KONTINUITET ŠTOVANJA ANTIČKIH KULTOVA U PERIODU UČVRŠĆIVANJA KRŠĆANSTVA NA PODRUČJU ISTRE VESNA JURKIĆ Arheološki muzej Istre, Pula Kada se govori o kontinuitetu antičkih kultova na području Istre, tada se misli na posljednje relikte štovanja poganskih kultova koji su, obzirom na ustaljene tokove života naročito na većim zemljišnim posjedima i latifunđijama, egzistirali tokom IV stoljeća do Teodozijevog edikta 392. godine. Budući da se tokom IV i V stoljeća na vlasti izmijenjuju vladari koji su pristaše poganstva ili kršćanstva, nije nikakvo čudo da su žitelji pomalo specifičnog istarskog područja, gdje su antičke tradicije veoma jake i duboko utemeljene u materijalnoj kulturi, zadržali vjerovanje u ukorijenjena božanstva. Oni nastavljaju vjerovati u orijentalna božanstva, genije i mane, lokalna epihorna božanstva iako se ne opiru kršćanstvu. Oslobođenici i koloni u okviru sve­ ukupnih društveno-političkih odnosa smatraju da samo antički bogovi mogu spasiti Carstvo, koje uslijed smjene vladara pod naletom barbara i razdirano unutrašnjim socijalnim i vjerskim suprotnostima postupno nestaje. Povijesni i društveno-politički odnosi od III do V stoljeća na području Istre, a naročito na puljskom ageru, odvijaju se zbog njenog posebnog geografskog položaja u sjeverojadranskom bazenu pod određenim specifičnim uvjetima. Unutrašnji dinastij- ski sukobi, koji započinju već u doba nasljednika Konstantina Velikog a nastavljaju se preko Teodozija Velikog do Honorija, Gale Placidije i Valentinijana III sve do konačnog raspada Zapadnog rimskog carstva, pogoršani su provalama barbara.1 Na istarske društveno-socijalne i političke promjene najviše su utjecali upadi Zapadnih Gota pod vodstvom Alariha (403. g) i osvajački pohod Huna pod vodstvom Atile (452) kada je porušena i spaljena Akvileja.2 Pored ovih političlco-socijalnih previranja pojavljuje se i kršćanstvo kao jaka vjerska, gospodarska i politička snaga razdirana unutrašnjim trzavicama, borbom protiv arijanaca, pelagijanaca i konstantnim progo­ nima. Poganstvo, premda veoma uzdrmano u svojoj religioznoj osnovi raznim progo­ nima i u ekonomskoj bazi konfiskacijom dobara i pljačkom riznica hramova, naročito za vrijeme vladavine Honorija i njegovih nasljednika, doživljava u ovom razdoblju posljednje uspone prije definitivnog nestajanja.3 Njegovi posljednji nosioci bili su malo­ brojni latifundisti i koloni, patriciji i senatori, poneki vojskovodja ili car uzurpator (Julijan Apostata, 361—363; Eugenije, 392—394; Prisk Atal, 409—410, 414—415; Ivan, 423—425, ubijen od Gale Placidije, 425—455; magistri militum Ecije i Bonifacije za vlade Valentinijana III, 425—455. Nemirno razdoblje kasne antike odrazilo se i na život Stanovnika Istre. Bojazan od provale i ipljačke barbara utjecala je u Puli na proširivanje i pojačavanje gradskih zidina antičkim spolijama, a na graničnom području puljskog agera izgrađen je cjelovit obrambeni sistem stražarnica i utvrđenih naselja (Bale—Vallis, Dvograd—Duo Castra, Stari Gočan), te kastruma (Mons Parentinus kod Dvograda, Mutvoran) i kula (Kle- novac, Straža). Kao stražarnica i osmatračnica na cesti od Pule do Trsta (via Flavia) isticao se je Sv. Lovreč Pazenatički, a na zapadnoj istarskoj obali Pula (Pola), Rovinj (Ruvingium), Vrsar (Ursaria), Poreč (Parentium), Novigrad (Emonia), Umag (Huma- gum), Sipar (Siparis), Piran (Piranon), Kopar (Capris), Trst (Tergeste). Na sjevero­ istoku od Dvograda evidentirani su Pićan (Pedena), Motovun (Montana), Buzet (Piquen- tum) i V. Čentur. Na taj način utemeljen je zatvoren krug utvrđenja centralne Istre. Istočno od Starog Gočana i Mutvorana nalaze se Labin (Albona) i Plomin (Flanona), a na sjeveru Boljun i Kastav (Castra) sve do granice prema Trsatu (Tarsatica).4 Navođenjem fortifikacijskih točaka, očito je, da je istarski poluotok bio pokriven brojnim utvrđenjima koja su svoj kontinuitet i značaj sačuvala sve do srednjeg vijeka. Međutim, pored izgradnje takvih utvrda, stare rimske gospodarske vile postupno mijenjaju svoj izvoran oblik i namjenu, te se adaptiraju i utvrđuju ili u njihovoj blizini nastaju naselja zbijenog tipa koja su preteča klasičnih srednjevjekovnih sela. Tako Istra gubi svoju ustaljenu ruralnu i urbanu shemu, te se postupno pretvara u skladu s promjenama društvenih odnosa i razvojem kolonatskog sistema u tipičnu srednjo­ vjekovnu Istru, unutoč toga što su se tradicije antičkog gospodarstva zadržale sve do VI stoljeća, u doba bizantske dominacije poluotokom i posljednjim procvatom antičkih tradicija. Najočitiji primjer kontinuiteta antičkog nasljeđa i nastupa novih društvenih i ekonomskih odnosa možemo prema arhitektonskim