NOVA NADA.
ZBORNIK ZABAVE I POUKE.
Knjiga II.
U Zagrebu, 1898.	j® * Svezak 2.
o^To
Nakš=i=Rustem.
Solnce zlato, solnce svetlo Kdaj si videlo iz neba Toliko vojakov hrabrih —
Toliko pogumnih mož,
Toliko blestečih mečev?
Solnce zlato, solnce svetlo Kdaj si slišalo iz neba Toliko gorečih prošenj,
Prošenj in molitev vročih? Solnce, oh, povej, povej 1
Turški šator . . . „Alah, Alahl“ Po šatoru se razlega.
Tamkaj v sredi, tamkaj v sredi Po sredi sam sultan svetli Na prestolu svojem zlatem.
Tiho, tiho . . . Svetli sultan Modra usta zdaj odpira: — „Hvala vam pri Mohamedu,
Da ste paše prišli sem! Naudušujte mi vojake — Vam boriti se ni treba — Škoda je, pri Mohamedu,
Tak učenih, modrih glav . . . Hvala vam! A kje je vendar Nakš-i-Rustem, hrabri paša,
Cele vojske svetla zvezda?
Sluge zveste, kje je, kje je?“ —
Priklonili so se sluge,
Priklonili se do tal . .
Prvi pa mu je govoril:
„Svetli sultan, modri sultan!
S pismom Tvojim, kot si rekel, Šel sem k paši Nakš-i-Rustem,
Bilo pa ga ni domit.
Čakal, čakal sera na oknu
—	Kakor si mi ti ukazal —
Pa pripelje se v kočiji Nakš-i-Rustem. A ne sam!
Poleg njega kakor roža Adanala je sedela Adanala krasno dčkle,
Da krasnejše ni nikjer.
Skril sem se iz okna hitro Da bi nihče me ne videl.
Pa prišli so sluge paše
—	Sam ne vem čemu so prišli — Po stopnjicah k meni.
Jaz izročil sem jim pismo,
Pismo Tvoje, modri sultan,
Da naj paši ga dado.
Čakal spet sem na odgovor — Kakor si mi ti ukazal,
In dobil sem pismo to-le,
Svetli sultan, modri sultan11. —
Spet prikloni se do tal Sluga, in poda mu pismo.
Tiho, tiho . . . Svetli sultan Modra usta zdaj odpira,
Da bo pismo jim prebral,
Pismo paše Nakš-i-Rustem.
„Dobro veš, oj modri sultan, Modri sultan, jutra zarja,
Da sem vsekdar Te ubogal,
Da sem vsekdar šel na vojsko, Kadar Si me le poklical — Dobro veš, oj sultau, to.
Dobro veš pa tudi sultan,
Da bolan ne morem v vojsko; Kašljam že ves teden, kašljam, Kar iz postelje ne morem . . . V duhu pa bom s Teboj jaz Kamorkoli pelješ vojsko.
Pa oprosti modri sultan,
Modri Sultan, Jutra Zarja. — Tvoj udani Nakš-i-Rustem".
In zasmijal se je sultan,
Zasmijali so se paše —
Zasmijali so so sluge.
B. Potočan.

Gospodov dan.
Sveti dan gospodov Milo zvon oznanja, Vse hiti mi v cerkev, Da Bogu se klanja!
Zbrano in zaupno Ljudstvo k Njemu moli, Ki še ni pozabil Vernikov nikoli.
Jaz to ljudstvo gledam,
Gledam in blagrujem.
„Je li tu moj tudi —
Blagor", premišljujem.
Dragica.
Sklonjene poznaš cvetice
Sklonjene poznaš cvetice,
Ki jih veze v okno mraz? Njih povešene glavice,
Njih ledenomrzli kras? Hčerke zime to skeleče, — Noč, to jim je sojen časi Okno v severu šklepeče —
Kri zastaja . . gine glas . .
Ah, to so vse one sanje,
Ki jih sanjal je poet . .
Temne mračne in brezdanje.
Mraz, to rezki jim je cvet!
V čas svetlobe dneva medle
V nič njih ne izgubi se sled — Spet so kaplje se sesedle,
Spet se je ponovil led.
Aleksandrov.
Pomladanska.
Spet bliža se nam pomlad krasna, Oj doba zlata, doba jasna . . .
Vsi veselimo se je, vsi,
Po svoje vi, po svoje mi . . .
Vsaj slabo ni ob gorki peči Tako si s tem in tem postreči — Baš neprijetno se ne zdi, če zunaj piš tako buči . . .
In tudi ni vam dolgočasno, Zabavate i zdaj se krasno,
Tu zdaj koncert, tam jutri ples — To mora biti divno res! . . .
A slednjič vsega vam dovolj je . . Tako ste nekam slabe volje . . .
In kadar se topi ta led I vam jasnejši je pogled . .
V zelenju svežem, cvetju bujnem, Ob petju, vrisku, vincu rujnem, Ko vse duhti in ljubi vse,
I vživa lepše, slajše se . . .
Saj nam celo srce se smeje,
Ko solnce tak prijazno greje,
Ko mraza deca nam ne mre,
Ko delo, spet roke dobi; . . .
če tuli piš krog prhle koče, Zmrzuje deca, žena joče,
Če kruha, drv, odeje ni, —
Ej, vsak si vigredi želi! . .
Želite si jo vi po svoje,
Želimo si jo mi po svoje:
Vi da bi bilo bolj gorko —
Mi, da bi bilo manj hudo ....
Feodor Sokol.
Brez krmila.
Zrak je vroč, nebo oblačno, Zemlja tiha, morje mračno,
Z blagom v luke pred viharjem Barke plovejo mornarjem. —
Belijo le v dalji motni Jadra barki se samotni, Brez krmila ona plove In brez sidra čez valove.
. ov.
Snton se je spušto ...
Suton se je spušto zemljici na krilo,
A vrijeme 1’jepo, kako želiš samo;
Nebosklon se žari i sa gorom ljubi —
Baš je mlako sunce zapadalo tamo.
A tanahna magla od mirisa cv’ječa Digla se sa zemlje put sanjana raja,
Hvalnosna kano Nebesniku žrtva Dizala se divnog usred našeg kraja.
Slušala sam glase neke mile pjesme:
Blagi joj je zefir posudio krila,
Da daleko leti, da se mome rodu Na grud spusti kano utješnica mila.
„Ljubavi i slozil" — zujili su zvuci,
U slasti se moja sva topila duša,
Bajna mi je slika zasuzila oko —
A srce sve dršče, pa mi pjesmu sluša---------
I mašta mi gleda, gdje je raj na zemlji Splela ljubav djece i brata za brata,
Sm’ješila se sreča, sjajila sloboda,
Kao sunce spasa patničkog Hrvata.
Gle! — i sjajni pr’jestd, a na njemu genij Naroda je moga ponosito sio,
Pod njim su se brača grlila u sreči ....
... Ah! Ta to je samo lijep sanak biol . . .
Imortela.
Oblak:.
D vij e silne gore digle se visoko,
Ogromno im tjeme do nebesa siže;
Al ga ne de nikad vidjet ljudsko oko,
Jer med goram u vis crn se oblak diže.
Ljudsko srce s njega drhtati će vav’jek,
A razum de stati ko bezumno dedo —
I zalud de tražit, kako bi ga spozno,
I manje de vidjet, što ga više gledo.
A na ljudsko srce kada se nadnese Onaj oblak trnasti, ono skapat mora,
Jer je žešdi nego samog pakla plami,
Jer je teži nego himalajska gora.
čovjek se je digo, pa prkosit hode:
K vrhuncu ga gor& nagon ljudski zove.
Što de njemu oblak? Ta on ima volju,
I ona de kršit najtvrdje okove.
U zanosu svome svemožnim se duti;
Rušio bi gore — do potrebe samo —
Jer ovakav život gadniji je stoput,
Nego hladno ništa, što ga deka tamo.
Zar je tamo ništa?------Nek bududnost znade!
Al sumnja je mradnost, što mu dušu dere, Svjetlosti bi bilo, samo kad bi mogo,
Da se do vrhunca gorama dovere.
Zato napr’jed hrabrol On u borbu juri ....
U borbi se diže i u muci nada:
Al — narav je jada neg urotno d’jete:
Pri sukobu prvorn Don Kihote strada.
Ne dostade volja. Siromašak pade.
Kad je bio taman na domaku vrha:
Samo jedan korak i bilo bi dosta;
Al ga sila jada u sunovrat skrha.
Na zemlji se svija siromašno d’jete Pod željeznom rukom majke svemogude:
Igradka je puka, koju eto više U višine smjela misao ne vude.
Hamlet se je bolni zamislio teško,
Neka dudna miso umom mu se skita,
Pa ne znajud cilja nit uzroka prvog „Biti ili ne bit?“ na koncu se pita.
Vinico K. Oblomov.
Nova 2;vijezda.
Več je sunce zapalo za gore,
Nestalo ga davno sa vidika;
Zadnji trači zemlji: „Zbogom!“ zbore,
I s p uš ta se nojca črna lika.
Gle — več gore sjajne nebne luči 1 Sve bik sjajne ja prebrojit rado,
Da mi oko najljepšu dokuči — —
Al nje nema. — Klikoh: „Gdje si, Ado?“------
— Nešto šapnu. Ja zam’jetih dobro, —
Andjeli mi tiho valjda zbore: —
„— Za tu zv’jezdu još se strpi, pobro,
Bog je Višnji još ne zove gore!“
Smišljah dugo. No znadem tek sada,
Što andjelske tajne r’ječi znače:
Kad tko umre njegva zv’jezda pada,
A kad ona — nova nebom sjat čel —-----
Fr. H.
Sni pramaljeća.
Pozdrav od Nevenke.
Sve je tiho, nijemo. Lagani titraj prvog proljetnog lahora dirnuo mi cjelovom vedje; i zirnuh u taj božji, još snijudi svijet. Tu i tamo vidim još tragova zimskih okova, gdje nije dospio andjeo p rol j oda, da ogrije svojim dahom smrznuta uda. Nut gle!... Zadrhtaše umilni zvuci nebeških akorda, dopirudi s rajskih strana, da probude cio kraj na život novi, Ijepši. To je ona ista melodija, koju mi andjeli kraj kolijevke izvadjahu, ljuljajudi me u meka-nom krilu djetinjeg pokoja . . . Zeljno se odaziva priroda milim tim glasovima, pa ved zaodijeva zelenom travkom brijeg i dolinu. Ved svijetom širi skromna ljubica svoj miloduh. A to proljetno sunce dostojanstveno stupa na plavetno jutrnje nebo, zlatedi raskošno sve u dohvatu svom. Žadivljenoj tolikim čarom, stanu mi krila blude'e mašte da motre, kako se svijet budi u kraju, što ga zovem milim zavičajem, — u kraju, gdje mi stoji rodna kuda. Sve, sve se tu veseli i raduje — od Dunava tja tamo do slovenskih pokrajina. Isti šumedi vali domadih rijeka i srebropjeni talasi Jadranskoga mora pričinjaju mi se kao mila jeka poznatih i slatkih glasova miloga mog jezika . . .
Suza mi orosila oko i kanula u prvi proljetni cvijet, te ga učini još čarnijim i ljepšim. Otrgnuli ga, djenuh na grudi i zaronih mišlju u prvu dobu djetinstva. I sjetim se, kako je bilo puno igre i nestašnosti. Još nijesam onda uživala ovako u pro-ljetnom danu, u romonu našega potoka i širokom glasu rodnega jezika — ne! — onda je to sve meni bilo nepoznato. Danas poznam to čuvstvo i vidim, da krivo mladost djetinju dobu sravnjuje s pramaljedem, a ne misli, da je baš sad nastalo njeno pramaljede, kad se sunce zanosa i rada diže, da ozlati dane njezine i da toplom zrakom budi snagu na novi život, kao što sitnu klicu ovo blago sunce razbuja u modno deblo. Ne zaboravi toga mladeži! Zar da ti u tim pustim snovima bezbrižno prosnivaš pramaljede svog života? Oj ne — nemoj! Daj i ti zajedno s prirodom, probudi se na samosvjesni rad. Daj, daj, probudi se i ne snivaj ! Divno pramaljede tvog života sad je osvanulo, u kom de ti klica najbolje po-narasti. Ni narav više ne sniva! Sunce sa plavog nebišta ljupko ved te grije, a lagan vjetrid ejeliva te i kosom ti poigrava! Stoga i ti više ne snivaj! Sabori se i skromno radi, da budeš slična tihoj ljubici, a tvoj rad miomirisom, koga de cijeli svijet tražiti i hvaliti.
Stoga naprijed, vi mlade sile, čvrstom voljom i novim marom hrvatske i slovenske brade i sestara. Oni pak, kojima je svrha danas sjutra poučavati naš narod, neka svojski nastoje, da se priprave na sveto to zvanje prosvjetiteljsko, doduše mučno, ali slavno i veliko. Ne de im za to čelo okruniti lovor-vijencem, jer de raditi u zabiti, ali de ih za to pratiti zahvalna molitva onih duša, kojima za boljak svojim silama uzradiše. A drugi vi, brado i sestre, u svim srcima širite i gojite ljubav i slogu, da bude tiha sreda pod ovim tihim suncem, što nam zlati rodni kraj. Otvorite srca svoja, da u njima uzmogne lijepo procvasti ovaj cvijet iz dobe proljeda našeg, — cvijet nove n a de, a s njim i čvrsta volja za rad i ustrajnost . ..
Došla i večer. Ved sjeda sunce gori za vrhunac. No nije to zadnji, ved je prvi proljetni dan; svanut de još ljepši od ovoga. Za to još za dobe složno naprijed ... Oj! koli divan je taj mili naš zavidaj u času tišine bajne, kad prirodu grle zadnji zlatni trači na zapadu sunca i prve sjene večeri. Kao da ovaj zuj priča o miru, što se spušta na svijet, o nagradi danjega truda. A sjutra de se dignuti sunce opet i još svjetlijom trakom javljat de nam blagoslov sve-mirske ljubavi, što grije ljude dobra srca . . .
Slušaj, slušaj . . . kako se u ovoj večeri ore glasi na guslama hrvatske vile? — — Oj da. — tamo s kršnog Velebita Hrvatkinja te vila ljupko i milo dozivlje: „Samo naprijed složno, — ustaj mi rode!“
wm
V megli.
črtica. Napisal Sera fin Jug.
Na vse zgodaj, ko je bilo po trgu še popolnoma mrtvo, je odprla vežna vrata in nanosila na dolge stole ob steni posode s pomarančami in drugim sadjem. Kmalu nato je prilomastil po stop-njicab doli njeni oče, širokopleči, enooki stari branjevec, pogledal, če je vse v redu in potem prinašal na širokem hrbtu težke vreče moke in jih postavljal po vrsti ob zidu. Potem si je otresel močnato obleko, vtaknil roke v žep in odšel molče po stopnjicah nazaj.
Ona se je pa zavila v ruto in se naslonila ob podboj.
Po trgu se je vlekla prozorna, sivkasta megla, ki jo je neprijetno drezala v nos in oči. Bilo je vse tiho. Le tu in tam je pri-drsala po trotoarju stara mamica, ali pa prikorakal stražnik rožljajoč s sabljo, se ozrl v vežo, ji pomežikal in polagano odkorakal, da so odmevale stopinje.
Gledala je na ono stran ulice, odkoder je molil skozi prozorno meglo zlat napis iznad prodajalnice. Uprla je zaspane oči v sivo pobarvana vrata. Trepalnice so ji postale težke, pred očmi ji je počelo mrgoleti, zlati napis je potemneval, megla se je vedno bolj zgoščevala, se spajala na en kraj, potemnevala, dobivala vedno bolj določne obrise, — in nakrat se ji je zdelo, da stoji tam — on, moj Bog, ravno tako, kakor ga je prvikrat videla . . .
Slonela je ravno tako ob podboju, ko je prišel po trotoarju sem, rožljajoč s ključi in si vihajoč rjave brke; se ozrl na to stran, jo zagledal in ji pokimal, čeprav sta se prvikrat videla. Takrat jo je spreletelo tako neznansko čuvstvo, mraz ji je šinil po hrbtu in kri ji je zalila obraz. — Odprl je vrata s takim hruščem, da se je potresel trg, potem si je zavihal brke, nekaj izpregovoril z onim rdečebradim komijem, ki ji je tako zoprn, in odšel ž njim v prodajalnico.
Zrla je še vedno tjakaj, — da je komaj zapazila staro branjevko, ki je prišla iz stanovanja doli, se ozrla po trgu okrog, si pomela roke in se vsedla na star stolec ob	steni.
