Dr, Jura j Š četi ne c Korporativno uredenje države s obzirom na novi austrijski ustav OD ISTOGA PISCA: 1. OBRTNICKO PITANJE. Zagreb, 1926. Broš. u 8*. str. 98. Cljena Din 6.—. SADRŽAJ: I. dio: 0 b r t n i č k o pitanje. 1. Važnost obrtnie-kog staleža u gospodarskom i druStvenom životu. II. ObrtniCki stalež u prošlosti. III. Kriza malojj obrta. II. dio: S o c i j a 1 n o -p o I i t i č k e re f o r m e. I. Samopomoč. 1. StaleSka svije.st i kultura. 2. Stručna izobrazba. 3. Obrtničke organizacije: a) Obra-zovna obrtnička druJtva; b) Organizacija obrtničkog staleža; c) Gospodarska organizacija obrta; d) Socijalno-politička organizacija obrta. II. Pomoč države i opčine. III. Vode obrtničkoga staleža. • 2. NARODNA PROSVJETA. Križevci 1926. Broš. u velikoj 8®. Str. 16. Cijena Din 3.—. SADRŽAJ: I. Pokret za prosvječivanje naroda. II. Ciljevi narodne posvjete. III. Zadaci narodne prosvjete. IV. Sistemi prosvjet-noga rada: 1. Folke—Hojskole. 2. Pučka sveučilišta. 3. »Volksverein«. 4. Kakav je sistem prosvjetnog rada nioguč kod nas. 3. DEMOKRATIZACIJA RADNOG ODNOSA. Rasprava objavljena u »Mjesečniku« Pravničkog društva, 1933. god. LIX. br. 6. i 7. str. 308 do 324 i br. 9. i 10. str. 399 do 414. SADRŽAJ: Uvod. I. Problem vlasti u radnom odnosu. II. Reforma strukture vlasti u radnom odnosu: 1. Ideja gospodarske demokracije i oblici demokratizacije gospodarstva. 2. Razvoj pokreta za demokratizaciju poduzeča. 3. Sistem radioničkih viječa. III. Radionička viječa i so-cijalni sukobi. Zaključak. 4. SOCIJALNA ORGANIZACIJA FAŠIZMA. Zagreb 1935. Broš u 8", str. 48. Cijena Din 10.—. Uvod. I. Osnovna na<^ela fašizma. 11. Korporativno načelo. III. Struktura fašističke korporativne origanizacije. IV. Radni odnosi u fašističkom sistemu. V. Radne i životne prilike radnika. VI. Fa-šizam i socijalna reforma. Brošure se mogu naročiti kod pisca: ZAGREB, MALINOVA 34. KORPORATIVNO UREDENJE DRŽAVE s OBZIROM NA NOVI AUSTRIJSKI USTAV NAPISAO DR. JURAJ ŠČETINEC PROFESOR EKONOMSKO-KOMERCIJALNE VISOKE ŠKOLE U ZAGREBU ZAGREB 1935 NAKLADA VLASTITA ŠTAMPARIIA .GAJ* ZAGREB. MARTIČEVA 9 64357 o J ^ . Saarzaj Uvod......................3 I. Korporativistički pokreti i novi austrijski ustav......5 IL Staleški princip društvenega uredenja..........11 AStaleži i klase kao pojavi društvene dife-rencijacije i integracije.........H 1. Klase ..................12 2. Staleži..................'3 B Odnos staleža i klasa u današnjem društvu 16 1. Obnova staleške organizacije društva.......17 2. Klase u staleški organizovanoni društvu......18 III. Korporativni parlamenat...............19 AKorporativna organizacija zakonodavno-gatijela.................. 1. Organi saveznoga zakonodavstva........20 2. Zakonodavstvo zemalja ............23 3. Opčine..................24 B Načela korporativne organizacije na po- litičkompodručju.......... . .24 1. Staleški osnov austrijskoga zakonodavnoga tijela . . 25 2. Autoritativnost režima............28 IV. Organizacija profesionalnih staleža i njihove ekonomske funkcije 1 Organizacija staleža................30 A Načela za izgradnju staleške organizacije. 30 1. Načela korporativističke nauke.........30 2. Organizatorna načela austrijskoga ustava.....32 BSistem staleške organizacije.......34 1. Planovi korporativističke nauke.........34 2. Sistem austrijskoga ustava...........36 Zakon o staleškoj organizaciji javnih službenika ... 36 a) Struktura organizacije...........37 b) Organizacijski osnov...........38 2 Gospodarske funkcije staleške organizacije .......38 ASmjernice korporativističke nauke . . . 38 BAustrijsko zakonodavstvo.........39 V. Socijalni odnosi u staleškoj organizaciji.........40 AEkonomska reforma .......... . . Vlasništvo i razdioba prihoda..............40 BRadniodnosi................42 1. Ugovor o radu...............43 2. Socijalna organizacija poduzeča.........43 3. Sudovanje u radnim sporovima.........45 CSastav korporativne organizacije . . . . 45 VI.'Patriotska fronta .................47 Zaključak...................• . 48 Uvod Korporativna ideja kao ideja uredenja društva i države na osnovici staieških organizacija, zauzima u današnje vrijeme sve veči mali. Korporativnu ideju izučava danas vrlo intenzivno s o c i-jaina nauka kao osnovku za izgradnju novoga društvenoga uredenja, a pojedini jesocijaini i politički pokreti uzimaju kao lozinku za provodenje socijalne i političke reforme sadašnje državne organizacije. No ni u nauči ni u praktičnoj pri-mjeni nije izgraden jedinstveni tip korporativ-noga urednja države. U nauči postoje dosta raznolike koncepcije o sadržaju kor-porativnoga načela i o sistemu korporativne organizacije, izmedu ko-jih se ističu naročito dvije: koncepcija totalitarna univerz a-listička, koja čini idejnu osnovku fašističkom i nacionalno-teoci-jalističkom korporativnom sistemu, i krščanska solidari-s t i č k a, koja daje pravac za izgradnju krščanskoga korporativnoga sistema. U praktičnoj primjeni imamo do sada razvijena t r i tipa korporativnoga sistema: fašistički, nacio-nalno-socijalistički i tip koji se naziva krščanskim korporativnim sistemom. Oni slijede u različitoj mjeri univerzalističku i solidarističku korporativnu nauku. Načela, strukturu i djelatnost fašističkoga korporativnoga tipa prikazali smo u študiji »Socijalna organizacija fašizma«. U ovoj študiji željeli bismo izložiti tip korporativne organizacije, koja bi se osnivala na načelima krščanske socijalne nauke. — lako je danas več više država (Austrija, Portugal i Poljska) počelo uvoditi korporativnu organizaciju naglašujuči da žele slijediti smjernice krščanske socijalne nauke o korporativnom uredenju društva, ipak dosadašnji pokušaji nijesu dali jedinstvenoga tipa korporativne organizacije u duhu krščanske socijalne nauke. Razlike potječu uglavnom izpolitičkih razloga. Sve ove države hoče u prvom redu da putem korporativne organizacije uklone nepovoljne posljedice individualističkoga formalnoga demo-kratsko-parlamentarnoga režima. No dok u Portugalu korporativni režim u političkom pogledu pretstavlja neki kompromis demokracije i autoritarizma, dotle u Austriji prevladava autoritarna značajka režima, a u Poljskoj korporativni sistem nije ništa drugo nego maska za običnu diktaturu. Nipošto ne bi bilo osnovano zaključivati iz po-litičkih tendencija navedenih režima, da je bitno obilježje krščanskoga korporativnoga sistema na političkom području autoritarni režim. Što više, korporativistički pokreti na krščanskoj idejnoj osnovci u drugim zemljama, kao u Švajcarskoj, Belgiji, Holandiji, Francuskoj itd. hoče svakako zadržati demokraciju u političkom životu, samo ta demokracija ne bi imala individualističko obilježje nego socijalno. Oblik vladavine (monarhija, republika) i sistem vladavine (demokratski, autoritarni režim, diktatura) nijesu uslovljeni korporativnim sistemom, nego naprotiv, oni oblikuju korporativni sistem prema sebi, svodeči ga često više ili manje s puta njegovih pravih zadataka, i na taj način čine razlike u korporativnoj organizaciji. Medu korporativnim organizacijama koje se pribrajaju tipu krščanskega korporativnoga sistema, ima razlika i u pogledu gospodarske i socijalne organizacije u kopora-tivnom obliku, koje ipak nijesu bitnoga značaja. Da bismo izbjegli zamršenosti prikaza izlaganjem večih ili ma-njih razlika u sistemu kod pojedlnih zemalja, koje žele uvesti korpo-rativnu organizaciju po krščanskim socijalnim načeiima, mi čemo uzeti za podlogu proučavanja samo jednu zemlju kao tipičan primjer ostvarenja korporativnoga sistema u krščanskom duhu. Birajuči iz-medu Austrije, Portugala i Poljske, uzeli smo kao takav primjer A us t r i j u. Uzeli smo je zato, jer su pretstavnici režima u Austriji jz-i ričito izjavili, što više istakli i u samom ustavu i u drugim zakonima, da hoče provesti korporativnu organizaciju u duhu krščanske socijalne nauke i slijediti kod toga smjernice enciklike pape Pija XI »Quadragesimo anno« (1931). Nadalje, u Austriji je do sada najviše razvijena korporativna nauka krščanskoga smjera, pa se tu može najlakše isporediti upliv nauke na praktično izvodenje reforme društva i države. Potrebno je unaprijed istači, da je na austrijski korporativni sistem imala upliv uglavnom solidaristička korporativna nauka, koju zastupa večina katoličkih sociologa, ali da je na iz-gradnju austrijskoga korporativnoga sistema imala izvjestan upliv i univerzalistička nauka bečkoga profesora Othmara Span-na, koja može da služi osnovkom više fašističkom i nacionalno-socijalističkom sistemu nego krščansko-socijalnom, a uz koju ipak pristaje, iako uz neke modifikacije, jedan dio katoličkih sociologa (»Krug bečkih katoličkih sociologa«). Kod stvarne izgradnje austrijskoga korporativnoga sistema vo-deču je ulogu imala krščartsko-äocijalna stranka pod vodstvom Kancelara Dolfussa. Ona je htjela provesti korporativni sistem vjerno prema smjernicama enciklike »Quadragesimo anno«, ali je ona kod praktične provedbe tih načela morala popuštati sve više zahtjevima »H e i m w e h r a«, koji je fašistički orijentiran, ali koji je krščansko-socijalnu stranku politički, i oružano, podupirao u obrani prema marksizmu i nacionalnom socijalizmu. »Heimwehr« hoče ne samo autoritarni režim nego teži upravo za ostvarenjem totalitarne države, kakovu ostvaruje u Italiji fašizam. U toku prikazivanja izložit čemo korporativnu nauku obaju smjerova i upliv tih naučnih smjerova na faktičnu izgradnju korpo-rativne organizacije, te uz to istači otstupanje režima, pod pritiskom fašističkih tendencija »Heimwehra«, od smjernica enciklike »Quadragesimo anno«, za koju je dana izjava kancelara Dolfussa, da če je Austrija slijediti u izgradnji svoje »nove države«. Kad provedemo tu analizu i razlučimo elemente koji su ušli u austrijski korporativni sistem sticajem političkih prilika, od onih elemenata koji su izražaj krščanske socijalne nauke, onda čemo lakše zamisliti o p č i tip krščanskoga korporativnoga sistema koji se razlikuje i od fašističkoga i od nacionalno-soci-jalističkoga. I. Korporaiivisiički pokreii i novi ausirijski usiav Pod korporativizmom se opčenito razumijeva sistem so-cijalnoga, gospodarskega i političkog uredenja države na osnovci orgaiiizovane profesije kao staJeškoga tijela ili korporacije. Korpo-rativno je uredenje društva i države postojalo u prošlosti, a naročito je bilo razvijeno u srednjem vijeku sve do pod konac 1-8 stolječa, kada je individualistički liberalizam uspio da razriješi sve veze, koje su ograničavaie potpunu slobodu rada i djelovanja pojedinca u dru-štvenom, gospodarskom, poiitičkom i kultui nom životu. L i b e r a 1 iz a m je iduči za poiitičkom slobodom i jednakošču svih gradana ru-šio organizaciju političkiii staleža (plemstvo, svečenstvo, gradanstvo), ko ja se osnivala na privilegijima u poiitičkom životu, a i u privatno-pravnim odnosima. Želeči pak osigurati pojedincima potpunu slobodu u gospodarskom životu te u društvenim odnosima obarao je i organizaciju staleža po zvanju, ko ja je povezi-vala u cjelinu sve one koji su djelovali u vršenju iste funkcije u gospodarskom i društvenom životu. Jaki zamah industrijalizacije, do-veo je, pogodovanjem liberalnoga gospodarskoga sistema koji se uveo od početka XIX v., do sve večega lučenja kapitala i r a d a u proizvodnji i svim drugim gospodarskim djelatnostima. Na mjesto društvene diferencijacije po staležimas obzirom na vršenje odredenoga zvanja istaknula se diferencijacija s obzirom na imetak, koja ima za posljedicu formiranje društvenih klasa. U modemom se društvu formiralo više klasa prema svom imov-nom stanju. U glavnom bismo mogli reči, da postoje tri velike klase: jedna klasa koja ima velike imetke t. j. kapital od čijeg prihoda ona živi (k a p i t a 1 i s t i č k a klasa); drugu klasu čine oni koji imadu neki kapital, ali s tim kapitalom moraju i sami da rade, makar i uz pomoč najmljenih sila; i konačno treča klasa, koju čine oni koji ne-maju nikakova kapitala nego samo svoju radnu snagu, koju moraju iznajmiti posjednicima kapitala (proleterska klasa). Za društvene odnose imadu odlučno značenje samo dvije klase: kapitalistička klasa i proleterska. One su nužno vezane jedna na drugu, jer je za proiz-vodnju jednako potreban kapital kao i rad. No, iako obje sudjeluju u istoj gospodarskoj djelatnosti, njihovi se interesi kose i u obavljanju rada i u razdiobi prihoda, koji je rezultat zajedničke gospodarske djelatnosti. Te dvije klase formirale su se u dva fronta, izmedu ko jih se več cio jedan vijek vodi žestoka borba. Klasna formacija današnjega društva postala je njegovom značajkom, a klasna borba, mjestimice i klasni rat, prirodni izražaj te klasne po-dijeljenosti. Marksistički je socijalizam podigao klasnu borbu na princip društvenoga razvoja i djelovanja. Konačni mu je cilj te borbe pobjeda proleterske klase nad kapitalističkom j uništenje kapitali-stičke klase. Klasna borba, koja se vodi sa svom žestinom i svim sredstvima, od kojih je konačno sredstvo socijalna revolucija, imala jerazorne poljedice — naročito iza Velikoga rata — u društveno m, gospodarskem i političkom životu. Ta borba remeti miran gospodarski rad, ugrožava politički red i dovodi do rasula narodnu zajednicu, a time i samu državna organizacija. S obzirom na loše posljedice klasne borbe, koja se vodi u duhu marksističke nauke, javila se reakcija sa strane onih elemenata koji zadojeni nacionalnom idejom hoče očuvati jedinstvo svojega naroda i postojanje svoje države. Ti su elementi razvili nasuprot mar-ksističkim socijalističko-komunističkim pokretima svoje naciona-lističke pokrete, kojima je bio prvotni cilj politički: usposta-viti jaku državnu vlast, koja če očuvati unutrašnji mir 1 red protiv svih revolucionarnih pokušaja i sigurnost države prema vani. Ti su politički nacionalistički pokreti uspjeli iza rata doči do vlasti u čita-vom nizu evropskih država, a naročito su se afirmirali i razvili svoj poseban politički sistem u Italiji (fašizam), u Njemačkoj (nacionalni socijalizam) i Austriji. Buduči da je društveni j gospodarski sistem, osnovan na individualističkom liberalizmu, doveo do izražaja u tako jakoj mjeri klasnu diobu i klasnu borbu, da je njome bila ugrožena narodna cjelina i sama država, to su ti noviji nacionalistički pokreti morali uzeti za osnov društvenoga i gospodarskoga uredenja drugi jedan princip nego što je klasni. Taj drugi osnov društvene konsti-tucije našli su nacionalistički pokreti u principu staleške organizacije ukorporativnom oblik u. lako su nacionalistički pokreti u Italiji, Njemačkoj i Austriji pri-hvatili korporativni princip kao osnov društvenog i gospodarskog uredenja, ipak se oni usprkos osnovne srodnosti više ili nianje medu sobom razlikuju u svojim koncepcijama korporativne organizacije tako, da danas pretstavljaju tri različita tipa korporativnoga uredenja društva i države. Razlike, koje tvore podlogu za formiranje različitih tipova korporativnoga uredenja, jesu: 1 i d e j-n e, s obzirom na osnovna politička, socijalna i filozofska načela, na kojima počivaju pojedini politički sistemi; 2 historijsk o-p o -1 i t i č k e, koje potječu iz historijskoga razvoja dotičnih pokreta i njihove političke afirmacije; 3 t a k t i č k o-m e t o d n e, koje na-staju radi uspješne primjene korporativnoga principa s obzirom na konkretno političko i socijalno stanje, pa odreduju različit put ko-jim se korporativna organizacija može ostvariti u pojedinoj zemlji. 