i arheološkim ostacima naći u Kastrumu na Brionima.5 Ista situacija uočava se u naseljima na Barbarizi oko tako­ zvane Švalbove vile i uljare,6 Sorni,7 Sipru8 i Katoru.9 Sigurno je da se u Istri kršćanstvo afirmiralo u V stoljeću, budući da su tada Pula i Poreč biskupska sjedišta. Međutim počeci kršćanstva u ovim gradskim središtima Istre i širih njihovih agera, vjerojatno sežu i u IV stoljeće na što nam ukazuje legenda o puljskom mučeniku. Sv. Germanu i porečkom Sv. Mauru, te postojeći spomenici starokršćanske arhitekture.1 0 Relativno kasnoj afirmaciji kršćanstva u Istri prethodilo je stoljeće u kojem je antičko poganstvo uporno branilo svoje pozicije. Na to, pored grobnih nalaza u pozna­ tim nekropolama grada Pule, ukazuje i arhitektura grobova u obliku sarkofaga, kostur- nih grobova ili zidanih obložnim pločama, što s obzirom na pogrebne običaje pokazuje izrazito poganski karakter. Paganor na Velom Vrhu kod Pule govori svojim nazivom o poganskom središtu. Pored puljskih nekropola, kasnoantički grobovi otkriveni su na Brionima, Vižanelu, Fažani, Lakuži i Betegenioi kod Peroja, u Škicinima kod Juršića, Ovčjaku kod Marcane, Ižuli kod Medulina, Glavici kod Šošića i u Škicinima.1 1 Nalazi kasnoantičkih grobova na zapadnoj istarskoj obali poznati su iz starije literature (Sv. Ivan Kornetski južno od Umaga),1 2 dok su novim radovima otkriveni grobovi u Jura- lima kraj Rovinja, Karpinjanu kod Novigrada i Mulindriji kod Poreča.« U kontinen­ talnoj Istri kasnoantički grobovi registrirani su na Kacavancu nedaleko Dvograda.1 4 U ovom vremenskom razdoblju Istra je poprište pohoda Licinija (308—324), koji pokušava ponovno učvrstiti poganstvo o čemu govore natpisi iz Pule i Poreča,1 5 te nalaz Čenturske ostave moneta.1 0 O nemirnim i nesigurnim vremenima svjedoči i ostava iz razdoblja vladavine cara Konstancija II (337—361) iz Trogrle pećine kraj sela Majkusi nedaleko Šterne.1 7 Ovi primjeri su očiti dokazi veoma nesigurnih društve­ nih i političkih prilika na istarskom tlu. Glavni duhovni podstrek žiteljima u borbi da se održe i prežive u takvim teškim i nesigurnim vremenima bila je vjera. Jedan dio istarskog stanovništva prihvatio je kršćanstvo, dok je drugi zadržao stara poganska vjerovanja prožeta dominacijom orijen­ talnih kultova. Posljedica nemirnih vremena u svim oblicima društvenog, političkog i kulturnog života odražava se i u umjetnosti, koja se formira i pojednostavljuje ne samo u idejnoj interpretaciji i stilistici izrade objekta, već i u neophodnom umijeću obrade kamena i bronze. Portretna i statuama umjetnost dosiže u to doba kolosalne dimenzije i na taj način odražava psihu čovjeka, njegovu ekspresiju i poimanje vanjskog svijeta koji ga okružuje i propada.1 8 U tom razdoblju rustifikacije i simplifikacije sadržaja i motiva, duhovne apoteoze shvaćanja vladara i svijeta, nastali su na području Puljštine kasnoantički spomenici u skulpturi i reljefu kao što su npr. glava Jupitera, Jupitera Amona i Acheloja. Pored monumentalne skulpture barbarizira se i sitna plastika: keramično poprsje statuete Minerve i brončana figurica krilate Viktorije. Velik broj votivnih ara domaćih ilirskih božanstava oblikom i tipom natpisa grublji je od spomenika posvećenih istim božan­ stvima iz ranijih stoljeća, te se sada u Istri može jedva govoriti o klesarstvu kao umjet­ ničkom zanatstvu, već samo kao o klesarskim radionicima u opadanju. U kasnoj antici na području Istre štovao se u kontinuitetu kult Jupitera, koji je pretežno interpretiran u reljefu na cipusima kao Jupiter Amon.1 9 Čisti rimski lik Jupitera prikazan je u monumentalnoj kamenoj skulpturi glave iz Pule, koja je do nedavno u literaturi prikazivana kao Heraklova.2 0 Pisani spomenik koji iz tog razdoblja spominje Jupitera Optima Maksima je zavjetni žrtvenik iz fulonike Gaja Julija Krisogona (Gaius Iulius Chrysogonus) 2 1 Iz istog razdoblja je ara iz Pule na kojoj je upisana dedikacija Jupiteru Optimu Maksimu.2 2 Oba žrtvenika datirana su na te­ melju natpisne forme i obrade slova u III stoljeće n. e. S područja središnjeg gradskog brežuljka Pule potječe natpis posvećen orijentalnom Jupiteru Depulsoru,2 2 a koji se datira u III stoljeće ili na prijelaz u IV stoljeće. Kult Jupitera štuje se i na području Poreštine što dokazuje žrtvenik posvećen Jupiteru Eternu, koji po svom sadržaju nosi orijentalne (sirijske) elemente. Ovaj spomenik otkriven je na prostoru edikule Sv. Petra u Sorni kraj Poreča 2 3 Natpis na tom žrtveniku glasi: lovi Optimo Maximo Aeterno Augusto Lucretius Victor. S područja Buzeštine poznat je natpis koji je na žalost kasnije nestao, a pročitao ga je P. Kandier u Roču: