Mizeran je onaj pojedinac, koji se više ne nada. Nesretan je onaj, koji ne vjeruje u budućnost. Obojica su nesposobna za borbu. Zajednica, koja bi se sastojala isključivo od takvib pojedinaca, bila bi mizerna i nesretna.	Srni1""
ST PA
Prvo i najveće naše dobro je — nada. I oni, koji nemaju ništa, ako se nadaju, — mnogo imaju. Nada je osnovno u našem životu. Nada, to je zora, koja puca poslije olujne noći.
S m i 1 e s.
JUGO SLOVENSKIH
*
ir
»ISTRA« izlazi svakog tjedna u petak. Zagrebu, Masarykova ulica 28. II.
—	Uredništvo i uprava nalaze
—	Broj čekovnog računa 36.789.
se
u
EMIGRANATA IZ JULIJSKE KRAJINE
Pretplata: Za cijelu godinu 50 Din; za pol godine 25 Din; za inozemstvo đvo-struko; za Ameriku 2 dolara na godinu. — Oglasi se računaju po cjeniku.
Viiestè m Julijske Krajine
Slet u Pragu i mi
Nije daleko mjesec juli. U tom mjesecu sakupit će se u u zlatnom Pragu na stotine tisuća Čehoslovaka, Poljaka i Jugoslavena, da u harmoniji duha i tijela ma-nifestuju životnu snagu Sokolstva i Slavenstva. bči čitave Evrope bit će tih dana uprte u Prag. Oči naših skupnih prijatelja, ali i oči naših skupnih protivnika. Jedni će u Prag gledati s radošću, dok drugi ne će moći da zataje zloradost.
U Jugoslavenskom Sokolstvu već se vrše velike pripreme za učestvovanje na tom velikom i veličanstvenom sletu. Te nas pripreme vesele. Ali ne smiju, da nas zadovoljavaju
Mi emigranti ne smijemo u jednom tako svečanom i, značajnom momentu manjkati • u Pragu, mi r,e smijemo a da prepustimo tu rijetku priliku, pa da u srcu čehoslo-vačkog bratskog naroda ne izrazimo svu našu zahvalnost braći Čehoslovacima za sve simpatije koje nam ukazuju već godinama na jedan tako vidljiv i dirljiv način u momentima kad nam je najteže.
Dužnost nam je, da se u danima sve-sokolskog sleta nadjerno u zlatnom Pragu i zato, da uzmognemo vidljivo i javno učestvovati u proslavi stogdišnjice od rodje-nja velikog osnivača Sokolstva Miroslava Tyrša, tog veleumnog čovjeka, koji je u osnovna načela sokolskog pokreta na prvo mjesto stavljao slobodu naroda i koji se je čitav svoj život borio protiv tiranstva za oslobodjenje slavenskih naroda ispod tudjinskog jarma.
Moguće je i izvedivo je, da u sveslavenskim manifestacijama učestvujemo vidljivo. Danas nas u Jugoslaviji ima na desetke hiljada i ma da smo raštrkani, još uvijek postoji jedna čvrsta veza medju nama. Vezani smo svi jedan na drugog jednom mišlju i, jednim osjećajem, a vezani smo i našom zajedničkom organizacijom Naše savezne organizacije imaju da uzmu na sebe stvar organizovanja našeg zajedničkog učestvovanja na sletu u Pragu. Naš Savez je u tom pogledu razaslao svojim članicama okružnicu, a kako_ saznajemo, u Zagrebu se je već medju našim emigrantima počelo nešto da organizuje i sprema u vezi sa sokolskom organizacijom. Svako naše društvo moralo bi već sada u svojem odboru ili na članskim sastancima da uzme u pretres pitanje učestvovanja na sletu u Pragu. Treba pretresti u prvom redu finansijsku stranu, a ako je moguće treba organizirati fond za slet. Savez ^će_ se pobrinuti za polakšice za putovanje^ željeznicom i inače će nastojati da olakša emigraciji učestvovanje na sletu, ali i_ od svakog se pojedinca traži, da doprinese izvjesne žrtve, koje će mu bez sumnie biti nadoknadjenje, jer ako se tačno promotri cijeli pohod sokolstva u Prag od pojedinca zapravo ni ne traži nikakve žrtve, nego šta više, svakom pojedincu donosi koristi u raznim pravcima.
Nije isključeno, da će nam uspjeh da na sletu učestvujemo i aktivno sokolski naročito, ako tu ideju prihvate emigranti članovi sokolskih društava. To bi bilo ne samo efektno nego i od historijskog značenja Značilo bi to aktiviranje one velike naše sokolske snage, koja se je jedanput tako živo razvi iala i manifestovaia u našem starom kraju, a koja je bila ugušena. Možda bi jedan specijalno naš sokolski nastup znač'o prvi korak k obnovi našeg divnog istarskog, tršćanskog i riječkog sokolstva, pa makar i u emigraciji. Nije još prekasno da se to ostvari i provede. Treba samo da se iz muzeja iznesu na sunce oni naši sokolski barjaci, koji su preneseni ovamo, treba da se sjetimo naše stare sokolske svijesti i da promislimo koliko je velika naša sadašnja sokolska snaga, ma da je rasparčana. Ako se odrnah poradi - još je vremena, da se za slet organizuje ne samo pohod emigranata bez obzira na članstvo u sokolstvu, nego i naš specijalni sokolski nastup Na našim sokolskim radnicima i prvacima ostaje dužnost da o tome razmisle i porade.
Nije nam, zapravo, zadaća, da u ovom članku zalazimo u detalje. Htjeli smo samo da napomenemo, da svesokoiski slet u Pragu ne smije proći bez našeg vidljivog učestvovanja, da mi moramo tu priliku iskoristiti da mnifestujemo i našu sveslavensku svijet i našu veliku zahvalnost če-hoslovačkoj braći, koja nas vole i pomažu i koja su nam u teškim momentima mnoge muke ublažili. Iskoristimo ovo vrijeme do jula i spremimo se. Po ulicama zlatnog Praga zavijorit će i naši barjaci, pred velikim Masarvkom prodefilovat će i naša istarska, tršćanska i gorička narodna nošnja. Naša srca očeličit će se i nadahnuti u srcu Velike Slavije novom vjerom, no-. vim nadama i pojačanom svješću o našoj golemoj snazi, koju niko ne može da ugrozi i da spriječi na putu u budućnost.
ŠEST PROCESA PRED SPECIJALNIM TRIBUNALOM U RIMU U JEDNOM DANU.
Trst, marta 1932. Dne 27. februara obavljeno je pred Specijalnim Tribunalom u Rimu šest procesa. U prvom procesu osu-djen je neki Francesco Carnevali, jer je pripadao komunističkoj stranci, na 5 godina i 8 mjeseci tamnice. U drugom procesu osudjen je na 10 godina i 8 mjeseci .zatvora Anton Buducin, jer je osnovao ponovno raspuštenu komunističku organizaciju. U trećem procesu sudjeno je dvojici radnika, koji su bili optuženi, da su pripadali komunističkoj stranci, ali su bili riješeni. U četvrtom procesu sudjeno je Germanu Hardneru, koji je optužen, da je uvrijedio Mussolinija, vojsku i fašizam Dokazalo mu se je samo to, da je uvrijedio talijansku naciju, pa je osudjen na godinu dana zatvora. U petom procesu odgovarao je Augusto Roncarati za uvrijede kralja i vlade, ali je bio riješen uslijed pomanjkanja dokaza. U šestom procesu bio je osudjen na tri godine zatvora i 20.000 lira globe seljak Paolo Silvagni, jer je pripadao komunističkoj stranci.
OPĆINA NABREŽINA ZA FAŠISTIČKU
»PRO ASSISTENZA INVERNALE«.
Trst, marta 1932. I tršćanska je fašistička federacija organizovala akciju za sakupljanje novčanih odprinosa za pomoć besposlenima kroz zimu. U »Popolo di Trieste« objavlejna je jedna lista novijih doprinosa za tu akciju. Medju ostalim doprinosima vidimo, da je općina Nabrežina dala kao svoj prilog 31 liru i 50 centezima.
KRIUMČARI RAKIJE.
Pula, marta 1932. U noći 26. februara jedna je jaka patrola karabinjera iz Rovinja opkolila kuću Blaža Božića u okolici Rovinja. Borbom i dugim procedurama uspjelo je napokon karabinjerima da uhapse Blaža Božića, njegovog sina i Jakova Sergovfča, koji je u kući bio, jer je na njih pala sumnja, da se bave tajnim pečenjem i prodavanjem rakije. Kako talijanski listovi javljaju rakije kod njih nije nadjeno. ali je kuća jako mirisala po rakiji. Odveden su u zatvor.
VISOKO OBDAVČENJE V ITALIJI
Trst, marta 1932. Fašistična štampa piše: Deficit italijanskega državnega gospodarstva je znašal v drugi polovici preteklega leta 1.669,000.000 lir. Kljub temu pa ie rimski režim določil v novem drzàvnem proračunu izdatke na okrog 22 milijardi lir. Ministrski svet je na svojem poslednjem zasedanju ugotovil, da mora država v prihodnji poslovni dobi prejeti 20 milijardi lir v obliki davkov. Že leta 1928.—29. so znašali celokupni nacijonalni dohodki 80 milijardi lir. Ti dohodki so se v preteklem letu znižali na malo več kot 50 milijard. V primeru s temi dohodki je davčna obremenitev v Italiji silno narasla. Režim je obdavčil itali-lijansko ljudstvo za skoro 40 odstotkov vseh njegovih dohodkov.
GOSPODARSKI POLOŽAJ TRSTA
Trst. marta 1932. Glavni tožilec Man-druzato je pri slovesni otvoritvi juridičnega leta govoril o raznih problemih zasedenega ozemlja. O trgovskem položaju in krizi Trsta je povedal sledeče: »Bolj nego kdai prej je žalosten znak, ki ga dajejo falimenti, znak, ki je v posebno tesni zvezi z velikansko gospodarsko krizo po vseh državah. Ta kriza je v svojem najakutnejšem stadiju še prav posebno zadela trgovino v ti deželi, ki je zanjo po tradiciji in legi značilna pomorska trgovina, obstoječa v posredništvu med tujimi deželami. Radi tega je bilo krizi izpostaljeno predvsem pristanišče tega mesta; četudi je določeno za naravno cesto srednjeevropske trgovine, je vendar za sedaj radi svoje odvisnosti od ozemlja drugih držav podvrženo strahoviti konkurenci tujih pristanišč.
Zato so se pomnožile izvensodne poravnave, znanilke neodoljivih polomov in kon-kurzov. In če je bilo teh naštetih 385, približno toliko kot leta 1930, v tem še ni gotovega znaka splošnih gospodarskih razmer, na katerih teži zgoraj omenjena opustite* ali skrčitev podjetij in trgovin. Večji je obseg konkurzov, kjer pasiva v znesku 38, 858 815 presegajo za okroglo 10 milijonov lansko vsoto in stoji proti njim le za 7,187.398 lir aktiv, tako da je srednja mera izplačil obstala pri 1850 odstotka. Opozoriti je še na več ko podvojeno število malih konkurzov, 193, ki četudi segajoči do vsote 20 000 lir, v statičnem pregledu ne pridejo všteti med običajne trgovske polome.«
VELIKI DALMATINSKI PLES U TRSTU
Trst, marta 1932. — Dpe 5. marta bit će u Trstu priredjen jedan veliki »dalmatinski ples«, organiziran od »Società Dalmatica«.
STATISTIČKE CIFRE O PUČANSTVU.
PROMETU I INDUSTRIJAMA
Trst, marta 1932. — U službenom fašističkom listu »Gazzetta Ufficiale« od 22. februara iznesene su službene statističke cifer, koje je izradio »Centralni statistički institut«, o stanju pučanstva, trgovačkog prometa i industrijske produkcije u mjesecu januaru ove godine. U januaru ove godine ro-djeno je u Italiji manje djece nego u januaru lanjske godine. Ove godine je rodjeno 93 hiljade 133 djece, a u januaru lani 103.279 djece. Opadanje je u vezi s gospodarskom krizom. Broj novih brakova takodjer pada i to u omjeru 24.251 : 26.750. — Cifre o industrijskoj produkciji pokazuju jako opadanje u svim granama, koje su uzete u obzir u statistici. — Promet robe željeznicama za račun privatnika iznosio ie u januaru 1932. 2 miiljuna 913.618 tona, dok je januara 1931. iznosio 3 milijuna 185 536 tona. Osjetljivo pada i promet robe u lukama. Interesantne su i cifre o izvozu i uvozu. Mjeseca januara ove godine uvezeno je u Italiju robe za 732 milijuna lira. dok je u decembru 1931. uvezeno za 974 milijuna lira. Izvezeno je u januaru 526 milijuna, a u decembru 1931. 993 milijuna lira. U januaru 1932. je višak uvoza nad izvozom iznosio 206 milijuna lira, dok je taj višak u januaru 1931 iznosio samo 19 milijuna lira. — U mjesecu januaru 1932. broj stečajeva u Italiji iznosio je 1713, dok je u januaru 1931 u Italiji bilo samo 1288 stečajeva. — Broj protestiranih mjenica popeo se je sa 96 419 u januaru lanjske godine na 104.137 u januaru ove godine.
FAŠISTIČKA KONCENTRACIJA BRODARSTVA I TRGOVINA TRSTA.
Trst, marta 1932. — U »Istri« je već bilo govora o koncentraciji talijanskog brodarstva Mussolinijevem inicijativom sva veća talijanska parobrodarska društva koncentrirana su u Genovi, pa su tako najveća tršćanska društva, kao na primjer Co-sulich fuzionirana s nekim genoveškim društvima. Koliko time Trst gubi ne treba naročito naglašavati. Trst nije više veliki centar parobrodarstva. To pogadja jako i tršćansku privrednu snagu općenito, a napose tršćansku trgovinu. »II Piccolo« od 28. februara donosi jedan opširan članak, u kojem naglašava, da je Trst uslijed toga. što su se oni brodovi, koji sad pripadaju Genovi snabdjevali robom (provijantom) u Trstu, imao promet od cirka od nekoliko desetaka milijuna lira godišnje. Izgleda, da će se svi brodovi sada snabdjevati robom u Genovi, pa će to uvelike osjetiti tršćanska trgovina. Brodovi su uzimali na tršćanskoj ribarnici za cirka milijun lira ribe godišnje. Trošili su nadalje na hiljade i hiljade jaja kupljenih u Trstu, na hektolitre istarskog vina i tršćanske pive, pa zatim vélike količine sira, zelenja, konzerva, mesa itd. »Piccolo« piše o tom problemu u jednom teškom tonu i pozivlje kompetentne, da se nad tim problemom zamisle, jer se opet pogadjaju interesi jednog grada, koji je jedamput cvao i napredovao, a danas je u konstantnom padanju.
PROTEST TALIJANSKIH ADVOKATA NA MALTI
Trst, marta 1932. Na plenarnoj sjednici advokatske komore na Malti (koja pripada Engleskoj) održanoj prošlih dana govorili su talijanski advokati o postupku engleskih vlasti prama talijanskom jeziku u sudovima, u školama itd.. pa su se na koncu složili, da pošalju engleskom ministarstvu kolonija jedan oštar protest. Imenovana ie jedna komisija. koja će izraditi memorandum, u kojem će biti prikazan položaj Talijana na Malti.
INSTITUT ZA TALIJANSKU KULTURU NA MALTI
Trst. marta 1932 — Kako talijanske novine javljaju prošlih je dana na Malti (koja ie pod vlašću Engleske) u prisustvu vlasti i ličnosti malteških te čitave talijanske kolonije, inauguriran »Institut za talijansku kulturu«. Poslije blagoslova, koji je obavio dekan malteške katedrale, talijanski je konzul govorio o ciljevima tog instituta. Glasoviti talijanski književnik Ugo Ojetti održao ie zatim govor o temi »Karakter Talijana«
ZA POJAČANJE PROMETA STRANACA U TRSTU.
Trst. marta 1932. — Dne 27. februara održana je u tršćanskoj prefekturi jedna velika konfèrenca na kojoj se je raspravljalo. što treba poduzeti, da se ojača promet stranaca u Trstu i da tako Trst dodje do bar neke zarade. Konstatovalo se je da se ne može raspravljati ni nadati jednom jakom prilivu stranaca iz inozemstva pa je potrebno organizovati promet Talijana iz stare Italije. Apelirat će se na patriotske osjećaje i iskoristiti će se položaj Trsta na rubu Krasa, na kojem se je vodio rat. Organizovat će se velike ekskurzije boraca, fašista i omladine iz sta-
re Italije, da posjećuju bivša bojišta, a te komitive morat će se svratiti i u Trst te će u gradu i ostati koji dan. Kad se je raspravljalo detaljnije o tim ekskurzijama i posjetima Trstu, došlo je u pitanje, kako će se smjestiti ti posjetnici Trsta, gdje će noćiti. Treba uzeti u obzir, da hoteli, ma da ne rade ništa, ne mogu doći u obzir radi visokih cijena, a oni. koji budu dolazili u ovakovim komitivama. obično su iz siromašnijih slojeva. I došlo se je na kolosalnu ideju, da se naime stranci smje-štavaju u brodove, koji -stoje prazni i besposleni u luci. Kapetan Lupetina nadodao je na taj predlog još i to. da bi se mnogo stranaca moglo da smještava i u zgradu čistione riže... Iz te diskusije, koju objavljuju tršćanski listovi Saznajemo nadalje, da je prošla operska sezona loše prošla, jer tršćani sve manje mogu da posjećuju teater.
FAŠIZAM I SREDNJA ŠKOLA
Trst, marta 1932. — Prošlih ie dana u Trstu zasjedao direktorij pokrajinske fašističke federacije i raspravljao o mnogim ak-tuelnim pitanjima. Specijalno je direktorij tretirao pitanje srednje škole i njezinih zadaća pod fašizmom. »II Popolo di Trieste* osvrće se na zaključke direktorija f nastoji, da prikaže značenje srednje škole za fašizam. Konstatuje. da je škola u Julskoj Krajini u glavnom u skladu sa ciljevima režima. ali ima još uvijek lakuna, koje treba ispuniti. »Popolo« aludira na profesore, koji su samo po spoljašnosti fašisti, dok inače sumnjaju u režim. Ti profesori ne čine nekih gestova, koji bi bili izrazito i demo-strativno antifašistički, to im ne dozvoljava zdrav razum i oprez. Aii, kaže »Popolo«, ne odobravati fašizam i ne djelovati fašistički često znači mnogo više nago javni negativni gest Ironija jednog posmjeha na profesorovom licu djeluje na mlade duše srednioškolaca škodljivije za fašizam, nego kakva javna manifestacija. Treba biti s takvim ljudima na oprezu, jer će srednja škola jedino, ako bude sasvim fašistička modelirati duše omladine prema Mussolinijevim najmerama.
ŠKOLE NA KRASU I KNJIGE
Trst, marta 1932. — Uslijed sve veće mizerije, koja vlada medju pučanstvom u okolici Trsta, po našim kraškim selima dolazi do toga, da roditelji svojoj djeci nisu u stanju kupovati školskih knjiga ni drugih Školskih potrebštma. Djeca su počela da dolaze u školu i bez knjiga i bez bilježnica. Da se tome doskoči, tršćanski prefekt naredio je podredjenim organima, da se pobrinu kako bi djeca dobila što im treba, pa su u tu svrhu neke institucije darovale novčane priloge u jedan poseban fond. »II Popolo di Trieste« kaže, da ie to ugodno odjeknulo medju pučanstvom na Krasu, jer to pučanstvo sve više osjeća veliku brigu fašizma na svim poljima, a naročito veliku brigu prefekta, koji nastoji da pučanstvo uz granicu bude što zadovoljnije.
TAKSE ZA PUTNIKE, KOJI SE ISKRCAVAJU ILI UKRCAVAJU U TRŠĆANSKOJ LUCI
Trst, marta 1932. — Službeni list »Gazzetta Ufficiale« donosi kraljevski dekret od 28. januara 1932, kojim se odredjuje taksa za sve one putnike, koji se iskrcavaju ili ukrcavaju iz inozemstva ili za inozemstvo, u tršćanskoj luci. Od 1. marta 1932. do 31. decembra 1932. važit će ove takse: za putnike, koji dolaze ili putuju u inozemne luke na Jadranu 1. klasa 3 lire, II. klasa 2 lire, II. ekonomična i III. klasa 1 liru. Za putnike iz ili za luke na Sredozemnom moru. Mramornom i Crnom Moru, iz Gibraltara ili španjolskih i portugalskih luka na Atlantiku taksa iznosi od 5 lira do 12 lira, a za sve ostale luke od 5 do 30 lira.