1 Idejne razlike. Dok talijanski fašizam u idejnom pogledu poprima Hegelovu nauku o svemočnoj i sveobuhvatnoj držav-noj vlasti kao filozofski osnov svoje organizacije države i društva,^) dotle se austrijski sistem očituje za uredenje države u skladu skrščanskom socijalnom naukom, koja ima posve drugu koncepciju o državi i njezinim zadačama nego što je ima he-gelijanizam. Njemački se pak nacionalni socijalizam osla- 1) Isp. SCetlnec: Socijalna organizacija faSizma, Zagreb 1935. nja na modernizovanu univerzalističku nauku, koja pret-stavlja mješavinu hegelijanskih ideja (totalitarizam) i aristotelovsko-tomističkih (»organska izgradnja«) sa svojom osebujnom koncepci-jom naroda s rasnoga gledišta. Ove idejne razlike dovode do razli-čitih koncepcija o ulozi i zadačama države i njezinih organa te o položaju i ulozi staleških tijela (korporacija) u državi. 2 Historijsko-^političke razlike. Pojedini politički pokreti, koji su se kasnije odlučili za koporativno uredenje, razvili su se historijski iz različitih izvora te različitih pobuda i potreba. Ti su različiti izvori i pobude dali i različite elemente za izgradnju korporativne organizacije. Talijanski se fašizam razvio iz dvaju različitih pokreta; političkoga nacionalističkog i socijalnoga sindikalističkoga. Radi toga vidimo, da u talijanskom fašizmu, kod kojega je sindikalni pokret bio druga važna konponenta, igra sindikalna organizacija odmah u početku izgradnje korporativne organizacije odlučnu ulogu. Talijanski fašizam započima svoju korporativnu organizaciju na sindikalnoj osnovci, prožima je nacionalističkim duhom i podvrgava potpunoma državnoj vlasti, a krajni mu je cilj staleško uredenje društva, u ko-jem ne ce biti klasne borbe. Tako udružuje elemente nacionalne dr-žavno-socijalističke i staleške u jednu cjelinu, koja još nema svojega izradenoga značaja.*) Austrijski se korporativni sistem oslonio uglav-tiom na postoječu krščansko-socijalnu stranku, koja je imala več raz-vijeni program organizacije društva na staleškoj osnovci prema na-čelima krščanskoga solidarizma, a i razvijenu tradiciju staleške organizacije. Zato se austrijski sistem odlučio za čisto staleško uredenje društva i države. Njemački nacionalni socijalizamje započeo kao nov pokret politički, voden uglavnom ciljevima vanjske politike, ah koji je morao radi ostvarenja tih ciljeva ostvariti i socijalno jedin-stvo naroda. 1 on se odlučio za staleško uredenje društva, iz kojeg če biti izlučene klasne socijalne formacije, koje dovode do klasnih borba. Kako se socijalni sistem njemačkoga nacionalnoga so-cijalizma nalazi tek u počecima svoje izgradnje, to se za sada još ne' može uspješno usporedivati s drugim formalno izgradenijim siste-mima. 3 Taktičko-metodne razlike. Konačno su sva tri tipa krenula posve drugim putevima u metodi izgradnje korporativne organizacije. Talijanski je fašizam započeo sa socijalnom organiza-cijom (sindikati), te se nakon dužega eksperimentiranja uputio na gospodarsko, odnosno na socijalno-gospodarsko područje (kurpora-cije), a za korporativnu je organizaciju na političkom području iznio tek nekoliko pogleda. Korporativni se sistem talijanskoga fašizma do danas najviše angažovao za opču organizaciju gosF>odarstva u držav-nom interesu (korporacije po proizvodnim cikhisima)') uz prisilno uklanjanje socijalnih sukoba (zabrana štrajka i t. d.). 2) Isp. Wilhelm Andreae: Staatssozialismus u. Standesstaat, G. Fischer, Jena 1931, str. 199—213. 3) Isp. Sčetinec, op. cit. str. 26. Njemački pak nacionalni socijalizam nastupa nejed-noliko u pravcu korporativnoga uredenja prema pojedinim socijal-nim skupinama. U industriji provodi mjere za osiguranje socijalnoga mira, a u poljoprivredi i obrtu mjere za gospodarsku organizaciju dotičnih staleža. Prema tome i njemački se nacionalni socijalizam do sada ograničio na korporativnu organizaciju na socijalnom i gospodarskem području. Naprotiv A u s t r i j a je započela s koporativnom organizaci-jom na političkom području. Ona je najprije donijela ustav (1-V-1934), kojim se odreduje politička organizacija države na staleškoj osnovci u korporativnom obliku, a tek pred-vida sistematsko provedenje staleSke organizacije na području cije-loga socijalnoga i gospodarskega života, koje se ima odrediti posebnim zakonima na osnovu ustava. Ovaj put austrijskoga sistema izgleda da je prenagljen i da ide upravo obratnim smjerom nego Sto bi morao, jer započima ondje, gdje bi normalnim razvojem morao završiti. Staleška organizacija, koja odgovara unutrašnjoj prirodi društva, mora da se razvija normalno iz svojih vlastitih snaga, organski.^) Buduči da je staleški poredak bio kroz cio jedan vijek posve potisnut, to se novi staleški poredak može uvesti tek p r o g r e s i vn o, dakle polagano, i to tako, da prilagodi postoječi gospodarski sistem novim socijalnim zahtjevima, a socijalne oblike da preudesi prema potrebama suvremenoga gospodarstva. Nacionalistički politički pokreti, koji su prihvatili ideju korpo-rativne organizacije društva i države poglavito iz političkih motiva, kao fašizam i nacionalni socijalizam, u svom brzom hodu za ostvare-njem svojih političkih ciljeva, nijesu se obazirali na ovu potrebu organskega razvoja staleža. Oni nijesu imali nikakove ideološke tra-< dicije u pravcu ostvarenja staleškoga uredenja društva i države nego su prihvatili več gotove rezultate korporativne ideologije preudeša-vajuči ih svojim političkim ciljevima. Korporativni sistem u fašizmu i nacionalnem socijalizmu nije izrastae organski iz prirodnega raš-članjenja društva s obzirom na funkcije, koje su društvu potrebne nego jenametnut odezgo, diktatom. Austrijski su teore-tici i politici, koji su bili protagonisti korporativnog uredenja države kao Ignaz Seipel®), Richard Schmitz®) pa i sam kancelar dr. E. Dolfuss"), bili za progresivno uvodenje staleškoga poretka i razvija, nje moralnih uslova za ostvarenje korporativne organizacije, tako da se taj sistem razvije što više organski i sam od sebe. Medutim sticaj političkih prilika u Austriji, a naročito stanje nastalo socija-lističkim ustankom (u februaru 1934) potaklo je kancelara Dolfussa, da požuri donošenje novoga ustava, koji odreduje korporativ- 4) Isp. Gundlach: Stand, Ständewesen; Staatslexikon (Görreageaell-schaft), Freiburg im B/V. sv. str. 52. 5) Dr. M. Knoll, Das Ringen um die berufsständische Ordnung In Oesterreich, Wien 1933, str. 20. 6) R. Schmitz: Der Weg zur berufsständischen Ordnung in Österreich, Wien 1934, Manz-Verl., str. 30. 7) L'oeuvre* de l'Intematlonale Syndicate Chr6tlenne, Utrecht 1934, Str. 144. no uredenje odozgo, as obzirom na oblike korporativnoga uredenja još u večoj mjeri odozgo nego što su to do sada učinili fa-šistički i nacionalno-socijalistički režim. Mussolini i Hitler su do-duše odredili koporativnu organizaciju odozgo, ali ipak pristupaju njenoj izgradnji progresivno, eksperimentirajuči, i to ponajprije na području socijalnom, zatim ponešto na gospodarskom, a tek neznatno na političkom (i to samo fašizam). Oni mogu eksperimentirati na području socijalnom, pa i gospodarskom, jer drže čvrsto političku vlast. Program fašizma i nacionalnoga socijalizma je oličen u njihovim vodama. Oni imadu cezarističku vladavinu.®) Narod se drži u iluziji, da je ono, što hoče voda (Duce, Führer), prava volja naroda. Zato Vode mogu mijenjati i programe i konkretne oblike organizacije. »Voda ima uvijek pravo!«. To je parola, koja se čuje u Njemačkoj i Italiji. Drukčije stoji stvar u Austriji. Austrija nije imala jake ličnosti — Vode, koji bi snagom impresije pa i presije, poveo za sobom mase, koje bi mu dale neograničeno povjerenje. Dolfuss je uveo autori-tarni režim, slično kao Mussolini i Hitler, ali ovo uvedenje autoritar-noga režima u Austriji nije bilo posljedica jednoga pokreta masa, kao što je to bilo u fašističkoj Italiji i nacionalno-socijalističkoj Njemačkoj, nego je to bio dobro iskoriščeni momenat od strane ekse-kutive, kad se parlamenat u martu 1933, svojom kratkovidnošču i nespretnošču, sam onemogučio. Dolfuss uvodenjem autoritativnoga režima nije stekao večega prestiža ni večega povjerenja naroda nego što ga je imao prije niti je postao jačom ličnosti. Bilo je očito da Dolfuss krajstaroga demokratskega ustava ne može održati autoritaritarnoga režima. Stoga je nužno trebao promjenu ustava u autoritarnom prave u. Idejni smisao tome ustavu imala je dati korporativna organizacija države. Zato novi ustav, — proglašen 1 maja 1934 — ureduje korporativnu organizaciju naj-prije spolitičke strane s obzirom na zakonodavstvo i upra-vu, u kojima imadu učestvovati organizovani staleži po zvanju kao profesionalne korporacije. Buduči da do stupanja Ustava u život u Austriji još nije bila provedena korporativna organizacija staleža, to se država služi, dok se ta organizacija ne izgradi, fikcijom staleške organizacije dajuči ustavom pravo eksekutivnoj vlasti da prethodno imenuje prestavnike staleža za zakonodavno tijelo iz pojedinih zvanja. S obzirom na ove okolnosti izgleda da je korporativni poredak u Austriji na slabijim nogama nego u fašističkoj Italiji. lako je Austrija započela korporativnu organizaciju tako reči s krova uvodenjem najvišega stepena korporativnoga poretka (u poj litičkoj organizaciji države) ipak, držimo, da Austrija ima više stvarnih uslova, da provede sistematsku korporativnu organizaciju na 8) Cezarizmom nazi varno vladaxinu, u ko jo j vladalac (monarh ill voda) izvodi svoju vlast iz volje naroda, koja je izražena i formalnim glasovanjem, ali kad je narod jednom (pod ovim ili onim okolnostima) izabrao vladaoca (vodu), tada vladalac, koji je dobio povjerenje naroda, vrši ovu vlast bez su-djelovanja naroda. Taj je sistem dobio ime po Cezaru, koji je uz priatanak rimskog puka i kao njegov pretstavnik zauzeo svu vlast i vršio je sam, a u. novijoj historiji protstavljaju cezarisUčki sistem vladavine Napoleon I i HI. svim područjima i socijalnom i ekonomskoni i političkom, nego ikoja druga država. Austrija ima naime razvijenu korporativ nu ideologi-ju,®) koja se izgraduje naučno više od jednoga vijeka; ima jaku tradiciju staleškoga uredenja društva'®); ima več razvijene začetke korporativne organizacije,") jače nego u ikojoj drugoj zemlji. Stoga, premda je Austrija započeia s korpora-tivnom organizacijom najvišega stepena (u zakonodavnom tijelu), ipak ima izgleda — ako se političke prilike ne bi izmijenile — da brzo provede korporativnu organizaciju i na socijalno-ekonomskom području i da tako ostvari cijeli sistem koporativne organizacije. Novi je austrijski ustav, slijedeči austrijsku tradicionalnu korporativnu ideologiju i program krščansko-socijalne stranke, postavio dva načela za korporativno uredenje austrijske države: 1 da novo uredenje ima biti nastaleškom osnov u'-) i 2 da se to uredenje ima provesti u duhu krščanske soci-ja 1 n e nauke.'®) Time je u austrijskom ustavu došao do izražaja program krščansko-socijalne stranke, a naročito program njezina tadanjega pret-stavnika kancelara dr. Engelberta Dolfussa koji ga je, nakon što je 9) u prvoj polovici XIX vijeka je Skola t. zv. novororaantika Isticala potreba obnove staleSke organizacije po uzoru srednjega vijeka. Glavni au pretstavnici te Skele biU Adam H. v. M U 11 e r (1779—1829). Kari H. v. Kaller (1768—1854), Gentz, Baader i dr. U drugoj polovici XIX. v. se istakao sa svo-jom korporativističkom koncepcijom Kari v. Vogelsang (t 1890), koji je iznio naročito važnu misao o formiranju, pored ostalih staleža po rodu i zvanju, i staleža industrije, koji tvore poduzetnici i radnici zajedno. Taj če stalež nastati tek onda, ako radnici budu činili a poduzetnikom pravu druätvenu za-jednicu, u ko jo j če radnici učestvovati i u vlasniätvu (koristovno vlasniStvo kao u lenskom sustavu) i u dobiti poduzeča. Nadalje je Vogelsang isticao po-trebu konstituiranja zakonodavnoga tijela na staleäkoj osnovci tako, da poslanici budu pretstavnici autonomnih staleSkih udruženja, i u torn je bio preteča novoga austrijskog ustava. Poslije smrti Vogelsangove su se zalagali za korporativnu ideju teoreUci prof. Franz Schindler (t 1922), J. Biderlack (t 1930), A. Rosier (t 1922), te poliUčari princ Alois Lichtenstein. Karl Lue-ger (t 1910) i Ignaz Seipel (t 1932). Iza rata je bečkl sveuCiliäni profesor Otmar Spann izgradio čltavu teoriju staleške države na osnovci u n i v e r -zalističke nauke i stvorio posebnu socijalnu školu, kojoj pripadaju ugledni teoretici Wilhelm Andreae. Walter Heinrich. Jakob Baxa, Hans Riehl i dr. Pored ovoga pravca razvio je korporativnu ideologiju i t. zv. s o 1 i d a r i-stički prava C, kojem pripadaju od sadaänjih austrijskih teoretika R. Schmitz, A. Knoll i dr. 10) U Austriji su se maloobrtnički cehovi održali sve do 1859. 11) Mali obrtnici i trgovci su organizovani uprinudnim udruže-njima profesionalno i imadu svoje pretstavništvo u komorama. Seljažtvo je dobilo svoje profesionalno pretstavništvo, iza rata, u poljoprivrednim komorama. Isto su tako i brojna slobodna zvanja dobila svoja profesionalna pretatavništva u svojim komorama (advokatske, liječničke, apotekarske, inženjerske). Ovi korporativni oblici ne pretstavljaju izgradenu stalešku organizaciju, ali ipak tvore neke elemente staleške organizacije, a naročito raz-vijaju stalešku svijest i stalešku čast. pa tako razvijaju shvačanje i dispo-ziciju za opču sistematsku stalešku organizaciju. 12) >Savezna je država staleški uredena...« (u čl. 2 Ustava). 