zuječi ravno u more. Dolet j ela k njemu i papiga, koja se je bila medutim odriješila s uzice, i stala naklapati one dvije tri riječi, što ju je naučio Stanko. Sav izmoren sjedne SLanko na klupu srčuči pomamno svježi uzduh. Pobožno zahvali dragomu Bogu, što ga je opet spasao od smrti, koja mu je več toliko puta prijetila. - 27 Okrijepi se s nešto hrane, pa stane da razgleda svoju dragu pušku, koju je dobro nabio. Izade, da vidi svoje antilope. One mirno pasu nedaleko spilje, a kad su ga opazile, došle k njemu mirno i pitomo i stale mu lizati ruke. Čak i idu za njim, kad je pošao za nemirnim majmunima. Nije mogao da im se načudi... Stanko pode, da iz bližeg vidi bacanje i sukljanje Demonovo. No odjednom zastade preneražen. Sta je to tu u mekom pij esku? Nije li to savim jasan trag ljudske noge? Ta ne može biti! Pa ipak! Promatrao kako mu drago, sasvim je jasan trag čovječje noge. Stanko pomisli na — gusare i neka ga strava obuze. Ako ga sad ovdje ubiju, ili ako ga odvedu u ropstvo? Strašan mu je položaj! Čas prije hvalio je dragomu Bogu, što ga je spasao iz tolike pogibelji, pa i sada — o, on se uzda u dobrotu božju! — ne če ga ostaviti! Stanko se prepusti volji božjo j ... Pode prama vulkanu, da ga iz bližeg razgleda. Vidi se, da oganj izbija sve slabije i da provála znatno jenjava; lava teče doduše kao žarka rijeka, — ali je minula svaka pogibelj. Stanko je bio još slab, pa je morao da se odmori. Odlúči da ode onamo u paominu šumicu, da otpočine. — Haj de, Šarko! — zovne vjernoga psa, koji je unaokolo njuškao nešto, — hajde sa mnom, da se odmorimo! I pode u obližnju šumicu, ali odmah na početku kriknu od iznenadenja. Gotovo se skamenio od čuda. Pred njim stoji — čovjek u odijelu engleskoga mornara, a u rukama mu nož. — Tko ste vi? — zapita Stanko njemački. Stranac strese glavom. — English! — odgovori lakonički. - 28 Na sreču je Stanko znao da natuca engleski. Nešto je naučio uz brata još kod kuče, a nešto ga naučili i na brodu. Ostro motri toga stranca, sto je tako iznenada osvanuo na njegovu otoku. Sazna, da mu je ime George Shag, da je bio mornar na engleskom brodu »Macphersons te je čamcem pobjegao s broda, još pred tri dana. Tražili ga i napokon ostavili; valj da su držali na brodu, da se je utopio, ili da su ga progutali morski psi, kad su naišli na prazni čamac. Ispovjedi, da je gladan, — silno gladan. Stanko se sjeti onoga broda, što ga je posljednjih dana neprestano vidao u svojoj masti, pa se zamisli, sta bi učinio. Najprije dade gladnomu Georgu mesa i vina, koliko je imao u svojoj lovačkoj torbi, pruži mu i lulu, pa reče: — Prije nego što mognem da vam ista učinim, hoču da znam, zašto ste ostavili brod »Maepherson«. — 0, to vam je duga pripovijest, gospodine, — odvrati George. — Hočete li da se zadovoljite mojom postenom riječi, da sam pobjegao s broda samo zato, da se spasim, i ni s kojom drugom zlom namjerom? — Vjerujem vam na postenú riječ, — odgovori Stanko. — Ja sam zasad gospodar ovoga otoka! I prije nego vas upoznam s njegovim tajnama, morate mi priseči poslušnost i obečati mi, da nista ne čete odati nikomu. Jeste li pripravni na to? — Jesam i bit ču vam kao starijemu u svem poslušan. Stanko mu je govorio zakletvu, a on riječ po riječ ponavljao za njim i završio: »Tako mi Bog pomogao!