Oni na oni strani je začel prinašati iz	prodajalnice	zabojčke
in jih pokladal na voziček, ki je stal pred vrati. Ko ga je stara branjevka zapazila, se je vspela na stolcu in dejala:
„Lej, tam nasproti pa imajo novega hlapca'1.
Popoludne, ko je bila zopet sama v veži, je prišel in si kupil pomoranč. Izbral si je tri z debelo kožo in segel v žep, da bi jih plačal. Skoro se ji je zasmilil — moj Bog — si je mislila — kako je slabe izbral.
„Čakajte, vam jih bom jaz dala1*, je rekla in mu odbrala naj-ljepših. Zasmejal se je in jo pogledal tako čudno, da jo je kar pogrelo, — kri ji je šinila v obraz. On je	pa odšel.
Tisto noč potem se ji je sanjalo o njem. Zdelo	se	ji	je,	da
hodi po vrtu, kjer so visele po drevesih pomoranče na dolgih recljih,
prav kakor črešnje. Trgala jih je in mu jih dajala on se je smejal in vrgel jedno vanjo, da jo je prav pri srcu grozno zabolelo ...
Drugi dan je slonela zopet ob vratih in zrla tjakaj na ono stran. In tako je bilo dan za dnevom: pogledovala sta se in se nasmehavala drug drugemu. In potem ? —Da, potem je prišel skoro vsaki dan v vežo, če je le videl, da je bila sama. V začetku se ji je zdel tako boječ, — samo smejal se je, rekel pa ni nič. Toda pozneje sta se že kaj pomenila, o vremenu ... in sve take reči. — Neki dan je ni bilo v vežo in rekel je tisti dan potem, da mu je bilo tako dolg čas — in gledal jo je tako, da je morala zardeti. Rekel bi bil še več, pa je ravno poldne zazvonilo in v vežo se je pripodilo polno branjevk, da bi molile. On je moral oditi...
Enkrat pozneje jo je vprašal, kam hodi ob nedeljah k nauku,
—	odgovorila je, da v stolno cerkev, na kar ji je dejal, da i on tja hodi. — In res, ko se je v nedeljo iz cerkve prišedši okrog ozrla, ga je zapazila, da je stal tam na oglu. že od daleč se ji je smejal, in ko je prišla bližje, jo je vprašal, kako je kaj. In kar pridružil se ji je. Morala je iti ž njim. Sprva ji je bilo tako čudno pri srcu, — nervozno je stiskala mašno knjižnico na prsi in gledala tja v stran. On je bil pa prav zgovoren, vse jo je izprašal.. kako je kaj doma, — dejal je tudi, kako ima ona dobre pomaranče'. . . Obljubil je tudi, da ji bo prinesel prav lepo ruto, katero je dobil od gospodarja v dar — samo, če ne bo nikomur povedala. No, ona je rekla, da noče, da bi se tako oškodoval zanjo.
Ko sta prišla do prve stranske ulice, se je poslovil; ona je odhitela naprej
Drugi dan jo je vprašala mati, kje je bila včeraj po nauku... Zardela je in ni vedela, kaj bi odgovorila, v zadregi si je popravljala predpasnik.
„Kdo pa je bil oni? — Da, da, sem že vse zvedela. Samo to ti povem, pazi se, dekle, da ne pride očetu do ušes .
Tako ji je bilo hudo. da bi se bila najraje razjokala. Premišljevala je, kdo bi jo bil videl in izprevidela je, da ni več varna. Tako rada' bi mu bila povedala, naj več ne gleda sem črez cesto
—	naj vsaj nekaj časa ne pride več v vežo, pa —. Vse one babnice, ki so dan za dnevom prihajale k nji, je začela sovražiti. Zdelo se ji je, da pridejo samo zato, da opazujejo njo in njega tam na oni strani. Imela se je za grozno nesrečno . . . Kadar je sedela sama v veži na tistem starem stolu ob steni, se je vselej zamislila. Kako bi bilo lepo, ko bi njega vzela, tako lepo . .v. pa kaj, ko jo vsi ljudje tako sovražijo — ne privoščijo ga ji. Sinila ji je v glavo misel, da bi kar pobrala svoje reči in šla služit. Sklenila je, resno poizvedovati, kam bi se obrnila ...
Včeraj je skrivaj pazila, da bi mu namignila, naj se pazi -pa ga ni bilo. Postrešček je odprl zjutraj vrata njega ni bilo videti celi dan, V prvem hipu je bila vsa iz sebe potem ji je
šinila v glavo misel: bolan je, da, bolan, pa revež nikogar nima, da bi mu postregel . . . Postalo ji je hudo, da so ji solze zalile oči, cel dan ji je vse plesalo pred očmi. O, da bi mu mogla vsaj postreči! . . .
— Megla se je počasi razvlekla — napis na oni strani ceste se je kazal vedno bolj razločno. Po trgu se je zbudilo življenje, trotoarji so se oživili, izvoščeki so dirjali po cesti, da je odletaval pesek izpod koles. V vežo je stopila stara ženica, se ogledala okrog, se sklonila nad jerbas s pomarančami, jih prijemala z dolgimi prsti, jih stiskala in jih spuščala zopet nazaj.
„Po čim pa so“, vprašala je naposljed.
„Tri za pet“.
„A h,predrage“ . . . skremžila je obraz, se prijela ob strani za krilo in mrmrajoč odšla.
Odbila je sedem ura. Zgornje zračne plasti so bile že nasičene z jasnimi solnčnimi žarki. Tu in tam so zahreščala vrata — odpirali so prodaj alnice.
K prodajalnici na oni strani ceste je prišel oni rdečebradi komi), stopil h kraju trotoarja, nastavil roko k ustom in zažvižgal proti oni strani, kjer so stali potreščeki. Kmalu je pritekel v okornih čevljih bradat postrešček, se nerodno odkril, vzel ključe in začel odpirati vrata.
Okrog devete ure je došla branjevka v vežo; ravno takrat je pa pridrsala mimo stara babnica v veliki, rjavo pisani ruti in z odrgnjenim cekarjem na roki. Pogledala je v vežo, pokimala in dejala:
„Mati, ali veste kaj novega? — Tam-le nasproti je menda hlapec veliko, veliko vrednosti pobral in kdo ve kaj še . . . no, pa ga že imajo . . . To je svet! ... no, pa z Bogom, mati! — AdijoP »Adijo!“
Propao.
Piše F. B.
I.
— Barbaliču, ja od dana na dan napisujem brojku pod brojku, a ti na to ni inukaet, — okrenuo nekaki žutokosi svat, pomolivši glavu iza ormara, a pri torn pokazivao prstom postrance na ormar, gdje se bijelio dugi niz brojaka.
Ta je opaska bila upravljena na čovjeka, što je sjedio za obližnjim stolom. Mlad je to čovjek, od kakih 25 godina, što ne bi na prvi mah rekao, jer su mu črte više naličile staračkim nego mladenačkim. Bubnjajuči prstima po stolu buljio je nagovoreni na ono jedino stakleno okno bližnjega prozora (jer ostala su tri
bila oblijepljena novinskim papirom). Staklom zučale muhe, uda-rajuči od časa na čas o plohu. Za cijelo bi se to dvostruko a jednoglasno bubnjanje čulo, da se nije zagušljivim zrakom izbe širio žamor razgovora, kuckanje čaša, smijeh, pa časom bijesni glasovi najprostijih psovaka, što su se rušile iz nečijeg hrapavega grla.
Nagovoreni gledao nekamo u ono okno: misli mu nijesu da-leko krilile, to se vidjelo na njegovu licu. One bi se čas zaustavile na onim muhama, čas bi zabludile kroz okno, nekamo u ono sivo nebo. S lica mu se čitala glupa dosada, a u onim očima odsijevala je neka ukočena lijenost, u kojoj kanda se gubila pojava sjete. Samo na čas eno suhonjavo lice kanda se nabralo na neki posmijeb, a oko ustiju ovijale se črte i stvarale jedva vidljivi izraz ironije. Ispod starog požučelog šešira, koji je po vidu nekad morao biti elegantan, provlačila se neuredno u viticama plava kosa i kao da je milovala onaj stari „salonrock", žalosna s njegova udesa. Sjedio čovjek nepomično, rekao bi spokojno, u onoj svagdašnjoj dosadi, zadovoljan mirom, koji ga je okružavao. Pa kad ga je krčmar sjetio na dug, bilo mu je baš kao čovjeku, što se pro-budio iz ugodna fizičnoga sna.
— Da, Barbaliču, — prvi je odmaknuo, a danas je več i peti — a ? Znaš, da si obečao, a rok je bio juče-------------
— Pa? — trgnu se lijeno onaj za stolom; taj — „Pa?“ zvučaše nekako ljutito.
— Pa? — Nije tu „Pa!“ nego daj ti mene namiri!
— Ne ču ti pobječi; ja ješ nijesam primio novaca.
Zutokosi — seoski krčmar — slegne ramenima, kao da baš puno ne vjeruje i nestane u onoj magli dima, što se provlačila sobom, kao kakva avetinja, poglednuvši još jednom brižno i ponosno onu legij u brojaka na boku ormara. Njegovo je lice popri-milo pri torn osobiti izraz, oči se nekako veselo zakrijesile, a nos se kao ponosno nadmo, i po njem si mogao poznati, da je to čeljade iz plemena Judejskoga
I onaj za stolom svrne nekako brižljivi pogled na brojke, a u torn pogledu kao da su se u isti čas javljale i naglo ginule iskre sakrivene tjeskobe.
•— Prokleti dug, smrsio lijeno, provukavši rukom preko visoka čela.
Sobom osječala se zagušljiva toplina i širio smradljivi vonj staroga loja. što se ugrijevao na čižmama seljaka, koji su se pravdali za drugim stolom.
— Gdje je pravice? — zapiskutao nekakav grbonja u raspa" ranoj šubari, što mu je ostavio u baštini valjda još šukundjed.
— Gvdje ti je pamet, Grga? — valjada gospoda bolje znadu od nas? Što oni odluče, to je nama slušati; a ako ne slušaš, taman eto te s onu stranu brave. Reci, nije li tako? — probesjedio jedan drugi pametniji, a seljaci svi ušutjeli i slegnuli ramenima, kao da pitaju: Da li je moguče? — A jedan če iz prikrajka, kao nadodavši:
— Vala, Mate, ta ti vrijedi!
1 nastavili seljaci razgovor. A kad bi onaj, kojega su smatrali najpametnijim, bilo što nadovezao, zinuli bi svi, da čuju, što on misli. Ta bio je on kapral, a vidio i bijeloga Zagreba — valjada on zna, Sto govori!
Kad bi nastala mala tišina, čulo se, kako zuče muhe, kako nešto smrče u kamišima seljaka, a i koji povik s dvorišta dopro bi u taj dim.
Naš gost do prozora sjedio opet mirno za stolom, i kao da se zavezao u misli. Ali — on nije mislio; tek je pratio onu me-lodiju, što su ju izvodile muhe, zučeči oknom. Več se spuštala sumračina na blatnu zemlju. A i bila je blatna, jer je kiša redo mice osam dana lijevala, — a u selu C., brate, blata! — čižme sa sarama ostale bi u onoj ilovači. I u izbi seoske krčme, davno se več prije uhvatila sumračina, nego u polju. Ta na jedno ono okno i na dva druga na drugom prozoru nije moglo mnogo božjega svjetla uči! Nebom se natiskivali oblači i u izbi stvarali oni pramenovi dima, što se dizali iz lulica seljačkih, kao s kakvih žrtvenika prema stropu, nekakve oblake. Toliko je svjetla dojurilo u sobu, te se moglo još razaznavati lice onoga u „salonrocku". Pred njim na stolu bila prazna boca, a do nje nekaki stari broj službenih novina, još tamo negdje od osam dana prije. Doskora pripalio žutokosi krčmar začadjenu svjetiljku, što je visjela s dr-venoga stropa, a žuto-crnkasti zrači probijali oblake dima, i osvjetlavali one zamrljane zidove izbe, što su bili oblijepljeni kojekakvim ilustracijama iz bog te pitaj kakva njemačkog „blatta".
Za malo potura netko vrata i promoli kroz njih košćunasto lice. To je seoski pisar. Taj se nekoliko puta ogleda brižljivo sobom, pa kad se, čini ti se, nekako sprijateljio s pojsvama onih ljudi, što su sjedjeli za stolom, pruži šiljasta koljena kroz vrata, a ruke vukle se iza njega kao prutovi. Nekakve osvjetle hlače priljubile se o stegna pisaru, kao da se boje, da ih ne bi tko raz-družio od gospodara.
— Sluga pokoran, Barbaliču! — pozdravi došljak onoga u „salonrocku".
— Dobro veče! — promumlja nagovoreni. Pisar sjedne za stol naprama Barbaliču, pogleda s očitom neugodnošču na praznu bocu i baci svežanj pokislih papira na stol. Žutokosi Žid turi žurno na stol bocu rakije. Ta rakija sjajila se pri svjetlu —, slatki na-pitak, prava domača šljivovica! — ili baš ako gledaš na sadržaj: pravi špirit i prava voda; — forma je uvijek ista. Pisar nategnu junački i njegove se črte na licu rastegnu u slatki posmjeh.
— Barbaliču, — pripovijedaju u opčini, da je nadzornik bio bijesan, kad je pripovijedao načelniku tvoj postupak u školi. Gospodin načelnik ti se zagrozio, što si se prema opčinskom organu, kojega povrijediti ne smiješ, neslužbeno ponio. Znaš, — i pandur je javni uredovni organ, — a načelnik se zagrozio da če (pri torn pogleda pijani pisar školnika, kao kakav cezar s prijestolja:
scijenio se valjada blaženim, što i on, opdinski pisar, spada u legiju „vladajueih“ — a što je ubogi školnik prema njemu?), da de kazniti svaku pogrješku. (juvaj se bolje, produlji pisar svoju prodiku. — znaš, naš je gospodin načelnik dobar čovjek, ali — tu umukne i pogleda gospodina učitelja, kao da je tim pogledom btio ostalo iskazati, a to bi bilo: — ali, on, gospodin načelnik, on je svemožni Jupitar, koji stri elja one, što se ne podvrgavaju para-gratima zakonskim i — njegovim.
Školnik ne odvrati ništa na savjete g. pisara, nego samo makinalno slegne ramenima, kao da bode redi: — E, pa šta demo? — i ispije ostatak rakije.
Pisar prosjedi još nijeko vrijeme, a kad mu je dodijalo sjedjeti uz praznu bocu i mučaljiva druga, pokupi svoje papire i stura ih pod pazuho, a školniku rekne, da ima obaviti još neki važni posao u komšije Luke. Naturi kapu na glavu, ustane, nagne se preko stola kao bukov prut, i pruži dostojanstveno ruku školniku. Za malo nestane g. pisar iza vrata.
G. učitelj uzdahne i zamrmlja: — Prokleti računi! — Na-skoro izvuče se i on iz klupe, otetura k vratima, rastvori ih, pro-tura se van i izgubi se u crnu nod — — -
Seljaci još dugo bučili, dok se i oni jedan za drugim, pijani, teturajudi se, ne izvukoše iz zadimljene krčme na polje.
Svjetiljka sa stropa osvjetlavala tu nutrinu seoske krčme. Stijene su nijemo buljile jedna u drugu, kanda šapdu: Ljudi su ništice! Te zaprl jane stijene bile su tako dosadna. Vladala prostorom neka dosadna mrtvačka tišina; ni iste muhe nisu viša brundale, udarajudi o okno.
Zijala izba kao prazna mrtvačka raka, — predvorje Tartara, što očekuje nove žrtve. Razliveno vino pružilo se stolom i cijedilo na tie. Miomiris tih Letinih kapljica strujao zrakom, miješajuči se u zadimljenem vazduhu s vonjem staroga loja — — — — *—
Lijepa Bara bijaše kdi Grge Jelica. Grga je slovio najimud-nijim u Smiljanu. I glas mu je medju Smiljančanima mnogo vri-jedio: nije se njegova kod njih mnogo poricala. Što nije bilo njemu u volji, nije ni cijelom selu. Dočepa se on i vjedništva u opcini; a još kao momak postane kaštalda* s pomodu oca, koji nije ustezao
(Svršit če se.)
Z bog ljuba vi.
Pripovijest iz seljačkoga života. Napisao M. Vrbovški.
II.

