ZBORNIK ZABAVE I POUKE
Knjiga I. Svezak 2
IZDAO
VLADIMIR J. TEHARSKI.
IJ ZAGREBU
TIS A K DIONlCKE TISK A K K 1897.
NOVA NADA.
ZBORNIK ZABAVE I POUKE.
Knjiga 1.	U Zagrebu, za studeni 1897. j® Svezak 2.
o^To
Bajki.
j čul sem bajko, bajko prekrasno:
Kak srce si je Pelikan skljuval, Umirajoč ga svojim mladim dal,
Da vtešil glad jim z lastno bi krvjd.
No davno, davno je že to bild ....
Po zemlji takrat mraz je kraljeval,
Vkoval v ledeno plast morja vsak val, Bolj kot najtrdnejši mi sklep močnd . . .
A čul sem bajko, bajko drugo spet: Vesoljni svet pokril je debel led,
Pokril vsa srca je in vse rokč,
Pokril je ljudstva vsa iz vse zemljč,
In zemlja pila je brezsrčno kri,
Ki žgb in po osveti koprni ....
Velimir.
JAa

m
1
V spominih.
em ob okno se naslanja — V daljo plove mu pogled; Bleda trepetajo ustna, Obraz smrtno mu je bled.
V	osivele njega lase Vetrič vpleta se lahan; — Nežno ga zefir obveva,
Ki pihlja čez hrib in plan.
V	daljo mu hite pogledi -Duh mu plove v davne dni:
Zopet tam v mladine sredi Dneve blažene živi . . .
A iz tihe rodne vasi Vrže ga usoda v svet. . .
Brez vodnice, zvezde jasne,
Blodi v svetu tih in bled.
Čez vasij tišino čarno Spč mu negotov korak,
V mesta hrum in šum ga vodi Negotov korak mu vsak.
In dvorane zre mogočne, Bajno luči se žare . . .
Zre, kako željno in zvito Grabijo denar rokč.
Vse bogastva tu blišči se ! Slavlje to in ta sijaj! . . .
Tam pa v koči borni zvija Se od bolij otročaj.
Kak od glada tam umira Tlačen, jaden siromak,
In nikjer se ne prikaže Mu rešitelj v bolih blag.
Kolikrat zavzdignil na se Siromak je smrtno cev,
Da bi rešil se življenja,
Teže rešil se in rev ....
«
Zre, kako zvestoba hira,
In sovraštvo se rodi, —
Kak se tamkaj krčevito Za čistost dekle bori.
Vsplove duh mu v hišo rodno Pred razpelom svetim, glej!
Mati moli tamkaj, bleda :
„Srečo mu v življenje, sej!“
Na oko mu pada megla,
Srce bije mu močno;
Pred razpelom i on klečal V hiši tej nekdaj takd.
Vzdih globok se mu izvine Vzdih bolesten, pretresljiv:
„Mnogo včinil sem na sveti —
Bodi Bog mi milostljiv !“
Vek. pl. Prleški.
Znate 1’ kako? . .
Pnate 1’ kako srce i boli i peče, naggjf Kada ne sm’je ljubit, što svim žarom ljubi 'Vijf Znate 1’ kako srce i boli i peče,
Kad i od svih več se zadnja nada gubi ?
Znate 1’ što je ptici, kad gnijezda nema, No bez nade prši u očaja noči;
Kad sred zime ljute ne zna kud se sklonit Več se usred bure mora da ukoči? . . .
Još je gore meni: ja svim žarom ljubim I svom patnjom plačem propast nada mojih, Još je gori meni: ja domaju imam,
Ali u njoj n’jesmo ni jaki ni svoji.
J. G. Goran.
Vila i snaša.
A) Narodna pjesma iz okolice ogulinske.
Jfomoljila tijana godina
Po lijepem vrtu Ivanovem, 0M-, Kudaj Mare pavunove pase, e5|| Bele pave i sive sokole. y Od pavuna perje odlitalo; Lipa ga je Mare pobirala,
Metala ga za bijela nadra.
Pa zapiva tanko, glasovito :
„Evo danas devet godin dana,
Da se jesam ja mlada udala,
Da ja ne znam, što je muška gdava“. To dočula Ivanova majka.
Komaj ona noči dočekala,
Pa užiže sviče i duplire,
Pa se šeče na gornje čardake I otvara do Ivana vrata.
Uz Ivana gorska vila spava.
Pa joj veli Ivanova majka:
„Bjež odavlje, kučko gorska vilo, Nis ja tebi Ivana gojila,
Več Marici povoljnoj snašici“.
Karlo. Bio je taj dan malo mamuran, pa me nije pravo ni razumio. A kasnije? — On, koji je te noči prokartao nekoliko stotina, stao mi je govoriti o ponosu, aristokraciji, starom plemstvu, o časti grba . . . I ja sam ga slušao, slušao, — a najposlije uhvati me muka, slabost, nemoč. Sav moj predjašnji život opirao se toj odluci; odgoj, očeve riječi, pa i udoban dota-dašnji život odvračao me od te misli . . . Oh, onda još nije bila tako jaka moja mržnja. Pa kad je otac svršio svoje dokazivanje, morao sam priznati sam set>i, da mu ne znam, ne mogu odgovoriti. „Aristokrata — govorio mi on — pa da ide služiti novae plugom?" Ta nesretna riječ „novac“-smela me. Rad nje upao sam u strašnu duševnu borbu. PItio sam, a sve mi je govorilo, da ne smijem, da ne mogu. — Ali ja sam se sjetio buduče sramote, koja nam prijeti, predočio sve to ocu bezob-zirce, — i svladao sam sebe. Napokon odoh pun mržnje.
Ludwig. Čemu toliko govorite o mržnji?
Karlo. Ne znam, kako da drukčije krstim ovo čuv-stvo. Bijesan sam na sudbinu, nezadovoljan s očem,
Prijelom.
Drama u jednom činu. (Nastavak.)
plašljiv pred budučnošču; sva sam svoja čuvstva ulio samo u jedno: u strašnu mržnju na filisteriju, koja će se smijati mome padu.
Ludwig. Kažete, da ste bili nezadovoljni s očem; a ipak ste mu uvijek lijepo pisali.
Karlo On je u meni potpalio tu mržnju — i zato sam mu bio zahvalan. Samo torn čuvstvu imao sam zahvaliti svoju postojanost na naukama.
Ludwig. Pa što ste htjeli, kad svršite gospodarsku školu ?
Karlo. LItio sam tamo steči znanja, onda se vratiti amo i raditi kao mrav. Za par godina bio bih ovo imanje podigao, uredio i pokazao filisteriji, da još imam nešto osim imena i tradicija, — da imam snage i ka-raktera.	'
Ludwig. Oprostite, prijatelju moj, krivo sam vas sudio. To bijahu plemenite namjere
Karlo. I potrebne. Jer ja sam osim toga znao, da ovakovo gospodarenje ne može dugo trajati. Moj se otac nije brinuo ni za što; kartaš sjedio je uvijek uza stol, — a imanje je propadalo. Ja sam več onda pred-vidjao ovo, što se dogodilo. Nijesam ipak mislio, da če današnji dan tako brzo doči, da če me tako zateči. Ja sam učio marljivo, samo da što prije dodjem do svoga cilja; — a . . . ovo me je prekinulo na po puta.
Ludwig. Sad razumijem vašu bol!
Karlo. Ne razumijete još posvema. Vi ne znate, što sam tek na naukama prepatio. Ta oni, koje sam najviše mrzio, — oni filistri i novčari, — to bijahu moji drugari. A kako su me oni prezirno gledali I Za njih sam bio propali aristokrata, — i svakom prilikom po-kazivahu, kako je jadna moja uloga Htio sam se uspeti nad njih i gledati s visa; — a dotle me oni držahu propalicom. U jednu ruku bijesnio sam na sebe i na svoj glupi položaj, i — nadao se u budučnost; a u drugu — kupio sam kap po kap gorčine protiv njih.
Ludwig. Vaša je ipak bila pobjeda; vi ste sve sa-vladali.
Karlo A čemu tolik prijegor ? — Danas je svemu kraj.
Ludwig. Nije. Još živite vi.
Karlo. Živim, ali moj je život patnja. Mene su zadnji mjeseci posvema oslabili i uništili — —
Ludwig. Ima još načina . . .
Karlo. Da se dignem ? — Nikad više, velim vam. Moje, naše je imanje propalo. Ne mogu ga pridiči. A na tudjem ne ču da radim. Ovaj mi je dan uništio sve.
Ludwig. Pa zar tako brzo polažete oružje ?
Karlo. Moram. Ja več nemam snage. Dok sam mrzio, dok sam svaki čas govorio: Mrzim ih, mrzim, — mogao sam biti jak, mogao sam svladavati se i prega-rati. Sad sam nemočan. Uvijek mi je na ustima užasno pitanje: „Čemu je bila moja mržnja, moj prijegor? Gdje je to sad?“------Nema ničesa. Ostala je gorčina, razo-
čaranje, a snage nema. Na što ona muka od toliko mje-seci, na što one suze ? — — — jer ja sam i plakao od mržnje. Oni mi se smiju, čujete li, smiju — a ja stojim tu, proklinjem ih, a moram da šutim i da se grizem u srcu.
Ludwig. Ne tako očajno! Imade još pomoči.
Karlo. K ako ? (u pokrajnjoj se sobi čuje lupanje stolicama i smijeh). Onnko raditi i namjeravati, onako sna-šati sve — pa za nagradu dočekati ovo. Tko da ostane jak? (Smijeh biva ja(i) Otac se budi. (Pauza). Baš sam bolovao, kad mi dodje vijest o očevu dvoboju. Nijesam mogao da odmah dodjem kuči; to me je pače još jače prikovalo uz krevet. Za mjesec dana dodjem kuči i na-djem oca, — nesretnika, komu odrezaše nogu. Da bi zašto! . . . Radi karata.
Glas Marijanov (u pokrajnjoj sobi) Karlo, čuj, Karlo! (smijeh).
Karlo. Odmah oče! (Ode lijevo. Pauza. Čuje se iz sobe razgovor. Karlo dolazi natrag, uzimlje iz ormara bocu i daje slugi, koji ga slijedi). Eto, — zar nije ovo strašno? Podjetinjio je sasma, poludio na polak; o dražbi i prodaji ništa ni ne sluti. Kako ču ja s njim živjeti? Sam bih lako, — ali ovako? On me čitav dan muči svojim ludim bajkama; uvijek mu je na pameti onaj ritmajstor, s kojim se posvadio kod karata i dvoboj b'io. Baje i pripovijeda kao dijete. Kako da izdržim tu kušnju ? A kad mene nema uza nj, viče kao pomaman . . . Kamo da vučem toga djetinjastog, ludjahnog starčiča, šta da radim s njim u svijetu ?
Ludwig. A zašto da se vežete uz njega?
Karlo. Moram. To sam dužan njemu ne kao ocu, jer on mi je uništio isti onaj život, što mi ga je dao, nego kao čovjeku, koji me je učinio jakim.
Ludwig. On vas je dakle učinio jakim, — a ne ja? Mislio sam da su moje riječi stvorile vaš prijegor i snagu.
Karlo. Ne. Vi nijeste nikad govorili o mržnji, a ja sam samo nju čutio. i zato sam zahvalan čovjeku, koji me je bar za par godina punio mržnjom i ponosom.
Ludwig. Krivim ponosom.
Karlo. Neka bude; — ali u torn je bila moja snaga. Sad je nemam. A njega ne mogu da odaljim od sebe. Kako? Ja da ostavim oca na rug — njima?
Ludwig. Pa zar ne bi bilo moguče kako drukčije?
Karlo. Kako to mislite?
Ludwig. Ne biste li ga mogli ovdje ostaviti kod koga, — ili tako što.
Karlo (sjeda i sakriva glavu u ruke). Oh, Ivane moj, da se može! Ali tko da mu dade pomoči? Ova filisterija? — Da, ona se smije i meni i njemu, ona se ruga našoj nesreči. To je rug svijeta, to mene boli.
Ludwig. A da ga vaš stric uzme k sebi?
Karlo. Ne govorite mi o stricu! Taj je poluplemič još gori trgovac i filistar od ovih drugih. Ohol je taj odvjetnik, taj malogradjanin. I on se valjda sad ruga momu ocu, i on nas prezire u našoj nesreči. Čitavo vrijeme očeve bolesti nije ga bilo kod nas. Uvrijedio se, što nije bio, kao i mi, pozvan na ples bečke aristokracije. Što napokon? — On je poluplemič, njegova mati nije mati mome ocu, več prosta trgovkinja, kči filistra, koja je svojim novcem od djeda našega kupila ime i grofovski naslov . . . Pa od njega da se nadam pomoči? — Ne bih je ni tražio, ni primao — — on bi se još nazvao mojim dobročiniteljem, taj filistar. I njega mrzim.
Ludwig. Vi bivate nepravedni u svome gnjevu . . .
Karlo. A kakvi su oni prema meni? — Kad se pokažem vani, govore i šapču samo o meni i o ocu; nasladjuju se mojom nesrečom. Pa od njih milosti moliti, od njih je tražiti? Nikad, nikad!
Ludwig. Što dakle namjeravate učiniti?
Karlo. Sve, samo ne podložiti se onima, koje pre-zirem. Uzet ću starca sa sobom u svijet, u Beč, mučit ću se i hraniti sam. Tamo nas barem nitko ne pozna i nitko ne zna za našu nesreču. Da; ja ću se odreči svojih namjera, ali ne ču da budem rob novca.
