prejeto: 2005-05-30	UDK 316.7:94(497.5 Istra)"1945/1955"
pregledni znanstveni članek
izgradnja socijalističke prosvjete, kulture i sporta U PORATNOJ ISTRI (1945. - 1955.)
Darko DUKOVSKI
Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, HR-51000 Rijeka, Omladinska 14 e-mail: darko.dukovski@pu.t-com.hr
IZVLEČEK
Avtor predstavlja "model" šolstva, kulture in športa v Istri v obdobju graditve socialističnega režima. Osredotoča se na probleme, ki so bili posledica teh procesov in so tu oblikovali specifično zgodovinsko okolje in stvarnost. V 40-ih in 50-ih letih 20. stoletja je Istra izkusila celo vrsto političnih, gospodarskih in družbenih prelomnic, ki so v veliki meri vplivale na splošni razvoj regije, še posebno pa na spremembe mentalne komponente kolektivnega spomina istrskega prebivalstva.
Ključne besede: kultura, socrealizem, Istra, 1945-1955, šport, šolstvo, prosveta
THE COSTRUCTION OF "SOCIALIST" EDUCATION, CULTURE AND SPORTS IN ISTRIA DURING THE 1945-1955 PERIOD
ABSTRACT
The article presents a "model" of education, culture and sports in Istria at the time when socialist regime was being built. It focuses on the problems that derived from these processes and created a specific historical environment and reality. During the 1940s and 1950s, Istria experienced a series of political, economic and social turning points, which substantially affected its general development and particularly the changes in mental component of the Istrian population's collective memory.
Key words: culture, socialist realism, Istria, 1945-1955, sports, education
253
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
UVOD
Problemima izgradnje nove socijalističke prosvjete, školstva kulture i sporta nakon II. svjetskog rata u Istri malo se tko bavio. Razlog je tomu prije svega vrlo siromašna arhivska grada i literatura, ali i "marginaliziranost" toga problema u uspo-redbi s "atraktivnom" političkom povijesti; barem što se tiče hrvatske historiografije (Crnobori, 1977; Mandic, 1977; 1983; Cerovac, 1989; Labinjan, 1989). Čini mi se, da nije bolja situacija ni u slovenskoj historiografiji (Pahor, 1998; Gabrič, 1998).
Nakon završetka II. svjetskog rata nužno se nametalo pitanje razgraničenja Jugoslavije i Italije na širem području Julijske krajine, pa tako i u Istri. Važan korak prema sredivanju mnogih pitanja vezanih za demarkacijsku zonu bili su razgovori u Beogradu 9. lipnja 1945. kada je i potpisan sporazum izmedu vlada SAD, Velike Britanije i Jugoslavije o uspostavljanju privremene vojne uprave u Julijskoj krajini, prema kojemu pitanje pripadnosti toga područja ostaje otvorenim sve do njegova konačnog rješenja. Tako se prema Sporazumu Jugoslavenska armija morala povuci iz Trsta i Pule 12. lipnja 1945. godine. Julijska krajina je podijeljena na zone "A" i "B". U Istri su Zonu "A" činili Trst i Pula s okolicom, a njome je upravljala angloamerička sa-veznička vojna uprava, a Zonom "B", inače ostatkom Istre, upravljala je Vojna uprava Jugoslavenske armije ili skraceno: VUJA (Mikolic, 2003; Krizman, 1995). No to nije kraj razgraničenjima i povlačenjima crta. Nakon završetka obilaska Istre i razgovora s istaknutim osobama iz vjerskog, političkog i kulturnog života, Medusaveznička je komisija 23. travnja u Parizu podnijela svoj izvještaj. Na trecem zasjedanju mini-starskog Savjeta od 25. travnja do 16. svibnja 1946., iskristalizirala su se četiri prijed-loga od kojih je sovjetski bio najprihvatljiviji, a američki najnepovoljniji. Odluka ni tada nije donesena, a stanje se sve više zaoštrilo. Tek je na četvrtom zasjedanju prihvacen francuski prijedlog po kojemu je Istra podijeljena na dva dijela: sjevero-zapadni dio od Novigrada na sjever - predan Slobodnom teritoriju Trsta (STT), a ostali dio Istre s Pulom predan je Jugoslaviji. Odluka o tome donijeta je tek 28. rujna 1946. da bi Mirovni ugovor izmedu Italije i Jugoslavije bio potpisan tek 10. veljače 1947. Odredbe ugovora o stvaranju Zone STT-a stupile su na snagu tek 15. rujna 1947. (Krizman, 1995; Mikolic, 2003). Iako je time mnogo toga bilo riješeno, konačno ce se rješenje toga problema čekati još punih sedam godina. Naime, 20. veljače stvarno je uspostavljena STT sa zonama A i B. U Zoni A STT upravu je obnašala angloamerička vojna uprava, a u Zoni B STT VUJA; pod njezinom su upravom djelovali organi civilne vlasti. Ovo je stanje vrijedilo sve do državno-pravnog konstituiranja teritorija 1954. godine. Stvaranjem STT-a nastale su promjene u organizaciji civilne vlasti u području Zone B, koja ce se konstituirati kao jedinstvena upravno-politička cjelina. Od ranijeg dualističkog odnosa Oblasnog NOO za Istru i Povereništva Pokrajinskog NOSa za Slovensko primorje, sada je sastavljen jedinstveni organ za zonu B STT-a. Ipak, taj jedinstveni upravno-politički teritorij nazvan Istarsko okružje ostao je praktički
254
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
podijeljen u dva kotara: Buje i Kopar. Odluku o osnivanju Istarskog okružja donijeli su sporazumno Povjereništvo Pokrajinskognarodnooslobodilačkog odbora za Slovensko primorje i Oblasni narodni odbor za Istru, ali po odobrenju Vojne Uprave Jugo-slavenske Armije: "[...] Zapodručje kotara Kopar i Buje osniva se Istarsko okružje". Prema članu 3. Odluke "[...] na Istarski okružni narodni odbor prenose PPNOO i Oblasni NOO za Istru svu civilnu vlast, koja ce biti vršena prema postojecim zakonskim propisima" (Boban, 1995, 242). U tom smislu podijeljena je i civilna vlast. U kotaru Kopar vlast su obnašali Slovenci, a u kotaru Buje Hrvati.
U vrijeme do 1954. kada je izvršeno razgraničenje u dijelovima Istre pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije, vlast provode NOO-i, od mjesnih do kotarskih. Do 1947. administrativno središte Istre područja VUJA bio je Pazin, dok je Oblasni narodni odbor za Istru za svoje središte odabrao Podlabin. Uskoro Pula postaje sje-dištem i jedne i druge uprave.
Šef Savezničke vojne uprave u Trstu general Airey, koji je provodio italofilsku politiku "tihe aneksije" Zone A STT 1949., nakon eskalacije sukoba Jugoslavije i SSSR-a bio je smijenjen kao odgovor zapadnih saveznika na tu eskalaciju. Njihov se odnos prema Jugoslaviji iz temelja mijenja u skladu s opcim interesom na jugoistoku Europe. Prisiljavaju Italiju na sklapanje ugovora s Jugoslavijom kojim trebaju platiti ratnu odštetu u visini 30 milijuna dolara. No situacija se i dalje komplicirala. Postavljen je novi šef Zone A STT general Winterton koji je provodio politiku ekvi-distance (Dukovski, 2001; Mikolic, 2003). Saveznici 1951. probleme razgraničenja prebacuju na zainteresirane strane, no oni se prekidaju zbog nedostatka tolerancije s objiju strana. Istovremeno se zona A STT polako uključuje u pravni sustav Italije. Naredbom VUJA-e od 15. svibnja 1952. u suglasnosti s vladom FNRJ te s vladama Hrvatske i Slovenije, ukinuto je Istarsko okružje kao jedinstvena cjelina; njegove se nadležnosti definitivno prenose na Kotarski NO Buje i Kotarski NO Kopar.
Ipak, nakon razdoblja visoke napetosti 1953., utvrdena je suglasnost izmedu Jugoslavije i Italije oko civilne talijanske uprave u zoni A STT i civilne jugosla-venske uprave u zoni B STT. Nakon uredenja spornih pitanja 5. listopada 1954. u Londonu je potpisan Londonski protokol o suglasnosti poznat kao Londonski memorandum. Memorandumom se ukida saveznička vojna uprava u STT-u, što znači da civilnu upravu u zoni A preuzima Italija, a u zoni B Jugoslavija. Memorandumom se predvida jednakost u postupku prema nacionalnim manjinama tako da se poštuju njihova nacionalna prava i načelo jednakosti u svakom pogledu.
Prema Rješenju Saveznog izvršnog vijeca od 7. listopada 1954. na području STT-a koje je pripalo FNRJ: "[...] Civilnu upravu na teritoriju označenom u točki 2 ovog rješenja vršit ce narodni odbori opcina, gradskih opcina i kotara kao i u okviru svojih prava i dužnosti republički i savezni organi [...] Na području Kotara Kopar kao i područja dosadašnje zone A Slobodnog Teritorija Trsta na kojeg se proširuje civilna uprava FNRJ prava i dužnosti republičkih organa vršit ce odgovarajuci organi vlasti
255
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
Narodne Republike Slovenije, a na području Kotara Buje odgovarajuci organi Narodne Republike Hrvatske" (Službeni list FNRJ, 1954).
Problem pograničnih odnosa izmedu Slovenije, odnosno Jugoslavije i Italije, oko mjesta koji su pripali Sloveniji, a bili su označeni kao Zona A STT riješen je tek Osimskim sporazumom sedamdesetih godina (Osimski sporazum, 1977).
Ushičenje, euforija i tragika istarskoga čovjeka, (hrvatskoga, slovenskog i talijan-skog) prve polovine XX. stolječa dramatski se može prikazati križnim putom na kojemu se miješaju Churchillovske suze, znoj i krvsvih triju naroda. Svi su oni prolazili i prošli kroz čistilište povijesti. Hrvat je razumio Talijana koji je izbjegao iz svoga zavičaja jer je i sam bio izbjeglica. Talijan je razumio Hrvata tek onda kad je i sam osjetio ugroženost nacionalnog identiteta, jezika i kulture. Čudno je to, ali i uzvišeno. Tek ih je povijesna Golgota naučila razumijevanju.
Prosvjeta i školstvo
U razdoblju rata od 1943. do 1945. na području Istre s više ili manje uspjeha, odnosno s večim ili manjim prekidima, uspostavljan je novi sustav prosvjete i školstva. "Uspostavljenost" prije ima značaj spontanosti, nego nekakve promišljene akcije ili sustavnosti. Kako se poratno školstvo direktno nastavlja na ono ratno bilo bi dobro ukratko podvuči samo one najvažnije smjernice razvoja.
Od 1941. do 1943. u Istri su djelovale 372 osnovne i 33 srednje talijanske škole, a otvoreni su bili i tzv. "večernji tečajevi", njih oko 140 koje je polazilo izmedu 2.300 i 3.200 polaznika te oko 100 "poludržavnih" seoskih škola. Zakonom o školstvu osnovna škola (trogodišnja i četverogodišnja) bila je obvezatna. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. bilo je sporadičnih pokušaja otvaranja hrvatskih škola na inicijativu njemačke okupacijske vlasti, ali i Crkve, hrvatskih svečenika i časnih sestara, no ti su pokušaji propali najvjerojatnije zbog jakog utjecaja NOP-a.