13) »U ime Boga Svemogučega, od kojega proizlazi sve pravo, dobiva austrijski narod za svoju krščansku njemačku saveznu državu na staleškom osnovu ovaj Ustav. (Uvodni stav Ustava). izašla papina enciklika >Quadragesimo anno« (15. V. 1931), izložio riječima: »Mi hočemo socijalnu krščansku njemačku državu Austriju na staleškom osnovu pod jakim autoritativnim vodstvom. Austrijski je ustav, postavivši ova načela uredenja države, dao svojoj korporativnoj organizaciji odredeni smjer. Austrijska korpo-rativna organizacija, ako slijedi načela izložena u Ustavu, ne može biti istovjetna ni s fašističkim ni s nacionalno-socijalstičkim korpo-rativnim sistemom, nego tek toliko, koliko se ti sistemi podudaraju s krščansko-socijalnom naukom, izraženom naročite u enciklici »Quadragesimo anno«. Nova se korporativna organizacija u Austriji ima osnivati na čistom staleškom principu. Stoga, ako hočemo da dobro shvatimo idejnu osnovku austrijskoga korporativnog ustava, treba da potanje upoznamo staleški princip društvenog i državnog uredenja, a to čemo moči to potpunije, ako ga isporedimo s klasnim principom, na kojemu je osnovano dosadašnje društveno uredenje. II. Staleški princip drušivenoga uredenja A Staleži i klase kao pojavi društvene diferencijacije i integracije 1 stalež i klasa su pojavi s jedne strane društvene diferencijacije, a s druge strane društvene integracije. Društvena se diferencijacija sastoji u 1 u č e n j u pojedinaca jednih od drugih s obzirom na razlike u društvenem životu, nastale diobom rada, koja ima za posljedicu razno-liku gospodarsku i društvenu djelatnost (zvanje) i raznoliko imovinsko stanje, a po tome i raznolik društveni položaj pojedinaca. Pod društvenom integracijom razumijevamo o k u p-Ijanje u jednu grupnu cjelinu svih onih pojedinaca, koji vrše j e d n a k u ili s 1 i č n u gospodarsku i društvenu djelatnost (zvanje) ili imadu prilično jednako imovinsko stanje, koje sadrži jednake materijalne interese, a na osnovu toga jednak ili sličan društveni položaj. Društvena diferencijacija i integracija odgovaraju potrebi društva, da se svi oni koji vrše isto zvanje i koji imaju jednake materijalne interese povežu što jače moralnim, kulturnim i socijalnim (organizacijskim) vezama radi lakšega ostvarenja zajedničkih interesa pojedinih društvenih skupina, a ujedno i skupnih interesa cijele dru-kvene zajednice. Medutim staleži i klase koji su rezultat društvenega dife-renciranja i integriranja pretstavljaju različite društvene f o r m a c i j e, jer nastaju na različitom osnovu društvene diferencijacije i integracije, a prema tome imaju i različite bitne ose-bine, različitu organizaciju te različito društveno značenje. I. Klase. Pojam klase. Klasama nazivamo one socijalne skupine, koje se formiraju s obzirom na razlike u posjedu kapitala i doiiotku te na stav pojedinaca, koji oni zauzimaju, u vezi s tim razlikama, prema gospodarskom stanju i društvenom poretku. Objektivni je osnov diobe imovno stanje, i to u prvom redu posjed kapitala (da li netko ima kapital ili ga nema) te dohodak koji netko ima od toga kapitala. Doduše i dohodak koji netko ima od rada igra takoder ulogu s obzirom na klasnu diobu, jer se ljudi sa znatnim dohotkom od rada (direktori, slobodna zvanja itd.) luče društveno od proletarijata, te se po društvenom položaju nalaze na istoj ili blizoj stepenici s onima koji imaju dohodak od kapitala, tvoreči zajedno s njima »buržoasko društvo«. No ta kategorija, koja ima znatne dohotke od svojega rada, ne stoji nužno u suprotnosti s klasom najamnih radnika, jer im se materijalni interesi u konkret-nom poslu ne kose (osim u koliko su eksponenti kapitala, kao direktori, upravitelji, inženjeri i si.). Veče socijalno značenje ima onaj srednji sloj, koji ima nešto kapitala od kojega uživa dohotke, ali koji mora i sam da radi (mali trgovci, obrtnici, seljaci). Odlučno pak mjesto u klasnoj podijeljenosti modernoga društva zauzimaju dvije klase: čista kapitalistička koja ima proizvodna sretstva — kapital, i čista proleterska koja nema kapitala nego samo radnu snagu. Te se dvije klase, u današnjem društvu, formiraju na radnom tržištu'®) kao dvije različite grupe interesenata, od kojih jedna hoče kupiti rad što jeftinije, a druga prodati ga što skuplje, dovodeči tim putem u »su-radnju« rad i kapital. Materijalni se interesi tih dviju skupina nužno kose. Ono što veže pojedince u klasnu zajednicu (osnov integracije) to su zajednički materijalni interesi jedne skupine nasuprot materijalnim interesima druge skupine. S obzirom na ove materijalne interese zauzimaju pripadnici pojedine klase svoj (subjektivni) stav prema gospodarskom sistemu, na kojemu počiva ovakovo gospodarsko i društveno stanje. Kapitalistička je klasa za postoječi (liberalni) sistem koji se osniva na slobodnom djelovanju zakona ponude i tražnje, jer joj taj daje povoljan položaj na radnom tržištu, a i u cijelom gospodarskom životu. Ona tvrdi, da je taj sistem pravedan, odnosno da je to jedini moguči sistem gospodarstva. Nasuprot proleterska klasa napada taj liberalni sistem kao nepra-vedan, jer u njemu ima vrlo bijedne uslove života, i zato traži novi, pravedniji gospodarski sistem i društveni rad. Prema tome osnov je za formiranje klasa u objek-tivnom pravcu imovno stanje, i to u prvom redu posjed kapitala, a u subjektivnem pravcu stav pojedinca prema postoiečem gospodarskom sistemu. Eleme-nat, koji povezuje pojedince u solidarnu klasnu zajednicu, tvore zasebni materijalni interesi pojedinih skupina. Bitna je značajka klase : suprotnost interesa sviju skupina na radnom tržištu koje sudjeluju u istom zvanju. Ta suprotnost interesa ima za posljedicu zauzimanje n e p r i- 15) Nell-Breunlng, Die soziale Enzyklika, Köln 1932, str. 150. jateljskoga stava jedne klase prema drugoj i ne-prijateljskega stava slabije klase prema posto-ječem gospodarskem sistemu. Organizacija klasa. Klase kao društvene formacije ni-> jesu u svojoj cjelini organizovane, nego postoje udruženja na klas-noj osnovci koja obuhvataju veči ili manji broj pristalica. Takva su klasna udruženja stručna udruženja ili s i n d i k a t i (radnički i poslo-davački) ipolitičke stranke (formalno samo radničke). Te organizacije nastoje da zastupaju interese cijele klase odnosno da povedu, kao inicijativni elemenat, u akciju cijelu klasu. Socijalno značenje klase. Iz klasnih se suprotnosti neminovno razvija klasna borba. Klasnu borbu na gospodarskem području vode sindikati, a potpomažu je političke stranke. Ta klasna borba može da se očituje kao borba dviju stranaka na radnom tržištu za polučenje povoljnih uslova radnog ugovora, i to sredstvima koja nijesu zakonom zabranjena. Sastoji se u opčenitom pobijanju protivničkih koncepcija o društvenem radu i gospodarskem sistemu, a konkretno u traženju večega udjela u raz-diobi debara. Kao sredstvo kojim se čini pritisak na protivnu stranu, da popusti, uzima se pravljenje poteškeča u poslu (štrajk, leck-out, pasivna rezistencija itd.). No s obzirom na odnos medusobne zavisnosti rada i kapitala završava ta borba redovno sporazumom na neko vrijeme kolektivnim uredenjem uslova rada i plače. Ta faza pretstavlja »oružani mire u društvenem životu, kada obje stranke prema pestoječem sporazumu suraduju u gospodarstvu, ali se spremaju na dalju borbu. Time se cijeli društveni život drži u trajnoj napetosti. U tej se borbi opči interesi zajednice puštaju s vida, a dolaze do izražaja samo interesi pojedinih skupina. No klasna borba može da poprimi i jače oblike otvorenog ne-prijateljstva, u kojem proieterska klasa (odnosno jedan njezin dio) vodi borbu bez prestanka u duhu revolucionarnog socijalizma, ne zaustavljajuči se ni na etapama privremenog mira kolektivnim uredenjem radnih odnosa. Borbu pak vodi najoštrijim sredstvima: sabo-tažom, nasiljem i generalnim štrajkom. Ta borba prelazi u pravi k 1 a s n i rat koji ruši osnove opčeg društvenog mira i reda. Ako klasne suprotnosti dolaze u tolikoj mjeri do izražaja, da je sav društveni život prožet klasnom borbom, i ako se klasna borba uzima za princip društvenog razvoja tako, da klasne suprotnosti daju obilježje strukturi cijeloga društva, tada se nalazimo u čisto klasnom društvu. Tendencija je pak borbe u čistom klasnom društvu, da jedna klasa posve podvrgne sebi drugu klasu ili što više, da jedna klasa iskorijeni drugu (boljševizam). Posve druge osebine i socijalno značenje u društvenem životu ima s t a 1 e ž. 2 Staleži. Poj am staleža. Stalež pretstavlja zajednicu svih onih koji vrše jednaku ili sličnu gospodarsku ili društvenu funkciju društvenog života (zvanje) te su tom svojom djelatnošču medusobno unutrašnje povezani. Osnov dakle društvene diferencijacije i integracije, na kojemu se formira stalež, jest odredena društvena funkcija.'") Oni koji vrše istu društvenu ili gospodarsku funkciju, isto zvanje, iuče se od drugih, koji vrše drugu funkciju, drugo zvanje (diferencijacija), a sami se povezuju u jednu cjeiinu, u kojoj suraduju i medusobno se pomažu, da pribave sredstva za svoj život te materijalna (i duhovna) dobra za cijciu društvenu zajednicu") (integracija). U historijskom su se razvoju društva razvili s obzirom na vršenje društvene funkcije politički i pozivni (profesionalni, po zvanju) staleži. Politički su se staleži u prošlosti, a naročito u srednjem vijeku formirali i dijelili prema tome, kako su njihovi pripadnici u različitoj nijeri učestvovali u javnopravnim funkcijama držav-noga života (u zakonodavstvu, te u političkoj, vojničkoj i crkvenoj organizaciji), pa su s obzirom na te funkcije imali i različita javna, a i privatna prava (stalež plemstva, svedenstva i gradanstva). Staleži po zvanju su nastali s obzirom na različita gospodarska zanimanja kojima su se posvečivali njihovi pripadnici. Danas d o-laze u obzir kao socijalni faktor samo staleži po zvanju (pozivni staleži). U te staleže ubrajamo danas i one koji vrše jednaku ili sličnu gospodarsku funkciju (privredni staleži) ili jednaku društvenu funkciju (javna zvanja) kao svoj životni poziv i trajno zanimanje.'®) Bitna je oznaka staleža po zvanju da stalež veže sve one koji djeluju u istoj funkciji i u istom zvanju u jednu cjeiinu, bez obzira u kojem svojstvu djeluju (poduzetnik, namještenik, rad-nik, učenik) i tako tvori solidarnu zajednicu svih pripadnika zvanja. Buduči da je svrha diobe rada vršenje razli-čitih poslova kao životnih zanimanja tako, da se različite djelatnosti usavrše i onda medusobno upotpunjuju, to i staleži koji se formiraju na osnovci zvanja i zanimanja djeluju na korist cijele zajednice. Dok je osnov klasne formacije suprotnost materijalnih interesa dviju skupina koje djeluju u istom zvanju, osnov je staleške for--macije funkcijsko jedinstvo svih onih koji dje-luju u istom zvanju. Dok klasne formacije razvijaju borbu jedne klasne skupine protiv druge radi ostvarenja interesa pojedine klasne skupine bez obzira na interes cjeline, dotle staleške formacije djeluju u cilju suradnje svih svojih pripadnika i skladnog odnosa unutar cijele društvene zajednice. Socijalno je značenje staleža u tome, što stalež pret-stavlja u društvenoj zajednici jedan elemenat suradnje i solidarnosti, povezanosti sa zvanjem'») i discipline, elemenat stabilnosti i čvrstoče društvene strukture, a time ujedno i elemenat društvenog mira. 16) Isp. G. Gundlach, Staatslexikon, Herder, Freiburg i B. Bd. HI. str. 46. 17) Isp. Dr. Joseph Pieper: Die Neuordnug der menschlichen Gesellschaft, Frankfurt a/M. 1932, str. 85. 18) Isp. W. Sombart, Beruf, Hdb. der Soziologie, F. Enke Verl., Stuttgart 1931, Str. 26. 19) Isp. G. Albrecht, Die sozialen Klassen, Leipzig, Verl. Quelle 4 Meyer, 1926, Str. 67. Organizacija staleža. Stalež može biti neorganizovan ill organizovan. Stalež je neorganizovan kad kod pripadnika nekog zvanja postoje svi duhovni i socijaini elementi za formiranje staleža, kao na pr. povezanost sa zvanjem, staleška svijest, osječaj staleške časti, duh solidarnosti, ali nema nikakve organizacije po kojoj bi pripadnici tog zvanja bili udruženi u jednu djelatnu cjelinu, a prema tome nema ni organa koji bi ih zastupao u društvenom ili gospodar-skom životu. Neorganizovan skup pripadnika nekog zvanja čini u tom slučaju samo stalež u duhovnom smislu, latentni stalež, kako kaže O. S p a n n.") Ovakvi latentni staleži postoje i u današnjem individualističkom društvu, na pr. seljački, obrtnički, trgovački stalež, iako nema ju nikakve slaleške organizacije. Njihovi staleški zahtjevi dolaze i u slučaju takva stanja do izražaja u javnom životu, naročito u zakono-davstvu, jer političke stranke vode računa o staleškim interesima birača i nastoje steči njihovu sklonost svojim zalaganjem za unapre-denje njihovih staleških interesa. Tako ističu stranke, da vode na pr. >seljačku politiku» ili >obrtničku politiku«, iako u vodstvu tih stra-naka gotovo i nema seljaka ili obrtnika, a pogotovo ne kao pret-stavnika pojedinog staleža. Upliv latentnog staleža na ostvarenje staleških zahtjeva je dakle neizravan, vrši se posredstvom drugih »ne-staleških« organa. Ako se pak pripadnici istog zvanja udruže dobrovoljno u posebna udruženja socijalna (sindikate), gospodarska (karteli) ili po-litička (stranke), tada stalež postaje djelatnim ili aktivnim s t a 1 e a e m.^') Stalež u tom obliku dobiva več u znatnoj mjeri i z r a v a n upliv na društveni i gospodarski život, jer pojedina staleška udruženja formuliraju staleške zahtjeve i iznose ih »u javnost«, djelomice i na državnim forumima (u parlamentu), iako ne kao po državi pri-znato staleško pretstavništvo. No i taj »aktivni stalež«, organizovan djelomično u dobrovoljnim, slobodnim staleškim udruženjima nema odredene funkcije ni odredenog područja djelatnosti u društvenoj organizaciji. Tu dobiva tek onda, kad ga država prizna kao j a v-nopravnu korporaciju s prinudnim karakterom tako, da svi pripadnici nekog zvanja moraju biti članovi te korpora-cije. Ona dobiva odredeni krug zadača za svoje djelovanje 1 odre-dena ovlaštenja da sama upravlja poslovima svojeg staleža pod nadzorom države (samouprava). Stalež u obliku korporacije javnog prava jetekpotpuni stalež (Vollstand).-^) Svaki latentni stalež tendira da se organizira u zasebni organi-zam, u staleško tijelo ili korporaciju. Staleško tijelo ili korporacija udružuje pojedince u onome, što je svima njima u njihovu zvanju zaJ jedničko. Ono služi interesima pojedinaca, pripadnika nekog zvanja, no samo toliko, koliko su ti interesi zajednički svima pripadnicima 20) o. Spann, Der wahre Staat. G. Fischer, Jena 1931, atr. 162. 