Ludwig. Hočete li izdržati tu kušnju?
Karlo. Hoču, moram! — Odreči ču se naslova i imena i osnova, bit ču siromah, ali ne sluga. Ne ču da mi se smiju.
Ludwig. A u čem čete nači snage za svoj buduči rad Mržnje nema, ostala je gorčina, pesimizam, negacija života.
Karlo. Ne znam.
Ludwig. Ne govorite tako. Eto ja vidim, da je to bila samo kruta nevolja, koja je izazvala vašu mržnju. Zar moje riječi nijesu pale na plodno tlo?
Karlo. Zaboravio sam ih.
Ludwig. Sjetit čete ih se u životu. A što u životu, — ta vi ih se i sad sječate. Vi ne čutite mržnju, nego i drugo što.
Karlo. Ivane, ne govorimo duže o torn. Eto, več je kasno. Ja idem. Ne ču da gledam dražbe. Dalje, dalje od ove kuče — — a filisterija neka se o nju tuče, neka dražbuje i kupuje Ja ne ču da toga gledam.
Ludwig (gleda na vrata u zatku). Ljudi če se več početi sakupljati. A ja, kamo ču ja?
Karlo (hvata ga za ruku). Sa mnom, s nama! Bit če nam lakše trpjeti. Ostanite s menom. Ja trebam pomoči, sile, da ne ugine ponos.
Ludwig. Promislit ču i--------ili ne, — več sam pro-
mislio. Vama treba učitelja, da vas oduči toj mržnji. U mržnji nije život. Za nju se ne žrtvuje ništa. Dobro je, idem. Samo još da starcu reknemo. Idem po njega (ode desno).	(Nastavit če se.)
Naš Matič.
i.
Naš je Matič kočijaš, to jest „paradni“ kočijaš.
Znam, vi se nadate, da ču vam pričati o kočijašu sa žutim zaliscima, obrijanih brlcova, . . . tupa dugog obraza, s velikim dugmetima, o nekakovom kako ono vele romanopisci „potrebnom pokučstvu". Ali nije tako. Naš Matič nije takov; on je mlad momak, tek je od nedavna u našoj kuči, ima črne brkove, za koje mu mnogi zavidjaju, — šteta samo da ih zafrkava onako „na madjarsku“, e — ali nije on badava služio tri godine „kod hulanerov". Inače brije bradu i zaliske, svidja mu se črno odijelo, ali ipak nije još nosio nikada uniforme kočijaške, ni onog visokog kako on veli „tulca“.
Kad sam onomadne došao bio kuči na praznik, dočekao me je jedini on na kolodvoru s kočijom. Upitam ga za ime. On se ispravi, spusti ruke niz bokove, pa če tupim nekim glasom:
— Mato Gredjič iz Tišine (selo kod Siska).
Iznenadilo me ovo držanje i u opče cijela njegova pojava.
Drugi sam dan pregledavao sve one prostorije, što se nalaze oko dvorišta u trgovca, kako mi je otac, pa sam zavirio i u štalu. I tu sam opazio u polumraku na daski kreveta više glave napisano bijelom kredom: Mato Gredjič iz Tišine. Zavirim i u kolnicu, no i tu opazim nesigurnom rukom napisano na vratima: Mato Gredjič iz Tišine. Dalo mi se to malo na smijeh.
lzidjem.
U dvorište je upravo ulazio: Mato Gredjič iz Tišine. S desne mu je Strane sporo išao naš Zelenko, a s lijeve Šimel.
Pogledam našega kočijaša i konje. Samo da što kažem, nagovorim Matiča.
— Ej Mato, gdje ste bili ?
Matič trgne konje i uspravi se.
— Molim pokorno, išao sam konje prati.
Nasmijem se.
On me pogleda, a onda brže pogleda konje, naj-prije glavu pa noge. Bilo mi je jasno, zašto to čini. — Valjada mu se kad dogodilo, da ga je njegov „ritmajstor“
ismijao ili opsovao ako ne bi dobro konje očistio, pa se Mato zaboravio i pomislio, nijesu li možda njegovi konji uzrok momu smijehu. Kad se uvjerio, da tome nije tako, upre opet pogled u me. Šutio je. A ja i opet, samo da što reknem:
— Ništa, ništa Mato, sjetio sam se, kako sam noćas sanjao, da je naš Zelenko ošepavio na desnu nogu, pa se eto torne smijem.
Matič me još smetenije pogledao, žurno se obazreo na Zelenka, promotrio mu desnu nogu, pa kad je i opet vidio, da se prevario, htjede da digne ruku na pozdrav. Ali se predomisli i misleči valjda, da je „vižita" gotova, uputi se s konjima u štalu.
Pitao sam i oca o Matiču. On nije znao mnogo o njemu. Znao je tek, da je Matič istom od dva mjeseca u nas u službi, da je prije četiri mjeseca otpušten iz vojništva, i da je marljiv i pošten. Ovo je moj otac osobito naglasio.
Ali ja hoču, da vam pričam o tome, kako se naš Matič vozio na svoje vjenčanje. Vi čete se nadati bog znao kakoj zanimivosti. A to je tek jedna čudna, no istinita epizoda iz najobičnijeg života.
Vjenčanje je vrlo važan momenat u životu, jer po-slije vjenčanja slijedi brak. Svi vjeruju, da je tomu svemu uzrok ljubav.
Po svoj prilici dakle, da je i Matič ljubio, kad se odlučip na takav korak.
Obično se supruzi najradije sječaju onoga vremena što traje prije braka i vele, da su ono najsladji časovi. Pomislite si onakov zaljubljeni par, kako si ono guče slatke riječi golubinjim glasom ljubavi. Ono slatko uzbu-djenje, dok je čovjek u njenoj bližini, ono opjevano sa-njarenje pri blijedom svjetlu mjesečine, kad je sve onako milo, slatko, bajno. Da da, to mora da je krasno, da je svagdje i za svakoga jednako krasno vrijeme.
O velikim praznicima spomenula je nekom zgodom majka, da je opazila, kako se naš Matič rado gleda sa sluškinjom Marijom. Ostali, što su to slušali, nasmjehnuše se; no mene je stalo zanimati, kako izgleda Matič sada, kad je zaljubljen.
Motrio sam pomno Matiča; ali on je ostao isti, kakav je bio i prvoga dana, kad sam ga susreo. Svaki mi je
dan pri susretu nazivao obligatni „dobro jutro", a uz to mu je lice bilo strogog ili bolje reći službenog izgleda.
Matić nije mopće ni s kim toliko ni tako povjer-ljivo razgovarao, kako sa Zelenkom i Šimelom. A i s njima nije govorio premnogo.
— Šimel, no Šimel — stani, no stani — — I onda bi se čuo udarac dlana po Šimelovoj koži, lupanje ko pita, struganje četke i onda opet mir.
Za čas bi se to opet sve ponovilo na Zelenku.
I takav bi bio njegov neslužbeni, privatni razgovor.
Pa onda čiščenje kola, remenja, lupanje kefe po podu (obično žestoko), koji iznimni:
— Molim pokorno, Zelenku treba potkova, ili
— Molim pokorno, zob je potrošena — — ili što slična. To su bili jedini znaci, da Matič opstoji u našoj
I činilo se, da je bio sasma uvjeren, da če se u takim prilikama stvar po njegove konje dobro svršiti, jer je izgledao čisto ravnodušno. Vidilo mu se na licu, da ne misli ništa.
Motrio sam ga koji put, kad je u dvorištu kola čistio.
Stao bi podalje od kola, promotrio ih, nasmjehnuo se, zafrknuo najprije jedan pa drugi brk, vratio se ko-lima, stavio na konje svoju desnicu, pa ih onako prijateljski podrmao i opet se zagledao u njih.
I to su bili časovi, kada je naš Matič mijenjao izraz lica, držanje tijela i položaj brkova. I došao tko mu drago onda u dvorište, on se ne bi ni obazreo; bilo je tu i cura i momaka i starijih ljudi, no on bi se činio, kano da ih i ne čuje.
Jedino, ako je došao tko od „pretpostavljenih" t. j. od naše obitelji, tad bi se Matič uspravio i mirno sa-slušao zapovijedi.
Rekli su mi, da se Matič zaljubio. Ali — zar da nije na njega ama ništa djelovala ta ljubav? — Gdje je tu ona smetenost zaljubljenih, gdje uzrujanost? Rado bih bio vidio, kakav je Matič na ljubavnom domjenku.
I pružila mi se domala zgoda. Bilo je sasma slučajno.	(Nastavit će se.)
kuči.
Robovanje.
Napisao B. Vinkov.
III.
Šetasmo trgom ja i Simon Cesarec. On mi odjednom
reče:
— Sad nijesam več tako glup; zašto da se srdim i izjedam, kad nema od toga pomoči! Gdje da bude prave ljubavi! Gdje su ti hvaljeni ideali! Žene su sve jednake ; samo inferiorna pola čovječanstva. Kako ti se svidja Pavica Dariničeva? Bio sam jučer u nje. .. ona me voli... Jelde, krupna je tijela!
I tu mi on stao pričati o Marici i njenom ponašanju nekom očitom nasladom, što miješa vlastitim rukama blato takovih stvari, te mu naprosto nijesam vjerovao. Čuo valjda te običajne djačke osvadice, koje izmisli i protura „izigrani41; i on ih sada dalje širi, pa izvadja gotovo nemoguče konzekvencije.
— Sjutra odlazim na par dana na trgadbu u vinograd Hiinebergerov; bar ču se malo rastresti...
— A škola?
— Do bijesa i ona! ne če za par dana propasti! Groždje, vele, da je dobro rodilo, a i onako nijesam još vidio trganja; u nas nema toga... Govorio je brzo, usiljeno, kano da mu nije išlo iz duše. Regbi da se pretvara.
Stao mu ja opisivati ljepote vinograda, uzgredne zabave, maščenje i tako što; ali on i ne sluša, več gleda nestrpljivo okom po trgu. Bilo malo zamračilo. Ja ušutao, a on se odjednom trgne, pozdravi me i žurno poleti u jednu pokrajnu ulicu. Odmah se dosjetim uzroku i znaličan, kako sam uvijek bio, podjem drugom ulicom, da vidim, nijesam li se prevario.
I nijesam se prevario. Opazim njega, kako razdraženim smiješkom razgovara s Maricom i zagleda joj u oči; kano da joj nešto predbacuje kima glavom i rukom nemirno krede. Sve mi se pričini, da ju je par puta zaustavio, kad je htjela da ode; a ona nestrpljivo tapkala nogama, rumenila se i kanda ga je nukala, da se udalji. Dodjem bliže. Oni me ne opaže. On borne počeo, da joj glasno spočitava.
— Šta ste poludili? Vi ste bezobrazanl odsječe mu ona i naglo izmakne.
— Hodete li svjedoke? poviče za njom Simon.
— Šta si se uzvikao ? pridjem k njemu, — šta će ljudi?
— Neka čuju, to i želim. Neka svi znadu, svi — kakova je. S istinom na vidjelo; ne du da se tko drugi opeče uz mene. ... Sve, sve ču izmjeniti na javu, sve ...
— Ne viči bar uz mene, hoču ja njemu, — budi pametan; ta poznaješ je, pa šta te briga ... za nju.
— Znam, da je ništarija i sve zlo na svijetu, koje je upravo mene moralo zadesiti. — Al ja je neču nikada zaboraviti, nikada je ne ču prestati nadgledati, uvijek če me zmija gristi i ranu jedom puniti. — I gle: reknem li u sebi: „Marva je ona", — to me u srcu ubode kao žalac savjesti, i kad se sječam nje, gotovo te se poma-mim, raspuknem se živ. —
— Prodi če i to s vremenom, kad se uživiš u svijet.
— A, to ne de nikako prodi . . . Ona me je za uvijek unesredila. Dugo se, ved dvije godine, ta rana povlači! A sve je žešda, sve dublja biva. Čekaj, osvetit du joj se, pa de se kajati . . .
Tvrdoglavost je bilo takodjer svojstvo, duboko usječeno u dušu Simonovu. Uz nju bila je u njega neka neizvjesna težnja, da se svemu opire, da i sam sebe kini. Neka vrst tiranide, — čedo rosptva. I dodje mi na um — bog znao odakle — misao, ne misli li Simon, i tim sredstvima da predobije Mariču, ne sumnja li i on sam o tim osvadama i nije li to samo burkanje povrije-djenog njegova egoizma. —
IV.
Tredi dan, što je Simon otišao u vinograd, dobijem od njega slijedede pismo:
„Čitao sam i mislio sam, da je ropstvo ukinuto i da nema više onih jadnika na svijetu; — ali ja sam ih ovdje ipak našao, i to me je otkride silno uzbunilo . . . Gadno, gadno h . . . Ima ti ljudi bez išta svoga, koji su potpuni kmetovi, te ih može gospodar i preseljivati i otjerati i raditi od njih, što ga volja; — a oni moraju trpiti i samo zahvaljivati milosti Hiinebergerovoj. Obje-dujemo na tratini; a seljaci, otrcani i jadni, lopovskoga izgleda, donese jela i vino, vrzu se amo tamo; žene im
tuku i tjeraju djecu, da ne smetaju gospodi. Gazda zapovjeda kovaču, da kola načini: — jednomu ovo, drugomu ono; a oni sve rade. Pitam, kako su spali na to; a gospodar mi s potpunim prijezirom rekao: — Propili se, propali; došao glad i nevolja. Ja kupio zemlje i kuče, pa htio imanje da sasma preuredim. Došli me moljakati, da ih ne tjeram, da če mi raditi;
—	navalila i moja žena, pa sam ih ostavio. Nego sam se po stoti put pokajao. Samo su mi na teret; lijeni su, nemarni, tatine, a dosadjuju mi neprestano tužakajuči jedan drugoga. Več mi se ne da ni da ih slušam; — nek se kolju sami . . .
