»Ja sam bio uvijek protiv toga, > da se postavi strategijska granica jj prema Jugoslaviji, jer se nikad ne | okreće nož prema onome, od kog fi se traži mirno susjedstvo i dobro I prijateljstvo«. Gaetano Salvemini 5 u razgovoru -s dopisnikom »Istre«. | ISTRA »Kada Talijan] govore o »tali-{anskoj Istri«, oni zaboravljaju, da su oni istina tamo svuda raspršeni, da prave većinu u gradićima, ali slavenski ih je seljak okružio čim izadju iz gradskih zidova.« Gaetano Salvemini u razgovoru & dopisnikom »Istre«. GLASILO SAVEZA JUGOSLAVENSKIH EMIGRANATA 12 JULIJSKE KRAJINE »ISTRA« izlazi svakog tjedna u petak. — Uredništvo i uprava nalaze se u Zagrebu, Masarykova ulica 28. II. — Broj čekovnog računa 36.789. Pretplata: Za cijelu godinu 50 Din; za pol godine 25 Din; za inozemstvo dvostruko; za Ameriku 2 dolara na godinu. — Oglasi se računaju po cjeniku. Vijesti iz Julijske Krajine UMBERTO UČKI U Genovi je 22 o. mj. umro admiral i senator U mb erto Cagni. Talijanska štampa donosi o njemu velike nekrologe i veliča ga kao velikog patriotu i vojnika, a najviše kao junaka, koji je 5 novembra 1918 »s par torpiljarki* zauzeo najveću austrijsku luku Pulu. To je navodno njegovo najveće životno djelo, tu je on pokazao svu svoju vojničku sposobnost i herojizam. Cagni je, prema pisanju fašističke štampe, s mora upotpunio pobjedu, koju je kod Vittoria Veneta izvoj-štio generalisimus Diaz. Kad je došao u Pulu on je, navodno, okupirao grad, zauzeo austrijsku mornaricu, otpustio s brodova njemačke, madžarske, jugoslavenske, čeho-slovačke mornare i u Puli uspostavio talijanski pomorski ratni departman, kojemu je on bio komandant. Ne bismo se osvrtali na smrt admirala Cagni-a, ali da se utvrdi historijska istina, koju se s talijanske sirane tako rado i često nastoji falsificirati, iznijet ćemo nekoje podatke, koji se odnose na ^junački< gest Cagnijev i koji najbolje ilustriraju herojstvo tog »morskog garibaldine a*, kako ga slavopojci nazvaše. 0 »pobjedu kod Vittoria Veneta uopće nećemo govorili, nego ćemo odmah preći na situaciju u Puli koncem oktobra. Tih je dana stanje u toj austrijskoj ratnoj bazi bilo veoma napeto. Jugoslavenska agitacija bila je na vrhuncu. Pod utjecajem jugoslavenskog revolucionarnog^ duha čak su i Madžari pa i sami Nijemci tražili demobilizaciju i rimpatrijaciju. Pobune su bile na dnevnom redu. Austrija je bila na umoru. Jugoslaveni su odlučili da osnuju narodno vijeće, koje je počelo da djeluje 24 oktobra. Vijeće je imalo osam članova, a fregatili kapetan Koch, kasnije viceadmiral, bio je u vijeću kao pret-stavnik narodne obrane. Vijeće je povelo pregovore s komandantom puljske tvrdjave austrijskim kontraadmiralom Cic coli-j e m, koji je imao pred očima svu težinu položaja, pa je poslije dva dana pregovaranja predao vijeću agende direkcije ratne luke. Jelačičev regiment, koji je poslije okupacije Bijeke bio interniran u Puli, pušten je na slobodu i preuzeo je obranu građa. Vijeće je zatim prešlo u pregovaranja s mornarima raznih narodnosti, pa je 29 oktobra došlo do sporazuma i do rezolucije, prema kojoj se sve ostale narodnosti odriču prava na mornaricu, koja prelazi u isključivo vlasništvo Jugoslavena, a medju narodnostima, koje su na to pristale bili su i Talijani. 30 oktobra bilo je od sirane Narodnog Vijeća telegrafski javljeno inostranstvu u prvom redu Antanti, da je Pula i puljska flota u rukama Jugoslavena. A 31 oktobra popodne to je isto učinio i kontraadmiral Horthy (sadanji regent Madžarske). Par dana iza toga proglašeno je primirje. Antanta je imala okupirati Istru i ostale krajeve. Tresič-Pavičič, Bukšeg, dr. Čok i Koch kao »komandant jugoslavenske mornarice* bili su upućeni da odu na Krf jednim telegramom, koji su dobili iz Pariza od Lloyd Georgea, Clemenceaua i Orlanda. Malo zatim stigao je Vijeću u Pulu jedan talijanski telegram,, kojim se pozivlju »komandanti jugoslavenske m.orna-rice* da dodju na otvoreno more pod b i j e-lom zastavom na dogovor. Odgovoreno je da je sastanak bespredmetan, jer je Antanta već ugovorila sastanak na Krfu. Ali stigao je od talijanske strane i drugi telegram, u kojem se moli najsrdačnije sastanak, uza sve to, što je odredjen onaj sastanak na Krfu. Jugoslaveni su se sada odazvali. Dne 3 novembra sastali su se s Talijanima na otvorenom moru. Od talijanske sirane bio je tu Cagni, a od jugoslavenske dr. V ratović ( sada u rimskoj tamnici osudjen na deset godina), dr. Krm-p oti ć i fregatni kapetan Milenkovič kao ekspert. Dvije torpiljarke srele su se na širokom moru, a momčad se je pozdravila s velikim entuzijazmom. U komandan-tovoj kabini talijanski kapetan bojnog broda Ciano pozdravio je jugoslavenske delegate ovim riječima: »U ime vrhovnog komandanta talijanske flote admirala T h ao n de R ev eia pozdravljam mladu jugoslavensku mornaric u*. Poslije toga zapitali su jugoslavenski pretstavnici, da li se talijanska mornarica smatra u ratu s jugoslavenskom mornaricom, što bi se moglo da zaključi po tome, što je od talijanske strane potopljen u puljskoj luci »Viribus U niti s* pod jugoslavenskom zastavom. Odgovoreno im je, da, naprotiv, Talijani jugoslavensku mornaricu smatraju savezničkom,. Rečeno je i mnogo drugih stvari, koje su značajne, a potpisan je i jedan protokol, u kojem je rečeno, da je jugoslavensko narodno vijeće preuzelo u svoju vlast od Austrije ratnu flotu u Puli. Dne 4 novembra, poslije tog sastanka na širokom moru, stigao je jugoslavensko komandi u Puli telegram od admirala Thaon de Revela, vrhovnog komandanta talijanske mornarice, koji je »u ime antant e«, u NESLOGA I RAZDOR MEDJU FAŠISTIMA U JULIJSKOJ KRAJINI. Rijeka, aprila 1932, — Da medju fašistima u našim krajevima nije sve u redu govori se već cd nekog vremena. Već ie više puta medju njima došlo do sukoba i svadje, često i oštre, većinom radi ličnih interesa. »Manj a dora« to je osnovno u fašizmu i oko nje se hijerarhi svadjaju i kolju. Poznato je što se je dogodilo Brunu Camusu u Pazinu, nekad grlatom fašističkom prvaku, koji je sada dospio čak pod posebni policijski nadzor, jer je došao u interesni sukob sa svojim kolegama. I na Rijeci je ovih dana izbila u javnost jedna medjufašistička afera. M e-dju riječkim fašistima nastao je razdor i nekoliko je od istaknutijih iz prvih redova sastavilo jedan memorandum, u kojem se iznašaju strašne stvari o