Nakon listopadske ofenzive 1943. i početkom 1944., počele su se neorganizirano otvarati partizanske škole u kojima su djecu podučavali nestručni učitelji, najčešče odbornici ili malo pismeniji seljaci (Crnobori, 1977, 132). Sredinom 1944. vojno-po-litička situacija u Istri dopuštala je otvaranje škola i skoro neometano odvijanje nastave. Medutim, učestalost otvaranja škola najviše je ovisila o raspoloživim učiteljskim kadrovima. Jedan dio budučih učitelja bio je povučen direktno iz partizanskih jedinica. To su uglavnom bili mladi ljudi koji su završili neku srednju školu. Drugi se dio kadrova tek trebao osposobiti na tečajevima za učitelje. Več sredinom 1944. tečajevi su "izbacili" i prve završene tečajce, učitelje i učiteljice ili kako su tada govorili narodne učitelje (DAP, 1).
U to vrijeme "škola" ne znači i postojanje školske zgrade. Veči dio nastave u prolječe i ranu jesen 1944., za toplih i sunčanih dana, odvija se u prirodi. U okrugu Pazin je do rata bilo primjerice čak 111 škola od kojih su 22 tijekom rata uništene.
256
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI 253-280
Na području koje su kontrolirale partizanske vlasti 3.923 školska obveznika čekala su otvaranje novih škola jer je uporabljivo bilo tek 15 zgrada. U tom smislu najbolja je situacija bila na Labinštini, a najgora u kotaru Pazin (DAP, 2).
Školski su se pribor i udžbenici nabavljali preko Prosvjetnog odjela Okružnih i Kotarskih NOO-a, ne baš redovito i u nedovoljnim količinama. Tako su se nabavljale pisanke, ravnala, bočice tinte, držala za pera, olovke te crtni i trgovački papir. Naj-veci su problem bili udžbenici koji su se morali nabavljati i prenijeti ilegalnim puto-vima iz tiskara Propagandnog odjela (Propodjel) Oblasnog NOO za Istru ili Pro-svjetnog odjela ZAVNOH-a. Kako se vojna i sigurnosna situacija mijenja od sredine 1944., a posebice od jeseni 1944. kada su njemačke i fašističke postrojbe postale aktivnije na cijelom području Istre, tako se i nastava odvijala nekontinuirano i samo onda kada je sigurnosna situacija zadovoljavala (DAP, 3).
Vjeronauk se učio u onim mjestima i školama gdje je postojao župnik ili redovnik koji su morali sami sastaviti program i poslati ga na potvrdu u Prosvjetni odjel Oblas-nog NOO za Istru. Vjeronauk nije bio obvezatan, vec je ovisio o želji roditelja (DAP,
3).
Organizacija nastave nije i jedina zadaca Prosvjetnih odjela NOO-a. Odjel je bio dužan osnivati i tzv. Prosvjetne odbore u opcini i na selu čija je zadaca bila "[...] briga o uredenju i čistoči školskih prostorija, oprema škole namještajem i nastavnim pomagalima, briga o redovitom dolasku školskih polaznika u školu [...]" te konačno "[...] briga o smještaju i prehrani učitelja" (Mandic, 1983, 90).
Prosvjetni odjeli NOO-a popisivali su nepismene na svojem teritoriju, organizirali analfabetske tečajeve, uredivali su školsku administraciju odjela i škole te se brinuli za osposobljavanje školskih prostorija za rad, održavali stručne aktive svakih 15 dana, brinuli se za prehranu učitelja, njihovom vladanju itd. Iako su zadaci bili jasno formulirani, njihovo izvršenje često nije bilo moguce zbog same situacije, a ponekad i zbog inertnosti odbornika, što je, istina, bila rijetkost. Odbornici su imali dužnost podizati autoritet učiteljima i pomagati im u poslu, posebice oko nabavke školskog materijala (DAP, 2).
Kakva je bila stvarnost? Predstavnik Oblasnog prosvjetnog odjela piše kolegi u Okružnom prosvjetnom odjelu Pazin koji je trebao osigurati prehranu: "[...] Učiteljski kurs gladuje. Živežne namirnice prima vrlo neredovito. Prošle nedjelje 2 dana nisu imali ništa jesti, a to se ponovilo i danas" (DAP, 2). Iz izvještaja crpimo podatke koji potvrduju navode: "[...] Jelo se vrlo često bezmasti i soli, te ostalih začina, a znalo se dogoditi da supolaznici (učiteljskog tečaja, op. a.) po nekoliko dana dobivali za sva tri obroka samo kruh [...] što je imalo za posljedicu da je 7 polaznika [...] bilo upučeno svojim kučama" ili: "Usljed slabe ishrane polaznici su stalno poboljevali. Teže je obolilo 8 polaznika, od toga 6 od bolesti želuca i crijeva, 1 od bolesti pluča i 1 od bolesti bubrega, a poboljevali su i dva nastavnika, jedan 5 dana od bolesti želuca, a drugi 2 dana od angine" (DAP, 2).
257
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
Stvarnost je, dakle, bila vrlo teška. Položaj "tečajaca" bio je i teži i neizvjesniji od položaja aktivnih boraca u vojnim jedinicama. Nije se radilo samo o problemu prehrane, nego i o problemu sigurnosti. "Tečajci" ili "kursistf mogli su vrlo lako pasti u ruke neprijatelja tijekom brojnih upada na slobodni teritorij (Giron, 2004).
Istina je da su "tečajci" uspijevali ublažiti nedostatak kvalificiranog nastavnog kadra i, što je još važnije, započeti proces otvaranja škola na slobodnom teritoriju. U razdobju od 1943. do 1945., a s najvecim intenzitetom u 1944. godini, otvorene su 153 partizanske škole i brojni "jezični, opčeobrazovni, analfabetski tečajevi i čita-lačke grupe". Na tečajevima narodnog prosvjecivanja osposobljeno je 229 narodnih učitelja. Uspješno je organizirano 11 učiteljskih tečajeva, uz pomoc 17 učitelja i profesora koje je ZAVNOH tijekom 1944. uputio na rad u Istru (DAP, 4).
U službi opismenjivanja
Neposredno nakon rata tijekom školskih godina 1945./1946. i 1946./1947. problemi su skoro bili isti. Jedan od najtežih i svakako prioritetnih problema nove vlasti nakon oslobodenja koji se morao riješiti bila je prosvjeta i školstvo, posebice hrvatsko. Najpri-je je trebalo osposobiti dovoljan broj školskih zgrada, koje su u vecini slučajeva bile de-vastirane ili popaljene. Nastava se više nije mogla izvoditi kao u ratno doba, na otvore-nom ili nekakvim neprikladnim prostorima. Potom je trebalo riješiti problem udžbeni-ka i školskog pribora te konačno dovesti dovoljan broj nastavnog kadra. Problem kad-rova možda je bio i najsloženiji jer se nije više mogao očekivati dolazak učitelja izvan Istre. Domaci su kadrovi bili potrebniji i zato što su kulturološki bili bliži djeci koja su poznavala talijanski, slovenski, a od hrvatskog jezika samo čakavski dijalekt (DAP, 4).
Vec od 1. listopada 1945. počele su se otvarati prve škole. Do početka prosinca otvoreno je 259 hrvatskih osnovnih škola u kojima je radilo 412 učitelja od kojih 272 stručna i 140 pomocnih. Neotvorene su u Istri ostale 42 škole koje bi se nakon nužnih popravaka trebale otvoriti početkom sljedece školske godine. Zapravo je trebalo otvo-riti čak 332 škole, od kojih 268 hrvatskih, 33 talijanske i 31 mješovitu za oko 29.800 polaznika. Da bi te škole mogle normalno funkcionirati bilo je potrebno zaposliti 837 učitelja (579 Hrvata i 258 Talijana). Ova je brojka dosta dugo ostala neostvareni san prosvjetnih odjela, čak i nakon intenzivnih učiteljskih tečajeva (DAP, 4).
Osim osnovnih, otvorene su još i srednje hrvatske škole. Petorazredna gimnazija u Pazinu i petorazredna gimnazija u Opatiji, koje ce se postupno pretvarati u pune (osmo-godišnje) gimnazije. U Opatiji je otvorena i učiteljska škola, a u Poreču i srednja hrvatska gospodarska škola. Otvoreno je jedanaest viših osnovnih ili nižih gimnazijskih škola. U sve te srednje škole upisano je 1.672 učenika i učenica što i nije mnogo u odnosu na broj stanovnika, no za otvaranje razrednih odjela bilo je potrebno još 67 profesora. Uz srednje škole otvoreno je 10 internata u koje je smješteno 700 učenika (DAP,
5).
258
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
Za otvaranje talijanskih škola nije bilo problema jer su sve zgrade bile uščuvane, a nije bilo ni problema s nastavnim osobljem. Jedini je problem bio kako postupno iz redova nastavnog kadra ukloniti one osobe "[...] koje su j oš uvijek podržavale fa-šizam [...]"što je u prijevodu značilo one koje su bile za Italiju (DAP, 5).
Do kraja 1945. bila je otvorena 81 talijanska osnovna škola. Otvorene su i nove u Vodnjanu, Vrsaru, Novigradu, Umagu i Bujama (uz koju postoji i internat). Bez Pule i Rijeke u Istri je radilo 19 srednjih talijanskih škola (DAP, 5).
Oblasni NOO za Istru je u lipnju 1945. poslao izvješce Narodnoj vladi Hrvatske, odnosno Ministarstvu prosvjete u kojemu su iskazani kriteriji osnivanja talijanskih škola. Naime, prema odluci ONOO za Istru škole su otvarane tamo gdje je bilo "[...] najmanje 20 djece taljanske narodnosti [...]" (DAP, 6). Tada su bile svega 52 osnovne škole s 223 nastavnika i čak 7.571 djetetom. Taj broj "[...] ne obuhvaca samo djecu talijanske narodnosti, jer tu ima i djece hrvatske narodnosti, a ima i ne-opredijeljenih koji još ni danas ne znaju jesu li Talijani ili Hrvati" (DAP, 6).
Najviše je talijanskih osnovnih škola bilo u Puli, čak četiri s 2.004 polaznika, dok je broj učenika veci još u Vodnjanu, Galižani, na Malom Lošinju i Cresu, u Rovinju, Balama, Vrsaru, Poreču, Gamboču, Dajli, Brtonigli, Pazinu i Labinu (DAP, 6).
Osim po pitanju školstva, vlasti u Istri vrlo su mnogo napora uložile na orga-nizaciju tzv. "narodnog prosvjecivanja'. Tijekom 1945. u Istri je stvoreno 157 pro-svjetnih aktiva po školskim središtima. Aktivi su trebali poduprijeti rad škola, ali čini se i sav kulturno-prosvjetni rad na svom području. Zadatak težak i neostvariv. U jesen i zimu, kada nema toliko posla u polju, prosvjetne su vlasti organizirale 15 analfabetskih tečajeva. U Istri s Rijekom u to je vrijeme bilo 28.698 nepismenih sta-novnika, uglavnom žena (DAP, 7).
Istovremeno se održavaju jezični tečajeve za Hrvate i Talijane. Za hrvatski jezik održano je 25, a talijanski samo jedan tečaj što se može objasniti na više načina. To može značiti da ima više Hrvata koji znaju talijanski, no što ima Talijana koji znaju hrvatski što je možda i najbliže istini. Tečajeve je polazilo čak 685 osoba, poglavito Talijana koji su dobili radna mjesta u državnim službama. Za stjecanje kvalifikacije održan je 21 tečaj sa 693 polaznika (DAP, 8).
Osnovno načelo prosvjetne politike bilo je da "[...] prosvjeta bude narodna, omoguci djeci širokih narodnih slojeva da se školuju, da zadovolji sve težnje naroda za prosvjetom i kulturom, moramo napregnuti sve svoje sile da to bude ostvareno od-mah ili što prije. Radi toga treba preodgojiti kadre (misli se kadrove, op. a.), stvoriti novu školu iz koje ce izaci omladina svjesna svoga položaja i znanja, prožeta željom za slobodom, radom, napretkom i za drugarstvom, koje treba osobito da dode do izražaja kod nas u medusobnom odnosu Hrvata i Talijana. Nova škola mora biti upravo ona koja ce usadivati u dušu najmladih ravnopravnost i bratstvo hrvatskog i talijanskognaroda Istre' (DAP, 4).