Ja sam se zgražao! Tako ne bi ni o živini govorio. Kako da i obradjuju tudje, kako da se zanemareni još više ne zanemare? Pitam, oda šta žive? — A, uzmu psine, reče, i onako dosta. A da ih čovjek vječno ne drži na oku, raznijeli bi cijelo vlastelinstvo. Inače dobiju, ako im što treba . . .
Kasnije sam obišao te ljude. Zadjem u jednu kučicu, zadjem u drugu; a to sve gola nevolja: ljudi divljeg, podmuklog izgleda, djeca strašno zla; a žene ne govore, nego kako su susjede vještice. Kuče trošne, šupljine na krovu i stijenana, a pod prost, zemljen ; jedan krevet u prostoru za kuhinju i sobu, i jedna škrinja s dvije klupe cijelo je pokučstvo osim par popucanih, krnjih i povezanih zdjela . . .
Vidic* sam, da me ljudi drže gospodinom. Kad sam ih što ispitivao, to se samo pogledavaju; a ne govore ništa, nego se tužakaju na susjeda, što ih zamrzio i ogovorio kod gospodina, te im nije dozvoljeno posječi što u šumi ili se momku ne daju ženiti. — Sve samo odgovaraj i javljaj, kako je taj nedavno ljepše groz-dove pobrao, kako onaj, usahla mu ručina, baš njima pred nosom lijep grmič posjekao, i tako sve dalje traje ... Potpuno kmetstvo, nevoljništvo.
Mimo mene prošao gazda i gromko se izderao:
— Marvo! šta jadikuješ i šta lažima puniš uši gospodinu ! Tornjaj se na posao!
— Usaho ti jezik! progundja seljak i sasma ravnodušno podje nekud, pa se izgubi u šumi . . .
— To vam pripovijedaju, samo da iscigane novca,
—	razjasnio mi gazda.	(Nastavit će se.)
- -
Zola i Tolstoj.
Ulomak iz študije: „Moderni moraliste14.
(Svršetak.)
Vidjeli smo kakva je Tolstoju osnova praktičnog života t. j. seljački i radnički život. Zola nije r.igdje o tom ništa jasno rekao; ipak se iz svega vidi, da on hoče miran gradjanski život, •— ono, što, se veli „filistarski" ili još bolje „spiessbiirgerlich“. Miran život, bez maštanja, bez idealnih snova, treba da bude život naravi ljudske.
Kako da se ovo složi s Tolstojevim načelima? Rus hoče u braku čistoču i uzdržljivost (u tom je, čini se, mrva nedosljedan); a Francuz nalazi u tom najveličan-stveniju formu prirode. (Napokon — je li mu žena u braku može biti umjetnički ideal?) Rus hoče, da se riješi umjetnosti i njenog „draškanja", jer vodi do grijeha i do života u strasti; Francuz ne če tako: njemu gode te radosti života, ta obična sreča. U tom životu, koji treba da bude besvijesno obavljanje instinktivnih potreba, bez idealne spekulacije, vidi Zola pravu budučnost čovje-čanstva. Dakle —■ epikurejizam.
Sad pita Zola: „Jesu li dosadašnji nazori podobni, da ljude u istinu usreče?" Pri tom se zaustavlja kod vjere, pa umuje ovako: Svakoj je religiji temelj vjera u nešto nadnaravsko, što če tek poslije patnja na ovom svijetu donijeti čovjeku sreču. Zato je princip svake religije: „Trpi, vjeruj i nadaj se!“ Spomenuli smo, da Zola proklinje ovo za nj strašno stanovište. Ali najjače, sa svom svojom dijalektikom, oborio se glavar naturalizma na krščanstvo. U njem on vidi najjače izražene ove „pogubne" ideje, koje su negacija života, Vjera u posmrtno, zaboravljanje života, nada u nadnaravsku na-gradu za patnje i askezu, — to mu je najužasnija op-sjena čovječanstva.
„Ova žedja za božanskim, koje nijesu mogla uništiti stolječa, čini se, da je s novom šilom opet ustala na koncu 19. vijeka. Lourdes bijaše sjajni, neoborivi primjer, da čovjek možda nikad ne če moči biti bez sna o Bogu, koji čini ljude jednakima i usrečuje ih čudesima. Kad je čovjek do kraja iskušao nesreču života, vrača se opet k božanskoj varci. I u tom je izvor svake religije, da
slabi i goli čovjek nema snage da živi svoj zemaljski život bez vječne laži o nekakvom raju14.
Nada u čudo za Zolu je dakle apsurd; a vjera u čudesa još vedi. Marija Guersaint, koja u Lourdes do-lazi sa slomljenom nogom, za nj ozdravlja naravskim procesom, po zakonu premoči duha nad materijom (teorija Charcotova); Pierre Froment, u kom je Zola orisao sebe sama, vidi i u samim čudesima lourdskim prijevaru i opsjenu. Pierre je došao u Lourdes, da dobije izgub-ljenu vjeru; on moli, tješi bjednike, živi moralno, krščanski, — no vjere nema. U Lourdesu se u 5 dana hodočašča sastaju desetke, pače stotine tisuča ljudi, koji hlepe za čudom, uzdišu za pomoču. Svi dolaze tamo opojeni vjerom u nadnaravsko; svi urliču jednakim fanatizmom silni usklik: „Gospode, spasi naše bolesnike" i pjevaju jednakim gromorom beskrajni refren: „Ave, ave, ave Maria!41 Tu, u toj vrevi krščana, u torn mozaiku svih naroda i krajeva, u torn novom Jeruzalemu hoče da Pierre nadje vjeru. Duboko proučavanje svih Lo-urdskih dogadjaja, od poroda Rernardice pa do kraja gradnje Lourdske crkve dokazuju mu, da je ta vjera u čudo, koju toliko propagira crkva, samo štete donijela mirnom provincijskom gradiču. Ovdje Zola, na oko slučajno, sistematično opisuje propadanje i rasap gradiča. Bernardica sama umire zatvorena u samostanu; abbe Peyramale, koji gradi crkvu Djevici Mariji, svrača na se jal Isusovaca i umire jadno. U Lourdes dolaze godimice tisuče i ti-suče; cijelo to mnoštvo kvari samo ove gorane. Nestaje marljivosti i rada, jer se dade lako živjeti, prodajuči sviječe i krunice; velegrad demoralizuje provinciju; a samo pučanstvo rastrovano je takmenjem. Svi hoče da interes crpe od tog čuda: od siromašnog brice Cazabana pa do samostana milosrdnica sve hlepi za novcem, sve se kolje radi njega. Stari, mirni gradjanski i porodični život uništilo je — čudo. Tako isto, umuje Zola, nije čudo donijelo sreče ni cijelom svijetu.
A u druga ruku opaža i sam Zola, da u životnoj borbi „sola fides sufficit“, da jedino ta vjera u posmrtnu nagradu i u čudo hrabri tisuče patnika. L svojim savr-šenim opisivanjem mnoštva nesretnika, što dolaze u Lourdes (Zola se tu našao u svom elementu), pa črtanjem noči pred spilom, postizava Zola protivno. Mi vidimo,
da je baš ta vjera još jedina potpora nesretnom čovje-čanstvu. I Zola to ne taji. Na jednom mjestu umuje Pierre ovako:
„Ne, ne! ne smiješ bijednike tjerati u očaj; treba čuvati Lourdes, kao što čuvaš laž, koja pomaže k životu!"
„Ne, ne, to bi bio zločin, ovim patnicima na duši i tijelu oteti san o nebu, kojima je jedina utjeha u torn bila, da mogu tamo klečati uza sjaj sviječa, uz blage glasove korala . . .“ „Gdje da nadješ čovjeka, koji bi bio tako okrutan i oteo onemoglima vjeru, uništio u njima utjehu nadnaravskoga, i nadu, da se za njih brine Bog i sprema im bolji život u svome raju?“ —
Eto — u ovom važnom momentu klonula je ruka u Zole. I on se ne može oteti pitanju: Nije li ljudska sreča u opsjeni, u laži? ... I on pita s Pierrom za-jedno: „Što dakle?“ — ali je odgovor težak. „Živjeti treba i raditi, da razum (koji se Pierru čini gospo-darom budučnosti) savlada patnju i da joj ne da vječno živjeti". U dugom razmišljanju Pierrovom, dok se vozi kuči s ozdravljenom Marijom Guersaint, sabire Zola sve, što je htio „Lourdesom" da kaže. Pierre vidi, da treba novih principa, nove religije.
„Da, novu religiju! Ta se riječ porodi u njem i ječaše mu u duši opet i opet kao isti krič naroda, kano pohlepna i očajna želja moderne duše. Činilo se, da je nakon 18. stolječa povjesti sila krvi, sila barbarskih strasti iscrpila utjehu i nadu, koju je na svijet donio katolicizam".
„Novu religiju, novu religiju! Ova bi bez sumnje morala biti bliže životu, morala bi zemlji dati više mjesta i prilagoditi se stečenim istinama. A prije svega religiju koja ne če biti želja za smrču ..."
U ovoj važnoj riječi rečeno je sve. Zemlja i ze-maljsko treba, misli Zola, da bude glavno u ljudskom životu; mjesto čuda i fantazija o raju treba rad i go-spodstvo razuma. Ne treba ni spomenuti, da je Zolin „razum" drugo od Tolstojeva.
U samom „Lourdesu" nije Zola do kraja riješio problema; mora se pače kazati, da iza svih čuvstava i razmišljanja Pierra Fromenta nije jasna nova Zolina religija. U samom tom romanu nije pače ni iz daleka
objašnjeno, kako da se u realnosti udesi thj novi život, nova budučnost. Neka ipak nitko ne misli, da bi taj život morao biti do kraja hladan i materijalističan; treba samo pročitati, kako veličajno i dirljivo Zola opisuje nezahvalnost ljudsku, koja učini, te debele kaplje kiše padaju u sam liješ abbea Peyramale. Još se to bolje vidi u pripovijesti: „Četiri dana Jeana Gourdona11, u kojoj je narisana slika zdravog, naravnog života u realnosti. Kako je taj život različan od onoga, što ga črta Tolstoj u svojim: „Pučkim pripovijestima11 i u slikama iz života starih kršćana! U torn je Tolstoj svakako veči i — jasniji. Dok ruski moralista hoče ideal ljubavi, francuski reformator (da ne rečem moralista) dovikuje na kraju „Lourdesa“ čovječanstvu ovako:
„O žalosni ljudi! Siromašno, bolesno čovječanstvo, koje hlepiš za opsjenom, koje si onemoglo u omaglici ovoga stolječa, što se kraju primiče. Uništilo te je, što si pohlepno previše saznalo, pa misliš, da su te ostavili liječnici duše i tijela, i hočeš da podlegneš zlu, kome nema lijeka. Natrag se vračaš i od mističkog Lourdesa, od zavijek mrtve prošlosti, tražiš čudo svoga spasa. A tamo dolje uči Bernadetta, taj novi Mesija boli, koja tako dira u svojoj čovječjoj realnosti, strašnu nauku; ona je odbačena žrtva svijeta, posvečena odricanju, samoči i smrti, koju je nesreča stigla, te nije postala ni Ženom, ni suprugom, ni majkom, jer je vidjela svetu Djevicu“.
A dok on ovako strašno osudjuje čudo i „bolesno“ krščanstvo, nagoviješta Brunetiere bankrot znanosti, a za čudom, kao jedinim spasom čovječanstva, vapi (u svojoj drami: „Preko sile“) treči veliki moralista modernog svijeta — Bjornstjerne Bjornson.	M. Hajev.
| Novae i štampa.
Kao što svagdje, tako je i u štampi novae veoma važna stvar, jer ju ne samo podupire, nego joj često i prečesto odredjuje i smjer. Do sad je bio novae sredstvo, a danas je i svrha. To je postalo načelo, koje se u novije doba sve jače učvrščuje na zapadu, osobito u Americi.
Englezi su i Amerikanci mnogo radiniji nego mi, pak ih naj-veči dio niti nema kada da čita još štogodj osim novina. Toga radi obuhvatilo je ogromno i bujno anglosaško novinstvo sve grane druš-tvenog života. Naldadniei i pokretači novina, urednici i novinari (koji su prema uspjesima dosta slabo plačeni) nastoje svim silama, da zado-volje puhlici i steku što više pretplatnika. U Americi se može računati samo na ‘J5% stalnih pretplatnika; ostalih 75°/o leti od jednih novina k drugima, kako im več koje bolje prijaju. Da se tih 75’/0 privuče, rabe se najrazličnije reklame i preporuke. Novine pribavljaju pretplat-nicima dionice zemljišta ili ih nagradjuju knjigama; gdjekoje im pri-redjuju tombole i lutrije. Ni u Evropi nije bolje. „Reforme sociale1* davala je svojim pretplatnicima za premiju šekove za jelo, a neke ku-pališne novine — komad sapuna.