lovi. Optimo Maximo Oppius SeverianusM Budući da je rimski Jupiter poznat s natpisa iz I i II stoljeća n. e. a registriran je i na žrtvenicima iz III i IV stoljeća n. e. kao »depulsor«, »aeternus«, »conservator«, može se i za područje Istre tvrditi da je oficijelno vrhovno rimsko božanstvo slavljeno na istarskom poluotoku u prva dva stoljeća naše ere kao čisto rimsko božanstvo, dok je u idućim stoljećima štovano pod orijentalizirajućim atribu­ tima kao »depulsor« i »conservator« i na toj osnovi sačuvalo svoju političku i religioznu važnost do samog kraja poganstva, ne samo' na području zapadne istarske oblae nego i u kontinentalnom dijelu Istre. Minerva se u Istri u III stoljeću ne javlja u čistom, već samo u sinkretističkom obliku kao Minerva Flanatika. U ovom nazivu nije uključeno štovanje čistog rimskog Minervninog kulta, već u simbiozi s lokalnim božanstvom Minervi sličnih autohtonih obilježja. Natpis iz Poreštine to potvrđuje.2 5 Venera se na području Istre u kasnoj antici spominje isključivo u orijentalnoj formi pod nazivom Venus Caelestis. Zavjet boginji ispisan je slovima nejednake forme i veličine na žrtveniku iz Pule koji je veoma rustično koncipiran, tako da se datira na kraj III i u početak IV stoljeća.2 6 Štovanje kulta Venere iz nešto kasnijeg razdoblja locirano je na područje Jesenovika u dolini rijeke Raše. Žrtvenik je bio posvećen sinkretističko-rimsko-autohtonom božanstvu Iriae Veneri. U ovom slučaju radi se o štovanju ilirskog božanstva Irije koja je vjerojatno imala gotovo iste ikonografske zna­ čajke kao i rimska Venera. Votivni natpis otkriven je na antičkom lokalitetu na kojem je kasnije podignuta crkva Sv. Andrije.2 7 Od kasnoantičkih kultova svakako treba naglasiti pojavu orijentalnog M i t r i n o g kulta, koji je kao i na ostalim područjima Rimskog carstva, bio udomaćen i u Istri. Kroz brojnost spomenika posvećenih ovom božanstvu, obzirom na geografsko manje istarsko područje, odražava se njegova velika popularnost. Utjecaj štovanja ovog kulta vjerojatno je posljedica vojne snage i fluktuacije radnih žitelja u priobalna područja Istre kao i kontinuiranih trgovačkih i pomorskih odnosa istarskih kolonija s Akvilejom kao glavnim gradom X. italske regije. Kult Mitre utvrđen je u Istri na sedam poznatih spomenika. Jedan je iz Pule posvećen D(eo) M(ithrae) S(oli)2 8 otkriven na jugoistočnoj padini središnjeg gradskog brežuljka, nedaleko pretpostavljenog Mitrinog speleuma u kojem je nađen reljef Mitrine tauroktonije.2 9 Drugi spomenik Mitri je ara iz fulonike Gaja Julija Krisogona, a posvećen je D(eo) Miithrae).3 0 Veoma je zanimljiv vjerojatno Mitri posvećen žrtvenik otkriven u Mutvoranu pod oltarom u katedrali.3 1 Spomenik je u svakom slučaju kasnijeg datuma i donesen je vjerojatno u mutvoronsku katedralu s područja općine Nezakcij.3 2 Danas nam nije pristupačan. Spomenik Mitri bio je otkriven i na području Poreštine u uvali Zub (Val del Dente) s posvetom za obojicu imperatora Filipa, oca i sina. Ara je dakle datirana u godine 244.—2493 3 Na području Tarske vale nađen je jedan fragmenat spomenika također posvećen Mitri, te se smatra da je mjesto nalaza vjerojatno bilo posvećeno mitreju.3 4 Zanimljivo je utvrditi da se u kontinentalnom dijelu sjeverne Istre za sada nisu našli tragovi štovanja Mitre. Mitrin kult je evidentiran u Devinu nedaleko Trsta, pa stoga možemo zaključiti da je romanizacija i penetracija orijentalnih utjecaja posred­ stvom vojske i naseljevanjem kolona veterana bila manje intenzivna u kontinentalnom dijelu Istre nego u priobalnom području Pule i Poreča, Trsta i Akvileje. Svi nađeni spomenici ovog kulta mogu se datirati u III i početak IV stoljeća. Uz kult Mitre pojavljuje se i Sol, koji se i poistovjećuje s njim.3 5 Primjere nala­ zimo na području sjeverojadranskog bazena i zaleđa. Ističe se Akvileja s jednim spe- leum cum omni apparatu3 6 i sjevernije u Trentu, uz via Claudia, mitrej s natpisom Mitri i Solu.3 7 U Veroni je poznat Deus Magnus Aeternus i Sol.3 7 a Prema tome Mitra se najčešće povezuje i zamjenjuje sa Solom.3 3 Ovo spominjemo stoga, jer u primjeru iz Pule nalazimo također ovu simbiozu u već navedenom natpisu Deo Mitrae Soli i jednom reljefu Sola.3 9 Ovaj reljef može se pripisati Mitrinom kultu, jer je nađen nedaleko ranije lociranog Mitrinog speleuma. Na području Istre štuje se, pored orijentalnog kulta Mitre, već krajem I stoljeća učvršćen i uveden kult Magnae Matris. Ovaj kult je u kontinuitetu štovan i kasnije tako da ga sa sigurnošću možemo identificirati i u III stoljeću, a vjerojatno je slavljen i nešto kasnije. Baza statue Kvinta Mursija Minervijana (O.Mursius Minervianus) iz