SEDAMDESETPETGODIŠNJICA VJENČANJA
Postojna, marta 1932. — Dne 17. februara slavili su u selu Gorenje kod Postojne 75-godišnjicu vjenčanja Ivan Jurca, posjednik i Marija Jurca. Ivan je star 94 godine, a Marija 98. Vjenčali su se, kad je Ivan imao 18 a Marija 23 godine. Obojica su još zdrava i čila. Čestitamo!
KAKO JE JADNO SVRŠIO D’ANNUNZI-
JEV LEGIONAR DR. BAC1CHI
U Beču je u jednom hotelu pokušao sa-moubistvo poznati riječki advokat dr. Ba-cichi (Bačič). Interesantan je život toga advokata, koji je svojedobno u vrijeme akupacije Rijeke bio d’Annunzijev legionar. D’Annunzio je za svog boravka na Rijeci svima đjacima. koji nisu svršili srednju školu, a imali su najmanje šest razreda, kratkim putem dao ispostaviti svjedodžbe o svršenim srednjoškolskim naukama. Na taj je način i Bacichi došao do gimnazijske maturalne svjedodžbe na bazi te svjedodžbe upisao se na pravo, koje je redovito apsolvirao, a zatim položio i advokatski ispit
Međutim ie nedavno neko prijavio Advokatsko] komori na Rijeci, da spomenuti Bacichi nije imao pravo, da se upiše na pravni fakultet s obzirom na to, što gimnaziju nije uopće svršio, nego samo šest razreda. Iz toga se kasnije izrodio skandal, pa se Bacichi iz Rijeke najprije uputio u Budimpeštu, a zatim u Beč, gdje je sada pokušao samoubistvo, koje mu nije uspjelo, pa je u teškom stanju prevezen u sanatorij.
Sušačka »Naša Sloga« piše o tom dogo-đaju opširno i zaključuje: »Mladi čovjek pao je žrtvom međusobnog gloženja dvaju grupa u našem susjedstvu, koje u toj borbi ne biraju sredstava, i ne brinu se za komentare onog dijela riječkog građanstva koje sa zaprepaštenjem sve to gleda.i — razmišlja...«
PROPAGANDISTIČKE PRIREDBE »UMANITARIE«
Gorica, marta 1932. — Institucija »U-manitaria«, koja ima zadaću, da u drugo-rodnim zonam osniva večernje škole za mladiće od 14 do 20 godina, da bi se odgajali u fašističkom duhu, priredila je u Vipavi prošlog mjeseca veliku propagandističku manifestaciju. Davale su se neke predstave, pjevali su zborovi i održano je mnogo patriotskih govora, u kojima se veličalo čovječnu akciju »Umanitarie«, institucije, koja donosi talijanstvo i civilizaciju u pogranične drugorodne zone. Tako izvještava fašistička štampa.
JEDAN POŽAR U BILJAMA
Gorica, marta 1932. — Polovicom prošlog mjeseca planula je u Biljama, u Goričkoj, kuća posjednika Ernesta Černe. Požar je zahvatio i staju, koja stoji uz kuću i uništio sve. Šteta iznosi 17.000 lira,
NOVA HAPŠENJA KRIUMČARA
Gorica, marta 1932. — Financijska patrola iz Ajdovščine otkrila je u konobi Ludvika Kurlča iz Budan ja kod Vipave jednu bocu sa 20 litara rakije. Konstatovalo se je, da je ta rakija tajno ispečena. Seljak je odveden u zatvor i bit će doveden pred sud.
HAPŠENJA U GORIČKOJ
Gorica, marta 1932. — U Gorici su bili prošlih dana uhapšeni iz nepoznatih razloga neki Ivan Altran, star 28 godina, te Ivan Potepan iz Trsta. Uhapšen je nadalje i neki Klede Ferdinand, koji je bio u kontuma-ciji osudjen na 3 mjeseca i 15 dana zatvora. U Bilju su karabinjeri uhapsili Emila Komela, jer se nije prijavio na vrijeme na stavnju. Odveden je u sudbeni zatvor u Goricu.
SMRT JEDNOG UZNIKA
Trst, marta 1932. — Kako javlja tršćanski »II Popolo di Trieste« od 16. februara, onih je dana u sudbenom zatvoru u Vidmu umro Luigi Fattorini, star 49 godina iz mjesta Vanno. Fattorinni je došao iz Francuske, kamo je bio emigrirao prije desetak godina i gdje je radio. On se je nedavno vratio iz Francuske i bio je uhapšen, a neko vrijeme poslije hapšenja — obolio je i — umro. Ostavlja ženu i dvoje djece.
JEDNA PASTIRSKA POSLANICA NADBISKUPSKOG ADMINISTRATORA SIROTTIA
Gorica, marta 1932. — Sirotti, upravitelj goričke nadbiskupije, uputio je pred nekoliko dana svećenstvu jednu poslanicu, u kojoj govori o krizi, inteligenciji i srcu...
JEDNO ISKLJUČENJE IZ FAŠJA
Trst, marta 1932. — Kako čitamo u službenom »Popolu«? bio je iz omladinskog fašja u Postojni izbačen Matej Debevec, jer nije bio dostojan da bude fašista.
POTPORA ISTARSKIM POSOJILNICAMA
Pula, marta 1932 — Fašističko ministarstvo finansija dozvolilo je po naredjenju Benita Mussolinija potporu nekim istarskim posujilnicama, koje su zapale u poteškoće.
PUŠTEN IZ ZATVORA
Trst, marta 1932. — U jednom od posljednjih brojeva »Istre« bilo je javljeno, da je u Trstu u jednoj grupi Slovenaca bio uhapšen i djak Martelanc. Doznajemo, da je on pušten na slobodu.
KRIUMČAR UBIJEN KOD VEPRINCA
Opatij a. marta 1932. — Finansijska straža je u blizini Veprinca pred nekoliko dana pucala na jednog čovjeka, za kojega je držala da je kriumčar. Ubijeni je neki mladić iz Boljunskog polja.
MELIORACIJE V BLIZINI BISTRICE
Reka. marca 1932. — V blizini Bistrice bodo po vladnem načrtu izvršili melioracije,od katerih si obetajo 500 ha rodovite zemlje, 50 ha je rezerviranih za vojaško zrakoplovno postojanko. Melioracija je bolj relativnega značaja.
OBSODBE NA REKI
Reka, marca 1932. — Reško sodišče je obsodilo Jurija Vuka iz Mirna, starega 41 let, in Nikolaja Frausina, starega 37 let, iz Tržiča, na štiri mesece ječe in 2000 lir denarne kazni, ker sta poskusila prekoračiti mejo brez ponega lista.
U LANIŠĆU BIT ČE OSNOVAN FAŠJO.
Buzet, marta 1932. Kako je zaključeno na posljednjoj sjednici direktorija istarske fašističke federacije, ima se ukinuti fašjo u Lupoglavi. U Lupoglavi će se organizirati samo jedna pousekcija boljunskog fašja. U Lanišću će se, naprotiv, kao u svim ostalim sjedištima općina, osnovati novi fašio. La-nišće naime do sada nije te organizacije imalo.
»ITALIA REDENTA« I NJEZINA PATRIOTSKA AKTIVNOST NA GRANICI.
Trst, martai 1932. Pod tim naslovom donosi tršćanski »II Piccolo« od 26. februara jedan opširan članak, u kojemu govori veoma zanosno o aktivnosti i ciljevima »Italie Redente«. Prema podacima, koje do-naša »II Piccolo« vidimo, da ta institucija uzdržava 234 dječja vrta, koja polaze 11.500 djece u osam provincija uz granicu, to jest u provincijama Bocenskoj, Videmskoj, Goričkoj, Trentskoj, Puljskoj, Riječkoj i Zadarskoj. Kako kaže »II Piccolo«, to su 234 materinske škole, u kojima mlade talijanske učiteljice igraju iilogu matera i uče talijanskom jeziku ha hiljade i hiljade djece, koja bi inače odrasla i došla u osnovnu školu, a da se ne bi znala izraziti u slatkom jeziku domovine. »Italia Redenta« bavi se i nekim drugim zadaćama, ali osnovna zadaća te institucije je ta, da uzdržava dječje vrtove u krajevima, gdje djeca ne poznaju talijanski jezik, u krajevima, gdje se, kaže »Piccolo«, naš jezik tek uvadja. »Piccolo« zastupa mišljenje, da bi »Italia Redenta« morala one svoje azile, koje uzdržava u mjestima, gdje se govori samo talijanski odmah prepustiti državi ili nekoj drugoj instituciji, a još bi veću brigu morala posvetiti baš selima na Krasu, u unutarnjoj Istri i po dolinama Južnog Tirola, gdje je njezina intervencija nužno potrebna, jer će jedino njezinom zaslugom istočna vrata Italije moći da postanu sasvim nacionalna, po osjećaju, po duši, po mišljenju, po običajima i jeziku. »Italia Redenta« najviše djeluje u bocenskoj provinciji, gdje ima 66 azila, koje polazi 3500 djece, slijedi za njom puljska provincija, pa gorička, sa 51 azilom, odnosno sa 48 azila, u koja polazi cir-ka 2300 djece. U tršćanskoj provinciji »Italia Redenta* ima 22 azila sa 1300 djece. U riječkoj provinciji ima Italia Redenta 19 azila sa 700 dlece. U provinciji Trento ima samo 15 azila sa cirka 1000 djece. Videmska provincija ima 9 azila »Italie Redente« sa 350 djece, dok ih je u zadarskoj provinciji 4 sa 160 djece Za uzdržavanje tih azila, »Italia Redenta« potrošila je u godini 1931, prema bilanci, 5 milijuna i 300.000 lira. Dohotci te institucije iznosili su godine 1930 samo 4 milijuna i 300.000 lira, pa je prema tome deficit iznosio milijun lira. U ovom računu nije uzeto u obzir uzdržavanje 227 seoskih škola »Italie Redente« te 540 večernjih tečajeva u Južnom Tirolu i Trentini Kako kaže »II Piccolo« ta je institucija zapala u financijalnu krizu, pa je dužnost svih Thlijana, da je podupru novčano i da tako pomognu akciju, koja ide za tim, da se što prije italijaniziraju krajevi uz istočnu granicu.
ZAPLENJENI KOLEDARJI
Gorica, marta 1932. — V Gorici je bil poleg Mohorjevega koledarja zaplenjeni tudi namizni koledar s tedenskimi listi, ki ga je izdala Katoliška tiskarna. Tako poroča »II Popolo«.
GORIŠKI ARETIRANCI V KOPRU
Trst, marta 1932. — O novoletnih goriš-kih aretirancev se čuje, da su vsi prepe-lani v Koper. Kakor znamo, se nahajajo med nimi duhovnik Filip T e r č e j, časnikar Polde Kemperle in učitelj Lojze Bratuž.
TRI PROCESA PRED SPECIJALNIM TRIBUNALOM,
Trst, marta 1932. Dne 26. februara 1932. održana su pred Specijalnim Tribunalom u Rimu, kako javljaju fašistički listovi, tri procesa protiv subvenzivnih elemenata. Najprije su osudjeni neki Vincenze Bianco iz Torina i Giuseppe Stefani, prvi na 12 a drugi na 4 godine, jer su osnovali u Veneciji komunističku stranku. Zatim su osudjeni na zatvor od jedne, dvije i tri godine tri padovanca, jer su pripadali tajnoj komunističkoj organizaciji. U trećem procesu su-djeno ie petorici antifašista iz Livorna, koji su radili protiv fašizma u Livornu. Osudjeni su na tamnicu od 2 do 3 godine.
FAŠISTIČKA AKTIVNOST U ISTRI
Pula, marta 1932. Prošlih dana sastao se je na sjednicu u Kopru direktorij fašističke federacije za Istru. Raspravljalo se je o dosadanjem i daljnjem radu fašističkih organizacija. Direktorij je medju ostalim konstatirao, da sakupljanje prinosa za zbrinjavanje besposlenih preko zime ne uspje-va, da je u toj akciji nastupio jedan zastoj, koji — nije opravdan.
OSAM KOMUNISTA PRED SPECIJALNIM TRIBUNALOM.
Trst, marta 1932. Kako javlja »II Piccolo« od 25 februara. Specijalni Tribunal u Rimu osudio je prošlih dana osam talijanskih komunista na zatvor od jedne i pol do 6 godina, zato jer su pripadali raspuštenoj, to jest tajnoj komunističkoj organizaciji i zato, jer su se bavili prevratnem propagandom.
ŠKOLE U ZONI UZ GRANICU.
Trsi, marta 1932. U drugoj polovici februara školski proveditor u Trstu Mondino obišao je. u inšpekciji sve škole u postojn-skom okružju. O toj inšpekciji donosi rimski list za škole »I D i r i 11 i. d e 11 a Scuola« jedan zanosno pisani članak o talijanskoj fašističkoj školi uz istočnu talijansku granicu. U tom članku konstatuje se, da je mnogo škola učinila za italijanizaciju krajeva uz granicu, ali ipak pisac traži, da se akcija pojača ako se želi postići ono, što je zamišljeno. U članku je rečeno medju ostalim, da fašistički učitelji u tim školama čine prava čudesa i da je njihov rad upravo »frančiškanski« (francescano lavoro).
TRGOVAČKI PROMET TRSTA U SLUŽBENIM CIFRAMA.
Trst, marta 1932. Pokrajinsko ekonomsko vijeće u Trstu objavilo je u štampi statistiku trgovačkog prometa Trsta u mjesecu januaru ove godine. Prema tim ciframa vidimo, da je ukupno čitav trgovački promet Trsta kopnom i morem u januaru iznosio 2,917.103 kvintala. dok je u mjesecu januaru 1931. to jest lanjske godine iznosio 3,475.001 kvintala, pa je prema to u januaru ove godine promet manji za cirka 500.000 kvintala.
JOŠ JEDNA LISTA PROMIJENJENIH PREZIMENA.
Trst, marta 1932. Tršćanski prefekt je ovih dana potpisao i objavio nekoliko desetaka novih dekreta, kojima se slavenska prezimena pretvaraju u talijanska. Tako je medju ostalima postao: Fabjan—Fabiani, Germek—Germani, Gerbec—Garbasse, Ger-želj—Gerselli Gomizelj—Gomiselli, Gec— Gezzo, Gulić—Culli. Husu—Guzzi, Miklavec —Micchelazzi, Macarol—Mazzarolli, Šonc —Sonzio, Uršić—Orsi itd.
POŽARI ŠUMA U JULIJSKO.! KRAJINI.
Trst, marta 1932. — U posljednje vrijeme u Julijskoj se Krajini pale šume sad na jednom, sad na drugom kraju. Tršćanske su novine u dva posljednja mjeseca zabilježile pedesetak takvih požara. Ta pojava veoma začudjuje u ovo godišnje doba. Ovih dana se je i tršćanska prefektura posebnom okružnicom osvrnula na veliki broj požara. Prefekt je izdao stroge naloge, prema kojima je svaki gradjanin bez razlike prisiljen, da u slučaju požara pomaže vatru gasiti.
PLESNA PRAVDA
Reka, marca 1932. — »Idea del Popolo«, laško pisani tednik katoličkih Furlanov v Gorici, je v predpustu napisal ošter članek proti plesni maniji. Ker je zdaj plesna furija, so se čutili goriški prvaki hudo prizadete in zahtevali so od urednika, družinskega očeta. naj otstopi s svojega mesta. Škofijski administrator Sirotti je nato napisal za list drug članek v čisto nasprotnemu smislu. Sirottijev članek je vzbudil nejevoljo med furlansko duhovčino, ki se. takor povsod po svetu, bori proti plesni maniji. Kanonik Hren, predsednik konsorcija »Idea del Popolo«, je protestiral pri Sirottiju, ker je ta bez predhodnega posvetovanja objavil deplasirani članek na škodo stvarji.
POŽAR ŠUME U OPATIJI.
Opatija, marta 1932- — U blizini Opatije planula je 20. februara jedna šuma u širini od 7200 Četvornih metara, vlasništvo Karla Jurkoviča Vatrogascima je uspjelo da požar pogase.
PLAĆE NAMJEŠTENIKA.
Trst, marta 1932. — U gradu su se počeli pronositi glasovi, da će doskora biti snižene za 10 posto svim državnim namještenicima plaće. Isto tako govori ^se, da je odlučeno da se i privatnim namještenicima snize plaće u istom procentu. »II Piccolo« demantira.
Gostiona MARKO BRANICA
Nova Ves broi 2
Sastajalište Istrana. — Na glasu jer pruža gostima sve ugodnosti: primorska jela, dalmatinska vina, dva igrališta za »boće« i kuglanu. — Posjeduje lijepu bašću. — Preporuča se Istranima.
Hrvati izvan domovine -i Istrani
Nedavno je u Zagrebu povedena akcija za kulturno i nacionalno održavanje veza sa Hrvatima izvan granica današnje Jugoslavije. U prošlom broju lista »Istra« zabilježena je ova akcija i donesena su imena lica u odboru koji se je tom prigodom konstituirao prema članku odštampanom u »Jutarnjem listu« od 22 prošloga mjeseca. Prema tom članku »Istra« je već tada konstatirala da će spomenut: odbor voditi računa o Hrvatima u Ćehoslovačkoj, o gradišćanskim Hrvatima u Austriji, o hrvatskim naseobinama u Rumunjskoj, kao i o Hrvatima u Italiji — ali o naseobini u južnim dijelovima, u mjestima koja se danas nazivaju San Felice Slavo, Montemitro, Acquaviva.
U spomenutom članku »Jutarnjeg lista« je dosta opširno komentiran razlog radi kojeg je pokrenuta ova najnovija akcija u Zagrebu.
Postoje izvan okvira Jugoslavije jače hrvatske naseobine, kod kojih je svijest o narodnoj pripadnosti dosta jaka i uščuva-na. Gradišćanskih Hrvata u Austriji imade, računa se. preko 100.000 Hivata u Rumunjskoj ima oko 10.000. Ove naseobine pa i druge, gdje god se one nalazile, zadržale su u glavnom svoje rasne osobine Ono što mi danas općenito znademo o njima vrlo je malo, pa je potrebna direktna veza da bi se moglo doznao i više a uz to dati ovoj našoj braći mogućnosti i potpore da ne potonu u moru tudjinštine. I zato je osnovan u Zagrebu odbor koji će poraditi na tome da uspostavi veze sa braćom iz tu-djine a onda i na tome da ih pozove i dovede u našu sredinu, u svoju maticu, gd'e treba da nadju pobude i pomoći — završu-je pisac članka u »Jutarnjem listu«.
Svatko tko shvaća važnost i značenje jedne ovakve akcije taj se je morao poveseliti i ovoj najnovijoj akciji povedenoj u Zagrebu- Ona je od značenja ne samo za narodnost kao takvt u ovom slučaju za hrvatstvo, već je više u smislu što će od jedne takve smišljene akcije imati direstnu korist oni narodni dijelovi kojima je ona namijenjena Nije svejedno po daljnji napredak recimo gradišćanskih Hrvata, kod kojih se u posljednje vrijeme zapaža značajan pokret za naredni progres u svim pravcima, da li će oni sami brinuti brigu oko svog napretka ili će u svojim nastojanjima imati iza sebe potporu koju im je matični dio naroda dužan pružiti U tom smislu, akcija da se pomogne narodnim dijelovima izvan domovine i ako nisu poznate daljnje njezine konture mora se bezuvjetno pozdraviti.
I mi to činimo — tek zasada samo sa jednom malenom rezervom. Naime sudeći prema članku u »Jutarnjem listu«, u okvir toga programa nije ušao najveći dio Hrvata izvan domovine, a to su istarski Hrvati. Oni doduše na svojem današnjem teritoriju nisu nikakva hrvatska naseobina.
Razlika je još i ta što se položaj i prilike ostalih hrvatskih grupacija ne da usporediti sa njihovim položajem, pa se u današnjim prilikama ne da zamisliti kontakt koji je na pr. postojao iz vremena prije rata. Ali današnje prilike u tom pogledu su jedno, a narod odnosne njegov dio kao takav je opet nešto drugo, pa prema tome jedan program, na šire zasnovan, trebao je po našem mišljenju o tom voditi računa pa ne izostavljati najveći dio Hrvata po strani.