259
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
Analizirajuci bogatu arhivsku gradu iz fundusa prosvjete i školstva zapažamo da je ovaj zahtjev za bratstvom i jedinstvom Hrvata i Talijana konstanta što upucuje na to da se taj proces odvijao mnogo sporije no što se očekivalo. Za to se prije svega okrivljivao talijanski nastavnički kadar "[...] koji se još nisu uživili u suvremenu našu stvarnost [...]" i nedovršena zakonska regulacija prosvjetne politike što je dopuštalo učiteljima korištenje starih propisa koji nisu bili u duhu "novoga socijalističkog društva" (DAP, 9). Zbližavanje talijanske i hrvatske djece odvijalo se kroz razne odgojne, kulturne i sportske aktivnosti, dok su talijanski učitelji obvezatno morali posjecivati "prosvjetne konferencije" na kojima su dobivali naputke o načinima zbližavanja talijanske i hrvatske djece (DAP, 9).
Milutin Ivanušic, koji je u to vrijeme bio pročelnik Prosvjetnog odjela Oblasnog narodnog odbora za Istru, ističe da su se najvece poteškoce u procesu obrazovanja javljale u onim dijelovima Istre gdje "[...] roditelji govore s djecom talijanski te se time mnogo sporije napreduje u školi [...]" (DAP, 9).
Do 1948. situacija se znatno popravila. Školstvo je, istina, stalno bilo na začelju financijskih planova i budžetskog financiranja (iako se stalno ukazivalo na njegov značaj i važnost), ali se ipak stalno gradilo, popravljalo, jednom riječju napredovalo. Na prosvjetu i kulturu gledalo se (kao na opci proces) kao i na privredu. Uspjesi na tečajevima za opismenjivanje mjerili su se kao i u privredi stupnjem premašenosti plana (DAP, 10).
U kampanji suzbijanja nepismenosti od 1. I. do 1. VII. 1948. opismenjeno je 149 osoba što je samo 10% od onoga što je bilo planirano što je "[...] dokaz slabog zalaganja i interesovanja kako masovnih organizacija tako u pivom redu naše Narodne vlasti". Bila je to vrlo ozbiljna kritika vlasti što je svakako bio pozitivni pomak u procesu demokratizacije kulture. No ipak je sve ovisilo o ljudima koji su u toj vlasti radili. Kasnije baš nisam nailazio na slične kritike (DAP, 10).
Odnos države i lokalne vlasti prema učiteljstvu, kojemu svi priznaju važnost i odgovornost njegova rada, posebice u ostvarenju novoga društva, tradicionalno je loš. Veliki je jaz izmedu rečenoga i stvarnog. Početkom 1949. održano je primjerice V. redovno zasjedanje Kotarskog NO-a Pula na kojemu se raspravljalo o učinjenom u protekloj 1948. Primijeceno je da je stanje u školstvu, što se tiče učiteljskog kadra, vrlo loše, posebice u seoskim sredinama. Nedostaje petrolej, ogrjev "[...] a dogacta se da učiteljstvo ne dobije živežne namirnice koje mu spadaju na vrijeme" (DAP, 11).
Ništa se bitno nije promijenilo ni naredne 1951. Sve do 1954. učitelji su bili društveni marginalci, poput mnogih u to vrijeme. Nepravedan odnos prema učiteljstvu očitovao se u neredovitom i nedovoljnom snabdijevanju, koje je doista ugroža-valo njihovu normalnu egzistenciju. Isto tako učitelji ne uspijevaju dobiti stan, pa makar on bio i u školskoj zgradi. Posljedica toga je proces napuštanja službe, što je istarske škole ostavilo bez dovoljno učiteljskog kadra, koje je ionako uvijek bilo problematično. Mjesni narodni odbori bili su previše zauzeti gospodarskim proble-
260
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
mima da bi si dali truda riješiti egzistencijalno pitanje učitelja. Nitko više za to nije imao ni volje ni vremena (DAP, 12).
U Isto vrijeme dužnosti su se učitelja množile, poglavito u smjeru politizacije nastave, odnosno odgojno-obrazovnog procesa, a sve "u duhu zaključaka" partijskih sastanaka, plenuma i konferencija. U tom je smislu 1951. bio aktualan III. plenum CK KPJ. Opci procesi debirokratizacije i decentralizacije osjecali su se i u školi. Trebalo je hitno "[...] osamostaliti savjete za prosvjetu i kulturu u cilju pravilnijeg i na vrjeme rješavanja svih nedostataka" (DAP, 13).
Kao mjera stimulacije koja bi zaustavila odlazak učiteljskog kadra na pojedina mjesta u kotaru Pula uveden je "stalni dodatak" za nastavno osoblje u školama: Kavran, Prnjani, Mrgani, Hrboki, Šajini, Barat, Manriol, Gajana, Krmed, Golaš, Grandici u visini od 1.000 do 1.500 dinara. Zbog naročitih potreba za nastavno osoblje u višim razredima narodnih osmogodišnjih škola odobravaju se dodaci za diplomirane nastavnike i profesore za službu u Krnici, Kanfanaru, Vodnjanu i Me-dulinu u visini od 1.000 do 3.000 dinara (DAP, 14).
Takva je politika naposljetku dovela do toga da je 1954. morao biti zatvoren odreden broj škola zbog nedostatka učiteljskog kadra. Posljedica procesa centralizacije školstva zrcalila se u konkretnim slučajevima grupiranja djece i njihove diobe po školama u vecim istarskim mjestima. Sve ce to izazvati negodovanje onih koji ce morati djecu slati u nekoliko kilometara udaljeno mjesto dok u isto vrijeme nije bio riješen prijevoz školske djece. Takav je bio primjer sela Pomer iz kojega ce djeca morati ici u školu u nekoliko kilometara udaljenje Banjole, da bi s druge strane protestirali zbog toga što bi ukidanjem škole nestao "[...] svaki kulturni život u selu [...]" te da "[...] pristaju da se zatvori Dječje zabavište prije nego osnovna škola" (DAP, 15).
Ipak škole su se morale zatvoriti jer se nisu mogle izdržavati iz budžeta NOK-a (Narodnog odbora kotara) Pula. Da bi se situacija koliko-toliko sanirala, odnosno odgovornost prebacila na niže organe vlasti, financiranje škola je prebačeno na Opcinske narodne odbore što je još više otežalo stanje prosvjete i školstva.
Sela su krajem 1954. u kulturnom smislu definitivno bila okrenuta gradu. Medu-tim u nekim stvarima selo je ipak okrenuto sebi i svom interesu. Od svršetka rata pa sve do sredine 50-ih jedan od nerješivih problema bio je nedolazak djece u školu, posebice u proljece i jesen, u vrijeme poljskih radova. Roditelji često nisu slali djecu u školu kako bi čuvala stoku ili pomagala oko kuce. Kazne za takve prijestupe nisu bile stroge što se pokazalo neproduktivnim, dapače potaklo je roditelje da još češce djecu zadržavaju kod kuce (DAP, 16).
Najveci broj kažnjenih roditelja tijekom 50-ih bilo je iz radničkih slojeva, pa se nije moglo strože kažnjavati nekoga tko jedva spaja kraj s krajem jer to jednostavno "nije bilo socijalistički". Prema statistikama kažnjen je svaki 35 stanovnik, što je relativno visok postotak (DAP, 16).
261
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
SOCIJALISTIČKA (SOCREALISTIČKA) KULTURA MASA Čuvari i stvaratelji poratne kulture ili kultura vlasti
Poratna kulturna djelatnost u Istri sve do kraja pedesetih nosi jak pečat politizacije i ideološke indoktrinizacije. Kultura je u tom smislu podredena ne samo globalnoj, vec i dnevno-lokalnoj politici. Tako su se protežirale one kulturne manifestacije koje su najbolje mogle prenijeti političke poruke, a to su kazališne i filmske predstave te recitali (koji su bili omiljeni na velikim mitinzima).
Kulturnu aktivnost (kulturna politika nije postojala) nakon rata u Istri, kao i u cijeloj Hrvatskoj i Jugoslaviji, vodila je KPJ. I ona je ubrzo prihvatila totalitarnu (ta-da se govorilo revolucionarnu) ideju kako se ništa ne može dogadati bez njezina znanja i pristanka. U ime KPJ kulturu su oblikovali brojni odjeli Agitpropova (Agitacija i propaganda, op. a.).
Agitprop Oblasnog komiteta KPH za Istru nalazio se u Rijeci. Bio je smješten na sedmom katu riječkog Nebodera. Voditeljica agitpropa Dina Zlatic čvrstom je rukom upravljala odjelom u kojemu su radili mladi ljudi medu kojima i neki kasnije poznati istarski intelektualci od kojih su neki nastavili svoju karijeru u politici. Jedna od najvažnijih zadaca toga odjela bio je tisak. Pod nadzorom odjela Agitpropa radila su uredništva Glasa Istre i talijanskog La Voce del Popolo. Osim toga Agitprop se angažirao u kulturnoj politici na svim razinama, od kazališta do knjižnica te svega što je bilo povezana s kulturom promidžbom ili izdavačkom djelatnošcu. Nadzor nad kulturom bio je potpun. Kakav je u stvari bio rad članova Agitpropa 1946. najbolje ilustrira sjecanje jednog od članova odjela: "Kako je u to vrijeme trebala u Istru stici Medusaveznička komisija za razgraničenje, agitprop se i tu brinuo za propaganda, da pripremi doček raznim kulturnim priredbama i da predoči komisiji potrebnu dokumentaciju o etničkoj strukturi stanovništva ovih krajeva i sve ono što je s tim u vezi bilo potrebno. Da bi se sve na vrijeme obavilo, radilo se često i nocu. Nije za nas bilo odmora ni nedjeljom. Nismo radili samo u središtu, u Rijeci vec smo obilazili sve dijelove Istre radi prikupljanja informacija i organizacije niza aktivnosti. Novaca za sve to bilo je dovoljno. Pomagali su svi na koje smo se obratili, a najviše Vojna uprava na čelu s Vecom Holjevcom (kasnije gradonačelnik Zagreba op. a.) koji je bio uz nas i dao nam sve što je mogao dati jer je bio takoder oduševljeni prijatelj Istre" (Črnja, 1992, 17).
U to je vrijeme politička (komunistička) vlast bila veoma sumnjičava prema intelektualcima koji nisu bili u partizanima ili u Partiji. Takvi su primjeri brojni, i svi su oni dojmljivi i tužni. Temelj nerazumijevanja tih ljudi je strah. Strah onih koji su se pred njima iz bilo kojega razloga, uglavnom intelektualnog, osjecali ugroženo. Strah vlasti od umova koji uvijek traže nešto novo i stvaraju djela koja im nisu uvijek potpuno razumljiva. To je posebice došlo do izražaja u vrijeme Informbiroa kad su se
262
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
ti "ugroženi" ljudi u partijskim i državnim strukturama s njima radikalno obračunali (Dukovski, 2001, 299).
Ono što se počelo dogadati več nakon rata, a poprimilo je velike razmjere u vrijeme Informbiroa, opča je nesigurnost članova partije ili onih nepartijaca ovisna o volji jednog čovjeka ili skupine ljudi. Nije se više radilo samo o gubitku posla več i glave.
Početkom 50-ih osječali su se još uvijek, iako manje nego ranije, nedemokratični vjetrovi koji su puhali iz samog hrvatskog komunističkog partijskog vrha koji su s kulturne scene htjeli otpuhati malo slobodoumnije, rekao bih liberalnije, pojedince ili bar one koji su kritizirali nepravilnosti partijskih ili državnih organa što se nikada nije moglo znati zbog njihove isprepletenosti (Dukovski, 2001, 299).