rake od gospode smiljanske. Tko sada vedi goso od Grge, kad se i medju gospodu umiješao! Mislio je, da mu ni car nije do ko-ljena. Premda je rado oblijetao gospodu i nastojao im ispuniti svaku želju, da im se uliže (a to nije baš bilo po dudi Smiljančanima), ipak ga nijesu mrzili; pade bio ga glas dak u trede selo.
Nije Grga žalio potrošiti koju bocu dobre dalmatinske crve-nike, kad bi mu koji od gospode prestupio kudni prag, da se ne pripovijeda u selu. kako je gospodin načelnik ili koji drugi došao po vatru* ** kumu Grgi.
S mnogobrojnom ga djecom nije baš Bog nadario; no zato se mogao bolje brinuti za jedinieu Baru, koju je čuvao ko zenicu u oku. Nije ona bila ipak razmažena, jer je okusila mnogu gorku od madehe, koja ju je odgajala dak od trede godine, i vazda je prijekim okom gledala. Rodjene se majke sjeda ko kroz san.
Bare je bio glas po svoj Lici, jer je Grga namjeravao vas grunt njoj ostaviti. a k tomu nije ni ljepotom ostajala za drugim smiljanskim curama, ved se i tim nadmetala najglavnijom curom u selu. Vita ko jela, zdrava ko dren, vrijedna ko pčela, lijepa ko jabuka, dobra ko kruh. — Nije dakle neobično, što su se momci, ne samo smiljanski, nego i iz Pazarišta, Trnova i Bužima vrzli oko Bare, ko ovce oko žlijeba napunjena solju. Bog i selo znade, koliko se puta zavadili momci zbog nje, koliko ju je majka u srcu vjerilo za svoga sokola, koliko je očiju od draga zobalo, gdje bi osvanula. No najviše su je oblijetali Nikola i Jakov. Malo po malo podje Nikoli za rukom, da joj se uvuče u srce; a ona ga zavolila. Ljepši je, mladji je od Jakova, njoj je miliji.
Ocu dodje do ušiju, da mu se Bara ljubaka s Nikolom, ko-jega nije mogao trpiti, ko ni luka u očima.
Nikola je bio jedinac u oca. Na kudi mu nije bio otac loš: imao je dva jarma volova, par konja, a k tomu žita dosta; pa-lente nije trebalo kroz cijelu godinu kupovati. No Grga ga jednako nije volio, jer je Nikola uvijek bio protiv gospode, kojoj je Grga ljubio i ruke i skute.
— Juče je eno izišao iz buturnice, jer je htio puntati narod, da napastuje popa, što drži tobož vlašku misu. On, onaj deran, ona ništarija, da de učiti gospodu, što de činiti! On punta narod, da ne sluša starijega! — Ma da znam, da je stoti dio istine, što govore o tebi, ne bi više po suncu hodala. Al je laž, jer moja Bara ne može ljubiti takovo smetište! Ta ima hvala Bogu još mo-maka u Smiljanu i boljili i ljepših od njega. Izaberi drugog; pa ne imala čim ni ručka osoliti, slobodno ga uzmi: ja du se za vas brinuti; samo zaboravi toga klateža. Što je on bolji od Jakova? Ne benavi kderi više i radi, kako ti ja velim. — Ovako putio Grgo kder, čim se sačuka, da se Bara s Nikolom voda.
No ljubav je slijepa; očeve riječi bile uzaludne.
* Vrst crkvenjaka.
** Veli se onome, koji u čiju kudu dodje i odmah ode, a da ni sio nije.
NOVA NADA
III.
Več su popasna doba. Nebo se natmurilo. Oblači se usidrili kao tvrde klisure i mrko gledaju na zemlju. Vrijeme je jako sparno, valja da de se naskoro oboriti kiša iz oblaka ko iz kabla. Pred erkvom se sv. Marije u Smiljanu čuje još buka. Ta Petrova je. U Smiljanu je zbor. Nešto su se svi Smilj ančani uskomešali — kao mravi, kad im se takne u mravinjak. Pod jednom ovelikom lipom, ispod sjenice, nešto se nekoliko ljudi živo razgovara.
— Kume Grga, koliko su ih odagnali žandari u buharu? — reče ovisok. mršav čovjek, gola kost i koža, Grgi, koji je mrko buljio u zemlju
— Ne znam pravo, čini mi se šest ili osam.
— Ma molim te, brate, pripovijedi mi, kako je to sve bilo. Ja sam evo došao sad od butigara.* Imao sam tamo nekakova posla, pa sam čuo ovdje ondje nešto natucati, no ništa jasna.
Grga se malo nakostruši i nakašlja, pa če:
— Po vrašku je bilo, nu kad si najo,** kazat ču ti, premda nijesam oran.
Ispi Grga čašu, pripali lulu, baci nogu preko noge, pa če početi: —
— Onaj deran Nikola počeo puntati narod još skoro, te ga navadjati na kojekakve spletkarije, što mu više škodi nego koristi. Gospodinu načelniku dodje do ušiju, pa ga javi drugoj gospodi. Oni ga opomenu, da se kani čorava posla No on, prevrtljiv ko zmija u rakaču, brzo zabaci njihove opomene, pa opet udri u stare gusle. Kad je več gospodi do prsta dogorilo, sprave ga u buharu, misleči da če tim bolje uperiti.
— Ma, kume Grga, kud si sumio; to te ja ne pitam. Vraga mlatiš praznu slamu, — to dokončaj. Pripovijedi mi, što je danas bilo.
— Gekaj, kud si zaintačio ko mlinsko klepetalo; dospjet češ — reče Grga.
— Upučivao narod, da nas je pop prodao, i da nas namje-ravaju združiti s vlasima. Sto ja znam, što još ne! Ne znam, tko mu je to u glavu utukao. Narod povjerovao, pa ubrdio ne iči u crkvu; a svemu su tomu krivi neki smutljivci — najviše Nikola. Ma sam mu skuvao kašu, da se neče iz nje lako izvuči.
—vBog s tobom, Grga, što si ko van sebe; komu si skuvao kašu? Što mi ne kažeš? — Nemoj tako, — ni glave ni repa.
— Ja sam izradio, da su Nikolu odagnali danas žandari u rest.
— Što si ti Grga pomogao da uvate žandari Nikolu, jer je upučivao narod, da se ne da varati? — Ti pušeš u isti rog, kako mi se čini, u koji i gospoda. Šta nijesi čuo, kako pop moli kod
* trgovca.
** navalio.
oltara vlaški „odenaš“ — nijesi li duo kako spominje „iže“ i još mnogo toga, dega se više ne sjedam?
— Što ti je ušlo u glavu, da braniš onoga lajika?* Sam si okrenuo krivim putem — ljutio se Grga. Ti znaš, da mi nijesmo postavljeni, da po volji živimo, ved da se u svem pokoravamo našim poglavarima. Nikola ne samo da sam do toga ništa ne drži, ved je i drugima nekim šupljim tikvama, ko što je sam, utuvio u glavu, da ne slušaju vlaške mise; pa danas pod misom van iz crkve, te udri ruštima** u popove pro-zore, da je svaka odjekivala. Tada izidje van još’ svijeta, nekoji im se pridružiše; i bili bi rugavet udinili, da ja nijesam brže bolje odletio po žandare, te s njima u gvoždja i u Gospid.
— A tko je javio opdini za to?
— Ja brate, jer sam nasludivao, da se nešto kuva. A toj je smutnji glava Nikola, pa sam mu htio zapapriti, jer mi je ved dokunjao.
— Zašto, molim te?
— Ma ona moja nesreda upilila u glavu, da de biti njegova i ničija druga, te o nikom drugom ni čuti. A ja bih volio, da je hladna voda odnese, nego da bude njegova.
— Zna« sam ja, da de u kiselu jabuku zagristi, kad se pusti s tobom parbiti — hode Marko, otae Jakovljev.
— Ja sam je dobro i pošteno opsovao; no ona se opet pode s njim ljubakati. Ja sam opominjao i opominjan, no videdi, da mi je sve badave, pustih ih neko vrijeme na miru, da rade, kako sami hode. Cekao sam samo zgodu, da ga po što po to uklonim. I evo ga danas otpravih u mradnu sobu, iz koje se ne de s laka izvudi. Več je doba, da Bara izuje bijele darape,*** — odludio sam je udati. Znam, da du malo teško to uperiti, jer je svojeglava; no znat du okrenuti malo po malo vodu na svoj mlin.
— Udati si je dakle naumio?
— Jest brate. — A znaš za koga?
— Kako bi ja znao, što ti misliš?
— Za tvog Jakova!
— Za mog Jakova?
— Da za Jakova. Mislim, da se ti ne deš protiviti, da moja Bara dodje pod tvoj krov.
— Ne du ja braniti, pade mi je jako drago, da ved jednom imam mlada zamjenika u poslu, jer smo ja i moja stara ved jednom nogom u grobu. K tomu: tvoju Baru imati za nevistu, tebe za prijatelja, — kako bih se ljutio?
Marko to rede, podigne se k Grgi, te se prijateljski izljube; ispiju daše, i dignu se dobro nakresani. Putem urekoše sjutra vede Bari i Jakovu zaruke. Na rastanku se još jednom izrukuju i izljube ko rodjena brada.
* sklatež.
** kamenjem.
*** izuti bijele darape = oženiti se.
— Laku noč, Marko.
— Želim i ja tebi laku noč, prijatelju.
— Još nešto! Ded onu malu jogunicu priuči redu, nek ne luduje. Što če joj Nikola? Ja mislim, da se Nikola ni u čem ne može takmiti s Jakovom.
— Ne boj se ti; ja ču joj sad lekciju odštiti, da joj se ne če račiti više s Nikolom sastajati, — hoče Grga, hiteči kuči, da što prije iskali srce puno gnjeva na Bari.
— Tako valja. Zbogom!
— Bog!
IV.
Nebo je ko caklo, zvijezde veselo trepere. Mjesec iskolačio svoje tamne oči, pa obujmio svojim trakama kučicu, sakrivenu u gustom gajiču. D kučici uzdiše lijepa Bara, što večeras ne če vi-djeti Nikole, koga je ljubila više nego ikoga. Al joj je još teže, što če je Jakov doči prositi, da je šilom zaruči.
— Znaš, Bare, što? — govori joj otac Zašto ti ne bi pošla za Jakova; što njemu manjka?' Onakovavmomka nije u našoj plo-vaniji, pa ni u drugoj. A ti se nečkaš! Sta če tebi Nikola, onaj lajik, sklatež. Sve zlo kod njega, ništa dobra. Od nevaljanca ne istesa dobričinu.
Bara ni bijele ni črne, — samo uzdahnu i zavrti vretenom brže.
— Ne poznaš ti Ivana, njegova oca! Kolik je god, tolik je vrag u njemu Ne bi mu ni djavo ugodio, a kamo li ti, kčeri moja. Svemu je selu dodijao. Uvijek se s njekim priganja i tužaka.
Bara ništa.
U to se začuju pred kučom korači, začu se zvižduk ; a Grga skoči da otvori vrata. —
U kuču rupi Marko, otac Jakovljev, Jakov i drug mu Dane.
— Pomoz Bog, odsječe Marko.
— Bog nam pomogao, odvrati Grga.
Bara zadrhta ko vrbova šiba na vodi. Momci skidoše s ledja torbe. Stara gazdarica Marta postavi stolicu i na brzu ruku speče cicvaru. Bara namakne stolce Sjedoše za stolicu. Izvade iz torbe tovariju, varen but prasetine i pogaču. Udariše u razgovor.
— Kume Grga, počne Marko, tebi je valjda poznato, čemu smo došli do tebe. Hoče li što biti iz onoga, što smo sinoč obrekli? Pristaje li Bara? Je si li je pitao?
Marko to govori i sve šiba Baru prijekim pogledom. Ona oborila trepavice, pa podrktava ko da je groznica trese.
— Kud bolje, moj Marko; kako ne bi Bara pristala? počet če Grga, razdragan Markovim riječima. Kada je božja volja, i naša je. Ja dajem svoj blagoslov od srca rado.
Jakov se maši u džep, izvadi jabuku, natučenu cvancike, pa pruži Bari.
— Nuder, Baro, dušo, evo znaka, da si moja!
Bara zadrhta, digne vedje, pa ih opet obori. Ustade. Lice joj se svakim časom mijenjalo. U prvi mah pocrveni do ušiju, no brzo se to crvenilo pretvorilo u bljedoču, koja je sve jasnijom bivala, tako te si mislio — ovaj se čas izpod zemlje ustala.
— Daj, daj, uzmi tu jabuku; koga se vraga otežeš? — uzvi-kali se Grga i Marta.
— Ne mogu, ne ču, prošapta Bara, da su je jedva čuli, i sruši se na stolac. Ona se sva tresla; a kad je sjela na stolac, nije se ni micala ni kretala, več je mučeči i nepomično gledala u jednu te istu točku na drvenom podu.
— Ne češ? — odsiječe Grga, a oči mu zasjaše divljim gnjevom, koji je njegova kči dobro poznavala.
Bara uzdrhta, problijedi ko krpa i primi jabuku gledajuči nijemo u pod i ne govoreči ništa. U duhu je bila do svog Nikole, koji je za nju — mrtav —------------------
V.
— —-----------Daj Bare, — govorio Nikola svojoj nesudjenici go-
dinu dana kasnije, kad se vratio iz Gospiča, — što mučiš, što blijediš ko da iz groba vustaješ ? Reci samo jednu riječ! Daj, hajde k nama i k mojima. Sto krzmaš, Bare; eto — otvorena ti je kuča, u kojoj te svi raširenih ruku čekamo.
Bari je krv igrala licem, usnice treptjele; a velike črne oči uprla u Nikolu. Odmah za tim obori oči k zemlji i jedva kroz plač, slomljena duševnom bolju, izrekne.
— Idem s tobom, kud god hočeš.
Nikola bijaše sada u devetom nebu. Ne reče ništa, več Baru priv uče k sebi i utisne joj vruči cjelov na hladno čelo. Zatim se uputiše uskim puteljkom. Kroz po sata stajahu pred ovelikom drvenom kučom. Sama vanjština odaje revna u njoj gospodara i go-spodaricu.
Nikola potegne kvaku, otvori vrata, i udju u kuču. Roditelji se njegovi osupnuše, kad vidješe Baru, kojoj se ni u snu nijesu nadali. Znali su oni doduše, da se Nikola i Bara vole, ali su ču-tjeli, da bi njezin otac volio, da je voda odnese, nego da ode za Nikolu. Nikola to opazi, pa im sve ispripovijedi. Nije se ni jedno tomu protivilo, dapače im je bilo drago, jer su poznavali Baru ko valjanu i vrijednu curu; a njezina oca, ako nijesu ljubili, a ono nijesu ni mrzili. No ipak su se staroin Ivanu vrzle po glavi koje-kakve kobne misli i mračilo mu se čelo, ko da če iz njega pro-kijati. Znao je on, da ga Grga ne trpi, pa se bojao, da se iz toga ne izleže zlo. No za čas se njegovo lice promijeni, te se makar i preko volje pokaza veselim.	(Svršit če se.)
George Sand.*)
i.
Kad bi sve žene sačinjavale jedan narod, onda ne bismo ni malo pretjerivali, veleči, da nije bilo niti de biti naroda, koji bi toliko vtrpio, a još i sada trpi, kao taj ženski svijet, ženski narod
Sto je bila žena u starom, a što u srednjem vijeku ? U starom vijeku roba, koja se kupovala i prodavala, kao i druga roba. Kad je krščansko svjetlo zasvijetlilo svijetu, kad je evan-djeoska nauka izbrisala svaku razliku medju muškarcem i Ženom, nastali su za nju bolji dani. Nu u srednjevjekovnoj tmini malo se pazilo na pravicu i ravnopravnost. Početkom srednjeg vijeka vidimo, kako u Italiji daju žene kao nagradu pobjediocima na utrci, dok kod Germana one obavljaju mjesto muškaraca, teške domače poslove. Od svega toga ne nalazimo ništa kod Slav ena. Tu je žena doduše bila isključena iz javnog života, ali njena lična sloboda ni je bila ograničena. Slavenska je žena živjela za svoju kuču i svoju djecu. Reformacija položaja ženskog svijeta bila je najnužnija u romanskim zemljama. Dobom viteštva svanuše njima bolji dani. Prije malo vremena robinje, postadoše gospoje. Tom naglom promjenom činilo se, da se približuje njihovo carstvo. Vitezovi nijesu poznavali vede radosti, nego za volju svoje obožavane gospoje srnuti u največu opasnost, pak onda biti nagradjen jednim posmjehom. Pored vitezova vidimo u to doba, kako i žene idu u lov, dapače i na vojsku. No to tobožnje poboljšanje prilika jednog privilegiranog dijela žena nije bilo ništa spram onog groznog stanja, u kojem su se nalazile žene, koje nijesu bile gospodskih obitelji. Koga da ne uhvati groza, kad pomisli na samovoljne i silne velikaše, na njihovo ponašanje prema svojim podanicima i podanicama, pak na grozne konopce, pred kojima su jadne „vještice“ strepile. No :;nestalo je tmine, nestalo barbarstva. Prilike su druge i ljudi uvidjaju, što je pravo i nužno: vide, da muž mora prema ženi, a žena prema mužu uzgojena biti.