Ogromni se troškovi najviše namiruju oglasima. „Ne\v-York-World“ može se jeftino prodavati i još silno obogatiti, kad danomice donosi do 5154 anonse. Sve to nije dosta! Jer takve novine treba da imaju silan broj izvjestitelja i dopisnika po cijeloj zemaljskoj kruglji, koji prodiru u najzabitnija i najopasnija mjesta, bila to centralna Afrika ili indijsko bojište. Pa kako su hitri i radinil Evo nekoliko pri-mjera: Dok još kuča gori u jednom predgradju, u drugom več čitaju tiskane vijesti o torn. — Kad je umro neki znameniti muž, zatvorili su sva vrata na zgradi, u kojoj je ležao, samo da novinari ne dodije-vaju. Ali jedan je ipak ušao unutra. Spustivši se niz dimajak u zgradu, umiješa se medju one ljude, Sto su tu bili zabavljeni, pobilježi sve potrebno, pače ukrade i govor, Sto ga je imao izreči svečenik nad otvo-renim grobom. Tako su njegove novine još na dan pogreba imale sve, što je bilo vrijedno znati; a k tomu su donijele i govor, koji svečenik niti izrekao nije, jer je — kako znamo — bio ukraden, a svečenik ga nije znao dobro na pamet. — U isto vrijeme, kad su na berlinskom kongresu potpisivali berlinski ugovor, čitali su ga u Londonu več natiskana.
Naravna je stvar, da če tako obilno i tako dobro obavještene novine imati uvijek dosta pretplatnika. Na žalost, sve novine ne stoje uvijek na onoj višini, na kojoj bi morale stajati, jer su često, osobito u Americi, špekulativna poduzeča, kojima je glavna svrha novae. To su i oni sami uvidjeli; rekao je uetko, da je glavni cilj žurnalizma, da se arak čistog papira kupi po 13 novčiča, naštampa, pa proda po 10. Taj je ružni, ali istiniti sud o amerikanskom novinstvu potvrdio 1813. u svojoj oporuci Benjamin Rush, osnovatelj filadelfijske biblioteke, za-branivši izrično primati u nju novine. Kad je več onda bilo tako, kako je tek sada! Statistika dokazuje, da politički i religiozni članci ustu-paju mjesto škandalima i tricama. Jer tamo je štampa sluga mase,
dok je u Evropi ipak „sedma velevlast". No produkcija je stainpe ogromna: na godinu se troši na to 500,000.000 franaka.
Pred kojih dvadeset godina bavio se Emile Zola u jednom članku (koji je preveden u „Balkanu" g. 1888.) novcem u literaturi, pa je ustvrdio, da književnik upravo time, što mu je književnvst zanat i što prima nagradu za svoj zanatlijski posao, postaje neovisan i Slobodan u raspravljanju svojih misli. Kako su Amerikanci shvatili Zo-linu teoriju?
O njihovu načinu rada govori sam Amerikanac E. Beck u „The Forum" po prilici ovako: Pisci i nakladnici sldapaju ugovore, u kojima se točno označi: roman od toliko i toliko riječi za tu i tu pu-bliku mora biti do toga i toga dana gotov, a honorar če biti toliki i toliki. O sujetu i o vrijednosti komada nema ni govora. Do sada je pisac pisao samo onda, kad bi očutio nagon, da što napiše, i pisao je samo dotle, dok je trajalo nadahnuče. Sadje drukčije; ne pita se za inspiracijo i dispoziciju, nego piši, što hočeš i kako hočeš, ali pisati moraš. Pisci, koji tako pišu, nastoje, da im barem prvo ili drugo djelo bude što vrijednije i da steku renome, a onda rade kao marljiv zanatlija, koji uživa dobar glas medju svojim sugradjanima. Amerikanci dobro plačaju pisce; riječ vrijedi 6—10 centa (dakle više nego u nas redak), katkad i cijeli dolar, a autorov potpis 12—20 centa; isto i zgodan naslov. Tu vrijede dakle samo riječi; nije ni čudo, da pisac prije štam-panja pomno ogleda, ne bi li se još gdje mogla umetnuti koja izreka ili riječ. Ta autor „Trilbya" dobio je za 50.0(H) riječi 50.000 dolara. Prekooceanska je literatura postala robom novca. Ona je večinom mršava i šuplja, bez individualnog obilježja Dakako da ima časnih iznimaka.
Zlo je kad literatura ovisi o novcu, kad joj je on kralj. Moglo bi se reči o njem, da je dobar sluga, ali zao gospodar. Jer čim se u literaturi opaža težnja, da se postigne efekat i senzacija, snizuje se ona s piedestala, s koga ima davati direktivu idejama vremena. Danas prevladjuje ova sporedna svrha senzacije, pa pisci laskaju i služe masi, mjesto da joj zapovijedaju. Djela su puste fabrikacije i gomilanje ne-očekivanih momenata, koji napinju živce. Ako pisac ipak hoče, da bar donekle zadovolji i literarnim zahtjevima, postane djelo mješavina n. pr. od ideja Ibsenovih i fčnomena spiritizma, kao u nekim produktima savremene engleske drame. A komadi a 1& „Oharleyeva tetka", „Trilby" i „Oficijelna žena" bane se na svim kazalištima svijeta.
A kako je u nas? U nas ne može da novae gospodari nikomu, jer je književnost ponajviše sporedni posao. Glavni naši pisci ubijaju se uredskom službom ili učiteljskim nevoljama. A krive predrasude tište naš još jače nego novae književnost zapada.	S. Jiunič.
Literarna kronika.
Pavao Pavlovič. Pripoviest iz nedavne prošlosti. Napisao J. Zorič. Preštampano iz „Obzora“.
Netom je „Pavao Pavlovič" izišao u posebnoj knjiži, čitali smo u „Obzorovoj" recenziji djela ovo: „P. P. jest nešto neobičan pojav; on je, rekao bih, čedo bujne piščeve mašte, što mu ni najinanje ne uzimlje cijene. Uopče u g. pisca opaža se težnja za idealizacijom zna-čajeva. On stvara značajeve, kakovi su rijetko posijani, ali ih imade i može ih biti, pa ih stavlja kao primjer svojim čitateljima u njihovu radu i djelovanju. Ja sam ga jednoč radi toga i prikorio, a on mi od-vratio: „Vidim da moji značajevi ne odgovaraju današnjim prilikama; vidim, da se ne če mnogima svidjati; ali ja bih želio novi naraštaj, koji bi s puta krutog realizma skrenuo na put zdravog etičnog ponimanja svoje zadače u obiteljskom, društvenom i političkom životu. Današnji realizam, oslonjen na kruti materijalizam, koji se uvukao u lijepu knjigu, slabo je društvu koristio, ali mu je mnogo škodio, te mu oni žalosni pojavi, što se opažaju u obiteljima i u društvu, imadu velikim dijelom svoj postanak zahvaliti. Ja bih želio zlu na svoj način doskočiti, ali to ne stoji do mene; no uvjeren sam, kad bi se pošlo više idealnim, etičkim pravcem, da bi se ipak društvu koristilo". A u „Pripomenku" se veli: „P. P. je tendenciozno zasnovan". Pisac je htio potaknuti „na onu ljubav, koje sastoji u maru i radu za boljak domovine". Toga radi je odabrao doba izmedju god. 1844, —59., doba burno, doba zamašnih dogadjaja u historiji Evrope, a osobito u našoj: dogadjaj na Markovu trgu, slavlje instalacije Jelačiča bana, rat u Italiji, slavu Radeckoga, borbu Talijana za slobodu, smrt Jelačičevu, dotakao se Solferina i za-vršio listopadskom diplomom. Kod ovakih djela pisac treba ili da poda jasnu sliku toga doba ili neku osobitu ideju ili dublju psihološku analiza. No glavni junak romana nije predstavnik one dobe, on nema na sebi ništa karakteristična, specijalna; mogao bi se bio roditi svagdje i u svako doba i — ostati isti. Historička je okolina za nj samo u toliko važna, što n Italiji sastaje svoju rnajku (on je nezakoniti sin neke grofice, odgojen na selu) i sestra. Dakle je bar nosioc kakve ideje? Koja je to ideja? — Dobro i plemenitost triumfira. No pisac je to prikazao sasma romantički i nevjerojatno: Pavao spasi iz požara Jelenu (a toliko se puta kazuje, daje to „nadčovječansko djelo"); njegov otac dodje slučajno u gungulu na Markov trg i bude ranjen; sin ga liječi i po dragi put se slučajno sastane s Jelenom, koja mu daje svoju maramu. Samo radi hirovite mržnje činovnika mora Pavao u vojnike. Opet sasma slučajno puče u Italiji iz jedne kuče u V. puška; kuča bude pretrnžena i Pavao nadje tamo svoju rnajku. Slučajno čuje jedan
vojnik razgovor sakrivenih lupeža i probudi Pavla, koji opet spasi grofico, majku svoju. Kad Pavao padne u boju dolazi grofičina kči Emilija, tražeči na bojištu svoga brata; ona slučajno u zadnjem času spase Pavla i odvede kuči, gdje se upoznaje s majkoin, koja zatim umre. Emilija ga zavoli, ali dozna, da joj je brat, pa uapokon polazi za Mirka, Pavlova prijatelja, koji opet slučajno dolazi. I — tako dalje! Uopče se sve dogadja uvijelc u najzgodniji čas, svršuje uvijek najbolje. A gdje vlada slučaj, tu nema ni etike, ni estetike Ili bi to imala biti idealizacija? No rariteti ne mogu da budu mjera običnom životu; kako češ dokazati nešto, ako prikazuješ ljude, koji su baš za to iskalupljeni ? Jasno je iz ovoga, da u ovoj pripovijesti ne može da bude ni dublje psihološke analize. Jer ovi „nadčovječni“ ljudi nemaju ljudske duše. Sve je samo ishitreno. Prizore, koji su upravo zgodni za realističnu ob-radbu, riješava pisac s par fraza. (A čujte ovo: — Da je vremena, govori se na jednom mjestu, ja bili vas jednoga drugomu predstavio, da se spoznate; ali spoznat čete se i sami doskora, jer sad nas preči posao na rad nagoni. —A iza toga ima još preko dvije strane razgovora!) Pavao uopče ništa ne radi svojom voljom, nego — providnost! Pa ni to po-davanje providnosti nije u njega motivirano. Ni drugi karakteri nijesu jasni. Pisac hoče novi naraštaj, hoče da mu pokaže „ljubav, koja sastoji u radu za boljak domovine.11 A glavni junak u javnom životu ne utječe apsolutno ništa u radnju, a u privatnom stane tek onda raditi za seljaka, kad se bogato oženi. Gučetič ne radi ništa. Kajetano bi nešto radio; ali njegov rad nije nikakav primjer „novoj“ generaciji: on je jedino dao ukrasti neki spis iz austrijskoga tabora; on dijeli proglase Mazzinijeve, — a pisac osudjuje Mazzinija. Jelačičev je rad naveden samo s par riječi. Jedini župnikov rad oko prosvjete narodnje može da bude primjer čitaocu. A i ostala su lica ponajviše pasivna. Sve je — fatum. Pisac pače veli, da se Italija nije radom djece svoje spa-sila, nego ju je sreča (!?) oslobodila i ujedinila. Osudjuje Mazzinia i Garibaldia (jer su — srušili papinsku državu!) pa im ne priznaje ni ideje ni rada. Mjesto da je pokazao mladeži primjer tih oduševljenih boraca, on diže ..teoriju sreče11. A njorn se zaista ne če potači na rad „nova“ generacija. „Obzorov11 je kritičar rekao, daje Zoričev jezik „čist, slog lijep, gladak i pravilan; a radnji bi se dalo prigovoriti samo s tehničkog gledišta". No upravo stil nalik je na obične sentimentalne romane a lil Montčpin; stereotipni izražaji boli, pa beskrajni: „dakako, naravski11 i t. d. Piščevo ishitrivanje pokazuje se najbolje u prizoru kad župniku dodje pismo od Pavla na majku njegovu Baru. U sobi je župnik, Jelena, Bara, grof Gučetič i orguljaš. Za razvitak pripovijesti nužno je, da Jelena sazna, kako je Pavao ljubi. To je i u torn pismu spomenuto. I — župnik bez svakoga uzroka čita na glas pismo svima,
samo da i Jelena čuje 1 To je upravo naivno. Treba ipak spomenuti neka lijepa mjesta (kako Petar Pavlovič opisuje svoju Ženu Baru kao djevojku, opis bojišta, susret njegov u bolnici). G. pisac ukorio je realiste. Rekao on, što mu drago, ne može se tajiti, da su baš ruski realiste dali najjaču pobudu mnogim znamenitim socijalnim reformama (n. pr. ukinuču kmetstva). A hoče li od kakve koristi srednjoj klasi biti ovakovo prikazivanje, kako je u Pavlu Pavloviču? Srednja klasa treba realizma. Jer seljak če n. pr. sve vjerovati Swiftu ili Le Sageu i zanosit se onim fantastičnim slikama, inteligencija če uživati u sakri-venoj ideji i simbolizmu ovakvih djela, — a srednjoj če klasi biti samo zabava i dokolica. Težko je vjerovati i zgodama i životu junaka ovoga romana, — one mogu biti samo zabavne. A sumnjamo veoma, je li to bila svrka g. Zoriču.	M.