Ljudi koji su radili u kulturi, slikari, kipari, dramaturzi, glazbenici, književnici i dr. nikada nisu mogli znati jesu li na pravoj "liniji socijalističke kulture" koju je uvijek nanovo povlačio netko bezimeni, odozgo. Kulturne procese u Istri odredivali su ljudi iz oblasne vlasti. Jedan je primjer svakako karakterističan. Na IV. sjednici ObJasne narodne skupštine održane 18. rujna 1946. svečenik i narodni zastupnik Tomo Banko podržao je najprije predsjednika STAU-a, a onda i predsjednika Izvršnog odbora Obl. NO za Istru i zastupnika Motovuna učitelja Josipa Šestana (inače rodom iz Draguča) u njegovom govoru u kojem se zalagao da se zabrani održavanje "plesnjaka" u školama. "Plesnjaci" su doista od tada zabranjeni. Mladež time nije bila baš oduševljena, ali tako su htjeli "stariji drugovi (DAP, 17).
Odnos vlasti koja je diktirala kulturna kretanja i koja se postavila kao vrhunski arbitar u umjetnosti, prema mladeži bio je u načelu vrlo konzervativan i izpolitiziran. Pod geslom "socijalističke kulture" potiskivani su i zabranjivani zapadnjački, odnos-no "kapitalistički" utjecaji u svim umjetničkim djelatnostima pa tako i u glazbi. U tom smislu najosebujnije je razdoblje 1945. - 1950. kada su omladinski dužnosnici oštro reagirali na svaki "sektaški" istup promocije primjerice jazz glazbe ili talijanske kancone. U kasnijem razdoblju 1950. - 1955. isti odnos je bio prema svim strujama i oblicima zapadnjačke glazbe. Mladež koja je imala radio aparate slušala je potajno strane radio postaje posebice radio Luxemburg koji se mogao "uhvatiti" na srednjem valu. Kao odgovor na ovakve pojave vlasti su u provodenju dosljedne politike opče kontrole umjetnosti i kulture ponudile brojne tečajeve za mlade glazbenike. Jedna takav tečaj je otvoren u ožujku 1948. u Pazinu koji je okupio odreden broj nadarene djece (GI, 1948, 1).
Socrealizam bio je jedini priznati i hvale vrijedan pravac u umjetnosti koja je odgovarala umjetnički nepismenim širokim radničkim i seljačkim masama. Još dugo nakon sukoba sa Staljinom i političkim odvajanjem od SSSR-a, socrealizam je uži-vao pokroviteljstvo državnih i partijskih struktura.
Kako se ne bi moglo pomisliti da se kultura u Istri iscrpljuje u analfabetskim tečajevima organiziranim u svakom selu (što je jedan od največih uspjeha komu-
263
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
nističkih vlasti) Ured za kulturu NO kotara Pula pozvao je primjerice glumce ne-kadašnje družine Otokar Keršovani da priredi nekakvu politički podobnu predstavu. Naravno ne nešto preteško za široke narodne mase. Tako je polovinom ožujka 1948. u Puli s uspjehom izveden satirični komad Jože Horvata "Prst pred nosom" u kojem se satirički razračunava s "narodnim neprijateljima i "saboterima", ali i onima koji još nisu politički "progledali" (GI, 1948, 2).
Dramska umjetnost ili narodna kazališta
Mitinzi su u ratno vrijeme isto tako u sebi nosili osim političkih i kulturne konotacije. Konačno, to je jedino neposredno komuniciranje vlasti s narodom i obrnuto. Ti veliki javni zborovi, a bilo ih je kako se rat primicao kraju sve više, imali su i kulturne sadržaje u kojima su sudjelovale kazališne družine sa svojim recitalima, zborovima, igrokazima, pučkim dijalozima i sl. Narod je volio takve kulturne sku-pove o čemu svjedoči njihov masovni odaziv (IKD, 1981, 153).
Jasno je da su kazališne družine bile najmocnije promidžbeno oružje NOP-a. Te su družine oduševljavale žitelje sela koji su se po prvi put sreli s takvom vrstom kulture. Osim toga, na improviziranim scenama širom Istre svojim su nastupima jednostavnim skečevima razumljivim ruralnom stanovništvu, objašnjavali ciljeve i zadatke NOP-a, ali govorili i o nekom novom pravednijem društvenom poretku koje bi trebalo izboriti zajedno s nacionalnim oslobodenjem.
Na "repertoarima" osim pjesama i recitala bilo je i kratkih kazališnih komada ili skečeva u kojima je prikazan život partizana. Narod koji ih je gledao i slušao prihvatio ih je sa svom ozbiljnošcu, upijajuci svaku njihovu točku često se poistovjecujuci s likovima na sceni. Publika se smijala i plakala, navijala i psovala. Prva seoska "dile-tantska", amaterska grupa započela je djelovati u prosincu 1943. u selu Račja Vas, ali zbog njemačke ofenzive nije uspjela dati ni jednu predstavu. Tek se u mjesecu ožujku 1944. osniva druga seoska amaterska grupa u mjestu Vrh. Ovakve amaterske grupe osnivaju se u onim mjestima koja se nalaze na slobodnom teritoriju na koji njemačka vojska nije često zalazila zbog loših prometnica. Tako su grupe osnivane na Krasu i u kotaru Kastav. Nastaju i na Labinštini u selima Sutivanac i Sv. Martin.
Ipak, najpoznatija je Okružna kazališna družina Pazin koja je svoju prvu predstavu odigrala pod imenom Okružna kazališna družina Otokar Krešovani 1. svibnja 1944. u selu Knapici. Ta se kazališna družina podijelila pa je od 15. lipnja 1944. jedan njezin dio nastupao pod imenom Kazališna družina Oblasnog NOO za Istru Otokar Keršovani, a drugi je dio zadržao staro ime Okružna kazališna družina za Pazin (Mandic, 1977, 110).
Potonja ubrzo napušta Istru i odlazi na slobodni teritorij u Gorski kotar jer su uvjeti rada u Istri bili loši i vrlo rizični. Pred kraj rata nalazi se u Crikvenici, Rabu i Cresu. Kraj rata je dočekala u Labinu, Raši, Marčani i Puli.
264
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI 253-280
Spajanjem Kazališne družine Okružnog NOO-a Buzet i Okružne kazališne družine Pazin nastaje Puljsko partizansko kazalište. Predstave te družine nisu bile čisto kazališne kako bi se moglo pomisliti, vec više recitalske. Programi predstava su vrlo slični i sastoje se od pjevanja himni, svečanih pjesama, recitala, kratkih igrokaza, skečeva i viceva, anegdota.
Talijanska kazališna družina nastala je u okvirima procesa osnivanja talijanskih kulturnih institucija 14. kolovoza 1944. Njen je prvi nastup bio na Oblasnoj konfe-renciji kulturnih radnika Istre, odmah nakon osnutka 1944. godine. Njeno osnivanje inicirao je Oblasni NOO za Istru. Trebala je djelovati na području južne Istre (Rovinj, Pula), ali kako nisu postojali uvjeti za rad bila je vracena u središnju Istru. Njen rad prestaje u trenutku kada se Puljsko partizansko kazalište pridružuje Kazališnoj družini Otokar Keršovani ujesen 1944.
Poratna kulturna djelatnost u Istri sve do kraja pedesetih nosi jak pečat politizacije i ideološke indoktrinizacije. Tako su se protežirale one kulturne manifestacije koje su najbolje mogle prenijeti političke poruke. Neko vrijeme nakon rata ostali su aktualni stari "ratni" nazivi odjela Oblasnog NO-a ili Komiteta za Istru. Tako je bilo i s kulturom koju su diktirali iz viših političkih krugova ili "struktura", ljudi koji s kulturom najčešce nisu imali previše veze. Kultura je tretirana kao tvorevina koja odražava zadovoljstvo novim društvenim poretkom i u tom se smislu svela na "agitaciju i propagandu nove vlasti i nove ideologije koja je malo komu u to vrijeme bila jasna. Kultura je izgubila svoju spontanost i postala čisto politička kreacija. Uglavnom su to priredbe koje su veličale partizansku borbu i bile veoma nalik jedna na drugu. Istovremeno su s ovim kulturnim dogadajima, koji su imali vrlo visok stupanj politiziranosti, nastajale brojne diletantske grupe u selima gdje su postojale škole (DAP, 18).
Agitpropovi raznih razina komiteta partije "stvarali su" tu novu, sveopcu, sve-narodnu, "socijalističku" kulturu. Kulturu "za narod i od naroda '. Kulturu po mjeri "socijalističkog" čovjeka (sic!) (DAP, 19).
Tako je u travnju 1946. na području kotara Pazin održano niz priredbi školske mladeži po okolnim selima u kojima su se promovirali novoizgradeni Narodni ili Kulturni domovi i škole. Što se tiče Domova kulture u Istri, to je posebna priča. U Istri su do kraja 1945. otvorena 104 doma kulture u koje su smjestili 77 čitaonica i 46 knjižnica s jednim Narodnim sveučilištem. Jasno je da su mnogi Domovi kulture postojali samo na papiru, odnosno samo "[...]po natpisu na zgradi [...]" (DAP, 4).
Bilo je to vrijeme opce euforije nacionalne slobode kada su se domovi kulture otvarali u najmanjem hrvatskom selu bez obzira jesu li postojali uvjeti i potreba. Dom kulture bio je stvar prestiža i opceg nacionalnog opredjeljenja. Mnoge su zgrade kasnije pretvorene u trgovine ili gostionice. Neke su bile napuštene i s vremenom su se same urušile. Kako znakovito!
Krajem svibnja 1945. u Istri je evidentirano čak pet kazališnih zgrada: u Puli,
265
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
Labinu, Rovinju, Poreču i Lošinju. Sve su bile uporabljive, osim što je na nekima bilo potrebno učiniti manje popravke, primjerice u Puli i Poreču. Kulturno-politički dogadaji u Istri 1946. zapravo započinju s dolaskom Medusavezničke komisije za razgraničenje. Bit ce to poticaj koji ce se osjecati najviše u 1947. godini, u vrijeme obnove kulturnih institucija, kazališta, kina, knjižnica i čitaonica. Tada se još iz po-litičkih razloga vodilo više računa o talijanskom dijelu stanovništva. Predstavnici Talijana poput Erosa Sequija, Eria Franchija, Lucifera Martinija, Andree Casassa, Dina Faragonea sudjelovali su u oblikovanju kulturne politike.
U Puli su se kao talijanskoj enklavi i Zoni A odvijale kulturne manifestacije na isti način i s istim ciljem kao i u zoni B, samo s tom razlikom što su sudionici kulturnih djelatnosti, posebice dramskih, glazbenih i likovnih, bili školovani profesionalci. Manifestacije su se u principu odvijale u dopodnevnim satima i vrlo rijet-ko u ranim poslijepodnevnim satima zbog policijskog sata. Tako je primjerice u prosincu 1946. u organizaciji Lege Nazionale u 11.45 u kazalištu Politeama Ciscutti održan glazbeni program s osam točaka iz repertoara nacionalne klasične glazbe koji je započeo nacionalnom himnom, a nastavio se arijama, pjesmama i najinteresant-nijim stavcima iz opusa Verdija, Mengottija, Sabatinija i Giorgierija. Lega Nazionale pozivala je gradanstvo na takve koncerte iz domoljubnih razloga (AP, 1946, 1).
Ti su se koncerti često na kraju znali pretvarati u mitinge i recitale domoljubnih protalijanskih govora i pjesama. Jedna od takvih epizoda povezana je s nastankom gradskog orkestra sastavljenom od gradana dobrovoljaca kojim je ravnao maestro Patuzzi. Taj je orkestar na gradskom šetalištu znao izvoditi domoljubne kompozicije, pjesme i koračnice. Najveca manifestacija takve vrste odigrala se 15. kolovoza u Areni u kojoj je sudjelovao veliki zbor Pietro Ciscutti pod ravnanjem maestra Giovannija Magnarina.