Osim toga, odbor će provodeći svoju akciju zacijelo nastojati da našu javnost upoznaje sa svim hrvatskim dijelovima o kojima vodi brigu. U cilju što potpunijeg i temeljitijeg upoznavanja i jednake brige za sve hrvatske dijelove, moraju svi ovi dijelovi doći do jednake riječi te im se mora posvetiti jednaka briga. U okvir ovakve akcije ulazi sve što je potrebno da se danas znade: i prošlost i sadašnjost i folklor kao i ostala obilježja koja pojedini dio naroda čine u narodnom smislu onim što on danas jeste.
Matični dio naroda jednako je zainteresiran svagdje tamo gdje je potreba za to.
I zato je dobro da se u ovoj akciji misli i na najmanje narodne dijelove (kao one u južnoj Italiji) — tim vise što smo i onako dosada zanemarivali i veće brige baš na ovom polju rada.
Iznosim ovo kao Istranin u ovom našem listu, jer držim da ne govorim namo u svoje ime kada kažem da bi bio učinjen veliki propust ako bi se najveći dio Hrvata izdvojilo iz okvira kojemu služi ova najnovija akcija povedena u Zagrebu.
Uvjereni smo da bi odbor koji ovu akciju vodi naišao medju istarskom inteligencijom u Zagrebu na saradnike u ovom po-siu. Tim više što bi dotični, kao Istranin, učinio uslugu ne samo na korist zajedničke već i posebno svoje istarske stvari.
Ante Rojnić.
Zgodovina Beneške Slovenije
Določiti, kedaj so se Slovenci naselili na Furlanskem, ni lahka reč; do kot so segali po širni ravnini, se more vsaj približno ugotoviti iz toponomastike; kaj in kako se je ž njimi godilo, se ve in se ne ve.
Najbrže so začeli siliti v Italijo že v drugi polovici šestega stoletja skupno z Avari ali pa tudi sami na svojo roko. Za gotovo se ve (iz Pavla Dijako-na), da so imeli prve čase pogoste boje z Longobardi, v čegar oblast so bile prišle Furlanija in beneško-lombardske pokrajine. Zdi se pa, da so se nastanili s presledki in v raznih skupinah. Podkaninski Rezijani niso veliko sorodni ostalim beneškim Slovencem, a ti se zopet razlikujejo med seboj, ker eni se zdijo bolj hrvaško-srbskega značaja, drugi pa so bolj očividno Slovenci.
Prvotno zasedeno ozemlje je bilo precej obširnejše nego sedanje. Tako se lahko trdi, da je bil dobršni del, ali pa tudi cel takozvani železni Kanal (Canale del Ferro) od Pontebe doli slovenski, dočim se danes nahaja slovenski živelj samo v postranski rezijski dolini. Furlanska ravnina pa ni ohranila nobenega kotička za Slovence.
Da so bili v starih časih razširjeni v širokih plasteh po srednji in dolnji Furlaniji do reke Tilmente (Taglia-mento) in še čez, o tem priča veliko število do zdaj ohranjenih, ponekod na furlansko zaokroženih, čisto slovenskih imen. Tudi stare listine iz XII. in XIII. stoletja pričajo o navzočnosti obilega slovenskega življa v onih krajih, kajti vsebujejo lepo število krasnih staroslovenskih krajevnih in osebnih imen1. Toda zgodovina tega slovenskega elementa je precej nejasna in nepopolna. Ne ve se za gotovo, kdaj in kako so bili zasedli Slovence one krajeve. Morda so bile proste naselbine razvrščene po zemljiščih, opuštošenih in zapuščenih vsled burnega prehoda selečih se narodov; morda so bili ostanki slovenskih vojakov, ki so se borili v Italiji skupno z Avari in se na povratku ustavili, kjer so dobili neobljuden in za poljedelstvo ugoden prostor. Mimo tega so bila njih selisča pomešana z romanskimi; zato ni čuda, da so se polagoma potujčili. Sicer j?a je bila v XV. stoletju slovenščina še zelo razširjena po Furlaniji. Kedaj je izginila, o tem se ne da nič gotovega povedati.
Sedanji Slovenci prebivajo po doli -in hribih, raztezajočih se od go-riskih Brd do Kaninovega pogorja. Razdeljeni so v tri glavne skupine; v Rezijane, v Tarčentske (Terske) In Sen-peterske Slovence.
Zgodovina Rezijanov je v zvezi z zgodovino Možniške opatije (Abbazia dì Moggio), ki je bila ustanovljena 1. 1113 po želji in oporoki koroškega grofa Ko-celja, v čegar lasti je bil železni kanal. Opatiji je bilo darovanih mnogo posestev, med njimi tudi Rezija. Benediktinci so imeli polno cerkveno in posvetno oblast nad to deželico, ki jim je nosila precej koristi. L. 1409 je nastala iz opatije prosta komenda, ki pa si je pridržala vse prejšnje pravice. Med onimi, ki so jo vživali je bil tudi sv. Karol Bo-romejski. L. 1777 si je Beneška Ijudo-vlada prisvojila vse skupaj in od tedaj je postala Rezija samosvoja občina in župnija.
Tarčentski ali Terski Slovenci so bili vsled neredne razpoložitve njih zemljišč vedno razkosani med seboj ter podvrženi raznim fevdatarjem in v cerkvenem oziru priklopljeni raznim furlanskim župnijam. Zato pa nimajo skupne zgodovine.
njah, t. j. v vaških zborih, katerim je predsedoval po hišnih gospodarjih med seboj izbrani dekan. Vasi, katerih je bilo približno 40, do bile združene v dve skupini, ali Banki (mizi) imenovani, po središčnih vaseh Landar in Mersa, Lan-darska Banka in Merska Banka. Vsaka Banka je imela svojega glavnega dekana, kterega so volile podrejene vasi. Landarski Banki so bili podvrženi prebivalci Nadižke in Sovodnjiške doline, Merski pa Sentlenarske in Koži-ške. Vsaka vas je imela svoje zastopnike pri svoji Banki, ki so se zbirali v sejo, kadar so to zahtevale skupne zadeve.
Enkrat in, če je bilo potreba, tudi večkrat na leto so se zbirali zastopniki obeh Bank, na prostem pod slovanskimi lipami, pri cerkvici sv. Kvirina v šenpetru. Pri teh občnih zborih so se obravnavale skupne zadeve cele dežele, pod predsedništvom obeh glavnih dekanov. Pri obravnavah je imel besedo slednji zastopnik raznih vasi, a zapisnik je sestavljal javni notar ali kancelir. Evo torej starega, strogo demokratičnega, malega, a pravcatega parlamenta
Mimo upravne organizacije, so imeli tudi sodnijsko. Za Landarsko Banko so volili hišni gospodarji, za Mersko pa odsluženi sodniki vsako leto po 12 sodnikov (dvanajstijo), ki so sodili v malih in velikih zadevah, celo morilci so prišli pred nje. Vse to navzlic pravu jurisdikcije, ki so ga imeli po slovenskih krajih stari fevdalisti, katerim pa je, kakor se zdi, za ugotovitev svojih pravic zadostovalo, da so prišli enkrat na leto v šenpeter te se ondi skupno in mastno pogostili na stroške svojih podanikov. Kaj so hoteli drugega? Slovenci so bili v popolnem miru s beneško republiko, ta pa se jim ni marala zameriti in jih je ščitila proti komur-sihodi. Celo prizive so delali, kolikor je bilo mogoče, od Banke do Banke, dasi bi bili morali redno prizivati prvič v Čedad, potem v Videm in kot na najvišjo stopnjo v Benetke. Hujše zločine so kaznovali z ječo, za manjše so vklepali obsojence v klado na javnem, ali pa so jih kaznovali z denarno globo.
Vsa to upravna in pravna organizacija je veljala od dobe oglejskih patriarhov do avstrijske vlade. Avstrijski absolutizem je vse razdrl ter na mesto stare razporedbe zasnoval sedanje občine.
V cerkvenom oziru so Senpeterski Slovenci dobili prvi lastno župnijo in sicer najprvo v šenpetru, ki jo omenja nena listina (Bulla Coelestini III) že 1. 1192. Potem so dobili drugo pri Sv. Lenartu; zapisnik župnikov šentlenar-skih sega nazaj do 1. 1400, toda župnija je že prej omenjena. Koncem XVIII. stol. je bila ustanovljena tretja župnija v Drenkiji, ki je prej spadala pod Volče ob Soči. Vse tri so podrejene čedajskem kapitlju.
Izmed naj starejših cerkva je staro-gorsko svetišče (Stara gora — Castel del Monte), ki je tudi slovenska župnija, spadajoča pod Čedad. Prapotska (Prepotto) župnija je bila tudi slovenska, a zdaj je mešana. Slovenci teh dveh župnij ne spadajo k šenpeterskim, ampak tvorijo nekako podaljšanje soriških Bricev.
Za vse druge Slovence so imeli pri starih furlanskih župnijah slovenskega vikarija (Vicarius Sclaborum); šele pozneje so dobile slovenske podružnice lastnega duhovnika.
Po slovenskih cerkvah je bila od arih časov v navadi slovenščina še zdaj se je ohranila marsikaka melodija z dotičnim besedilom, ki oega precej nazaj v stare čase, saj je očividno gregorijanskega značaja in izvora. Tako n. pr. pesem za Božič, za Veiikonoč, za sv. Rešnje Telo in še kaka druga. Ljudstvo prav rado poje v cerkvi tudi pri tihih mašah, in v tem se povsem odlikuje od Furlanov.
Duhovniki so si sami spisavali ali pa prevajali katekizme in pridige in druge potrebne stvari. Ko so se začele tiskati slovenske pobožne knjige, so si jih radi preskrbovali, žalibog, da se stari rokopisi niso ohranili! Pač pa obstoja še zdaj silno zanimiv, mešan la-tinsko-slovensko-laški zapisnik iz 1. 1497, v katerem pravi neki Johanes ci-vis Vegle, da je prevedel de latino in selabonica lingua letne zapuščine Bratine sfete marie szergneu (Bratovščine sv. Marije v Cernjevu). Ta rokopis, kakor tudi nekaj novejših rezijanskih tekstov, je obelodanil v Petrogradu poljski učenjak vseuč. prof. Baudonin de Courtenay. Obširno razpravo o černejskem, prvem slovenskem datiranem rokopisu, je napisal pokojni dr. Oblak.
Kar se cerkvenih stavb tiče, spadajo najstarejše sedanje cerkve navadno v XV. stoletje. Zanimive, dasi preproste so gotične cerkvice sv. Kvirina v Sen-petru, cerkvica pri Lipi ob cesti iz šen-petra v Podbonesec, svetišče sv. Ivana v znani Landarski jami, stara, sedaj osamela cerkev sv. Silvestra pri doljnji Mersi in še druge. Pri nekterih je vzidana plošča z gotičnim, elegantno vrezanim imenom Maister Andre von Lack. Proti koncu XV. stol. so se precej živahno zidale nove cerkve ali prezida-vale stare. Takrat so izginile seveda najstarejše, med temi cerkvica sv. Ivana v jami, ki se omenja že 1. 888, dočim je danes obstoječo sezidal Maister Andre von Lack 1. 1477.
O prvi rezijanski cerkvi govori neka listina iz 1. 1200. Med Terskimi Slovenci je stala najbrže prva cerkev na Brdu (Lusevera). Vzidani so namreč v sedanjo ostanki prvotne cerkve z okraski v romanskem slogu, kar priča, da je prvotna segala nazaj najbrže v XII. stoletje. O svetišču na Stari gori se trdi, da je nastalo že v VIII. stoletju toda to ni gotovo.
Posebnih umetnin po naših skromnih in ubogih cerkvah ni. Kvečjemu se dobi kaka stara, zanimiva rezbarija, tako n. pr. dva lesena oltarja iz XVII. stol. v Kravanju, katerih eden nosi vrezano ime umetnika Luca Schar. Istotako ni težko najti tu in tam starih dekorativnih kamenitih ostankov nekdanjih cerkva, posebno iz gotične, pa tudi iz romanske dobe, kar priča o vztrajnem konservatizmu našega ljudstva, ki si je ohranilo skozi stoletja, svoj jezik, svoje šege, svoj značaj in noče izgubiti svojih starin".
Ta trditev se mora vzeti seveda cum grano salis, kajti nekaj so tudi izgubili tekom časa naši Beneški Slovenci. Tako ni več sledu o stari noši, ki je bila precej karakteristična. Zadnji sledovi rezijanske noše se sicer še zdaj dobijo, pa so vedno bolj redki. Rezijani so si ohranili svoj narodni ples, precej zanimiv in povsem dostojen.
V šenpetru so se vršile vsako leto do konca XVIII. stoletja pasijonske
Slovenci _ i Hrvati u staroj Italiji
Naj zanimivejša je zgodovina Šen-peterskih Slovencev, ki so imeli posebno upravno organizacijo. Sprva so prišli pod vlado Frankov, ki so bili uničili longobardsko kraljevstvo in so bili raztegnili svojo oblast čez vse slovenske in tudi hrvaške dežele. Pozneje so prišli pod oglejske patriarhe, kterim so bili nemški cesarji podelili knežjo oblast nad vso Furlanijo. Ker so bili vsi ti patriarhi posebno začetkoma Iz nemških rodovin, so večkrat podajali svojcem v fevde razne kraje, tudi slovenske; vsled tega nosijo stari, razrušeni gradovi po gorskih obronkih večinoma nemška imena. Navzlic tem fevdalcem so si bili Slovenci zasnovali polagoma za svojo potrebo posebno upravo, ki so si jo ohranili in okrepili tudi tedaj, ko je patriarhat prišel v roke Benetkam. Ta modra ljudovlada jim je prepustila precejšnjo slobodo, jih ščitila proti fevdalcem ter jih obdarila z novimi privilegiji, posebno z oproš-cenjem različnih davkov in doneskov. Njih dolžnost je bila čuvati beneško mejo proti Nemcem, kar so oni zvesto izpolnjevali, tako da jih vlada v listini iz 1. 1492 nazivlja: Fideles nostri inco-lae montanearum et convallium.
Imeli so torej precejšnjo avtonomijo, dasi so bili tu in tam podvrženi še vedno jurisdikcijski, sicer bolj navidezni nego dejanjski pravici starih furlanskih fevdalcev. Organizacija slovenskih sku-pmje bila strogo demokratična. V naj-lepsi _ obliki, precej modro in natančno zamišljena, je obstojala med šenpeter-skimi Slovenci. Hišni gospodarji posameznih vasi so skrbeli za skupne vaške zadeve, katere so obravnavali v sosed-
Iz donje tabele, koju donosimo prema službenoj statistici stanovništva u Italiji od godine 1921. »Censimento della popolazione del Regno d’Italia al 1. dicembre 1921 str. 274.) vidimo, koliko je naših sunarod-
njaka U hrvatskim kolonijama u provinciji Campobasso, a naročito su interesantne cifre, koje se odnose na takozvanu Bene-Slovoniju. koia je pripadala Italiji otprije. a ne tek od rata.
Provincija	Okružja	OPĆINE (u zagradi slovenska imena	Stame pučanstva u općinama		ii ino v ni ci fcoi’ jbično .ovore ledan strani je? li liialekal	
		općina)	porodice	st ' ovn.	'orodi t	stanov
Campobasso	Larino	Acquaviva Coilecroce , , . .	504	1911	Srosko 49b	-hrv 1897
	ti	Montemitro	•	229	870	227	864
M	"	San Felice Slavo 		396	1547	200	782
Udine (Videm)	Civiđale del Frinii (Čedad)	Attimis Abten 		754	4071	-.love 751	nski 4058
„	it	Drenchia (Dreka! 		243	1349	241	1343
,,	it	Faedis (Fo’dal			S98	5075	261	141?
*>	,,	Grimacco (Grmek) ......	283	1617	283	1617
	„	Prepotto Prapotno)		387	2222	170	950
„		RoddaiRonac		280	1662	279	1659
,,	,,	San Leonardo Št. Lenart) . .	198	2467	479	2465
,,	*>	San Pietro al Natisene (Št. Peter	656	3362	581	2977
„	,,	Savogna (Sovodniej 		300	1905	300	190;
,,	„	Stregua Srednje) 		302	1784	302	178d
tf	„	farcetta Tarčetj 		353	2068	’53	2086
»		Torreano (Tore)an) 			617	3470	132	774
H	Tolmezzo	Resia Rezra'		822	2796	822	2796
t»	Udine (Videm)	Lusevera 'Brdo)		539	267?	539	2672
t>	tt	Montenars Gorjani) ,	. . .	440	2012	35	320
i>	»»	Nimis (Neme)		! 119	5505	339	1885
»	t»	Platischis (Platišča) .....	657	3376	630	3228
		UKUPNO.	.	.	10276	51759	7438	47375
igre. Kres na predvečer sv. Ivana je še zdaj v navadi. Tako tudi sjémanje, t. j. letanje po njivah z gurečim snopom slame na večer Razglašenja Gospodovega (o svetih Treh kraljih), ženitnin-skih šeg se še zdaj ljudstvo spominja, toda izginjajo, kakor so izginile še druge navade.
Priprosta in mala Beneška Slovenija ima tudi može, ki so vredni, da se jih imenuje. Rojen sicer v Čedadu, toda, kakor se zdi, iz beneško-slovenske obitelji, je bil Jakob štelin (Jacobus Stel-linus) iz XVIII. stoletja, slavni strokovnjak v etični vedi, profesor na pa-dovanskem vseučilištu, ki je mnogo pisal latinski v nevezani in tudi v vezani besedi. Znamenito je njegovo delo Specimen de ortu et progressu morum. Umrl je 1. 1770.
Beneški Slovenec je bil zdravnik cesarja Jožefa II. Josef Kvarina iz Dolnjega Binasa pri sv. Petru in tako tudi stotnik telesne straže istega cesarja Urban Melinek.
Odličen profesor matematike in prirodnih ved, obenem tudi dober cerkven govornik je bil dr. Anton Podreka, ki je bil rojen v šenpetru in je učil v Splitu.
Drug izvrsten učenjak, inženir in profesor matematike in fizike na tehničnem zavodu v Vidmu je bil Ivan Klodič, rojen pri Hlodičih 1.	1828.
Ravno tam je bil rojen 1. 1836 njegov nečak Anton Klodič vitez Sabladoski, znani šolski nadzornik za Trst in Primorje in pa pisatelj slovenski.
Posebnega spomina je vreden Peter duhovnik, kaplan med prostim ljudstvom, čegar stoletnica se je obhajala leta 1922, kajti rodil se je v šenpetru 1. 1822. On je prvi začel pisati književno slovenščino in je zložil marsikako lepo slovensko pesmico, med drugimi po Goriškem obče znano Slavjanko in pa žalostinsko »Kaj jočeš se ti krasotica«. Bil je čista, iskrena duša slovenska in je širil kjer je mogel narodno zavednost. Pisatelja teh vrstic, šele mladega dijaka, je on spravil na pravo pot. Nekatere Podrekove pesmice so bile tiskane v Jeranovi »Zgodnji Danici«. Mimo tega je pisal in izdal, s sodelovanjem drugega odličnega moža, tedanjega šenpeterskega župnika Mihaela Mučiča, katekizem za Beneške Slovence.
IVAN TRINKO
Glasovi štampe
»La Libertà«, antifašistički tjednik, koji izlazi u Parizu, u svom broju od 25. februara donosi jedan interesantan članak iz pera našeg Drag ovan a Šepića.
V. PANDIĆ
Gradievna i umjetna brava rija i proizvod štednjaka.
Zagreb, Kačićeva 12. - Tei. 55-26
Sigurnosnih brava uvijek na skladištu.
Oreh
Zasadil je slari Torkar oreh. Dvajseleten bil je takrat, pa se že mu je vsesala v dušo grenka žalost in z britkostjo ga pojila in s sovraštvom, maloupom.
Pa je prišel v šestdeseto, zagorelo je v poljanah, zagorelo je po mestih —
Pa se hrbet mu skrivil je, pa su mu zobje izpah in lasje se pobelili,
(bili so kot bela volna), stari Torkar pa kot jagnje čakal tolažnice Smrti.
Ali glej: nenadoma — kaj prihaja s svetlim ognjem, kaj prihaja z blaznim vriskom? Svoboda vihra na konju, vsa goreča, vsa bleščeča,
(tla pod njo so vsa goreča) na ognjenem zlatem konju.