Pule na kojoj se spominje kolegij dendrofora4 9 vezan uz kult Velike Majke, datirana je sa sigurnošću u vrijeme vladavine Septimija Severa (193—211). Nov nalaz statue Atisa bez glave i jedne glave Atisa na Vidikovcu u Puli datira se u kasnu fazu antoninijevske umjetnosti na prelazu iz II u III stoljeće.4 1 Nalaz votivne are iz lesenovika posvećene Matri Magnae Deorum sa sigurnošću se prema formi i tipu slova određuje na kraj III i početak IV stoljeća, jer se može sa vjerojatnošću računati na kontinentalnu retardaciju. Ista dedikantica Felikula posvetila je votivnu ploču Iriae Veneri, pa se zaključuje kako se kontinuitet oba kulta protezao na ovom području do kraja III i početka IV stoljeća. Na Brionima je uz grobni inventar datiran u IV stoljeće pronađen i natpis posvećen Flori. Slavljenje rimske boginje proljeća i cvijeća, Flore, bilo je veoma popularno u kasnoj antici.4 2 Kult N e m e z e , boginje sudbine, štovao se prema poznatim votivnim spome­ nicima u Istri od I do IV. stoljeća. Pored natpisa iz ranijeg vremena spomenimo neke žrtvenike iz III i početka IV stoljeća. Jedan od takvih je žrtvenik otkriven na ulazu u puljski Amfiteatar.4 3 Dedikacija Nemezi je i spomenik iz fulonike Gaja Julija Kriso- gona, koja je kao i ostali tamo otkriveni spomenici datirana u III stoljeće.4 4 Jedna veoma rustična ara posvećena Nemezi otkopana je na području rijeke Dragonje u Istri, a danas se nalazi u Trstu.4 5 Štovanje Silvana u Istri i to italskog Silvana, već je odavno utvrđeno eviden­ cijom natpisa sa žrtvenika. Silvan se slavio na čitavom području Istre od Kopra i Ro­ vinja s jedne strane, te Čepića, Krnice i Nezakcija s drage strane, sve do Štinjana gdje je u Krisogonovoj fulonici pored ostalih ara nađena i ara posvećena Silvanu i datirana u III stoljeće.4 6 Štovanje Silvana kao boga plodnosti polja i vinograda, što je osobita karakteristika italskog Silvana, nije odumrlo u kasnoj antici jer je intenzivna agrarna djelatnost pogodovala odražavanju njegovog kulta u Istri. Zanimljiv je podatak kojeg navodi P. Kandier, a koji se nalazi i kod B. Schiavuzzija4 7 i kao takav pruža izvanredan primjer kontinuiteta posvećenih poganskih svetišta kao izvedenih kultnih centara prvih kršćana. Radi se o lokalitetu crkve Sv. Felicite ili kasnije nazvane San Giovanni e Felicità u Velom Polju kraj Pule. U imenu stare crkve P. Kan­ dier otkriva pod nazivom »Felicità«, »tempio alla Felicità«, tj. Fortunin hram, koji na žalost nije do danas potvrđen istraživanjima. O nekom kontinuitetu korištenja pogan­ skih sakralnih mjesta možemo govoriti i prilikom analize podataka o izgradnji bazilike Marije Formoze na navodnom Minervinom hramu u Puli4 8 ili crkve Sv. Tome na mjestu Jupiterovog hrama.4 9 Pored navedenih rimskih i orijentalnih kultova zanimljivo je osvrnuti se na speci­ fične domaće ženske kultove, kojih likovna interpretacija nije poznata, već ih otkri­ vamo sa natpisa zavjetnih žrtvenika. Prostor njihovog slavljenja ograničen je na za­ padnu obalu Istre od Pule do Nezakcija i nešto sjevernije preko Krnice do Labina. Jedno od najpopularnijih božanstava bila je E j a koja se štovala od I stoljeća pa do kraja III stoljeća. U Nezakoiju je otkrivena, prema formi teksta i obliku slova, veoma rustična ara ove božice (Eia Augusta) datirana u III stoljeće.5 0 Još jedan žrtve­ nik iz Nezakcija posvećen je Eji.5 1 U ovom slučaju je zanimljivo da je dedikant do­ maćem božanstvu Eji Orijentalac koji je prihvatio autohtoni kult. Terra Histria štuje se na područje Nezakcija i spominje se na veoma rustič­ noj ari iz kraja III stoljeća, a možda i početka IV stoljeća5 ' 1 2 Značajno je da je i u ovom slučaju dedikant bio orijentalnog podrijetla. Isti kult Tere Histrije štuje se i na području Poreštine što se uočava s natpisa jednog spomenika iz III stoljeća.5 3 U ovom kontekstu slavljenja domaćih kultova u kasnoj antici nesmije se zanemariti i nalaz male are iz III stoljeća u termama Nezakcija s posvetom božici Trita AugustaM Vrijedan je pažnje nalaz žrtvenika jedinog muškog autohtonog božanstva Melo- s o k u s a u ruševinama crkvice Sv. Teodora na području Krnice.5 5 Ovaj sačuvaniji veoma rustičan, grub po formi i izradi, načinu pisanja i obliku slova, spomenik bo­ žanstvu nosi natpis: Numini Melosoco Aug(usto) sacrum Cn(aeus) [P]apiriu[s] Eume- lu[s] ex voto. Drugi fragmentaran natpis koji je također pripadao votivnoj ari spo­ minje samo ime Melosocus.5 6 Pretpostavlja se, da su ovi žrtvenici pripadali nekom manjem lokalnom svetištu koje je vršilo svoju kultnu funkciju daleko od moćnih reli­ gioznih centara, nesmetano od vojno-političkih i duhovnih previranja, do kraja