« Sada mu je Stanko bio prijazniji, te mu pokazao svu svoju imovinu na otoku i svoju spilju. George se je čudom čudio, kako je Stanko mogao da uredi sve to, pa mu se iskreno priljubio i uzeo da ga - 29 uvelike cijeni. Kako je George bio za sve spretan, brz i marljiv, stao odmah Stanku pomagati u svem, pa se Stanko obradovao, što je tako iznenada dobio dobra druga u to j svojoj zabiti i samoči. Ali je ipak nakanio da ga posve iskuša. Zakopá svoj sandučič sa zlatom medu gomoljaste sunčanice. Kad je mladič iskapao gomoljike i našao sandučič, odmah ga odnio svomu gospodaru. Stanka je to ganulo. On mu pokloni pušku s nabojima, pruži mu ruku i reče: — Od danas si mi prijatelj, hočeš li? Veselo prihvati mladič Stankovu desnicu i odgovori: — Bio sam ti prijatelj od prvoga časa, kad smo se sreli. A sada ču i ja da ti otkrijem svoju tajnú, jer medu prijateljima ne smije da bude tajne! Napuniše svoje lule, pošto su se dobro nahranili tečnim mesom antilope, koju su toga dana ubili. Stanko se pruži po tigrovoj koži, a George sjede na jedan sanduk. — Moja je pripovijest posve čudnovata, — uze George, — s tim čudnovatija, jer se je sve to zbilo u najnovije doba. Roden sam u Irskoj. U Belfastu sam se upoznao s nekim svojim zemljakom, kapetanom Donnelom Whiteom, koji je znao da stekne potpuno moje povjerenje. Stupio sam na njegov brod »Macphcrson« za mornara. Brod je stariji, ali čvrst jedrenjak. Odvezli smo se u neki njemački trgovački grad, u koji smo vozili ugljen. Tu smo natovarili za Melbourne svu silu porculana, koji bijaše pomno spremljen u sanduke i visoko osiguran. Pred nekoliko sedmica pošao sam u donje prostorije u brodu, da u jednom sanduku kradom izmijenim razlupanu jednu zdjelicu, jer bi kapetan za malenkost digao eitavu buru. Otvorím zaklopac na sanduku — i sta misliš, Stanko, šta sam opazio? — Proste zdjele i zemljane - 30 lonce! Otvorím drugi sanduk, — isto — lonci, pa lonci, a tako u svakom sanduku, koji sam otvorio. I ta je roba bila osigurana na mnogo tisuca funti. — Znaš li, kod kojega je društva bila roba osigurana? — Znam, kod neke kuče ... čini mi se A ... stor ... i... — A, kod Astorija i druga. Znam tu kuču. Zacijelo je to silna prevara. — Čuj me samo! Bio sam radoznao, te otvorili ukusne sanduke, u koji su bili tobože spremljeni glasoviri, a svaki je sanduk bio osiguran na 300 funti. A znaš li, šta je bilo u sanducima? Nekaki stari bečki glasoviri, koji nijesi vrijedili ni 5 talira. Da bi težina odgoyarala, nametali u sanduke kamenja. — Sramota! Sramota! — No to ni j e sve. Sada sam bolje pazio na svaki korak danju i noču. Pristali smo kod Batavije. Kapetan izašao, izašao i ja u luku. On pošao u grad, pošao i ja. On zašao u neku kuču, gdje pijú opij, pošao i ja. On sjeo u jednu sobicu, a ja neopazen u drugu pokraj njegove. Nožem sam prorezao katun, koji je dijelio te kabinete, i opažih kapetana, kako se je ispružio na divanu i drži u ustima cijev, kao da srče opij, a kraj njega se spustio neki Kitajac s dugom kikom, a lopovskoga izgleda. — No, brate White, — upita ovaj, — jeste li doveli novih robova? Imate li dobro osigurane robe? White se nasmije. — Imam, ali šta mi dajete za glavu?... Nijesam u prvi čas mogao sve to da razumi j em, ali sam se brzo dosjetio. Brod bi imali napasti krivi gusari, odnosno trgovci robova, momčad omamiti pičem, - 31 pa je onda zarobiti, da budu prodani kao jadni robovi. Brod je imao sasvim da izgori. Kapetana ce spasiti King- Fo