21) O. Spann ,op. dt. str. 162. 22) W. Heinrich, Das Ständewesen, G. Fischer. Jena 1932, str. 11. toga zvanja. Po tome se korporacija nalazi iznad svih pojedinaca, pripadnika odredenog zvanja. Sta. leško tijelo iii korporacija ima da služi ciljevima cijele društvene zajed nice, kao što pojedini tjelesni organi doprinose funkcioniranju cijelog tjelesnog organizma. S obzirom na to, staieS-ka tijela ili korporacije imaju posrednu ulogu izmedu pojedinaca, pripadnika pojedinih zvanja. i države kao najviSe društvene zajed-nice kao potreban organ društvenog organizma. B Odnos staleža i klasa u današnjem društvu U svako doba društvenoga razvoja ima u društvenoj konstituciji i staleških i klasnih elemenata. Samo u jednoj prevladava staleški karakter društvenih formacija, a u drugoj klasni. U srednjem su vijeku društvo i država bili izgradeni na s t a-1 e š k o j o s n o v c i, ali su i u to doba došli do izražaja i klasni momenti, na pr. u seljačkim bunama protiv zemljišne gospode; u pobunama djetiča protiv majstora.") Od 19 vijeka je, naročito u industrijskim zemljama, pretegnuo u društvenim odnosima klasni karakter, i to tako jako, da se značenje staleža gotovo izgubilo. Razmahala se klasna borba, koja je cijeloj društvenoj strukturi dala klasni karakter. Ipak se do danas nije izgradilo čisto klasno društvo, nego postoji samo tendenci ja, da se takovo formira u čisto industrijskim zemljama. Razlog je u tome, što klasna svijest nije jednako prožela svu radničku proletarsku klasu; zatim što jedan dio radničke klase, iako je prinužden da vodi klasnu borbu radi poboljšanja svojih uslova života, uzima tu borbu kao mučnu činjenicu, ali je ne podiže na princip nego teži za sporazumom svih društvenih slojeva na osrovci diuštvene pravednosti (reformni pravac); i konačno, što država utječe u novije vrijeme u znatnoj mjeri na ublaženje klasnih suprotnosti. I pravo ovi faktori, koji djeluju na smirenje socijalnih suprotnosti i koji su do sada doprinijeli, da se socijalni sukobi nijesu izvrgli u otvoreni klasni rat i .iskorjenjavanje jedne klase po drugoj, izuzev rijetke slučajeve (boljševička Rusija), pokazuju mo-gučnost, da se i na današnje stanje zaoštrenih socijalnih sukoba može djelovati u pravcu sporazuma li lojalne suradnje svih društvenih slojeva u interesu opčega dobra. Danas se s više strana ističe potreba uklanjanja klasne borbe i obnove staleškoga uredenja društva. Tu potrebu ističu nacionalistički pokreti kao fašizam d nacionalni socijalizam. Ističe je i enciklika »Quadragesimo anno«: »Država i svaki valjani gradanin treba da u prvom redu Ide za tim i trsi se oko toga, kako bi se uklonila borba medu suprotnim klasama, a razbudio i podi-gao složni rad svih staleža (»korporacija«). Socijalna politika treba da se posveti obnovi »korporacija« (Qu. a. n. 82 i 83). Austri jski ustav hoče da slijedi tezu enciklike »Quadragesimo anno« u obnovi staleškoga poretka i uzima ideju staleškoga po-retka kao org ani z aci ono načelo društvenoga i državnoga života. 23) lap. Albrecht, op. cit. str. 68. Sada se postavljaju pitanja: 1) može li se današnje društvo, u kojemu je klasni momenat, s obzirom na razlike u posjedu kapitala, došao do toiikog izražaja, da je posve potisnuo stalešku organizacija, uopče toliko izmijeniti, da bi se oživilo staleško uredenje dru-Jtva, i 2) da li »staleško uredenje društva« «užno sadrži u sebi ukla-njanje klasne diobe i klasnih društvenih formacija? Ako ne sadrži, kakovo če biM socijalno značenje klasa unutar »staleškog društvenog poretka«. 1. Obnova staleške organizacije društva. Mi smo naprijed istakli, da su i staleži i klase rezultat društvene diferencijacije i integracije te da nastaju svaka na drugom osnovu, pa da je u svako doba društvenoga razvoja bilo i staleških i klasnih formacija, samo da su u različito doba, prema različitim gospodarskim prilikama, više dolazile do izražaja jednom staleške, a drugi put klasne društvene formacije. Iz toga stanja slijedi, da jedna društvena formacija ne isključuje drugu. Buduči da su se u novije doba, u eri liberalnog individualističkog režima, staleži održali kao la-tentne društvene formacije, i onda, kad im je bila oduzeta pravna podloga za postojanje kao organizovanih tijela, to zacijelo ne če biti nemoguče i u sadašnjem društvu, s istaknutim klasnim značajem, obnoviti stalešku organizaciju i u pravnom obliku kao javnopravne korporacije. Ne če biti naročite teškoče, da se uspješno provede organizacija več »latentnih« staleža: seljaka, zanatlija, trgovaca i slobodnih zva-nja, jer su pripadnici tih staleža povezani zajedničkim interesima u vršenju njihove funkcije (funkcijsko jedinstvo). 1 posloprimci unutar tih staleža, barem veči dio, očekuju, da če prije ili kasnije postati samostalni proizvodioci, pa se zato klasne suprotnosti poslodavaca i posloprimaca unutar tih staleža mogu ublažiti povoljnim uredenjem radnoga odnosa. Kod praktične provedbe korporativne organizacije tih staleža ostaje samo pitanje: kako uvesti u život stalešku organi-savremenom gospodarskem stanju i naprednoj tehnici. Glavni se problem uvodenja staleškog poretka nalazi u veli-, koj industriji, gdje je ekskluzivna razdijeljenost kapitala od rada dovela do sadašnje klasne diobe na dvije neprijatftljske fronte sa svim disolutivnim posljedicama u društvenom stanju. U industriji nema staleškoga duha ni kod samih poduzetnika, jer je u industriji kapital nad ličnosti. Pogotovu se ličnost gubi u anonimitetu dionice i dioničara. Još manje može biti staleškoga duha kod radnika u industriji koji su u poduzeču u podredenom položaju i iskoriščivani te ne osječaju nikakve povezanosti sa zvanjem ni s poduzečem. Klasna dioba i klasne suprotnosti u industriji su nužna posljedica gospodarskog sistema koji omogučuje potpuno lučenje kapitala od rada. Uspješna staleška korporativna organizacija u industriji — a to je osnovni problem u industrijskim zemljama — može se provesti samo tako, ako se izmijeni, reformira gospodarski sistem tako, da radnici budu ravnopravni suradnici s podu-zetnikom, zainteresovani i moralno i materijalno na radu i uspjehu preduzeča, jer če se tek onda klasne suprotnosti ublažiti. Staleška se organizacija društva ne de ostvariti jednostavno tako, ako se »zabrani« ili negira klasna borba i ukinu klasne organizacije. Takav postupak ne bi bio ništa drugo nego i opet klasna borba, i to borba u korist jače klase.") Staleški je dakle poredak moguč i u velikoj industriji, ali če stvarnih uspjeha imati samo onda, ako se najprije provede odlučna reforma gospodarskog sistema i radnog odnosa. 2. Klase u staleški organizovanom društvu. Buduči da se staleške i klasne formacije medusobno ne isklju-čuju, to če se klasne formacije održati i u staleški organizovanom društvu. Marksistički' socijalizam želi doduše ostvariti »besklasno« društvo provodenjem potpune gospodarske i društvene jednakosti. No to je nemoguče, kako to dokazuje i socijalistički eksperimenat u b(ljšt\ičkoj Rusiji, gdje nije polučena ni gospodarska ni društvena jednakost svih gradana, iako je gradanska kapitalistička klasa >likvidirana«. Čim pošto je različite gospodarske i društvene funkcije, i čim postoje kod ljudi razlike fizičke i psihičke, a prema tome različita sposobnost i različita intenzivnost u radu, bit če nemi-novno i razlika u gospodarskom i imovnom stanju i u društvenom položaju. Te pak različite tvore osnov klasnih formacija. Dakle, koli-kogod se opsežno provela staleška organizacija društva, bit če ipak u njoj klasnih elemenata, s kojima valja računati u društvenom životu. Ako klase po prirodi društvene konstitucije ostaju i u staleški uredenom društvu, pita se, kakovo če biti njihovo značenje u takvoj društvenoj organizaciji. Buduči da je stalež po svojoj konstituciji i funkciji elemenat društvene suradnje i društvenega mira, to če biti tendencija staleške organizacije društva, dauklopi klasne elemente u sta-lešku organizaciju tako, da interesi zvanja i opči interesi zajednice steknu prevagu nad mater i-jalnim interesima pojedinih klasnih skupina. Time če biti uklonjeni veliki socijalni sukobi koji sada potresaju dru-štvenu zajednicu. No do društvenoga če se mira doči tek onda, ako se uklone klasni sukobi i unutar svih zvanja. Enci-klika »Quadragesimo anno«, čije smjernice želi slijedLti austrijski ustav, ističe, da društvena reforma treba da dovede »do prestanka klasne borbe i do složnoga rada staleža (korporacija)«. To znači, da klasne formacije, koje ostaju i u staleški organizovanom društvu, treba da dodu u takvo stanje, da ne če imati podloge za vodenje klasne borbe. Klasna če se borba ukloniti, ako se uklone uzroci klasnih suprot-nosti. Enciklika >Quadragesimo anno« polazeči od te spoznaje postavlja načela pravednijeg društvenog uredenja, po kojima bi se klasne razlike, a po tome i klasne suprotnosti, umanjUe. Tako istiCe načelo pravedne razdiobe dobara, po kojoj če i sadašnji proletarijaf doči do imovine (Qu. a. n. 61 i 62) zatim načelo pravedne napiaite 24) Isp. J. Pieper, op. cit. str. 83. rada (Qu. a. n. 64) i društvene pogodbe, po kwjoj bi i radnici bili učesnici u vlasništvu, upravi i dobitku poduzeča (Qu. a. n. 66.). Austrijski ustav, ako želi slijediti nauku enciklike »Quadragesi-mo anno« o staleškom poretku društva, moči če uspješno provesti stalešku organizacija države, samo ako provede i ovu ekonom-sku reformu i reformu radnog odnosa, kako je ističe enciklika. Tek onda može očekivati, da klasne formacije ne če nužno stajati u mediisobnom neprijateljstvu te ugrožavati društveni mir i politički red. Dogod bude klasnih razlika, bit če i razlika u materijalnim in-teresima, a po tome i borbe. No klasna če borba preči u staleški or-ganizovanom društvu, u kojem če se udovoljavati bar ovim napo-menutim zahtjevima socijalne pravednosti — kako kaže enciklika Quadragesimo anno — »u neku čestitu borbu osnovanu na težnji za pravednoščuc (Qu. a. n. 115.). Kad se provede ta reforma, stvorit če se moralni, materijalni i organizacijski preduslovi za organsku povezanost svih onih koji djeluju u istoj gospodarskoj ili društvenoj funkciji, i na taj način učvrstiti podloga za socijalno jedinstvo naroda i osiguranje društvenog mira. Uvodenjem staleške organizacije društva, uz ispravno rješenje odnosa rada i kapitala, unijet če se u društveni život duh suradnje, discipline, stabilnosti, mira i reda. Nakon što smo ovako, potanje, ispitali staleški princip društve-noga uredenja, koji uzima austrijski ustav za osnov svoje korpo-rativne organizacije države, nastojat čemo u daljem prikazu da upoznamo: strukturu korporativne organizacije u Austriji na području političkom, gospodarskom i društvenom, zatim načela njezina funkcioniranja, koja su iznesena u Ustavu i zakonima done-senim na osnovu Ustava i konačno same funkcije korporativne organizacije na različitim područjima. Tom če se prilikom moči ocijeniti, kako austrijski ustav riješava naprijed iznesena pitanja organizacije društva na staleškom osnovu i koliko je vjeran uvodno postavljenom osnovnom načelu organizacije države na sta-leškoj osnovci u duhu krščanske socijalne nauke. III. Korporaiivni parlamenai A Korporativna organizacija zakonodavnoga tijela Austrija je započela sa sistematskom korporativnom organiza-cijom najprije na političkom području izgradivši novim ustavom političku organizaciju države na s t a 1 e š k o j osnovci. Austrijski ustav sadrži jedan zanimiv osebujan sistem političke organizacije, koji je rezultat s jedne strane doktrinarnih koncepcija, a s druge strane političke taktike za učvrščenje postoječega režima. Staleški je princip došao u političkoj organizaciji po novom ustavu do izražaja u prvom redu u zakonodavstvu (korpora-tivni staleški parlamenat), a zatim u upravi (samouprava staleških korporacija), dok na području sudstva nije u ustavu istaknut. Mr čemo se ovdje baviti samo ispitivanjem funkcija staleža u zakono-davnom radu jer su na torn području uloga i djelokrug staleža do sada posve odredeni, dok ih na području uprave imadu odrediti tek kasniji zakoni. Na zakonodavnom području staieSka je organizacija zastupana kako u zakonodavstvu države, Saveza (Bundesgesetzgebung), tako i u zakonodavstvu zemaija (Gesetzgebung der Länder), a i u normativnoj djelatnosti opčinske autonomije. Največe značenje ima staleška organizacija dadako na području sa-veznoga, državnoga zakonodavstva. 1. Organi saveznoga zakonodavstva. Savezno zakonodavstvo ima tri organa: a) savjetodavne (viječa), b) zaključujuče (Savezni sabor, Bundestag) i c) Saveznu skupštinu (Bundesversammlung). a) Savjetodavni organi. Savjetodavni su organi: 1) Državno viječe (Staatsrat), 2) Savezno kulturno viječe (Bundeskulturrat), 3) Savezno gospodarsko viječe (Bundeswirtschaftsrat) i 4) Viječe zemaija (Lünderrat). Svi ti organi imadu u prvom redu da daju svoja s t r u č n a mišljenja (Gutachten) o pojedinim prijedlozima, koje vlada kani podastrijeti saveznom saboru, zatim imadu da iz svoje sredine d e -iegiraju odredeni broj lica za članove saveznoga sabora (Bundestag) a pored toga imadu još i neke druge ustavom odredene zadatke. Savjetodavni organi viječaju na nejavnim sjed-nicama. 1 Državno viječe. Državno viječe je sastavljeno od 40—50 članova, koje imenuje savezni pretsjednik na 10 godina izmedu gradana koji su svojim dosadašnjim radom i držanjem pokazali, da imadu shvačanja za potrebe i zadače države (čl. 46 Ustava). Članovi toga viječa pretstavljaju konzervativan i državi odan ele-menat, koji je u svom radu voden samo interesima države i opčim interesima naroda. To Viječe ima da prosuduje svaki zakonski pri-jedlog, koliko odgovara zahtjevima državne suverenosti i opčega dobra kao i svrsishodnoj primjeni zakona (čl. 61, st. 6 U.). Ono ima prema tome da ispravlja eventualna partajička gledišta pojedinih skupina u interesu cjeline. 2 Savezno kulturno viječe. Ovo je viječe sastavljeno od 30—40 zastupnika najvažnijih kulturnih institucija: zakonski priz-natih crkava, Ikolstva, odgoje, znanosti i umjetnosti (čl. 47 U.). U tom viječu imadu biti zastupani svakako i roditelji kao elemenat koji pored škole djeluje u odgoji djece. Članove toga viječa izašilju od-govarajuče kulturne institucije po propisima, koje odreduje poseban zakon.25) 25) Po zakonu od 9 X 1934, koji je iza5ax) na osnovu Ustava (čl. m St. 2 U.) dolaze u Savezno kulturno viječe 8 pretstavnika rimokat. Crkve, 1 zastupnlk evangellöke Crkve, 1 zastupnlk izraelitičke vjerske zajednlce, 22 zastupnika Skolatva, odgoja i narodne proevjete, 4 zastupnika znanosti 1 4 pretstavnika umjetnosti. To viječe zastupa u zakonodavstvu duševne kulturne interese naroda kao njegovo kvalifikovano pretstavništvo te ima da dade svoje stručno mišljenje o svim prijedlozima zakona, kojima se ureduju odnosi kulturnega karaktfera. 