Prije se mislilo, da je zvanje mlade djevojke — da se dopada, žene — da ljubi, majke — da djecu odgaja, a starice — da u crkvu ide. Istina, i to su dužnosti žene, ali ne valjada sve ; ona ima i drugih, a po tome i nekih prava. Sada, poglavitov u Fran-cuskoj, ima u glavnom dvije vrste žena. Jedne vele: Ženino je oružje njeno lice, njena ljepota, njene suze i osmjeh: i tim če se oružjem održati; druge misle: zašto da žene svoj dar zakopaju, zašto da se i one ne posvečuju znanosti i umjetnosti, kad imaju sposobnosti kao i muški spol, zašto da i one nemaju prava, kad imaju dužnosti. To su več mnogi i uvidjeli, pak se i radi u torn pravcu.
*) Priopčujemo rado ovaj sastavak cijenjene naše suradnice, ne dirajući hotice u njeno stanovište u razloženom pitanju.
Ideja o emancipaciji žena nikla je u sjev. Americi. Odavle je prešla u Englesku, Francesku, Njemačku i Rusije, pak i k nama na jug.
Znatan broj žena istaknuo se u borbi za emancipaciju. Medju ovima je jedna od najmarkantnijih George Sand.
II.
Pravo joj je ime Amandine Lucile Aurore Dudevant. Rodila se 1804. u Parizu. Njezin otac, nezakoniti sin maršala Mavre Saskog, bio je odvjetnik, a majka žena iz nižeg stališa — vele ciganka. Ved kao dijete imala je prilike motriti obiteljske razmi-rice, radi kojih je ne ostaviše kod kuće, nego dadoše na odgoj „engleskim gospodičnama" u rodnom joj gradu Izišavši iz samostana, živjela je kod svoje bake, matere očeve. U 18. godini uda se za baruna Dudevanta, čovjeka, koji nije bio prema njoj, kao ni ona prema njemu. Poslije vjenčanja odu mladenci na njezino imanje Nohant. Tuj je živjela sa suprugom neko vrijeme u miru. Doskora se umiješa Dudevantova majka i bude uzrok nespora-zumku medju supruzima. Ogorčena svojom sudbinom, tražila je utjehe u knjigama. Za tim ostavi supruga i ode u Pariz, gdje je na mu.šku preobučena promatrala život.
God. G31. napiše sa svojim prijateljem Julijem Sandom roman ^Rose et Blanche". Uspjeh toga djela potakne je, da se dade sasma na literarno polje i uzme ime George Sand. Od sada je radila svim žarom svoje genijalne duše i putovala amo tamo po Francuskoj, na Majorku s književnikom Chopinom, u Veneciju, gdje se upozna s pjesnikom A. Mussetom itd. U Parizu i na pu-tovanjima upozna se i s drugima znamenitim ljudima, kao F. Lisztom, Begleom, abbč Lamennaisom, slobodoumnim i humanim abbeom Felicitč Robert de la Meunais, s republikancem Michel Bourgesom i s drugima. Od Bourgesa primila je republikanske radikalne nazore; a u samostanskoj noveli „Spiridion" i fantaziji „Les sept cordes de la lyre", gdje je razvila svoje filozofske i teološke nazore, zrcali se slobodoumlje i religiozni demokratizam de la Meunaisa. Znatan dio njezinih romana (Andrč, 1835., Jacques, 1834., Mathea, Leone Leoni. 1834, Simon 1886., L’ Useoque. La marquise, Le secretaire intime) izadje u „Revue de deux mondes". Posvadivši se sa uredništvom toga lista, osnuje s P. Lerauxom i Viardotom posebni časopis: „La revue indepedente." Kad nije putovala, živjela je koje u Parizu, koje u Nohantu, gdje se g. 1836. raspita sudbenom odlukom sasma sa svojim suprugom. Tim postane slobodnijom i prione još ustrajnije i energičnije za dobrobit i reformu društva. Tako je ustrajala sve do godine 1877., kad je za uvijeke zaklopila oči.
Rad G. S. je vrlo opsežan i mnogostručan. U „Compagnon du tour de la France" 1840., u „Pauline" i još u nekojim roma-nima, pisanim u torn duhu, razvija G. S. svoje republikanske nazore, te ističe svoje radikalno i demokratsko stanovište. Poslije
februarske revolucije bavila se osobito politikom, pisala je pisma na narod i uvodne članke za politički list „Bulletins de la republique".
Ona se ogledala i na pozornici. Premda njezine drame („Cosima“, „Le roi atend", „Claude", „Le demon du foyer" itd.) nijesu bog zna kakove, ipak su se uzdržale na pozornici.
Nu svim tim nije ona stekla slave, nego svojim socijalnim romanima i novelama.
Preletimo li duševnim okom svjetsku literaturu, opazit čemo, da se žene nigdje nijesu tako istaknule, kao u socijalnom romanu. Pa to je i sasma naravno. Zena živi u kući i u obitelji Več za rana privikne se ona promatrati na tanko uski krug u kojem živi, pak se u nje razvije osobito oštroumlje za opažanje sitnica, u mnogo večoj mjeri nego u muškarca.
Navijesnica socijalnog romana bila je madame Staid. Balzac i Sue su ga vrlo unapredili, a za Sandove je postigao kulminaciju svoga razvitka.
U vrijeme kad je S. počela raditi, bilo je fran. društvo raz-rovano i rastrovano; u društvenim krugovima vodio se žestok boj, rušili se snažno ostanci iz starijih vremena, a gradilo novo, još nevidjeno. Vojvoda i barjaktar nove struje bila je George Sand.
Bez pretjerivanja ona črta nam ona u svojim djelima plastičnom oštrinom društvene prilike, udara na njih i ruga im se načinom, koji se srca prima. Svaka njezina riječ prodire do dna duše, sve zaokuplja, osvaja i osvjedočava čarobnom snagom. Tim svojim svojstvom stvorila si je S. evropsku publiku, koja joj se divi i u njoj gleda izvanrednu Ženu. G. S. zahtijeva društvenu reformu na temelju krščanskog socijalizma, zahtijeva pravdu i slobodu za potlačene i bijedne, zahtijeva ravnopravnost žene s muškarcem Da potkrijepi svoje zahtijeve, iznosi čitaocu sliku pokvarenih društvenih prilika i njihovih posljedica. Vjerno prikazuje u svoj golotinji i užasu društvene nepravde, nevolje, ropstvo i tiran iju osobito u braku i obitelji. Bistrim okom traži svemu tomu uzroke, nalazi ih i navaljuje na njih. Svom svojom snagom i oštrinom udara na brak, obitelj, društvo (Indiana, Valentine, Jacques) i državu, ot-kriva rak-rane, koje uništuju društveni organizam Njezin glas: reforma, sloboda i ravnopravnost, odjeknu po Franceskoj i Evropi, a tirani zadrhtaše pred tim novim mislima, začudišc se, što je sunulo u glavu toj ženi i zapitaše je, kako se ona usudjuje da ih raskrinkava; pak povrijedjeni u svom, kroz vijekove ustaljenom egoizmu, proganjahu odvažnu odvjetnicu ženskog spola, koji ima jedno jedino oružje za svoju obranu — ljubav. No ona odoli svim progonima i ne susta u radii, da se ženi osigura u društvu položaj, koji je po pravu ide.
G. S. bila je u mladjim godinama veoma strastvena, pače ekscentrična; no pod starije dane postade ozbiljnijom i mirnijom i nije više na vjeru udarala tako kao prije.
Slog je njezin vedar, poletan, živ, oštar, bez afektacije i ono-dobne sentimentalnosti, a uza to dirljiv. Nije pisala samo za izobražena publiku, nego za svakoga. Pisala je za svoj narod, ali je za sobom i nehotice povukla i cijelu Evropa. Svojim djelima odu-žila se spolu kojem pripada, a opsežnošču svoga rada i svestranim zanimanjem za društvene prilike pokazala je, da i žena može usporedo stupati s muškarcem. Gr. S. ljubila je svijet, i želila da bude ljubljena; no ovdje toga nije mogla da nadje.
Ta reformatorka, revolucijonarka, republikanka i demokrat-kinja, nije bila žena u običnom smislu riječi: ona je bila duševni gorostas, genij.
G. S. je silno uplivala i na one, s kojima je opčila, i na čitalačku publiku; a taj se dojam i sada u svojim rezultatima pokazuje. Svojim radom uzdrmala je stupove trule društvene zgrade i navijestila ženama evropskim sjajniju budučnost. Kad bi Franceska i cio svijet imao više takovih žena, kao što je G. S., bolje bi uvidjali ljudi društvene potrebe i nepravde, bili bi bogatiji na literaturi, a manje na modi i drugim pogubnim običajima ženskog svijeta.	Milka.
Descendentalna teorija in teorija selekcije.
Spisal S. B.
II.
Darwin! Darwinizem! Kolikokrat se izustita te dve besedi, kolikokrat se o tem prepira, a da se najčešče stvar niti prav ne razume. Jednim je Darwinovo ime sredstvo za njihove bedastoče in nesmisli — drugi ga pa blatijo zbrezboštvom in brezverstvom, komur se on v jednem svojih del najodločneje proti vi. Darwin je bil pameten človek, ki je hotel, da rastolmači: kako in zakaj se dogaja v prirodi ono, kar okrog sebe vidi — da rasjasni razvitek organizmov. Dotedanja tolmačenja so se mu zdela neosnovana, često celo smešna. Naravski, da ga torej niso zadovoljavala. In zato baš je osnoval posebno teorijo (ktera je bila pa že pred nekoliko poznata) nazvano: Darwinizem.
Pod „Darwinizmom se v o ž j e m smislu razume teorija selekcije, a v š ir jem descendentalna teorija in teorija selekcije zajedno. —
Charles Robert Darwin, unuk znamenitega prirodoslovna, zdravnika Erasma Darwin a, se je porodil 1. 1809. v Shrewsbery-u na reki Severnu. Sedemnajst let star je odšel na edinbuško vseučilišče, a dve leti za tem v Oris t-col le g e v Cambridgeju. Ko je poslala 1. 1831. engležka vlada znanstveno expedicijo za preiskavanje južnega rta, južne Amerike in
južnega morja je šel ž njo i Ch. R. Darwin. Ladja, na kteri je putovala expedicija, se je imenovala „Beagle“ (pes sledivec, Sptir-hund); zapovedal ji je pa kapetan Fritzroy. Po petletnem potovanju se je Darwin vrnil 1. 1*36. domov in živel sedaj Cambridge-u sedaj v Londonu. Po zimi 1. 1839. se pa oženi s Emo Wedgewood. Z napornim putovanjem si je pokvaril zdravje. Zaradi tega ostavi (1. 1842.) London in se nastani na novo kupljenem ima^ju Down v Kentu. Ta kraj je po železnici jedva jedno uro oddaljen od burnega londonskega življenja. Tu se je torej Darwin mogel popolnoma posvetiti proučavanju prirode.
Darwinowo potovanje, ktero je v posebni knjigi opisal, je bilo velike vrednosti. V tem času si je skupil velik materijal za znatna zoološka (o rakih) in geološka dela (o koralnim atoleam in barieram, o geologiji južne Amerike in nekih otokov). Proučava-jočemu južne kraje j. Am. je sinula v glavo ideja o pretvorbi vrsti. Iz te ideje se je pa izvila teorija selelekcije. V Downu je Darwin počel to stvar študirati. Izborno je znal najti način, s kterim je razjasnil in utrdil descendentalno teorijo in poleg nje i teorijo selekcije. Ta najjednostavnejši in najlaglji način je bil: proučavanje organizmov v stanju kulture. Darwin se je namreč bavil s odgajanjem domačih rastlin in životinj, osebito golobov. Kako in po kojem sredstvu doseže človek z kultiviranjem različite obike? Tako se je povpraševal Darwin. Da si pa more na to odgovoriti, je motril vrtnarja, kako odgaja n. pr. od belega karamfilja posebno vrst istega z velikim, lepim in rdečim cvetom.
Vrtnarju je znano, kar i vsakdo drugi zna ali se o tem osvedočiti more, da so mej pojedinimi individui jedne vrsti vsekakor nekake razlike in da niso vsi popolnoma jednaki. On vidi, da ima ta karamtilj (nagelj) malo večji, a oni tam malo manjši cvet in da je ta cvet malo bolj bel kakor oni tam, ki je nekoliko ružičast i. t. d. Da odgoji pa nagelj z velikim lepim in rdečim cvetom, bode izbral za seme (prema svojemu cilju) one individue, kterih cvet je največji, najlepši in najbolj ružičast. To seme bo posejal na dobra tla, t. j. mu dal dobre hrane. Sledečega leta bo dobil že biljke z malo večjimi, lepšimi in bolj ružičastimi cvetovi. Izmej teh bo pa izbral za razplod zopet take, ki imajo največje, najboljše in najbolj ružičaste cvetove. Ako torej še na dalje tako postopa, bo po nekoliko letih dobil nageljne z velikim, lepim, rdečim cvetom. S tem postopkom je došel do tega, da ima popolnoma novo species. V čem pa je bilo to stvaranje nove vrsti ? V praznem sumiranju neznatnih razlik, ki so — s obzirom na njihovo bojo, lepoto in veličino — postajale mej pojedinimi cvetovi To k u p i-čenje neznatnih razlik mej pojedinimi individui se doseže s češče ponavljanim izborom ali s selekcijo.
Eto, kako nastaja nova vrst ?
Ako se razvija organizem v životnih prilikah, ki so drugačne od onih, v katerih so preje živeli ali njihovi predniki ali celo on sam, tedaj se on mora novemu položaju prilagoditi — adop-

tirati. Vsljed druge okolnost, odgoja klime in hranitbe, se menja jeden ali več njegovih organov. Nekteri se razvijajo jačje ali se pomnožujejo, a nekteri hirajo ali reducirajo. Kadar se menja jeden organ, tedaj se menjajo po zakonu korelacije i drugi. (Zakon korelacije, t. j. zakon o mejsebojnom odnošaju pojedinih delov, veli, da spremembe, ki so nastale na jednem organu, provzročujejo spremembe na drugih. Ako n. pr. dobiva rastlina lepši in večji cvet, tedaj bo listje (peresa) ali steblo slabše. To je zaradi tega, ker se na list troši več brane, katera se pa odvzema ostalim delim rastline.)
Vsa, tudi najneznatnejša svojstva, katera so roditelji stekli s adoptiranjem, pa i ona, katera so nasledili od svojih roditeljev, bode dedovalo njihovo potomstvo. Hereditiranje je gotovo vsakemu dobro poznato, vsakdo zna, da so otroci slični svojim roditeljem. Načelo hereditiranja se more formulirati s izrekom: „jabelke ne pade nikdar daleč od drevesa“ (slično radja slično).
Naravni svojstvi organizmov: od branjenja odvisna adopta-cija in od razploda odvisna hereditacija sta sredstvi, kteri upotreblja — vede ali nevede — kultivator pri umetnem odga-janju.	(Konec prihodnjič.)
Tolstoj o umjetnosti.
(Grof Lav Tolstoj: „Što je umjetnostNjemački prijevod od dra. A. Marlcowa.
Berlin. Hugo Steinitz.)
Piše A. S.
„Več sam više godina razmišljao o torn djelu", reče grof Tolstoj Andrče Bonnnieru, dopisniku „Tempsa“, „ali djelo ne htjede da sazrije u mojim moždanima. Da ga napišem, morao sam da pravim mnogo študija. Izradjivao sam ga punu podrug godinu. Veliko je to djelo. Tek mi je žao, da upravo ja pišem o umjetnosti, jer če ljudi reči: „Gle, to je napisao Tolstoj, dakle su to paradoksni nazori!" Ta večje ustaljeno, da pišem samo paradoksno. Radi tih predrasuda, bojim se, da če ljudi mimoiči istinu, neospornu istinu, što je sadržana u mojim izvodima. Dobro bi bilo, kad bi je tek čutjeli. Tek mi je vrlo žao, što nijesam tu knjigu napisao prije 35 godina; da sam onda bio prožet ovim nazorom o umjetnosti, što sam ga sad izrekao, bez sumnje bih bio napisao što drugo, nego djela, što sam ib bio napisao u ono doba; s tima sam veoma nezadovoljan “
„Vi sigurno mislite Vaše romane?" upita dopisnik.
