Razprave In gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8, str. 181—194 181 UDK 342.723.3/.1(436.17=862):341.24(436)»1985« Mirjana Domini Diskriminacija Gradiščanskih Hrvata kao narodne manjine u Austriji O pravnom položaju hrvatske narodne manjine u zapadnoj Ugarskoj prvi puta se raspravlja na Mirovnoj konferenciji 1919. u Saint-Germainu, zahvaljujči češkom projektu »Koridor«. Naime, češki revolucionarni pokret »Napredna omladina« u suradnji s hrvatskom naprednom omladinom razradjuje ideju, koja je niknula negdje oko 1890. godine, o stvaranju »mosta« izmedju dvije buduče države — če- hoslovačke i Jugoslavije — koje bi nastale na ruševinama Austro-Ugarske. Po tom planu Koridor bi se protezao preko zapadne Ugarske (gdje je bio gro hrvat- skih sela iz XV i XVI stolječa), obuhvačajuči teritorij mošonjske, šopronj- ske, željezanske i zaladske županije, a imao bi dvojaku ulogu — s jedne strane ojačao bi buduču čehoslovačku državu direktnim spajanjem s budučom ujedinje- nom jugoslavenskom državom, a s druge strane razdvajanjem Austrije i Madjar- ske onemogučilo bi se obnavljanje Austro-Ugarske monarhije. Upravljanje Korido- nom, po češkom prijedlogu, bilo bi dano Jugoslaviji, odnosno sjeverni dio bi bio pod upravom Čehoslovačke, a južni pod upravom Jugoslavije. Sa tom idejom bile su upoznate evropske sile i SAD u formi memoranduma i prijedloga koje im je upučivala češka emigracija. Tisučudevetsto petnaeste go- dine Masanik takodjer predlaže da se Čehoslovačka i Jugoslavija spoje preko »Ko- nidora« u memorandumu »Independient Bohemia«.' Medjutim, na samoj konferenciji 1919. Italija se oštro suprostavila stvaranju Koridora, u čemu su je podržale Engleska i SAD. Na taj način Austrija je mogla proči sa svojim prijedlogom da se pripoji taj dio Ugarske njenom državnom teri- toriju. Svoj prijedlog bazirala je na činjenici da sporno područje u večini nasta- vaju stanownici njemačkog govornog jezika. Provedeni plebiscit doveo je do razgraničenja 1921. godine izmedju Austrije i Madjarske. Ishod provedenog referenduma uveliko je rezultirao iz propagandne djelatnosti ikako Madjarske tako i Austrije. Ta aktivnost je bila naročito jaka u selima s hrvatskim stamovništvom, pa se dobiva dojam da im je dana uloga je- zičca na vazi. Madjarska propaganda mastojala je zadržati spomenuti teritonij šireči deju o pripajanju tog područja Štajerskoj i Donjoj Austriji, tj. da če Austri- ja ukoliko dodje do pripajanja izvršiti asimilaciju Hrvata i Madjara. Austrijska vlada, parirajuči takvoj propagandi, izjavljuje da če nakon provedenog plebiscita osnovati ma tom teritoriju zasebnu i autonomnu pokrajinu. Velike nade vezane uz Austriju ubrzo su se pretvorile u razočaranje. Naime, Austrija plebiscitom nije dobila Šopronj (ddenburg) koji je bio prirodno, ekonom- sko i prometno središte zapadne Ugarske, te Kiseg i Sombatelj koji su takodjer bili važna prometna čvorišta. Na taj način Gradišče je ostalo odsječeno, što je prouzročilo ekonomsku krizu, zaostajanje privrede i brojno iseljavanje stanovni- štva (pogotovo južnog i srednjeg Gradišča). ' Memorandum vlade FNRJ o Slovenačkoj Koruškoj, pograničnim slovenačkim delo- vima Štajerske i Gradiščanskim Hrvatima, Beograd 1947. 