3 Savezno gospodarsko viječe. Savezno gospodarsko viječe sa-stavljeno je od 70—80 zastupnika izaslanih odkorporacijapri-vrednih staleža (čl. 48 U.) prema propisima posebnega zakona. Ustav odreduje, da kasniji zakon ima uzeti ove glavne grupe zvanja, iz kojih se imadu odašiljati zastupnici u savezno gospodarsko viječe: 1) poljop.nvreda i šumarstvo, 2) industrija i rudarstvo, 3) obrt, 4) trgovina i promet, 5) novčarstvo, kredit i osiguranje, 6) slo-bodna zvanja i 7) javna služba.^®) Broj zastupnika pojedine glavne grupe zavisit če od množine pripadnika pojedinih zvanja (i to samostalnih i nesamostalnih), no najmanje ima pripasti svakoj grupi 3 zastupnika. Ovo viječe ima da dade svoje stručno mišljenje o prijedlozima zakona koji ureduju odnose gospodarskega i socijal-noga značenja. 4 Viječe zemalja. U to viječe izašilje svaka savezna zemlja po 2 zastupnika, i to svoga zemaljskoga poglavara (Landeshauptmann) i financijskoga referenta, a grad Beč gradonačelnika i jednoga finan-cijskog referenta, kojega odredi gradonačelnik (čl. 49 U.). Zadača je ovoga viječa da daje svoje mišljenje o pojedinim prijedlozima zakona s gledišta interesa i priznatih prava zemaija. b) Savezni sabor. Savezni sabor je zaključujuči zakonodavni organ. Prema tome je samo on pravo zakonodavno tijelo, dok su viječa puki savjetodavni organi, i ako na tom području s vrlo opsežnim i važnim djelokrugom. Ipak ova pojedina viječa imadu odlučno značenje i za samo konačno donošenje zakona, jer ona čine tijelo, iz kojega se formira savezni sabor kao pravi parlamenat. Savezni je sabor naime sastavljen od delegata pojedinih savjetodavnih viječa i to: od 20 poslanika (Abgeordnete) državnega viječa, 10 poslanika saveznoga kulturnega viječa, 20 poslanika saveznoga gospodarskega viječa i 9 poslanika viječa zemalja. Poslanici državnega, kulturnega i gospodarskega viječa biraju se prema poslovnem redu detičnih viječa, a od strane viječa zemalja ulaze u savezni sabor po 1 poslanik, kojega odreduje nadležni zemaljski poglavar (čl. 50 U.). Prema teme savezni se sabor formira na osnovu posrednega izbora poslanika preko pojedinih korporacija, institucija ili organa, od kojih su samopretstavništva sta-leških korporacija birana neposredne od pripadnika staleža, dok su pretstavnici kulturnih institucija izaslani od nadležnih foruma, a pretstavnici državnega viječa imenovani od egzekutive. Ova pak tijela, iz kojih se formira Savezni sabor, biraju poslanike za 26) Po zakonu od 9 X 1934, koji je izažao na osnovu odredbe Ustava odreden je broj zastupnika pojedinih zvanja ovako: poljoprivreda i äumar-atvo 29, Industrija i rudarstvo 15, obrt 12, trgovina i promet 9, novCarstvo, kredit 1 osiguranje 4, slobodna zvanja 4, javna služba 7, ukupno 70 zastupnika. savezni sabor samo iz svoje sredine, i to prema svojim sa-stavnim dijelovima tako, da savezni sabor daje umanjenu sliiDle berufsständlscbe Ordnung«, Tat-verl. Köln 1932, str. 74. 40) Bortolotto, Faschismus und Nation, Hamburg 1932, str. 20. 41) >Kao što ne valja pojedlnclma oduzlmati 1 predavati državi one poslove koje oni mogu obavltl na vlastltu odgovornost 1 vlastltom marljlvoSču, tako je nepravedno i u vlsokom stepenu Škodljivo 1 za javni poredak opasno davatl ve^emu 1 vlšemu društvu one poslove koje mogu izvršiti manje i niže zajednice.« (Qu. a. u. 80.). 42) »čovjeku je prepušteno na volju ne samo da osniva ova udruženja, koja su privatno-pravne naravi 1 reda, nego i da u njih po volji i uvodi ojiaj red i onakove zakone, koji po njegovu mišljenju najbolje vode k postavljenem cilju.« (Res. nor. u. 42, Qu. a. u. 93.). 43) >Zato smo prisiljeni priznaU, da ima ljudi, koji se boje, da če država, makar bi trebalo da ne Ide dalje od davanja dostatne pomoči, samu sebe postaviti na mjesto slobodne djelatnosti...« (Qu. a. u. 96.). 1934, da bi lakše suzbio djelovanje prevratničkih elemenata. Taj au-toritarni režim je omogučio vlasti da kratko vrijeme iza prve revolucije suzbije i drugu revoluciju pristaša nacionalnoga socijalizma, a održi mir i red i nakon umorstva E. Dolfussa, koji je bio stup no-voga režima. Autoritarni režim u Austriji nije dakle bitni eiemenat korpora-tivnoga sistema, nego djelo političke nužde. Stoga, ako apstrahiramo od ovoga autoritarnoga elementa u austrijskom ustavu i uzmemo u obzir samo korporativni eiemenat, onda možemo reči, da je struktura državne organizacije sa svojom staieškom korporativnom osno-vom dosta sretno dovela u ravnotežu različite socijalne, gospodarske i kulturne elemente i smanjila klasne napetosti. Time je učinjen zanimiv pokušaj ostvarenja staleške organizacije na političkom po-dručju i uredenja staleških i klasnih odnosa na vrhu državne organizacije. IV. Organizacija profesionalnih sfaleža i nfihove ekonomske funkcije Austrijski je ustav u pogledu organizacije staleža i njihovih funkcija na gospodarskom i socijalnom području postavio samo osnovna načela, a prepustio je posebnim zakonima, da u duhu tih načela izgrade sistem korporativne staleške organizacije prema postoječim gospodarskim i socijalnim potrebama i političkim prilikama. 1. Organizacija staleža A Načela za izgradnja staleške orgatiizacije Ako hočemo da ocijenimo značenje načela staleške organizacije, koja su iznesena u austrijskom ustavu, onda treba da prije upoznamo načela staleške organizacije, koje postavlja opčenito korporativistička nauka, a napose enciklika »Quadragesimo anno«, koju želi slijediti austrijski ustav. 1. Načela korporativističke nauke. Korporativistička nauka polazi od organicističkoga shvačanja, da je društvo organizam nalik prirodnom organizmu. U biti je svakoga prirodnoga organizma — razlaže ova nauka —, da svaki organ sam obavlja sve funkcije za koje ima prirodno osposobljenje, a da prepušta višim organima samo one funkcije, koje ne može sam uspješno vršiti (načelo supsgdijarnosti). Analogno postoji i kod staleža kao socijalnoga organizma tenden-cija, da stalež djeluje, po načelu supsidijarnosti, što više samostalno i isključivo. Iz te tendencije izvodi korporativna ideologija ove zahtjeve za odredenje djelokruga i djelatnosti staleških tijela ili korporacija: 1. Staleško tijelo ili korporacija ima da obuhvati sve pripadnike odredenoga zvanja tako, da staleška organizacija bude o p č a i p r i n u d n a; 2. Staleško tijeio mora imati što veču samostalnost u svom djelovanju, stoječi jedino pod potrebnim nadzorom države i slijedeči njezine direktive radi skladnoga djelovanja svih društvenih faktora. Tu če samostalnost uživati kao korporacija javnoga prava, koja ima: a) a u t o n o m i j u, da sama donosi norme (propise) o uredenju odnošaja svojih članova medusobno te prema staleškom tijelu (statut); b) samouprav u, da sama upravlja svojim poslovima izvr-šujuči krug svojih zadača za unapredivanje materijalnih i duhovnih interesa pripadnika staleža; c) zasebno sudstvo u sporovima staleškoga karaktera (na pr. radni sporovi, sporovi iz poslovanja u dotičnom zanimanju). 3. Staleško tijelo mora imati i prinudnu vlast nad svojim članovima radi osiguranja primjene svojih propisa i administrativnih mjera te sudskih odluka.**) Do ovih zahtjeva dolazi jednako korporativistička ideologija različitih smjerova, ali različitim načinom resoniranja. a)Univerzalistička nauka O. Spanna i njegove škole postavlja te zahtjeve na osnovu svoje posebne koncepcije društva kao cjeline (Ganzheit). S t a 1 e ž i proizlaze, po toj nauči, iz društvene cjeline kao njezini dijelovi (Teilganzes) raščlanjenjem (Ausgliederung) isto kao i organi u prirodnom organizmu (a ne formiraju se udruženjem pojedinaca).^®) Po univer-zalističkoj nauči je cjelina (društvo) pojmovno prije svojih sastavnih dijelova (staleži), jer da dio može biti samo dio nečega, t. j. več gotove cjeline, kako to učio i Aristotel. Staleži, koji kao dijelovi cjeline proizlaze neposredno iz te cjeline, medu sobom su nezavisni i živu samostalno svojim vlastitim životom (Eigenleben), koliko najviše mogu, isto kao i organi prirodnoga organizma. Stoga, zaključuje ta nauka, staleži u ispravnoj dništvenoj društvenoj organizaciji (»Der wahre Staat< O. Spanna) moraju imati što veču >s a m o u p r a v u« uz nadzor države kao nadredene cjeline. Što potpunije staleži razvijaju svoj život, to snažnije živi i društvena cjelina, koje su staleži dijelovi. Pojedinci ne mogu utjecati na život društvene cjeline nego tek kao članovi staleške organizacije, koja jedina pretstavlja pravi organ društvenoga tijela. b)Po solidarističkoj nauči, koju zastupa večina ka-toličkih sociologa, staleži nastaju udruženjem pojedinaca (a ne raščlanjenjem društvene cjeline u dijelove), jer su pojedinci bili faktično i historijski prije države i prije staleške organizacije. Potrebu organizacije staleža izvodi solidaristička 44) Isp. W. Heinrich, op. dt. str. H i 169, NeU-Breuning, op. cit. str. 158. 45) Isp. W. Heinrich, op. cit. str. 11 i 169. nauka — kao na pr. Nell-Breuning^") i W. Schwer''^) deduktivno iz svrhe društva, koja sastoji u ostvarenju opčega dobra. Staleška tijela imadu, po toj nauči, da preuzmu jedan dio društvenih funkcija, koje se odnose na vršenje zvanja ili zanimanja, jer če interesenti sami najbolje poznavati i štititi svoje interese. Potrebu samouprave pak obrazlaže organskom prirodom društva. Kao što u prirodnom organizmu imadu organi svoju odredenu samostainu 1'unkciju, kojom doprinose uspješnom funkcioniranju cijeloga organizma, tako i u društvenem organizmu treba da organi imadu što veču samostalnost djelovanja na svom području ili samoupravu. Solidaristička se dakle nauka razlikuje od univerzalističke u pitanju postanka staleža, jer solidaristička nauka izvodi postanak staleža od in di vidu a, a univerzalistička od društva odnosno države. S obzirom na to polazno gledište razlikuju se one mnogo u pitanju prava individua prema državi I obratno, a koliko se podudaraju u praktičnim zahtjevima uredenja društva, to biva — kako tvrdi Neil-Brauning — »po sretnim nedo-sljednostima O. Spanna, čija bi univerzalistička nauka mogla biti prije osnovkom kolektivizma nego staleškoga poretka društva<.'"') Na području organizacije staleža obje nauke postavlaju jed-naka načela i jednake zahtjeve stvarno radi toga, što obje jednako izvode potrebu staleške organizacije i njezine funkcije iz organske prirode društva. c) Enciklika »Quadragesimo anno«, koja je odlučno utjecala na smjer austrijskoga ustava, postavlja u skladu s korpo-rativističkom naukom načelo samouprave u organizaciji staleža, a izvodi ga iz svrhe društva i njegovih potreba, isto kao i solidaristički pravac korporativističke nauke. »Svaka naime društvena ustanova« — kaže enciklika — »mora po svojoj biti i prirodi pomagati udove društvenoga tijela, a ne smije ih nikada ni uništiti ni progutati.« (Qu. a. u. 80) »Potrebno je dakle, da vrhovna državna vlast manje važne poslove i brige, koje bi joj inače oduzimale mnogo vremena, prepušta nižim ustanovama. Na taj če način slobodnije, snažnije i uspješnije vršiti ono, što je jedino njezin posao, jer jedino ona to može izvršiti. A taj če njezin posao biti, kako več bude slučaj i nužda donosila: nadzirati, bdjeti, siliti, obuzdati. Stoga neka vlastodršci budu duboko uvjereni o ovom: što savršeniji i snažniji bude hierarhički red medu različitim jedini-cama, koje se oslanaju na načelo »supsidijarne« službe, to če uspješnije biti djelovanje socijalne vlasti i to če sretniji i radosniji biti položaj države.« (Qu. a. u. 81) 2. Organizatorna načela austrijskog ustava. Austrijski je ustav, slijedeči korporativističku nauku, a naročito smjernice iznesene u enciklici »Quadragesimo anno«, odlučno posta-vio načela staleške organizacije u duhu te ideologije. 46) NeU-BraunIng, op. cit. str. 24 1 25. 47) W. Schwer, op. cit. str. 71. 48) NeU-Braunlng, op. cit. str. 146. 1. Ustav odreduje, da staleške organizacije imadu biti organi-zovane po načelu samouprave. »Staieškim če organizacijama — kaže Ustav — biti zakonom omogučena samouprava njiiiovih staleških poslova pod nadzorom države.« (Cl. 32 st. 2 U.) Ta samouprava ima biti opsežna i široka, osnovana na načelu supsidijarnosti (koje smo naprijed izložili). Ustav daje mogučnost, da kasniji zakoni ovlaste staleške organizacije na iz vršen je saveznih i zemaljskih zakona, dakako iz njihova interesnoga područja (čl. 34 i 36 U.), i da na tom području obavljaju u p r a v u, koja bi inače spadala u djelokrug zemalja (Čl. 114 U.) ili glavnoga grada Beča (čl. 139 U.). Time bi staleške organizacije dobile samoupravu u užem smislu, t. j. samostalnu djelatnost (pod nadzorom države) na upravnom području. 2. Pitanje je, što je s a u t o n o m i j o m s t a 1 e ž a po austrij-skom ustavu. Ustav o staleškim autonomijama ništa ne govori. Nema sumnje, da če staleške organizacije kao javnopravne korporacije imati statutarno pravo, da postavljaju propise o organizaciji staleža (u okviru zakonskih odredaba), te o dužnostima i pravima svojih članova, odredujuči ujedno i sankcije radi prekršaja propisa, jer takovo pravo imadu sve javnopravne korporacije. No nije u intenciji ustava, da bi staleške organizacije imale širu autonomiju te da bi izdavale obvezatne propise, kojima bi se uredivali pravni odnosi članova u vršenju njihove gospodarske d j e 1 a t n o s t i, kako to traži Spannov pravac. Ustav je dao staleškim organizacijama mogučnost, da kao takove sudjeluju po svojim pretstavnicima u zakonodavnom radu države i zemalja i u normativnoj djelatnosti opčina, te da u tim zakonodavnim odnosno statuirajučim tijelima odlučno utječu u pogledu svoje interesne sfere na donošenje zakona i drugih propisa, a ne želi da dade svakom staleškom tijelu opsežnije pravo izdavanja normi o uredenju opčih pravnih odnosa. 