*
Adam Asnyk. „Veliki pjesnik poljski i mislilac, majstor riječi i odabrane forme i duboki znalac tajna ljudske duše i bura, koje tresu ljudstvom, vjerni sin domovine, milujuči je neizmjerno nježnom lju-bavlju mladiča i muža, preselio se u vječnost. Prestalo je biti srce, koje je'ljubilo cijeli svijet, čutilo njegvu bol i smjeli žar, i plamtilo zanosom za sve ono, što je više od običnosti. Ali je u torn svijetu to srce najvoljelo jedno samo: domovinu Poljsku i njenu slavnu povjest i njenu žalosnu sudbinu11. Ovim je riječima varšavska „Nova Reforma11, kojoj je Adam Asnyk bio glavnim pokretačem, popratila smrt čovjeka, za kojim plače sva Poljska. U njima je u kratko karakterisan rad Adama Asyka, kojemu kritičari poljski daju mjesto za besmrtnim mu imenjakom — Adamom Mickiewiczem. Na dva je polja Asnyk koristio svojoj domovini: kao žarki pjesnik i kao zanosni publicista. Kao radin rodoljub trpio je za nju za ustanka g. 1861., kad je bio uhvačen i pod istragu stavljen. Uopče je cijeli njegov život odjek tešldh časova, koje je Poljska proživjela u to doba. Rodio se g. 1838. usred najjačih navala Rusa i Nijemaca na Poljsku. Na sveučilištu bio je isprva u Bre-slavi i Varšavi, ali je domala došao u spomenuti konflikt s ruskom policijom, pa je otišao u Heidelberg. Tu je napisao neke članke o nar. gospodarstvu, koji nijesu bili nigdje tiskani. Od godiue 1864,—66. bo-ravi što u Italiji, što opot u Heidelbergu, gdje je domalo dobio dok-torsku diplomu. Več od svoje 12. godine bavio se pjesmom, ali je tek g. 1864. stupio kao zrio muž i gotov pjesnik pred svijet svojim prvim pjesmama u „Dzenniku literackom11 pod pseudonimom El-y. Savršena forma i žar odavahu odmah pravoga piesnika. U prvim se pjesmama opaža dojam Heinea i De Musseta. Dubokoj žici pesimizma u tira prvim pjesmama razlog je tužuo stanje Poljske, t etiri godine kasnije napisao je prvu pripovijest („Panna Leokadia11). a g. 1869. izadje u
„Tygociniku illustrovanym" njegova komedija „Walka stromiotwa". Godine 1870. vratio se kuči i nastanio najprije u Galiciji, a onda u Krakovu. često je i kasnije putovao u inozemstvo. U oštrim političkim satirama ved je prije utjecao u dnevne dogadjaje svoga naroda. Ali pravo je u političku akeiju stupio tek 1882., pridruživši se demokratskoj Stranci i preuzevši uredništvo „Reforme11, koja se kasnije prozvala „Nowa Reforma". Svoje piesrne izdao je u četiri sveska, pod naslovom „Poezije". Znamenite su njegove komedije (4), pripovijesti (3) i osobito tragedije („Gola di Rienzi" i „Kjejsut", koja je dobila Fredrovu ua-gradu). Okušao se i kao literarni kritiČar, raspravljajuči i o prošlim i
0	savremenim književnim pojavama. U svim je svojim mislima Asnyk idealista. Vjeruje u ideal čovječanstva, koji odolijeva svemijeni. Lje-potom zadivljuje ga priroda, koju pjeva u mnogim sonetima, a uzor dobrote nalazi Golgotskom mučeniku. Zanose ga žrtve za domovinu, pa zato oštro kori konzervativizam u tom pogledu („San grobova"). U torn zanosu nalazi naknadu za skepticizam, kojim ga je napunilo pro-matranje sadašnjega svijeta. Ni u najtežim materijalnim prilikama nije jenjao taj zanos, ali nije jenjala ni njegova gorka, gdjekad i preoštra, satira. Mnogo je radio o slozi Čeha i Poljaka i o unapredjivanju pro-svjete seljačke. Umr’o je 2. kolovoza ove godine.
*
Mesijanizam. N. Pytlovski napisno je u 7. br. „Sčvernoga Vestnika" članak o „Dostojevskom i Krasinskom", u kojem raspravlja o ruskoj i poljskoj mesijanskoj ideji. Svaki od ovih dvaju mesijanista btio je, da svoj trpeči narod — Dost, ruski, Kras. poljski — učini Mesijom svib naroda svijeta, pridajuči mu vodstvo i prvenstvo. No ima medju njima i razlika. Oba se zanose vjerama svoga naroda (Dost, grčko-istočnom, Kras. katoličkom), ali je izvor njihovih ideja razliČan. Dok Dost, izvodi sve iz savremenih realnih prilika naroda ruskoga, izvor su Kr. mišljenja apstraktui filozofski i historijski pojmovi. Oba misle jednako o moralnom karakteru slovjenskoga mesijanizma protiv kulturnih i političkih sila i tendencija zapadno-evropskih naroda, protiv tendencije dobe Napoleonove, tendencije pangermanizma, neobritanizma
1	t. d. I jedan i drugi misle, da je njihov narod kadar biti vodjom na putu do sreče ljudstva, a za to treba združiti vjeru i narodnost, da če pogibeljne borbe društvenih klasa na zapadu uništiti ta ljubav naroda, a ne revolucija i da valja za ispunjenje te zadače u narodu iza-brati jednu klasu. Krasinskom je ta klasa — aristokracija, Dostojevskom — prosti puk. Jer, misli Dost., spoj vjere i narodnosti ima samo kod puka. Grof Krasinski, aristokrat podrijetlom i odgojem, morao je dati aristokraciji poljskoj zadaču, da preporodi Poljsku i cijeli svijet. Jer
Dost, temelji svoju misao na psihologiji naroda, Kras. na filozofiji histerije. Dost, vidi, da njegov narod ima plemenska svojstva, kojima za-služuje mjesto vodje narodfi, dok Krasinski zna, da je Poljska važau historički elemenat u kulturi čovječanstva, pa baS zato ne može da uzmakne s pozorišta povjesti. I njezin pad baš je jamstvo sila narodnih, koje još nijesu propale; a razdijeljenje Poljske nije nego žrtva, kojuje Poljska prinijela na oltar ideje mesijanske, da spasi ljudstvo.
*
U Kusiji javio se nov talenat, Fjodor Sologub. Njegov roman: „Teški sni“ preveden je več i na njemački, pa ga kritika mnogo hvali. Junak je romana Login, učitelj na jednoj provincijalnoj gimnaziji, blijed i nezadovoljan. Muče ga „težki sni“ o problemima čovječjega života i o svrsi njegovoj Napokon uvidi, da nema u knjigama sreče ni istine, nego treba zaroniti u realan život. U glupoj malogradskoj oko-lini upozna se s Klaudijom Kulčiskajom, kojoj mati živi s nekim Pal-tusovim. Klaudija se bila zaljubila u Paltusova i ovaj je zaveo. Login čuti za nju samilost — i hoče da je spasi. Misli pače, da je u toj samilosti ljubav. Klaudija je ovo: „U prošlosti gorka mladost, muke zavisti, nemoguče želje . . . nade se srušile, a i ideali. A kad naprijed pogledaš — tarna . . . Sad pak sve u nje zakriva strast11. No Login i
0	torn svom naumu razmišlja i umuje, pa napokon uvidi, da je i to „spasavanje11 zavodljive Klaudije pusti fantom, iluzija . . . Upoznaje se s Njutom, zdravom i dobrom, pravo ruskom djevojkom, koja je „čista
1	priprosta kao izvor-voda“. Ona ljubi Logina i hoče da ga spasi, da ga otme pesimizmu. No — on je jednako skeptičan. „Ovo mi se čini, govori ona. Nada je nemirna, egoistična, ona ne može da se složi ni s vjerom ni s ljubavlju. Vjera je odviše odredjena: ona ništi nadu i obuzdava ljubav. Jer nadati se možeš samo onda, ako može da bude ovako ili onako: a u vjeri je sve jasno, kao u priči. Ako podješ desno, gubiš konja, — ako lijevo, glavu; — sad izberi, što je dobro ili zlo. U što da se nadaš? Ljubav če doči iza ovoga; i ljudi če je dišati, kao i zrak11 . . . „Vjerujete li u tu buduču ljudsku ljubav?11 pita je skeptični Login. „Da, vjerujem, smješljivo odgovara Njuta. Medjutim se sav grad digne protiv Logina radi klevete nekoga Motovilova. U pijanci ubije Login klevetnika. Sad se promjeni sav njegov život. Njuta hoče, da mu pomogne zajedno snašati život. Ali Login se boji svojih uspomena, svoje sumnje: „Kako da se riješim prošlosti? Treba da dodje čudo, — a ja ne vjerujem u čudesa.11 — „Ljubav čini čudesa, odgovara Njuta. Ima vatra, na kojoj izgaraju sve zle misli. Daj da se pridignemo. Vidjet čemo, da li možemo dostiči vrhunac sreče — ljubav bez požude. Ako ne možemo, bolje da umremo.11 Ovo je konac romana. Uz realistične
karaktere, navlastito navrženo črtanje provincijalnog društva, i sime-trijsku tehniku ima ovaj Sologubov roman duboku ideju: Njuta, predstavnica sile gruboga i nepokvarenoga ruskoga naroda, spasava i diže Logina t. j. skeptična i mlaku inteligenciju, lcoja je bez cilja i bez koristi, jer ju je pokvarila Evropa. Ta je Evropa očrtana u nervoznoj i ras-kalašenoj Klaudiji, kojoj je dosadan život, pa treba da „ubije vrijeme“ bilo čim. U ova je tri simbola Sologub otkrio dušu moderne Rusije.
❖
Simbolizam. Kao što su danas moderni Nietzsche, bicikl, spiri-tizam i druge sportske manije t. zv. višib deset tisuča, tako je mo-deran i simbolizam. Simbol — riječ sama — grčka je i znači znak ili uopče kakvu predodžbu, sliku. Simbola nalazimo več u Egipčana, ko-jima pismo — hieroglifi — i nije drugo no simbolno, slikovito. O njih prešli su Židovima i kršćanima. I evandjeiiste imaju svaki svoj simbol. Pa i gotovo svi veliki pojavi pjesnički u renaissanci jesu simbolistički. Sjetimo se samo Danteove „Divine commedije“, kojoj se svaka priča, svaki stili može simbolistički tumačiti na dva načina: s gledišta filo-zofskoga i s obzirom na ondašnje političke prilike. A što su današnji simbolisti?
Početkom osamdesetih godina pobndila je u Francuskoj senza-ciju rpa pjesnika sasma mladih, sasma nepoznatib imena, koji su htjeli, da u književnost uvedu struj u sasma novu, sasma oprečnu naturalizmu, koji je baš tada bio u najljepšem cvatu. Geslo im je bilo: „Sve, što se prije u nas u pjesništvu stvorilo, bez ikakve je cijene; lijepa književnost počinje tek s nama . . . Danas pristaše ovili misli tvore več „školu“, kon-tingenat pjesnika, kojima se kritika treba ozbiljno da bavi. Glavom svojom zovu Paul Verlainea, koji je u nas još sasvim nepoznat. Uz bok mu stoji Maeterlinck, poznat u nas tek po jednoj prevedenoj drami. Promatrajuči objektivno plodove te nove škole, čovjek se ne može oteti dojmu, da im je jedina namjera, da još prije, nego što zvono povjesti svjetske udari zadnji udar 19. vijeka, podadu novu liriku, ni u čem sličnu onoj staroj. Jer Francuzi zazbilja nikad nijesu imali prave lirike. Lemaitre sam kaže: „La poesie franyaise a toujours un peu ressemblč A. de la bonne prose". Ta je proza bila ukočena i zbijena u stroga pravila, koja su sapinjala svaki slobodni poriv. Najviše je tomu kriv Malherbe (rodom iz Caena, 1555.—1628.); po njegovoj strogoj pjes-ničkoj formi ravnao se 16. i 17. vijek. Od tada pa do Hugoa opet nema osobitih plodova lirike. Pa i Hugo je nekim (Engelu) previše retoričan. Iza Hugoa opet je nema; u doba, kad se javljaju simboliste, caruje naturalizam. Simboliste udariše novom stazom i upadoše u pro-tivnu skrajnost. Nijesu pravo znali, kakvo ima biti to novo pjesništvo,
nego su se samo upirali, da na dosadašnje ne bude nalik ni oblikoin, ni jezikom Stare fraze imale su dokončati svoj vijek: zato se nijesu žacali nikakvih novotarija ni u jeziku, ni n stihu. Prihvatili su se konstrukcija, koje su prije bile pod živu glavu zabranjene; nijesu se ni najmanje obazirali na izmjenu muške i ženske rime. Jezik im je tako. nerazumljiv i uejasan, te je neki Plowert složio glosarium za čitanje simbolističkih djela. I u sadržaju pjesama pošli su pravcem, koji je ekstremna opreka tadašnjem naturalizmu. Mjesto apsolutne realnosti i detaljnoga črtanju naravi, dali su se nekud u mrak, u tarnu, u neod-redjenu nejasnost, u Anaksimandrov ct> ti ;r tujo v. Paul je Verlaine rekao, da poezija treba da se hvata krajeva „ou 1’indeeise au decise se joint“. Nova je ta škola našla domalo šilu pristaša. Možemo ih podijeliti u troje. Jedno su t. zv. literarni gigerli, koji od duga časa pristadoše uz tu novost. Drugi su opet u simbolizmu nazrijevali veoma lagano sredstvo, da steku slavil. Ovi su efekta radi tako pretjeravali, te su im Štihovi nerazumljiva verzifikacija, puna besmislenih, upravo nebolomnih gluposti. Treči (a tih je najmanje) jesu pravi pjesnici; amo ide pogla-vito Verlaine, kojemu su pjesme istiniti izljev burne i strastvene duše, dok se nestalno od griješne strasti vrača k djevici Mariji, i umire u deliriju u bolnici. On se prvi nazvao dekadentom, pa se i cijela škola po njemu nazivlje ..dekadentskom". Od starijih dekadenata poznatiji su Barbey d’Aurevilly i Villiers de Plsle-Adam; a od novijih Mallarmč, Duplessis i Henri de Hčgnier. Znamenito je, što Brunetičre u simbolizmu vidi preporod idealizma i svojim auktoritetom zaštičuje veoma novu školu. Ali je pitanje, nije li ovaj mutni idealizam pusta težnja za novošču, nije li i to samo jedan odraz nervoze modernoga vijeka, nije li to moda, koja nije još nikad stvorila ništa velikoga. Zar nije karakteristično, da su se simbolisti latili lirike, koja treba da bude jedino glas duše, ne sapinjan ni modom ni nemogučim regularna nekojih teoretika. Dramu, koja bi možda najbolje mogla u moderno pjesništvo uvesti nešto novo i dobro, njeguje s uspjehom jedino Maeterlinck.