drugim istaknutim fašistima iz prvih redova. Taj je memorandum bio poslan u Rim i povedena je istraga, koja je razumije se svršila zlo po one, koji su memorandum napisali i potpisali. Ovih je dana generalni sekretar fašističke stranke Starace javio federalnom sekretaru na Rijeci Grbcu (Gherbaz), da se je-ustanovilo, da su optužbe iznesene u tom memorandumu neosnovane i lažne. Da bi se egzemplarno kaznilo one, koji su tim memorandumom škodili ugledu riječkog fašizma i htjeli potkopati riječki fašizam, Starace je oderdio da se oduzme fašistička legitimacija kapetanu Stanislavu Štiglicu (pravi Talijan!) i kapetanu Oskaru Bačiču, jer su izmislili tešku optužbu protiv svojih drugova; da se za godinu dana suspendira Luigi Turchi, jer je redigirao i raspačavao taj memorandum; da se suspendira za godinu dana advokat I v a n Š t i g 11 ć, jer je sijao razdor na škodu kompaktnosti riječkog fašizma i da se opemene kapetana Lucia Formisa-n a, jer je indirektno sudjelovao u sastav.., ljanju i raspačavanju tog memoranduma. OTIŠLI PREKO GRANICE BEZ PUTNICE. Trst, aprila 1932. — U tršćanskom »Piccoiu« od 23. o. m. izišao je popis onih lica, koja su u posljednje vrijeme prešla granicu bez putnice i za koja je to ustanovila policija. Citirano ie ovih 7 imena: Franc Premru Antonov rodjen 1897 u Slavini, Ivan Ćuk Ivanov rodjen u Landolu 1904, Gofred Saksida Bogomirov, rodjen u Gorici 1906, Mario Pangoš rodjen u Trstu 1906, Glavina Marijo Ivanov, rodjen u Trstu 1900, Martin Maver Martinov rodjen u Postojni 1906 i Viktor Benčan Ivanov rodjen u Gočama 1903. SLIJEPI »RAZGLEDAVAJU« RATNO GROBLJE U KEBIPUGLI. Trst, aprila 1932. — Tršćanski »II Piccolo« donosi jedan opširan članak o posjetu slijepih dječaka i djevojčica iz zavoda za slijepe »Rittmaver« u Trstu ratnom groblju u Redipugli, U opisu čitamo, da su to potpuno slijepa djeca poslije dugog puta, koji su učinila i poslije mise, koja je služena u kapelici na groblju, posjetila u više grupa pojedina odjeljenja ravnog groblja. »Pìccolo« doslovno kaže: »Dopo la celebrazione della messa i cinquanta ciechi, divisi in vari gruppi visitarono il Cimitero. Essi videro tutte le lapidi piu significative, i simboli e molte tombe degli eroi.« Piccolo« opisuje utiske, koje je na slijepu djecu učinilo ratno groblje, pa kaže. da su djevočice drhtale od uzbudjenja, a dječaci su opetovali na glas fraze pročitane na spomenicima palim junacima. — Fašizam je doista svemoćan. Slijepa djeca dovedena na ratno groblje najedamput progledaju i vide spomenike i simbole na spomenicima. tonu neke zabrinutosti, najučtivije molio za informaciju, da li i ma v, g o r nj e m Jadranu još njemačkih podmornica, a u slučaju da ih ima, što se je poduzelo, da bi ih učinili neškodljivima. Poslije jednog utješljivog odgovora, drugi dan 5 novembra zeuzeo je Pulu ii garibaldino del mare, ammiraglio Cagni con epica audacia ed incomparabile manovra sfidando i formidabili forti di Pola*. Za taj junački čin, za to jer je »epskom hrabrošću i neupo-redivim manevrom*, usprkos jakih puljskih tvrdjava ušao u Pulu, kako je u ono vrijeme pisala štampa i kako sada prilikom njegove smrti ponavlja, Cagni je bio imenovan kraljevskim, senatorom ... interesantno je na sve to nadodati, da mu je jugoslavenska mornarica izišla toliko ususret, pa su mu bile otvorene na ulazu u luku barikade. A talijanski bataljuni, koji su došli s kopnene strane iskrcani u Pažani, bili su dovedeni u grad pod zaštitom čehoslovačkih četa, jer su se Talijani bojali Bosanaca, koji su držali okupirane nekoje tvrdjave oko Pule. U PULI ĆE SE GRADITI VELIKA PALAČA POŠTE S KAMENJEM IZ STARE ITALIJE. Pula, aprila 1932, — U Puli ima da se gradi nova poštanska zgrada. Prema pisanju fašističke štampe ta bi zgrada imala biti glomazna i impozantna. To će biti jedan od fašističkih »monumenata«, koji će »potomstvu pričati o fašističkoj eri.« Već su počeli kopati temelje. Ali dogadja se čudo. Odlučeno je da se kamen i materijal potreban za gradnju dovozi iz stare Italije. Poznato je da je Istra sva jedan veliki kamen i da je baš oko Pule nebrojeno kamenoloma, koji su negda radili i za izvoz. Kamen iz tih kamenoloma prvoklasan je i poznat na daleko. Otporan je i kroz stotine godina odolijeva vremenskim utjecajima. O tome najbolje svjedoče puljski Divić grad i nekoje druge gradjevine iz starih vremena. A i radnike kamenolo-maca ima oko Pule mnogo besposlenih i gladnih. Da, ali to je već u sistemu fašističkih vlasti, da iz naših krajeva odnose sve što im koristi i da našu zemlju eks-ploatišu kao koloniju, da u njoj plasiraju suvišnu radnu snagu iz stare Italije Ud. Dogodit će se sigurno i to, da će puljski radnici i oni iz okolice morati i dalje besposleni i gladni gledati, kako puljsku poštu grade Sicilijanci i kalabrezi. OSUDA RADI LOVA. Pula, aprila 1932. — Radi prestupka odredaba o lovu bili su ovih dana osudje-ni na veću novčanu globu ovi ljudi iz okolice Pule: Antun Peruško, Aleksandar Zuliani, Josip Cukon, Elio Lorencin, Antun Stihović, Antun Freca, Antun Smoković, Antun Valente, Antun Belčić, Petar Turkovič, Paškval Crljenica. Povrh novčane globe oni moraju da plate i visoke proce-sualne troškove. Bijeda ih tjera da love, da bi bar nešto pojeli, a onda se dogadja, da im i ono malo krova nad glavom ide na globe i sudske troškove. ZASTAVA PODMETNUTA DRU ČOKU NA FAŠISTIČKOJ IZLOŽBI. Trst, aprila 1932. — U čitavoj se Ju-lijskoj Krajini vrše velike pripreme za veliku fašističku izložbu, koja će se prirediti a Rimu i na kojoj će biti izloženi dokumenti, uspomene i relikvije iz prošlosti fašističkog pokreta. U pojedinim mjestima fašističke organizacije sabiru sav onaj materijal, koji može da se izloži na toj izložbi, u Rimu. S tim materijalom priredju-je se sada male mjesne izložbe. Tako je takva izložba priredjena i u Kopru. Medju ostalim predmetima, koji su fašizmu svetinja, jer su iz borbenih dana, nalazi se i jedna slovenska zastava, koja je zaplijenjena jednoj čitaonici u Koparštini i kasnije, nastojanjem advokata i fašističkog prvaka De Petrisa, bila podmetnuta dru. Ivanu Mariji Čoku. Neko je po nalogu De Petrisovom donio u prostorije kancelarije dra. Čoka tu zastavu zamotanu, a odmah iza toga došli su policijski agenti u premetačinu i našli zastavu. Dr. Čok je radi toga bio u zatvoru i pred sudom. Sad je ta slovenska zastava