3. O prinudnoj vlasti staleških organizacija kod pri-mjene propisa i odredaba korporacija Ustav ne govori ništa. To je stvar koja če se moči urediti tek kada cijeli sistem bude potpuno funkcionirao. Ako isporedimo ova načela korporativne organizacije staleža, iznesena u austrijskom ustavu, s načelima fašističke korporativne organizacije, onda vidimo, da se načela austrijske korporativne organizacije iz osnova razlikuju od tali-janske fašističke organizacije. U talijanskom fašističkom sistemu staleške su korporacije državni organi upravljani centralističk i,*®) a po austrijskom su sistemu staleške korporacije potpuna samoupravna t i j e 1 a, organizovana na načelu decentralizacije. S druge pak strane talijanske korporacije imadu kao takove izravno nor- 49) Isp. ščetinec, op. cit. str. 25. mativnu funkcij u, ali uredbenoga karaktera,®") dok austrijske korporacije imadu da djeluju u normativnoj funkciji tek n e i z-ravno, putem opčih statuirajučih organa, u kojima su zastupane, ali tu imadu i funkciju zakonodavnoga karaktera. B Sistem staleške organizacije Vrlo je teško unaprijed odrediti cio sistem staleške organizacije, jer se ne može sa sigurnošču predvidjeti, kakove če posljedice i rezultate imati odredeni sistem. Pored svili naučnih zasada o osnovu, na kojemu se ima provesti staleška organizacija, valja uvažiti, da svaki sistem treba iskušati u praksi i onda ga prema potrebama mijenjati. Talijanski je fašizam mijenjao sistem svoje korporativne organizacije i prije nego ga je proveo u život. Tako je najprije mislio provesti korporativnu organizaciju po velikim privrednim gra-nama kao što su poljoprivreda i t. d. (u zakonu o sindikatima od 3-IV 1926 i ustavu rada od 27-IV-1927), ko je bi se dijelile u sekcije po stru-kama, a kasnije je (u zakonu od 5-11-1934) uzeo za osnov organizacije privredne kategorije (na pr. žitarice, stočarstvo i t. d.) i proizvodne cikluse (na pr. lan, šečer, svila), koji obuhvataju sve djelatnosti u proizvodnji i prometu jednoga artikla. Nije sigurno, da li če Italija ostati i kod ovoga potonjega sistema. Stoga če i austrijsko zakonodavstvo, ako hoče polučiti što sigur-niji uspjeh, morati voditi računa o teorijskim zasadama o izgradnji sistema staleške organizacije, i nakon učinjenoga probira izmedu tih zasada kušati polagano, u etapama, uvoditi odredeni sistem, a prema potrebi ga još za vremena nadopunjati i mijenjati. S obzirom na to mi čemo ukratko pregledati 1) planove o izgradnji sistema staleške organizacije, koje je iznijela korporativistička nauka, a zatim 2) ispi-tati sistem austrijskoga zakonodavstva, u koliko je ono več počelo s izgradnjom staleške organizacija na gospodarskem i socijalnom području. 1. Planovi korporativističke nauke. a) Plan univerzalističkoga smjera. Po shvačanju O. Spanna i njegovih sljedbenika gospoda r-stvo kao takovo čini poseban stalež (uz staleždržave, crkve, odgoja, znanosti, umjetnosti).®^) Stalež gospodarstva se, prema toj nauči, dijeli u podgrupe prema zvanjima (Berufsstände). Organizacija staleža po zvanju ima da teče od vrha prema dolje. Na vrhu je skupna organizacijaovih privrednih grana (Wirtschaftliches Ständehaus). Pojedine privredne grane (poljoprivreda, industrija, obrt, trgovina i t. d.) organi-zovane su svaka u svom Opčem savezu (Gesamtverband), a dijeli se svaka prema strukama u Vrhovne saveze (Spitzenverbände), na pr. privredna grana industrije se dijeli u struke: indus- 50) Isp. ščetinec, op. cit. str. 26 i 28. 51) Isp. Spann, op. cit. str. 162; W. Heinrich, op. cit. str. 30 i si. trije živežnih namirnica, metalne, tekstilne i t. d. a struke u podgrupe na više S a v e z e (Oberverbände), koji obuhvačaju djelatnost po p od u z e č i m a.®*) Osim toga se povezuju interesenti s obzirom na sredstva u posebne saveze po zanimanjima(napr, stolari, bravari), a mogu se udruživati u posebne saveze i poduzeča koja rade is to m s u r o v i n o m (na pr. lan, šečer i t. d.), kao što je to provedeno u posljednjem fašističkom sistemu u Italiji (zak. od 5-II-1934). S obzirom na veličinu poduzeča mogu se pojedine privredne grane (poljoprivreda, obrt, trgovina) dijeliti na velika, srednja i mala poduzeča. Teritorijalno se formiraju staleška udruženja u opčinska, sreska, provincijska ili zemaljska, koja se sva ujedinjuju u >Držav-nom gospodarskom viječuc ili >Staleškom domu« kao najvišem sta-leškom forumu. Pojedina se pak staleška udruženja dijele u sekcije na po-duzetnike, namještenike i radnike.®®) djela. Osnov je dakle staleške organizacije, po koncepciji univerza-lističkoga smjera, poduzeče (a ne struka ili zvanje), ko je se uklapa u više organizacije srodnih djelatnosti iste privredne grane. b)Plan dr. Fritza Kiihra (solidaristički smjer). Dr. Fritz Kühr, jedan od katoličkih sociologa solidarističkoga smjera, iznio je u svojoj študiji »Mcglichkeiten einer berufsständischen Ordnung in Deutschland") plan korporativne organizacije sta-leža na osnovu zvanja ili zanimanja, a ne poduzeča, kako to hoče Spann i njegovi sljedbenici. Taj plan dijeli zanimanja u privred-na, duševna i politička. Pojedina privredna zanimanja bi se grupirala prema glavnim privrednim granama (poljoprivreda, industrija, obrt, trgovina), i to teritorijalno u komore op-činske, sreske, provincijske i u državne. Isto tako bi se grupiralo i duševna zanimanja u teritorijalne komore, a najviši bi im bio forum »Kulturno v i j e č e«. Država po svojim pretstavnicima (politička zanimanja) ima da sudjeluje kod svih pojedinih korporacija. Osim ovih planova ima još i drugih, kao na pr. plan prof. dr. Schmittmanna,®®) zatim »Kölnskoga kruga katoličkih ekonomista«,®®) ali ti ne dolaze u bližu vezu s austrijskim ustavom. 52) Isp. Spann, op. cit» str. 232; W. Heinrich, op. cit. str. 154—158. 53) Isp. W. Heinrich, op. cit str. 116—126 i Tabela I. u dodatku cit. 54) Predavanja u knjiži »Die berufsständische Orrdnung, Köln. Tatverl. 1932. 55) Dr. B. Sclunittmann, Wirtschafts- und Sozialordnung als Aufgabe, Stuttgart, W. Kohlhammer, 1932. 56) Jakob Strohe, Verschiedene Pläne einer berufsständischen Ordnung der Wirtschaftsgesellschaft, u knjiži »Wirtschafts- und Sozialpolitik in der berufsständischen Ordnung, Köln, Bachem, 1933. 2. Sistem austrijskoga zakonodavstva. Austrijski se ustav odlučio, izmedu navedenih planova, za sistem organizacije staleža po velikim privrednim granama, ana osnovu profesije ili zanimanja. U tome naliči taiijan-skom prvotnom sistemu, predvidenem u zakonu o sindikatima i Ustavu rada, a od naučnih sustava se približuje planu dr. Fritza Kiihra. Ustav je predvidio 7 glavnih staleških grupa prema velikim privrednim granama: 1 poljoprivreda i šumarstvo, 2 industrija i rudarstvo, 3 obrt, 4 trgovina i saobračaj, 5 novčarstvo, kredit i osigu-ranje, 6 slobodna zvanja i 7 javna služba. Nadalje je ustav predvidio, da če staleške organizacije biti sastav-Ijene od samostalnih i nesamostalnih pripadnika zvanja. Ustav nije potanje odredio, da li če veza izmedu samostalnih (poduzetnika) i nesamostalnih (posloprimaca) pripadnika zvanja unutar iste korporacije biti čvršča, kako to traži Spannov smjer, tako, da bi se socijalni odnosi poduzetnika i posloprimaca konačno rješavali unutar staleške korporacije; ili če ta veza biti slabija, kako je to kod talijanskoga fašističkoga sistema, u kojemu se pitanja rad-noga odnosa rješavaju konačno od vrhovnih priznatih klasnih sindikalnih organizacija. Znači, da če redovno zakonodavstvo moči slo-bodno odabrati jedan ili drugi put. U svim ostalim pitanjima staleške organizacije ustav je prepustio redovnom zakonodavstvu da izgraduje sistem organizacije u duhu navedenih osnovnih načela (čl. 32 i 48 U.). Do sada (polovica godine 1935) je izašao samo jedan zakon o provedenju staleške organizacije na osnovu novoga ustava. To je savezni Zakon o staleškoj organizaciji javnih službenika. Zakon je izdan 19-X-1934, a stupio je na snagu 1-X1I-1934. Vlada je započela sa staleškom organizacijom javnih službenika, jer je tu mogla očekivati najmanje zapreka. Ponajprije država ima dobar pregled nad stanjem toga staleža. Osim toga u tom staležu nema onoga spora izmedu rada i kapitala, koji je odsudan za sav privredni život, nego u njemu postoji odnos službenika, koji vrše javnu fur.k-ciju u interesu opčenitosti, prema državi, koja pretstavlja tu opče-nitost. Konačno država može, s obzirom na svoj izravan odnos prema javnim službenicima, lako mijenjati odredbe, koje joj se čine neshod-nim i na taj način provoditi eksperimente, bez loših posljedica, o ostvarenju staleške organizacije. Austrijski se sistem razlikuje od fašističkoga u pogledu staleške organizacije, jer dok je fašistički sistem zabranio javnim službenicima, da se organizuju u sindikat, a po tome da tvore korporaciju, boječi se, vjerojatno, istupa javnih službenika protiv državne vlasti, kod ostvarivanja svojih interesa, što bi po fašističkom mišljenju škodilo državnom autoritetu, dotle austrijski sistem priznaje javnim službenicima pravo, da štite kao stalež svoje staleške interese i da ureduju skupno svoj službovni odnos prema državi i javnim tijelima kako u pogledu poboljšanja plača i uslova službe, tako i glede priznanja dostojanstva te lične i staleške časti. U ovom zakonu, koji je do sada jedini koji ureduje stalešku organizacija,®^) nalazimo osnovne uredbe staleške organizacije, koje če, vjerojatno, biti jednake i za ostala zanimanja, stoga čemo potanje izložiti a) strukturu sistema staleške organizacije javnih službenika i njezine funkcije te b) ispitati organizacijski osnov toga sistema. a) Struktura organizacije. Zakon od 19-IX-1934 utvrduje, u duhu ustava, da je stalež javnih službenika javno-pravna korporacija koja ima s a m o-u p r a v u u vršenju poslova koji se odnose na njihovo zvanje (§ 4). Ti su poslovi naročito: 1) zaštita a) staleškoga ugleda i časti, b) skupnih gospodarskih i c) služ-bovnih interesa; 2) unapredivanje obrazovanosti, opskrbe i dobrostanja članova; 3) odašiljanje svojih zastupnika u javna pretstavnička i upravna tijela. Službenici se dijele 1) u profesionalne grane prema glavnim grupama javne službe i 2) u službovne grupe unutar profesionalnih grana (§ 2). Organi ove staleške organizacije su dvojaki: 1) Glavna korporacija javnih službenika (činovnički savez) koja obuhvača sve grane javnih službenika i 2)Stručne korporacije (drugarstva — Kameradschaften) za pojedine zvanične grane, koje potpadaju pod glavnu kor-poraciju. Kao upravni organi a) glavne korporacije postoje: 1) Savezna činovnička komora, 2) Zemaljske činovničke komore za pojedine zemlje i 3) Službovne zajednice za područje pojedinih služ-bovnih mjesta; dok su b) upravni organi stručnih korporacija: 1) Savezna stručna uprava i 2) Oblasne stručne uprave (zemaljske i sreske). Formiranje pretstavništva se vrši u mjesnim jedinicama izravnim, tajnim glasanjem svih članova, a na svim višim stepenima se formiraju pretstavništva putem delegacija nižih organa. Funkcije korporacije sastoje u izvršenju zakonom joj odredenih zadataka zastupanjem interesa staleža pred svim vlastima (izvještaji, stručna mišljenja, žalbe, pretstavke i si.) (§ 6), i to >u krščanskom, patriotskom i socijalnom duhu« podvrgavajuči svoj interes opčem interesu. Korporacija ima pravo da odnošaje svojih članova, u granicama svojega djelovanja, uredi posebnim statutom, koji odobrava nadzorna državna vlast. Korporacija je isključiva, te se ne može 57) Sada se priprema zakon o organizaciji äumarskoga ataleža. osnovati druga korporacija s istim zadatkom (§ 19). Ima pravo pro-pisati članovima korporacijski doprinos u iznosu, koji odobri državna nadzorna vlast. Sva samouprava korporacije potpada pod vrhovni nadzor države, koja šalje svoje izaslanike na skupštine i sjednice, a ima pravo poniStiti zaključke i raspustiti pojedine organe u slučaju kon-statovanoga prekršaja zakonskih propisa (§ 18). b) Organizacijski osnov. Sistem staleške organizacije javnih službenika sadrži, kako smo vidjeli, s jedne strane profesionalnu organizacija (Ci-novnički savez) za zastupanje staleških interesa, a s druge strane organizaciju po komorama, koje vrše upravu staleških poslova. 1 različiti smjerovi korporativističke nauke uzimaju za osnov staleške organizacije s jedne strane profesionalnu organizaciju, as druge strane s t r u Č n e komore, ali se razlikuju u razmedenju djelokruga izmedu ovih dviju institucija.®®) Ipak se svi naučni planovi slažu u tome, što uzimaju komore kao neke više organe, koje okupljaju sve profesionalne organizacije bilo jedne privredne grane (O. Spann: poljoprivredne, industrijske, trgovačke, obrtničke i t. d. komore) bilo svih grana i zanimanja jednoga područja (Krug bečkih kat. sociologa: opčinske, sreske, pro-vincijske komore) bilo jednoga zanimanja (poslodavce i posloprimce) u komore po područjima (Dr. Kühr). Austrijski se zakon u pogledu djelokruga profesionalnih organizacija i komora odalečio od svih naučnih planova te je uzeo komore kao teritorijalne upravne organe profesionalnih tijela, koje obuhvačaju sve struke. Time je austrijski zakon učinio komore manje važnim faktorom, jersu one samo upravni organi profesionalne korporacije, no stvarno je glavnu koni-petenciju dao ipak komorama, iako su one samo upravni, a ne sta-tuirajuči organi. Ne vidi se jasno razlog za ovakovo uredenje odnosa izmedu profesionalne korporacije i komora. Taj če se odnos više razjasniti kasnijim uredbama o organizaciji i djelovanju ovih institucija. Kod staleške organizacije javnih službenika doduše nema mje-sta prevelikem raščlanjivanju organa, jer je taj stalež malobrojan^ pa je to, vazda razlogom, da je došlo do ovakove kombinacije, da su komore postale upravnim organom profesionalne korporacije. Vjerojatno je, da če kod organizacije drugih staleža, kod kojih po-stoji velika raščlanjenost s obzirom na struke i na mjesta, odnos profesionalne korporacije i komora biti drugi. 2. Gospodarske funkcifc staleške organizacije A Smjernice korporativističke nauke Ukorporativističkoj nauči ima smjerova koji hoče staleškoj organizaciji s obzirom na njezinu gospodarsku funkciju dati jedni širi, a drugi uži djelokrug. 58) Isp. Spann, op. clt. str. 223, 224; Dr. Kühr, op. cit. str. 149, 150: I. Spannovsmjer, uz koji pristaje i Krug beCkih kat. sociologa želi dati staleäkoj organizaciji u pogledu djelovanja na go-spodarskom području što veču samoupravnu kompe-t e n C i j u. StaleSke organizacije nebi imale samo da nastupaju kao zastupnici gospodarskih staieških interesa kod javnih vlasti nego bi one same imale da u svojoj nadležnosti oživotvaraju svoje gospodarske interese. Staleške organizacije, vršeči svoju funkciju na gospodarskom području, imale bi da izraduju plan gospodarenjau dotič-nom staležu. Na osnovu toga plana bi imale doči do kontingenti r a n j a proizvodnje prema realnim mogučnostima prode s obzirom na kupovnu snagu potrošača. Da bi se taj gospodarski plan svakoga staleža mogao uspješno provesti u život, imale bi se ustanoviti staleške kreditne ustanove, koje bi svoje novčano i kreditno poslovanje udesile prema potrebama dotiCnoga staleža. U području staleške organizacije bi spadalo i uredenje patentnih ureda na staleškoj osnove i. Konačno bi staleška organizacija mogla provoditi i osiguranje kako protiv ličnih rizika (za slučaj bolesti, nesreče, starosti, iznemoglosti itd.) tako i protiv materijalnih.