Na kulturno-umjetničkom polju narodna vlast posebno vodi računa o radu Kazališne družine Otokar Keršovani. Družinu izdržava Oblasni NO za Istru. Osim čestih nastupa u Opatiji gdje im je bilo sjedište, Družina je gostovala u gotovo svim istarskim mjestima sa svojim relativno bogatim repertoarom koji se sastojao od drama, komedija, baleta, zborne i solo pjesme, folklora i sl. Najveca kočnica nji-hovom češcem nastupu po selima jest nedostatak prijevoznog sredstva. Družina je s pomocnim osobljem brojala 28 članova. U rijetkom kritičkom osvrtu na sposobnosti osoblja Družine zaključeno je da tek njih nekolicina zadovoljavaju neke umjetničke kriterije, dok ostali "[...] služe za pjesmu ili koju horsku recitaciju, vecinom srednji, odnosno slabi elemenat" (DAP, 20). Kada je izvršeno spajanje triju kazališnih družina u jednu, Otokar Keršovani je brojio 46 članova, sada s vec mnogo boljim postavom umjetnika. Odsjek je uspio okupiti jazz sastav od 6 glazbenika koji su ocijenjeni kao vrlo dobri te značajni za održavanje kulturnog života u Puli. Osje-cajuci da se u Puli može organizirati zavidna razina kulturno-umjetničkog života, održan je 7. svibnja 1945. sastanak sa svim značajnim glazbenicima i umjetnicima
266
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
grada. Okupili su se tako prof. Camilli, inače teoretičar glazbe, pijanistkinja Erinna Borzatta-Sivilotti, violinist Dino Uccetta, dirigent i muzikolog Giuseppe Pangher, dirigent Pietro Soffici, dirigent i nastavnik puhacih instrumenata Felice Passamante, nastavnica pjevanja Anita Sissa, violinist Otelo Dajanic te zborovoda Giovanni Magnarin. No i u ostalim su istarskim gradovima djelovali poznati glazbenici poput: Augusta Zulianija iz Poreča, Domenica Garbina iz Rovinja, Pietra Tessarola iz Buja i Ivana Hlapse iz Buzeta (DAP, 20).
Podupire se rad deset hrvatskih i četiriju talijanskih kazališnih i amaterskih grupa (DAP, 5). Kada je pitanje granice Italije i Jugoslavije bilo riješeno ta se suradnja hrvatskih i talijanskih "kulturnjaka" razvodnila, a aktivnost popustila. Nakon dvije godine, kada je Pula Mirovnim ugovorom postala sastavnim dijelom Hrvatske i Jugoslavije talijanski su umjetnici vec bili optirali za Italiju, a drugi iz Hrvatske još nisu stigli. Stoga je kulturni i umjetnički život najveceg istarskog grada u to vrijeme bio na najnižim granama, iako su postojali materijalni uvjeti kulturnog života.
Kotar Labin bio je posebno aktivan u organizaciji kulturno-umjetničkih grupa, družina, zborova, amaterskih grupa i dr. Samo je u travnju i svibnju 1946. petnaest amaterskih grupa izvelo 22 priredbe u 18 sela Labinštine. Istovremeno je u kotaru Lošinj kulturno-umjetnički život slab iako postoje kulturne sekcije koje dobro rade, posebice u Malom Lošinju (DAP, 21). U svim istarskim kotarima postojale su kul-turno-umjetničke udruge koje su u posebnim prigodama izvodile svoje programe snažno politički (komunistički) intonirane (DAP, 22). Amaterske grupe (zborovi i dramske sekcije) postojale su tako u Kmačicima, Sv. Petru u Šumi, Semicima, Ježe-nju, Batlugu, Bermu, Brestu pod Učkom, Gračišcu, Ukoticima, Cerovlju, Lindaru i Šušnjevici (DAP, 22).
Kotarski NO Lošinj je 1946. u istom mjesecu imao vrlo bogat kulturni život. Osim standardnih programa socrealističkog karaktera Lošinjani su pokazali veliki interes za dramski program. Amaterska grupa Doma kulture pod ravnanjem Ivana Ivkovica priredila je dramu u tri čina na talijanskom jeziku "U zoru vjenčanja" (Alba di nozze). Drama je odigrana dva puta i zaradila 17.000 lira koje ce se iskoristiti za nabavku knjiga. Po priredbi je bilo preko 600 gledatelja što svjedoči o popularnosti takva oblika kulturne zabave (DAP, 21).
Novoj je vlasti bilo jasno da je kazalište najbolji medij razvoja opce kulture, ali i političkog instrumentaliziranja stanovništva. Iako se kroz repertoar kazališta provlače klasična dramska, operna i simfonijska djela, često su se izvodila djela ruskih (soc-realističkih) autora ili pak ona koja su obradivala socijalnu problematiku.
Zgrada puljskog kazališta bila je nakon odlaska Savezničke vojne uprave u vrlo derutnom stanju koje je iziskivalo temeljitu rekonstrukciju i restauraciju (GI, 1948, 3). Zgrada kazališta sagradena je davne 1871. godine. U razdoblju od 1949. (kada je službeno otvorena) pa do 1956. u njoj djeluje Narodno kazalište Pula, ali s pripo-jenjem Narodnog kazališta kotara Buje mijenja ime u Istarsko narodno kazalište.
267
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI 253-280
Kazalište djeluje sve do 14. travnja 1971. kada je zbog financijskih i kadrovskih razloga ukinuto Odlukom Skupštine opčine Pula. Ako bi trebalo dati ocjenu i značaj Kazališta, treba reci da je ono izvršilo veliki utjecaj na opči razvoj kulture grada i cijele Istre. U razdoblju postojanja ono je postavilo 213 predstava i odigralo čak 2.050 izvedbi (RHK, 1990, 773-786).
U vrijeme radova u Puli je postojalo samo "teatro stagione" koje je ugoščivalo vanjske ansamble, uglavnom onaj iz Rijeke. Tijekom zimskih mjeseci 1947. riječki je ansambl u Opatiji izveo tri premijere: operu Ljubavni napitak G. Donizzettija, dramu sovjetskog pisca M. Trigera Sretni braki Držičevog Dunda Maroja. Tijekom veljače i ožujka iste godine taj je ansambl u istarskim gradovima koji su se nalazili pod upra-vom VUJA-e izveo 17 predstava (opere, drame, koncerte) domačih i stranih autora.
Nakon završenih radova početkom svibnja 1948., kazalište je neslužbeno "otvo-reno" opernom predstavom B. Smetane "Prodana nevjesta" u izvedbi ansambla Na-rodnog kazališta iz Rijeke (GI, 1948, 4). Sljedečih je dana ansambl izvodio Pucci-nijevu Toscu na talijanskom jeziku što je takoder imalo odredenu političku težinu. Več su u lipnju opet gostovali u Puli s cijelim nizom izvedbi djela ozbiljne glazbe (opera, baleta, simfonija) i ansamblom drame koja je izvela tri drame na hrvatskom i tri na talijanskom jeziku. Kako bi se i u socijalnom smislu kazalište približilo nižim, a čini se i nezainteresiranim radničkim slojevima, predstave su se izvodile u brodogradilištu Uljanik, na Brijunima i u Opčoj bolnici. Namjera organizatora bila je jasna pogledamo li koje su se predstave izvodile. Od dramskih predstava izvele su se Držičev Dundo Maroje, Blato, bugarskog pisca Guljaškog i Siromaštvo nije grijeh ruskog autora Ostrovskog. Talijanska drama prikazala je samo dvije predstave: Gol-donijev Rustegi i Nušičev Dr. preveden na talijanski (GI, 1948, 5). Konačno, 22. siječnja 1949. i službeno je otvoreno Narodno kazalište u Puli (bivši Politeama Ciscutti) s predstavom Dundo Maroje. Publika je odlično primila predstavu, ispunila je dvoranu do posljednjeg mjesta (GI, 1949, 1). Istovremeno se otvara Narodno kazalište u Rovinju s predstavom talijanskog autora Berrinija Il beffardo (GI, 1949, 1).
Nekako u to vrijeme ljudi zaduženi za kulturu sjetili su se da pulski amfiteatar (Arena) može poslužiti kao idealno mjesto za odvijanje kulturnih dogadaja. Od 2. do 6. srpnja 1952. u tom je ambijentu održan Operni festival koji je otvorila Riječka opera s predstavom Nikola Subic Zrinski. Idučih dana izvedena je opera Rigoleto s prvakom hrvatske opere Vladimirom Ruždjakom. Kao treča izvedena je opera Carmen. Sve su se predstave izvodile u prepunom amfiteatru. Ova činjenica govori u prilog tezi da su gradani doista bili "gladni" kulturnih dogadaja, ali i tezi kako su "novopečeni" gradani htjeli steči "gradske" navike i biti videni na reprezentativnim kulturnim priredbama.
Uvidjevši da se Arena može koristiti za vrhunske kulturne priredbe, Narodni odbor grada Pule odlučio je ulagati u infrastrukturu amfiteatra, ali istovremeno riješiti i nagomilane probleme puljskog kazališta. Za razvoj kulture u Puli od velikog
268
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI 253-280
je značaja bila XIII. sjednica Narodnog odbora grada Pule početkom studenog 1952. Sjednica je trajala dva dana i na dnevnom redu se našlo pitanje pomoci "[...] kul-turno-umjetničkim ustanovama, društvima i organizacijama" te način raspodjele "na-maknutih sredstava iz fondova za samostalno raspolaganje poduzeca". Obje su točke dnevnoga reda bile od velike važnosti za daljnji razvoj kulturnog života grada, odnosno društvenog standarda stanovništva.
Brojno veliki ansambl "[...] sumnjive umjetničke kvalitete [...]", eksperimenti s nekim izvedbama, skupi kostimi i dr. "progutalo" je financijsku dotaciju dok je kazalište bilo više prazno nego puno. Novi, potpuno izmijenjeni i obnovljeni ansambl pod vodstvom nove uprave, iako brojčano upola manji od prijašnjeg, vec je tijekom druge polovine 1952. uspio dati četiri premijere i čak 14 predstava. Jedino što je trebalo sanirati gubitke. Potreba sredivanja financijskih problema kazališta bila je tim hitnija jer je nova uprava namjeravala u 1953. godini organizirati u Areni smotre i festivale "[...] mnogo vecih razmjera od onih u prošlosti". Ocjenjeno je da takve predstave ne bi samo dobro primili gradani, vec da bi imale i turističku vrijednost. Zato je odlučeno financirati pokretnu, sklopivu scenu koja bi stajala oko milijun dinara (GI, 1952, 1).
Iako se doista iskreno vjerovalo da ce predstave klasične književne i glazbene umjetnosti u skorije vrijeme posjecivati radnički slojevi bilo je iluzorno vjerovati da ce se to i ostvariti. Radnički slojevi niti su bili naviknuti niti školovani za takav vid kulturnog uzdizanja. Stoga se pokušalo kulturu radniku približiti na neki drugi način, primjereniji njegovim zahtjevima i ukusu.
Ljetni mjeseci 1952. trebali su pokazati kako problema u puljskom ansamblu Narodnog kazališta nema ili su uspješno izgladeni. U Areni su izvedene najpoznatije opere medu kojima je najviše interesa izazvala Zajčeva Nikola Šubic Zrinjski. Medu-tim, vec u listopadu nakon "uspješne" sezone koja je proizvela velike financijske gubitke u pitanju je bio opstanak kazališta. Uz financijske probleme isplivali su i vrlo "nezdravi" odnosi zaposlenih unutar kuce.