ili njegovi ljudi, da se lakše prevare oblasti. Osigurnina se onda mora isplatiti, — a dobitak če nitko vi razdijeliti... — Šteta za moj »Mac-pher-son«, — nasmije se kapetan White, a onda zaspali obojiea. A ja platio i odjurio. Izgubio sam glavu; mjesto da potrčim do konzulata i otkrijem svu tu grdnu prevaru, sakrio sam se. Nije prošlo ni četiri sata, a več su me tražili naši ljudi. Da ne pobudim nikakvu sumnju, morao sam s njima. Češtiti kapetan White valjda je nanjušio nešto, jer je momčadi zabranio, da ne opči sa mnom, a mene je zatvorio. Pred četiri dana pošlo mi za rukom, da sam pobjegao. Nažalost nijesam nista spasao do noža i jednog zemljovida. — O, lopovi! A gdje je ostao brod? — Krenuo je prama sjeveru, ondje če planuti — Sramota, sramota! Gdje ti je ta pomorska karta? Mi čemo jednoga dana ravno u Bataviju. — Ja mislim, da se nalazimo ovdje, — pokaže Stanko na zemljovidu. — Možda. Zamišljeni tako dali se svaki na svoj posao. George je popravljao ogradu za antilope, a Stanko čistio neko sjemenje. Dobre dvije ure radio je Stanko kraj nekoga grma, a kad je pogledao na more, opazi, kako dvije oveče lade jure ravno k n j ego vu otoku. Kad su se približile, sašli stranci s njih u čamce: s jedne neki Kitajac, a s druge bijelac. Veslaj uči upravili čamce k otoku. Tik pred grmom, za koji se je sakrio Stanko, iskrcali se Kitajac i bijelac i legli u visoku travu. — Ovdje valjda nema zmija? — upita Kitajac engleski. - 32 — Ne možemo znati! Otok je vulkanski, na zlu glasu, te je pogibeljan, pa je stoga pust i nitko ne boravi na njem. Budite oprezni, King-Fo! — Aha, to je taj nitk ov! — pomisli Stanko. — A drugi put, gdje, friend? — upita Kitajac. — Ja sam več pogodio u Newyorku od Clifftona jedan drugi brod, pa cemo morati da ga osiguramo kod kojeg amerikanskoga društva, da ne padne nikomu u oči.., — Well! Kako je krsten taj brod! — »Eleonora Potter«. — Hočete li brzojaviti? — Odmah. — Dobro, do vidová, mister White! — Good bye, King-Fo! Skočili po tom u čamce, koji brzo iščeznuše ... Bio je več mrak, kad se je Stanko vratio u spilju. Brzo razori svoju klupu, da ga ne izda, ako bi gusari ponovo posjetili otok, te ispripovijeda, kako je osobno upoznao njegove prijatelje King-Foa i Whitea. George skrsti ruke od čuda. — Prijatelju, — reče na to — mi nijesmo više sigurni ovdje. Sutra moramo da napustimo taj otok! Šta če nam sve, ako nas nadu i zadave! — Ja se nadam, da do toga ne doči! Da otkrijemo te nitkové i da ih predamo sudu? — Da smo u Bataviji! — Bi li ti našao opět onu krčmu? — Pa dabogme! To se nikad ne zaboravlja. — Dobro, sutra čemo na more! Oba prijatelja legoše na pocinak, a snivahu o svakojakim grozotama ... Probudio ih Šarko. - 33 Kad je Stanko pogledao na more, samo gurnuo Georga. Sva sila gusarskih eamaca plovi morem. Pogibija za oba naša prijatelja, premda su gusari daleko od njih j oš nekoliko sati. — Da ne dodu samo na otok, Stanko'! — Moramo da se sakrijemo! — A spil j a? — Zatvorit čemo je kamenom. — A mi? — Mi čemo u krater. — Imaš pravo. Tako i učiniše. Natovarili se svim potrebnim, hranom i strelivom, poveli Šarka i papigu, te se popeli na Demon. Tu ostadoše prijatelji cio dan razgledajuči s visa more. Ladice i čamei gusarski svi kao da su iščeznuli nekud, samo kadikad koji projuri morem. Po svemu se vidjelo, da čekaju na plijen... Noč provedoše naši u krateru. U rano