In v oktoberskem večeru, ko da duše isprašuje, je vihorilo v drevesih, dvigalo je skednjem strehe in divjalo in divjalo in še oreh je izrulo.
Pa nenadoma je prišlo kakor črn oblak In 7'orkar reče sinu: »Vsadi oreh, o, mogoče še dočakaš, kar nekoč sem čakal jaz*.
In izdihne. Mraz pritiska, mraz pritiska čez ves Kras, tam pa raste grenki oreh.
Rast, rasti, grenki oreh!
f SREČKO KOSOVEL
Organizovana aktivnost
IZBORI NOVE UPRAVE DRUŠTVA »ISTRE« U ZAGREBU.
Prošle nedjelje, dne 28 februara nastavila se je glavna skupština zagrebačkog društva »Istre«, koja je bila započela u nedjelju 21. februara. U nastavku su bile na dnevnom redu samo dvije točke: 1. Biranje nove uprave i 2. Evetua-lije.
Dvorana »Kola«, gdje se je skupština održavala bila je puna. U ime kandida-cionog odbora predsjedao je skupštini Bozo Semelić. Najavio je tajno glasanje za dvije kandidatske liste, to jest za listu dra Iva R a ž e m a i za listu Ive M i h o-v i 1 o v i ć a. Prije glasanja kandidati su zamolili skupštinare, da u miru učestvuju u izborima, i uopće, da ne izazivaju nerede i incidente Zatim se je prešlo na glasovanje. Ta je procedura trajala dva sata, jer je glasanje bilo tajno. U 5 sati popodne predsjedatelj je objavio rezultat glasanja. Od 439 članova, kdji su imali pravo glasa, glasovalo je 257 članova. Za listu dra Raže ma pala su 183 glasa, dok je lista Mihovilovića dobila 74 glasa.
Dr. Ražem je zatim preuzeo predsjedničko mjesto, zahvalio se je onima, koji su mu iskazali povjerenje Zatim se je prešlo na eventualije. U toj točki javio se je za riječ samo omladinac Ante Cerovac, koji je u ime 130 omladinaca pročitao jednu rezoluciju, u kojoj je medju ostalim rekao:
»Omladina smatra svojom dužnošću, da izrazi svoje negodovanje, što joj se uskratilo pravo glasa na današnjoj skupštini, premda su joj članovi bivše uprave društva u nedjelju prije same skupštine priznali to pravo. Omladina, koja već preko po godine aktivno i oduševljeno sudjeluje u društvenom radu osjetila se teško po-godjenom uskraćivanjem toga prava, jer se ona i te kako smatra pozvanom, da odlučuje o sudbini te naše organizaje. Na ovom mjestu naglašujemo, da je omladina onaj elemenat naše organizacije, o kojem treba voditi računa danas, ali još više u našoj budućnosti. Dosada je to dokazala. Dokazala je to drugdje, a dokazala je to i ovdje u društvenom radu. Sam predsjednik društva i sama skupština su to priznali u nedjelju. Omladina je dokazala, da naša pitanja shvaća ispravno — ona je za naša pitanja savremena. Dakle u pitanjima, koja se tiču naše stvari, ona mora odlučivati, ako hoćemo, da naš rad odgovara našim ciljevima i našem općem interesu. Kad je u interesu same stvari za koju se borimo, mora da se prekorače sve formalnosti. Omladina je tog mišljenja. Ona tako radi. a ona će i u buduće tako raditi. Za nju je važno raditi, a formalnosti odbacuje i preko njih prelazi.«
Kad je Cerovac pročitao rezoluciju,_ zamolio je, da se o onome, što ie u njoj izneseno ne raspravlja. Pretsjednik dr. Ražem obećaje omladini, da će u buduće uzeti u obzir njezino značenje i neće se to više dogoditi. Skupština je zatim zaključena.
PREDAVANJE U »ISTARSKOM AKADEMSKOM KLUBU«
Dne 1 ovog mjeseca održan je sedmi redoviti sastanak kluba. D o b r i 1 a Srećko predavao je »0 zadrugarstvu u Istri« Predavač već unaprijed kaže. da mu je namjera da dade samo jedan pregled
0	zadrugarstvu uopće a specijalno kod nas u Istri, a o pobližem radu naših zadrugara u krajevima palim pod Italiju trebalo bi jedan opširniji prikaz.
Najprije govori o postanku zadrugar-stva, o razvitku, vrstama i strukturi zadruga. Najviše se razvilo zadrugarstvo u Njemačkoj. Zadrugarstvo u Goričkoj i Istri ima mnogo veći i dublji značaj — s obzirom na naš položaj prema Talijanima — od onog u Njemačkoj, jer se zadrugarstvom kod nas imalo postići dvoje: gospodarska i politička neovisnost od Talijana. Može se reći, da se zadrugarstvo hod nas počelo razvijati paralelno s budjenjem nacionalne svijesti. U Goričkoj prije nego u Istri. Početak pripada pokojnom banu Laginji. God. 1900 ima-de 153 zadruga, a 1914 god. već 617 sa 94.000 članova, što znači da je bila skoro svaka obitelj učlanjena u koju zadrugu.
Svagdje gdje god je bio koji naš svećenik ili inteligenat osniva se zadruga ili po-sujilnica. Tu naš seljak nalazi pomoći koju je prije tražio kod Talijana i skupo plaćao. Citira zatim Vivantea talijanskog socialistu iz Trsta, koji kaže u svojoj knjizi »L’ire-dentismo adriatico«, da je S'avenima u Istri
1	Goričkoj pomoću svojih zadruga uspjelo u posljednje vrijeme da se potpuno emancipiraju i gospodarski i politički od Talijana. Za vrijeme rata propale su mnoge posujil-nice i zadruge naročito one u Goričkoj. Poslije rata trebalo je početi opet nanovo Mijenjanjem kruna u lire kod čega se mnogo izgubilo i dobro smišljenom talijanskom politikom da se što prije uništi naš narod gospodarski — zadruge počinju sve više propadati naročito one konzumne (u Istri) do-čim su one novčane malo bolje stajale. U Poreču se osniva novi talijanski zadružni savez u koji se učlanjuju neke naše zadruge bojeći se da ne bi bile uništene. Ali baš tu su našle mnoge svoj krah. U Trstu se takodjer osniva jedan takav savez »Federazione agraria Giuliana« da privuče k sebi zadruge iz Trsta 1 Goričke, no te su još čvrsto staiale zadružne zveze u Trstu i Gorici-
Poslije se ukida savez n Poreču i stvara se Cassa di Risparmio u Puli u koji da se učlane sve naše još preostale zadruge i posujilnice u Istri uplativši 5000 lira. Godine 1926-27 bio je zadan posljednji udarac našem zadrugarstvu. Na čelu zadruga i posujilnica postavljaju se komesari (Talijani!), koji dovode većinu zadruga do propasti. Zadružne zveze u Trstu i Gorici bile su tad još poštedjene ali već 1928-29 stiza-va i ove ista sudbina.
Na koncu spominje predavač način i metode kojima se služio fašizam kod uništavanja ovih dviju najvažnijih i najvećih gospodarskih organizacija u Julijskoj Krajini.
IZ DRUŠTVA »ISTRA«, NOVI SAD
U nedjelju, dne 28. februara održana je I. plenarna sednica društva »Istra« na kojoj je pročitan i overovljen zapisnik sa glavne skupštine od 14. II. Pošto su pregledana i pročitana nova društvena pravila, rešeno je, da se ista pošto su obavljene sve formalnosti, predaju nadležnim vlastima na odobrenje, čim pravila budu odobrena, biće članstvo o tome izvešteno.
U smislu zadnje okružnice Saveza, donet je zaključak, da se u nedjelju, na dan 20. marta o. g. održi svečana služba božja u kat. katedrali sa molitvama za našu braću i to u
9	sati pre podne. Posle službe božje, oko
10	i po časova održaće se veliko predavanje o »Jugoslovenima pod Italijom«! komemorirati će se ujedno godišnjica smrti pok. bana Dra Matka Laginje, oca Istre. Detaljni program kao i mesto gde će se održati svečanost javiti će se svima blagovremeno. Na ovu priredbu biće pozvana sva novosadska nacionalna, humana i kulturna društva, te celokupno gradjanstvo Novoga Sada.
Već sada upozoravamo članstvo na ovu svečanost i pozivamo ga, da tom prilikom još više pokaže svoju patriotsku svest i ljubav do naših svetinja, do naših ideala. Svaki svestan član smatrat će poziv svog društva kao zapoved i naći će se na vreme na odred jenom mestu. Uprava se čvrsto i pouzdano nada, da se u svoje članove neće prevariti, te računa na njihovu svest i patriotizam. Bez mnogo reči: Pokažimo, da smo disciplinovani i tačni, da je naša organizacija na čvrstoj podlozi, da smo, i ako ne po broju, a ono po slozi jaki, da smo tu, svoj na svome!
čim budu sve pripreme i formalnosti gotove i kad ćemo sa sigurnošću moći računati sa nastupom, biti će svi pismeno pozvani i o tome obavešteni. Neka stoga svako već sada otpočne sa što jačom agitacijom u svom krugu, da i na tom našem javnom zboru postignemo što bolji uspeh. Računamo na svest svih pravih Istrana, dobrih rodoljuba i Ju-goslovena!
Izveštavaju se svi oni, koji su predali svoje pristupnice za upis u društvo bilo kao redovni ili potpomagajući članovi, da su na ovoj sednici primljeni. Legitimacije mogu podići kod sekretara.
Tajništvo.
IZ SPORTSKOG KLUBA »ISTRA«, NOVI SAD
Dne 28. februara održala se je redovna sednica športskog kluba »Istra« pod predsedavanjem g. Ljubotine. Rešeno je: 1. Da se glavna skupština održi u nedjelju, dne 10. aprila o. g. u 3 sata popodne kod »Zlatnog bureta«. Dnevni red biće svima blagovremeno objavljen.
članski sastanci održavaju se od sada svake prve subote u mesecu u 8 sati na večer, inače svakog petka u isto vreme. Sastanci se održavaju od sada u poslastičarnici »Slavija«, Teme-rinska ulica, a odborske sednice u prostorijama Prosvetnog i potpornog društva »Istra«, štampane su članske legitimacije, pa se mogu dobiti kod blagajnika uz cenu od Din 2 po komadu. Pozivaju se članovi da iste podignu. Proljetne prvenstvene utakmice počinju dne 20. marta o. g., na
kojima će moći igrati samo oni igrači, koji su se prema odredbama Novosadskog nogometnog podsaveza podvrgli godišnjem lekarskom pregledu. Moći će nastupiti i oni, koji se do tog vremena na novo prijave, a imaju pravo nastupa.
Pošto se približava godišnja skupština, pozivaju se članovi da na vreme uplate zaostalu članarinu, jer će im u protivnom biti uskraćena sva prava na glavnoj skupštini, predvidjena pravilima.
Za e k o n o m a imenovan je g. Ke-neški. Svi igrači, koji su odredjeni za utakmicu imaju lično da podignu spremu od ekonoma i da je nakon utakmice istome povrate u najboljem redu.
Upućuje se apel na sve naše ljude, prijatelje sporta, kao i one koji se ne bave sportom, da što više podupru taj naš klub, stupanjem u članstvo istoga.
Pozivaju se konačno svi članovi, da se pridržavaju gornjih uputa, jer će se u protivnom slučaju prema svakome najstrožije postupiti i sve neurednosti kažnjavati će se bez obzira. —• Sekretar
PREDAVANJE DRUŠTVA »SOČA« V NOVEM MESTU.
Emigrantsko društvo »Soča« je imelo 28. februarja v Košakovi dvorani predavanje »O naših šolskih in gospodarskih razmerah tu in tuje-z e m s t v u«. Predaval nam je g. ravnatelj Verbič in orisal Primorje v dobi pred vojno in po vojni. Povedal je kako je cvetelo šolstvo in narodno gospodarstvo v Trstu in Gorici pred vojno. Z žalostjo pa je ugotavljal edanji težak položaj naših bratov onostran meja.
Povdarjal je tudi potrebo emigrantske organizacije. Pozval člane, da podpirajo list »Istro«, ki je skupno emigrantsko glasilo. Dokazoval je, da bi imeli več uspehov, ko bi imeli že preje časopis.
Vodstyu »Soče« priporočamo, da drugič napravi več reklame za slična predavanja in želimo, da pripeljejo starisi tudi mladino zraven, da sliši kako njih bratje onkraj meje trpe.
OBČNI ZBOR DRUŠTVA »TRST-GORI-CA-REKA« V SKOPLJU.
Odbor Prosvetnega in podpornega društva »Trst-Gorica-Reka« v Skoplju je na svoji seji dne 23. februara 1932 sklenil, da se I. REDOVNI OBČNI ZBOR društva ima vršiti dne 20 marca 1932 ob lOh predpoldne v društvenih prostorih v Mažufani-čevi ulici (Češka Beseda), in sicer s sledečim dnevnim redom: 1. Pozdrav predsednika, 2. volitev dveh overovateljev zapisnika, 3. poročilo tajnika, 4 poročilo blagajnika, 5. poročilo nadzornega odbora. 6. podelitev absolutorija, 7, sprememba pravil, 8. volitev upravnega in nadzornoga odbora, 9. slučajnosti. Prosimo, da se vsi redni in podporni člani udeleže zbora, vabimo pa tudi vse prijatelje društva.	Odbor.
PREDAVANJE O NAŠI MLADINI V TRBOVLJAH.
Na pobudo Orjema v Trbovljah je povabilo Sokolsko društvo g. prof. dr. Čermelja, da pride predavat v Trbovlje. V soboto 27 II. zvečer je številno občinstvo napolnilo dvorano v Sokolskem domu. Posebno mnogo je bilo tudi mladine, ki jo je očividno naslov predavanja »Naša mladina v Italiji« privabil poslušat predavatelja, ki je s prepričevalno besedo orisal usodo slovenskega otroka v Primorju od njegovega rojstva pa tja do polnoletnosti. Nad enourno predavanje je našlo v poslušalcih razumevanje in je zbudilo v srcih svobodne jugoslovenske mladine sočustvovanje z nesrečnimi brati.
PREDAVANJE BOGOMIRA MAGAJNE
V društvu »Soča« predava v soboto 5. t. m. v. v salonu pri »Levu« ob pol 21 pisatelj in zdravnik g. dr. Bogomir Magajna o povojnih kulturnih razmerah v Primorju. Za njim nastopi Ciril Kosmač, ki bo recitiral o Istri. Opozarjamo vs? »Sočane«, Primorce sploh in prijatelje, da se udeležijo tega večera v obilnem številu.
SEMESTRALNI OBČNI ZBOR »KLUBA PRIMORSKIH AKADEMIKOV«
»Klub jugoslovenskih primorsikh akademikov« v Ljubljani ima semestralni občni zbor 16. marca, na kar se že sedaj opozor-jajo člani in starešine.
Njemačke manjine u Jugoslaviji
Njemački list BiilacH • Dielsdorfer - .Wo-chenzeitung donosi:
Za vrijeme austro-madžarskog režima u pokrajinama koje su poslije svjetskog rata pripale Jugoslaviji, a naročito u Vojvodini, sprovodile su madžarske vlasti de-cenijama sistematski madžarlziranje tamošnjih narodnih manjina. Medju ovim narodnim manjinama u Vojvodini nalazila se i njemačka manjina koja je, medjutim, pokazivala protiv madžarskih mjera denacionalizacije manji otpor nego tadašnja srpska manjina. Madžariziranje Nijemaca vršilo se približno s istim tempom kao n. pr. madžariziranje Slovaka, Bunjevaca i Rusina. Najbolji dokaz za to pruža činjenica što se u čisto njemačkim naseobinama u Vojvodini još danas upotrebljava madžarski jezik. Može čak da se konstatuje da znatan broj djece njemačkog porijekla, koja dolaze prvi put u školu, ne može da govori njemački, što ukazuje na to da dotične porodice ne govore njemački, već madžarski. Tako se desilo n. pr. u Novom Sadu da jedna četvrtina djece koja su bila upisana u prvi razred njemačkog odjeljenja osnovne škole, nije mogla do govori njemački.
Poslije ujedinjenja Vojvodine sa Jugoslavijom, medjutim, bitno su se poboljšale prilike u prilog njemačke manjine. Iz dole navedenih podataka lako je utvrditi da njemačke manjine uživaju danas veće kulturne slobode i privilegije nego ranije pod Austro-Ugarskom. Ova činjenica je takodjer razlog za to što se pomadžareni Nijemci danas nacionalno bude i vraćaju svojoj nacionalnoj grudi. Kao dokaz neka se navedu ovdje podaci iz peticije koju su Emerik Prokopi i njegovi prijatelji uputili Ligi Naroda:	prema ovim podacima
davala se u školama u Vojvodini na kraju školske godine 1913—1914 slijedeća slika: madžarske škole: 645 sa 1832 učitelja; srpske škole: 179 sa 502 učitelja; ostale ško-
(Lica 128
IMCAT28
Ie: 79 sa 210 učitelja. Svega škola: 993 sa 2544 učitelja.
Iz ovih usporedjenja lako se vidi da su Nijemci koji su sačinjavali 28% stanovništva, imali manje nego 79 škola, dok su, medjutim, Madžari, koji su bili na istoj teritoriji samo sa 4% jači, imali skoro 600 škoal više nego Nijemci. Pošto se ovo stanje u toku svjetskog rata nije bitno izmijenilo, bar ne u pogledu slovenskih manjina, mogu da se uzmu ovi madžarski podaci kao stanje koje je zatekla Jugoslavija u Vojvodini prilikom njenog oslobo-djenja 1918. godine.
Broj manjinskih odjeljenja u osnovnim školama poboljšavao se, medjutim, stalno i znatno, otkako je ove učenike primila pod svoje staranje država. U školskoj godini 1929-30 postojala je u Vojvodini slijedeća razmjera manjinskih odjeljenja u osnovnim školama: madžarska odjeljenja 532, njemačka odjeljenja 526, a ostale manjine 203. Cjelokupan broj odjeljenja — 1261.
Početkom ove školske godine (1931-32) podijeljen je broj manjinskih odjeljenja ovako: njemačka odjeljenja 549, madžarska odjeljenja 489, a ostale manjine 218. Cjelokupan broj odjeljenja — 1256.
Kao što se vidi, broj manjinskih odjeljenja povećava se. izuzev madžarskih manjima. Ovo može da se objasni time što su se pojedini dijelovi narodnih manjina koji su ranije posjećivali madžarske škole, vratili sada svojoj narodnosti. Upadljiv je porast njemačkih odjeljenja, što ne opravdava njemačku kampanju u inostranstvu; ovaj porast govori, šta više, protiv ove kampanje.
Iako danas broj učitelja njemačke narodnosti nije još dovoljan za rad u odjeljenjima sa njemačkim jezikom, ovo stanje poboljšavalo se ipak svakom godinom dolaženjem novih kandidata njemačke narodnosti iz učiteljskih škola i seminara. U posljednjoj školskoj godini bilo je u četiri učiteljske škole u Vojvodini oko 100 Nijemaca oba spola, koji se vaspitavaju za učiteljski poziv: prosječno računalo, bit će ovaj broj sasvim dovoljan da se popuni njemački učiteljski kadar. Pretstojećim otvaranjem privatne njemačke učiteljske škole u Vel. Bečkereku, broj njemačkih učiteljskih kandidata povećat će se još; broj ovih kandidata moći će čak da premašuje potrebu njemačkih učitelja.
Pristup u školsko - upravna i nadzorna mjesta ne onemogućuje nijedan jugoslavenski zakon ni njemačkim, ni drugim učiteljima narodnih manjina. Danas se veliki broj njemačkih učitelja nalazi na čelu državnih osnovnih škola kao direktori. Jedan Nijemac imenovan je nedavno za sreskog referenta za nastavu u Apatinu (Vojvodina).
Iz gornjih iznijetih podataka odista nije teško donijeti prave zaključke o držanju jugoslavenskih vlasti prema narodnim manjinama u pogledu kulturnih i drugih pitanja koja se tiču nastave.
Svečani pogrel blagopokojnog Ivana Manica
Dne 27. februara obavljen je u Zagrebu uz veliko učestvovanje gradjan-stva pogreb blagopokojnog velec. Ivana Mancuća, upravitelja Djackog internata za djake iz Istre. Kako je pokojnik bio voljen i kakav je ugled uživao vidjelo se je najbolje po njegovom pogreou.