mediu fašističkim trofejima, razumite se skinuto ie i opljačkano s nje sve ono zlato, koje ie na njoj bilo. Ta je zastava bila naime veoma bogata i mnogo ie koštala. HAPŠENJA U ISTRI. Pula, aprila 1932. — Karabinjeri iz Krnice uhapsili su Ivana Čateiu Ivanovog, starog 31 godinu iz okolice Krnice i Dominika Petenera, starog 49 godina, zidara. takodjer iz okolice Krnice, jer je kod njih nadjena jedna bomba. To bi, eto, bila historijska istina o talijanskoj okupaciji Pule. Medjutim da kažemo još par riječi o samom admiralu Cagni-ju, kad je već o njemu riječ. Rodom je bio Pijemontez, ali uza sve to bio je »odličan« mornar. Njegovo najveće »djelo« je to, da je izmedju Palerma i Napulja potopio veliki ratni brod »San Giorgio«, na kojemu je bio — on sam komandant. Za vrijeme libijskog rata on je »skoro« uspio da iskrca čete na tripolitanskoj obali. Jedamput je dospio »skoro« do sjevernog pola. Za vrijeme rata krstario je Jadranom. Njem,u se pripisuje izreka: »Datemi un punto d’appoggio ed io vi dò il mare adri-ati c o«. Inače je glasovit i po govoru, koji je održao u parlamentarnom fašju ratnih boraca poslije pada Sonina i Orlanda, u kojem. je govoru tražio za Italiju, osim zemalja spomenutih u Londonskom Paktu, još i Rijeku i čitavu jadransku hrvatsku obalu, te — protektorat Italije nad Jugoslavijom i Francuskom! Da, i nad Francuskom! Sta više, rekao je, da bi najbolje bilo, da Italija okupira, sve fran- PRILIKE U ĆIĆARIJI. Materija, aprila 1932. Mi smo na našoj općini počeli da previše na visoko letimo akoprem imamo više od pol milijuna lira općinskog duga, kojega znamo i potpuno smo uvjereni da nam nije moguće nikada isplatiti. Ali naš g. podpštat zato haje i ne haje. On znade vrlo dobro da nemamo mi općinari katkada niti za'kruh da si ublažimo glad, ali ipak razbacuje naš gladom prištedjeni novac u razne luksusne stvari. Na pr. naš je pedeštat Depanger našoj općinskoj upravi dobavio radio aparat, koji da je od velike važnosti dapače i od koristi za našu općinu. A kako čujemo s pouzdane stiane, počeo je podeštat voditi pregovore za kupnju jedne velike zgrade, koja je vlasništvo g. Župančiča i koja bi stajala oko 300.000 lira i u nju bi se smjestio općinski ured. Po mišljenju naših općinskih faktora, kad je već preko 50 i više godina bio općinski ured uvijek u jednoj te istoj zgradi, ne bi bilo potrebno sada trošiti toliki no-yac,Jer smo još i previše opterećeni pri-jašnjim dugom. Mi smo više puta prigovarali i slali proteste protiv ovakvom nerazumnom gospodarenju i razbacivanju naše muke, ali dobili smo ovaj odgovor: »Čičo paga e taži!« Mi smo u našoj općini odnosno u općinskom uredu imali samo jednog općinskog slugu, a sada ih imamo pet. Depanger ih je uzeo samo zato jer su njemu po ćudi, i ujedno da vrše medju našim mladićima fašističku propagandu. Do sada su naišli na tvrd orah a u buduće još će i na tvrdji. VOJVOTKINJA D’ AOSTA I SIROTTI Gorica, aprila 1932. — Pred nekoliko dana posjetila je Goricu Vojvotkinja d’ Aosta, pokroviteljica institucije »Italia Redenta«, koja uzdržava u Julijskoj Krajini, oko 150 azila za odnarodjivanje naše djece. Obišla je u okolici Gorice nekoje azile. U Gorici je posjetila katedralu. Kad je ušla u crkvu orgulje su zasvirale kraljevsku himnu. Po crkvi ju je vodio administrator nadbiskupije Sirotti. Iz crkve ie nadvojvotkinja pošla u nadbiskupsku palaču, gdje ju je primio Sirotti u pratnji stolnog kaptola. STARI I GRBEC VRATILI SU SE IZ KONFINACIJE. Trst, aprila 1932. — Neki dan smo javih, da se je vratio iz konfinacije bivši komunistički poslanik Srebrnič, a sad javljamo, da se je vratio sredinom ovog mjeseca Ivan Stari, bivši odgovorni urednik »Istarske Riječi«. Bio ie na otoku Ponzi konfiniran tri godine. Vratio se je zdrav i dobro raspoložen. Par dana prije njega vratio se je Ivan Grbec, bivši poslovni tajnik političkog društva »Edinost« u Trstu. I on je bio osudjen na tri godine konfinacije. Vratio se ie kući bolestan od malerije i naša,o je svoj dom pust i jadan. Njegova žena nalazi se naime u zatvoru već par mjeseci, a da se pravog razloga njezinom hapšenju nezna. LIKVIDACIJA JEDNOG PAROBRODARSKOG DRUŠTVA NA RIJECI. Rijeka, aprila 1932. — Talijanska vlada zaključila je, da se provede likvidacija parobrodarskog društva »Fiumana«, koje je društvo bilo osnovano s naslova reparacijom Italiji pripalili madžarskih brodova. Sveukupno brodovlje iznosi kojih 20.000 tona,^ te iza likvidacije ima da pripadne madžarskom parobrodarskom društvu »Hungaria«, koje se osniva. — 1 tako eto Rijeka ide sve bliže svojoj potpunoj smrti. cuske luke, pa bi tako mogla kontrolirati svu francusku trgovinu, a, na izvoz i uvoz mogla bi da ubire lijepe takse... Genijalan državnik bio je pokojni Cagni. Istra ga pak neće nikada zaboravili. Njegova strahovlada ostat će našem narodu dugo u pameti. »N oi Umberto Gagn i...« tako su poiimali manifesti koji su najavljivali dan za danom, pošto je zauzeo svu vlast u Puli, nove stroge odredbe, koje su bile uperene protiv našeg naroda. On je bio narodu zabranio upotrebu narodnog jezika i u privatnom životu, u korespondenci Ud. On je prvi zatvorio sve naše škole u djelokrugu njegove vlasti, i deportirao na Sardiniju masu učitelja, svećenika, seljaka itd. I kasnije, kad je radi starosti prešao u rezervu i penziju, on je i dalje radio na »nacionaliziranju« Julijske Krajine. Nastanio se je u Genovi i radio na zarobljivanju tršćanskog brodarstva po genoveškom kapitalu i podupirao onaj proces, koji ide za koncentracijom. svega talijanskog pomorstva u Genovi i Veneciji, na štetu Trsta i Rijeke.