III i početka IV stoljeća. Svakako i kroz ovaj aspekat kao esencijalni odnos treba tražiti i naći oblike konti­ nuiteta postojanja starog autohtonog ilirskog duha u romaniziranom domaćem življu, koji se održao duboko ukorijenjen u stanovništvu Istre pored svih rimskih administra­ tivnih i kulturnih mjera.5 7 Taj narod je poprimio tuđa vjerovanja, ali je zadržao i svoja domaća i nametnuo ih rimskim došljacima. Ta izvorna autohtona vjerovanja u simbiozi s rimskim kultovima dali su čvrstu spregu religiozne osnove koju nadiruće kršćanstvo u većem dijelu istarskog poluotoka teško sublimira. Kršćanstvo koje prodire u Istru tokom IV stoljeća ostavlja svoje martire, Sv. Germana u Puli5 8 i Sv. Maura i Eleuterija u Poreču,5 9 ali u osnovi teško mijenja poganske običaje. Pogrebni ritusi i inventar kasnoantičkih grobova sve do 400. godine rječito govore o paralelnoj egzisten­ ciji poganstva i kršćanstva u Istri kroz cijelo stoljeće. 1 Konstancije II (337—361), sin Konstan­ tina Velikog, uvjereni arijanac, nije proga­ njao pogane i cijenio je rimske starine; Juli­ jan Apostata (361—363), njegov nasljednik, ponovno je želio uspostaviti sjaj poganstva i ukinuo je beneficije Milanskog edikta. Za razliku od njih, Gracijan (367—383) kao sin i nasljednik Valentinijana, nije bio vjerski trpeljiv i . prvi je od careva odbacio naziv pontifeksa maksimusa oduzimajući time po­ ganstvu podršku države. Naročit progon po­ gana provodio je Teodozije Veliki do svog Edikta 392. g. Međutim, istovremeno se jav­ lja Eugenije (392—394), poražen u bitci kod Ajdovščine, koji je ponovno u Senat smjestio statuu Viktorije, ističući na taj način snagu poganstva. — Rutilije Namacijan i Zosim u svojim djelima oživljavaju poganstvo i pri­ kazuju pad Rima kao odmazdu za otpadni- štvo i napuštanje poganstva. Padom Rima i upadom Alarika poganstvo ponovno jača u Sjevernoj Africi. 2 B. Marušič, Kasnoantička i bizantska Pula, Pula 1967, str. 5. 3 O tome vidi: C. A. Balducci, L’opposi­ zione dinastico-politica alla morte di Onorio, Rivista di Filologia e Istor. Cl. (1935), str. 243 i dalje; L. S . Mazzolani, Galla Placidia, Mi­ lano 1975; E. R. Dodds, Pagani e cristiani in un’ epoca d'angoscia, Firenze 1970; E. A. Thompson, The Conflict between Paganism and Christianity in the IV century, edited by A. Momigliano, Oxford 1963; S. Thouvenot, St. Augustin et les Pai'ens, Latomus 1964, str. 682; P. de Labriooie, La reaction payenne, Paris 1934; E. Demougeot, St. Jérome, les Oracles Sibyllines et Stilicon, Revue des Etudes Latines (1952), str. 83 i dalje; H. Bloch, A new document of the last Pagan revival, The Harvard Theological Review (1945), str. 199 i dalje; C. Bonner, Some phases of religious feeling in Later Paganism, The Harvard Theological Review (1942), str. 171 i dalje. 4 B. Marušič, Kasnoantička i bizantska Pula, Pula 1967, str. 5; idem, Neki problemi kasnoantičke i bizantske Istre u svjetlu arhe­ oloških izvora, Jadranski zbornik IX, Pula- Rijeka 1975, str. 343, 346 i si. 6 (povijesno- -arheološka karta sistema fortifikacije na po­ dručju sjevernog Jadrana u V i VI stoljeću). 5 Š. Mlakar, Muzejsko-konzervatorski ra­ dovi na otočju Brioni, Muzeji 11—12, Za­ greb 1956—1957; B . Marušič, Kasnoantič­ ka i bizantska Istra, str. 6; idem, Neki pro­ blemi kasnoantičke i bizantske Istre, str. 338; idem, Neki nalazi kasnoantičkih kostumih grobova u Južnoj Istri i na otoku Cresu, Hi­ stria archeologica (dalje: HA) IV/1, Pula 1973 (tiskano 1977), str. 68. 6 H. Schwalb, Römische villa bei Pola, Schriften der Balkankommission, Antiquari­ sche Abteilung II, Wien 1902; Š . Mlakar, op. cit., str. 25—26; A. Gnirs, Beispiele der antiken Wasserversorgung aus dem istrischen Karstlande, Strena Buliciana, Zagreb—Split 1924, str. 147—148, sl. 14; B. Marušič, Neki problemi__, str. 340. 7 Neobjavljeno. Istraživanjima je ruko­ vodio Š . Mlakar. Nešto više vidi: B . Maru­ šič, op. cit., str. 340 8 Neobjavljeno. Istraživanjima je ruko­ vodio Š. Mlakar. Vidi: B. Marušič, op. cit., str. 338; idem, Neki nalazi iz vremena seobe naroda u Istri, Jadranski zbornik V, Rijeka- -Pula 1962, str. 168. 9 Stariji podaci o lokalitetu: E. Silve­ stri, LTstria, Venezia 1903, str. 428—434; A. Degrassi, I porti romani dellTstria, Scritti vari di antichità, Roma 1962, II, str. 821; A. Benedetti, Umago d’ istria nei secoli, Trieste 1973, str. 47. Istraživanjima je 1970. g. rukovodio Š. Mlakar, materijal je ne­ objavljen, jedan dio je izložen u antičkoj iz­ ložbi AMI-a u Puli. Vidi: Arheološki muzej Istre — Vodič III, Pula 1978. Posebno vidi: B. Marušič, Neki problemi..., str. 342. 