„Da“ — odgovori grof uzrujano, udarivši rukom o sto — „i ako tako govorim, to ne govorim to za to, da mi tko reče proti vno !“
U posljednje se vrijeme mnogo govorilo — osobito u Francuskoj i Njemačkoj — o nekom Tolstojevu romanu. Po tim vijestima radi se u njem o nekom državnom odvjetniku, koji je jednom morao da stupi pred javnost kao tužitelj neke pale djevojke, što je optužena bila radi čedomorstva. Najednom sazna taj odvjetnik, da je on sam jednom zaveo tu djevojku. Bududi da on traži u sebi samom pravi uzrok njenoj nesredi, odluči da se sav dade na to, kako bi je opet moralno podigao. U tu svrhu ode u tamnicu, pa joj kaže mnogo lijepih riječi. Nije poznato, kako taj nedovršeni roman dospijeva. Mislilo se opdenito, da je moral romana taj : čovjek ne smije da zavede, djevojku ; ali ako je ipak zavede, treba da što prije svoju žrtvu oženi. — Ali Tolstoju je bila sasvim drugačija svrha na pameti, kad je pisao taj roman: — htio je da dokaže, da ne treba ni državnih odvjetnika ni sudova. Tolstoj reče o torn romanu samo to: „Djelo je nedovršeno i ne du ga nigda da svršim; a to, što sam ved napisao, ne de nigda da ugleda svjetlo. Sva su ta djela beskorisna . . .“
Kao što kod malo kojeg književnika našega doba, nalazimo u Tolstoja i realizam i idealizam stopljene u divnu harmoničnu cjelinu. Sve, što Tolstoj prikazuje i črta, sve je to narav, nepa-tvorena narav; ali je i sve prožeto idejama, što su produkt života, punog kušnje i borbe. Rodjen i odgojen u sjajnim prilikama, Tolstoj je uživao i časti i slasti svjetske u prepunoj mjeri. Okružen svim, što čovjek može tek da poželi, bio je ved nakanio, da si oduzme život. Živudi neko vrijeme u neutješljivoj zdvojnosti, došao je do spoznaje, da mu je dosadašnji život bio pun bludnja ; on se obratio i, kanivši se dosadanjeg života, živi kao prosti „mužik“ život priprost na svome imanju Jasnaja Poljana. Taj njegov čudni život više je možda doprinio tome, da sav svijet znade za nj, nego pjesnička djela, što su njegovu imenu za uvijek pripravila časno mjesto izmedju heroja svjetske književnosti.
U svom najnovijem djelu „o umjetnosti“ razlaže Tolstoj, koliko se ljudi muče i kine umjetnosti za volju. Vlade davaju mili-june subvencija za glumišta i konzervatorije; a tek stoti dio tog novca bio bi dostatan, da se čitavi narodi prosvijetle. Ali umjetnost ne zahtijeva tek ljudskog rada, ved i ljudskih žrtava. Stotine se tisuda ljudi daje u najranijoj mladosti na izučavanje raznih uinjeda. Plesači, muzikanti, slikari, pjesnici, svi ti ljudi, koji baš nijesu prerijetko najsposobniji za ovaj rad, svi ti podivljaju od svog jednostranog zanimanja, sasvim su tupi, indiferentni prema ozbiljnim životnim pojavama, te postaju jednostrani specijaliste, koji tek umiju da kuju stihove i miču prstima. U glumištu, za pokuša kakve nove „moderne11 opere, psuje dirigenat upravo bezbožno i glazbare i pjevače i koriste i balerine, tek za neku tricu. Tu se kod ovakovog pokuša radi naporno, napreže se i ravnatelj i dirigenat i akteri oko kake tek opere, kojoj je sujet nemogud i blesast. A čemu sve to? Mogude, da u toj operi dolazi koj umiljati motiv, pa zar se taj ne bi mogao pjevati i onako bez prikazi-
NOVA NADA
vanja, bez onih glupih odjela, zborova, recitativa i micanja ruku? A tek balet, gdje na po gole ženskinje izvode kretnje, što uspa-ljuju strasti, te nije drugo no ništetnost, što kvari moral, a ne znaš, čemu služi.
Veli se, da sve to biva tek umjetnosti za volju i da je umjet-nost tako važna stvar. A je li to umjetnost, i ako jest, čemu da se, umjetnosti za volju, donose tolike žrtve? Kritika, u kojoj prijatelji umjetnosti ne nalaze branila za svoje nazore o umjetnosti, postala je u novije vrijeme toliko protuslovnom, da od umjetnosti ne bi ništa preostalo, kad bi iz nje izlučili sve ono, što sami kritičari izlučuju kao neumjetnost u pojedinim školama.
Umjetniei raznih stranaka vladaju sami sobom. Jedni druge ne priznavaju: u poeziji zabacuju stari romantici parnasijance i dekadente — parnasijanci zabacuju sve svoje preliodnike i simboliste — simbolisti sve svoje prehodnike i okultiste, i okultisti opet sve svoje prehodnike. U romanu susrečemo se s naturalistima, psibolozima. naturistima — i opet jedna stranka ne priznaje drugu. Pa isto je i u drami, slikarstvu i glazbi. Najposlije vidimo, da ta umjetnost, koja guta toliko narodne snage i ljudskih života, te zatire med ljudima ljubav, nije samo nejasan i neodredjen pojam, več je i njezini prijatelji tako protuslovno shvačaju, te je čovjeku teško reči, što imamo da razumijevamo pod umjetnošču, a osobito pod korisnom, dobrom umjetnošču, u opče pod onakom umjetnošču. u ime lcoje mogu i smiju da se žrtvuju tolike žrtve.
Što je umjetnost? — pita Tolstoj. Definiciju, da je umjetnost djelatnost, što je proizvodi ljepota, Tolstoj ne drži valjanom, več radi toga, jer još ne znamo, što je ljepota? I zbilja, obično se riječ „ljepota" izgovara, kao da je to več nešto jasno, opredije-Ijeno i sasvim razumljivo. Ali u istinu je pojam „Ijepote" nepoznat i svaka ga nova knjiga drugačne detinira. Nijemci razlažu taj pojam sa sto različnih definicija. Fiziolozi — osobito Englezi škole Spencer-Gron-Allen’ove — odredjuju pojam opet drugačije, Fran-cuzi — eklektici i pristaše Guiot-ovi i Taineovi — opet drugačije; a svim tim ljudima poznate su definicije, što ih postaviše Baumgarten, Kant, Schelling, Schiller, Fichte, Winckelmann. Lessing, Hegel, Schopenhauer, Hartmann, Schassler, Oousin, Levegue i drugi.
V prvi knjigi „Nove Nade“ smo na nekoliko mestih (v člankih „Mlada Slovenska" in „Mlada Hrvatska") jasno kazali, da šola sama ne more biti jedinim faktorom dijaške prosvete. To priznava i naučna osnova sama, ko n. pr. zahteva v višjih razredih v študiju literature privatne lektire. No, privatna lektira pa dostatno ne popolnjuje šole, ker, kakor ni čtivo Dič drugega
(Svršit če se.)
Mladi naraščaj.
nego razgovor z ljudmi, ki so nam i po kraju i po času previše oddaljeni, tako nam treba, da svoje misli izmenjujemo z ljudmi, ki so blizu nas, ki pri nas bivajo. Prištevši k temu še živo umetnost: gledališče in proučavanje nam oddaljenih, ptujib ljudij (s potovanjem) smo skoro nekako spomenuli ta faktor prosvete v današnji dobi. Naša naloga ni, da se bavimo s tem vprašanjem v obče, temveč samo v toliko, v kolikor se tiče duševnega razvitka hrv. in slov. di-jaštva. V tem članku bomo razmotrili najprvo mlogo p rivatnega čtiva in se trudili odgovoriti na vprašanje: kako naj čitamo in kaj naj čitamo?
Vsi ljudje ne promatrajo življenja jednako. Dete opazi v njem samo vanjsko, površno stran; razborit in pameten mož pa poseže globlje v življenje in išče njegove notranje zveze. Čim kdo bolje in točnije promatra življenje, Čim se kdo više bavi z dogodki, ne zaradi zanimljivosti, temveč zaradi njihove vrednosti v celem nizu prilik in neprilik, ki se zovejo življenje, tem bolj mu pristoja ime: človek. Na temelju življenja si stvoriti sodbo za ocenjivanje njegovih dobrih in zlih strani, zove se iskustvo. Isto tako je i v književnosti i v naukih. Poglejmo n. pr. razvoj grške historiografije 1 Tu je kakor početnik Herodot, naivni pripovedač vanjske strani, ki najde jedino v „odmazdi (volji) nebesnoj11 povzročevalni vez dogodkov, tu kakor uzor Tukidid, kteri je našel vsem, karkoli je historija kot puste fakte predstavljala, logiko, konsekventni sled dogodkov, no — moral historije. Očitnije se to kaže v prirodnih znanostih. Kolika razlika je mej prirodoslovci, ki so samo pusti opisivači krasne prirode in mej prirodoslovci, ki nahajajo celo v mrtvih faktih zakon, življenje harmonijo.
Tako je i s čitanjem.
človek, ki išče v knjigi jedino ono, kar ga zabava, bo čital površno, si zapamtil fabulo in najvišje še neke interesantne malenkosti — užival bo v vaujski strani. Inteligenten človek pa ne dela tako, on čita, da se iz knjige kaj nauči, da o nji razmišlja in da si iz nje prisvoji ono, kar je za njegov duševni razvoj najprikladnije. On čita počasi in pazi na smisel knjige, na ono, kar hoče pisec kazati in po tem jo kasneje i sodi — on uživa v smislu dela. Ako se je pa že tako visoko dvignil, da ga pisec že nič več ne zanaša s svojim darom, s svojimi besedami in z globokimi idejami svojimi, temveč gleda v njem samo človeka, predstavnika jedne klase, jedne epohe — predstavnika človeške družbe — tedaj je ta človek kritik, tedaj on čuti: kritiški. Ako pa najde v proučavanu značajev različnih piscev neke posebne pažnje potrebne poteze, ktere lepo rčdi in na kterih temelju zaključuje o karakteru naroda ali o značajkah jedne zgodovinske epohe, tedaj se kritik popenja višje popenja se do filozofa v umetnosti.
čemu smo se bavili s tem? Da pokažemo različne vrsti čitanja, da razjasnimo, kako mora dijak čitati. Vsekakor bilo bi preveč od mladeži zahtevati, da si prisvoji omenjeni kriticizem ; ipak treba, da se vsaj trudimo le malko približiti temu idejalnemu načinu čitanja. Treba je, da imamo vedno na umu, da bodemo za par let — stopivši v življenje — tvorili inteligencijo naroda in nekako društvo, ki je pozvano podpirati književnost. V nas, v Hrvatih in Slovencih, še niso kmetje in delavci tako napredovali, da bi že čitali kaj drugega razven „družbe sv. Mohora“ in „društva sv. Jeronima1'; težko se najde kdo, ki bi čital časopise ali kaj drugega. No, niti pri obrtnikih niti pri trgovcih ne ide bolje; literatura naša (osobito: časopisi, knjige,
i t. d.) je vezana na višje društvene klase: na uradništvo, učiteljstvo i t. d. Falange teh ljudij, kateri jedino morejo podpirati naše književne podhvate, bomo popolnili mi, ki smo sedaj še v šolah. Mi bodemo v gotovem času čitajoča publika slov. in hrv. društva. Da je pa ta publika sedaj zelo slaba i po številu i po razumevanju književnih produktov, to je vsakemu jasno, kdor razmisli, da sta „Matica Hrvatska11 in „Matica Slovenska'1 jedini književni ediciji, ki uspevata in se čitata. Pa pomislimo samo, koliko zabavnih knjig je izšlo v teh le treh mesecih?! — Znam, da mi bo kdo rekel: tu so še listovi; na obeh straneh Sotle jih je dosti. No, treba vedeti, da tem listom ne ide baš dobro, da z vsakim dnem propadajo — uzdržavajo se le s žrtvami in subvencijami. Kateri naš list ima preko tisoč abonentov 1 ? V Hrvatih je v tem pogledu še v slabejše kot v Slovencih, v njih so se namreč književni podhvati te vrste jako pomnožili, a zrele, mnogobrojne publike — ni in je — ni . . .1
To zrelo mnogoštevilno publiko moramo stvoriti mi. Že sedaj v mladih dneh moramo se vežbati v vsem, karkoli le čitamo, v vsem iskati dolgotrajnega užitka, a ne površne, hipne zabave. Naravski, da so prisiljeni naši listi na vsakoršne koncesije, ko čitalci nimajo niti pravega pojma, kaj je literatura. Listi se drže najviše iz patriotizma in ostajajo nota bene — nerazrezani na javorovi okrogli mizici . . . ali se pa Čitajo, da se ž njimi „ubije11 čas po obedu, ko „človek11 (bilo to gospica, gospa, gospod . . .) nima drugega — opravila ... 1 Na redko so posejani oni, kteri znajo, da je literatura važno mesto v kulturnem napretku naroda in po tem i v njegevem občem, moralnem in materijalnem blagostanju. To misel si, treba steči v dijaških letih in — da tako tudi čitamo vedno imajoči na timu, da črpimo iz beletristič-nega in poučnega dela predmet našemu razmišljanju, da v njem iščemo in najdemo piščeve misli, njegovo dušo in po tem i odjek časa, v kterem je živel in iz kterega je zrasel. Čitati trebamo pazljivo, razmišljajoči in kritiku • joči ono kar smo čitali.
Kaj smo čitali? . . .
Do sedaj še nismo odgovorili na to drugo vprašanje. Kaj smo čitali?! No, iz prejšnega se vidi jasno, kako naj čitamo. Ako v nekem delu najdemo misel in dušo, mora to delo dušo in globoko misel zaista tudi imeti, ne pa samo površne in zanimive fabule. V nas je, na žalost, še v mnogo, mnogo ljudij ukorinjen običaj, da se čitajo samo pripovesti, ki s svojimi „spannend“ sujeti in groznimi scenami vznemirjajo živce. Iz tega sta dva zla. Pro primo: ljudje nimajo smisla za domače produkte, kteri se — hvala Bogu — od tega vse bolj oddaljujejo: pro secundo: ta „duševna hrana11 se išče v ptujini in
novec se troši na nemške „Sehauderromane11 in „Indianergeschichte11.............
To zadnje je največje zlo. Mi mladi moramo gledati na to, da se tega vsega že sedaj otresemo. Ako literatura jedino vznemirja fantazijo, a ne ostavlja nič dobrega v srcu, tedaj je škoda za zlati čas, dober ukus in mir živcev. No, jednako moramo iz svoje „čitanke11 izbrisati dela, ki so pisana brez pravega razumevanja velike naloge književnosti — dela plitka po mislih, površna po obradbi, dela, v kterih se krijejo bombasti in fraze, a se pozablja i logiška i pedagoška stran lektire. Omenim naj za sedaj samo novinarske članke, v kterih se obično z mnogimi besedami ne pove ničesar. Ne trebain baš navajati primerov, najde se jih povsod dovolj. Velik greh je, ker večina dijakov crpi
svojo naobrazbo zunaj šole baš iz tega vrela in ker najde ta površnost v mladih srcih i pripraven terrain za razširjavanje. Proč s tem ! Glejmo, da si kolikor mogoče sami stvorimo lastno sodbo o pojedinih literarnih pojavah, mesto, da si prisvajamo površno mnenje ljudij, kateri tega niso niti mogli niti so razumeli literaturo kamo-li globoko o stvari razmislili. Težko je res ločiti dobre knjige od zlih. No, ko pa bodemo sami odgovarjali za prave či-tatelje, ki bodo razumeli literaturo, treba, da pazimo na svojo duševno hrano.