« '*<•* 0 lavovima NOVI DAVKI V JULIJSKI KRAJINI. Trst, aprila 1932. — V tržaški pokrajini so po zakonu o samoupravnih financah uvedli nov prometni davek v obliku na vozila vseh vrst. Nove takse bo treba plačevati od 19. aprila t. 1. dalje pri davčnih uradih v Trstvu. Gradežu, Tržiču, Miljah, Postojni, Sežani in Senožečah. Za vprežene vozove s težo (všteta je poleg teže voza tudi maksimalna teža tovora) do 5 stotov na vsako kolo (pri vozu po 25, s težo od 5 do 15 stotov po 50, nad 15 stotov pa po 100 lir na kolo. Za potniška vozila z 2 sedežema po 25, z več sedeži po 50 lir, na druga vozila (motorna itd.), z enim ali več sedeži po 10 lir na leto. Davka so oproščeni vozovi in vozila, ki se rabijo za kmečko delo ali ki so na prodaj. Za druga kmečka vozila je novi davek znižan za 50 odst. Davek se računa le za one vozove, ki se rabijo na javnih cestah. Določene su tudi občutne kazni za one, ki bi pri plačevanju novih taks kokorkoli škodovali interesom pokrajine. Do 1. maja bo treba plačati letošnji obrok teh davkov. Kljub odstotnemu znižanju ali celo oprostitvi od novih davkov bodo kmečki vozovi v javnem prometu zelo obdavčeni. Upoštevati je treba, da so pri italijanskih kmetih na Tržaškem (v okolici Gradeža in zapadno Tršiča) v rabi skoro izključno vozovi na dve kolesi, med tem ko rabijo slovenski kmetje vozove na štiri kolesa. Jasno je, da je hotela tržaška pokrajinska uprava z novimi davski, ki že sami po sebi pomenijo nova nepravično naložena bremena prizadeti še poseben udarec baš slovenskemu kmetu. Motorna vozila, ki se pri slovenskih majhnih kmetskim gospodarjih sploh ne rabijo, med tem ko jih furlanski poljedelci na svojih veleposestvih s pridom uporabljajo, bodo spričo novih davkov le malo prizadeta kakor kažejo navedene tarifne določbe. Tudi ti novi davki so potem takem v skladu s fašistično obmejno poltiko odnosu na-pram »tujerodnemu« prebivalstvu. Dva dni na to su tudi v goriški pokrajini uvedli novi prometni davek. Pričakovati, je da bodo davek te dni uveljaviti še o ostalih slovenskih in hrvatskih pokrajinah. NASILSTVO NAD SLOVENSKIM PRIIMKI. Ljubljanski »Slovenec« piše: Nasilstvo nad slovenskimi priimki se nadaljuje še vedno in dobiva kar značaj smešnega »fu-rorja«. Zloraba birokratskega aparata se lahko imenuje dejstvo, da jim ni dovolj, da so imena menjali enkrat. Prišli so v številnih slučajih na to, da so prvikrat ime preslabo popačili, zato ga podvržejo potem še novi jezikoslovni operacij. Tako so n. pr. Kocjan menjali enkrat v Cociani, izdali dekret, izvršili vse potrebne vpise, pa čez par mesecev dognali, da to ni nič in spet so dekretirali Cociani v Canciani. Piščanca so premenili enkrat v Pisghianzi, drugič temeljivo v Pisani. Nedavno je kasacijsko sodišče v Rimu razsodilo, da je priimek Pavlovich, kot je njega lastnik dokazal, zadosti star, torej zgodovinsko opravičen v tej obliki, zato sme tako ostati z dodatkom postranske motivacije, da je bil dotični gospod vedno dober iredentist. Torej sme ostati Pavlovich; če bi pa hrvaško čutil, bi ga latinirali v kakšen Paoli ali Paolini. Tisočletni slovenski priimki nimajo sevede zadostne starosti in tako se Miliči, Ginki, Trebči, Trohe in podobni »reducirajo na pravo latinsko obliko«. Vendar Italijani zahtevajo, da njihovo kulturo smatrajmo za veliko, globoko in resno. Kdo se bo toliko premagal? Kje naj sloveniski kmet vzame čas in 'denar in gre dokazovat, da je njegov priimek že stoletja star? Po pravilu rimskega prava bi moral začeti z dokazovanjem, kdor zahteva spremembo sedanjega stanja, to je italijanska vlada. Tako su kmetu godi dvojna krivica: prvič, da ga sploh nadlegujejo radi očetovega priimka, drugič, da mu je praktično nemogoče braniti svoje pravo. NOVA ŠKOLA U KATIN ARI NOSI IME JEDNOG TALIJANSKOG IREDENTISTE. Trst, aprila 1932. — Pred nekoliko dana u Katinari kod Trsta svečano je otvorena nova škola, koja nosi ime »Bruno Stossich«. Stossich je bio jedan od onih mladih tršćanskih Talijana, koji su početkom rata prešli u Italiju i borili se protiv Austrije. Pao je u ratu. VATIKAN I FAŠISTIČKI REŽIM. Trst, aprila 1932. — Na temelju sporazuma, koji je postignut izmedju Vatikana i Mussolinija u septembru prošle godine, to jest na temelju »drugog sporazuma« kojeg je žrtva nadbiskup pok. Sedej) fašistička je vlada izdala odredbu, da zastupnici državnih vlasti moraju sa svećenstvom općiti u što prijaznijem tonu. U Italiji je bio naime prije drugačiji običaj. S time je možda u vezi i činjenica, da je puljski prefekt Leone Leone sredinom ovog mjeseca službeno posjetio tršćanskog biskupa. Interesantno je i značajno, da je Papa dozvolio onim svećenicima, koji su ujedno i učitelji, da se upišu u fašistički učiteljski savez. ARETACIJA NA VIPAVSKEM. Gorica, aprila 1932. — V Št. Vidu nad Vipavo so karabinerji izvedli za štiri mlade Slovence, ki niso hoteli k vojaškim naborom, aretacijo. Mladeniče so polovili in jih odveli v zapore v Ajdovščini. Aretirani so bili: Makš Lozej in Ivan Janežič iz Podrage, Lojze Počkar iz .Vrabč ter Nande Potočnik iz Poreč. Koliko li je, Bože, samo vremena prohujalo otkad je »vjerenici Jadranskog mora« dotično »serenissimi« bilo da sa kam-poformijskim pasaportom krene na posljednji put iz Dalmacije za Lido, ostavivši za sobom i »aquisto vecchio« (posjed «stečen« 1420 god.) i »aquisto nuovo« (»stečen« Karlovačkim mirom) i »aquisto nuovissimo« (»stečen« Požarevačkim mirom)! Ravno 99 godina pilje no što ugledah svjetlost svijeta! Pa ipak, eto, i nakon 135 godina, uvriježene navike mojih pradjedova, očituju se u meni: izražavam se, po-kadšto, italijanski! O, Dio buon! Madona vergine. Dio...! A gdje smo još do toga, da me dobro shvatite i razumijete! Eto, kada još doznate (vi, koji ne znate) da u mom rodnom gradu na ostrvu ima i krilatih lavova sv. Marka. | to toliko i takvih velikjh egzemplara koliko ih i kakvih nema ni u samim Mlecima (kako mjerodavni to tvrđe, a i sam se na svoje oči uvjerio 1919 godine, kad sam, kao neke vrsti italijanski podanik, obreo se u gradu zloglasne tamnice »Piombi«, u kojoj je čamio i neumrli Silvio Pellico), — onda, polazeći sa stanovišta da su ti lavovi, po-razmješteni u mom rodnom gradu na ostrvu- vršili i stanoviti uticaj na moju dušu, čudo li je, ako iz moje školjanske-bođul-ske duše pokadšto vrcne koja romanska varnica? Uticaji su — uticaji... Istini za vwolju. mora se reći: dugovjekovni upliv nadošlih Mlečana, hoćeš-nećeš, morao se je odrazivati na primorskim Slovenima, koji su bili potpali pod vlast mletačku. I može se reći, da se je život pridošlica i starosjedioca razvijao u znaku simbioze, kao što se to uostalom dogadja na cijeloj kugli zemaljskoj, gdje se ispremiješaju dvije rase. Nas Jugoslavene, po kulturnim ili nekulturnim uticajima, uglavnom, može se podijeliti na četiri grupe: jadransku, julij-sku, panonsku i vizantijsku. Iskasapile nam duše četiri civilizacije (pseudo ili 100-po-stotne): romanska, švapska, arpadska i orientalska. Ali, Bogu hvala, ostadosmo živi, varvarski mlade ostale su naše duše. Tudjinački uplivi nigdje nisu bili tako jaki, da su mogli