Godina 1953. bila je u mnogo čemu povoljna za razvoj kazališnog i kulturnog života Pule. Narodno se kazalište 1953. transformiralo u uspješnu kazališnu kucu koja je redovito davala predstave. Najpopularnije i najviše izvodena bila je domaca opereta Mala Floramy, dok su predstave za vojno djelatno osoblje i vojnike bile izvodene izvan regularnog programa. Posebne su predstave izvodene za sindikate, učenike i narodnu omladinu. Uprava kazališta je poslije brojnih bezuspješnih po-kušaja konačno pronašla način kako privuci što veci broj posjetitelja.
Intendant Narodnog kazališta pažljivo je probrao drame i komedije "[...] koje ce biti dostupne i razumljive svakom našem čovjeku" (GI, 1953, 1). Tako su javnosti predstavljeni kazališni komadi: Zlatarevo zlato A. Šenoe, Stankoviceva Koštana, Nušiceva Gospoda ministarka te Shakespeareov San ljetne noci. Osim ovih naj-atraktivnijih i prema kazališnim "kritičarima" (iako je to možda prejak izraz) naj-
269
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI 253-280
uvjerljivijih predstava, te je sezone odigrano deset premijera koje su punile dvoranu Narodnog kazališta (Budakova Mečava, Shakespeareova Kako hočete, Držičev Dundo Maroje, Budakovo KJupko, Nušičeva VJast, Guduličeva Dubravka, Molierov Umišljeni boJesnik, Mesarič-Kalmanovo Gospodsko dijete te Otkako postoji raj i NasJjednica Slovenskog narodnog gledališča iz Trsta).
Rezultati su više nego dobri. Za razliku od sezone 1951./1952. kada je kazalište posjetilo 10.347 ljudi, u sezoni 52./53. nakon izvršenog preustrojstva i odabirom ka-zališnih komada, kazališne je predstave vidio čak 47.271 gledatelj. Več tada izdvojila su se i neka imena kasnije priznatih kazališnih umjetnika koji su potekli iz Istre kao što su Ivo Erman, Ljudevit Crnobori, Marija Vilič i Vita Zuccon.
Več početkom 1954. novo je vodstvo iniciralo Prvi prosvjetni sabor na kojem se vrlo staloženo raspravljalo o kulturno-umjetničkom životu Istre. Zaključeno je da profesionalni ansambl Narodnog kazališta nije u mogučnosti izvoditi predstave po istarskim gradovima, a posebice ne po selima kakav je bio slučaj u vrijeme rata i neposredno nakon njega, te da zato treba obnoviti rad amaterskih kazališnih družina. Njihova osnovna uloga bi bila pronositi kazališnu umjetnost i kulturu u istarskim selima koja su kako je vrijeme odmicalo postala kulturno zapuštena (GI, 1954, 1). Masovna se kultura morala vratiti na svoje izvorište - u narod.
Film ili narodno kino
Idealni medij nove socrealističke masovne kulture bila je filmska umjetnost koju je nova vlast odmah prihvatila. Ne toliko iz estetskih i kulturnih, koliko iz promidžbeno-političkih razloga. Film je bio mnogo uspješniji u prenošenju poruka o novom poretku, socijalističkoj etici, umjetnosti i opčenito o drugim socijalističkim vrijednostima. Cjelinu su činili filmski žurnali i sami filmovi, uglavnom sovjetski.
U bujskom su se kotaru kino predstave prikazivale četiri puta na tjedan u Bujama, dva puta na tjedan u Umagu, dva puta u Brtonigli, dva puta u Novigradu i jedanput u Šepjanama (DAP, 23).
U tom duhu u Puli je Kotarski narodni odbor 30. siječnja 1949. donio Rješenje o osnivanju Privrednog poduzeča lokalnog značaja Kotarsko kino poduzeče sa sje-dištem u Puli čiji če glavni zadatak biti prikazivanje kino predstava na teritoriju puljskog kotara. Poduzeče je imalo od osnovnih sredstava samo kino-projektor u vrijednosti od 1.300.000 dinara čija če se vrijednost podiči za 37.000 dinara, koliko če koštati popravak (DAP, 24).
Dvije godine kasnije, 28. srpnja 1951., to je poduzeče drugim Rješenjem ugašeno zbog nerentabiJnosti i prevelikih troškova (DAP, 25). Tako je prestalo postojati kino u kotaru iako je do 1949. sasvim dobro funkcioniralo. Posebno su se osjetili ošteče-nima Vodnjanci koji su ostali bez kina, iako je i to kino prikazivalo filmove samo u prijevodu na hrvatski jezik (DAP, 26).
270
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
Godina 1948. donekle je donijela poboljšanje u ovoj grani kulture. Kao i prije osnovna intencija vlasti bila je masovnost kulturnih dogadaja. Tako je početkom ožujka 1948. u Pazinu nabavljen "pokretni kino" koji je jedno vrijeme kružio selima pazinskog kotara prikazujuci filmove socrealističke sovjetske kinematografije u kojima su glavni pozitivni likovi radnici, seljaci, udarnici, a negativni konzervativni i reakcionarni ostaci bivšeg sustava, imucniji seljaci, gradanstvo, intelektualci propalo plemstvo itd. (GI, 1948, 6). Kinematografija je u tim kasnim četrdesetima imala svoje uspone i padove, ali je ipak do 1954. uspjela steci veliki broj poklonika koji su bili zainteresirani za kino predstave. Kinooperateri su čak odlučili održati i prigodna predavanja i tumačenja kratkog sadržaja filma kako bi publika koja do tada nije imala kontakt s ovim medijem, ipak razumjela što gleda. Krajem 1948. završena je ta kino turneja po Pazinštini. Prikazano je čak 65 predstava i preko dvanaest filmova od kojih su neki bili sovjetske proizvodnje. Ipak, najviše je ljudi, preko 6.000, gledalo prve domace umjetničke filmove "Slavica" i "Živjet ce ovaj narod". Gledatelji su aktivno sudjelovali tijekom projekcije javno iskazujuci svoje emocije i političke sta-vove (GI, 1948, 7).
Godine, 1948. prije rezolucije IB-a bilo je posve normalno vidjeti oduševljeno mnoštvo prilikom prikazivanja nekog sovjetskog filma, no kako su se odnosi za-oštravali i kulminirali drugom Rezolucijom IB-a 1949. filmovi se više nisu pri-kazivali ili je za takvu predstavu trebala posebna dozvola. Tijekom godine ipak je otvoreno nekoliko kino dvorana i kinematografa (GI, 1948, 8).
Na film se gledalo (kao i na sve drugo) s pozicija industrijske proizvodnje i ispunjavanje petogodišnjeg plana. Ministarstvo kulture je za 1950. najavilo izradu 15 umjetničkih filmova, a za 1951. još trinaest. "Time bi petogodišnji plan izrade filmova u našoj zemlji bio u potpunosti ostvaren" (GI, 1949, 2).
Te iste, 1949. godine, počelo je prikazivanje filma Zastave s tematikom iz NOB-e prema scenariju Jože Horvata, dok se film Barba Žvane s tematikom borbe istarskih partizana, raden prema predlošku Gervaisove pripovijetke Volovi dolaze, baš tada završavao. Scenarist i redatelj filma bio je Vjekoslav Afric, snimatelj Mihajlo Ivankov, dok je glazbu za film skladao Krešimir Baranovic (GI, 1949, 3).
Tijekom 1948. u Puli djeluju dva kina koja su se, zbog interesa gradana, pokazala nedovoljnima. Narodna je vlast (NO grada) stoga pristupila popravku trecega kina i narodnog kazališta (koji se mogao koristiti kao kinodvorana). Radovi su završeni prvoga svibnja 1948. U Puli su 1954. godine postojale tri kinodvorane: Beograd, Dom Kulture i Partizan. Filmovi su se izmjenjivali svaka tri dana. Evo nekih naslova: Trinaesto pismo, Tajanstveniprofesor, Dundo (film u bojama), Sve ili ništa, Bumerang, Mlin na rijeci Po, Kavalkada u džungli, Rio Grande, Tragom crvene vještice, Hotel Sahara, Primamljiva opasnost itd.
Godina 1954. ostat ce zapamcena po tome što je nastao Puljski festival domaceg filma. Vec je otprije Arena bila domacinom Operskog festivala, a 1953. održana je
271
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI 253-280
filmska revija koja je bila vrlo dobro posjecivana. Računalo se da je svaku filmsku predstavu posjetilo izmedu 4 i 5 tisuca ljudi. To je nagnalo kulturne djelatnike Pule i Istre da razmisle o novom načinu predstavljanju kulturnih dogadaja. Tako je od 24. do 30 lipnja 1954. održan prvi Pulski festival domaceg igranog filma na kojemu je bilo prikazano sedam igranih filmova i nekoliko dokumetaraca "[...] od kojih nekoliko u boji [...]" (GI, 1954, 2). Pojavile su se odjednom sve pretpostavke za ne-smetan razvoj i bogat kulturni život Istre. Hoce li ove pretpostavke biti dovoljan jamac ostvarenja bogatog kulturnog života? Povijest ce pokazati da nece.
TJELESNA (FIS) KULTURA I SPORT
Masovni sport ili "fiskultura"
Sport i tjelesna (fizička) kultura ili "fiskultura" nakon II. svjetskog rata vrlo brzo se razvijala i postala jedna od najvažnijih "apolitičnih" aktivnosti preko koje se i najviše pokušalo politički instrumentalizirati mladež. U tom smislu treba razlikovati sportske aktivnosti u zonama A i B.
U Zoni "B", koja je bila pod nadzorom VUJA-e, do 1947. razvijale su se sportske aktivnosti na način okupljanja mladeži u brojne amaterske grupe. Sport se, kao i sve ostalo, namjeravao omasoviti. Osnivane su gimnastičke grupe koje su svoje znanje u nekakvim socrealističkim koreografijama prikazivale na predstavama (sletovima) zajedno s ostalim amaterskim grupama. Popularne su bile smotre ovakvih grupa u Istri. Takav je slet na kojemu su sudjelovali i istarski "fiskulturnici" održan u Rijeci sredinom listopada 1949.
U tom se smislu posebno držalo do tjelesnoga odgoja u školama. Stalno se inzistiralo na masovnosti "fiskulturnih" djelatnosti koja se pojmovno i sadržajno razlikuje od sportskih. Osnovna je razlika u masovnosti i cilju. Cilj "fiskulture" bila je opca tjelesna pripremljenost i izdržljivost stanovništva kao profilaktična mjera zdravlja i radne sposobnosti, a poklapa se sa starorimskom poslovicom " U zdravom tjelu zdrav duh". Osim zahtjeva za masovnošcu i svestranošcu, koji su upuceni s Glavne godišnje oblasne fiskulturne skupštine za Istru (održane krajem prosinca 1946.), kao dva "[...] najvažnija zadatka fiskulturnog pokreta [...]" nezaobilazan je zahtjev (u okviru svestranosti) za " političkim" uzdignucem "masa" (GI, 1947, 1). Iz izvještaja Josipa Kusturina, tajnika Oblasnog fiskulturnog odbora o aktivnostima tijekom 1946., crpimo podatke koji ukazuju o vrlo visokoj razini "fiskulturnih" i sportskih aktivnosti i njihovoj raznolikosti. Održani su boks mečevi, krosovi, nogometne utakmice, sletovi te tečajevi za nastavnike tjelesnoga odgoja. Prije svega u to je vrijeme postojalo 29 "fiskulturnih" društava s ukupno 3.567 članova od kojih (što je u to vrijeme normalno) 2.125 neregistriranih (GI, 1947, 1).