A. S.
*
Walt Whitman. Transceđentalizam Nove Britanije ima i svoje pjesnike; to su Ilawtorne i Walt Whitman. O prvim njegovim pjesmama rekao je Emerson: „U Netv-Yorku izišla je prošloga ljeta jedna knjiga, nešto gorostasna čudne vrste, sa strašnim očima i sa šilom bivola, — ali je bez sumnje pravo amerikanska“. Whitman je i zbilja onako „ameri-kanski“ pjesnik, kako ga je 20 godina prije toga Emerson poželio u essayu „Pjesnik11. „Još nijesmo, veli on. imali u Americi genija, koji bi tiranskim okom spoznao vrijednost našega svijeta i u barbarstvu i materijalizmu našega doba zapazio drugi karneval istih bogova, kojima se
tako divimo u Homera . . . Trgovinu sjevera, rastlinstvo juga, Oregon i Texas još nije nitko opjevao. Pa je ipak Amerika u mojim očima pjesma . . No drugi o Whitmanu opet čudno sude. „Viši" ga kru-govi proganjaju (radi dvije tobože nemoralne pjesme izgubio je službu i bio stavljen pod istragu !), a puk drži ga polubogom. Pripovijedaju čudnih stvari o njem: kako glasom i pojavom] djeluje na svoje društvo kao neki novi Mesija, kako na ulici svatko, makar ga i nepozna, stane i pozdravi toga visokoga i zdravoga čovjeka. I kao pjesnik Walt je Whitman originalan. On je pravo čedo Amerike: divlji u svom nevinom, Veselom ponosu, silan kao ciklopske zidine. „Moj se, pjeva on, barbarski krič ptice grabilice ori nad krovovima svijeta“. Pjesme svoje naziva dračjem, kao da hoče reči: to nije uredno, nježno cviječe iz vrtova dosadašnje poezije. I oblik je njegovim pjesmama nov : nema ni strofa, ni metra, ni ritma: stihovi se redaju nepravilno i na oko neharmonično. Jedino je gdjegdje rabio paralelne stihove, te mu pjesme podsječaju na veličajnu jednostavnost psalama starozavjetnih. Medju svim pjesnicima svijeta teško bi bilo nači, tko je na nj nalik. Jakost karaktera, kako ju je zahtijevao Emerson, i silna ljubav k prirodi glavni su mu biljezi. Kaže, da bi volio znati oponašati ljuljkanje vala, nego biti Homer. Al ne samo priroda, — sve, Što nosi život i zemlja, — od Niagarskog vodopada pa do gomile, što se valja širokim ulicama rodnog mu grada New-Yorka — sve to zahvača on svojom velikom dušom. A tek njegova ljubav i sučut za ljude! U torn bi se mogao samo Dostojevski s njim usporediti. „Walt sam Whitman, čovjek sam, živim, čutim, jedem i pijem i radjam, ni viši ni niži od ljudi, ni čedan, ni nečedan". I opet : „Oj vi, koji mi se divite, ne hvalite me, ne laskajte mi: ja sam osramočen, gadan; pod licem, koje se čini tako hladno, neprestano buče valovi pakla. Oh — ja shvačam strast i zlo i ljubim strasno zlo-čince, jer čutim, da sam i ja jedan od njih, da onim zločincima i blud-nicama i ja pripadam. Odsada ne ču da ih nikad zatajim; jer kako bih sama sebe zatajao?“ Radi ovili divnih riječi prozvaše gapjesnikom demokracije. Pa on i jest demokrata dušom i tjelom. „čuo sam, pjeva Evropi, da nastojite, kako biste razumjeli ovu zagonetko, ovaj novi svijet, kako biste spoznali Ameriku, njenu atletsku demokraciju. Zato vam šaljem svoje pjesme, da vidite, što hočete1'. Ali silno prezire poniženje. „Ja sam pjesnik ponosa i veselja; dosta smo se več klanjali i molili". Da pjesnik veselja 1 Ovo je prava riječ za njega. U jednoj pjesmi scijeni sebe najsretnijim Čovjekom, jer čuti u sebi zdravlje, radinost i nadu života. Pa bi htio da i svi ljudi budu tako sretni, kao on. Amerika če, misli ostvariti taj ideal. Ljudi neka budu jednaki, žena neka je ravna mužu. On je prijatelj i životu i ljudima oko sebe; zato i govori gdjekad tako prostodušno, te se čini nečedan i brbljav. A i u ži-
votu je takav: za rata amerikanskoga žrtvovao je kao ranarnik i zdravijo i imutak za bijedne ranjenike. Nije ni čudo, kad su ga radi tobožnje nemoralnosti htjeli predati sudu, da su se morali odreči tužbe, jer nijesu u cijelom New-Yorku mogli nači ama ni jedne jury (porota), koja bi osudila Walta Whitmana.
Kazališna kronika.
(Listopad.)
Opera. Porin. Rečeno je negdje, da samo bijeda radja velika djela. I gle! . . . Cini mi se, da ga vidim, kako u praškom svom bora^ištu usred svojih drugova udara u sumraku močne akorde na glasoviru. A oni se grle od zanosa i plaču od sreče. No za njega nema zadovoljstva: on hoče, da u bučnim nočima zaguši glas duše, da ne čuje želje srca, koja ga vuče u njegov stari Zagreb, u njegovu domaju ... I opet mi se prividja blijedo-žut, mlak, sa šljakama, kao spješi zagrebačldm pločnikom, da mučnom podukom zasluži cvanciku za život. . . Bez sreče, bez svoje volje, uvijek rob tudjih hira, kanda se nije pod sretnom zvijezdom rodio. Ali ono, česa nijesu ljudi htjeli, da razumiju i prime, što je odbio kruti život, slio je Lisinski u svoju glazbu, poglavito u svoga „Porina“. On mi se čini Lisinskovom suzom u bijedi i žednim usklikom za slobodom ujedno. Nije li karakteristično, da je početak opere mrtvačka koračnica, da je Porin jedino liričan junak, da pobjednu pjesmu pjeva — ženski zbor? U „Porinu“ se ukazuje najbolje veliki genij Lisinskoga i njegova ljubav za narodnu glazbu, koja je gotovo jedino u njem našla pravoga tumača i instrumentatora. Nego — nijesmo uzalud Slaveni: „Porin“ je 50 godina ležao u prašini arkiva, a Lisinski u draču samotnog groblja sv. Roka. Ali je eto uskrisilo djelo njegovo; i dok „Porin11 usvaja sva srca i mami jednaki zanos i suze, neka mu to bude najbolja naplata, jer je najljepši i najtvrdji spomenik umjet-uiku, ako narod njegov s njim i pjeva i plače . . .
Prvi put se „Porin11 prikazivao 2. listopada, dakle 47 godina, otkako ga je Lisinski dovršio. Skladao ga je u Pragu (god. 1849.) i u Zagrebu (god. 1851.) Libreto nema ni efektnih ni ishitrenih prizora ni — baleta, nego je (da tako rečemo) dosta realističan. Neke preduge arije (Kocelinova na početku IV. čina) i suvišne repeticije nije Lisinski ni uglazbio.
Glavnu ulogu ima zbor; njegova je dionica gotovo sasma u na-rodnom duhu pisana. Treba spomenuti od znatnijih mjesta veoma lijepo razvijeni razgovor boljara franačkih u 1. činu, zbor „jutrnji" u 2. činu i pobjedni zbor. Od izvršno karakterizovanih mjesta dosta je spomenuti prisegu u 1. činu i pojedine krače dijelove („nema Zorke", pa divlji akcenti prijetnja u 1. Činu). U recitativu se još dosta opaža dojam ta-lijanski, osobito u partiji Zorke (teška koloratura u 2. činu na kraju). Napjevi su večinom lirični; pa i u orkestru Lisinski malo rabi limena glazbila. Osobito bogatstvo motiva ima ouvertura, koja je pisana na način simfonije. Jedva koji napjev iz nje ponavlja se kasnije u operi. Glavno pak (tim če si „Porin“ bez sumnje steči ime u strauom svijetu) je instrumentacija Na mjestima činilo nam se, da slušamo polifoniju Beethowena ili karakterizovanje Wagnerovo. U obradjivanju nar. motiva može se smatrati pravim pretečom Ant. Dvoraka. Gdje smo mogli danas biti u glazbi, da se — u 50 godina! — u nas u torn srnjem dalje gradilo. Ta imali smo tako velikoga učitelja!
čitali smo negdje, da bi se preludiji k pojedinim dijelovima imali skratiti. A oni su gotovo najljepši i najpoučljiviji dio opere! Prava je naslada slušati one bogate zvukove . . .
Kad izidje „Porin“ tiskom, upozorit čemo potanje naše čitatelje na neke osobitosti; za sad bit če dosta, ako prikažemo sastav opere redomice.
I.	čin. Franačka gospoda sabrala se na poziv Kocelina, vladara Hrvatskoj, u njegov grad. Ne znaju, što hoče od njih. U preludiju i intermezzima pitanje i odgovor krasno karakterisani pianissimom gu-dala. Tema se zbora ponavlja nekoliko puta kasnije kao neki „leitmotiv". Ni Klodvig, pisar Kocelinov, ne zna, što mu gospodar namje-rava. Divlja čud franačka očituje se u napjevu : „Da, naša je domovina, gdje hritka sablja vlada!" Uz trublje dolazi Kocelin i daje Klodvigu, da čita pismo, kojim car Ludvig boljarima podjeljuje Hrvatsku. No Kocelin sprema nešto strašnije: na gozbu pozvat če Hrvate i tu ih u zamci posmicati. Klodvig, kad to čuje, zaklinje ga, neka odustane; ali ga otjeraju. Boljari prisižu, da če tajuom čuvati ovu zavjeru. Strašna zakletva u sekstanta s fortissimom orkestra, koji upada. Kocelinov mali i karakteristični napjev: „Da, da tako svome rodu služit treba bez obzira" s upadanjem zbora. Kad oni izadju, dolazi sa svojom prijateljicom Klotildom sva očajna sestra Kocelinova, Irmengarda. Ona ljubi hrvat-skoga velmožu Porina, i strepi za nj. Prijateljica je tješi narodnim na-pjevom, veleči, da može Porinu lako doglasiti pogibao, pozvavši ga na sastanak. Napoleon odlazi, da to učini. Molitva Irmengardina i arija: „Zaplavi mi krasna zora". Osobito krasau srednji stavak. Promjena. Porin dolazi u vrt k Irmengardi i čuje od nje sve. Isprva veli: „Ali
pravo čine. Robu živjet kakova je slast?11 (krasna karakteristika očaja), ali kasnije ipak hoče da živi. Duet veoma lijepo razveden.
II.	čin. Zbor se Hrvatica budi u svom zakloništu; pravi biser opere sa savršenom i veličajnom jednostavnošču nar. pjesme. Evo mu prvi dio:
Larghetto.
S-
Sva se b’je - li
✓—s.
'^5—


o - pet
go •

Več po - mo - li


gla-vu zo - ra.
-rr-*—rzt—£
Po-bje- go - še
noč - ne tmi - ne,

Nij da - le - ko svje - tli
dan!
Zorka, kči Ljutovidova, dolazi. Njen napjev „Bez slobode život, što je“, u malo prebrzom tempu s teškom koloraturom i upadanjem zbora. Odlaze. Orkestar svira mali intermezzo s prekrasnim decrescen-dom; čini se to reminiscencijom jedne slovenske nar. pjesme. Evo mu konca:
Moderato.
decrcsc.
Recitativom: „Zdravo moje osamljene stijene“ pozdravlja Porin rodne gore, u kojima još sloboda prebiva. Velika arija slobodi s ovom temom
Oj slo - - bo - do sla - sti s no - ba
Osobito je lijepo izražen srednji stavak

U*
p


r* M
Ponos tvor-be jest bez te-be b’jedni-ji neg n’j ema stvar.