Kada je oko 10 sati ujutro msgr. dr. Rittig uz asistenciju više svećenika obavio blagoslov, iznesen je u arkade dvorišta konvikta lijes s tijelom Ivana Mandića. Nastala je tišina i čuo se satno jecaj i plač prisutnih, kad se u ime istarskih srednjoškolaca oprostio s pokojnikovim tijelom učenik Ljubo Ružič:
»Naš mili i nezaboravni oče, rekao je srednjoškolac Ružič, s tužnim srcem opraštamo se s Vama na pragu ovog doma u kom ste Vi proveli zadnje dane svog požrtvovnog rada. Bili ste nam drugi otac i osjećali ste za nas duboku ljubav do posljednjeg časa svog života. Teško nam se od Vas odijeliti za vječna vremena, jer nema više onoga, koji bi ispunio prazninu, koju Vi za sobom ostavljate. Zbogom naš dragi i nezaboravni oče! Vaš će nam lik biti uvijek pred očima, a Vaša dobrota uvijek u srcu. Zbogom!«
U ime istarskih akademičara govorio je nad lijesom student Radoslavić. Njegove su riječi prekidane jecanjem prisutnih i najtvrdje srce, kada je vidjelo, kako plaču oni starci i starice iz naše Istre, moralo je proplakati.
Zatim je iznesen lijes pred konvikt, gdje se već sakupilo mnoštvo gradjan-stva, tako da je sav prostor pred konviktom bio ispunjen. Kada je tijelo stavljeno na mrtvačka kola, formirala se žalobna povorka i krenula je prema crkvi sv. Marka.
v Iza križa išli su u povorci učenici i učenice istarskog internata, članovi društva »Istre« i Istarskog akademskog kluba, za njima su dva učenika nosila na jastuku pokojnikovo odlikovanje orden sv. Save i na jednom pladnju grudu istarske zemlje. Pred mrtvačkim četveropregom hodala su četiri svećenika, a odmah iza mrtvačkih kola pokojnikova rodbina. U pogrebnoj povorci bili su od banske uprave Savske banovine banski savjetnik M. Uzorinac u zastupanju g. bana, D. Ribar, banski savjetnik, načelnik financijskog odjeljenja, I pl. Mošinsky, dr. Jagić, banski savjetnik Marčac, banski savjetnik, dr. M. Ružič, državni tužilac, Miroslav' grof Kulmer, dr. I. Ražem, predsjednik društva »Istra«, S. Stojanovič, pomoćnik bana u m., o. dr. B. Polonijo, provincijal oo. konventualaca na Sv. Duhu, vijećnik sudbenog stola Knežić, mons. Janko Barle, ravnatelj nadbiskupske pisarne, dr. V. Kerdić, župnik sv. Blaža, dr. Vjekoslav Gortan, direktor, dr. Mate Tentor, ravnatelj, prof. S. Siro-nić, -dr. Variola, direktor Matkovič, D. Višošević, ravnatelj grkokatoličkog sjemeništa, dr. Kajin, referent poljoprivrednog odjeljenja banske uprave, direktor preparandije u Kastvu Ribarič, tajnik jugoslavenske Matice Fran Baf itd.
U sprovodu je bila cijela istarska kolonija u Zagrebu, gradjanstvo, brojni lični prijatelji pokojnika i oni, koji su mnogo osjetili od dobrote njegove duše. Svi ti nijesu mogli ni stati u crkvu sv. Marka. Odmah se napunila. U sredini je bio postavljen lijes okićen brojnim vijencima. Uz lijes bila je pokojnikova rodbina brat, dvije sestre, šurjaki-nja i dvije nećakinje,	j
Svečani Requiem odslužio je župnik sv. Marka mons. dr. S. Rittig. Na koru je pjevao oratorijski zbor sv. Marka, a na orguljama je pratio prof. F. Dugan. Iza sv. Mise obavljeno je odriješen je, a onda je mons. dr. Rittig održao spomen slovo pokojniku. Govoreči o pok. Ivanu Mandiču veli da za njega veliki zakon smrti nije bio očajan. Onoga časa, kad je pred smrt pozvao k sebi brata sve-nika sinulo mu je novo proljeće. Po svem dubokom uvjerenju bio je potpuni katolik, čovjek Božji, iživot je vršio kao misiju, poslanstvo Božje providnosti. On je tu misiju vršio još u Istri, a jednako tako i u progonstvu. Medju istarskom djecom vršio je najvišu misiju, odgajajući je u starim principima katoličke crkve. Njega škola i obrazovanost nije odvojila od naroda. Ostao je skroman kao što je bio i u maloj rodnoj kući u primorju Istre, častimo ga jer je do kraja ispunio misiju u Crkvi i u narodu. Riječima: »Podji na vječni počinak, brate Ivane, gdje te čeka Otac na krilo Svoje! Pokoj duši tvojoj!« za-slovo' 6 mons‘ Rttig svoje oproštajne
Sprovod Je do crkve sv. Marka vodio mons. dr. Rittig uz asistenciju, od crkve do Mirogoja vodio je dalje mons. ®r". .^ntlèn Slamič uz asistenciju dra. Dukica, župnika u Šestinama i vlč. So-meka, kapelana sv. Marka u Zagrebu. Duga povorka krenula je prema Miro goju, posljednjem počivalištu.
.. ^°vorka, koja je i do Mirogoja iznosila vise tisuća osoba zaustavila se pred kapelicom. Tu je još jednom podijelje-
0^riJes®nJe» a zatim su se od Dokoj-nika opraštali njegovi prijatelji i suradnici. Prvi je govorio dr. F. Brnčić, koji se oprašta od pokojnika u ime Istrana. Dr. Brnčić je rekao:
»Tužni zbore! Još nismo mi istarski Izbjeglice prestali, da oplakujemo naše
istarske prvake pok. dra. Ivana Zuccona i dra. Matka Laginju, kao i mnoge druge naše vrijedne zemljake dra. Brankoviča dra. Tomašiča, dra. Romea itd., i evo smo se opet sakupili, da odamo zadnju poštu jednom od naših najuzornijih istarskih intelektualaca, našem dobrom i plemenitom prijatelju i bratu prof. Ivanu Mandipu, koji je fgrao vidnu ulogu u redovima one mladje istarske inteligencije, koja je, koracajući stopama pok. Dobrile Vitezića, Mandića, Laginje te hvala Bogu još živih prof. Spinčića, dra. Trinajstića i drugih, prosvjetljivala našu istarsku raju.
Rodjen u ubavom Rukavcu u Istri jedan puškomet daleko od današnje jugoslovanske granice, posvetio se je naš Ivan iza svršenih gimnazijskih nauka svećeničkom staležu, jer je znao da će kao svećenik — apostol najbolje moći da vida rane svoje braće, da ju tješi u nevolji i bijedi i da joj bude vodičem, savjetnikom i pomagačem u svim njezinim mnogobrojnim socijalnim, gospodarskim i političkim nevoljama.
Kao dušobrižnik službovao je ponajprije u Lovranu, kasnije u Krbunama, a kroz dugi niz godina u jednom od najsiromašnijih i najzapuštenijih krajeva sjeverozapadne Istre u Kaštelu u kotaru piranskom.
Tu si je naš Mandič medju onim siromašnim, ali dobrim nepokvarenim našim narodom udario svoj tabor u čvrstoj nakani, da se otuda ne miče, dok ne svrši u cijelosti svoju misiju.
Narod u onom kraju Istre nije tada imao ni narodnih škola, ni narodnih gospodarskih institucija, jer su ga njegovi talijanski gospodari bili potpunoma zasužnjili i držali u tmini neznan-stva. Mandić je polazio sa stanovišta, da valja narod ponajprije gospodarski osloboditi od njegovih gulikoža i krvopija, jer samo onaj gospodar koji je ekonomski neodvisan može biti i politički neodvisan.
Zbog toga Mandić stvara odmah posujilnicu i vinarsku zadrugu. Prva daje seljaku jeftin i dugoročan zajam, a druga mu preuzima vino, skoro jedini produkat one zemlje, koji daje seljaku novčana sredstva za plaćanje poreza i najnužnijih namirnica. Pošto radi konkurencije talijanskih vina kojima je austrijska vlada bila otvorila granicu, naši istarski seljaci nisu mogli kod kuće plasirati svoja vina, putuje naš Mandić poput kakvog običnog trgovačkog agenta, snabdjeven uzorcima vina svojih zadrugara po Austriji češkoj i Moravskoj i tamo kod naše sjeverne braće apelirajući na slavensku solidarnost, plasira sav produkt svoje vinarske zadruge ulaže novac u štedionicu te ga opet dijeli medju svoje seljake, koji ga poput kakvog sveca obožavaju.
Nu Mandić skrbi i za duševno dobro povjerenog mu stada. On širi medju svojim župljanima kršćanski moral i ljubav napram bližnjemu i u njegovoj župi prestane nemoral, prestaju kradje i drugi zločini, jer on sam prednjači svome stadu svojim skromnim životom kao uzor morala nesebičnosti, altruizma i kršćanske ljubavi.
Mandić skrbi za kulturni napredak svog naroda te ustanavlja pomoću Družbe Sv. ćirila i Metoda hrvatsku školu u svojoj župi i preko noći upisuje svu našu djecu iz talijanske u hrvatsku školu gdje naši mališi uče ljubiti svoj materinski jezik i gdje ih učitelj Hrvat i svećenik Hrvat vaspituju u narodnom duhu.
Kao čovjek skroman do skrajnosti kao svećenik uzor svećenika dobar kao svagdašnji kruh, susreće on svakog ponizno, skromno, prima i saslušava i najbijednijeg daje mu savjete, pomaže svojim skromnim prihodom nevoljnike i bijednike otkidajući više puta od svojih ustiju te se veseli svojemu uspjehu i kroči neustrašivo po zacrtanom si putu, makar pri tome i sam stradava.
Tršćanski biskup sada još živi mariborski nadbiskup preuzvišeni dr. Karlin poznavajući visoke zasluge našeg Mandića za onaj siromašni naš narod, nudja mu kao nagradu da izabere najbolju župu u Istri nu naš Mandić odbija tu ponudu i kad sam ga jednom zapitao za uzrok odgovori mi sa smiješkom na licu: »Ja još nisam svršio svoje misije u ovom kraju«.
, Takav je eto bio naš mili pokojnik, a njegove su zasluge za onaj naš tamošnji narod bile tako velike i od tamošnji narod bile tako velike i od takove dalekosežnosti. Poslije rata naš se Mandić sklanja u Trst medju svoje prijatelje i tu se sakriva, dok se ne prebaci kao »jugoslovenski željezničar« preko granice u našu Jugoslaviju, da ovdje nastavi medju izagnanom svojom braćom svoj u Istri započeti rad.
I od tada posvećuje se naš Ivan isključivo uzgoju naše istarske mladeži, kao njezin uzgojitelj i savjetnik počam od godine 1920, sve do njegove prerane smrti kroz punih 11 godina. Tu on zastupa i majku i oca povjerene mu mladeži, uči je moralu i ljubavi do Istre i do nove domovine, pomaže ju materijalno i moralno i vršeći tu svoju svetu dužnost nakopa si bolest, koja ga je evo dovela i do smrti.
Ivan Mandić suradjuje u svim istar-
skim nacionalnim udruženjima u Zagrebu kao član i odbornik. Uza svoj golem i odgovoran rad medju istarskom djecom nalazi on još uvijek vremena, da saradjuje u svim pitanjima, koja se odnose na istarske emigrante te razvija osobitu djelatnost u Jugoslovenskoj Matici, koja mu je srcu prirasli.
I tako je eto naš mili pokojnik odgojio tamo dolje u Istri jednu cijelu generaciju seljaka, a ovdje jednu generaciju istarske inteligencije, koja ga danas oplakuje.
Njega oplakuje i njegova starica majka, njega oplakuju njegova braca, koji svi kukaju danas zajedno sa cijelim Rukavcem, koji ga je volio i ljubio, a njega oplakujemo i mi istarski izbjeglice, a osobito oni najsiromašniji izmedju nas, kojima je bio uvijek od pomoći i savjetom i potporom.
Dragi Ivane! Ti si se cijelog svog života držao onih božanskih riječi, što ih je Spasitelj rekao farizejima:	»Ego
sum bonus pastor, qui dat animam suam ovibus« — Ja sam dobar pastir, koji daje svoju dušu svojim ovcama — ti si u istinu dao svojoj braći i svojemu stadu i život i dušu. I ta tvoja plemenita duša digla se je u nebeske visine, ona se sada nalazi čista kao biser pred licem Spasitelja, gdje moli za spas našeg mukotrpnog naroda onkraj granice, koji si toliko ljubio i daj Bože, da se tvoje i naše nade u spas naše zarobljene braće čim prije ispune. Slava Ivanu Mandiču!«
Zatim se od pokojnika oprašta u ime Jadranske Straže g. Ante M a t i j a š e-vić, a u ime istarskih svećenika govorio je svećenik i profesor na kastav-skoj preparandiji Šime S i r o n i ć. On se od pokojnika oprostio i u ime istarskog puka i svećenstva, koje je još u
Istri i u ime onoga koje je sada u Jugoslaviji ali opet kod svojih. Njegov govor bio je pjesma o krepostima pokojnika. Karakter njegov kao granit čvrst, um bistar, srce otvoreno svima, sam pun kršćanskog altruizma. Velik socijalni radnik, ali uvijek skroman i bez formalnosti, ' sa dubokim nacij onalnim osjećajem i ljubavi prema bližnjemu. Iza' njega ostaje velika praznina svuda gdje je djelovao. Njegov gubitak najteže će osjećati njegova obitelj i svi oni s kojima je suradjivao.
Zatim je lijes donesen do grobova župne crkve sv. Marka u arkadama. Tu je smješten i pokopan. Od njega se još oprostio u ime Jugoslavenske Matice tajnik Baf. On veli: »Predajemo zemlji našeg najboljeg radnika. Radio je s mnogo ljubavi na svim poljima i za mnoge, za sve. Zato i plaču mnogi nad njegovim grobom. I Jugoslavenska Matica gubi u njemu najvrijednijeg svojeg suradnika. Slava mu!«
U ime »Istre« kao posljednji govorio je predsjednik dr. I. Ražem. »Učitelju naš! Sve više se množe grobovi naši. Padaju borci; i ti si pao. Nije ti bilo sudjeno da umreš medju svojima na rodjenoj grudi, nego si umro ovdje u Jugoslaviji, ali opet medju svojima. Gore ćeš se sastati s našim velikim radnicima. S njima se moli Bogu, da našem narodu dade bolje dane. Tvoju uspomenu nosit ćemo dugo na srcima svojim i dugo će biti naša misao posvećena tebi. Da ti bacim na grob grumen istarske zemlje! Bol nas razdire i evo kao da čujemo istarska zvona, koja onamo za tobom brecaju. Slava Ivanu Mandiču!« — »Slava mu«, uzvratili su svi prisutni.
I Prvi grumen zemlje koji je pao na (lijes bila je istarska zemlja....
Iz svijetlih pazinskih dana
... Ti srce zemlje jesi i košnica Iz koje roj će pčela medarica Rasut se baštom istarskih gradova,... O srce Istre, udarit iz tebe Mlada će krv da ukočene žile Ugrije tijelo, koje jošte zebe! (Nazor: Istarski gradovi — Pazin)
Pazinska gimnazija otvorena god. 1899. nakon dugotrajnog nastojanja i teških borba naših — istarskih i dalmatinskih — zastupnika u Beču, posta naskoro onim. što je naš narod od takva zavoda s pravom očekivao, posta rasadištem, iz kojeg se po-čš širiti narodne mladice po čitavoj Istri, posta košnicom, iz koje se razletiše marne pčele, koje raznošahu sladak med i ugodan miris prosvjete po istarskim selima i gradićima.
Duh, kojim je pazinska gimnazija disala od svoga postanka pa sve do kobnoga rapalskega ugovora bijaše pravi narodni duh. Tu nije ni među profesorima ni među đacima bilo razlike između Slovenaca i Hrvata, a jedni i drugi znadijasmo, da imade-mo još i trećeg brata, s kojim prije ili kasnije moramo postati jedno.
Toj svojoj narodnoj misli đavahu pazin-ski đaci ođuška gdjegod su mogli, a osobito na đačkim koncertima i akademijama, koje su često priređivali. Tih koncerata, akademija i /ačkih zabava u prostorijama Antuna Bertoše, stare pazinske narodne korenike, a kasnije u prostorijama Narodnoga doma, svaki se Pazinac sjeća, jer je svaka đačka priredba u ono vrijeme bila — do-gođaj i pobjeda nad našim narodnim protivnikom ....
Jedna od najznačajnijih akademija pazinske narodne uzdanice bijaše ona. koju u lipnju god. 1909. priredi u spomen stogodišnjice rođenja Ljudevita Gaja. Program bijaše posve jugoslavenski — kao da še danas izvodi, a ne pred dvadeset godina Tu se pjevalo »moru adrijanskom« mišlju se zalijetalo »onam’, onamo za brda ona« i razboljenim se srcem pitalo: što tužiš, što plačeš, Srbine tužni?
Osim pjevanjem i sviranjem takvih i sličnih rodoljubnih pjesama akademija se istakla lijepim predavanjem o ilirskom pokretu, a nadasve pak proslovom.
Taj je proslov bio štampan u puljskoj »Našoj Slozi« 26. augusta 1909., no budući, da je to — da tako rečem — moj prvenac i vrlo značajan i za me i za moje gimnazijske drugove i za naše profesore, držim zgodnim, da ga nakon dvadeset i dvije godine ovdje iznesem nek se vidi i čuie kako je negda kucalo srce Istre:
♦
— U početku bijaše tmina.
Tapalo se iz mraka po mraku u mrak; išlo se nekuda bez svrhe, bez cilja; živjelo se životom, od kog bi se moralo naskoro umrijeti.
I vidjeh pusto nebo bez zvijezda i mjeseca.
I vidjeh golu zemlju bez gvožđa i ratnika,
Bez nade pramaljeća;
I vidjeh, kako vuci na jagnje navališe
I uda podijeliše. (Nazor).
To bijaše kip domovine nam Hrvatske oko godine 1830.
Seljak je spavao san pravednika, građanin je životario od dana do dana bez ikakve duševne hrane, plemić je — uz rijetke iznimke — služio tuđinu, a tuđin je plijenio i haračio po našim zemljama.
Šapat se narodnog jezika čuo samo po kolibama seljačkim; palače velikaša bijahu mu zatvorene teškim zasuncima kao i škole i uredi.
Jedinstyena se narodna knjiga nije mogla razviti, jer nije bilo jedinstvenog ie-zika, a još manje pravopisa.
Gdje narodne knjige nema ni. svijesti narodne, nema narodnog života. Po tome kao da bijaše našim djedovima udes dosudio, da ih nestane u valovima tuđinstva, da ih progutne crna tmina, da im sunce nikada ne sine.---------
Al eto sreće: Upravo pred stotinu godina rodi se tamo u onoj zelenoj Krapini čedo — spas Hrvata. Malo čedo bješe muška glava — bješe Ljudevit Gaj. I njega nam odnjihale vile, da bude prva zvijezda našeg tužnog neba. Bajna Krapina, rodni mu kraj očara ga svojim drevnim gradinama, svojom pričom o Čehu, Lehu i Mehu — ocima Slavena, i poletni mladić stane misliti
0	slavenstvu, o snazi naroda svoga, koji spavaše, al još ne bijaše umro.
Zanosnom riječju — vilinskim darom probudi Gaj spavajuće, okrepi umiruće. Kao svjetlonoša Prometej donese On žarku baklju sa visina u narod svoj. rasprša tminu i reče: Neka bude svijetlo!
I svijetlo bi, a narod progleda te uvidi golotinju svoju---------
Gajevom riječju probuđen, preporođen kročio je Hrvat u novi, u bolji život, kročio je u zagrljaj, braći svojoj Slovencu i Srbinu. Gaj ražari srca bratska; braća se rukovaše i okupiše u jedno kolo, u kolo ilirsko: U kolu su svi Hrvati stare, države, Kranjski, Štajer. Korutanci i Slavonija, Bosna, Srbiji, Istrijanci ter Dalmacija.
Gajeva čarobna riječ odjeknu od sela do sela, od grada do grada. Njegova se misao raširi od mora do mora. Svuda se stade pisati istim jezikom, istim pravopisom —-gajicom.