272
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
Sve u svemu, nimalo zanemarljiva aktivnost s obzirom na politički značaj sporta. U tom smislu oni koji su po partijskoj dužnosti bili zaduženi za pronalaženje "narodnih neprijatelja" imali su pune ruke posla. Boksački susret Rijeke i Ferrare u Raši ocijenjen je kao "protunarodna manifestacija" jer su boksači Rijeke svojemu protivniku u znak prijateljstva predali talijansku zastavu, ali bez petokrake zvijezde. To je bio pravi skandal i odgovorni su to morali platiti, iako u stvari škandala nije bilo jer talijanska državna zastava i jest bez zvijezde. Netko je to pogrešno pro-tumačio kao priznanje Talijanima kako je Istra njihova zemlja. Ovaj je incident bio posve dovoljan kako bi se generalno zaključilo kako su se "[...] u redove fiskulturnih organizacija uvukli razni antirevolucionarni elementi koji žele fiskulturu iskoristiti u političke svrhe". U tom smislu je svecenicima, na jedan posredan način, zabranjeno bavljenje "fiskulturom" kao sredstvom privlačenja mladeži (GI, 1947, 1).
Iz istoga je razloga predsjednik Oblasnog fiskulturnog odbora za Istru Anton Zahej u svrhu privlačenja mladeži posebice iz onog, zapostavljenog, ruralnog dijela Istre predložio organizaciju natjecanja u tzv. "narodnom petoboju" koji bi obuhvacao osnovnu gimnastiku, brzo trčanje, bacanje granate, skok u dalj i ustrajno trčanje. Ovaj ce se prijedlog u načelu prihvatiti, iako ce doci do nekih manjih promjena u odabiru "sportova" petoboja (GI, 1947, 1).
Bio je to pun pogodak. Najvecu je pozornost stanovništva Istre kroz cijelu 1947. privlačilo natjecanje u tzv. "Narodnom petoboju" (bacanje bombe, kros, puzanje na rukama, preskakanje vreca i penjanje na stup). Pobjednici su slavljeni u svojim sredinama kao najzaslužniji članovi društva. "Fiskulturna" i sportska dogadanja su 1948. u Istri bila opterecena političkim dogadajima, stoga su i sama nosila jaku političku poruku. Zato nimalo ne čudi da je "najpopularnija sportska disciplina" bila bacanje bombe. U tom vrlo osjetljivom vremenu dok se spor sa SSSR-om i Staljinom pokušao izgladiti, na svim sportskim priredbama postavljane su uz Titovu, slike Staljina i Lenjina (GI, 1948, 9). Sljedece, 1949., te slike nisu više bile sastavnim dijelom "sportske" scenografije.
Obnova sportskih klubova i natjecanja
Od sportskih djelatnosti bitno je naglasiti da se od 1947. u tisku javljaju članci u kojima se širokom čitateljstvu objašnjavaju pravila pojedinih sportova. Medutim interes za košarku je sve veci, posebice na Pazinštini. Sport pak upucuje na klubove, pojedine discipline, rekorde i natjecanja za razliku od "fiskulture" koja se ocjenjuje na sletovima. U najezdi brojnih ideja odgovorni za sport u Oblasnom NO za Istru pripremili su program skijaških natjecanja na Učki, motociklističke utrke ili natjecanja u kros trčanju (GI, 1947, 2). U dnevnom tisku nalazimo 1947. i prve vijesti o začecima buduce "Narodne tehnike" te odvijanju natjecanja u aviomo-delarstvu i brodomodelarstvu.
273
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI 253-280
U Zoni A pod Savezničkom vojnom upravom, sport je bio jedan od najvažnijih instrumenata idejne i nacionalne borbe u okvirima sukobljavanja protalijanskih i projugoslavenskih elemenata. Pula je u tom smislu pravi primjer politizacije in-strumentalizacije sporta. U Puli su nakon rata djelovali brojni sportski klubovi koji su se razlikovali po tome što su uprave klubova držale različite talijanske političke stranke. U političkoj situaciji odlučivanja o državno-pravnom statusu grada Pule, odnosno cijele Istre, ti su talijanski klubovi ušli u zajednički talijanski blok s time da je prije toga izvršena oštra diferencijacija članstva.
Početkom studenog 1945. održan je sportski atletski susret izmedu Puljske sport-ske udruge (Associazione Sportiva Polese - ASP) i Sportskog radničkog saveza (Unione Sportiva Operaia - USO) u okviru Kupa grada Pule (Coppa Citta di Pola). Natjecanje je i prije početka dobilo mnogo dublje, političko-nacionalne atribute zbog toga što je ASP bila udruga sa snažnom protalijanskom, a USO projugoslavenskom orijentacijom. Kako je na tribinama gradskog stadiona bilo više navijača ASP-a, navijači USO-a su pojačanje doveli brodicama iz Zone B. Prava priredba se odvijala na tribinama, a ne na terenu. I jedni i drugi pjevali su nacionalne pjesme, padale su uvrede na talijanskom i hrvatskom jeziku. Pravo je čudo što se ova "sportska" priredba nije pretvorila u bojno polje.
Nogomet je do kraja 40-ih postajao sve popularniji sport u Istri. Može se reci da je nogomet bio više od igre. Postao je instrument politike, način borbe bez oružja, ali ne i bez krvi. Uz nogomet vezano je bezbroj problema i incidenata. Čini se da su izgredi na utakmicama bili česta pojava kada se toliko o njima govorilo u tisku, dok su kazne za izazivanje izgreda bile vrlo stroge. Najčešce su to bili izrazi nesportskog ponašanja, neraščišceni računi medu klubovima i sl. Ponekad su izgredi nastali zbog nedovoljnog poznavanja pravila igre. Disciplinske mjere izricao je Oblasni fiskul-turni odbor za Istru.
Trenera za čak 64 nogometna kluba sa 768 članova u to vrijeme nije bilo dovoljno. Treninzi se nisu održavali redovito, a još se manje poznavala taktika igre i sl. Preko tiskovina onog vremena saznajemo da su u nogometnom prvenstvu Istre 1946./47. sudjelovali nogometni klubovi "fiskulturnih" društava: Udarnik, Rovinj, Portuate, Buje, Rudar, Poreč, Vodnjan, Istra, Jedinstvo i Brtonigla. Kako bi se održala veza s ostalim krajevima Julijske krajine, održano je i prvenstvo Julijske krajine u kojemu su se natjecali Rudar, Gaslini, Servolana, Izola, Torpedo, Kopar, Montebello, Tvornica strojeva Trst, Gradiška, Ronki, Gorica, Milje, Pula, Tržic, Krmin i Piran. I u jednom i u drugom prvenstvu Rudar iz Raše osvojio je naslov prvaka.
U zoni B je od 1953. postojala Podsavezna nogometna liga Rijeka u kojoj su nastupali uz primorske i goranski te istarski nogometni klubovi (Opatija, Labin, Rudar, Uljanik, Duhan, Opatija). Prvak nogometnog prvenstva riječkog podsaveza za sezonu 1952./53. bila je Lokomotiva iz Rijeke. Istovremeno postoji i nogometno
274
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI 253-280
prvenstvo Istre u kojemu se natječu Pula, Vodnjan, Pazin, Aresenal, Labin, Jadran i Uljanik II. izvan konkurencije. Prvo je mjesto osvojila momčad Labina. U istarskom prvenstvu natječu se i klubovi iz Zone B STT (Novigrad, Buje, Umag, Brtonigla). Zabilježeno je da su ove momčadi bile mnogo slabije u kvaliteti od ostalih.
Zanimljiva je ideja da se te 1953. godine obnovi sportska kladionica koja bi imala prvenstvenu zadaču financijski pomoči siromašnim klubovima i tako ih na neki način održati. Novac bi se koristio za podizanje sportskih objekata i stvaranje uvjeta za masovnije bavljenje sportom. Naravno, bilo je i onih koji se nisu slagali s ob-novom sportske kladionice jer je to značilo vračanje na stari poredak i obnavljanje "buržujskog morala" što nije bilo u skladu s idejama novoga socijalističkog društva. Kardelj i Bilas, idejni i moralni autoriteti partije nisu dopustili obnovu kladionice i ona više nije nikad stavljena na dnevni red. Kasnije če se pojaviti sama od sebe, ali kao sportska prognoza (GI, 1953, 2).
Nogomet je uskoro postao najgledaniji i najpopularniji sport, a utakmice nedjeljom poslije mise najposječenije sastajalište mladih. Sela su svoje livade i pašnjake pretvarala, uz gundanje starijih, u nogometna igrališta. Crkva se dugo vremena odupirala ovoj novosti i "pošasti" jer je odvlačila mladež, dok se mladi župnici nisu dosjetili i na crkvenom zemljištu uredili igrališta. Sada je, pak, njihova aktivnost naišla na kritiku i neodobravanje vlasti. Osnovni light-motiv motiv odnosa vlasti prema svečenstvu u domeni sporta je da su svi svečenici koji su podržavali nogomet medu mladima "[...] ekspozitura protunarodne politike vodene iz Vatikana". Osim njih vlast je, kao uostalom i drugim domenama društvenog života, tražila i nalazila protunarodne reakcionarne elemente koji su "[...] preko sporta htjeli uništiti bratstvo i jedinstvo hrvatskog i taljanskog narodna", i naravno politički obračunavala s njima (GI, 1947, 3).
U sezoni nogomet je u Istri ostvario lijepe rezultate. Uljanik je poslije niza pokušaja i dobrih igara uspio postati prvakom Riječkog podsaveza, dok su Rudar i Labin bili šesti i trinaesti. Uljanik je tako stekao mogučnost igranja u kvalifikacijama za ulazak u I. hrvatsko-slovensku ligu. Pobijedivši ekipe Zadra i Jedinstva iz Čakovca, Uljanik je zaigrao u I. hrvatsko-slovenskoj ligi. Uz Uljanik bile su tu ekipe Splita, Šibenika, Rijeke, Borova, Tekstilca (Varaždin), Trešnjevke (Zagreb), Segeste, Željezničara (Maribor), Kladivara (Celje), Brnika i Ljubljane. Uljanik je izdržao samo jednu sezonu i ponovo se vratio na staru razinu natjecanja. Nekako istovremeno s prvoligaškom avanturom Uljanika Skupština Nogometnog saveza za Istru zatražila je od Nogometnog saveza Hrvatske odcjepljene od Riječkog podsaveza zbog finan-cijskih razloga. Pulski nogometni savez obuhvatio bi klubove Istre i Zone B STT-a. NSH-e je odobrio ovo odcjepljene i od sezone 1954./1955. postojao je Pulski nogometni podsavez u kojemu je Uljanik zaigrao nakon odlaska iz Prve lige. Prvak je opet posao Rudar iz Raše, dok je "Zimski kup Istre" pripao Uljaniku nakon pobjede nad Rudarom u finalu. No, to nije kraj uspjeha istarskog nogometa. Skupština no-
275
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI 253-280
gometnog podsaveza Pule 1955. ukida kotarska prvenstva u nogometu zbog finan-cijskih problema. Zapravo se novac preusmjerava na vece klubove koji postižu zapažene rezultate. Neki su klubovi zbog toga i rasformirani, a nogometaši raspo-redeni po "velikim" istarskim kubovima poput Rudara iz Raše ili Uljanika iz Pule. Taj postupak nije baš bio u skladu sa "socijalističkim" moralom niti s idejom oma-sovljenja sporta. Ipak, nitko nije postavljao suvišna pitanja jer se Uljanik ponovo sredinom pedesetih uspio uzdici u viši rang natjecanja. Bila je to samo najava onoga što ce dogadati u jugoslavenskom sportu sve do sloma države početkom 90-ih godina 20. stoljeca.
Zaključak
Od 1945. do 1955. u specifičnim su se prilikama neriješenih državno-pravnih pitanja u Istri stvarali osnovni uvjeti razvoja prosvjete i školstva. Problemi su bili brojni, ali najvažniji su bili nedostatak učiteljskog kadra, slaba financijska motiviranost učiteljstva i nacionalna podvojenost. Problemi u školstvu i prosvjeti samo su
Sl. 1: Mimohod i slet u Puli za 1. maj (osobni arhiv autora)
Fig. 1: Sfilata e manifestazione sportiva di primo maggio (archivio personale dell'autore).