jutro pode George da donese pitke vode, ali se dugo nije vračao. To bude Stanku sumnjivo. Pograbi stoga svoju dvocijevku i pohrli za svojim prijateljem... I sta je ugledao! Kraj potoka leži George, na njemu kleči jedan gusar, a druga ga dvojica tih divljih mrkonja drže i vezuju. Tu nema premišljanja. Stanko naperi i opali iz obih cijevi, a dva se razbojnika svalila na ledinu, dok je treči odletio, kao da ga strijele nose, na čamac i odjurio, prije nego je Stanko razvezao jadnoga Georga. — Za Boga miloga, hajdemo, zaveslajmo, dok nije ona j nitkov doveo svoje drugove! — zaviče Stanko. — Da, da! Odoše brže k spilji. George izvuče iz zakloništa čamac, a Stanko ga nakrca nekim vrednijim stvarima - 34 povesia u pečinu, da dočeká noč. Noču nakaniše da otplove prama jugu. Zadnji suneani traci osvijetliše j oš mali neki trgovački brodič daleko na moru, a poznate gusarske ladice brzo ga orobiše. Brod je planuo i osvjetljivao put razbojničkim ladicama. — Sada nam je čekati, ako želimo da iznesemo žive glave. — I sam sam mislio tako. — Pa ostanimo ovdje. — To če i biti najbolje. Nemirnu noč probdješe prijatelji u svom mrkom zakloništu. U rano jutro pogledaše na more. Bilo je opet čisto i mirno. To im je bila najbolj a zgoda, da umaknu očitoj pogibelji. V. GLAVA. Kuci — kucL O O BA prijatelja zaveslala iz petnih žila ravno prama jugu. Čas zatim začujú urnebesnu kriku. Na obali na otoku stoji kojih trideset Malajaca, koji su opazili naše bjegunce te skáču u svoja tri čamca, da ih povitlaju. Culo se gruhanje iz pušaka, jer Malájéi i pucaju za bjeguncima. George vesla kao mahnit, a Stanko stao na stražnji kraj u čamac i gada bez oduška u Malajce, koji su na okupu. Sedam osam ih je strovalio, a oni ostali pograbili svoja vesla i — lov se otpočeo. No za čas se promijeni prizor. Morem dobrzao parobrod i ispalio nekoliko topova u gusarske čamce, koji se sad okrenuše i potisnuše u bijeg. Ali je bilo prekasno. Topovi s parobroda gadaju izvršno. Dva se čamca samo razletjela i potonula, a treči strelimice odmiče. Ali i toga - 35 tresnulo topovsko tane, pa su morski psi dobili dosta hrane... To je spasilo naše bjegunce od očite propasti... Dovezli se do parobroda, pozdravili strance i urnolili, da ih uzmu na brod. Kad su primili Stanka i Georga na brod, upravi on svoj smjer ravno k Stankovu otoku. Bio je to ratni brod i na njemu junacka momead. Spustili veliki čamac, u koji je sjelo do dvadeset vojnika sa Stankom, i pošli na otok. Tu su našli još kojih deset gusara, s kojima brzo obračunaše. Nikad nijesu one paome nosile takové plodove, kao toga dana ... Suznih je očiju ostavljao Stanko svoj otok te se odvezao natrag na ratni brod »Neptun«. Kapetan Hammer primio je rado spasené prijatelje te je pozorno i sa zanimanjem slušao njihovo pripovijedanje. — Ja eu vas odvesti u Bataviju, — reče on, — jer imam posebne odredbe za kitajsko more. Vi se obrátite na konzulat, prijavite stvar i posljedice ne če izostati! Treči dan doploviše do Bata vije. Parobrod se odmah okrenuo. Stanko ode s Georgeom na konzulat i tu su se zadržali veoma dugo u povjerljivu razgovoru s konzulom. Parobrodom ode brzojavka odmah u Madras, a oda tle kábelom gospodinu Astoriju i Engleskomu pomorskomu društvu. Stanko i George moradoše ostati u Bataviji, da sudjeluju kod otkriča previjane prevare i lopovštine gadnoga King-Foa. Konzulat im je