®») 2) Drugi teoreticine traže tako opsežnu djelatnost sta-leške korporacije na gospodarskom području. Dr. Fr. Krihr, na pr., u svom navedenom planu ne traži, da banke budu spojene s organizacijom pojedinih staleža, nego da čine posebni stalež. Isto tako i prof. Brauer u ime »Kölnskoga kruga kat. ekonomista.®®) Svi se pak izjašnjuju, da se socijalno osiguranje uklopi u stalešku organizaciju. B Austrijsko zakonodavstvo Austrijski ustav nije izričito odredio funkcije staleške organizacije na gospodarskom području, no iz cijeloga sistema ustava se vidi, da nije imao intencije da dade staleškoj organizaciji tako veliku kompetenciju na gospodarskom području, kakovu traži Spannov pravac. U ustavu nalazimo, da novčarstvo i kredit čine posebnu stalešku grupu. To znači, da ustav nije usvojio zahtjeva Spannova pravca da se novčane i kreditne ustanove uklope u stalešku organizaciju. Zakon o organizaciji javnih službenika govori samo o z a -štiti gospodarskih interesa staleža kod vlasti i opčenito (§ 4), što znači, da staleška organizacija nije pozvana da sama oživotvorava gospodarske interese svojih članova i vrši izravnu go-spodarsku funkciju; no ne slijedi, da takovo isto ograničenje mora postojati i kod drugih staleža, koji imadu čisti privredni karakter. 59) Spann, op. cit. str. 250; Heinrich, op. cit- str. 225, 226, 227, 257, 269 i 270; Katholisch-soziales Manifest, Mathlas Grünewald VerL, Mainz 1932, Str. 4S—53. 60) Wirtschafts- und Sozialpolitik in der berufsständiachen Ordnung, Str. 164. Mi vidimo, da austrijski ustav nije stavio težište djelovanja sta-leške organizacije na gospodarsku funiPriroda odnosno sam Bog — veli Enciklika »Quadragesimo anno« — je dao ljudima pravo privatnoga vlasništva, da bi se u jednu ruku p o j e d i n C i mogli brinuti za se i za svoju porodicu, a u drugu ruku, da bi pomoču te ustanove dobra koja je Svoritelj od-redio za sveukupnu ljudsku obitelj zbilja poslužila tom cilju«. Vlasništvo dakle imade po toj nauči individualnu i socijalnu funkcij u. Vlasništvo ima biti privatno zato, da bi sa što večim marom, pažnjom i trudom pojedinci radili, da opskrbe sebe i svoju porodicu. No ono mora da koristi i cijeloj društvenoj zajed-n i c i. Za to treba da svi imadu učešča u pritavnom vlasništvu u do-statnoj mjeri, a ne da se kod jednih gomila u velikom obilju, a drugi nemaju ništa.«') Dok pravo privatnoga vlasništva ima ostati netaknuto, granice upotrebe se mogu mijenjati prema prilikama i potrebama vremena.®*) Solidaristička se nauka slaže s univerzalističkom, što obje: I) traže ograničenje upotrebe privatnoga vlasništva i 2) ističu socijalnu funkciju privatnoga vlasništva. — Razlikuju se pak u tome, što 1) univerzalistička nauka dopušta privatno vlasništvo samo kao ekvivalent za činjene službe, a solidaristička priznaje i druge naslove posjedovanja kao moralno opravdanje (na pr. nasljedstvo); 2) uni- 61) Spann, op. cit. str. 212. 62) W. Heinrich, Die Sicherung und wirtschaftliche Hebung der Arbeiterschaft in der berufsständischen Wirtschaft; Ständisches Leben 1934, 3. H., Str. 127 I 128. 63) Enc. Qu. a. n. 62. 64) Enc. Qu. a. u. 49. verzalistička nauka posve potiskuje individualno značenje vlasništva hoteči ga svesti na puku formalnost, a solidaristička nauka uzinia in-dividualnu i socijalnu stranu vlastništva kao jednako važne; 3) uni-verzalistička nauka traži lenski tip vlasništva kao trajan, a solidaristička nauka drži, da je tip vlasništva uvjetovan historijskim razvojem pa da se može mijenjati. U pogledu razdiobe prihoda solidaristička nauka, a na-ročito nauka izražena u papinskim enciklikama, traži pravednu p 1 a č u, koja če odgovarati udjelu radnika u poslu, a u najmanju ruku mora biti tolika da bude dostatna u prvom redu za uzdržavanje trijezna i poštena radnika i njegove porodice,®*) i da radnik može od nje uštediti da dode do neke primjerene imovine.®") Austrijsko zakonodavstvo. Do sada nema u Austriji nijednoga zakonodavnoga akta kojim bi se odredila kakova reforma u pitanju vlasništva i razdiobe dobara. Što više nema ni takova programa o reformi socijalnih odnosa, kakav je izražen u talijanskoj fašističkoj >Carta del Lavoro« (1927). To bi značiio, da austrijski korporativni sistem daje u pogledu soci-jalne reforme manje nego fašistički sistem. No i ako do sada nema još nikakove načelne izjave o reformi ekonomskih i socijalnih odnosa s obzirom na razdiobu dobara i prihoda, ne znači da do nje ne če ni doči. Austrijski je sistem tek na početku, tek u prvoj godini svoje izgradnje, pa je zaokupljen u prvom redu svojom vanjskom organizacijom, a pogotovo je zaokupljen mjerama da se održi protiv političkih prevrata marksista i nacionalnih socijalista. No kako se u .Austriji, pored svih političkih teškoča, ozbiljno proučavaju problemi korporativne organizacije i traži najbolje rješenje u duhu krščanske socijalne nauke,®") to je očekivati, da če i austrijski režim, kad riješi hitna pitanja vanjske organizacije — ako se poltički učvrsti — zači i u provodenje ekonomske i socijalne reforme u duhu krščanske socijalne nauke, napose prema smjernicama enciklike »Quadragesimo annoc. B Radni odnosi Pod radnim odnosom razumijevamo odnos, koji nastaje izmedu radnika, koji daju svoju radnu snagu na raspolaganje posjed-niku proizvodnih sredstava u svrhu proizvodnje, a zato dobivaju od njega odredenu plaču, od koje se izdržavaju. Okolnosti odlučne za radni odnos jesu: a)sklapanje pogodbe o radu ili službi, b) položaj radnika kod vršenja službe, i c) sporovi koji nastaju iz radnoga odnosa. 65) Ene. Rer nov. 66) Ene. Qu. a. n. 64. 67) To svjedoCl i »Medunarodna konferenci ja za korporativni poredakc, održana u Beču koncem maja 1935 pod vodstvom austrijskih naučenjaka 1 politika. Kod svih tih okolnosti nastaju mnoga teška pitanja, kojima se bavi socijalna politika, a koja se imadu u korporativnom staieškom po-retku riješiti, i to riješiti povoljno za radnike, ako se hoče dobiti čvrsta osnovka novoga sistema. Korporativna nauka postavlja opčenito kao osnovno načelo so-» cijalne organizacije izjednačenost rada i kapitala kao dvaju faktora proizvodnje, koji su oba jednako potrebni za proizvodnja, a po tome i načelo ravnopravnosti radnika i poslodavaca u svim okolnostima radnoga odnosa. Kod izgradnje plana provedbe tih načela i opet postoje razlike izmedu solidaristič-koga i univerzalističkoga pravca. 1. Ugovor o radu. Korporativistička nauka, i univerzalistička i solida-ristička, jednako traže, u reformi radnoga odnosa, da se radni ugovori sklapaju kolektivno, i to opčenito za sve struke, po struč-nim organizacijama radnika i poslodavaca. Kolektivnim ugovorima se stvaraju jednaki uslovi rada i plače za sve radnike i sva poduzeča iste struke, pa se onda mogu lakše ostvariti plače koje odgovaraju potrebama radnika i ekonomskoj snazi poduzeča. Austrijsko zakonodavstvo. U Austriji su bili k o -lektivni ugovori regulisani več otprije zakonom od 18 XII 1919, koji je mnogo pogodovao sklapanju kolektivnih ugovora. Novi je austrijski režim, po uzoru fašističkoga sistema, još i pro-širio značenje kolektivnih ugovora. Uredbom od 2 III 1934, kojom je ustanovljen »Sindikalni Savez austr. radnika i namještenika«, odre-deno je, da kolektivni ugovori, koje sklopi taj Savez, imadu obve-zatnu snagu za sve radnike i namještenika one struke li grane, za koju je sklopljen, bez obzira, da li su radnici učlanjeni u službenom »Sindikalnom savezu« ili ne, a isto je tako odredeno Uredbom od 17 XI 1934, kojom je osnovan »Savez industrijalaca, da kolektivni ugovori sklopljeni od toga Saveza obavezuju sve poslodavce odredenoga područja, bez obzira, da li su učlanjeni u tom Savezu ili ne. Na taj način službene stručne organizacije posloprimaca i poslodavaca sklapaju kolektivne ugovore, koji onda važe za sve posloprimce i poslodavce odredene struke odnosno privredne grane nekoga područja, isto kao i u talijanskom fašističkom sistemu. 2) Socijalna organizacija poduzeča. Kod vršenja službe u radnom odnosu radnik osječa nad sobom svu težinu podredenoga položaja. Radnik je u čitavu svojem radu podreden neograničenoj volji poduzetnika odnosno njegovih zamje-nika, a u svom uskom djelokrugu opet diktatu stroja. Sloga radnik traži oslobodenje od te neograničene vlasti poslodavca, traži da bude smatran ravnopravnim faktorom, suradnikom u poduzeču, kojemu če biti priznato njegovo čovječje dostojanstvo, njegova moralna ličnost, i dano pravo, da u poduzeču, kojemu daje sve svoje fizičke i moralne sile, imade riječ i u upravi. a) Korporativistička nauka. Prema torn zahtjevu radnika zauzima drugi stav univerzalistička, a drugi solidaristička nauka. Univerzalistička nauka. Univerzalistitka nauka kaže, da poduzeče pretstavlja tehničku i organizator nu jedi-n i C u u kojoj mora ju imati vodstvo oni, koji imaju orgovarajuču tehničku i organizatornu spremu i koji daju finansijsku podlogu po-duzeča®®) zato u pojedinini poduzečinia pripada vodstvo podu-z e t n i k u, a nema mjesta nikakovoj »samoupravi« radnika. Prva stepenica samouprave, u kojoj mogu učestvovati posloprimci s po-slodavcima, je lokalna profesionalna korporacija (Zunft), jer se tu radi več o opčim, a ne konkretnim pitanjima. Opseg »samouprave« ima da raste s višim stepenima korporativne organizacije. Solidaristička pak nauka nasuprot traži suradnju radnika i poslodavaca več u samom poduzeču, i to kako u uredenju socijalnih odnosa, tako, u odredenoj mjeri. i u upravi, pa i u finansijskom nadzoru poduzeča. b) Radioničke zajednice po austrijskom zakonodavstvu. Austrija je bila prva zemlja koja je provela zamašnu reformu u radnom odnosu uvevši u obrtna (industrijska, zanatska, trgovačka itd.) poduzeča ustanovu radioničkih viječa (Betriebsrätegesetz od 15 maja 1919). Ta su radionička viječa imala da zastupaju u poduzeču gospodarske, socijalne i kulturne interese radnika i namještenika prema poslodavcima. Imala su veliku kompetenciju u nadzoru provodenja zaštitnih i higijenskih mjera u poduzeču, isplate plača, izvršenja odre-daba kolektivnih ugovora. Imala su što više učešče i u upravi poduzeča (po 2 člana u ravnateljstvima dioničkih društava) i u nadzoru finansijskoga stanja poduzeča. Radionička su viječa bila važan faktor demokratizacije poduzeča. Fašistički režim u Italiji, gdje su se ona poslije rata počela via facti uvoditi, zabranio je osnivanje radioničkih viječa, a nacionalno-« socijalistički u Njemačkoj, gdje su ona bila uvedena zakonom od 1920 s jednakom kompetencijom kao u Austriji. ukinuo ih je. Novi austrijski režim ih nije stvarno ukinuo nego ih je reformirao zakonom od 2 VII 1934 u »radioničke zajednice«. (Werksgemeinschaften). Tim je zakonom zadržana u glavnom struktura radioničkih viječa. samo im je donekle izmijenjena kompetencija i svrha. Nove radioničke zajednice su zajednice poslodavca i posloprimaca. Svrha im je, da ostvare suradnju poslodavaca i posloprimaca. Zato sva pitanja odnosa radnika prema poslodavcu imadu da rješavaju sporazumno. Radnički povjerenici imadu samostalan djelokrug u nadzoru izvršenja odredaba zakona o zaštiti radnika i kolektivnih ugovora, no nemaju više prava uvida u finan-sijsko poslovanje poduzeča ni učešča u ravnateljskom viječu dionič- 68) Heinrich, op. clt. str. 67. kih društava. I ako im je kompetencija sužena, radioničke zajednice ostaju ipak važna tečevina socijalne organizacije poduzeča, po kojoj radnici dobivaju ravnopravan ill bar sve ravnopravniji položaj u po-duzeču, jer im se osigurava neka suradnja s poslodavcima i pruža mnogo veča zaštita ličnosti u poduzeču. 3) Sudovanje u radnim sporovinia. Korporativistička nauka jednodušno traži, da spo-rove, naročilo kolektivne sporove rješavaju posebni radni sud o v i, u kojima če biti kao članovi i pretstavnici radnika i pošlo-« davaca, a postupak da im bude što hitniji i jevtiniji. Fašistička Italija je uvela takovo posebno sudovanje u kolektivnim radnim sporovima, ali je uklopila to sudovanje u okvir redovnih sudova. U A u s t r i j i je bilo uvedeno fakultativno arbitražno sudovanje zakonom od 18 XII 1919. Novi režim nije dalje iz-gradio toga sudovanja, iako bi to bilo potrebno nakon proširenja valjanosti kolektivnih ugovora na sve pripadnike zvanja. Jedino je uredbom od 13 VI 1933 novi autoritarni režim odredio prisilnu arbi-tražu u sporovima s poduzečima, koja rade na javnu korist te koja rade na opskrbi vodom, plinom i električnom strujom. C Sastav korpoTativne organizacije Korporativ na nauka polazeči s gledišta ravnopravnosti rada i kapitala traži, da u svakoj staleškoj organizaciji budu zastu-pani radnici i poslodavci naparitetnoj osnove i, i to tako da staleške korporacije budu razdijeljene useke i je poslodavaca i posloprimaca. Ove sekcije bi imale odlučivati svaka za sebe o pitanjima, koja se tiču interesa odnosne grupe, a zajednički o skupnim interesima.®") Enciklika >Quadragesimo anno« naročito ističe, da udruženja, koja sastavljaju korporaciju, imadu biti s 1 o b o d n a, t. j. da u njih pristupa tko hoče, i da se slobodno upravljaju.^®) Austrijski je sistem prihvatio ova načela pariteta izmedu poslodavaca i posloprimaca, ali je o t s t u p i o od smjernica enciklike »Quadragesimo anno« u pogledu s 1 o b o d e udruživanja i slobode uprave. Austrija doduše nije još izgradila potpunoga sistema korpora-tivne organizacije nego je donijela samo privremeno uredenje struč-nih organizacija radnika i poslodavaca, da ne bi ostavila do defini-tivne izgradnje korporacija radnički elemenat bez zaštite. Novi je režim u Austriji uredbom (sa zakonskom snagom) od 2-111-1934 odredio konstituiranje »Sindikalnoga Saveza au-strijskih radnika i namještenika«zasve radnike i na-mještenike, a zakonom od 17-X-I1934 »Savez austrijskih in-dustrijalaca« za poslodavce industrije i rudarstva. 69) Ene. Qu. a. n. 86. 