1 9 O prvim počecima kršćanstva i muče­ niku Sv. Germanu vidi: B. Marušič, Kasno­ antička i bizantska Pula (1967), str. 9; idem, Istarska grupa sakralne arhitekture s upisa­ nom apsidom, HA V /l—2, (Pula 1974 [1978] = ATTI VII, Centro di ricerche storiche Ro- vigno (Trieste 1978). — O počecima kršćan­ stva i martiriju Maura i Eleuterija kao i po­ datke o starijoj literaturi vidi: A. Šonje, Predeufrazijevske bazilike u Poreču, Zbornik Poreštine 1 (Poreč 1971) = Građa i rasprave, IV, Pula 1971. 1 1 O raznim nalazima u Puli i okolici: B. Schiavuzzi, Attraverso l’ agro colonico di Pola, Atti e memorie della Società Istri­ ana di Archeologia e Storia Patria (dalje: AM SD XXIV, Parenzo 1908, str. 91—171. — O poganskim sarkofazima vidi: C. de Fran­ ceschi, Dante e Pola, AM SI XLIV, Pola 1933, str. 35—48; B. Marušič, Novi nalazi kasnoantičkih kostumih grobova u južnoj Istri i na otoku Cresu, HA IV/1, Pula 1973 (tiskano 1977); idem, Tri poznoantične najd­ be iz Istre, Arheološki vestnik IX, Ljubljana 1958—1959, str. 49—58; idem, Djelatnost srednjovjekovnog odjela AMI u Puli (1956 do 1958), Starohrvatska prosvjeta 8—9, Za­ greb 1963, str. 258—260. 1 2 A. Degrassi, Notiziario archaeologi- co, AMSI XLI, Parenzo 1929, str. 401. 1 3 B. Marušič, Novi nalazi..., HA IV/1, Pula 1973, str. 63, bilj. 3. 1 4 B. Marušič, Kasnoantičko i rano- srednjevjekovno groblje Kaštela Dvograd, HA 1/1, Pula 1970. 1 5 Inscriptiones Italiae (dalje: I. I.), Pola et Nesactium X/I, Roma 1947, 45; 1.1., X/II, 7. 1 9 A. Jeločnik, Čenturska zakladna najdba (The Čentur Hoard), Ljubljana 1973. 1 7 B. Bačič, Trogrla pečina. Rezultati ar­ heološkog istraživanja 1974. godine. Jadran­ ski zbornik X, Pula-Rijeka 1977, str. 151 i dalje. 1 8 F. Gerhe, Kasna antika i rano krščan­ stvo, Novi Sad 1973, str. 51. 1 9 V. Jurkič-Girardi, Arte plastica del cul­ to come determinante l’ esistenza dei culti romani e sincretici nella regione istriana, Atti V (Centro di ricerche storiche-Rovigno), Trieste 1974, str. 7, tab. I, sl. 2; idem; Izbor antičke kultne plastike na području Istre, Materijali XII, Zadar 1976, str. 211; M. C. Budischovsky, Jupiter-Amon et Méduse dans les forums du Nord de l’ Adriatique, Aquileia nostra XLIV, 1973. 2 0 A. Gnirs, Früher durch Pola, Wien 1915, str. 118, sl. 63; Arte e civiltà romana nell’ Italia settentrionale I, Bologna 1964, tab. XC, sl. 182, kat. br. 328, str. 217. « 7.7. X/I, 10. 2 2 CIL V, 8131 = 1.1. X/I, 11. 2 2 a /. /. X/I, 12. — Ovo je jedina posveta ovom božanstvu u Istri. 2 2 1 . L X/II, 192. 2 4 CIL V, 423; 7 . 7 . X/III, 123. 2 5 I. I. X/II, 194; V. Jurkié-Girardi, Arte plastica..., str. 10; idem, Izbor antičke kult­ ne plastike..., str. 212. 2 « CIL V, 8138 = 1.1. XII, 25. — Premda je spomenik bio datiran u I— II stoljeće sma­ tram — kao što i B . F. Tamaro daje naslutiti — da ovaj žrtvenik treba datirati na kraj III i početak IV stoljeća. 2 7 CIL III, 3033 = I. L X/III, 197. 2 8 CIL V, 263; 7.7. X/I, 16. 2 9 A. Reichel, Archäologisch-epigraphi­ sche Mitteilungen aus Österreich-Ungarn XVI, Wien 1893, 6; F. Cumont, Textes et monuments figurés relatifs aux mystères de Mithra II, Bruxelles 1899, 269, br. 118, sl. 110; V. Jurkié-Girardi, Arte plastica ..., str. 13—14; L. Zotović, Mitraizam na tlu Ju­ goslavije, Beograd 1973, str. 60, br. 68. s o CIL V, 8132 = 1.1 . X/I, 594. 3 ‘ 7 . 7 . X/I, 658. 3 2 Mommsen u CIL V, 2 uspoređuje ovaj tekst pod posvetom Dioklecijanu i Maksimi- janu sa sličnim natpisom u CIL III, 720. 3 3 7 . 7 . X/II, 216; F. Cumont, op. cit., str. 124, br. 128. Umjesto »Sanctus« postoji miš­ ljenje da se radi o »Sol« (J. M. Vermase- ren, Corpus Inscriptionum et Monumen­ torum Religionis Mithriacae [dalje: CIMRM], La Haye 1956, br. 754). 3 4 Za ovaj podatak zahvaljujem dr. Anti Šonji, direktoru Zavičajnog muzeja Poreštine. 3 5 7 . 7 . X/I, 22; P. Sticotti, Epigrafi ro­ mane d’ Istria, AM SI XXIV, Parenzo 1908, str. 232; F. Cumont, op. cit., str. 208 i 519. 3 0 CIMRM, br. 747; C. M. Budischov­ sky, Les cultes orientaux à Aquilée et leur diffusion en Istrie et en Vénétie, Antichità Altoadriatiche XII, Udine 1977, str. 102. » 7 CIMRM, br. 732 i 734; C. M. Bu­ dischovsky, op. cit., str. 112. 3 7 a CIL V, 3221; CIMRM, br. 702. 3 8 Usp. CIMRM, br. 713, 730, 574. 3 9 Vidi bilj. 28 i 35. 4 0 CIL V, 56 i 61 = 1.1. X/I, 84; V. Jur­ kié-Girardi, Rasprostranjenost kulta Ma­ gnae Matris na području Istre u rimsko do­ ba, HA III/l, Pula 1972, str. 49, tab. II, sl. 1 , 2. 4 1 V. Jurkić, Skulptura Atisa iz Pule. Nov prilog poznavanju Atisovog kulta, JZ X, Pula— Rijeka 1977. = (Građa i rasprave VII, Pula 1978). 4 2 B . Marušič, Kasnoantička i bizantska Pula, Pula 1967, str. 6. 4 3 CIL V, 17 = 7.7. X/I, 20. 