potisnuti genij naše rase. A u koliko — po periferijama, u magli i mrazu — grane narodnog nam stabla ta-njaju i životare, venu i malakšu, ma da se i nakalemljuju mladicama otrovnih stabljika, — Bože, šta se može? — glavom u zid, čelenka prsne, a duvar ostaje čitav. Naš narod nikad nije lupao glavom o zid. Zidovi su se rušili sami od sebe. I »neprobojna« utvrdjenja. Jer sve što je podigla nasilna ruka, ma gdje i kada, zub vremena i pravde ruši. Bilo je i biti će tako. Nada, utjeha i strpljenje nada sve! Sve se ponovlja po fiksiranim zakonima božje, prirodne i narodne volje! Prije ili poslije. Svaka sila za vremena. Eto, ostali su i pernati lavovi po miri-ma i kulama mog rodnog grada na škoju usred mora jadrijanskoga, ali, vi giuro con parola d’onor. (sad ćete me, valjda pojmiti zašto se izlanuh i opet na italijanskom Jeziku!), da su ti lavovi iz godine u godinu sve mršaviji: liže ih kiša, grize ih sun- i još 0 ce, struže ih bura; i jednog (lijepog) dana olinjaće se kao gladni kurjaci, — a već Su operušani kao perad spremna za poho-vanje. E, da vam kažem. Odmah po svršetku rata (još prije nego što su došle italijanske okupatorne čete da »vide kako mi. da se obavijeste o našim potrebama, da nas, di passaggio, upitaju za junačko zdravlje, da nas vide izvukosmo li živu iz rata glavu, pa da, prema zadatoj riječi i odu«), dakle, u to blaženo vrijeme, kad su se ljudi vezivali riječima a volovi rogovima, i kad je izgledalo da je propašću Austrije nestalo tiranije, mraka i natražnjaštva, — pala je bila riječ, da se skinu ti lavovi i lavići, leoni i leoncini, i da se bace u ropotarnicu. da ih se spravi u muzej, pa da snijevaju vječan san sa ostalim spomenicima koje za sobom ostaviše razni zavojevači našeg ostrva tokom minulih vije-kova: Heleni, Saraceni, Rimljani, Barbani, Svaboauštrijaki, Arapi i koji li ne još satrapi. Ti, koji su htjeli, pošto-poto, da se skinu lavovi, svoj zahtjev opravdavali su slijedećom činjenicom: od tih lavova najviše pati naša narodna stvar na Jadranu, jadransko pitanje; ti lavovi očigledno govore cijelom svijetu da je tu nekada vladala Venecija... Skidajte lavove! Abbassate i leoni! Ali, lavovi su ostali... Došle su okupatorne čete... Obećanja... Riječ... Ni u moru mjere, ni u Talijanu vjere. Njihova riječ... (Dodekanez! Tripolis! Albanija! Dalmacija! Istra!). Uzgred budi rečeno, ne samo da su već postojeći lavovi ostali, nego čak i oni, koji su tokom vremena nenamjerno, silom okolnosti, uslijed rušenja kojeg zida ili bedema bili skinuti, u triumfu su postavljeni na svoja stara mjesta... Festa di risurrezione dei leoni... Praštali su topovi. Imbandirane su bile karocade. Tri tuceta popova dall’ altra sponda. Dva ili tri biskupa. Zvona su zvonila. Na čivi-rima obnosila su gradom četiri Piemonte-za lava, izvučena iz prašljiva magazina, prekrita s trikolorom, masa za čivirima. Urnebes. Odoše rapalskim pasaportom u žepu. Odoše... I lavovi su ostali i nadalje. Prestadoše tražnje da ih se skine. Neka ih. Neka starog kamenja. Neka ga Ispira kiša, — uprskano je krvlju, ogaravljeno je barutom, pocrnjelo je od dodira pogane ruke. Takvi bijedni, ništavni spomenici, pseu-đo-dokumenti, nisu i ne mogu biti nikakvi naučni dokazi o pravu Italijana (nasljednika i Rimljana i Mlečana!) na Dalmaciju. Ni opravdanje za — rivendikaci-ju. To je stijenje, koje bi moglo jednim zamahom ruke da odleti u more, iz kojega strši do polovice izronula topuzina Marka Kraljevića. Lavovi su memento crnih dana... A što svijet govori!? Neka govori! Ima krilatih lavova i na Krfu i gdje li sve ne. Ima maurskih spomenika i u Španiji. Ima turskih minareta i u srcu naše zemlje. A gdje sve nema i rimskih arena? Nekoliko milijuna Italijana ima u Americi. Rusa ima u Parizu, Kineza u Berlinu. Rimskih sarkofaga našlo se je na tlu današnje Velike Britanije. I t. d. Pa... Započeo sam ovu svoju reportersku kantilenu sa uzdahom, da bih kazao ono što tek sada dolazi. — a ono me moja rječitost udaljila od započete misli; ali ipak držim, da nije udaljila i sa terena. Dakle: dob:-$ Bože! Šta li čovjek u jednom danu sve ne dozna. — Na dan 19. marta — kad su Jugoslaveni, koji suosjećaju sa svojom braćom preko granice molili se za njihovu vjersku slobodu, doznadoh: — iz dnevne štampe, po vijesti iz Rima od 18. marta, da je »Tribuna« upravila na adresu »Morning Posta«, povodom ukidanja italijanskog jezika u školama na Malti, slijedeće redove: »Italija vodi umjerenu i razboritu politiku u Južnom Tirolu i Ju-lijskoj Krajini; svako prebacivanje Italiji u tom pravcu je neumjesno. I: konstitu-cionalni mentalitet Engleske ne može da shvati što su to — pogranični problemi..«; — iz pisma mog revnog infòrmatora iz Korčule (u kojoj od više od dvije hiljade žitelja ima 137 Talijana, Taiijanaša, auto-maša i rinjikola), da je mjesnim — da u jednu riječ kažemo: — Italijanami, po odobrenju dubrovačke biskupije, a na predlog korčulanske opatije, ustupljena za vrijeme od 5 godina jedna od 10 mjesnih crkava, a koja je posvećena BI. Dj. Mariji, da u njoj mogu vršiti svoje vjerske dužnosti, i to time, da se moraju starati oko njenog održavanja. Nadalje doznaiem, da je za župnika te talijanske katoličko-romanske crkve postavljen Don Davide Alfieri de Alighieri, rodom iz Verone, star 64 godine, koji da je već došao i preuzeo pastirsku dužnost svog talijanskog stada. No ali dešava se ovo: s tim starim gospodinom, uzornim svećenikom — nisu zadovoljni oni zbog kojih je došao... Prestar je! Nije agilan! Ne služi ciljevima talijanske propagande! U jednu riječ nepogodan! Mora da ide natrag a na njegovo mjesto ima da dodje mladji, agilniji čovjek... Moj informator obećao mi je, da će mi javiti, da li je ta italijanska crkva — pored već tri postojeće italijanske crkve u Dalmaciji: Šibeniku, Splitu i Dubrovniku — otvorena u saglasnosti Netunskih konvencija. I kad sam pročitao i onu vijest iz »Tribune« i tu vijest iz tog pisma jedino što sam mogao bilo je, da sam uskliknuo: »O-ho! šta to ima da znači?