Da moramo dobro poznavati svoj jezik, svoj narod, produkte narodne literature, istotako i svojo književnost - o tem niti ni treba govoriti. V vsem tem iščimo pouka, vse to glejmo s pazljivim očesom, vse to presojujmo in si prisvajajmo samo najbolje strani. Jednako treba gledati i na plodove sedanje književnosti. Prigovorilo se je „Novi Nadi" : zakaj kritizuje dela starejših piscev. Zakaj ? — Mi s kritiko bistrimo in urimo svoje oko, si ostrimo z njeno pomočjo sodbo — vse skupaj je pa še le priprava za bodoče.
Literarna Lronikia.
Knjige „Matice Hrvatske44 za god. 1897.
Simeon Veliki, tragedija u pet čina. Spjevao dr. A. Tresić-Pavičić. Izdala „Matica Hrvatska“. 8°. Str. 154. Cijena 60 nč.
Godine 1896. čitali smo po novinama o silnom uspjehu Tresičeva „Si-meoua Velikoga” za premičre. Naši su djaci raspregli poslije predstave kola piščeva i u triumfu ga vozili gradom. Kasnije se zametnula polemika izmedju „Obzora", koji je, prispodabljajuči dramu s drugim djelima starije, osobito ta-lijanske (Alfieri) literature, bio ustvrdio, da su u „Simeonu” ponajljepša mjesta bar na pola tudja, i izmedju listova stranke, kojoj je pripadao Tresič. No ua-pokon se trijezniji ljudi složili u torn, da je „Simeon” uspio radi političke tendencije („Na Balkanu če biti mira i sreče, samo ako se sve državice slože u bratsku federaciju”), da djelo ima mnogo lijepih i dirljivih lirskih mjesta, ali ne velike drainatske oijene.
Ne znamo, koliko je pisac promijenio oudašnju obradbu, pa je ne mo-žemo ni prispodobiti sa sadašujom; vidimo samo, da je djelu dodao velik „Pogovor", u kujem tumači svoju dramu. Očito je iz svega, da je pisac za-postavio umjetničku strauu patriotsko-političkoj tendenciji. Pisac se, kako sam kaže, oduševio sjajnoin prošlošču hrvatskom, oduševio Tomislavom i dobom njegovim, i htio da isto čuvstvo i u drugima probudi. Zauio se idejom federacije, pa dao, da joj Tomislav bude nosioc. Ali „pošto Tomislav ne može da bude glavnim junakom tragedije, to je trebalo proučiti i Simeouovo doba”. Simeon zastupa princip samodrštva: i eto nam junaka, eto nam sukoba. Ako je taj sukob osnovna nit drame, trebao je pisac da ostane pri torn, i samo to obradi u svojoj tragediji. No niega je zaveo sjaj i gomila historijskih doga-djaja Simeonova doba, pa je zahvatio i borbe s Bizantom i sa Srbima. A dok se ovako diže vanjska strana Simeonova naprezanja i historijski fakti, koji očito nijesu mogli svi stati u uzak okvir jedne tragedije, nego im je trebala bar trilogija, pjesnik zaboravlja ono, što je u historijskoj tragediji najvažoije :
psihologiju junaka, dušil čovjeka, koji pokreče cijelo to mnoštvo historijskih dogadjaja: njegova drama samo je sjajni tableaux na način Šekspirovih „hi-storija". Tu ima doduše i kulminacija i peripetija i katastrofa svega Simeonova rada, ali nema naprezanja duše njegove. Ta je duša na mjestima upravo nerazumljiva: čemu on n. pr. onako naglo ostavlja Carigrad, kad ga je več imao u svojim rukama? Tresič je upotrebio različne motive: nago varanj e sina Petra, plač i poniženje čara i Carigrada, ponješto vjerski strah i glas
0	buni Srba, — kad je več imao Carigrad u svojim rukama. To se ne da naprečac protumačiti jednim prizorom, ako nije jasno več po samom karak-teru junaka. „Historijski" istinit pojav dvaju orlova, što se u zraku sastaju
1	opet mirno rastaju, bio bi važau, da ga ugleda sam Simeon, ali on o torn ne doznaje ništa. Po namisli autorovoj u torn napuštanju Carigrada trebala bi da bude tragična krivnja Simeonova (i ako je htio, da velikoga samodržca prikaže — velikodušnim), pa bi car trebao da bude čim dubljim prisiljen da bježi izpod Carigrada. No ~ to bi bio več sujet za cijelu jednu dramu, a ne tek za jedan čin. Sva djela Simeonova nijesu se dala prikazati u jednoj drami, pa je sasma naravski, da je to gomilanje povjesuih dogadjaja vlade jednoga tako znatnoga vladaoca, potisnulo karakteristika lica dramatskih. Kakav je sam Simeon? čini se, da ga je Tresič najbolje zahvatio u II., i osobito u V. činu. On je tu vladar ne s političkom idejom, nego čovjek nasilao, koji hoče da svlada Balkan, vladar sile, ali slab politik i taktik; Carigrad ga je zabliještio svojom kulturom i sjajem, pa hoče da ga na svom dvoru imituje, pače i nadvisi. On je iz Carigrada ponio želju, da živi kao oni, a napokon se ta želja razvila u pohlepu za Carigradom samim. Najprije hoče tek da bude jednak rimskom čaru, a kasnije da bude i sam rimski car. Ali — kultura ta nije uništila u njemu divljaštva; on je premalo lukav prema bizantinizmu. Simeon se uzda u svoju snagu, pun je osvajalačke strasti, nagao, osvetljiv (II. čin, 10. pr.). Tragika je njegova u sukobu te elementarne snage s mudrom politikom Carigradskom i s mišlju o slozi, kojoj je predstavnik Tomislav, — u njegovoj, da tako rečem, nespretnosti, a ne u — blagosti srca. Ali pošto je pjesnik htio dokazati, da je Simeon največi od svili vladalaca slavenskih, učinio ga je velikim ne po shvatanju one dobe, nego prema sadašnjim poj-movima, i slabo je proveo „duh vremena", koji u „pogovoru" sam zahtijeva. Simeon izlazi prema tomu nejasan. Možda bolje odgovara svom vremenu Za-harija, koji je neki Mefisto cijele radnje: taj čovjek, nagrda dušom i tijelom, koji mrzi druge, jer imaju ono, česa nema on sam, prati kao zao duh Simeona i prividja se nekim orudjem, kojim se sudba protiv čara Simeona služi. A borba historijskog junaka ne smije da bude borba sa slučajem, jer onda nema tragike. Zato je i čitavi sukob Tomislava i Simeona slabo istaknut, pače je smiješno, da ideja konfederacije pobjedjuje tira, što idealni Tomislav Simeona savladava — varkom.
Sav način, kako Tresič draraatizuje historijske dogadjaje, sasma je epski. On je, istina, zahvatio, možda malo odviše idealno, sve znatne dogadjaje Simeonove e po k e, — no nije zahvatio Simeona samog. A u današnje doba prva je stvar drami, da u junaku prikaže čovjeka u njegovoj borbi i patnji. Epska obradba zapriječila je to pjesniku i prisilila ga takodjer na to, da mnoge svoje osobe površno karakterizuje ili im podaje samo jedan grubi potez. No u drugu ruku ta je obradba dopustila, da dade maha svojem zanosu, svojem
pjesničkom poletu, koji se oduvijek oduševljavao nečim velikim. On je sve te fakte i sva ta lica idealizovao za volju ideji, — i u tom je zanio publika neobično. No „Simeon Veliki11 ima više pjesničkih ljepota nego dramatske dubine, i za to mu književna vrijednost kao drami nije tako velika, kao što bi bila vrijednost spijeva o sukobu dvih ideja, koje su više epske no dramatske.
M.
Kraljevič Radovan. Tragedija u pet čina. Napisala Ida Filrst. Zabavna knjiž. „Matice Hrvatske“. Sv. 200. 8" str. 76. Oijena 25 nč.
Ova je drama nagradjena Koturovom nagradom još g. 1803., a lani je prilično uspjela za premiere i to poglavito s obzirom na spol, dobu i patriotsko tendenciju autorice. Čin je ovaj:
Kraljevič Radovan živi iza nasilne smrti oca svoga, kralja Zvonimira, sa svojom majkom na dvoru ujaka, ugarskoga kralja Vladislava. Ovaj hoče da postavi Radovana na hrvatsko prijestolje, pa prodre vojskom do Drave. Mara, žena vojvode Kolomana, ljubi potajno Radovana, pa je rada, da ga zadrži kod sebe, i nagovara ga, da ne primi hrvatske krune, koju mu nude i hrvatski velmože. Mara ga sječa Zvonimirove kletve, da Hrvati ne če nikada imati kralja od svoje krvi; i on — potresen svim tim — uvrijedi Hrvate, kad dolaze, da mu se poklone. Videči Radovan, da je iza toga planuo rat i kakovu je nevolju navalio na svoje Hrvate, ostavivši ih bez glavara i kralja, srče u boj i padne od ruke Hrvata Mironje, kako je sam želio. Na njegovu grobu plaču i Mara i Nevenka, družica njegova iz djetinstva.
Podloga je drami strah Radovanov pred prokletstvom očevim. Ali upravo ta pasivnost smeta živom razvitku radnje, pa je bilo spisateljici teško da poda glavnom licu jaki, jasni značaj. Radovan govori zanosno i vatrenim riječima o domovini, i žali joj sudbinu i rad je pomoči narodu; a u radnji je uza sve to mlak, slab i nedosljedan. To je duša čuvstvena, ako hočete baš i — ženska. Sam pogled na lijepu hrvatsku zemlju pobudjuje u njega stotinu čuvstava; a zgraža se od same pomisli, da je došao u nju kao razbojnik i otimač. — „Oh 1 da me božja ruka ovdje sahrani, prije nego razbojničkim krokom pogazim cviječe moje domovine!1' kliče on i ne uvidja regbi, da je orudje u tudjim rukama, ne osječa snage, da stupi u tu zemlju ko pomiritelj nesložne brače. Na umu mu je bijedni lik oca i njegova kletva. I on se nje plaši. Možda je spisateljica htjela tim karakterisati hrvatsku nesamostalnost; ali bit če prije, da nije znala podati svom junaku jedinstvenosti i naravnosti. Ta Radovan ne zna kroz cijelu igru za ljubav Mare, koja pokreče čitavu radnju. Marin je značaj uspio bolje od Radovanova i gotovo se čini, da je ona prava junakinja drame. Jer dok pada Radovan bez prave tragične krivnje, ima kod Mare i krivnje i kazne. To je strastvena žena, koja je spremna, da posegue za svakim sredstvom, samo da udovolji svojoj ljubavi. Nad odrom Radovanovim u zadnjem činu (koji nije nego nekrolog kraljeviča i slabo što važan za sam čin) kliče ona Nevenci: „Što plačeš djevojko? Nema nitko pravo, da ga oplakuje izira mene. Ja plačem svoje djelo. Dva naroda planuše s grozna plamena, koji ja zažegoh, ne bi li iz tog požara njega spasila — sebi; ali on pade prvi žrtvom požaru tom". Mara bi imala prikazati princip ljubavi, osobnog užitka, protivan javnim velikim državnim poduzečima; ali spisateljica se nije torne dovinula. Pokretalo je čitave drame sama strasna ljubav Marina; a i ta je prikazana sporedno i preblijedo. Vidi se, da spisateljica nije znala nači prave tragike

NOVA NADA
svojih lica i svojega čina. U nje nije bilo krepčine, da prikaže groznu brato-ubojnu tragediju dobe, u kojoj je Hrvatska padala žrtvom tudjinskih navala radi domače nesloge: ona je tu tragediju zahvatila samo mimogred u jednom epizodnom prizoru, a nosiocem čitave radnje učinila je slabu, Hamletsku dušu kraljeviča Kadovana, koga uza to na svaki čin potiče ljubav jedne žene, jedne tudjinke. Doba, koju povjest jedva kojom zrakom rasvjetljuje, našla je u auto-rici ove drame dušu, koja ju je odviše subjektivno protumačila, odviše ženski, Zato njena lica govore onom kičenom, pjesničkom prozom, koja je daleko od mirne veličanstvenosti ritma Markovičeva jezika u „Zvonimiru11, u kojega se spisateljica očito ugledala. Sve je to odviše lirski.
U karakterizovanju glavnih lica, Kadovana i Mare, koja je bolje uspjela, spisateljica nije mogla da stvori duboka tragična lica, makar da se nije vezala nikakvim historičkim faktima. Nije tako u drugih lica, kao što su Koloman, Almo, Vladislav, od kojih je svatko dobio neku karakterističnu, u historiji zabilježenu crtu. Ali — Sienkiewicz je rekao, da pjesnik ima da nadopuni historiju; to pak nadopunjivanje gdjica Ftirstova izvela je samo u Kolo-manu, i stvorila dobar i dosljedan karakter, premda je gdjegje zaboravila njegovu historičnu prevejanost. Almo i Vladislav imaju po jednu jaku crtu — i drugo ništa. U samom dijalogu htjelo bi se više historijskog kolorita, a gdjegdje manje — fraza. Neke nepotrebne epizode (ona s Nevenkom) škode tehnici, koja i onako nije najbolja. Jer drama je baš za to najviša vrst poezije, što u njoj treba da se smire u harmoniju dva principa: um i srce. Dubokomu čuvstvu o poimanju života i duše ljudske treba da u drami um nametne mjeru i veze. Autorica ove drame pokazala je ovo oboje, više srce nego um, još u zametku. Čekajmo i nadajmo se njezinom napretku u budučnosti.	B,
*
Knjige „Matice Slovenske44 za god. 1897.
Letopis „Slovenske Matice11 za leto 1897. Uredil Anton Bartel, gimnazijski profesor v Ljubljani. Natisnila „Narodna tiskarna1'. Str. 338.
Dr. Franc Kos nam je podal „črtice o naši domovini pred prihodom Slovencev.11 Stvar sama na sebi je sicer jako temeljito in strokovnjaški sestavljena, le tu pa tam bi se moglo čemu prigovoriti. Gospod pisec je poznat kakor jeden „natančnih liistoričarjev“, ki ne izpusti iz vidika niti najmanše stvarice, ako le ve, da mu bo količkaj koristila, pa da tudi ni kar nič na mestu . . .
„Ivan Vajkard Turjaški.11 (1615.—1677.) Spisal Ivan Steklasa. — Je že tako! V vsem se ne slažem z g. piscem, a ipak ga moram pohvaliti že zaradi dobrega in preglednega razvrščenja tvarine. Prizadel si je res mnogo truda, nu le včasih je malo preveč v stran zagazil in se oddaljil od svojega namena. Spis bo po mojih mislih zadovoljil svoje čitateljstvo. —■
.......„Pa tudi naše učenjake utegne zanimati spis, kateri seza dasi
večji delj v izgledih in v priličuih opombicah spisan v podlage estetike in poetike.11 Pa — pardon! Nečesa sem se spomnil. Moj namen ni — biti po-vestničarjem. — Dr. Janlco Pajk je znan kakor vešč — polemičar. Kaj se hoče! I o letošnjem njegovem spisu „O jedru tragedije in drame sploh11 seje že počela vnemati borba, kije pretila poplaviti vse predale vrle trščanske
„Edinosti" .... Dr. Pajk je posegel v svoji filozofiji malo predaleč. Nekje
v začetku piše:.......„Aristotelj je sicer iz Platona marljivo zajemal,
a pri tem svojega učitelja marljivo zatajeval ter tako znovič razkril svoj
baš ne preblagi značaj." — Kaj naj rečemo na to? Nu..............imena
Aristotel in Platon jednostavno izpremeniti v — dva druga, pa bomo takoj vedeli, kje smo . . .
Dr. Janko Pajk je sicer v svojem spisu dobro pograbil vso „tragiko jedra svoje tragedije in drame svoje sploh" — samo vpraša se: kje? V omenjenem spisu je pa šel predaleč; slediti ga, bi bilo nevarno. O njegovem „Shakespereju" bom pa o priliki malo več ispregovoril. —
lv. Verhovec zna v svojih spisih vedno zadeti pravo noto. Istotako jo je dobro pogodil pričenši opisavati „Francosko ljudsko šolo na Kranj skem."
Jan Koli ar.* Napisal dr. Matija Murko. II. del: Njegova dela. — Vse hvale in priznanja je vreden naš Murko. Njegovi kritični spisi se odlikujejo po temeljitosti in jedrnatosti. Žal, da ne posveti svojega duha našim pesnikom (ki so vse do sedaj poverjeni samo profesorskim filologom in „estetikom 1!“) in nam pretolmači Prešerna, Jenka in druge naše še neodkrite pesnike. V obče pa mislim, da bi mi Slovenci morali malo više držati do svojih „uma velikanov" . . .