4 4 CIL V, 8135 = 7.7. X/I, 595. 4 5 7 . 7 . X/III, 35. 4 « CIL V, 8136 = 7.7. X/I, 596. 4 7 B . Schiavuzzi, op. cit.; V. Jurkić, Nadgrobni spomenici kao komponenta loci­ ranja antičkih nekropola grada Pule i oko­ lice, JZ IX, Pula-Rijeka 1975, str. 316 i bilj. 23. = (Građa i rasprave VI, Pula 1976). 4 8 B . Marušić, op. cit., str. 52. 4 9 G. Galza, Pola, Milano 1920, str. 53. 3 0 7 . 7 . XII, 659. 5 4 7 . 7 . X/I, 660. 6 2 7 . 7 . X/I, 664. 5 3 CIL V, 327 = 7.7. X/II, 1 . 5 4 7 . 7 . X/I, 665. 5 5 CIL V, 8127 = 1.1. X/I, 661. o » 7.7. X/I, 662. 5 7 V. Jurkić, Arte plastica ..., str. 15. 5 8 Sv. German je ubijen u doba progona kršćana za vladavine cara M. Aurelija Nu- merijana, 283— 284. g. 3 9 Sv. Mauro je ubijen u doba ranih pro­ gona kršćana za vrijeme cara Decija, 249 do 251. g., ili Valerijana, 253— 260. g. Sv. Eleute- rije je ubijen u doba cara Dioklecijana, 284 do 305. g. LA CONTINUITÀ DEI CULTI PAGANI NEL PERIODO DI CONSOLIDAMENTO DEL CRISTIANESIMO SUL TERRITORIO DELLTSTRIA Riassunto I rapporti storici e socio-politici nell’arco di tempo tra il III ed il V secolo sul territorio dell’ Istria, ed in particolar modo sull’agro polese, si svolgono, per la sua specifica posizione geografica nell’ Adriatico settentrionale, sotto determinate condizioni specifiche. I conflitti dinastici interni, che hanno inizio già al tempo dei successori di Constantino il Grande e continuano oltre Teodosio il Grande fino a Onorio, Galla Placidia e Valentiniano III fino al disfacimento dell’ Impero romano di Occidente, sono aggravati dalle invasioni dei barbari: dei Goti occidentali sotto la guida di Aiarico (anno 403) e gli Unni guidati da Attila (anno 452). Accanto e queste agitazioni socio-politiche fa la sua comparsa pure il Cristianesimo quale forza religiosa, economica e politica. Il Paganesimo vive in questo periodo le sue ultime ascese, anche se molto scosso nella sua base religiosa dalle varie persecuzioni, prima della sua definitiva scomparsa. L’ inquietitudine del periodo tardoantico si riflette pure sulla vita degli abitanti dell’ Istria. La paura di un’eventuale irruzione e saccheggo da parte barbara si manifesta a Pola nell’ ampliamento e nel consolidamento delle mura cittadine con spoglie antiche, mentre nella zona di confine dell’agro polese si construisce un sistema di difesa costituito da torri di vedetta, abitati fortificati e castra. L’esempio più evidente della continuità dell’eredità antica e la comparsa di nuovi rapporti sociali ed economici che possiamo constatare in base ai resti architettonici ed archeologici è dato dal castrum di Brioni. La stessa cosa viene constatata nel villaggio di Barbariga, attorno alla cosidetta villa di Schwalb con l’oleificio, a Sorna, Sipar e Catoro. È certo che il Cristianesimo aveva trovato la sua affermazione in Istria già nel V secolo, poiché allora Pola e Parenzo erano le sedi dei vescovi. Gli inizi del Cristianesimo, però, in questi centri urbani dell’ Istria e nei loro agri, hanno luogo, probabilmente, già nel IV secolo e lo convalidano la leggenda del martire S . Germano da Pola e S. Mauro da Parenzo, nonché i monumenti conservatisi dell’ architettura paleocristiana. All’ affermazione relativamente tarda del Cristianesimo in Istria aveva fatto capo un secolo durante il quale il Paganesimo antico difendeva strenuamente le proprie posizioni; Ne è testimone pure l’ architettura delle tombe che nei riti funebri dimostra il suo carattere chiaramente pagano. Oltre alle necropoli polesi, altre tombe tardoantiche sono state scoperte sull’ area dell’agro a Brioni, Visanel, Ovčjak presso Marzana, Isola presso Medolino, Glavizza presso Sošici, Škicini, S. Giovanni della Cometa a sud di Umago, Jurali presso Rovigno, Carpignano presso Cittanova, Mulindria presso Parenzo e Kacavanac non lontano da Due Castelli. La principale risorsa spirituale della popolazione nella lotta per l’esistenza e la sopravvi­ venza in quei tempi difficili ed insicuri era senz’ altro la religione. Una parte della popola­ zione istriana accettò il Cristianesimo mentre l’altra conservò le antiche fedi pagane compe­ netrate dalla dominazione dei culti orientali. In questo periodo di rustificazione dei contenuti e dei motivi, dell’ apoteosi spirituale nella comprensione dei regnanti e del mondo, sorsero sul territorio del Polesano i monumenti tardoantichi della scultura e del rilievo come ad esempio la testa di Giove, Iuppiter Amon e Achelous. Oltre alla scultura monumentale si barbarizza pure la plastica minuta: il busto fittile della statuetta di Minerva c la figurina bronzea della Vittoria alata. Un gran numero di are votive