« Da završim. O, Bože, bi li uslišio molitvu moju, kad bih se u kojoj od tih italijanskih crkava na našem Jadranu — (u kojima se služba božja ne vrši na staroslovjenskom jeziku, glagolicom, kao god ni u ostalim crkvama) — pomolio za vjersku slobodu svoje braće — za granicom!? Nek vas ne čudi što u listu, koji nema u programu da iznosi vijesti iz slobodne domovine, iznosim baš vijesti iz jednog kraja naše slobodne domovine. Iz slobodnog kraja, da, ali u kojem ž’vu slobodnim životom svi, svi, — i mi i oni. Oni i mi- U listu svoje braće izbjeglica uplićem ovako vijesti i dogodjaje iz Dalmacije, one naše krajine, koja je jedno vrijeme dijelila istu sudbinu s Istrom i ostalim našim porobljenim krajevima, — Dalmacije, čija dva bisera: Lastovo i Zadar ne prestadoše ni dan danji da dijele sudbinu s Istrom, — Dalmacije o kojoj ne prestaju da sanjaju susjedi naši. Na zdravlje im! A mi: oprez! Jer vrag i ne ore i ne kopa. a žanje... Pozdravljam Vas s našim starodrevnim pozdravom: Bog i Jugoslaveni! Beograd, aprila 1932. Ljubiđrag Garčina. Molimo sve dužnike, da nam doznače bar jedan dio dužne pretplate, jer ćemo im inače od 1. maja obustaviti list. UPRAVA »ISTRE«. V tržaški pokrajini je imel dopolavoro lansko leto v 111 društvih nad 21 tisoč članov, filodramatičnih odsekov je delovalo 25. prireditev je bilo 288, delovalo so številne izletne in športne skupine, godbe, orkestri, pevski zbori predavanja, knjižnic je 17. Enako napreduje dopolavoro tudi po ostalih pokrajinah Julijske Krajine. To je podrobno razpletena asimilacijska organizacija, ki stane mnogo denarja. Pokrajine in občine prispevajo z velikimi svotami. FAŠISTIČNO ODLIKOVANJE. Trst, aprila 1932. — Z bronasto kolajno za zasluge je bilo odlikovanih več Italijanov, ki vodijo balilske organizacije v goriški pokrajini, in med njimi Slovenec, učitelj Fran D a k a k o b 1 e r, ki se je odlikoval s svojo balilsko organizacijo v Grahovem. Mož je mislil, da se bo s tem delom zavaroval pred premestitvjo v stare province, pa.se je varal, kajti premeščenje je sledilo vseeno in Dakskobler učiteljuje sedaj nekje pri Vicenzi. NOVI FAŠISTIČKI DIREKTORI V BOVCU. Gorica, aprila 1932. — Na predlog bovškega fašističnega tajnika je pokrajinski tajnik Avenanti imenoval novi derktorij v Bovcu. Vsi člani direktorija so Italijani, ki so se v zadnjih letih priselili v Bovec iz Furlanije in ostalih italijanskih dežel. ODLIKOVANI KROJAČKI SALON ZA GOSPODU ZAGREB Mesnička ulica br. 1. Telefon br. 74-43 VELIKO SKLADIŠTE NAJMODERNIJIH PRVORAZREDNIH ENGLESKIH ŠTOFOVA OBSODE ZARADI POBEGA ČEZ MEJO. Gorica, aprila 1932. — Pred sodiščem v Komnu so se pričetkom tega tedna vršili procesi proti Umeku, Josipu Rebuli in Francetu Colji iz Komna. Angelu Pahorju in Antonu Luinu iz Gabrovice, ki so brez potnega lista zbežali čez mejo. Obsojeni so bili v kontumaciji, in sicer Umek na 4 mesece in 300 lir de-narkazni, Angel P a h o r in Josip Rebula vsak na 3 mesece ječe in 2000 lir denerne kazni, Anton L u i n na 6 mjesečev v ječe in 3.300 lir, France Colja pa na tri mesece in 15 dni ječe ter 2666 lir denarne kazni. Vsi obsojenci bodo morali poleg tega plačati vse stroške in takse ter še po 100 lir globe. Isto sodišče Je pogojno obsodilo 22-let-nega Kristijana Krašno na 5 mesecev ječe in 1000 lir kazni, ker je v Trstu kupil avtomatičen samokres in ga hranil, ne da ga prijavil in si zanj oskrbel orožni list. OSEM MESECEV JEČE ZARADI SPORA S KRABINJERI. Gorica, aprila 1932. — Iz goriških zaporov se je Andrej Gerbec iz Hru-ševice pri Stanijelu te dni vrnil domov. Takoj so mu barabinerji preiskali hišo, ker je bil postavljen pod policijsko nadzorstvo! Gerbec?'^ je zaradi tega razbu-f ril, se z njimi sprl in jih opsoval. Na me- stu so ga aretirali in spet odvedi v Gorico. Sodište ga je po pospešeni preiskavi znova obsodilo na osem mesecev ječe zaradi upora proti javnim funkcionarjem. MILIJARDNI PRIMANJKLJAJ ITALIJE. Trst, aprila 1932. — Listi poročojo, da je razpolagala italijanska državna blagajna ob koncu marca s 1731 milijoni lir v gotovini in papirjih ter na tekočem računu pri Narodni banki. Meseca marca so znašali dohodki v okviru državnega pročuna 1689 milijonov lir, izdatki 1754 milijonov, tako da je bilo 56 milijonov lir primanjkljaja. V zadnjih 9 mesecih, odkar je tekoči državni proračun v veljavi, je dosegel primanjkljaj 2147 milijonov lir. Italijanski notranji javni dolg je znašal ob koncu marca 92 milijard 121 milijonov lir. Denarni obtok je dosegel sokraj 14 mi-jonov lir. »DOPOLAVORO« V JULIJSKJ KRAJINI. Trst, aprila 1932. *— »Dopolavoro« je fašistična inštitucija, kateri je namen, nuditi predvsem mladini po izvršenem dnevnem delu poduk in zabavo. »Dopolavoro» bi moral v Julijski Krajini nadomestiti nekdanja slovenska in hrvaška izobraževalna in pevska društva. Predlanskim je bilo dopolavorističnega delovanja med Slovenci le še malo, lani pa že ogromno narastlo. Gaetano Salvemini govori... našeg smradnih® u Parma s velikim Taiiianom Gaetano Salvemini jedan je od vodja antifašističke emigracije. On je zapravo jedan od duhovnih vodja čitavog antifašizma. Dok su u Italiji prilike bile normalne, Salvemini je bio profesor univerze u Firenzi i predavao je historiju, a naročito se je bavio modernom političkom historijom. Uživa glas najuvaženi-jeg talijanskog historijografa. U pontifici zauzimao se je za socijalizam i bio je u redovima Bissolatijvaca, zapravo drug i suradnik Bissolatijev. U vanjskoj politici on je pristaša Mazzinijeve ideologije, pa je logički morao biti i prijatelj i zagovornik prijateljstva s Jugoslavenima, kako je to Mazzini propovijedao. Spada medju one rijetke Talijane, koji pravilno prosudjuju odnose Jugoslavena i Talijana i žele najuže veze izmedju oba naroda. Poznata je njegova kampanja u tom smislu, a poznato je, da je za to od svojih sunarodnjaka nacionalista i fašista nebrojeno puta in-zultiran i prozvan »izdajicom* i »Jugo-slavom*. Vodjen idejom sporazuma i dobrog susjedstva, Salvemini je napisao mnoge spise, koji su za nas od velike važnosti, dokumenti prvog reda. Naročito je poznato njegovo djelo »Dal Patio di Londra alla Pacedi Roma* izišlo 1925 u Torinu). Za nas je važan i njegov nastup u rimskom parlamentu prilikom debate o ratifikaciji Rapallskog ugovora u novembru 1920, kad je on zahtijevao, da se ugovor ne ratificira prije nego li se našem narodu u Julijskoj Krajini ne garantiraju sva prava i jednakopravnost s talijanskim narodom. Naš pariški suradnik Dragovan Š e pi č imao je nedavno prilike, da se upozna s velikim Talijanom Salvemini-jem, razgovarao je s njime i zabilježio iz tog razgovora najvažnija mjesta za naš list. Ovaj interesantan razgovor