70) Ene. Qu. a. n. 88. Oba SU saveza isključivi klasni pretstavnici svojih skupina. Pored njih ne može da postoji nijedan drugi ni radnički ni posloda-vački sindikat. No pristup u njih je ipak Slobodan. Sto više i ne pri-maju se svi koji žele stupiti u savez nego samo »patriotski elementi«. Oba saveza imadu da djeluju »uduhu krščanstva, soc i-jalnepra vednosti i ljubavi prema d o m o v i n i«. Oni su samo pripre m ni i privremeni stadij za konačnu izgradnju staleške organizacije. Ti su savezi korporacije javnoga prava i stoje pod nadzorom nadležnih ministara, Radnički savez pod nadzorom ministra za socijalnu upravu, a Savez industrijalaca pod nadzorom ministra trgovine i industrije. Radnički sindikalni savez se dijeli u organizacijskom pogledu s obzirom na profesiju po privrednim granama na 5 profesionalnih saveza: 1) za industriju i rudarstvo, 2) obrt, 3) trgovina i promet, 4) novčarstvo, 5) slobodna zvanja. Svaki se profesionalni savez može dijeliti na stručne saveze (Gewerkschaften). U teri-torijalnom se pogledu dijele sindikati u kartele, koji obuhvataju sve sindikate pojedinoga mjesta, sreza ili zemlje. Ovi službeni sindikati su nadležni, da (isključivo oni) sklapaju kolektivne ugovore, koji vrijede za sve pripadnike odredene struke, i da povedu izmirni postupak u kolektivnim spo-rovima. Upravu sindikata biraju, u načelu, članovi, ali pretsjed-nici nižih sindikata imadu biti potvrdeni od pretsjednika viših sindikata, a pretsjednike i potpretsjednike profesionalnih saveza i cijeloga Sindikalnoga saveza potvrduje ministar za socijalnu upravu. Prve uprave imadu biti postavljene odozgo. Ministar postavlja pretsjednike i potpretsjednike vrhovnih sindikalnih organa, a oni postavljaju dalju upravu. Prva pravila Sindikalnoga saveza propisana su uredbom. Ova se sindikalna organizacija i po svom sistemu i po svojim zadačama u mnogome podudara sfašističkim korporativ-nim sistemom. Sindikalna je organizacija isključiva, s pri-vilegovanom kompetencijom sklapanja kolektivnih ugovora i sudjelovanja u sudovanju u kolektivnim radnim sporovima. Cijela organizacija je silno c e n t r a 1 i z ir a n a, a slobodna uprava silno sužena. S obzirom na to stanje mogu se sadašnjem austrijskom sindi-kalnom sistemu staviti u glavnom isti prigovori, ko je stavlja enciklika »Quadragesimo anno« fašističkom korporativnom sistemu, naime 1) da je interesentima oduzeta sloboda udruživanja i 2) da je sindikatima oduzeta slobodna uprava, te im nedostaje upravo glavni rekvizit korporativne organizacije: što veča sloboda i samouprava. Istina, austrijski režim nije uveo ovakav sistem iz načela, jer načelno prihvača smjernice enciklike »Quadragesimo anno«, nego pri-tisnut političkim okolnostima. Režim je htio okupiti u službenu or-ganizaciju i one socijalističke elemente, koji su nakon februarske revolucije htjeli stupiti u opču sindikalnu organizaciju, pa je mislio, da ih mora strogo nadzirati. Režim je dao prednost u službenoj sin-dikalnoj organizaciji članovima bivših krščanskih sindikata, koji su se u februarskoj revoluciji borili na strani vlade, ali koji su bili ipak raspušteni, da bi se omogučila opča sindikalna organizacija. Krščanski sindikati nijesu bili zadovoljni s ovom odlukom režima, te su njihovi članovi u maloj mjeri pristupili službenoj sindikalnoj organizaciji. Krščanska sindikalna Internacionala nije htjela primiti u svoje članstvo novi službeni austrijski »Sindikalni savez radnika i namje-štenika«, iako nosi' naziv »krščanski«, i to zato jer nije slobodno udruženje radnika nego državni organ. Krščanski sindikati, da bi održali na okupu svoje članstvo nakon raspuštanja sindikalne organizacije, preobrazili suseu radnička humanitarna i prosvjetna društva (Zentralkommision der christlichen Arbeiter- und Angestellten-Organisationen) te su kao takovi ostali u članstvu Krščanske sindikalne Internacionale, no samo s pravom gosta. Službeni Sindikalni savez radnika i namještenika sve više broj-čano napreduje. Do aprila 1935 je dosegao več 280.000 članova,^') ali mu je stvarna djelatnost malena, jer su članovi u njemu povezani interesom na potporama za slučaj nezaposlenosti i drugim službenim prednostima, a ne uvjerenjem. VI. Patriotska fronta Sadašnji austrijski režim nije rezultat jednoga političkoga po-kreta, kao što je fašizam ili nacionalni socijalizam, nego je stvoren kao reakcija s jednestrane protiv austro-mark-s i z m a, a s druge strane protiv nacionalnoga socija-lizma bez jedne snažne političke ideologije. Kan-celar Dolfuss je htio ipak stvoriti jednoga nosioca misli i težnja režima, koji če zamjenjivati pokret, formaciju stranke i socijalnu organizaciju, pa je u tu svrhu konstituisao (zakonom od 1 maja 1934) »Patriotsku front u« (»Vaterländische Front«). Ta je »Patriotska fronta« »skup fizičkih i juridičkih lica«, orga-nizovan kao korporacija javnoga prava, na autoritarnoj osnovci«. Ona ima biti »nosiocem austrijske državne misli«. Cilj joj je p o 1 i-tičko sjedinjenje svih državljana, koji stoje na osnovci samostalne krščanske, njemačke, staleški organizovane savezne države Austrije«. (§ 2). U nju ulaze sva staleška, kulturna i patriotska udruženja. Organizacija je provedena po principu »vodstva« po fašističkom i nacionalno-socijalističkom uzoru. Iako je ta fronta okupila do danas oko 600.000 članova, ipak ona ne pret-stavlja ni izdaleka snage ni fašističke i nacionalno-socijalističke stranke, jer u njoj nema poleta jednoga pokreta, niti ima vodstva usprkos formalnom »Fuhrerskom« pečatu organizacije, pa izgleda da je zadača koju je uzela, za nju preteška. 71) Die ChrlstUche Gewerb3chafts- InternaUonale 1935, Nr. 4—5. six. 52. Zaključak Kad smo tako upoznali načela, strukturu i funkcije austrijskoga korporativnoga sistema te stanje njegova ostvarenja, pitamo se na koncu, reasumirajuči dosadašnja opažanja: 1) koja su karakteristična obilježja sadašnjega austrijskoga režima, 2) u kojoj je mjeri ostva-rena cjelokupna korporativna organizacija i koliko je proveden sta-ieški princip, 3) kako je riješeno pitanje klasnih suprotnosti u stale-škoj organizaciji i 4) koliko je cijeli taj sistem u skladu s krščanskim socijalnim načelima. 1. Karakteristična obilježja austrijskoga režima. lako sadaSnji austrijski režim pretstavlja posvemaSnji preobražaj vanjskih oblika političkoga i druStvenoga života tako, da se govori 0 »novoj državi«, ipak u stvari ta >nova država« znači više povračaj »staroj državi« prije liberalnega političkoga perioda nego neki novi politički sistem. Glavna je značajka austrijskoga režima konservativnost 1 u društvenom i u političkom pogledu. Socijalna se očituje u vračanju staleškoj organizaciji srednjega vijeka, samo ipak adaptiranoj modernim prilikama, te u podredivanju interesa pojedinca interesima zajednice, nasuprot dosadašnjem individualističkom liberalnom sistemu. Politički se kon-servativizam ukazuje u smanjenju demokratskoga elementa u političkom životu i u uvodenju autoritrnoga režima. Pored ovih pretežnih elemen?ta konservativizma nalazimo u au-strijskom režimu i elemente savremenilt nacionalističkih p o k r e t a. Austrijski je režim nasuprot anacionalnoga ili antina-cionalnoga socijalizma razvio »patriotski« pokret, koji je doduše manje osnovan na nacionalističkom principu nego što je to fašizam ili nacionalni socijalizam, nego više na postulatu lojalnosti prema postoječoj državi, ali je kod propagande toga patrotizma uzeo metode nacionalističkoga fašizma i nacionalnoga socijalizma, napose organizacijski princip »vodstva« i bez-uvjetne poslušnosti »pratnje« vodstvu, te je uveo i oružane formacije, koje »pomažu« ostvarenje ideja. Konačno pokazuje u praksi, barem u sadašnjem »prelaznom« režimu, i tendencije nacionalističkoga t o-t a 1 i t a r i z m a, ostvarenja sveobuhvatne i svemočne državne vlasti nad pojedincima i nad svim djelatnostima. 2. Ostvarenje korporativne organizacije. Austrija je iznijela jedan potpuni sistem korporativnoga poretka na području socijalnom, ekonomskom i političkom. Taj je sistem mnogo potpuniji od talijanskoga fašističkoga sistema, ali je manje izgraden od njega. Austrijski sistem pretstavlja danas samo okvir korporativne organizacije, u koji su stavljeni osnovni stupovi, a sva ostala izgradnja je privremena bez obzira, da li je novo stvorena (sindikati) ili je pridržana iz prijašnjega stanja (staleške komore). No upravo zato, što ima odredeni okvir korporativne organizacije te jasno odredene zadače i ciljeve, ima austrijski sistem prednost pred drugim korporativnim sistemima, koji su u izgradnji dalje doprli (prije su i počeli), ali koji mijenjaju liniju i sadržaj korporativne organizacije. Austrija se očitovala za provedenje čisto staleškoga principa u korporativnoj organizaciji, po kojemu korporacije imadu u iprvom redu socijalne funkcije, a napose da organski povežu klasne elemente u staleškoj organizaciji u skupnu stalešku zajednicu, dok je talijanski fašizam naprotiv dao korporacijama u prvom redu ekonomsku funkciju jačanja narodnoga gospodarstva i političku funkciju podizanja moči države. Staleške organizacije po staleškom principu trebale bi da imadu što veču slobodu i samoupravu. Od toga je načela austrijski režim u praksi otstupio, bar za sada u »prelaznom« režimu. Pa i u pitanju organskoga uklapanja klasa u stalešku organizaciju nije austrijski režim učinio još ništa. Doduše klasne su se borbe znatno smanjile, ali to s razloga, što obje klasne formacije stoje pod jakim uplivom državnih vlasti, a ne radi duševnega zbliženja kapitalističke i radničke klase. 3. Socijalna reforma i klasni odnosi. Gospodarska reforma, ko ja bi se tičala vlasništva i razdiobe prihoda, nije od sadašnjega režima ni dotaknuta, dok je uredenje radnih odnosa na putu opsežnije izgradnje. Prema tome do sada se još nijesu promijenile prilike, ko je uzrokuju klasne sukobe. Na ovom naj-važnijem području reforme, koju bi imao provesti korporativni po-redak, nije u Austriji učinjeno mnogo, jedva nešto više nego u faši-stičkoj Italiji, a ispravnije nego u nacionalnosocijalističkoj Nje-mačkoj. 4. Austrijski korporativni sistem prema krščanskim socijalnim načelima. Austrijski korporativni sistem treba promatrati s pomnom d i-stinkcijom izmedu načela i prakse, te izmedu institucija i mjera prolaznoga značaja i trajnih ciljeva. Austrijski sistem naglašava kako u us t a v u tako i u drugim z a k o n i m a kojima ureduje stalešku organizaciju, da ta organizacija ima da djeluje »u duhu krščanstva i socijalne pravde«. Što više ustav odreduje i stalešku samoupravu u duhu krščanske socijalne nauke. U stvari je ta samouprava kasnijim zakonima znatno sužena, a autoritarni režim pojačan preko mjere potrebnoga autoriteta države. Po svojim načelima i po svojoj koncepciji staleške organizacije austrijski je sistem gotovo u cijelosti u skladu s kon-cepcijom krščanske socijalne nauke i smjernicama papinskih enciklika, no po svojem pretjeranom autoritarnom režimu je tud duhu Enciklike »Quadragesimo anno«, a po— 49 — gotovo mu je oprečan, u koliko u praksi daje izražaja tendencijama državnoga totalitarizma. Vodeče ličnosti režima priznaju ovo otstupanje od duha enciklike »Quadragesimo anno«, ali tvrde da je to učinjeno iz n u ž d e s obzirom na kritičko stanje u kojem se nalazi zemlja radi trajnoga revolucionarnega vrijenja. Ove neke t e n d e n c i j e prakse austrijskoga režima mute sliku ideala krščanske korporativne države, osnovane na načelu slobode individua, samouprave staleža te medusobne solidarnosti i organske povezanosti pojedinaca i društvenih skupina. Koliko austrijski režim prije sretno prebrodi sadašnje »prelazno« stanje i svlada tendencije pretjeranoga autoritarizma, a pogotovo totalitarizma, to če prije ostvariti istinski krščanski korporativni si s te m, koji traži novi društveni red, osnovan na socijalnoj pravednosti i opčoj solidarnosti. Literatura Wilhelm Andreae: RtaatssozlaUsmua und Ständestaat, Jena 1931, G. Fischer. Dr. M. K n o 11 : Das Ringen um die berufsständische Ordnung in Osterreich, Wien 1933. Schriftenreihe des österreichischen Heimatdienstes. Richard Schmitz: Der Weg zur benifsständischen Ordnung In Österreich. Wien 1934, Manz-Verl. Nell-Breuning: Die soziale Enzyklika, Köln 1932, Kath. Tatverl. Dr. Josepf Pieper: Die Neuordnung der menschlischen Gesellschaft, Frankfurt a/M 1933, Carolus-Druckerel. G. Albrecht: Die sozialen Klassen, Leipzig 1926, Verl. Quelle und Meyer. O. Spann: Der wahre Staat, Jena 1931, G. Fischer. W. Heinrich: Das Ständewesen, Jena 1932, G. Fischer. Dr. S. M o j i 6 : Prlvredni parlamenat, Beograd 1929, G. Kon. Dr. M. I v ä i č : Ekonomski i političkl parlamenat, Zagreb 1929. H. Herr fahr d t: Das Problem der berufsständisclien Vertretung, Stutt- gart—Berlin 1921, Deutsche Verlags-Anstalt. H. Kelsen: Vom Wesen und Wert der Demokratie Tübingen 1929, J. C. p. Mohr. Dr. I. S e 1 p e I : Der Kampf um die österrlöhlsche Verfassung, Wien—Leipzig 1930, BraunmUller. Dr. O. Ender: Die neue österreichische Verfassung, Wien 1934, Bimdes-verlag. W. Schwer: Die berusftändlsche Ordnung als natürliches Verhältnis von Gesellschaft und Staat, Köln 1932, Kath. Tat-Verl. Jakob Strohe: Verschiedene Pläne einer berufsständischen Ordnimg, Köln 1933, Bachem. B. Schmittmann; Wirtschaft- und Sozialordnung als Aufgabe, Stuttgart 1932, W. Kohlmar. F. Weichs: Wie bauen wir den Ständesstaat. Graz 1933, Styria. W. Dungern: Die berufsständische Selbstverwaltung als Grundlage des kommenden Staates, Berlin 1928, Schlieffen-Verl. Wlrtschafts- u. Sozialpolitik in der berufsständischen Ordnung, Köln 1933, Bachem (različiti autori); izdao >Volksvereinc. Di? berufsständische Ordnung, Köln 1932, Kath. Tat-Verl. (razli-■ Citi autori). J. Brethe de la Gressaye: Le syndicallsme, l'organisation profession-nelle et 1" EUt, Paris 1931, Recueil Sirey. W. W e r n e t : Das Handwerk in der berufsst&ndischen Wlrtacliaft, BerlinWien 1932, Erneuerungs-Verl. Die österreichische Aktion. Programmatische Studien (KnoU, Mis-song, Schmld, Winter) Wien 1927. Katholisch-soziales Manifest. (Studienrunde Katholischer Soziologen in Wien) Mainz 1932, Mathias-Grünewald-Verl. J. Lorenz: Korporativer Aufbau, Olten-Konstanz 1933, Otto Walter A. G. P. Lütz: Der Ständestaat und die berufsständevertretung, Wien 1933. Dr. R. Hecht: Volksvertretung und Staatsführung in der neuen Verfassung, Wien 1934, Manz-Verl. Dr. O. E n d e r : Die Übergangsbestimmungen zur neuen österreichischen Verfassung, Wien 1934. österr. Bundesverlag. Staatsgesetzblatt 1919 i 1920. B u n d e s g e s e t z b I a 11 1934.