276
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
se reflektirali na razvoj kulture. Kultura je prolazila kroz sve promjene kroz koje je prolazilo istarsko društvo. Bilo je jasno da se kultura može održati samo obrazo-vanjem stanovništva. Politika je cijelo vrijeme davala ton i boju kulturnim dogada-jima, a kulturni su radnici i umjetnici pokušavali izmicati političkim shemama. Ipak, s vremena na vrijeme dogodio bi se pravi umjetnički i kulturni hepening, a sudbina kulturnjaka ovisila bi tada o širini pogleda odgovornog partijskog dužnosnika. O tempora o mores! Što drugo reci?
LA COSTRUZIONE DELL'ISTRUZIONE, DELLA CULTURA E DELLO SPORT SOCIALISTI NELL'ISTRIA DEL DOPOGUERRA (1945-1955)
Darko DUKOVSKI
Universitá di Fiume, Facoltá di Filosofía, HR-51000 Fiume, Omladinska 14 e-mail: darko.dukovski@pu.t-com.hr
RIASSUNTO
L'autore descrive il "modello" d'istruzione, cultura e sport adottato durante l'edificazione socialista e concentra la sua attenzione sui problemi che ne sono derivati e che hanno creato una situazione ed una realtá storica specifiche. Negli anni Quaranta e Cinquanta del XX secolo, l'Istria ha vissuto una serie di cambiamenti politici, economici e sociali che ne hanno influenzato decisamente lo sviluppo complessivo e che, soprattutto, hanno provocato dei cambiamenti nella memoria collettiva della popolazione. I cambiamenti maggiori si sono registrati sul finire della prima metá del secolo, nel decennio 1945-1955, quando la cultura subí gli stessi cambiamenti che interessarono il resto della societá istriana. La cultura poteva mantenersi solo attraverso l'istruzione della popolazione. I problemi del sistema scolastico e dell'istruzione siriflettevano anche sullo sviluppo della cultura. Era la politica a stabilire sempre il tono e l'indirizzo degli avvenimenti culturali, mentre operatori del settore ed artisti cercavano di sottrarsi agli schemi politici. Di tanto in tanto si svolgevano dei veri happening culturali e, in quei casi, il destino di quei coraggiosi uomini di cultura dipendeva dall'ampiezza di vedute del funzionario di partito.
Quel periodo ha rappresentato il miglior esempio di cambiamenti rapidi e imprevedibili in un breve, ma caotico, periodo storico. Un periodo nel quale anche la minima deviazione dalla regola poteva portare a cambiamenti complessivi, netti e decisivi. Il senso di questi cambiamenti e stato tale che rappresenta la chiave di
277
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI ..253-280
comprensione dei processi storici in Istria, sino alla fine del XX secolo. Inoltre, i caotici cambiamenti avvenuti in rapida successione, mutarono drásticamente i destini di famiglie e singoli individui.
Parole chiave: cultura, socialismo reale, Istria 1945-1955, sport, sistema scolastico, istruzione
IZVORI I LITERATURA
AP, 1946, 1 - L'Arena di Pola, 22. 12. 1946. br. 301.
DAP, 1 - Državni arhiv u Pazinu (DAP), Oblasni narodnooslobodilački odbor za Istru (ONOOI), Prosvjetni odjel (PO), (1944.).
DAP, 2 - DAP, ONOOI (1944.). ONOOI, Prosvjetni odjel (PO), (1944.). Izvješce s okružne konferencije okruga Pazin od 1. lipnja 1944.
DAP, 3 - DAP, Kotarski NOO, Prodol (1944.). Izvješca: Opcinski NOO Barban od 17. X. 1944; Opcinski NOO Barban od 21. XI. 1944. Kotarski NOO Prodol od 23. XI. 1944.
DAP, 4 - DAP, Oblasni narodni odbor za Istru (ONOI), (1945. - 1946.), k. 9. Izvještaj Prosvjetnog odjela u Pazinu 5. kolovoza 1945.
DAP, 5 - DAP, ONOI, (1945.-1946.), k. 3. Referat D. Diminica na Oblasnoj na-rodnoj skupštini 9. XII. 1945.
DAP, 6 - DAP, ONOI, (1945.), k. 9. Izvješce od 15. VI. 1945. br. 3489.
DAP, 7 - DAP, ONOI (1945.-1946.), k. 9. Izvještaj od s. a. br. 3541.
DAP, 8 - DAP, ONOI, (1945.-1946.), k. 3. Referat D. Diminica na Oblasnoj narodnoj skupštini 9. XII. 1945.
DAP, 9 - DAP, ONOI, (1946.), k. 20, VII (Prosvjeta o školstvo). Izvještaj od 26. VI. 1946. br. 6239.
DAP, 10 - DAP, Narodni odbor kotara (NOK) Pula, (1948.), k. 1. Zapisnik II. sjed-nice Narodnog odbora kotara Pula od 1. VII. 1948.
DAP, 11 - DAP, NOK Pula, (1949.), k. 1. Zapisnik V. sjednice Narodnog odbora kotara Pula od 30. I. 1949.
DAP, 12 - DAP, NOK Pula, (1951.), k. 1. Zapisnik sa V. redovnog zasjedanja NOK Pula od 24. V. 1951.
DAP, 13 - DAP, NOK Pula, (1954.), k. 5. Zapisnik XV. zasjedanja NOK-a Pula od 31. VIII. 1954.
DAP, 14 - DAP, NOK Pula, (1951.), k. 1. Zapisnik sa V. redovnog zasjedanja NOK Pula od 24. V. 1951.
278
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI 253-280
DAP, 15 - DAP, NOK Pula, (1955.), k. 5. Zapisnik sa XVIII. redovnog zasjedanja
NOK Pula od 7. I. 1955. DAP, 16 - DAP, NOK Pula, (1954.), k. 5. Zapisnik sa XV. redovnog zasjedanja
NOK Pula od 31. VIII. 1954. DAP, 17 - DAP, ONOI, (1946.), k. 1. Zapisnik sa IV. sjednice Oblasne skupštine od 18. rujna 1946.
DAP, 18 - DAP, ONOI, (1945.-1946.), k. 9. Izvještaj za travanj 1946. br. 4369. DAP, 19 - DAP, ONOI, (1945.-1946.), k. 477.
DAP, 20 - DAP, ONOI, (1945.-1946.), k. 9. Izvještaj od 28. svibnja 1945. br. 2338. DAP, 21 - DAP, ONOI, (1945.-1946.), k. 9. Izvještaj za travanj 1946. br. 2781. DAP, 22 - DAP, ONOI, (1945.-1946.), k. 9. Izvještaji. DAP, 23 - DAP, KNO Buje (1945.), k. 1. Relazione od 3. - 15. XI. 1945. br. 20. DAP, 24 - DAP, NOK Pula, (1948.), k. 1. Rješenje od 30. I. 1949. bb. DAP, 25 - DAP, NOK Pula, (1951.), k. 1. Rješenje od 28. VII. 1951. br. 7553./51. DAP, 26 - DAP, NOK Pula, (1951.), k. 1. Zapisnik sa VI. redovnog zasjedanja NOK Pula od 28. VI. 1951.
GI, 1947, 1 - GLAS Istre (GI), 1. I. 1947. Fiskultura i sport: Glavna godišnja oblasna fiskulturna skupština za Istru - masovnost i svestranost - dva najvažnija zadatka fiskulturnog pokreta. GI, 1947, 2 - GI, 31. I. 1947. Skijaško prvenstvo Istre; 26. II. 1947. Masovno kros trčanje "Priključenje Jugoslaviji"; 21. III. 1947. Proljetni kros. 28. III. 1947. Mo-tociklističke utrke. GI, 1947, 3 - GI, 23. II. 1947.
GI, 1948, 1 - GI, 19. III. 1948. br. 55. Tečaj za mlade glazbenike u Pazinu.
GI, 1948, 2 - GI, 19. III. 1948. br. 55.
GI, 1948, 3 - GI, 23. I. 1948. Polet kulturnog života.
GI, 1948, 4 - GI, 7. V. 1948.
GI, 1948, 5 - GI, 2. VII. 1948.
GI, 1948, 6 - GI, 19. III. 1948. br. 55. Pokretni kino po selima kotara Pazin.
GI, 1948, 7 - GI, 12. XI. 1948.
GI, 1948, 8 - GI, 26. III. 1948; 9. IV. 1948.
GI, 1948, 9 - GI, 23. VII. 1948. Nastup fiskulturnika Jugoslavenske Ratne Mornarice u Puli. GI, 1949, 1 - GI, 28. I. 1949. br. 99. GI, 1949, 2 - GI, 10. X. 1949. GI, 1949, 3 - GI, 29. XI. 1949.
GI, 1952, 1 - GI, 15. XI. 1952. XIII. sjednica Narodnog odbora grada Pule. GI, 1953, 1 - GI, 29. VIII. 1953. Pulsko Narodno kazalište u novoj sezoni. GI, 1953, 2 - GI, 18. IV. 1953. GI, 1954, 1 - GI, 8. I. 1954. Kazališne družine u Istri.
279
Darko DUKOVSKI: IZGRADNJA SOCIJALISTIČKE PROSVJETE, KULTURE I SPORTA U PORATNOJ ISTRI 253-280
GI, 1954, 2 - GI, 18. VI. 1954. Pulski festival. Prikazani su filmovi: Vesna, Daleko je sunce, Kuča na obali, Stojan Mutikaša, Koncert, Anikina vremena i Posljednji most.
IKD (1981): Istarske kazališne družine u NOB. Grada za povijest. Rijeka.
RHK (1990): Repertoar hrvatskog kazališta, I. Zagreb.
Službeni list FNRJ (1954): Službeni list FNRJ, br. 13. od 13. X., 637.
Boban, Lj. (1995): Granice Istre u programima hrvatskih političkih stranaka u dru-gom svjetskom ratu. Pazinski memorijal, 23-24. Pazin, 233-252.
Cerovac, V. (1989): Društveno-ekonomski razvoj Pazina i Pazinštine u prvih deset godina slobode (1945-1955). Pazinski memorijal, 19, sv. 2, 71-80.
Crnobori, T. (1977): Školstvo u Istri od 1941. do 1945. Pazinski memorijal, 7. Pazin, 127-135.
Crnja, B. (1992): Zbogom drugovi. Rijeka, Matica hrvatska.
Dukovski, D. (2001): Rat i mir istarski. Model povijesne prijelomnice 1943. - 1955. Pula, C.A.S.H.
Gabrič, A. (1998): Slovenske kulturne ustanove na Primorskem med kulturnim in političnim poslanstvom. Acta Histriae, 6. Koper, 347-368.
Giron, A. (2004): Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu. Rijeka, Adamič.
Krizman, M. (1995): Medunarodni odnosi i problemi oko zapadnih granica i političkog statusa Istre od 1945. do 1947. godine. Pazinski memorijal, 23-24. Pazin, 305-318.
Labinjan, G. (1989): Razvoj školstva u Pazinu, prilog za povijesnu sintezu. Pazinski memorijal, 19, sv. 2, 179-210.
Mandic, D. (1977): Nastajanje i djelovanje partizanskih glumišta u Istri. Pazinski memorijal, 7. Pazin, 103-126.
Mandic, D. (1983): Djelatnost Opčinskog narodnooslobodilačkog odbora Barban (rujan, 1943. - svibanj, 1945.). Jadranski zbornik, 12. Pula - Rijeka, 47-103.
Mikolic, M. (2003): Istra 1941. - 1947. Godine velikih preokreta. Zagreb, Barbat.
Osimski Sporazum (1977): Osimski Sporazum. Kopar.
Pahor, M. (1998): Obujanje kulturno-prosvetnega delovanja v Trstu v letih 1945.1947. Acta Histriae, 6. Koper, 215-232.
280