Gajeva se misao — misao ujedinjenja braće triju vjera — jednoga jezika, raširila od jednoga do drugoga mora i doživjela je svojih vedrih i olujnih dana; ali kaošto se zlato u vatri kuša. kušala se u borbi i ta misao te se u borbi utvrdila, u borbi ojačala. Uvijek je ta sveta misao našla, pa
1	danas nalazi hrabrih zatočnika koji za nju žive, za nju trpe, za nju umiru.. Iza Gaja vojevao je za nju svega vijeka svoga riječju i činom veliki Strosmajer, a uz njega desna mu ruka Rački.
Za Gajevu se misao radi danas na svim stranama slavenskog Juga, jer od Triglava do Balkana kliju u srcima Slavena iste težnje, isti ideali.	»
Gajevu se bratskom kolu sve više i više približava i naša Istra. Pred 79, 80 godina nije ona odavala nimalo narodnog života, Gajeva ju riječ nije mogla prenuti oda sna. U hrvatskom (ilirskom) preporodu malo je što Istra sudjelovala, a nije ni mogla. Istom u današnje, u bolje dane iza mukotrpnog, al uspješnog rada naših (istarskih) preporoditelja Dobrile i Vitezića možemo se odužiti uspomeni Ljudevita Gaja, probudi-telja svih Hrvata, možemo se priključiti o proslavi stogodišnjice Njegova rođenja s ostalim hrvatskim zemljama majci Hrvatskoj složno pjevajući: Hej Slaveni, jošte živi....
... Eto tako pitonici pazinske gimnazije budeći u Istri zaspalu hrvatsku, slavensku svijest spremahu sebe i narod, iz koga ni-koše, za Veliki dan, dan oslobođenja i ujedinjenja.
Pop Jerko Gršković.
Istrani!
Vaša porodica ne smije bit! bez našega Usta Sveta je dužnost svih emigranata da čitaju naš list.
Pretplatite se sia „Istru“!
Kako se sprema omladinu...
Mi smo u našem listu već nekoliko puta pisali o fašističkom odgoju omladine i prikazali smo taj odgoj s raznih strana. Danas donaša-mo jedan članak o fašističkom odgoju omladine u Italiji iz pera uglednog francuskog publiciste Žorža Rua (Georges Roux). Ovaj je članak objavljen u francuskoj ilu-strovanoj reviji »L Illustration« (br. 4606). Žorž Ru veoma dokumento-vano izlaže fašističke napore oko odgoja omladine, članak je pisan sasvim objektivno, našto naročito upozoravamo naše čitatelje. Pisac je ovim člankom htio da upozori ne samo na negativne strane fašističkog odgoja, nego je podvukao i njegovo pozitivno značenje za fašističku državu. U ovom broju donosimo prvi dio tog članka, a u idućem broju donijet ćemo drugi i završni dio.
Mnogo je pisano o fašizmu, ali nije poklonjena dovoljna pažnja njegovom radu u omladini. Taj rad je, po mome mišljenju, najznačajnije ili bar najka-rakterističnije što se da zapaziti u fašističkom režimu.
Demokratije skoro potpuno zapostavljaju obrazovanje omladine. Anatol France je govorio da republika znači bezbrižnost. Demokratije su nebrižljive. Njihova je greška što se omladina odvraća od njih. Jedna nacija, jedna ličnost, jedna politika održavaju se jedino svojim moralom. Ako im duša usahne, one padaju i ruše se. P r i v r ž e n os t omladine potrebna je da bi se obezbedio kontinuitet jednog ideala ili jednog političkog sistema. Jedan režim je trajan samo ako se oslanja na omladinu.
To je fašizam shvatio. Utoliko je bolje shvatio, jer je i sam na svome početku bio djelo mladih. I zato on omladini poklanja skoro bratsku pažnju. Izgleda da je to njegova glavna briga i kao njegova glavna osnova. Zanimljivo je, da je fašistička himna: Giovinezza, giovinezza, primavera di bellezza... (Mladosti, mladosti, proljeće ljepote ...)
Cijelo poluostrvo izgleda obilježeno omladinom. Ona svuda prevladjuje, zauzima glavna mjesta, a sve ostalo prožima svojim duhom. Omladina vlada u novoj Italiji.
Uostalom, oslanjati se na omladinu je kod režima ne samo vješta politika i dug zahvalnosti, već još više potreba. Fašizam je ukinuo ličnu slobodu i čak svaki individualni život u korist zajednice i prema tome, ne može naći iskrenih pristalica u pokoljenjima koja su znala za slobodu i okusila je. Sloboda je zanosan napitak. Biti lišen slobode znači smanjenje same ličnosti. Italijani koji su počeli da žive prije 1922 možda su se više-manje pomirili sa sudbinom ili su pristupili fašizmu, ali oni ne mogu biti tako odlučni fašisti kao što bi htio taj potpun, apsolutni režim. Vodje to tako dobro osjećaju, da otprilike prije godinu dana nikoga više ne primaju u stranku. U to sveto mjesto sada se može stupiti jedino od rane mladosti. Tu se ne ulazi po razmišljanju, već po obrazovanju. Ne postaje se više fašist, već se fašistom ra-dja. Od ranog djetinjstva, čim dijete dobije izvj estru inteligenciju, počinje fašistička formacija. Tada počinje ta čudesna fabrikacija omladine.
Prva, pristupna organizacija je »Balila«. To je ime jednog italijanskog djeteta koga su francuske trupe renegata Masene ubile pri opsadi Genove. Teorijski potrebno je osam godina starosti za prijem. Meni se čini da uzimaju djecu i ispod tog doba i da se veoma često upisuju djeca od sedam godina. Formalnosti za prijem veoma su proste: dovoljno je da kandidat napiše i potpiše molbu koju ovjerava starješina porodice. Nema nikakvog provjeravanja o vladanju ili moralu, to smatraju nepotrebnim u tome dobu starosti. Nije važno ni šta su roditelji. Primaju se čak i djeca komunista. Fašizam je pun samo-
pouzdanja i siguran je u ono što će učiniti. Ograničava se samo na zdravstveno provjeravanje. Prima sve molbe pod jedinom rezjervom zdravlja. Fašizam traži zdrava bića, djecu koja će postati ljudi. Sve ostalo je stvar vaspitanja. Kada je dijete upisano dobiva uniformu: zagasito zelene čakšire, crnu košulju sa bijelim gajtanima. Dijete je militarizo-vano. Ono od toga časa pripada vojsci, fašističkoj vojsci. Upisano je u legion. Svaki legion broji od 1000 do 1500 ljudi. Podijeljen je na tri kohorte, kohorta na tri kventurije, kventurija na tri mani-pule, manipula na tri desetine; organizacija uzeta je od starog Rima. Svaki legion ima svoju zastavu, muziku, bolničku četu, svoju pokretnu kuhinju. On nosi ime jednog junaka bilo fašističke revolucije, bilo iz onog risorđimenta u XIX. vijeku za koji režim želi da se veže. Pokroviteljstvo je izabrano da posluži kao ideal.
Poslije škole djeca se sakupljaju. Njihovom prvom zvaničnom vaspitanju dodaje se jedno drugo poluzvanično. Ovo se kreće u tri razna pravca: fizičkom, nacionalnom i duhovnom. Djeca se uče sportovima, daje im se vojna obuka i odgajaju se u fašističkim osjećanjima i dotkrini. Ovaj posljednji dio je najvažniji. On je središte cjelokupnog vaspitanja, a sve ostalo je samo povod, sporedna, slučajna stvar. Da bi se bolje motrilo na vaspitanje ono je ujedinjeno. Režim je osnovao ono što je nazvao »državnom knjigom«. Pisana i izdavana od jednog naročitog odbora, državna knjiga čuva fašističku ortodoksiju.
Mladi Balile dobivaju minijaturno oružje. Konstruisana je za njih mala puška, kojom se vježbaju. Najzad priredju ju se šetnje, putovanja, čak i plovidbe, a sve to spada u očiglednu nastavu koju njihovi učitelji primjenjuju.
Iz straha da se ta asimilacija suviše ne ograniči ili ne učini suhoparnom ili da se ne bi pretvorila u neku tešku obuku, ona se ne ograničava samo na vojnu vježbu i nacionalističku formaciju. Uljepšava se, dotjeruje i upotpunjuje raznovrsnim radovima, bilo industrijskim ili poljoprivrednim. Učenje jednog zanata je obavezno. Vidio sam odrede malih Balila kako se uče rukovo-djenju poljoprivrednim spravama. Vidio sam druge kako dobivaju veoma korisnu nautičku obuku. Na taj način fašizam privezuje dečka sa svih strana, svima oblicima života i sve to iskori-ščpje se za fašistički uticaj.
Ni vjersko pitanje nije zapostavljeno. Vjersko obrazovanje — ostali režimi na zapadu ili suzbijaju ili zapostavljaju. Fašizam je našao da je bolje da njime rukovodi. Svake nedjelje Balile su slobodni u 10 sati, doba službe božje. Slobodni su da idu ili ne idu u crkvu. Ali savjetuje im se da idu. Oni koji hoće da idu odlaze tamo zajedno u odredu. Osim toga dobivaju vjersku nastavu od prilike 20 sati godišnje. Svaki legion ima svoga svećenika, naravno izabranog od stranke i u koga stranka ima povjerenje.
Ali sve to još nije dovoljno: treba tijesno spojiti budućeg gradjanina sa socijalnim fašističkim životom. Svako upisano dijete ima pravo na besplatnu liječničku pomoć. U važnijim centrima postoji dispanzer, gdje Balila može dolaziti na liječenje. Svaki, uostalom, ima zdravstvenu knjižicu. Važno je u jednoj siromašnijoj i zaostaloj zemlji gdje je higijena još nerazvijena.
Osim toga članska karta, Teserà, automatski, bez ikakve formalnosti i troška, daje pravo na osiguranje od 5 tisuća lira u slučaju smrti, od 30.000 lira u slučaju potpune nesposobnosti i od 2 lire dnevno za vrijeme privremene nesposobnosti. Neosporna dobit. Istovremeno početak jedne veće štednje. U tome po prirodi rasipničkom narodu trude se da otsustvo kapitala zamijene razvitkom osiguranja, čija je najvažnija ustanova državna. Režim vodi čitavu j ednu. politiku osiguranj a.
Najzad, čim dijete počne da radi upućuju ga u fašističke sindikate i njihove sporedne organizacije od kojih je najznačajnija »Dopolavoro« (poslije rada). To je, poslije fabrike ili kancela-
, rije, organizacija predavanja, zabavnih večeri i zajedničkih putovanja. Fašizam j ne pušta tako reći ni trenutka svog ; pristalicu. On mu uzima sve slobodno I vrijeme. Režim u tome liči na ona vjer-' ska udruženja za neprekidne molitve. : On ubija ličnost i stvara od nje atom fašističkog'svijeta. U stvari dezindivi-duališe dušu djeteta da bi je kolektivi-zovao.
Ko izvodi tako potpuno vaspitanje? Učitelji, rezervni oficiri i profesionalni vaspitači. Postoje škole za fašističke va-spitače. Ima čak i nešto bolje: trude se da vaspitavaju omladinu pomoću same omladine. Razvija se obrazovanje mladog kadra. U okolini Rima postoji jedna i škola vodja od 13 do 24 godine, naravno ; prožetih najčistijim fašističkim duhom. I Svuda isto nepovjerenje prema starima i i isto po veren je prema mladima. Ništa nije karakteristični je no režim od tih mladića koji vaspitavaju druge mladiće. Uopće uzev, cilj je da se mladim fašistima, i to počev još od Balile, usadi navika, volja i iskustvo zapovjedništva. Vidio sam dječake od trinaest do četrnaest godina kako vježbaju svoje drugove sa najvećom ozbiljnošću.
što se višeg kadra tiče, izgleda mi, da je u glavnom sastavljen od oficira redovne vojske na otsustvu. Sretao sam ih u nevjerojatnom broju. Ti oficiri, privremeno u civilu, istovremeno su učeni odani i svome poslu vični vodje. Ne bi me iznenadilo da italijanska vojska ima neuobičajen broj oficira van kadra.
Mjesto sastanka mijenja se prema mogućnostima. Svuda se truda da stvore nešto dobro i čak veliko. Tamo gdje se moglo, sagradjene su naročite kuće za Balile (Casa dei Balilla). To je skoro uvijek nova zgrada, veoma čista, ukrašena mnogobrojnim Duceovim slikama, sa dvoranama za upravu, sport, predavanja i sa dispanzerom. Te domove Balila fašizam izgradjuje ne samo u velikim varošima, već i u manjim mjestima gdje postoji konkurencija katoličkih organizacija, »Katolička akcija«, jedina
organizacija na poluostrvu koja nije fašistička, i koja u stvari pretstavlja jaku konkurenciju stranci, ima nekoliko organizacija za omladinu, veoma malo. Boj-skauti su zabranjeni, ali svećenici imaju svoje patronaže, to jest mjesta gdje se djeci govore stvari nad kojima režim ne može uvijek da vodi nadzor. I uvijek ih je više no što treba. Patronaže su sumnjive. Fašizam na njih gleda podozrivo i bori se protiv njih. U jednom malom mjestu, Cava del Tire-no, iznenadio me je dom Balila naročito lijepo sagradjen i nesrazmjeran sa stanovništvom mjesta. Fašističke vodje priznali su bez okolišanja da su taj dom sagradili tako lijepo, jer, vele, nalazimo se u centru klerikalnog utjecaja. To je jasno.
Svi društveni redovi su izmješani: Bogati i siromasi. U knjigama male općine Acerno zapazio sam ove cifre za 1930 godinu: ukupno upisanih članova 25, studenata 3, radnika 10, seljaka 12. Zaista režim ne zna za klasni snobizam. Ne treba misliti da je fašizam kapitalistički i buržoaski sistem. Naprotiv. Iz više razloga u proleterskoj Italiji on je primoran da laska proletarijatu.
Kada navrši 14 godina Balila prelazi u viši stupanj organizacije:	u fašisti-
čke »Avantgardiste«. Taj prelaz se vrši uz velike svečanosti istog dana u cijeloj kraljevini. To je čas godišnjica pohoda na Rim (28 oktobar), čas, kao 1931. godine, godišnjica od osnivanja Rima (21 april). Zborno mjesto je za Avantgardiste u svakom centru oblasti i u svakoj oblasti za Balile. To je veoma važna i pompozna svečanost. Na javnom mjestu dječaci su sakupljeni. Naj-prije_ se drži pozdrav zastava; zatim se polaže zakletva. Dignutih ruku, oni uzvikuju: »Zaklinjem se da ću bez pogovora slušati zapovjedi Ducea -i da ću služiti fašističkoj revoluciji svom svojom snagom i ako je potrebno svojom krvlju!« Zakletva se kolektivno obnavlja prilikom svakog tog regrutovanja. Najzad se razdaje oružje. Oružje se uostalom samo privremeno predaje Avant-gardistima. Avantgardisti sada primaju pravu pušku. Ali to još nije njihovo lično oružje, već im ga pozajmljuje milicija. Gradjanska garda ima svoje oružje, ali se ni kod njih ono ne nalazi stalno nego ostaje u kasarni.
Avantgardisti se naročito obučavaju u gadjanju i to samo iz puške, što je značajno, još od petnaest godina te mladiće obučavaju u rukovanju mitraljezom.
Ne može se ni zamisliti koliko se daleko ide u toj vojnoj obuci. Gledao sam dječake od 16 do 17 godina kako vježbaju kao pravi vojnici. Istine radi ja sam dobio utisak da se ta vojnička obuka daje manje zbog svog neposrednog rezultata, a više kao vaspitni sistem, manje u cilju gradjanskog ili spoljnog rata, a više zbog svoje vaspitne vrijednosti. Fašizam prije svega hoće da nauči te mladiće da se podvrgavaju disciplini. On se trudi da ta disciplina bude svojevoljno primljena i uzdiže njen pojam. često je upotrebljavana ova izreka: »Disciplina, divna tamnica«. Dijete na koje se lako može utjecati tako se postepeno formira za kolektivni život stranke i nacije. To je gradjanin partizan i vojnik, izliven u istom kalupu.
Tim sistemom ubija se individualna sloboda i to u samoj klici. Kao što je pisao Kondorse:	»Svaka sloboda
je samo iluzija, ako društvo dograbi pokoljenja koja se rad jaju da im diktira šta treba da vjeruju«. Mogao sam se uvjeriti sa kakvim predrasudama mladi fašisti dolaze u doba zrelih ljudi. To je gajenje u staklenicima.
Porodično vaspitanje, stari patriarhalni i kršćanski moral, fašizam neo-sjetno zamjenjuje svojom sopstvenom fašističkom formacijom. A nije potrebno ni reči da izmed ju starih pradjedovskih ideja i fašističkih ideja dijete uopće ne dvoumi. Mladim umovima fašizam se neizmjerno svidja svojom de-korativnošću, velikim idejama i snagom. Treba uvidjeti koliko je fašistički ideal mlad ideal. Poneki čak kažu djetinjast. To je možda njegova slabost. To je i njegova moć. Neosporno je da fašizam, kao mlad režim, kao uzdizanje omladine ima na nju ogromnog uticaj a. Svi ostali uticaji su preplavljeni. I p o-štovanje prema roditeljima i poštovanje prema katoličkoj vlasti samo su fasada, ukras, varka za oko, koji površnim pogledima često kamufliraju tu istinsku revoluciju u reakcionarni režim.
Zaista, tim mladićima se daje nova kultura, oni se uče novom socijalnom načinu života, nov oblik civilizacije se usadjuje i razvija kod njih. Fašizam kuje jednu novu narodnu dušu. On fabricira nov narod, i to čini s ogromnom pažnjom, odmjeravajući svoj napor prema godinama djeteta. Izgradio je čitav jedan sistem, potpun i besprekidan, uzimajući dijete skoro iz kolijevke i vodeći ga stalno dok stvarno ne postane čovjek.
Do prije nekoliko mjeseci dječak koji bi navršio 18 godina neposredno je prelazio u stranku. Htjelo se usavršenje gradjanskog i vojničkog vaspitanja podržavanjem budućeg fašiste za vrijeme jednog dužeg perioda.
Stvoren je jedan nov stepen. Sada avangardista prelazi u »Mlade fašiste« (Giovanni fascisti), treći i pretposljednji stupanj vaspitanog sistema.
Tek od dvadeset i jedne godine mladi Italijan je najzad primljen u najviši stupanj, u Stranku, u fašističku miliciju, »kičmu režima«, kao što veli Du-če, u tu stranku, za koju su zadržana sva komandujuća mjesta, koja je središte cjelokupnog života nacije i kao jezgra nove Italije.
On tu stupa tek pošto je, tako reći od_ rodjenja, ne samo simpatizovao sa režimom, već i pošto je odrastao, živio i prožimao se njime u svima fazama svoga života. A to je veoma važno. Po tome fašistička stranka nije obična stranka i nema ničeg zajedničkog sa demokratskim strankama na Zapadu, naprimjer. Ničeg zajedničkog ni sa moćnim duhom zajednice Oksforda i Kembridža, čiji su otisci isto tako duboki, ali manje univerzalni. Sa fašističkim organizacijama može se na svijetu jedino uporediti sovjetska organizacija.
Sećanfa na rad Sokolstva u Trstu
Ovim člankom želim da osvežim nekoliko lepih uspomena o radu Sokolstva u Trstu, ali podvlačim ujedno, da iz tadašnjih vremena nemam ništa pred sobom* pisanoga i moram da crpem iz sećanja, koje pak takodjer nije tako jako poslije tolikih viharnih dogadjajà (koji su za vreme jednog i pol decenija prohujali preko onih naših pokraj i-na), i pod tolikim bremenom vremena. Zato neka mi braća Sokoli i ostali čitatelji ne upišu u zlo, što ne bi bilo tako Potpuno i točno.
Društvo »Tržaški Sokol« bilo je osnovano godine 1882. Glavni pokretač ovog osnivanja bio je Ivan Dolinar, rodom iz škofje Loke (god. 1840), umro je u Trstu (g. 1886), carinski činovnik i pored Ivana Nabergoja nezaboravnog voditelja tršćanskih Slovenaca, državnog i pokrajinskog poslanika — najpopularniji čovek medju Slovencima u tršćanskom kraju. Bio je takodjer prvi odgovorni urednik »Edinosti« i tajnik političkog društva istoga imena. Dolinar Wo je idealan vodja svoje sokolske čete, koja ga je upravo obožavala. Tu svoju ljubav izrazito je pokazala tim, da ga je — a to nije bila malenkost — svečano u kroju ispratila po glavnim tršćanskim ulicama uz tisuće učesnika u kraj večnoga mira.