Sestavka „Bibliografija slove n ska". (Slovensko knjištvo od 1. janu-varija do 31. decembra 1. 1896.) od K. Peruška in „Letopis „Slovenske Matice" od E. Laha nista baš na pravem mestu. V tako krasni knjigi bi kaj takega ne bilo treba. No, pa mi Slovenci itak radi povsod vidimo tiskano ime svoje Koledar, Matica . . . vse je nepoboljšljivo.
Letopis je — kakor smo videli — jako učenjašk, rekel bi, skoro pre-učenjašk za svojo publiko. — Listajoč to krasno knjigo sem uprav živo občutil potrebo tolikokrat že zaželjenega jedino znanstvenoga časopisa, zval se ta že „Besednik" ali kako drugače. Mislim, da je v nas že toliko sil, ki bi ga mogle moralno vzdržati — o materijalni podpori niti ne govorim, kajti kljub vsemu svojemu „nevernemu Tomažu" sem ipak še tolik optimist, da verujem v — Slovence (ako tudi ne v stare, v mlade pa gotovo). Seveda treba za vsako stvar preporočanja, agitacije in skrajne marljivosti... nu, zakaj bi se tega vsega ne poslužil bodoči naš „znanstveni časopis" ?
Merodajna gospoda naj se le malo ozro okoli sebe, takoj se bodo uve-rili, je li terrain že dober ali še ni ? Torej — vederemo.	—čev.
*
Filip Davidovii Marušič: Trnje i cvijeće. (1892.—1898.). U Zlatnom Pragu. 1898. Mala 8”. 76 str. Cijena 60 uč.
Kod nas kao da je zavladala manija neumrlosti, pa svatko hoče, da bude nešto više od običnoga smrtnika i svatko želi, da ga narod upozna po djelima njegovim. Marušičeva djela mogu biti iskrena, ali su bez ikakve književne vrijednosti. Pjesme su te protkane pesimizmom, no to nije pesimizam, kakov nas zadivljuje kod Leopardija, več su to vodeni stihovi, puni praznih
* Ta spis je izšel i v posebni brošurici. Naslov isti.
fraza. („Sv’jet nije taki, ko što ti ga vidiš — Mnogo je gorko u njemu nadi, dušo; — U sv’jetu j’ teško, to ja red ti mogu — Jer mnogo, mnogo u njemu kušo“). Ne bismo baš znali redi, koju pjesničku školu Marušid slijedi, jer tu nalazimo svega pomiješano. Slijedi li naše pjesnike, i odviše ih imitira; kraj stihova u pjesmi „Majci": „Sad da me vidiš, suza bi ti gorka — Niz bljedo lice kanula od muke — Sad da me vidiš . . .. odmah bi me tužna — Primila brižno u majčiue ruke" — tko da se ne sjeti Preradovideva „Putnika"? U „Mojoj Pjesmi" (koja je jedna od najljepših) i odviše podsjeda na Begovidevu „Gretchen". Slijedi li Strane pjesnike, kao n. pr. Adu Negri u „U kovačnici" i „Bijednici", uspijeva još manje. Kraj krjepkih riječi ove mlade tal. pjesni-kinje, koja iskreno duvstvuje za nevoljne patnike, bježi kidene salone parfi-mirane aristokracije i lijene gavane, bježi i buku trulog velegradskog života, da blagom rijedju utješi i nadahne nevoljna srca radnidkih patnika — kraj ovih stihova kako kukavni vide se Marušidevi prazni izlijevi: „S b’jednicima s toga i ja suze lijem — Tješed ih, da de svanut bolji danci — Al’ iskusni mi starci odgovore — Ne brate, to su samo mladi sanci“. I ako nijesam nikakav tilolog, ipak treba da i u tom smjeru prigovorim ovim pjesmama trnulama. Ni ne osvrdudi se na silesiju slovnidkih pogrješaka, napoinenut du samo to, da stih: „Jer ja želim, da u borbu duvstveni me sinci vedu (nije štamparska pogrješka, jer odgovara „redu" 1) vrijedja i abuzira svaku licenciju pjesme. Najbolje je uspio u posljednoj pjesmi „Bastanak"; možda bismo ga toga radi mogli nazvati nadobudnim pjesnikom. „Slavenstvo" i „Bu-dudnost" takodjer nijesu tako loše; ali dok prvoj kvari dojam nezgrapan svršetak, druga je forma najobidnijili retorskih fraza. Uopde u Marušidevim pjesmama nije mogude nadi ništa originalna, osim jedne jedine stvari, koja je na žalost i odviše originalna. Dok de drugi naši wasser-poete svojim pjesmama buditi rod, nek mu što prije svane žudjena sloboda i t. d., — Marušid de da glumi ulogu — uhode! („Al’ u dasu teške borbe, — Kad obranu budem treba (1) — Otkrij tvojom pjesmom snove — Kojim dušman na me vreba"). Kraj svega ovoga odviše nam se ironična vidi objava na koricama: Književna prava pridržana.	V. K. O.
Ka^ališna k:ronik:a.
Na ruševinama. — Moč tmine. — Kinematograf.
Obično je to par stijena, što su obrasle dračem i jedva se kamen drži na kamenu. Izjeda ih, kako se veli, vrijeme; a ako navali jača bura ili potres, dogodi se lako, te se sruše i postanu pusta rpa sivoga kamenja. Dobro, ako ne smrve koga rušeči se. Ljudi ih zovu ruševinama. Takvu jednu ruše-vinu hode da nam gospojica Kamila Lucerna prikaže u drugom svom dram-skom radu, u komadu. „Na ruševinama", koji se prvi puta glumio 8. veljače. No ruševine su njene ruševine društva, te trule zgrade krivih veličina: drama bi dakle imala da bude socijalna. Ipak — krivo bismo učinili autorici, da njenu dramu s toga gledišta prosudimo. Ona je žena i tudjinka: i to dvoje nije joj dalo, da anatomskim nožem zadre u naše prilike, da otkrije zle Strane
6
i lijeka im pokaže. S jedne strane opaža se, da su njeni negativni potezi jednostrani, mjestimice precrni; a pozitivni su preblijedi. Njena tudjinska narav kriva je prvome, njena ženska duša drugome. Tako i njen junak nije kontrast truležu oko sebe i ne bori se s njim, nego je neka idealna figura, neki lirski junak. Veljko Slavak (g. Fijan), sin šefa pisarne bogatoga novčara Cekinida (g. Dimitrijevih) i sam knjigovodja njegov, ljubi Marn, k her Ceki-nidevu (gdja Šram), ali ne de da je zaprosi, jer zna, da bi morao živjeti od novaea svoje žene. On je mlad, idealan dovjek, koji vjeruje u dobre ljude, u dostojanstvo društva i čast imena, u poštenje ljudi oko sebe, a najviše u poštenje svoga oca. No otae njegov nije onaj uzor, u koga se Veljko uvijck pouzdavao i ljubio ga sa strahopočitanjem: žena Desiree, mlada i lakoumna francuska koketa, koju je Slavak (g. Mandrovid) pod stare dane uzeo za Ženu, bacila ga je u dugove i dovela pade do pronevjerenja. Stari Slavak okrao je Cekinida. Pregledajudi knjige uvidi Veljko, da je u pisarni defraudant — i sam poziva oca, da mu pomogne u potrazi za lopovom. A — otac njegov, u koga je gledao kao u najvedi svoj uzor, otac, koji mu je uvijek govorio o dasti i poštenju, koje imaju i siromašni ljudi, taj isti otac priznaje mu, da je — tat. Veljkov ideal sad je ruševina. Mladid hode, da bude bar pred sobom pošten, da ne čuva tu sramotu tajnu, nego je otkrije svijetu i sačuva barem sam svoje poštenje; — no tim bi ubio oca. Strašnoj ovoj dilemi uklanja se Veljko, odlučivši, da de se žrtvovati sam i redi, da je okrao Cekinida. Ovaj medjutim o torne ništa ni ne sluti. Na molbu Marinu, koja ljubi Veljka, a i za to, što se u Veljka osobito pouzdaje, pristaje Cekinid na to, da svoju kder dade mladiču. No — Veljko ne de, jer ga mudi užasno otkride: on pade iz-vadja svoju odluku, makar Mara pogadja, da on nije krivac. Eto de dodi redarstvo, da ga zatvori. Stari Slavak savladan je plemenštinom svoga sina, — i hode da svojom smrdu okaje grijeh i oslobodi sina; otrovat de se. A dok on pije otrov, žena se njegova zabavlja šeširima. Veljka vode u zatvor; no Slavak ima još toliko snage, da ispovjedi svoj grijeh.j Na smrti doznaje i to, da ga je Desirde varala s — Cekinidem, koji sad hode da prekrije defrau-daciju. Mara to sluša — i eto druge ruševine: ona ne može da ljubi svoga oca, takova oca. Pokraj mrtvog Slavaka sastaje se dvoje mladih slomljena srca, jer „na ruševinama roditeljske ljubavi djeca ne mogu sagraditi sredu svoju“, jer se srušilo ono, što im je do sada bilo pola života . . . No baš to nije u njih isto: Veljko je živio za čast imena svoga oca, za pošteni život; Mara pak djevojka je vesela, koja uživa u svijetu, jer je mlada, hode da ljubi i da živi za sredu, malo je natrunjena gradskom prašinom i gospodskim hi-rima. Za to je prijelom taj, što se dogadje u duši tih dvoje mladih ljudi, mnogo jasniji kod Veljka nego kod Mare. No nije ipak jasno, čemu hode da se Veljko žrtvuje za oca, kad ga više ljubiti ne može. Spisateljica dutjela je to i sama, dok pita na usta Cekinideva, tko je dao Veljku tu samoubojnu pomisao? A Veljko odgovara: „Ne znam sam; nijesam o torn razmišljao. Srce me je na to vodilo." No ovakva motivacija nije dostatna za dramil. Spisateljicu zanijela je odviše idealna strana Veljkova, pa nam se on doista i nehote pridinja mrva — romantidan. Isto tako je ono mjesto, gdje Mara ocu pripovijeda o reduti — a u njem se otkrivaju duboka zla društvena — zaodjela više causerijom nego satirom. A u drugu ruku odviše je izrabila u zadnjem činu ironiju kontrast medju Slavakom i Ženom njegovom. Od ka-
ni k tem najbolji je Oekinič: pravi bourgeois, makar je več poznata figura; Mara je (do pod kraj) uspjela slika vesele djevojke. Stari Slavak i Desirče dosta sii blijedi. U tehnici autorica svakako je napredovala prema prvoj svojoj drami: „Tko je kriv?“ (Sto je pod psendonimom „O. Milovič'1 izišla u „Viencu“ 1896. godine). No jedno ipak čini nam se, da je zaboravila. Drama „Na ruševinama" ima moral, ali nema svršetka. Što če Veljko i Mara „na ruševinama" prošlosti? Da si oni kao dva patnika pružaju ruku vrh mrtvaca na početku novoga života za njih, trebalo je svakako istaknuti. Drama je, uz dobru igru naših glumača, lijepo uspjela; samo na žalost i ovdje autorica mora da bude — tudjinka.
„Moč tmine". — Medju dramama, što ih različna kazališta s titulama „freie Btihne" i „Theatre livre“ (t. zv. slobodna glumišta, u kojima se izvode djela, što ih inače konzervativne uprave staroga kova ne bi hljele primiti) broje u svoj repertoir, ima i ova drama novoga reformatora, koji je u seljačkom živolu našao riješenje i svojih načela i svih uredaba sadašnjega pokvarenog društva. No varao bi se, tko bi pomislio, da je Tolstoj u ovoj drami iznio Seljake kao predstavnike dobrih strana takva života; pače se Čovjek, gledajoči Tolstojevo dramo, i nehotice pita, je li zbilja u ruskoga mužika toliko iskvarenosti, koliko je Tolstoj kao tipični primjer iznosi pred oči evropske publike. Ta drama ima još jedan naslov: „Gdje grijeh dahne, tu život saline"
—	i možda je ova tendencija navela Tolstoja, da temu, koju je več prije
njega u svim gotovo svojim dramama obradio Echegaray, obradi na ovako užasnom primjeru. Grijeh je taj preljub, što ga počinja Anisja (gdjca. Mihičič), žena bolesnoga seljaka Petra (g. Brani) sa slugom Nikitom (g. Borštnik), glupim inače uiomkom, komu je vjera praznovjeran strah, a svoje volje nema ni za lijek, nego se pušta sasma materi svojoj Matrjoni (gdja Sajevič) i uživa u času, koji mu se nadaje, bez misli, bez brige. Nikita je veoma zanimljiv karakter: pravi tip lakoumna i neodlučna momka. On je prevario Marinu, a sad je s Anisjom, ne	za to što	je baš ljubi, nego je	uopče ženskar; a opet
—	njegova mati zna,	da če po	smrti Petrovoj	ostati	novca, komu	če onda
Nikola biti gazda. Da tu smrt uskore, ubijaju Anisja i Matrjona Petra otrovom malo po malo, i kad on pred smrt hoče da novce preda sestri, otruju ga sasma, a novce dadu Nikiti. Sad je Nikita gospodar uzoholio se i uzobijestio, pa se opija u gradu i ljubaka s Akuljinom, kčeri Petrovom iz prvoga braka, kupujuči joj haljine i kiteči je. Ali se ubrzo pokaže plod te nove griješne sveže; i da sakriju sramotu, udave dijete i Nikita ga zakopa u podrum. Grijeh je sakrit novim grijehom: Akuljina poči če za drugoga i sve če da se umiri. Ali na dan svadbe, kad je sve pijano, i kad Anisja dolazi da zove Nikitu, neka	blagoslovi	nevjestu — on	ne može. Muči ga	savjest i
sav izmučen od boli svija se na	sijenu. Odluči,	da se	ubije, ali tim	probudi
slugu Mitriča (g. Dimitrijevič); koji je pijan ležao na zemlji. Ovaj mu, sve onako sanen, kaže, neka samo bude hrabar: i Nikita ode, da svoj grijeh ispo-vijedi narodu. Tako je njegov život sasma usahnuo radi grijeha. — Na usta sluge Mitriča Tolstoj izriče svoje misli o ženama seljačkim: „Ima vas žena i djevojaka na milijune, a sve ste kao gorske zvijeri. Kako uzraste tako i umre. Nit je šta vidjela nit šta čula Seljak barem koješta da sazna u krčmi ili kod gazde, a i slučajno kod vojništva. A šta žena može?“ ... I zbilja su u „Moči tmine11 te ženo užasne: Matrjona, prava vještica, Anisja, lakoumna i pokva-
rena, Akuljina, glupa i divlja. Ni muškarci nijesu mDOgo bolji, premda je Tolstoj pobožnomu i mlakomu Akimu dao nešto svojih nazora. Nikita izvršno je očrtan, a tako i sav milieu seljačkoga života. Ali treba i izvršnih glumača, da te mužike vjerno prikažu. Naši glurnci nijesu za to ; i tako je jedini g. Dimitrijevih pogodio pravi ton.
Ton njemačke komedije — to je, što se na našoj pozornici izvršno reproducira. Bilo je tako i u „Kinematografu", koji se od običnih plodova firme Blumenthal-Kadelburg odlikuje bar tim, što čovjeka neprestano goni na prave „lachsalve". To je piscima bila i jedina svrha, kad su gomilah sve moguče i nemogoče prilike i neprilike na glavu Hansa Huckebeina (u nas je to Martin Gradinič — g. Grund). Pa — budimo zadovoljni, da nijesmo bar zijevali. Samo je šteta, što ovakovu hranu naša publika jedva čeka i živi o njoj. Naravski je, da se onda ozbiljne glume, a osobito premiere domačih komada, glume pred praznom kučom.	H.
„Seljački djaci“ od Arne Garborga. U jednom od najdivljih i najne-plodnijih krajeva Norveške, u Jftderenu kod Stovangera, rodip se godine 1851. Arne Garborg, znameniti pisac Skandinavije. Postao je književnikom tek onda', kad je bio več dozrio čovjek s ustaljenim nazorima, kad je znao svoje ciljeve, i okušao več, kako da se za njih bori. On je po svojoj naravi polemik, njegove su radnje napete, intenzivne. Garborg pozna samo jedan mali krug ljudi; no te pozna u dno duše i opisuje ih jasno, bez okolišanja; u njega su. kako Brandes kaže, pomiješane seljačka i umjetnička krv Godine 1870., izišavši iz seminara, počeo je da piše brošure i članke u novinama, koje je sam izdavao, a i romane. Isprva je stajao na krščanskom stanovištu, no kasnije postade slobodoumniji. Borio se mnogo i s oduševljenjem za uve-deuje pučkoga govora u literaturu, tvrdeči, da puk ne razumije današnje norveške literature. Mi čemo se ovdje pozabaviti znamenitim romanom, što ga je napisao u prvoj polovici osamdesetih godina, s romanom: „Seljački djaci."