platio za to dobre dnevnice. Iza nekoliko dana stigao odgovor, da je osigurnina več isplačena, a da se bjeguncima ima učiniti — na račun Astorijev — sve, sto se samo može učiniti, pa kad se raskrinka previjani kitajski trgovac, da če se za njih nači mjesta na Astorijevim brodovima. - 36 George nije više íiašao ulicu i onu kucu u malájskom di j elu grada Bata vi j e, tako da su se oblasti okanile več da traže momčad, koja je bila zarobljena. Ali stara je poslovica: »Zaklela se zemlja raju, da se tajne s ve saznaju!« A tako je bilo i o va j put. Upravitelj i konzul odrediše, neka po dva redarstvenika, obučena u obično odijelo, idu za Stankom i Georgom, da mogu smjesta uhvatiti onoga previjanoga Kitajca, čim ga nadu. No svako istraživanje bilo je ispočetka uzaludno. Morali su da ostanu tu preko uskrsnih blagdana i bas je nekako bila minula godina dana, otkad je Stanko krenuo od kuče. Očekivao je samo poziv gospodina Astorija, želeči živo, da se sto prije vrati svojoj miloj kuči; ali je najprije morao da otkrije prevaru. U malajskom dijelu grada bio je godišnji sajam, pa je George neprestano navaljivao, da odu onamo, ne bi li našli, što tako dugo traže. Otišli, a redarstvenici za njima. Sajam bijaše živahan. Ovdje se komedijaš producira svojom čarobnom umjetnošču, ondje poduzetni trgovac hvali na sav glas svoju robu; na drugo j su strani namjestene krčme i sjenice, napravljene od dasaka, a unutri katunskim zastorima razdijeljene u same male kabinete. U svakoj je sobici namješten divan, na koji može gost da legne iii sjedne, kad uživa omamni opij. Takové se sjenice prenose s jednoga mjesta na drugo, pa je sasvim razumljivo, zašto George nije mogao odmah da nade, što traži. — Ja bih ipak i sam htio da okusim jednom taj užitak opija, — reče Stanko. — Znaš li ti to, George? — Znam! Iznajprije ti je ugodno, omamljen si, kaa da vidiš pred sobom stotinu prikaza, a onda zaspiš i sav si smucen, kad se probudiš. - 37 — Bilo kako bilo, ja ču da pokušam. — Dobro, ja ču s tobom. — Pa dobro! — A naši redari? — Pošlji ih u obližnju sjenicu, gdje toče čaj! Udoše u pražnu sjenicu. Cim je George spazio krčmara, sav se strese. — Meni se čini, — šapnu on, — to je ona j isti, kojega tražimo. Strance odvede krčmár u posebni kabinet, te ih podvori opijem. Kad je otišao iz sobice, reče George Stanku: — To je ona ista sobica; evo tu je još ona rupica. — Pa haj de, učinimo se, kao da smo zaspali. — Istina je, hajde da ga nadmudrimo! U susjednoj sobici nastala živahnost. — No, dragi moj Po-Ling, — zamoli netko krupnim glasom, koji se pričinio poznat i Stanku, — imate li gostiju? — Dva bijelca. — Čini mi se, da sam vani vidio dva redara. — Well, valjda idu za tim bijelcima. — Da, da. — Uostalom, oni su več i zaspali. Pogledaj samo kroz tu rupu! Onaj drugi pogleda kroz rez u tkanini, ali ne reče ni riječi. Naši prijatelji samo su žmurili, ali su odmah prepoznali debelo lice davno traženoga King-Foa. U susjednoj se sobi razvio živahan razgovor. — Sad je najljepša zgoda! — reče Stanko. Pričiniše se da su natrušeni, platiše račun i izidoše teturajuči... - 38 Za pel časaka ščepali redari i King-Foa i krčmára Po-Linga9 a za njima navalila radoznala svjetina. Istraga bijaše veoma zanimljiva. Po-Linga su morali da puste na slobodu, jer mu se nije moglo nista dokazati. King-Fo ni j e htio nista da prizna, ali ga ipak na temelju