U originalu zapjeva zatim Zorka nešto iza pozornice; Porin je čuje i pohita za vilinskim glasom. Pošto se to na premiferi pokazalo prenapornim za pjevača, ispušta se ovaj drugi dio. Promjena. U pečini, u svom zakloništu, hoče zbor Hrvata da srne u boj; Sveslav, hr-vatski starina, miri njihovu naglost. čuvši korake, zaklanja se zbor. Dolazi Zorka, koju Porin proganja, i priznaje Sveslavu, svome hranitelju, da ljubi Porina. Ovaj prorokuje, da če Porin biti kralj. Zaklone se. Dolazi Porin, tražeči neznanu vilu. Savršeno u orkestru klarinetima karakterisane riječi: „Samoča me grozna okružuje." Ukazuje se Sveslav i otkriva mu (pratnja violoncella), da je Zorka kči Ljudevitova. „Nek mi bude žena mila!“ — „Dom joj prije izbavi!11 Uz pratnju roga unisono budnica: „Bojna trublja nek zaori!“ ritmički lijepa. Kad Sveslav pozove Hrvate, stupi Porin medju njih, da ih povede u boj. Veli-čajan tercet Zorke, Porina i Sveslava s upadanjem zbora razvija se sve večom gradacijom u burnu himnu slobodi s efektnim završetkom. Pratnja je regbi nešto malo banalna. Usklikom: „Mrtav bolje nego rob!“ završuje se čin.
III.	čin. Franački velmože (lijepo ritmičko izmijenjivanje zbora) natežu Klodviga, jer drže, da je on izdao zavjeru Hrvatima. I Kocelin ga tj era u tamnicu. Brani ga Irmengarda, koja napokon otkriva na samo bratu, da je Porinu, kojega ljubi, sve otkrila. Kocelinov prekrasni napjev: „Oj potamni jasni dane!“ i duet. Brat otkriva sestri, da ljubi nevrijednika: jer Porin ljubi Zorku, koja je baš zarobljena. Promjena. Na šumskoj čistini pjeva ženski zbor uz pizzicato gudala i triangl krasan pobjedni napjev: „Porin svlada“ ... s nešto kontrapunkta u altima. Dolazi Porin očajan, jer je Zorka zarobljena. Velika arija (štampana u 42. br. „Vijenca" i posebice; ali za glas niže nego u originalu, u kom je u G-duru) „Zorko moja“ — opet jedau od bisera opere. No zbor ga zove na osvetu. Taj prelaz prati u orkestru fagot solo. Porin trgne mač i uz buku orkestra kredu svi u boj.
IV.	čin. Violoncello solo preludira motivom Sveslavove molitve. Sa Zorkom zarobiše ga i vrgoše u tamnicu. Tu moli uz Zorku, koja spava, nebo za milost veličajnom molitvom, koju opet prati viola i cello. Glavni joj je motiv ovaj:
Cello solo.
71:
-JT-* i j= — d
- ut


Sveslav.
Stro - gi

o - če
fcjd
na ne
1=
be - si
Zorka se budi, i plašljivo gleda stijene tamnioke. Uz narodan motiv, što ga je Lisinski u ouverturi bogato obradio, ulazi Irmengarda i nudi Zorki slobodu, ako se odreče svoga Porina. Tercet s reminis-cencijom na početni zbor u L činu. Zorka ne če. U orkestru brzi motiv gudala karakteriše situaeiju. Irmengarda, videči njenu ljubav i odvažnost, zove je na svoje grudi. Tercet s pratnjom duda.
V.	čin. Pobjedni zbor Hrvata, koji su stekli slobodu. Tužni reci-tativ Porinov. Irmengarda, ožaloščena, odlučila je umrijeti barem od ruke Porinove, kad ga nije ljubiti mogla, pa dolazi, da mu kaže, kako je ubila Zorku. Baš kad Porin hoče daje probode, dolazi Zorka. Porin pusta roblje na slobodu. ('uje se mrtvačka koračnica rogova, koji zvuče, kao harmonij tajnom jednostavuošču. Donose ranjena Kocelina, koji proklinje sestru. Kvartet, zatim septet, prelazi gradicijom u zbor. Jedan od najljepših dijelova opere. Irmengarda se nad umiručim Kocelinom probode. „Bože vječiti 1“ kliče zbor nad dvije ove žrtve. Opera se svr-šuje pianom orkestra, u kom flauta naviještuje kratkim napjevom veli-čajnost smrti.
Nije na nama, da spomiujemo sve, po čem je „Porin“ veliko djelo. Ipak — i on nam je novim i sjajnim svjedočanstvom, da genij samo onda pravo pokaže svoju snagu, kad zagleda do kraja u dušu onome, koji nam je u svem učitelj, — u dušu narodu svome.
*
Drama. Na kraju smo prošloga mjeseca vidjeli osim „Locandiere“ Goldonijevo šalu: „Sluga dvaju gospodara“. Makar se Goldoni slavi ko prvi početnik karakterne komedije u Talijana, po načinu Moličrovu, na ustuk šablonskoj „commedia dell’arte“, ipak se i u ovoj komediji, kao i u mnogo drugih, opaža utjecaj stare škole. Goldoni u XVIII. vijeku u muogom nasleduje komediografe XVI. vijeka. Več u „Calan-drini“ od Bernarda Dovici-a (1470.—1520.), javlja se sluga, što zapliče čiu i Fulvija se oblači u muške haljine, da traži dragoga. Godine je 1520. prikazana u Vatikanu Machiavellova „Mandragda“, najoriginal-nija komedija XVI. vijeka, kojom se obara na pokvareno svečenstvo. Jezik mu je uzet iz života, komedija spoj karakterne i intrigue. 1 tu zapliče sluga Ligurio čin. Lorenza Medici (1514.—1548.) „Aridosia“ svršuje se tim, da se svi prepoznaju. Tako se isto i njegova „Ta-lanta“ (1542.) osniva na preoblačenju. Več u XVI. vijeku ima u komediji više sporednih radnja i zapleta; konac je svima par sretnih zaruka. Podjemo li potanje istraživati talijansku komediju, vidjet čemo, kako uzima gradivo od Boccacia, Flauta i Terencija. Na koncu XVI. vijeka digli su se proti običnim zapletima sa slugom i preoblačenjima Salviani, Geli i drugi, ali uzalud. I eto vidimo, da se toga nije ni Gol-
G
doni daleko kasnije nije mogao otresti. Goldoni nije nikakav osobiti duh. On bio dobar talenat, istaknuo se u ono doba, kad nije oso-bito cvala talijanska literatura ; znao je živo prikazati komično situa-ciju. Od njega je mnogo vedi po svom geniju bio tragik Alfieri; ali njegove tragedije nose na sebi južnjački biljeg: nijesu duboko dramatične. Mnogi su se pitali, zašto talijanska drama nije mogla procvasti ? Za tragediju je lahko shvatljivo: nije joj prijalo ni doba, ni značaj naroda. Ali komedija, premda možemo iz nje prilično učiti dobu, zašto nije donijela uešto — novo? Gasparini odgovara u svojoj povjesti talj. lit. na to ovo: Jer je drama kasni plod umjetnosti; ona traži mirnu analizu, psihološki študij i refleksiju; a doba preporoda je volila sjaju, vanjštini, zabavi. Kasnije pako, kada je drugdje drama uvala, Italija je bila u književnoj dekadenci. — Igralo se dobro. Komad spasava jedino uloga Truflaldina, koju je g. Grund izvršno prikazao. Lijepa je osobitost kod njega što karakteriše svoje riječi zgodnim kretnjama tijela i dobrom gestikulacijom.
Ovaj manjak sadržaja, kao i u Goldonija, opaža se i u dvije naj-novije Paillerenove komedije, što smo ih dne 6. vidjeli u veoma lijepoj prikazbi. Prva ima krasan dijalog, pa i tema je originalna (mlada žena zadržava svojom brižljivošču kod kuče muža, koji hoče da ode na jednu veselu večeru s „prijateljicama od mladosti"). Drugoj je sujet (ljubo-morna žena zove na sastanak muža, da ga iskuša) dosta izrabljen; i izvedba hramlje. Kanda je u Paillerona jenjala satirička žica, koja tako diže njegove starije komedije, osobito „Dosadan svijet“, pa se dao na lake šale Meilhacova genrea. čini se, da mu zato poglavito fali sposobnost izmišljavati komičke situacije, te mu zadnje stvari i.e umna-žaju baš slave besmrtnika.
Sardouu ima 65 godina, a njegovu književnom radu uprav pola vijeka. Ostario je, iznemogao. Pa i njegovo opčinstvo več je izumrlo, i njegova manira zastarjela. Čini se da s njim nestaje jedne jake karike romantike u glumištu. Bila je nekad jaka! Danas — slušamo njegove zadnje drame zijevajuči. .Ter masa hoče jačega draškanja a lil „Trilby“ i „Oficijelna žena"; a ostalo opčinstvo ipak je očutjelo dojam skandinavski. Spekulacija za efekat treba fantazije; — a Sardou je več star. Jedino ga još drži, što se hvata tema, koje su baš na dnevnom redu. (Spiritizam!). Nego kao što je Verne-a pod kraj iznevjerila snaga, tako i on prelazi u šablonu. Prije smo u njega bar vidjeli potresnih prizora (,,Fedra“) ili historijske stafaže („Thermidor"); — sad toga nema. I — čudo 1 Sardou sam čuti, da smalaksava, pa hoče da svojoj najnovijoj . „Marcelli“ dade neku socijalnu temu. Ta — sad je u modi Ibsen i sjeverni moral! Ali — sve se to čini traženo, usiljeno; tč su moralne prodike dosadne. Marcella (gdja Borštnik) žrtvovala se u Algiru za
svoga brata, koji je u igri ranio de Villerasa (g. Borštnik), potvrdivši, da ju je brat naša«) s de Villerasom i kaznio tobož Zavodnika. Kasnije dodje u Francesku na dvor barunice (gdja Sajevid), kojoj se sin Olli-vier (g. Anid) zaljubi u Marcellu. Ali se domala dozna, tko je ona, i svi se dižu na nju. Dolazi de Villeras, koji ju je ljubio (?), da je is-prosi za Ženu. Ona ga odbija; a on spaljuje jedini dokaz nevinosti Mar-celline — list njena brata. Opdinstvo napeto čeka. Marcella sad hode da svoju nevinost dokaže ovako: njen razgovor s de Villerasom slušat de iza vrata Ollivier i brat mu Kend (g. Fijan). No de Villeras opazi zamku i kompromituje krivično Marcellu ovim riječima: „Kad ste mi mogli biti ljubovca, budite mi i žena!" Opet napetost. Barunica, koja Marcellu drži nevinom i vrijednom svoga sina, pridini se savez-nicom de Villerasu, dok se ovomu napokon u razgovoru s njom ne izmakne priznanje, da je spalio ono pismo. Sve se svrši porazom ne-dakinja baruničnih, koje su radile protiv Marcelle. Karakteri površni (na kraju drame još ne znamo, je li je Villeras pošten čovjek ili lopov!), ideja ne ide očito iz srca, a i tehnici bi se dalo prigovoriti. S nekoliko zgodnih refleksija o modemom društvu i piscima kauda je Sardou sam sebe opeenuo. Rasplet je obidna zanika (istrošeno sredstvo), morali-sanje stare barunice je ulidnjadko, a logičnih besmislica ima na pretek. Glumci nijesu ni htjeli ni mogli da što stvore od ovih mlohavih lu-taka. Ne znamo, što je Sarah Bernhard stvorila od Marcelle, koja je baš za nju pisana; no bit de da su jedino njezini kostimi i Sardouova reklama spasili dramu. Kod nas „Marcelle-1 svakako nije trebalo. Volj eli bismo reprizu kakvog Augiferova komada, ili što od Ibsena.
A propds Ibsen! Od njegova ciklusa vidjeli smo do sada detiri drame ,.Sablasti“, „Borkmau", „Nora“ i „Neprijatelj puka“..„Dok se prikazu i druge, bit de govora o Ibsenu, koji je uz Tolstoja glavni „moderni moralista11. Ali nam je opet drago, što se prikazivanje oteže, jer bar vidimo savršenu igru. Pohvaliti nam je osobito „Noru“ u kojoj su se gdja Borštnik i g. Fijan istakli upravo veriBtidkom igrom, te smo im se divili. I „Neprijatelj puka“ bio je dobro shvaden od g. Fijana t. j. kao zanosni, brbljavi, nepraktični idealista, bez silnih ideja. Njegove velike rijedi u 4. činu više su plod srdžbe, i prkosa, nego razmišljanja. „Borkman“ bio je bolji nego lani; u „Sablastima“ pak nije nas g. Borštnik zadovoljio. On ne igra bolesnika Alvinga, nego zazbilja samo „umornoga" dovjeka. A Oswald je realno lice, rekao tko, što mu drago ... I opdinstvo bolje posjeduje Ibsenove komade nego lani. O Grillparzerovoj trilogiji „Zlatno runo“ bit de govora, kad se bude glumio i zadnji dio: „Medeja11.