donosimo bez komentara, jer sam po sebi mnogo kaže. I ako su naše želje možda dalekosežnije od Salverninijevih teza, mi ne možemo a da ne opazimo ne samo dobru volju nego i političku mudrost ovog velikog našeg prijatelja. Pariz, aprila 1932. — Vi ste iz Istre? — Jest, iz kraja Vladimira Gorlana... Moj sugovornik kimne tužno glavom i s interesom me promatrao. Neko vrijeme je šutio i izgledalo mi je, da je razgovor loše počeo. — Da, da, gorka je misao, da ste iz zem-Ije, gdje su Slaveni žrtvovani nasilju. I opet muk ... Veseli sunčani dan je probijao u jakim, živim, bojama u sobu, gdje je za stolom, punim knjiga i ispisanih papira sjedio starac, živ, s iskrenim pogledom u očima. To je bio Salvemini. Došao sam k njemu, prije svega da ga upoznam, jer Salvemini je za mene uvijek bio ličnost, koja znači nešto ne samo za svoju domovinu, več i za čitavo čovječanstvo. To je duh, koji se digao nad sitni šovenski nacionalizam u času, kad je čitava politika njegove domovine uzdisala za tradicijama Rima i Venecije i tražila granice koje su je zanosile. Salvemini, rijetki Talijan, koji simpati-še sa Slavenima, zanimao me je u tolikoj mjeri, da sam ulazeči u Pension u Rue Janin, samotnoj ulici pariške aristokratske četvrti, pospješio korake i sve se bojao, da ga neču naći kod kuće. Naš razgovor je ipak najedamput potekao, a ja sam počeo da opažam kako se iz dijaloga razvija monolog, u kom sam ja, plašljivo zasjevši na krevet, (u sobi nije bilo stolica...) slušalac i to ne malo privilego-vani. Prvi cilj, da Salveminija upoznam, bio je postignut, jer je preda mnom u neobičnoj nekoj povjerljivosti Salvemini stajao jasan, kao isklesan. Njegova risorgimentska glava, njegova sijeda mazzinijevska brada i njegov način govora, sve me je više sjećalo onih slika iz ilustrovanih historija Italije, u kojima su prikazani likovi svijetlih umova, koji su gradili novu Italiju. Govorio je o manjinskom pitanju i o fašizmu. — Baš sad, eto, pišem studiju o manjinama pod Italijom. Da Vam pravo kažem, knjige koje su pisane o manjinama pod Italijom, bilo od Nijemaca, bilo od Slavena, zaboravljaju uvijek da spomenu da je gotovo istom nasilju, kojem su izvrgnuti Slaveni i Nijemci, izvrgnuta čitava Italija. Jasno je, da se to nasilje jače osjeća u novim provincijama, jer uz političku opresiju, gušenje elementarnih prava čovjeka, treba tu uzeti u obzir i progon protiv vaših nacionalnih osebina. Ali uza sve to, ne treba nikada zaboraviti, da je protiv vas fašizam, a ne Italija. — Bez sumnje, gospodine profesore, ali naš narod u Istri vidio je sve Talijane, nažalost, na strani fašizma, koji nam je palio domove i teško je tražiti tu suptilnost u diferenciranju kod naših masa. — Da, da, ali čini mi se, da bi vaša dužnost bila, da kažete svojima svakom prili-Icom da talijanski narod nema ni interesa ni razloga, da se Slaveni i Talijani na Jadra nu kolju oko granica. Manjinsko pitanje je ) po mojem mišljenju pitanje političke i soci-\ jalne slobode. Mislim, da bi se širokom političkom, kulturnom, i administrativnom autonomijom bolje riješilo manjinsko pitanje nego ikakvim iredentizmom. Kada Talijani govore o »talijanskoj lstri*, oni zaboravljaju, da su oni istina tamo svuda raspršeni, da prave većinu u gradićima, ali slavenski ih je seljak okružio čim iz ad ju iz gradskih zidova. Slaveni s druge strane zaboravljaju, da se ne mogu istrijebiti, iščupati ti Talijani po gradovima, s tolikom tradicijom kao što je iia primjer mletačka tradicija. Ja sam sam bio uvijek protiv toga da se postavi strategijska granica prema Jugoslaviji, jer se nikad ne okreče nož prema ono me, od kog se traži mirno susjedstvo i dobro prijateljstvo. Svi oni krajevi od Labina prema gore, po lavica Istre, pa svi oni krajevi, gdje olita vaju Sloveni, mogu Italiji da prave samo neprilike. S druge strane, ja sam opet protiv pripajanja Trsta, Gorice i Pule Jugo slaviji, jer su tamo Talijani u većini. Zato treba, da se granica denacionalizira, da se dade slobodan razvoj narodima u obim državama, bez obzira na granice, i granice će izgubiti od svoje »svetosti*. — Ja mislim, da bi plebiscit mogao tu najkompetentnije da presudi. — Žar vi vjerujete još u plebiscit? — zapita me živo Salvemini. — Ja ne! Ja znam da ima toliko raznih utjecaja koji mogu falsifikovati volju naroda i plebiscit ne bi bio vjerna slika raspoloženja. — Pa ipak je to jedini vrijedni kriterij, da se prosudi volja naroda. Tome je trebalo da se pristupi, kad se je odredjivalo jugoslo-vensko-talijansku granicu. — Da vam ja nešto kažem ... Rimski pakt... Vi se dobro sjećate, kako smo do njega došli. Vi znate kakvu smo borbu Bissolati i ja morali da izdržimo i koliko smo puta čuli riječ »izdajica* da pridobijemo bar jedan dio talijanskog javnog mnijenja za Jugoslavene. E, pa znate, da se s jugoslavenske strane nije našlo odaziva i saradnje u našoj kampanji? Jugoslaveni su, istina, prihvaćali kad smo mi govorili da je Dalmacija jugoslavenska, ali nisu htjeli da čuju kad smo govorili o talijanstvu Pule, Trsta i Gorice. Naši imperijalisti traže čitavo more i čitavu obalu za Italiju, a vaši sve do Venecije. Kad su nas na to upozoravali, u Italiji, ja se dobro sjećam, da smo Bissolati, još neko drugi i ja često sami medju sobom diskutirali o tome i čekali glasove s druge sirane obale, ali ništa nije dolazilo. Trum-Hć sam je zastupao integralne, najveće jugoslavenske težnje. Ja sam mu govorio, kada mi je pokazao Rimski pakt: To su riječi, vi ste morali već tada odrediti, granice, da se po svršenom ratu ne posvadimo. Trum-bić je šutio, kao što je često volio da šuti. Bio je to salonski džentelmen, koji je malo poznavao politiku i zanašao se advokatsko-juridičkim preciznostima. Inače, je bio fin i pošten čovjek. Da, teško je bilo tada braniti Slavene. Mi smo ipak govorili našim nacionalistima: Ne radi se samo o dobroj volji naših susjeda, nego i o jednom principu, koji moramo priznati drugima kao i sebi a to je princip slobodnog razvoja svakog naroda. Jugoslavenima je manjkao jedan čovjek u najodlučnijem, momentu. To je bio Šupilo. Njega sam mnogo poštovao. On je bio sposoban da spaja vaše interese unutar nove, zamišljene države s vanjskim problemima. Velika je to bila inteligencija. Svi ostali jugoslavenski političari ostaju daleko za njim ... Salvemini naglo prekine svoja razmatranja i reče: — Oprostite, ali mogli bismo izići na malu šetnju u bulonjsku šumu. Starac je ustao i mi smo izišli polagano šečući da obilazimo stazama u ovo doba još samotnim i nastavili smo da razgovaramo o raznim našim i talijanskim političarima. Da spomenem samo to, da je Salvemini dobro poznavao politički profil Radičev. Sto smo dublje ulazili u šumu, razgovor je bivao sve topliji i intimniji. Pričao sam mu o danima provedenim u talijanskom voj-ništvu i o slabom korjenu, koji je uhvatio fašizam u talijanskim, masama. On se zanimao, da li postoji revolucionarni duh kod radnika i vojnika. — Ne u većoj mjeri, ali zato je ipak jaka gradjanska svijest kod Talijana. Ali za revoluciju, tu su Talijani teži. Talijan ne udara, ako nije stalan za uspjeh. Ali kada je stalan, onda će se i žrtvovati. — Jest, imate pravo. 