bjelodanih dokaza osudiše na vješala. Tim se dovršilo s ve, pa su naši prijatelji mogli mirno da se vrate u Evropu. Odvezli su se prvim parobrodom, koji je krenuo na Rijeku. Čim stigoše, bilo im je prvo, da se prijave kod gospodina Astorija. Astori se obradovao uvelike, kad je opet ugledao Stanka Frankoviča živa i zdrava. Odmah ga imenovao natkrmilarom na svom brodu »Hrvatska«, koji če još te jeseni da krene na široko more. A kad je George izjavio, da bi najvolio ostati uz svoga miloga druga Stanka, bude on imenovan potkrmilarom na istom brodu. Razumijeva se, da je Astori sa živim zanimanjem slušao pripovijedanje naših pútnika, pratio sve njihove doživljaje. — Jest, prijatelji moji, nista ne obrazuje čovjeka toliko, koliko puto van je, — govorio im Astori. — Stoga ču jesenas da pošljem i najstarijega sina mog u Melbourne, da nauči ondje, sta je svjetska trgovina. Pozove sad samoga Stanka u poslovnicu te mu reče, da je komisar vratio onaj novac, što ga je lani Rikardo pronevjerio, te če mu sav taj novae darovati kao malu odštetu za svu onu muku i nevolju, što je pretrpio na otoku. Na rastanku mu još doda, ako ga ne bi kod kuče lijepo primili, neka dode samo ravno k njemu u stan. Uostalom, Rikardo se je bio sasvim popravio te postao marljiv i trijezan čovjek, kojčga če naimenovati doskora blagajnikom, jer blagajnik če Blank biti umirovljen. - 39 Nitko veseliji od Stanka. Brzim koracima pohiti u roditeljsku kuču, pošto je prijatelja Georga nastanio kod nekih svojih čestitih znanaca. Bilo se je več zamračilo, kad je Stanko otvorio vrata roditeljske kuce. Majka je bila zabavljena poslom u kuhinji. — Majko, mila moja majko! — kliknu on i zagrli dragu majčicu. Ona ga je milovala, kao ono nekad, dok je još bio mališ. Suze radosnice potekle sretnoj majci i dobromu Stanku... Tada zagrmi surov glas: — Šta, zar se je vratio taj skitalica? Bio je to očuh njegov Rudak, koji je sa svjetiljkom u ruci osvanuo na kuhinjskim vratima. Sad se Stanko ponosno uspravi! — Oče, zar za svoje pastorce nemate ljepšega pozdrava? Ja odlučno zabranjujem, da me nazivate skitalicom, razumijete li? Sada sam natkrmilar na Astorijevu brodu »Hrvatska«, pa vas molim, da me kao takova i prijaznije susrečete!... Rudak se zlobno nasmije, ali uto doáe i Rikardo, te sav uzrujan izjavi majci, da njih dvojica, sinovi njeni, ne če dalje da podnose surovost svog očuha, jer on opči s njima kao s prostim slugama, a ne kao s djecom svoje žene. — Haj demo, Stanko! — reče on bratu, — haj demo iz te kuče, nači čemo drugdje prijazni j a lica! Sad zagrmi prava oluja, Gospoda Rudak reče, da djecu svoju ne pusta iz kuče; kuča je njena, stekao ju je njen pokojni muž Frankovič, pa ona ne trpi, da joj ovako zapovijedaju i da joj nanose pogrde i smutnje. - 40 — Dosta sam od čestitih ljudi slušala o tebi, Rudače, pa češ bolje učiniti, ako se primiriš i ako me ne Imdeš nagonio, da se latim ozbiljnijih sredstava. Rudak se smrači, pokunji i ode kao sjena. Sad Rikardo ispripovijeda majci sve, — sve, svoje pronevjerenje, Stankovo Ijubazno zauzimanje za njega, a majka oblivena suzama pritisnú na srce milu i dobru svoju djecu, koju je opet zavoljela svom dušom. Jludak se sasvim skunjio te je šuteči podnosio svoju sudbinu — i tako se opet vratio mir u tu obitelj.. . Medutim se na krásnom brodu »Hrvatska« spremalo sve za daleki put. Kapetan Jepp bijaše