„Zlatne ribice" od Schonthana i Kadelburga davale se dne 28. pr. mj. Baš „Zlatne ribice" su ti njemadki „lustspieli"! Sjaju se izvana
i uniformama i vieevima, — al ih ne možeš da gutaš. Hajde de, ove „Zlatne ribice" još nekako može da čovjek probavi, osobito dok se onako lijepo igraju, kao kod nas. Par uspjelih figura može da opčiu-stvo zabavi koji put. Inače — sadržaj star, iskalupljen. Zna se da u njemačkim komedijama svaki čin ima svoj sadržaj ; a lica, koja su u prvoj polovici glavno, u drugoj su tek statiste. Od toga dosta trpi i ova komedija. Ne čemo zato, da joj pripovijedamo sujeta. Ne treba ni spominjati, da se na kraju ožeue tri para. Ta nije poslovica uzalud! Ne znamo samo, čemu se ne bismo upoznali s produktima nove oz-biljne njemačke drame mjesto ovoga. Hoče li se davati ipak Halbeova: „Jugend"?
Znatnijih repriza nije bilo ovoga mjeseca; najviše se gojila opera.
H—v.
Biografije.
Emerson.
Oko tridesetih godina ovoga vijeka digao se u sjevernoj A merici pokret, što ga obično zovu transcedentalizmom. Daniel Webster raspa-ljivao je svojim govorima puk, sve je bilo oduševljeno, sve svjesno svoje jakosti i ponosno radi stečene slobode. Pisci htjedoše, da svojem narodu i u literarnom pogledu osvoje časno mjesto medju velikanskim kulturnim narodima svijeta. Od Evrope, koju je prezirala njihova demokratska svijest, primiše gotovu civilizaciju od nekoliko tisuča godina. Javilo se u njih talenata, koji su tu civilizaciju znali primiti i upotrebiti. Ali opet ima u transcedentalizmu, kao u svakom početku kulture naroda, šilu diletantizma i naivnosti. Medju velikim muževima i pokretačima tih ideja bit če da je najznatniji znameniti kritičar Emerson.
Kalph Waldo Emerson rodio se g. 1809. od oca pastora. Strogi puritanizam mnogo je uplivao na kasnije njegovo mišljenje. I sam postane pastor, ali radi nekih nesuglasja u vjerskim nazorima odreče se službe i nastani u Concord Mass., gdje je živio do svoje smrti 1882. Dva puta putovao je u Evropu kao predavač (lecturer). Premda se rano odrekao svečeničkog zvanja, vidi se ipak u svim njegovim djelima — prodikač. Govori poetski (pjevao je i nešto pjesama, u kojima su misli bolje od forme), hoče, da djeluje cijelim svojim prikazivanjem, a ne logičkim i raatematičkim dedukcijama. Uopče svojih misli nikad ne
potkrjepljuje dokazima. Stil mu je sjajan, ali ispretrgan; netko ga je zgodno nazvao „staccatonl" t. j. nevezanim notama. Sve su mu knjige razdijeljene na pojedine essaye, no ni ti nemaju prave logičke sveže, nego bi se pače mnoga mjesta mogla bez štete premještati. On je i pisao sve tako ispretrgano, na pojedinim papiričima. Uz to rado gomila citate; ali i to bez reda i kronologije. Rekao je pače, da je onomu, koji kakvu m odru rečenicu prvi citira, mjesto odmah do onoga, koji ju je prvi rekao.
Emerson nije kritizovao pojedina djela, niti pisce u detalje pro-učavao; zabavljale ga više opčenite ideje. Oblik je njegovih radova essay. Prva mu je knjiga: „Nature11 (Narav), gdje istavlja svoje mišljenje o naravi i o čovjeku. U „Essayima“ bavi se duševnim i materijalniin radom čovjeka. Glavno mu je djelo: „Representative Men1* (Predstavnici čovječanstva), u kojima u šest ljudi (Plato ili tilozof, Swedenborg ili mistik, Montaigne ili skeptik, Shakspere ili pjesnik, Napoleon ili čovjek rada, Goethe ili spisatelj) zahvača tipove ljudskoga roda. U „English traits11 opisuje osebine engleskoga karaktera. Nnpisao je još „Conduct of Life", „Society and Solitude" i „Lettres and Social Aims". Osim dva sveska pjesama pisao je i manje članke po novinama (Atlantic Monthly).
U njega se očito vidi jaka amerikanska krv. Sa smiješkom govori o naivnom njemačkom sentimentalizmu, nema smisla za umjetnost samu po sebi. No opet je zanosni idealista, koji pozna dva principa: narav i duh ljudski, koje štuje i obožava. Silno voli paralele iz prirode; u njoj vidi divau sklad, koji ga tako očarava, te genij pisaca i filozofa sudi prema tome, kako su shvatili taj red i ljepotu naravi. Mo/,da je u torn najkarakterističnija po njega izreka, koju je stavio na čelo svojoj prvoj knjiži : „Nature". „Laki lanac, veli on, s bezbrojnim karikama veže u svijetu najbliže i najdalje . . . i crv, tražeči, da postane čovjek, uspinje se sve više, mijenjajuči svoj oblik." Po ovom su neki pače dokazivali, da je Emerson dvadeset godina prije Darwina intuitivno naslutio njegovu teoriju. I u svim pojavama ljudskim vidi Emerson isti zakon promjene: „Veliki ljudi egzistuju samo za to, da iza njih dodju još veči. Cilj je cijele uredjene prirode samo usavrša-vanje; pa tko da joj unaprijed odredi granice! A ljudska je zadača, da taj kaos promjena obuzda" . . . Čovjek je dakle za uj središte cijeloga kozmosa; toga radi pripisuje karakteru silnu važnost. Nije uzalud Anglosas! Piše essay o „heroizmu karaktera",a na jednom mjestu veli: „Mač i žezlo, \ talenti, koji su na mač i žezlo nalik, unapredjuju rad s vijeta". On hvali i Sulu i Napoleona, jer su bili gospodari svoje dobe (tragovi Nietzscheizma), ali još više uzdiže Platona (osobito ovoga) i Shaksperea, jer su oni gospodari svih vijekova. A opet kaže: „Lako
je živjeti u svijetu, kako svijet hode; lako je u samoći živjeti, kako sam hočeš, ali je pravi čovjek onaj, koji nared vreve ljudske sačuva u proštom miru srca neovisnost sarnode.1' Ovo štovauje čovjeka umanjilo je u njega pade ideju o Bogu. S Am je pak nastojao, kako bi tjelesnim radom stekao tu neovisnost. Stoga mu ni država ne može da hude sama sebi ciljem, nego treba (to je i Platonov nazor), da uzgaja mudre ljude. Radi štovanja individua smatra zakon samo dasovitom, promjen-ljivom formom. Vrijedno je spomenuti njegova 'tri pravila, kojih se treba držati u ditanju knjiga: 1. Ne ditaj nikad knjigu, koja nije stara godinu dana. 2. čitaj samo znamenite knjige i Citaj samo knjige, koje ti prijaju (t. j. kojima se mogu razviti tvoje duševne sposobnosti). Ovo su u kratko njegove ideje. Još su ih jade razvili njegovi sljedbe-niei (t. zv. Emersonov krug), medju kojima su najznatniji Tboreau, Hawtorne i Whitman.	H.
Mlada Hrvatska.
Budi svoj 1
A. Šenuu.
I.
Veli se, da se naše srednje škole po svom uredjenju mogu tak-miti sa zavodima naroda, koji su u torn pogledu najnapredniji. A mogu li se naši djaci, naša mlada Hrvatska, mjeriti s djacima napred-nijih naroda ?
Ovo pitanje moglo bi se i ovako formulovati: Kakva je naša inteligencija prema inteligencijama drugih naroda? Je li, bar relativno, iole izvršuje svoju zadado, je li dostojno ispunjuje svoje mjesto? — Tko dobro progleda naš socijalni i literarni život, opazit de teške rane i ljute nevolje. Nemojmo se varati, misledi, da su djela kao Gjalskoga „U nodi“ i Kumidideva „Gospodja Sabina1' odviše črna, odviše pesimistična. Istina je sve, gorka istina. Niško smo. Naša inteligencija nema pobude, nema interesa ni za kakav pokret naroda. Napredujemo doduše, ali kako?
Zašto smo ovako zapitali, kakva je naša inteligencija, dok ho-demo da govorimo o mladosti? — Jer mladež tvori inteligenciju. Ona de ispuniti mjesta, koja bude ostavilar sadašnja inteligencija, ona de dobiti njenu zadadu. Naša inteligencija, osobito mladja, bila je takodjer
pred nekoliko godina na srednjima školama; ako sad neodgovara svojoj zadadi, očito nije prije usisala sve, Sto joj treba, da ju izvrši.
Usporedimo našu dobu s ilirskom Zna se, da se onakve epohe rijetko javljaju n životu naroda. No opet — današnje mrtvilo i rad onih godina odviše je daleko ... A tko je stvorio ilirska dobu ? — Mladost. Ovo je istina, koju nitko poreči ne može. Mladost je dala zanosa, sila, radinosti. Neka je bilo u Ilirizmu i naivnosti i fantazije, — ta je epoha ipak izvela preporod, te se narod trgnuo iz mrtvila, stao živjeti i raditi. A danas toga nema. Tko je opet kriv? — Mladost. Ako u mladosti udariš temelj svoga rada, ako za više ciljeve pribereš kulturne snage, modi deš kao inteligenlan muž dasno i dostojno nositi ime „vodidfi naroda", koje bi trebalo da bude istiniti atribut, dok je na žalost vedinom — fraza Jer treba da jadi diže slabijega, da naobraže-niji odgoji seljaka i udini ga kulturnim i soeijalnim faktorom.
Ne demo da ispitujemo, koliko je krivnje u rasi i odgoju, u našim nevoljnim dosadašnjim soeijalnim i politidkim prilikama, ne demo infadum renovare dolorem, — gledat demo samo da ispitamo, što nam treba, što imamo i što valja da stedemo.
Treba nam — značajeva. Mladosti hrvatska! Ako budoš ikad htjela za dom svoj moliti nebo, klikni: „Gospode, daj nam znadajeva!“ i opet: „Gospode, daj nam znadajeva!“ A ako budeš htio, hrvatski djače, da postaneš pravim karakterom, stidi sebi jakost duševnu.
Da, jakosti duševne nam treba, treba nam te potpore, o koju demo osloniti sva naša djela, sve naše misli. Jer nema gorega ropstva od duševnoga. Čemu sve velike ideje dernu zanos i rad, ako si rob tudjih misli i tudje volje, ako moraš da radiš, kako drugi hode. Čovjek bez samostalnih misli i sila ne može da bude jedinica i faktor u društvu ljudskom. Što je manje duševno samostalnih ljudi, to je manje samostalnih sila narodu. A mi tih sila trebamo, silno trebamo.
Čim da dovjek stede tu jakost duše, tu samostalnost misli i ne-ovisnost rada? — Naobrazbom. Jer što je dovjek neukiji, to je više prisiljen, da se povadja za drugim. 8 toga masa zna samo za fanatizam i apsolutno pokoravanje volji jednoga. A ovo je oboje jednako pogi-beljno. Razumna kultura uništi de oboje. Prosvjeta naučit de nas, da je duh jadi od materije; i pred torn istinom uzmidu sve nauke, koje su pogibeljne zdravom napretku: pesimizam i epikurejstvo. „Najjadije, veli Emerson, onaj, koji savlada sebe“. čovjek, koji je, napredujudi umno sve više, bistro proniknuo u ideje ljudske prosvjete i napretka, vidi užasno djelovanje duševnoga ropstva, pa se ne de dati ni od koga vudi, ni od koga izrabljivati. Ovom su izrabljivanju osim toga uvijek razlozi niški i materijalna bijeda. Danas se na žalost sve prodaje, od rijedi Zobne pa do volje podložnika; ljudi dopuštaju, da ih drugi goni,
NOVA NADA
i odriču se jedinoga znaka ljudskoga dostojanstva. Ako pak hočeš, da bodeš pravi patriota, potrebna je kud i kamo više samostaluost duše, stečena naobrazbom. Jer izabrati ono, što je narodu najkorisnije, i ra-diti oko toga — u tom je pravi patriotizam. A kako je to moguče bez prosvjete? Tko hoče, da dostojno ispuni injesto čovjeka i patriote, neka npamti velikn riječ nezaboravnoga Senoe „Budi svoj 1“
Još je jedno potrebno, da ofieličiš, mladeži hrvatska, svoj karakter, da ustališ svoje misli. To je — život. Historija nam kazuje,. da su najjači bili oni karakteri, koji su bili u najtežim životnim prilikama. I mladež je u svako doba odabirala za uzore takove karaktere. Treba dakle, da i mi zavirimo u život. Ali ne brzo, ne površno: treba pro-niknuti u sainu dubinu, treba proučiti sve njegove nedostatke i koristi. Ou če nas naučiti zbilji, koja treba da drži ravnoteže zanosu. U vri-jenju pokreta i reforama života opazit demo isti zakon: samostalan individuum nikad ne propada; pa čemo i sami nastojati, da budemo duševno samostalni. Kao što nam historija kulture kaže, da najprije propadaju narodi, koji nemaju samostalne kulture, nego su pod jakim uplivom tudjinstva, tako če nam život kazati, da za društvo najprije propadaju ljudi, koji nemaju svojih misli. U epobama nehaja gubi narod sve više svoje sile. Bad, ogromni rad, koji i od pojediuca i od naroda zahtijeva napredak zapada, ukazat če nam se u životu u pravoj vrijednosti.
Iskustvo životno i naobrazba treba da nas očeliče i ustale u borbi za egzistenciju, koju jednako vodi narod kao i pojediuac. A je li mlada Hrvatska radi, da steče ovu jakost? — O tom drugi put.
Izdao Vladimir J. Teharski.
Tisak Dioničke tiskare.