U norveškom su društvu dvije klase: činovnička i seljačka. Službeni ljudi, a s njima i književnost, baju o sreči seljaka i obožavaju ga, ni ne trudeči se do njega. A u istinu je seljak rob hipotekarnoj banci i obdjelava zemlju, koja je tek po imenu njegova. Seljak radi bez veselja; ta njegov je ideal u torn, da uzmogno živjeti nebrižno i besposleno „kao gospoda". Oni pako seljački sinovi, šlo hoče, da se dignu nad seljačke mase, mogu iči samo u činovnike ili u propovjednike. Norveško društvo ne podupire druge inteli-gencije. Norveška fabricira samo — rakiju, a izvaža — iseljemke. Ostalo se sve dovaža iz tudjine. Seljak se nada uvijek nači na polju grude zlata, „nekim božjim čudom" i taj fantast obično ne radi ništa, pa sve više propada.
Roman se počinje pjevanjem psalama u jednoj seoskoj krčmi. Psalmi vele: „Jer Bog daje svojima oboje — i odijelo i hranu, dok oni spavaju." To slusa mali Danijel i čudno mu se čini, da ga odmah iza toga gone na rad. Rad je, njemu kazna za grijehe. — Kako su sretni oni koji ne moraju raditi 1 To su „gospoda". I mali Danijel vidi u duši sjajnu piramido sve same take gospode
Pabirci.
a na vrhuncu je sam kralj. Ti ljudi, kad ništa ne rade, mora da su bez gri-jeha. Seljak je gadan, zao dovjek. Tako misli Danijel, pa ga ne.što nagoni, da se toga riješi, da se digne ,.više“ i da se tako oslobodi rada i grijeha. Tad de on biti sretan. — U istom mjestu živi neki kapelan Hirsch, koji ljubi seljaka, ali opaža i njegove mane. On vidi, da sadašnja inteligencija ne de modi da spase seljaka, pa se nada, da de to modi dovjek naobražen, ali dovjek iz naroda, koji hude uz to jak u vjeri. I kapelan misli, da bi taj dovjek mogao biti jednom Danijel. Uzme maloga k sebi, poudava ga i potide u sanjarijama, jer misli, da de samo onaj dovjek biti valjan u muževnoj dobi koji je u mladosti mnogo sanjario. I otac Danijelov uživa u bududem pro-povjeduištvu svoga sina, otpremi ga u grad, izdaje na njega sve vede svote novaea i ukapa se u sve vede dugove. Obitelj propada; a stari, skršen ne-voljama i oskudicom, podavši se pidu, umrije još uvijek sanjaredi o velikoj bududnosti svoga „djaka“.
Danijel je medjutim zadarau sjajem Kristijanije; ta mu se pridinja nekim novim Jeruzolimom. Ali tu je ovisan o svakom onom, koji ga podupire novcem, nesamostalan je u svakom pogledu, neodludau je i slab. U školi ga ude nervozni uditelji, koji više misle na promaknude nego ua udenike. U toj istoj školi ima šilu seljadkih djaka, što se klanjanjem, ulagivanjem, pa i beznadajnim varanjem odludnih „faktora11 turaju naprijed i iscigane novaea, koje onda troše na najbeskorisnije ludosti. Jednom se našao tu profesor, što je govorio o višem duševnom radu i o životu za ideje; a i neki fratar opet o ispraznosti težnja za materijalnim užitkom. I to potakne u Danijela odloku, da postane idealan djak, da živi za duh, poeziju, ideje, i prezre težnje za tjelesnim užitkom. Samo kad bi bio bogati - pomišlja on — onda bi krasno prema torne živio. U takim sanjarijama zanemaruje nauku; nema znanja, ne shvada modemu civilizaciju, ne zna da se njome okoristi: i to se sve zlo pokazuje ved kod ispita. Još ga gore tišti oskudica novaea. Siromaštvo mu se pridinja najnžasuijom nesredom: a ipak ne radi ništa.
Danijelu zamrznu skoro i predavanja; on ne može da se zadovolji nidim pozitivnim, njegova mašta traži dražila i nalazi ih u romanima, koje podima sada da požudno dita Kako oskudijeva na novcima, on voli postiti dva put na nedjelju, nego raditi što god. Zalijeni se, leži samo na divanu, puši lulu i dita romane. Kad ogladni, bježi u pudku kuhinju. Vradajudi se kudi osjeda opet glad i sanjari o torne, kako de nadi na stolu anonimnih nov-danih listova. Ta Bog je milostiv! Danijel ni ne misli, da podje na selo, na zaslužbu, ved smišlja, na koje bi mu sve nadine mogao Bog da pomogne, i skita se gradom u vjednoj uzrujanosti i odekivanju.
U oskudici novaea obrati se Danijel k nekomu Framu, dovjeku naprednjaku i idealisti, što je okupljao oko sebe mladu norvešku generaciju. Danijel udje u kolo tih mladida, što su vjerovali u razum, ljubili bududnost j obožavali slobodu, Bjornsona smatrali jedinim pravim pjesnikom, a Frama osloboditeljem i prorokom. Neko se vrijeme Danijel podao sasma utjecaju toga kruga; no naskoro nije se mogao ni tuj da pravo snadje. On vidi, kako ti ljudi rade, kako se Fram žrtvuje za svoje ideje i kako biva progonjen. Bez oslona, bez oduševljenja i bez prave vjere u sebe, trom i pun maglenih pojmova, Danijel se zastidi i pobjegne od tih ljudi. Kad je opet gladovao i ponavljao u duši psalam: „Jer Bog daje svojima i odijelo i lirami, dok oni
spavaju“ nadje se neki profesor, koji veli, da je taj seljački sin divna i zdrava duša, pa ga potakne, da se dalje naobrazuje. Jednom tie bili od njega narodu koristi! A nesamostalni taj Danijel, kao što je prije vjerovao Framu, tako vje-ruje sada profesoru. pa stane da uči filozofija. Ali on se boji samostaluosti u rasudjivanju, boji se, da ga razmišljanje ne zavede i tako porine u pakao, pa uči sve tako, da jednostavno vjeruje svemu, što mu se predaje Tako on misli odbiti od sebe odgovornost i krivnju zbog možebitnih zabloda Sad po-Čima da se i u politiku miješa. Ta več su mu 24 godine! Ali eto: ni pola zla, da ima tu kaki katekizam, koji bi kazao nepogriješivo, gdje je pravo, a gdje krivo! Jedan je put bio počeo da s konzervativcima krsti sav rad mladjih tek naduvanjem i frazom; ali kad se sjetio požrtvovanja svojih negdašnjib drugova Framovaca, ne može da uza to pristane. Gdje je istina? A ipak — zrio muž več bi trebao da ima neku stalnost, neko „definitivno stanovište“. A on hoče da hude muževan. I pušta si dugu bradu, natiče na nos naočare i tako če od sada izgledati naobraženiji. I Danijel stane, da ovako razmišlja: „Vele, da u nas nema slobode. Ima je i u nas, samo kad bi svi imali novaca. Siromašan ne smiješ biti: eto, to je sva mudrost". Sada je njemu jasno, što treba da radi: „Od ovitkih siromašnih seljačkih djaka puku nikake koristi. Seljaku treba dati kruha, on ne traži naobrazbe. Ovaki djaci ne mogu da rade medju pukom, oni su daleko od njega; ne može se natrag. Treba naprijed. Činovništvo je jedina klasa, koja je naobražena. Ako si nešto na-obražen, budi dakle činovnik!“ Sada se Danijel umirio. Za koju če godinu početi da se uspinje svjetlom piramidom „na više“ i pestiči če cilj svoga života. A da ne bude več moguča bijeda i oskudica, napušta plemenitu dje-vojku, koja ga ljubi, a i on ju je ljubio, i oženi se s jednom bogatom staroin udovicom. 8 tim če se novcem moči malko da proveseli i lijepo če sretno i spokojno, bez muke i rada, moči živjeti ....
Al gle! U susret mu ide prijatelj od radikalne stranke. Mogao bi taj susretaj upasti komu u oči, a i škoditi „karijeri“ i „budučnosti". I Danijel umakne brzo u pokrajnu ulicu ....
Koliko je tu istine i pouke i sličnosti s našim prilikama! Mislimo malko dulje o torne.
Stecchetti. — Leta 1877. je izšla v Italiji mala knjižica pesnij Naslov ji je: „Poštnina". V predgovoru piše Olindo Guerrini, da so to pesni njegovega umrlega sorodnika Lorenza Stecchettija. — Pesni so pobudile veliko zanimanja; mnogim je bilo žal, daje njihov autor tako kmalu umrl. Zvedelo se je pa, da je njihov pravi autor živ in da je to Guerrini sam. Jeli so ga napadati. Nu, Guerrini se ni dosta oziral na vse to temveč v kratkem izdal novo zbirko pesnij „Nuova polemica“, kjer je jačje razvijal svoj program verizma. Kaj je verizem? Verizem je umetniški smer (sličen naturalizmu), ki išče v vsem resnico („il vero“)> ki govori, da treba vse iskreno reči, karkoli le leži komu na srcu, da treba rabiti obične vsakdanje izraze — da se treba ravnati v vsem po prirodi.
Stecchettijeva poezija je iskrena, ne zakriva ničesar. Njegovo čuvstvo je jako in burno. On je Epikurejec, Frina (Atenska hetera) je njegova svečenica; smeh in radost sta mu veroizpovedanje, a največja slast — bujne prsi devojk. Ko mu pa svet brani ljubavni slasti, preklinja ga Stecchetti, obu-
puje, zvija se kot črv — on si ne more pomisliti drugega ideala razven lju-bavi. Vprašuje: zakaj odbijajo ljudje to mamljivo in slastno pitje? A i on misli v samotni, temni noči, da je morda pozvan za kake višje, plemenite ci-ljeve, ali jasni, beli, topli dan poruši mu vse lepe osnove in mu pokazuje vse njegove slabosti. Duša ujegova je pusta, slaba, brez nad; življenje mu gine in on kliče Boga („ako je res, da existira“), da ga reši sveta. V takdi momentih postanejo njegove pesni sentimentalne in pesimistične. Stecchetijev pesimizem pa se razlikuje od Leopardijevega Leopardi ima širji duševni horizont, klasično je izobražen, filozof — njegov pesimizem izvira iz občenitejših, globokejših motivov. Njegova „svetska bol“ je uzvišena, občečlovečanska. Stecchetijeve muke so pa odveč osobne, privatne; motivi so jednostranski, njegov srd na ljudi i na svet ni opravičen, ker je njegov ideal sreče nizki, telesni užitek. Individualni njegovi poeziji nedostaja plemenitosti, sočutja in višjih idej. Upliva pa na nas njegova vsakdanjost in intimnost; njegov Stil je poln življenja in bujen. Steechetti mrzi retoriko in okičeno neresnico.
Steceketti je brez sumnje velik talent; vodil je v gotovi dobi veriste v Italiji. Napadali so ga radi njegovega brezboštva in pornografije Postal je popularen, in to ne samo v Italiji, temveč i izvan nje. Verizem že pada; na njegovo mesto stopajo dekadenti in simbolisti. Stecchettijevi naravni stihovi pa bodo sladili še veduo srca onih, ki mrze afektacijo v pesnih, dočim bode njegovo epikurejstvo primer, da ni prave poezije brez uzvišenih idealov in plemenitih čustev.
Riječ našim srednjoškolkama.
Engleski je kulturni historik Buckle negdje kazao, da je glavni uzrok narodnim i društvenim ratovima i mržnji medjusobno nepoznavanje i pred-rasude. Kad su dva čovjeka jedan od drugega dugo otudjeni, ostaje izmedju njih mnoga strana nerazjašnjena, pa si svaki te nepoznate Strane pomišlja na svoj način, obično više zlo nego dobro. Tako je došlo, te često i izmedju muža i žene vlada nepoznavanje i nesuglasje; a to rodilo je s jedne Strane prkosoin i željom, da se žena otrese i pravih i umišljenih lanaca, a s druge posvemašnjim nijekanjem potreba duševnoga napretka žene. Bodila se emancipacija, koja se — značeči u dobrom smislu samo podignuče žene iz njenog niskog duševnog stanja, u koje je baciše zahtjevi društva — doskora izvrgla u zlo, u pustu modu.
Taj pokret pokucao je i na naša vrata: i naše žene osjetiše glas sa zapada, osjetiše poziv, da se osove na svoje noge. Nego na žalost, kao što se i mnogo drugo našega druš va samo jednostrano doima, tako se i emancipacija u nas rijetko pravo shvača, nego večina djevojaka pod tim misli — nošenje muških ovratnika cigarete i bicikl. To je postalo istom modom, kao što je i svaka druga ženska moda; a — pravi napredak žena znači zabaci-vanje modnih ludosti. To t. zv. oslobodjenje žpne ima da se drukčije shvati t. j. kao jača pobuda njenom duševnom napretku, kao želja, da žena ne bude
radi udaje, svog najvišeg dosadašnjeg ideala, prisiljena tratiti dane u kidenju i modnim sitnicama, nego da i ona nastoji da bude aktivni član ljudskoga društva, koji de u njem imati mjesto radi svoga uma, a ne radi prolazne Ijepote. Neka se ne rede, da ovim, što smo spomenuli, zagovaramo email-cipaciju; ne! — No nema sumnje, da treba nastojati, kako bi se i u naših žena javila plemenitija duvstva za narod, mar za knjigu i razumijevanje naših kulturnih potreba. Žena kao mati važan je faktor u društvu; ako dakle hodemo imati žrelu mladež, moramo nastojati, da imamo rodoljubne žene, koje de na svom polju pripomoči sredi narodnjoj.
Odito je, da se u nas dosta malo za to radi. Imamo licej, ali se mnogo puta vidi žalostan pojav, gdje udenice liceja izvan škole švapdare baš užasno. Imamo dosta srednjih škola, koje treba da odgajaju zdrave duše, ali — još se uvijek u hiljade egzemplara raspadavaju različni nebolomni romani, koje pohlepno (nota bene u — njemadkim izdanjima!) guta naš mladji i stariji ženski svijet. Tu škola ne može sve da načini sama; treba da pokret djadki nadje razumijevanja i u krugovima naših žena po srednjim školama. Slovenci imaju lijep list „Slovenku11* koja izvršno ispunjuje svoju zadadu; i Srbi ni-jesu u tom iza njih. Kod nas toga još na žalost nema. Ne dekajmo! Pozivamo sve naše drdge, da se prihvate u jedno kolo s nama, jer one su isto tako kderke svoga naroda, kao što smo mu mi sinovi, i isto su tako dužne raditi za njegovu prosvjetu i napredak. Drago nam je, da ved u ovom broju „Nove Nade“ možemo pokazati, da je naš pokret našao u njih razumijevanja i odziva: podajemo našim ditateljima plodove od detiri suradnice Nadamo se da one ne de ostati osamljene, — jer ideja za rad oko napretka narodnjega nadi de doista razumijevanja u družica naših, koje se zanose opdom mišlju, da ženi takodjer pripada dio kulture i opdenitog napretka ljudskoga društva.
* „Slovenka11 je list, što izlazi u Trstu pod uredništvom neumorne i dobre spisateljice Marice dva puta na mjesec. Gradivo mu je naj različni j e, a ideja u tom, da digne svijest, volju za rad i žel ju za naobrazbom u slovenskom ženskom svijetu, da odgoji „dobre majke narodu svome". Na žalost se list kod nas slabo pozna. Preporudamo ga što toplije našem ženskom svijetu i stavljamo im za uzor mar i patriotizam Slovenaka. Pretplata (3 for. na go-dinu) šalje se na adresu: Uredništvo „Slovenke11, Trst.
V. N. u M. — Vašu radnju ne možemo primiti, jer nijeste srednjoškolae ; a u „Novu Nadu“ imaju pravo pisati jedino udenici i udenice srednjih škola.
Naše suradnice molimo, neka nam jave svoja prava Imena ili bar adrese, na koje de im uredništvo pisati.
Svim ostalim suradnicima odgovorit de uredništvo u zasebnim listo-vima što prije
Dopisnica uredništva.
Izdao Vladimir J. Teharski.
Tisak Dionidke tiskare.