1 fašizam, baca mnogo na tu psihološku kartu... U svakom slučaju, ja još ne vjerujem u skoru re- voluciju u Italiji. Prije vjerujem, da će buknuti buna u drugim državama, gdje diktature nisu tako dobro organizovane, — rezonovao je Salvemini. — Vi ćele dakle ostati u progonstvu do novog Risorgimenta? — Da, čekat ću... — I starac je sad koracao težim koracima kao da je osjetio svu težinu emigracije. Ovaj sunčani dan dočaravao mu je sliku južnih pejsaža njegove domovine, koju toliko voli. Ali ideje su jače od nagona. Taj čovjek u lim starim danima još će da se bori za slobodu u svojoj domovini, jer sloboda je za njega prvi uvjet ljudskog života, jer bez slobode nema ni za jedan narod ni jednakosti ni pravde ni poštenog života. Tužniji smo se vraćali u njegov penzion i starac je bio zgrbljeniji. Dugo smo šutili i ja nisam znao, kako da mu kažem, da je i mene potjerala ista sudbina iz doma i da i ja čekam 'slobodu svoje domovine kao i on, samo ja imam vjeru i nadu, da ću to doživjeti, dok on, stari borac, tko zna? — Chi lo sà? — ponovili u sebi stišćuć mu ruku i rekavši mu u jednom pogledu svoju tužnu misao. DRAGOVAN SEPIĆ. Orgonizovana aktivnost Predavanje ^Ira Ivana M. Čoka U OMLADINSKOJ SEKCIJI DRUŠTVA »ISTRE« U ZAGREBU Di, Ivan M, Colt Na molbu odbora Omladinske sekcije, da održi jedno predavanje omladincima, dr. Ivan M. Čok, pretsjednik Saveza, rado se odazvao pa je u srijedu 20 o. mj. održao jedno zanimljivo predavanje o smjernicama i zadaćama naše emigracije. Predavanje održano je u prostorijama Jadranske straže, pa je bila ta lijepa dvorana dupkom puna omladinki i omla-dinaca a i druge starije braće i odbornika »Istre«. Na pozdrav pretsjednika sekcije brata Cerovca, dr. Cok zahvaljuje se toplim riječima ističući vrijednost i odvažnost zadaće omladine uopće a naše današnje naročito. Prelazi nato na pitanje naše emigracije, njezinog postanka i rada u bližnjoj prošlosti. Spominje nastojanje da se već u početku osnuje jedan jedinstveni program i način rada. Zato je ibo god. 1920 konstituiran »Jadranski zbor«, ali je nažalost kasnije prestao da radi. Godine 1928 konstituirala se Organizacija Jugoslovenskih emigranata iz Italije, ali je i ta morala prestati da radi zbog raspusta. Konačno se je lanjske godine osnovao Savez emigrantskih udruženja iz Julske Krajine. Prva je i bitna zadaća saveza da okupi u svoje redove sve naše vrijedne emigrante. koji su u svom zavičaju zbilja bili vrijedni i nisu se sramili slavenskog svog značaja i porjetla, pa da se svi združimo u čvrstu falangu proti nasilja fašizma. Slugama fašizma nema mjesta u našim redovima. Nema i ne smije da ga bude. Socijalni rad druga je naša velika briga. Naći onima koji danomice dolaze u slobodnu zemlju mogućnost zarade i zapo-sijenja. Bilo je dosad u tom pravcu mnogo rada i nastojanja ali poželjnog uspjeha nije bilo. To ne ovisi samo o nama nego i o miljeju u kojem živimo. Mi jesmo, istina, jedna emigracija, — ali emigracija istog tijela i iste krvi s ovim narodom, pa tražimo, da nas i vlast, mjerodavna vlast kao takove prizna i s nama tako postupa. To je njezina dužnost, kao što je to naše sveto pravo. Samo susretljivošću j potpunim razumijevanjem na mjerodavnim mjestima moći ćemo postići veći pozitivni uspjeh u tom pogledu. Isto tako je od velike važnosti propaganda. Da upoznamo svu našu braću u Jugoslaviji i izvan granica s našim problemom. to je u prvom redu naša dužnost. Pa da onda dalje zainteresiramo i drugu slavensku braću i ostalu Europu, za našu stvar, da pokažemo svijetu kako se u centru Europe u XX vijeku na jedan najbrutalniji i najprefidniji način sistematski uništava narod koji ima i te kako prava da živi na svojoj vlastitoj zemlji. Upozorava na metode kojima se služe druge manjine kao što to Nijemci, Madžari, Ukrajinci itd. Čime i na kakav način se Talijani sami ne služe da narodu i svi- jetu nametnu uvjerenje da je Julijska Krajina, pa čak i čitava Dalmacija potpunoma talijanska zemlja! Konačno spominje i odnos nas emigranata, prama ostaloj današnjoj braći, ističući da moramo, osobito mi omladina biti obzirniji i realniji. Za predavanje koje je bilo saslušano i popraćeno velikim interesom bio je predavač nagradjen obilnim i dugim pljeskom. Iza toga brat Cerovac zaključuje sastanak izrazujući želju, da u našoj sredini češće vidimo i čujemo našeg pretsjednika. Li. Č. POZIV članstvu Omladinske Sekcije društva »Istra« u Zagrebu za glavni sastanak (glavnu skupštinu). Omladinska Sekcija društva »Istra« u Zagrebu poziva sve svoje članice i članove, da dodju u potpunom broju na glavni sastanak, koji će se održati u nedjelju, dne 8. maja u 10 sati prije podne u prostorijama »Kola«, trg Kralja Aleksandra, sa slijedećim dnevnim redom: 1. Pozdrav pročelnika, 2. Izvještaj tajnika, 3. Izvještaj pročelnika pojedinih potsek-cija (ženske, mandolinističke, diletantske i knjižničara), 4. Izvještaj blagajnika, 5. Izvještaj revizora. 6. Razrješnica starom odboru, 6. Biranje novog odbora, 7. Promjena pravilnika i 8. Eventualija. Eventualni prijedlozi imadu se podnijeti poslovnom odboru najkasnije tri dana prije glavnog sastanka. Umoljava se članstvo, da podmiri do glavnog sastanka zao--talu članarinu. — Odbor. !)>• At Vlasnik i Izdavač: Konzorcij »Istra«, Masarykova ul. 28./II. — Urednik: Ive Mihovilović, Hercegovačka 35. - Za uredništvo odgovara: Dr. Fran Brnčič, advokat. Samostanska 6. — Tisak Jugoslovenska štampa đ. d„ Zagreb. Masarykova 28a. — Za tiskaru odgovara: Rudolf Polanović. Zagreb, Hica broj 131.