V LAD IM IR MIROSAVLJEVIĆ (1908— 1975) U ponedjeljak ujutro 24. 3. 1975. umro je od infarkta, za svojim radnim stolom, dr. Vladimir M irosavljević, znanstveni sav­ jetnik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ar­ heolog, slikar, scenograf i grafičar. Vladimir Mirosavljević rodio se u Ze­ munu 1908. g. Otac mu, gimnazijski pro­ fesor, imao je ljubavi prema starinama, napose arheologiji, pa će jedan značajan mlađe-željeznodobni nalaz iz Zem una i da­ nas zauzimati vidno mjesto u zbirci G rad­ skog muzeja u Vinkovcima, kao poklon pokojnikovog oca. Mirosavljevići su inače stara vinkovačka »kuća«, smještena u šo- kačkom am bijentu — Krnjašu, gdje se rim ­ skih i prethistorijskih nalaza uvijek u obilju nalazilo. Životni je put Vladimira Mirosav- ljevića bio utrt na dvije staze, jednoj koja je bila vezana uz arheologiju — i drugoj koja je bila vezana uz likovne umjetnosti. Počeo je studirati pedagošku grupu predmeta, koju je kasnije nadopunio arheologijom, taj je studij uspješno završio i stekao doktorat 1946. g. Slikarstvo je studirao u inostranstvu, u Pragu, a potom i u Parizu odakle je kao rezervni oficir bio povučen u jesen 1940. g. par­ cijalnom mobilizacijom bivše jugoslavenske vojske. Predratna Mirosavljevićeva djelatnost bila je prvenstveno usmjerena na likovnu, gra­ fičku i žurnalističku djelatnost. U slikarstvu je preferirao pejsaž, najčešće u akvarelu, a u kazalištu se prvi put pojavljuje 1938. g. kao scenograf drame Gene Senečića »Radnički dol«, i tom ga je prilikom recenzent »Jutarnjeg lista« (27. III. 1938.) apostrofirao s »mladi i daroviti hrvatski slikar Vlado Mirosavljević«. Za Goldonijevu »Mirandolinu« uveo je neke inovacije, tj. scenu bez uobičajenih kulisa. I scenografski rad za »Baruna Trenka« bio je vrlo pozitivno ocijenjen (»Novosti«, 11.1. 1941.). No još je značajniji njegov opus na području kreiranja plakata. S bratom Zvonimirom i Božidarom Kocmutom formirao je atelje »TRI«, a neke od tih izvanrednih plakatskih realizacija imali smo prilike vidjeti prošle godine na izložbi »Plakat u Hrvatskoj do II svjetskog rata«. Osnivač i duhovna okosnica te likovne grupe bio je Vladimir Mirosavljević. Vrlo je plodno surađivao u radu propagandnog ateljea »Imago«, koji je osnovao i vodio književnik i filozof Miroslav Feller, ne samo kao slikar nego i kao pisac tekstova. Istovremeno je radio i opreme knjiga i uvrstio se u red vodećih zagrebačkih grafičkih stručnjaka. N o čini se da je sklonost i ljubav prema arheologiji ipak prevagnula i V. Mirosavljević če od 1945. do 1957. g. djelovati kao asistent na Katedri za povijest starog vijeka, a potom , tj. od 1957. g. pa sve do svoje sm rti na Arheološkom zavodu, danas Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je dosegao najveći rang u sveučilišnoj karijeri. H abilitirao je još 1953. g. iz oblasti prethistorijske arheologije, koja m u je bila užom znanstvenom disciplinom. Pedagoška djelatnost bila m u je vezana uz oblasti prak­ tične arheologije (opće i pomoćne arheološke discipline i praktične vježbe). Istraživačka aktivnost bila mu je koncentrirana na područje Kvarnerskih otoka i podvelebitsku prim or­ sku zonu, gdje je sistematski ispitivao špiljske i gradinske objekte. Ta su istraživanja dobila u zamahu napose od 1962. g. nadalje kada je bio utvrđen stalan sistem finansiranja naučno- istraživačkog rada. Najznačajnija od iskopavanja obavio je dr. V. Mirosavljević u spilji Jam ina Sredi na otoku Cresu i Veloj spilji na otoku Lošinju, te u Vlaškoj peći u pod- velebitskoj regiji. Ta su istraživanja popunila gotovo posvemašnju prazninu u pozna­ vanju prethistorije Hrvatskog Prim orja te imaju apsolutni pionirski značaj. D rV . M iro­ savljević otkrio je vrlo značajne nalaze iz područja srednjeg (moustćrien u Veloj spilji) i mlađeg paleolita (gravetijenski stratum i u Jam ina Sredi i Veloj spilji), do tada posve ne­ poznatog u tom području, zatim sve faze neofita (od im presso-horizonta na dalje), prve eneolitske nalaze na Jadranskoj obali uopće, kao i jednu novu kulturu iz prijelaza ranog u srednje brončano doba, koja ima u ovom području izuzetan značaj, a nalaze koje je obja­ vio u svom zadnjem radu (Vlaška peć; Arheološki radovi i rasprave 7, Zagreb 1974). Iz oblasti ilirske prethistorije napose su ga privlačili gradinski fortifikacioni sistemi, pa je rekognoscirao čitav brdski, vrlo nepristupačni prostor Hrvatskog Primorja, što mu je uspjelo samo zahvaljujući ustrajnosti i izvanrednoj fizičkoj kondiciji. Iz svega toga — a to je jedan velik, značajan i vrlo, vrlo zamoran rad — rezultirao je niz naučnih rasprava ob­ javljenih u najprominentnijoj jugoslavenskoj arheološkoj periodici. I upravo zbog te iz­ vanredne fizičke kondicije, zahvaljujući kojoj je napore podnosio daleko lakše od dvadeseto­ godišnjih studenata koji su ga pratili, nije se dovoljno čuvao, preforsirao je organizam i dobio prvi srčani udar još prije pet godina. N o želeći dovršiti zamišljeno djelo, nastavio je raditi s nesmanjenim intenzitetom — i umro je dostojno svakog znanstvenog radnika: umro je za svojim radnim stolom u rane jutarnje sate. Dr. Vladimir Mirosavljević je bio čovjek velike kulture, kulture kakva se danas rijetko sreće. N o to nije bila samo ona »naučena« kultura, to je bila kultura duha, kultura pona­ šanja i odnosa prem a ljudima koji su ga okruživali. Svima onim a koji so mu bili prijatelji i suradnici upravo će zbog toga nestanak ovog čovjeka značiti jednu nenadoknadivu praz­ ninu. S. D imitrijević