Dolinar je bio prvi starosta »Tržaškega Sokola«. U razdoblju od tridesetih godina sledili su ga: Viktor Dolenc, vlasnik tiskarne i lista »Edinosti«; Ivan Valenčič, trgovac: Djuro Vučkovič, trgovac; Josip Mankoč, drvni veletržac; Ivan Bune, učitelj; Ferdo Karis, sada umir. viši poštni kontrolor u Mariboru; Makso Cotić, urednik »Edinosti«; Dr. Slavik, Dr. G. Gregorin, Rr. Rybarž i Dr. Wilfan.
čini mi se umesnim, da razdelim doni rada »Tržaškega Sokola« na tri raz-dobija: Prvo od g. 1882—1886 nije pokazalo još — što je lako razumljivo — pravoga shvatanja ciljeva Sokolstva. Tadanjem radu nije bilo toliko do cilja označenog u velikim idejama osnivača Sokolstva, već do propagande na korist sokolske organizacije kao takove. Drugom rečju: rad se nije vršio toliko u vježbaonicama, koliko izvan njih, u javnosti, za nacionalno budjenje ljudstva, dizanje narodne svijesti i odlučnosti.
Ipak takodjer i to razdoblje bilo je od neizmerne koristi, jer je stvorilo Podlogu za kasniji razvoj i procvat tršćanskog društva medju prve redove sve-slovenske sokolske organizacije. Gdegod bi dolazili Sokoli — bilo u veselim ìli žalosnim prilikama — bio je to veliki praznik. Nije bilo priredbe ni kojeg važnijeg dogodka u mestu, po okolici i daleko naokrug, a da ne bi sudelovao So-ko i pridoneo željenom uspehu. Od priredbe do priredbe, od nastupa do nastupa širio se je medju narodom plemeniti oganj ljubavi prema rodjenoj grudi i samosvesti prema svom narodu. Pu-
nom savešću kažem, da je tadanji sokolski rad pored neizmernih zasluga naših brojnih pevačkih društava — imao veliki udeo u uspesima političkog društva »Edinosti« u tadanjoj dobi. U prispodobi: pevačka su društva bila dozi-vač, koji je slatkim zvucima naše lepe pesme sabirao narod, bila su nekakova središta, sokolski radenici pak sa svojom pojavom oplodjivali bi rodoljubni prosvetni rad. Na koncu prvoga razdoblja spomenuću posebno doba Bunc-Ka-ris. Bili su to teški časovi za nas Slovence, a Karis — austrijski državni činovnik! Proganjali ga, disciplinski i sudbeno, grozili mu se i šikanirali ga, a on je i dalje na čelu sokolske čete po mestu i okolici nosio svoj sokolski kroj.
Tada ustanovio se je telovežbački naraštaj, dramski odsek i tamburaški zbor.
S godinom 1890 počinje drugo razdoblje: u prvom redu rad u vežbaonici, kako su ga stavila u izgled sokolskim organizacijama Tyrš i Fiigner. U to doba bijahu staroste: Makso Cotić, urednik »Edinosti«; Dr. Slavik, Dr. Gregorin, Dr. Rybarz i Dr. Wilfan. Već dolaskom Ljubomira Nehronyja za načelnika Sokola, rad u vežbaonici odmah je oživeo. Nadošlo je vreme kad se počelo siste-matičkim vežbanjem.
Doba sistematičkog rada, stalnog podizanja i pravog shvatanja nadodje tek kad se godini 1911 u mesecu januaru preselio u Trst kao ravnatelj tiskarne »Edinosti« brat Miroslav, Ambrožič. Isto tako bio je izabran za načelnika društva i župe, koja se je tada bila ustanovila. Starosta društva bijaše tada dr. Rybarž, župe pak prve godine dr. Gregorin. Druge godine bio je izabran D. Wilfan, koji je ostao starostom do — konca.
U to doba vladalo je veoma veliko pomanjkanje prednjaka. Zato je rad Ambrožičev težio za tim, da dobije što više prednjaka. U tu svrhu ustanovio je u društvu prednjačke tečajeve, koji su se malne održavali svake godine. Ujedno ustanovio je prednjačke tečajeve za župu, kojima je učestvovao neočekivano lijep broj muških i ženskih. Po svršenom župskom tečaju, odnosno svake godine jedanput, održavali su se prednjački is-
piti, koji su pokazivali veoma lijepe uspjehe.
Važan čin Ambrožičev bio je, da je pri ženskom vežbanju ukinuo muško vodstvo. To je bila jedna od glavnih zapreka razvoja ženske telovežbe. Te zapreke u toku od dve godine potpuno su nestale. Ne preterujem kad kažem, da tako dobrih vežbačih sila, kakove je imala naša tršćanska župa u svim svojim društvima, sigurno nije bilo nigde u Sokolstvu na jugu. I ti dobri prednjaci ulevali su u roditelje toliko po-verenja, da su rado i bez svakog krzmanja slali svoju decu u vežbaonicu.
U tršćanskoj župi vodstvo i inicijativu imalo je tršćanskom društvo. Kako su članovi prednjačkog zbora bili skrajno požrtvovni, svoje slobodne dane i sedmice, takodjer i mnoge večeri ođila-zili bi u sva u župi učlanjena društva, po okolici i na Krasu. Tako se je postiglo, da je svako društvo pa i najmanje gojilo sve grane telesnog uzgoja u svim kategorijama.
Ambrožič je takodjer osnovao »Ves-nik tržaške sokolske župe«, kojem je u početku dao solidnu materijalnu podlogu u tolikoj meri, da je svaki član naših društava dobivao »Vesnik« besplatno.
Važni su bili župski nastupi i izleti. Sa brižnom organizacijom bijahu temeljito pripravljeni i predvidjani. Od 15 redovitih vežbača u tršćanskom društvu pod načelnikovanjem Ambrožiča nara-sao je broj na 140. Posledica toga bila je, da su prostorije u Narodnom domu postale pretesne. Dobili smo nove u prizemlju osnovne škole u ulici Stadion.
Nastupom rata morala je većina prednjačkog zbora pod oružje. Radi toga nije prestala telovežba ni rad društava, već su mladi članovi i pripravnici prednjačkog zbora preuzeli naraštaj i preostalo članstvo, članice pak vodile su i nadalje ženska odelenja. Tako je društvo radilo veoma uspešno do konca rata. Neka sela, gđe bijahu sokolska društva, bila su za vreme rata porušena i ta, naravno, prestala sa radom.
Odmah po prevratu prihvatilo se je društvo opet rada sa velikim oduševljenjem. Htelo se je u sporazumu sa slovenskim školama uvesti takodjer u škole sokolsku telovežbu. Za pripomoć tih tečajeva napisao je Ambrožič brošuru
Govore I pesu, da »U „Jajnine"
pridodaci za juhu) uistinu nedostižive.
(makaroni, špageti i tvornice ,,Pekatete“
U čovjeku se uzbudjuje slastna želja i tek, kad na stolu zamirišu ,,Jajnine“.
Narodna nošnja iz gornje Istre
Mlada seljanka iz Ćićarije
»Tyršev telovadni sistem«, koja pak nije došla u uporabu...
O radu Sokolstva u Istri ne mogu mnogo da govorim, jer mi obilje poslova moga zvanja u Trstu nije dopuštalo, da bi u tančine sledio rad i razvoj »Prvog istarskog Sokola u Puli«.
Dne 27 septembra 1897 sazvao je poznati sokolski borac Lacko Križ u Puli trinajstoricu istomišljenika na dogovor glede ustanovljenja sokolskog društva. Već na tom sastanku bila su saglasno odobrena predložena pravila. U početku društvo je brojilo 94 člana. Starostom bio je izhbran Lacko Križ. Društvo je gojilo telovežbu, priredjivalo zabave, nastupe i izlete. Velika je neugodnost bila u tome, što je društvo bilo u pomanjkanju učitelja telovežbe, dok nije došao pre pomenuti brat Ljubomir Ne-hrony i tada se je počelo sistematskim vežbanjem, da se je u aprilu 1902 moglo prirediti javnu akademiju, a zatim se je nastavljalo i napredovalo te pred rat došlo do punog razvoja Sokolstva u Istri.
Bivši starosta.
ZASTAVA NA VJETRU.
U ovom broju »Istre« nema nastavka naše pripovijesti »Zastava na vjetru«. U posljednji momenat morali smo taj nastavak izostaviti. Molimo naše čitatelje, da to uvaže. U idućem broju štampat ćemo 10. nastavak.
Odiučna borba Lužičkih Srba za kulturna i nacionalna prava
Lužički Srbi čvrsto se drže svojih narodnih običaja, jezika i tradicije. Nove, narodne i istinske kulturne generacije taj samostalni nacionalni život žele da obezbijede za daleku budućnost i trude se da prvenstveno očuvaju jezik, zatim kroz Jezik običaje, nacionalnu svijest i kultur-iic organizacjje. Jedan od akata savremene luz.čke intelegencije bio je memorandum koji su nedavno uputili Lužički Srbi, preko svog Narodnog vijeća Lužičkih Srba (Venda)- ili na lužičkom jeziku Ludove Rade na centralnu njemačku vladu Ovaj memorandum veoma je interesantan, jer nam pokazuje sve elemente jedne žilave kulturne i nacionalne borbe. Donosimo ga u cijelosti;
Uredbom od 31 decembra 1928 pruska vlada je regulisala školski problem domorodnih poljskih i danskih manjina isključivo na pruskoj teritoriji. Za škole lužič-ko-srpskog naroda do sada nije stvoren osnovan i jedinstven školski plan, vjero-vatno iz razloga što Lužički Srbi, »vendski narod«, živi u dvije različite zemlje, u Fruskoj i Saksoniji. Zbog toga, u februaru 1929, savez lužičkih društava Domovina, kao tadašnja vrhovna narodna organizacija, poslala je na centralnu vladu jednu peticiju odnosno blagonaklonog regu-‘is^nja (°2 životnog problema lužičkog naroda. Na tu peticiju niti je stigao nekakav odgovor- niti je došlo do regulisanja tog problema.
U Saksoniji je školski problem r san saksonskim prolaznim zakonon skoJsku nastavu od 22 jula 1919. U
^ i, i. 7 toga ,zakona nalazi se slije U čisto vendskim i miješanim po j školama treba voditi brigu, o tome da ruci vladaju njemačkim jezikom. go\ i pismom pravilno. Djeca lužičkog n “oraiu '“ati Prilike da u planu na uce lužički jezik i u pisanju i u govor moću vježbi, i da mogu učiti lužičke je i narodne pjesme. Učitelji na čisi žičkim ili mješovitim školama mor svima razredima primjenjivati i luž;č zik. Pri primanju djece u čisto lužič u mješovite škole nacionalna pripa djeteta ima se priznati. Oslobadjan
učenja lužičkog jezika može upravnik škole odrediti po molbi staratelja učenikovog.
U principu je time priznata čista njemačka, čista lužička i mješovita škola. U praksi, medjutim, ovaj zakon nije u svemu ni do danas sproveden. U stvari je odluka o formi nastave ostavljena sasvim na volju školskog sreskog nadzornika, koji na žalost, ne odlučuje uvijek po stvarnim prilikama. To je jedno sasvim nezadavo-Ijavajuće stanje. Saksonska vlada u praksi čiste lužičke škole ne priznaje, čak kada su te škole posjećene od 99 ali 100 procenata lužičke djece. Isto tako, djelimično zbog oskudice u lužičkim učiteljima koji nisu vješti lužičkom jeziku, na mješovitim ili čak čisto lužičkim školama primjena lužičkog jezika je u svima razredima onemogućena. Nedostaje u zakonu najvažnija tačka, obrazovanje učitelja za lužičke škole.
Iz tih razloga saksonski Lužički Srbi obratili su se, sa više od 10.000 potpisa, jednim apelom na parlamenat slobodne države Saksonije, i to još prije nekoliko godina. Oni su tražili da se konačno sprovede obligatno učenje lužičkog jezika u školama u čisto lužičkim krajevima. Tada je ta peticija iz parlamenta upućena vladi, ali se vlada sve do danas nije na to osvrnula.
U Pruskoj je, riješenjem Ministarstva posvjete od 29 decembra 1920 pod br. U. III A Br. 2094 I, II uredjeno, da se rije-šenje istog ministarstva od 31 decembra 1918 pod U III Br. 1420, koje važi za poljske i danske škole u Pruskoj, primijeni i na škole u lužičkim krajevima. U stvari, ni to riješenje u praksi nije .nigdje sprovedene. Opet je nedostajalo učitelja vičnih lužičkom jeziku, a isto tako spriječeno je sprovodjenje i opterećivanje općina u tom smislu po samom zakonu, pri čemu je došlo do nesporazuma i bojazni.
U području lužičkog jezika postoje kao i ranije njemačke škole, u kojima lužičko dijete ni jednog časa nastave nema na svom materinjem jeziku. Šta više, lužič-koj je djeci zabranjeno da u školi, pa čak i van škole medjusobno govore svojim materinjim jezikom. A to je za svakoga onoga ko poznaje problem manjina jedno neizdrživo i nedopušteno stanje, koje nije nikako ni u interesu njemačkih manjina. Lužičko izdavačko društvo Matica Srpska u Niederlausitzu (Donja Lužica), obratilo
se u tom pitanju u januaru 1930 na prusku vladu, ali opet bez ikakvog uspjeha.
Nepokolebiva je činjenica da nijedan narod ne može da se održi u strpljenju, i da on mora propasti ako nema nikakve školske nastave u svome jeziku. Odatle je najvažnije i goruće pitanje svakog naroda — njegova škola. I za nas Lužičke Srbe je škola najvažnije i najpreče živptnp pitanje. Pod sadašnjim prilikama i poslednji ostatak našeg naroda je odredjen propasti. I zato mi ne možemo i ne smijemo ćutati. Sve naše molbe i zahtjevi dolazili su iz krajnje nužde Nije nam se ukazala ni tolika čast da nam se bar odgovori. I nama je Bog dao prava na kulturan život, i nama je dužnost da takav kulturan život održimo i unapredjujemo. I zbog toga prava i iz te dužnosti mi sada ponovo podižemo svoj glas. Mi smo uvjereni, da sadašnja vlada Reicha hoće pravednost. Za to se obraćamo sa punim povjerenjem na vladu Reicha sa najhitnijom molbom i najodlučnijim zahtjevom da se najzad zavede i sprovede zadovoljavajuće riješenje lužičkog školskog problema, i to odjednom za sav lužički narod kako u Pruskoj tako i u Saksoniji.
U osnovu tražimo čisto lužičke škole.
U mješovitim školskim okruzima (školskim općinama) zadovoljit ćemo se sa mješovitim školama u kojima će se u svima razredima i u svima strukama oba jezika istovremeno primjenjivati, tako je to bilo do prije 40—50 godina u Pruskoj i od 1835 godine u Saksonskoj zakonom odredjend. i kako najnoviji saksonski prelazni zakon, kao što je gore rečeno, propisuje. U tim školama učit će lužička djeca oba jezika u pismu i govoru, i podučavati se u historiji i literaturi svoga naroda.
Na sve te škole treba da se postave takvi učitelji koji su obima jezicima riječju i pismom vješti. Postavljenim učiteljima treba dati prilike putem specijalnih kurseva da se u lužičkom jeziku i literaturi usavrše. Novopostavljeni moraju jednim državnim ispitom da dokažu sposobnosti odnosno obuke u oba jezika. Učitelji ovakvih škola imaju da dobiju specijalne prinadležnosti.
Time što se uvode i osnivaju škole sa lužičkim jezikom kao nastavnim ne smiju da se nametnu školskim općinama specijalni izdatci i opterećenja.
Na srednjim školama djeca lužičkih roditelja obligatno se podučavaju u lužič-
kom jeziku. Za te djake treba osnovati I •specijalne stipendije.
Na pedagoškim institutima, odnosno akademijama u Berlinu, Kotbusu, Leipzigu i Dresdenu moraju se uvesti specijalne katedre za lužički jezik.
Pored škole mora da se i cio kulturni život lužičkog naroda njeguje i unapre-ajuje. Tu postoje veliki i teški zadaci odnosno obnove i izgradnje cijele književnosti, štampe, raznih organizacija i društava, za čije riješenje mora lužički narod naći samo potrebna sretstva. Lužički narod sastoji se gotovo cio iz malih seljaka i radnika, a osim toga on je naročito pogodjen privrednom krizom. Mi Lužičani nemamo takodjer nikakav »roditeljski narod« van zemlje, narod koji bi nas u rješavanju naših kulturnih zadataka pomogao. Zato se u toj nevolji obraćamo njemačkom narodu, sa kojim živimo u hiljadugodišnjoj zajednici, i sa kojim i dalje vjerno želimo da budemo vezani, i molimo ga za materijalnu pomoć i potporu. Nama treba najmanje 150.000 maraka godišnje za upražnja-vanje naših najpotrebnijih kulturnih zadataka mimo školske nastave. Potpisane Narodno vijeće, kao vrhovna organizacija sveg lužičkog naroda, stvorena prije godinu dana. organizacija koja je sastavljena iz 14 raznih lužičkih udruženja i društava. obraća se vladi Reicha sa molbom da nam za ispunjenje životnih zadataka lužičkog naroda na kulturnom polju, iz sretstava Reicha, uprkos, ili baš zbog teških vremena, stavi na raspoloženje jednu pomoćnu sumu u visini koja je navedena.
Državi je. po Božjoj volji, povjereno zemaljsko dobro ili zlo »njenih stanovnika. Njen veliki zadatak i njena velika dužnost jeste da održi, pomaže i unapredjuje ne samo život pojedinca već, još više, život naroda koji tu državu obrazuje. Zato se obraćamo na vladu Reicha sa molbom da naš lužički narod, koji je više od hiljadu godina i terenom i zavičajem, žrtvujući i imanja i svoju krv za zajedničku otadžbinu. vezan za nju, pokloni naročitu pažnju i na osobit način riješi ovaj problem. Blagonaklono riješenje tih životnih pitanja naš narod očekuje sa mnogo vjere.
Narodno vijeće Lužičkih Srba Serbska Ludova Rada
Ovaj memorandum je otštampan i zasebno na njemačkom jeziku i izdat troškom Vijeća u kulturnom centru Lužice, u Budušinu (Bauzenu).

Razne
TARDIEU PREGOVARA S ITALIJOM
Kako javljaju svi francuski ‘listovi, predsjednik francuske vlade Tardi eu namjerava da povede u Ženevi važne pregovore sa Grandijem o visećim pitanjima iz-medju Italije i Francuske.
U vezi s time zaslužuje pažnju jedan članak bivšeg „ministra pretsjednika P o inča r e a. koji je objelodanjen u nedjeljnom broju »Excelsiora«. Poincaré potsjeća u članku na to, da se je kao ministar predsjednik lično sastao sa Mussolinijem. Prema mišljenju Poincarea morao bi i Tardieu nastojati, da dodje do sastanka izmedju njega i talijanskog ministra presjednika, a da kod toga ni najmanje ne udvara fašizmu, već da ide za tim, kako bi se produbilo tradicionalno francusko-talijariskn prijateljstvo.
SASTANAK MARINKOVIČ—GRANDI
G. dr. Voja Marinkovič, jugoslavenski ministar vanjskih poslova, održao je u Ženevi konferenciju s talijanskim ministrom poslova g. Grandnem o važnim problemima medjunarodne politike.
TRGOVAČKI SPORAZUM IZMEDJU FRANCUSKE I ITALIJE.
Kako javljaju francuske novine, izmedju Francuske i Italije zaključena su pogadja-nia trgovačke naravi i sklopljen je novi trgovački sporazum.
TRGOVAČKA POGADJANJA IZMEDJU JUGOSLAVIJE I ITALIJE.
Dne 2. marta otputovala je u Rim jugoslavenska delegacija za pogadjanje u svrhu sklapanja trgovačko?: sporazuma iz-medjn Jugoslavije i Italije. Delegaciji je na čelu dr. Milivoj Pilja. načelnik odjeljenja za vanjsku trgovinu u ministarstvu trgovine. Članovi delegacije su đr. Milan Lazarevič. Petar Borisavljević i dr. Ulman-ski.