sa svojim novim krmilarima sasvim zadovoljan, premda još nijesu bili položili ispit — Dok se mladici vrate, — rekao Astori, — poslat cemo ih u mornarsku školu, da postanú pravi mornari! Bila je polovica listopada, večer pred odlaskom. Stanko se svrnuo u neku mornarsku gostionicu, u koj oj je pri j e nekoliko dana dobrim pičem počastio staroga jednoga mornara. Tako i danas. — Nemate li kakovo mjesto na brodu i za mene? — upita stari pomorac. — Cemu, mate? — Meni se ne svida na našem brodu, sve mi je sumnjivo, što se zbiva. Medu nama, mi smo izmijenili trod; prije se je zvao »Eleonora Potter«. U Londonu je naš gospodar, mister White, dobio neku brzojavku. Nato je brod u Kanalu prekršten u »Crawford«. Kapetan White preuzeo je krmilo, a krmilar Bennett postao kapetan. Stanko se prepade, ali nije ni dahnuo, da se ne oda. — A gdje vam je brod? — Vani, izvan luke. — Šta vozite? - 41 — Staklo i glasovire. — Kamo? — U Sidney. — Ja imam za vas mjesto; ali morate da ostanete j oš nekoliko dana ovdje. — Neka bude, kako želite, mladi gospodine! — Kazivali ste o nekoj brzo j a vei, znate li joj sadržaj? — Ne znam citati, jer je pisana engleski. Kapetan White htio je da je baci u more, a ja sam je poslije našao na brodu; evo je! Izvadi iz džepa zgužvan papir i preda ga Stanku. Stanko pročita: »Po-Ling mi javlja, da su prepoznali »Eleonoru Potter«; »Crawford« se ne očekuje. Pozdravite kapetana Bennetta i krmilara Whitea. — Cliîfton, Boston. « — 0, sad razumijem sve! — kliknu Stanko. — Čovječe, bit čete kneževski nadareni! — Hvala vam! — Koliko ste več natovarili? — Čekamb samo još šest glasovira. — Dobro. Pričekajte me ovdje! Kako se zovete? — Boas Hemster, rodom Nizozemac. — Dobro! Stanko odjuri u Astorijev stan. — Victoria, gospodine Astori, — imam ga! — Koga, dragi Stanko? — Kapetana Whita. — Sta? Koji brod? — »Crawford«! Gospodin Astori problijedi kao stijena. — Ne može biti! Ta on je kod nas osiguran na dva i pol milijuna, a kapetan Bennett preporučen nam je - 42 — toplo ravno iz Bostona. A prekosutra sam Mio tim brodom da pošljem u Melbourne i svoga sina Adolfa! — Hvala višnjemu Bogu, što sam ih j oš otkrio u pravo vrijeme! Zapovjedite Jeppu, da kasnije otplovimo. — Neka sve bude, kako želite; no haj demo k redarstvenomu komisaru! Odvezoše se onamo i dugo se nešto dogovarali. Poslije dogovora nasmije se Astori i odveze se kuči. A Stanko se oprosti s majkom. Na obali stoje sanduci s glasovirima. — Kuda če to? — upita Stanko. — Kapetanu Bennettu! — odgovori Rudak, koji je čuvao sanduke. — Več smo ih trideset otpremili. — Jesu li glasoviri unutri? — Mi smo ih sami zabili u sanduke, čim su bili osigurani. — Ovo su valjda posljednji? — Da ... Stanku bijaše teško, što mu je i očuh u tom lopovskom društvu. Sutradan zatvoriše Whita i Bennetta; sav tovar na brodu »Crawford bilo je neko staklo od nikakve vrijednosti, a i stari neki podrti glasoviri. Sad se otkrilo sve. Nitkov Cliffton bude zatvoren i svi krivci teško kažnjeni. Siromašnu pak momčad, koju su ti podli ljudi prodali u ropstvo u Braziliju, oslobodile su same oblasti jadnoga ropstva ... Stanko Frankovic odavno je več kapetan i veoma bogat čovjek, jer su ga Astori i njegovo poslovno društvo obilato nagradili za neprocjenjivu uslugu. A da je tako ispalo, ima da zahvali okolnosti, što je proživio neko dóba daleko od svojih, kao pravi novi Robinson!