dedicate alle divinità autoctone nella foggia e nel tipo di iscrizione è più grezzo dei monumenti dedicati alle stesse divinità dei secoli precedenti, per cui allora in Istria si può parlare appena di un’ arte scalpellina come artigianato artistico; si tratta in effetti di botteghe scalpelline in decadenza. Nel periodo tardoantico si venerava in continuità il culto di Giove come Iuppiter Amon e sulle are sacrificali del III e IV secolo come «depulsor», «aeternus», «conservator». Con tali attributi la divinità riuscì a conservare la propria importanza politica e religiosa fino alla fine del Paganesimo non sole sul territorio dell’ Istria occidentale, ma anche nella parte continentale dell’ Istria. Minerva non compare nell’Istria occidentale del III secolo nella sua forma pura, ma solamente nella forma sincretistica come Minerva Flanatica, in simbiosi con la divinità locale Minerva con gli attributi autoctoni simili. Venere viene menzionata in quest’epoca sul territorio dell’ Istria, a Pola, esclusivamente nella forma orientale con il nome di Venus Caelestis e nella valle dell’ Arsa come divinità sincretistica autoctono-romana Irta Venus. A proposito dei culti tardoantichi si deve senzaltro sottolineare la comparsa del culto orientale di Mithra, che, come sugli altri territori dell’ Impero romano, era venuto in uso pure in Istria. Accanto al culto di Mithra compare pure la divinità Sol che si identifica con lo stesso. Sul territorio dell’ Istria, accanto al culto orientale di Mithra, si pratica pure il culto della Magna Mater, culto introdotto e affermatosi già sul finire del I secolo a Pola. Questo culto 1 Ara posvećena Nemesi, Pula — Štinjar. (fiilonica C. lulia Chrysogona), III st. — Ara consacrata a Nemesis, Pola — Stignano (fulonica di C . Iulins Chrysogonus), III see. d. C r. 2 Ara posvećena Veneri Caelesti, Pula, II/III st. — Ara consacrata a Veneri Caelesti, Pola, II/III sec. d. C r. 3 Ara posvećena Matri Magnae Deorum, lesenovik (dolina Raše), III/IV st. — Ara consacrata a Matri Magnae Deorum, Jesnovik (Vaile d’ Arsa), III/IV see. d. Cr. 4 Glava Jupitera, Pula, III/IV st. — Testa di Juppiter, Pola, IlIUV sec. d. C r. 5 Glava Acheloja, Pula, III st. — Bassorilievo della testa di Achelous, Pola, III sec. d. Cr. 6 Brončana statueta Victorije, Pula, 1 1 1 st. — Statuetta in bronzo di Victoria, Pola, Ul sec. d. C r. venne onorato ininterrottamente anche più tardi cosicché lo possiamo constatare a Pola anche nel III secolo e veniva praticato anche oltre all’ inizio del IV secolo nella valle dell’ Arsa. A Brioni è stata rinvenuta un’ iscrizione dedicata a Flora, accanto al corredo funebre datato nel IV secolo. Il culto di Nemesis veniva praticato, a giudicare dai monumenti votivi in Istria dal I al IV secolo. Il culto del Silvano italico, lo si deduce dalle are sacrificali, non si spense nel periodo tardoantico, poiché l’intensa attività agraria favoriva la continuità del suo culto in Istria. Oltre ai culti romani ed orientali già citati è interessante dedicare l’attenzone ai specifici culti autoctoni femminili. Una delle divinità più popolari era Eia che venica onorata a Pola e a Nesazio dal I alla fine del IV secolo. È interessante notare che il dedicante di Nesazio alla divinità autoctona Eia è un Orientale che aveva fatto suo il culto autoctono. Terra Histria viene onorata in continuità sul territorio di Nesazio e viene citata sull’ ara molto rustica della fine del III secolo e forse dell’ inizio del IV secolo, a giudicare dell’ iscri­ zione. Il questo contesto della venerazione dei culti autoctoni nel periodo tardoantico non deve venir tralasciato il rinvenimento di una piccola ara del III secolo, nelle terme di Ne­ sazio, con la dedica alla divinità Trita Augusta. È degno di attenzione il rinvenimento di un’ ara sacrificale dell’unica divinità maschile autoctona Melosocus tra le rovine della chiesetta di s. Teodoro sul territorio di Carnizza. Si suppone che le are erette alla divinità autoctona Melosocus, appartenessero a qualche tempietto locale di Nesazio che svolgeva le sue funzioni di culto lontano dai potenti centri religiosi e indisturbatamente dalle agitazioni politico-militari e spirituali fino alla fine del III e l’ inizio del IV secolo. Il Cristianesimo che penetra in Istria durante il IV secolo e lascia i suoi martiri: S . Ger­ mano a Pola, S . Mauro e Eleuterio a Parenzo; in effetti cambia però molto difficilmente gli usi pagani. 1 riti funebri e l’ inventario delle tombe tardoantiche fino all’anno 400 dicono chiaramente dell’ esistenza parallela dei Paganesimo e del Cristianesimo in Istria durante l’ intero secolo.