ŠEZDESETLETNICA MAŠE GROMOVE IN IVA SANCINA
V bližnjih dneh proslavita dva odlična predstavnika^ naših emigrantov iz Primorja, ga. Maša Gromova, predsednica Kluba Primork in načelnik g. Ivo Soa n c i n, namestnik senatorja, predsednik Akademskega Športnega Kluba »Primorje« itd., svoji 60-letnici.
Osebi obeh jubilantov sta tako ozko povezani z usodo naših emigrantskih krogov in tako globoko zasidrani v raznih marfife-stacijah našega javnega življenja sploh da ne morejo niti njih ožji primorski rojaki, še manj pa vsa naša nacionalna javnost, preko tega dogodka.
Zato so se njuni častilci odločili, da priredijo v soboto dne 12. marta t. 1. ob 20. uri v veliki dvorani hotela Union intimno proslavo dogodka, združeno s humanitarno akcijo, ki bo gotovo povsem v skladu z vsem dosedanjim delom obeh jubilantov.
Pri proslavi bodo v koncertnih točkah nastopili umetniki, ožji rojaki slavljencev in pevski zbor del. prosv. in podp. društva »Tabor« iz Ljubljane, vendar bo vsa prireditev tvorila samo okvir dobrodelni akciji, ki se bo ta večer formalno zaključila-
mesiš
\
Iz »sklada Maše Gromove in Ivo Sancina«, ki se bo stvoni iz prispevkov prijateljev in častilcev obeh jubilantov ter iz prispevkov raznih društev, korporacij itd., se bodo podelila med najbednejše izseljence iz Primorja nakazila za enomesečno hrano v menzi Delavske Zbornice, a ostanek se porabi za podporo in opremo emigrantskega zavetišča.
SUŠAK U SPOMEN BISKUPA DOBRILE.
Dne 28. februara je. kako smo već javili, sušačko Narodno prosvjećivanje odr-ž. 'o proslavu 50-godišnjice smrti biskupa Jurja Dobrile. Komemoracija je održana u Jadrau-kinu, a otvorio ju je direktor gimnazije g. Ivo B r g i ć. Učenik Renko de-klamovao je pjesmu Rikarda Katalinića Je-retova »Molitva Istrana dobrom pastiru«. Profesor Ivančič je u zanosnom govoru iznio tok života biskupa Dobrile. Naglasio je, da se je veliki naš narodni dobrotvor Juraj Dobrila rukovodio za cijelog svog života načelom »iz naroda za narod«. Zatim je iznio biografiju pokojnog biskupa i istakao, da je on svjetao primjer nesebičnog i požrtvovnog rada za narod. Direktor gimnazije g. B r g i ć istakao je goleme zasluge biskupa Dobrile u prosvjećivanju i nacijonalnom budjenju Istre. Naglasio je, da Juraj Dobrila osim nacijonalnib zasluga ima i' vrlo velike zasluge za ekonomsk’ preporod istarskog seljaka. Ističe, da je Juraj Dobrila bio ne samo duhovni pastir, nego i pravi vodja, otac i prosvjetitelj svog naroda. Prisutni su ovu rijetku, proslavu završili sa poklikom »Slava biskupu Do-brili!«
DVA PREDAVANJA O NAMA U BRNU
Kako smo obavješten; iz Brna, dne 2. marta priredila je tamošnja »Čehoslovačko-jugoslavenska liga« dva predavanja o Jugoslavenima u Italiji. Prof. ing VI. F liku k a govorio je o temi »Jihoslovanska menšina v Italii«. a inspektor St. Drah J-Bonda iz Plzna o temi »Sočskč bojište a utrpeni jigoslovanskć menšinjr pod. ital-skym panstvim«. — Izrazujemo našu veliku zahvalnost brnskoj Ligj i veseli nas sve veće interesovanje braće Ćehoslovaka za naš problem.
DOBRILINA PROSLAVA U POŽEGI.
Jugoslavenska Matica podružnica u Slav-Požegi priredjuje u nedjelju 6 marta 1932 u prostorijama Vatrogasnog Doma povodom 50-godišnjice smrt' i 120-godišnjice rodjenja preporoditelja Istre biskupa dra Jurja Dobrile svečanu spomenu akademiju.
Program:	1, R. Katalinić Jeretov:
Dobrili govori gd.iica A. Metzger; 2. Ned-ved: Domovini pjeva muški zbor «Vijenca«; 3. a) D. Domjanović: Na Kvarneru b) R, Katalinić Jeretov: Molitva Istrana dekla-muje gdjica M. Filipovič; 4. Dr. Juraj Dobrila predaje g. I. Burle; 5. F. Chopin: Nocturno op. 9. br. 2 na glasoviru izvodi g S. Balog; 6. a) Zagorac: Priča b) V. Stetka: Tam u daljinu sopran-solo pjeva gdja B. Černohlavek; 7. a) F. Drdla: Poeme b) Mendelsohn: Proljetna pjesma c) F.
Schubert: , Moment musica solo violina g. R. Paraker na glasoviru prati g. Z. Traj-bar; 8, a) 1 Zajc: Gore nebo visoko, b) F. Vilhar: Blijedi mjesec tenor solo pjeva g F. Jeraj; 9. Narodna pjesma:» Ne dajmo se« pjeva muški zbor »Vijenca«.
SARADNICIMA
Upozoravamo naše saradnike, da će Uskrsni broj »Istre« izići u većem opsegu, pa ih molimo, da nam svoje rukopise pošalju na vrijeme.
U SMOLJANIMA U ISTRI UMRO JE MARTIN MODRUŠAN.
Dne 16. februara umro je nenadanom smrću od kapi u Smoljanima čestiti naš čovjek Martin Modrušan star 62 godine. Pokojnik je otac Ante Modrušana (Priko-dražana). nastavnika gradjanske škole u Erdeviku i našeg vrijednog suradnika. Prijatelju Modrušanu. koji j<- u velikoj .žalosti. jer mu je pred pola godine umrla i majka, izrazujemo naše iskreno saučešće.
POROKA
V Soboto 27. februarja se je v ljubljanski stolnici poročil g. Milko Skrabar, član ljubljanske opere z gdč Pavlo Lapajnetovo. Obema primorskima rojakoma in delavcima članova »Tabora« iskreno čestitamo.
JUGOSLAVENSKA MATICA Ù SPLITU
BILA JE ZASTUPANA NA POGREBU
BLAGOPOKOJNOG IVANA MANDIČA.
Obavještena o smrti velečasnog Ivana Mandiča, Jugoslavenska Matica u Splitu zamolila je g. dra Frana Brnčića, da je zastupa na sprovodu. U počast uspomene pokojnika darovali su g. dr. Ulikse 'Stan-ger i g. Rikard Katalinić Jeretov prilog u fond Jugoslavenske Matice u Splitu.
DAROVI U POČAST USPOMENE BLAGOPOKOJNOG MANDIČA.
Da počasti usnomenu na blagopokojnog Ivana Mandiča darovao je dr. Fran Brnele zagrebačkoj Jugoslavenskoj Matici Din 300.— te Društvu Kneginje Zorke Din 300.—.
DAR ZAGREBAČKOM DRUŠTVU »ISTRA«.
Spriječen da prisustvuje pogrebu blagopokojnog Ivana Mandiča, g. prof. arh. Ivo Marcella da počasti njegovu uspomenu daruje društvu »Istra« u Zagrebu dinara 300. »Istra« plemenitom darovatelju najtoplije zahvaluje.
DAR SOCIJALNOM ODSJEKU DRUŠTVA »ISTRA«.
Gosp. Mandič Rudolf, banski savjetnik iz Splita darovao je Soc. odsjeku društva »Istra« din 200.— da počasti uspomenu blagopok. prof. Ivana Mandiča.
ZAHVALA DJAČKOG INTERNATA1
Prigodom smrti našeg dobrog i nezaboravnog ravnatelja veleč. gosp. prof. Ivana Mandiča primili smo veliki broj brzojavnih i pismenih saučešća. Svima se najljepše zahvaljujemo.
Djački internat u Zagrebu.
ZAHVALA JUGOSLOVENSKE MA TIČE
Jugoslovanska Matica u Zagrebu primila je povodom prerane smrti blagopokojnog istarskog otadžbenika, svoga člana i zaslužnog odbornika veleč. gosp. prof. Ivana Mandiča, ravnatelja djačkog internata u Zagrebu mnogobrojne izraze saučešća i duboke boli brzojavno, pismeno i usmeno.
Ovime se svima najusrdnije zahvaljuje
Banovinski odbor Jugosiovenske Matice u Zagrebu.
ZAHVALA MAJKE BLAGOPOKOJNOG MANDIČA
Svim prijateljima i štovateljima, koji su mi prigodom smrti mog neprežaljenog sina veleč. gosp. profesora Ivana Mandiča brzojavnim i pismenim putem izrazili saučešće,. zahvaljujem od srca u ime svoje i ostale rodbine. Duboko rascviljena majka
Katarina Mandič.
Mali oglasnik „ISTRA"
Č5TVER0KATNICU od poreza prostu — 25 met. ulične fronte — 10 stanova po 4 sobe sa komfor-tom 2 poslovne prostorije — podrum — plin, elektrika, vodovod i kanalizacija — parketirano sobe — godišnji dohodak 320.000 Din. prodajem za cca 3,250.000 Din. »ARGUS«, Petrinska 2 (709-99).
sunčam
xxxiaoxvu j'aij.auu tugao) prema trgu položaj — vrlo lijepi stanovi, trgovački lokali — prodaje se za cca 4,000.000 Din. — pobliže »ARGUS«, Petrinska 2 (1413-174).
KUĆU OD POREZA PROSTU sa 5 stanova (5-3-3—2 ii sobu sa komfortom) osobni i kolni ulaz — vit— dvorište i predbašća — oko 50 met. ulična fronta — sve je ogradjeno sa vrlo ukusnom ogradom — prodajem za cca 700.000 Din. Teret: din. 200.000 na 25 godina — ostalo 500.000 u gotovom ili uložnicama — »ARGUS« Petrinska 2 (l234-142)
TROKATNICU U STROGOM SREDIŠTU sa dvorišnom dvokatnicom — kolni ulaz, betonirano dvorište — dva ulična lokala — više raznih stanova — sve vrlo podesno za penzionat ili hotel — prodajem povoljno — pobliže »ARGUS« Petrinska 2 (1414-175).
U GOSPIĆU kuću jednokatnicu — vrlo solidno zidanu sa 20 prostorija, te gospodarskim zgradama. dvorištem, velikim vrtom i voćnjakom, prodajem za cca 450.0000 Din. Istu bi zamijenio i za veću kuću u Zagrebu, uz naplatu od cca 500.000 Dina Pobliže »ARGUS«, Zagreb, Petrinska ulica 2
Ig. Breznikar
Trgovina kave i čaja Vlastita elektropržiona i elektromlin za mlevenje Zagreb, Hica broj 65.
Telefon 7657
»......................
Iz mojih uspomena:
K. u. k. Rotstift
To vam je isto kao i kad se premlad čovjek oženi: ovamo u njemu kola mlada vatrena krv, a onamo stega, obziri, osjećanje dužnosti. Morate postati stari, ma da i niste; morate ćutati, ma da imate i jezik; morate sapeti srce, ma da je poletno; morate na oči metati crne naočari, ma da imate zdrave oči; u jednu riječ: morate biti diplomata, ma da iz dna duše prezirete pretvaranje, laž i neprirodnost. Ali obziri nada sve. žena s kojom ste vezani, ne da vam ni da mrdnete. »Kad si već moj, imaš da čkomiš, da čuvaš kuću, da nosiš i ćutiš, da postupaš po mojoj volji i upravljaš se po mom nahodjenju. Kakvo srce? kakvi bakrači? Srce ne postoji. Postoje obziri i dužnosti«.
Tako mene lijepo, na pravdi Boga, jednoga dana obijedi moja žena ni zbog čega, već zato što htjedolf udahnuti miris proljeća, čuti cvrkut slavulja i naužiti se sjaja zvjezdane noći. »Mladenačka posla«, reče i nadoveže: »brak je božji zakon, a njemu ima da se pokoravaš. Ne bijaše se ženiti, ako si mislio da vrdaš...«
»Ali, bre, brate, ženo po bogu. Je li to vrdanje, ako...«
»Ni riječi... Pomisli što će nam reći siisjedi..,«
»Susjedi? Ovi s lijeva što troše makarone, ili oni s desna što se pročuše po voljenju paprene hrane?«
»Ma kako da ti rečem? Susjedi...«
»Susjedi? Susjedi? I ti vodiš računa o susjedima? A vode li ga oni o nama? Njima kao da je ravno sve do sjevernog pola«.
»Ali znaš kako je? Da bi oni dubli i na glavi, njima niko ništa ne može. Postoji riječ da su pametniji, moćniji, ljepši, kuražniji, uticajniji od — nas, pa kud bi se mi pored tolikih komparativa mjerili s njima ...«
»Nego, ženo, mi smo zabasali, zastranili ... O čemu smo ono bili počeli da govorimo?«
»Zastranili? Zastranio si ti, jer ne vodiš računa o svojoj okolini«.
Kako je dalje tekao taj monolog ne ću da iznosim', jer čuli bi još i krupnih. Tek asocijacijom misli mogu da kažem ovo: zastranio sam, ali ne po zlu i obzirima, već po mojoj rječitosti; ono sam vam velikim slovima najavio pričati o k. u. k. Rotstiftu, što u prevodu na jugoslavenski jezik znači o jednoj c. i k. crvenoj olovci, a ono ja dospio o nekakvom mom sporu sa ženom. Znate kako je, mi ljudi od pera naginjemo, čestoput bolesti da se udaljujemo od teme, a imamo i bujnu fantaziju.
Ali neka mi bude dozvoljeno prije, nego što stupim, kako se kaže, »in me-dias res« (oh, zlatna sredino!), da kažem još koju o svemu ovome, što mi je na srcu, to mi je i na jeziku, bilo je. jeste, i biće. pa barem me i vi sami nazvali Gallimathiasom, ili iskrenim rasnim čovjekom, ili istinoljubivom dušom, ili čak seljakom koji ne zna ni osnovne principe diplomacije i predostrožnosti, ili pak i neuračunljivcem koji ne zna pače ni da čuva svoje intimne kućne tajne.
Dakle, izmedju ostaloga, tajna koju iznosim bila bi ta. Sve ovo što pišem, šaram skrivečke od — žene. Ne znam zašto, ali, eto, nekud stalno mi visi za petama, i voli da turi svagdje u moje poslove svoj nosić; prosto na prosto nema povjerenja u mene, boji se da ću se po kojoj, kako ona kaže nesmotrenosti, zamjeriti susjedima, koji ga i sami imaju na mene. A znam, zacijelo, kad poslije dozna, da sam ovo proturao bez njenog odobrenja, da će biti jao i pomagaj. Ele, čemu joj nisam pročitao. Eie, zašto je nisam pitao za savjet. Eie, kako da ja, koji... Bog budi s nama.
I opet sam — zastranio ...
A sad u taj »medias res«, kako bi se izrazili naši stari.
Nezaboravna uspomena na jednu pokopanu, otupjelu k. u. k. crvenu olovku navela me da iznesem te svoje vječne jade, — eto sada sa rod jenom ženom, a prije, dok ne bijah sputan bračnim vezama, sa k. u. k. crvenom olovkom. A ni kriv ni dužan, ni onda ni sada. Onda, kao i danaske. Iste muke samo na drugi način.
To mi zaključalo nešto u srcu i sumilo u glavu pod kraj 1916 godine, da napišem nešto onako iz duše. Baš se tada pitah ja, hoće li se kome to svidjeti ili ne. Svidjalo se mojem srcu. I ja ne budi lijen, napisah političku crticu »Po razboju«, koja je štampana u almanahu »Mladost« početkom 1917. godine u Splitu tiskom Narodne tiskare. Elem, što sam rekao? A molim vas unapred da me ne obij edite s hvalisavosti. Ruku, na srce, ne hvalim se, već, eto, prosto ovo iznosim zato, što je nekako kao ušlo u modu da se govori o onome što je bilo. Pa tako i ja. Ta, konačno, zašto nebi imali pravo i mi — mali da pišemo uspomene, ne mislim memoare, jer da se upotrebi taj termin mora se imati kvalifikacije i govoriti o krupnijim stvarima.
Elem, lupi vam moj članak na stol pok, k. u. k. cenzura u Splitu.
»Zum Teifel, Schon wieder so ein jugoslawisches Schwein. So eìne Dreck-sau, gemerne. Auf den Galgen mit ihm«. Pocrvenio je kao i njegova crvena olovka, koju je držao u drhtavoj ruci.
Pa da li zato što je bio lijen, da li zato što nije bio dovoljno pronicljiv, ili zato što nije dovoljno poznavao naš jugoslavenski jezik, ne znam zašto, članak je, doduše, iskasapio, ali samo dje-limično. Ne znam po kom mjerilu; neki pasusi više »opasni« i više »izazovni« učinili su mu se nedužnima, a druge ili jednako tako »opasne« dotično »izazovne«, ili još »opasnije« ili sasvim »mirotvorne« — precrtao je. U štampanom tekstu zija bijela praznina:	zaplije-
njeno, a na drugom mjestu nakladnik je almanaha (društvo »Pavlinovič«) morao, pošto je knjiga već bila gotova, da s tušom precrta u svim štampanim primjercima »naknadno opažene opasne riječi«. Na pr. na str. 97 — ono o »generaciji koja je nijekala svoje slavensko ime, a nazivala se Austrijancima«, sto je precrtano u tekstu.
Vječito ću žaliti, Jto mi je nestao rukopis, pa da sad sa zrelim očima i potpuno jugoslavenskim srcem vidim i procijenim šta je to bilo g. k. u. k. cenzoru nepoćudno, što je — na str. 100 — na
prostoru od nekih dvadeset štampanih crta u cijelosti prekrižio. Otprilike znam to je bila jedna »teška« nacijonalisti-čka meditacija ranjenog vojnika Andrije Kosovića, sina kršnog Primorja, za vrijeme njegovog teškog bolovanja u bolnici, ranjenog na srpskom frontu, — a koji je od autonomaškog Talijanaša, baš po svom dolasku na srpsko-austrij-ski front, osjetio da je Hrvat, Srbin, Jugoslaven, Slaven, Sveslaven. Nešto na str. 101 ostalo je što nije »zaplijenjeno« i to:
»...svakim imenom sam se isticao, i talijanskim i autonomaškim, samo ne hrvatskim. A za ovo vrijeme, otkad sam u vojsci, prodjoh jednu ljusku zemaljske kore, na kojoj se smjestila Dalmacija, Istra, Hrvatska, Bosna, Srbija... I što čuh? Svud istu riječ, hrvatsku, (srpsku) riječ. Srbom se mogoh sporazumjeti, ko god i s Hrvatom. Ali on je Srb, da li zato što je u drugoj državi? Da li su Hrvati i Srbi jedan narod? Uvjerio sam se da jesu... Ime mi je hrvatsko, »ići« po talijanskoj zemlji ne niču...« Gosp. k. u. k. cenzor je ovo propustio, kao i ovo što slijedi, i to na str. 99: »Andrija (na srpskom frontu) prihvatio se za odapinjačem na »puški«. Puška kao da mu je na ramenu drhtnula. Blijed kao krpa posta u licu. »Opališe drugi, opali i on. Opali — bez smjera ...« I t. d.
Zašto sve ovo rekoh? Zašto sve ovo iznesoh?
Zato da i ovo bude jedan skroman dokumenat k povijesti našeg nacionalnog stremljenja, pa barem bilo krivo djavlu ili sotoni, ženi ili svim ženama, susjedu ili s desna ili s lijeva, ili, pak, obojici. Neka se vidi, da smo imali petlje i te kako u vrijeme kad je trebalo, da ističemo jedinstvo naših jugoslavenskih zemalja, svih, svih, pa i Istre sestre naše. Nismo se bojali ni gevera ni »galgena«. ni rotštifta.
A k._ u. k. Rotstift koji me je malo zatim čak na frontu uputio, neka je vječna hvala a njegovoj duši neka je:
Vječnaja pamjat! ,
Ljubidrag Garčina.
(Beograd.)
Vlasnik i izdavač. Konzorcij »Istra«, Masarykova ul. 28./II. ■— Urednik: Ive Mihovilović Hercegovačka 35	yo ..r_^
advokat. Samostanska 6. - Tisak: Joslovenska štampa d. d,, Zagreb, MasaryCa 28a - Za tSa?u ^đgovara? Rudo
odgovara:	Dr. Fran Brnčić,
Polanović, Zagreb, Ilica broj 131-