182 Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št, 7—8 Osječaj nesigurmosti kod Gradiščanskih Hrvata za svoj status, kao i odredjene težnje za povrat u staro stanje, svoju potvrdu malaze i u novinskim člancima u kojima se najavljuje vračanje Gradišča Madjarskoj na osnovu nagodbe Austrije i Madjarske. Ponovno se javlja i ideja o podjeli Gradišča izmedju pokrajina Šta- jerske i Donje Austrije. Do diobe Gradišča zaista i dolazi, ali tek ulaskom Hitlerove vojske u Austriju 1938. godine. Tada je ukinuto Gradišče kao posebna pokrajina i podijeljeno je izmedju druge dvije upravne pokrajine okupirane Austnije — Štajerske i Donje Austrije. Diskriminacija Gradiščanskih Hrvata kao manjine, osim što je učinjena podjelom Gradišča, kada se o mjihovom integnitetu en vodi računa, prevodi se i raznim drugim sistematskim i administrativnim nasilnim mjerama kojima se nastoji iskonijeniti hrvatski jezik iz škola i javnog života, bolje rečeno iskorijeniti manjinu kao takovu. Nakon oslobodjenja, zalaganjem anih koji su bili svijesni činjenice da ma- njina podijeljena izmedju dvije različite pokrajine mora propasti, ponovno se uspo- stavlja Burgenland kao posebna savezna pokrajina Austrije. Ustavni zakon done- sen je 29. 8. 1945. godine, da bi stupio na snagu 1. 10. 1946. No time nisu prestali problemi za Gradiščanske Hrvate, jer je i madalje nji- hova egzistencija na području koje su naselili prije više od 400 godina bila stav- ljena pod znak pitanja. Umjesto da im kraj II svjetskog rata donese smirenje oni su opterečeni strahom od preseljenja i prilagodjavanja novim uvjetima života. Naime, mogučnost da Gradišče postane nova domovina njemačkih izbjeglica koje su do kraja II svjetskog rata živjela u susjednim zemljama Austrije, stavlja pred budučnost Gradiščanskih Hrvata veliko pitanje, a u njihove domove unosi neizvjes- nost i dvoumljenje o vlastitoj samosvojnosti kao naroda. Takvoj diskriminatorskoj propagandi ide u prilog i stav vlade FNRJ koji je bio iznesen u Memorandumu upravo iz suprotnih pobuda. Vlada FNRJ uvidjajuči težak položaj Slovenaca u Koruškoj i Štajerskoj i bri- nuči za njihovu budučnost u svom Memorandumu od 1947. godine" predlaže dvije solucije. Prva je da se pitanje Gradiščanskih Hrvata riješi donošenjem jednog posebnog statuta ikoji bi im osiguravao egzistenciju kao etničkoj manjini. Druga predložena solucija bila je da se izvrši razmjena stanovništva, tj. da se zamjeni austrijsko stanovništvo, koje bi, movim razgraničenjem zahtjevanim od strane vlade FNRJ, došlo pod jugoslavensku državnu pripadnost (južna Koruška i dio Štajer: ske), sa Gradiščanskim Hrvatima. To je i period ponovnog oživljavanja predrasuda i neprijateljstava prema slaven: skim narodima kroz obnavljanje teorije o ekspanziji Slavena. Tako »Osterreichische Neue Tages Zeitung« od 25. 9. 1955, godine u članku »Da li se grozi Austriji na- rodna smrt«, usporedjujuči broj djece koja se radjaju u Beču i one rodjene u Beogradu (odnos 8 maprama 31,8 na tisuču stanovnika) kaže doslovno, prema »Na- šem tajedniku«, slijedeče: »To ča se je kazalo na dugi čas kao strašilo u čitanka, naime da čedu nekada sjeverni i južni Slaveni načiniti za svoje združenje most prik Austrije, postalo je uoči ove Činjenice več davno akutna pogibelj«? U takvoj situaciji koja je zaista pogodovala tendencijama germanizacije i asi- milacije (a koje su i inače konstantno prisutne u razvoju Gradiščanskih Hrvata) ? [sto kao 1. > »Na$ tajednik«, Beč, l. 10. 1955., br. 40. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 183 našli su se pojedinci koji su se uspjevali oduprijeti takvim priüscima i dapače for- mirati nova središta za njegovanje vlastite kulture i osjedaja nacionalne pripad- nosti i na taj način vratiti hrvatskoj manjini samopouzdanje, kao osnovni preduv- jet borbe za narodni opstanak. Upravo to nastojanje da se održe kao etnička manjina i da se povežu sa svojim matičnim narodom di njegovim kulturnim institucijama, a u cilju obrane svoje kulture i jezika, bolje rečeno samosvojnosti, donosi Gradiščanskim Hrvatima epitet »izdajnika«, »neaustrijskih Hrvata«, »neodgovornih clemenata«, »otrov- nika« i sl. Takvo etiketiranje Gradiščanskih Hrvata biva i predmetom razgovora dr. Gru- bera (ministar vanjskih poslova Austrije) i A. Beblera. Tom prilikom dr. Gruber se ogradio od odgovornosti Austrije za to, napominjuči da austrijska vlada ne može odgovarati za pojedinačna mišljenja i napise." To je i period dogovora čeliri velike sile o budučnosti Austrije, odnosno period formuliranja Državnog ugovora. Austrija, svojim stavom da Jugoslavija nije partner pregovora o Državnom ugovoru i naglašavanjem da vam toga u medjusobnim odnosima dwiju zemalja nema spornih pitanja, več su ti odnosi normalni, želi na- glasiti i upozoniti Jugoslaviju da nema prava da se brine za pripadnike svojih ma- njina i time miješa u unutrašnje stvari Austrije" Suprotan stav zauzela je Austrija kada se radilo o njenoj manjini u južnom Tirolu. Naime, prilikom sklapanja tali- janskog mirovnog ugovora došlo je do magodbe izmedju Avstrije i Italije o juž. nom Tirolu. U početku je Austrija htjela južni Tirol uključiti u svoj državni teri- torij, no kada je bilo očito da to me dolazi u obzir, ona nastoji da se austrijskoj manjini osigura u južnom Tirolu neka vrsta samouprave, u čemu i uspjeva. Do- duše dr. F. Gschnitzer, narodni zastupnik, smatra da se ne može usporedjivati pitanje austrijske manjine u južnom Tirolu i manjina u Austriji, jer manjine u Koruškoj i Gradišču su samovoljno odlučile o svojoj pripadnosti Austriji, njihov teritorij je uveliko pokriven miješanim stanovništvom po macionalnom odredjenju, one u Austriji nisu ugrožene od nijednog odnarodjivanja i ikonačno austrijskoj manjini pripadaju, na temelju Paniškog ugovora izmedju Italije i Austrije, posebna prava, a kao osnovno pravo autonomije" 15. 5. 1955. g. zaključen je Državni ugovor o uspostavljanju nezavisne i demo- kratske Austrije, a stupio je ma snagu 27. 7. iste godine. Jugoslavija je pristupila Ugovoru 28. 11. 1955. g. kao članica Ujedinjenih maroda i kao država koja je 8. 5. 1945. g. bila u ratu s Njemačkom. Formalno pravno to Jugoslaviji daje pravo da od Austrije traži izvršenje ob- veza koje proizlaze iz Državnog ugovora, a da joj se ne prigovori da se miješa u unutrašnje poslove Austrije. (Čl. 37, st. 1 Državnog ugovora: »Svaki član Organi- zacije Ujedinjenih naroda ikoji je na dan 8. maja 1945. bio u ratu s Njemačkom i u to vrijeme imao status Ujedinjene nacije i koji nije potpisnik ovog ugovora, može pnistupiti Ugovoru i smatrat če se, od dana pristupanja, Udruženom silom u svrhe ovog Ugovora«.' " »Naš tajednik«, Beč, 1947. g., 1948. g., 1948. g., 1949. g., br. 12. br. 33. br. 51. > »Naš tajednik«, Beč, 1948. g., br. 18. " »Naš tajednik«, Beč, 11. 3. 1949. g., br. 11. ’ »Österreichische Neue Tages Zeitung«, 28. ll. 1955. g. * DrZavni ugovor o uspostavljanju Nezavisne i demokratske Austrie, Beč, 15. maja 1955. g., izdanje DSIP-a, sveska br. 44, godina 1956., medjunarodni ugovori Federativne Narodne Republike Jugoslavije. 184 Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 Medjutim, smatramo da osnovno pravo Jugoslavije predleži u činjenici što se radi o njenim manjinama, o manjinama čiji je matični narod hrvatski i slovenski. U tom Ugovoru Gradiščanski Hrvati kao i Slovenci u Koruškoj i Štajerskoj posebno su spomenuti u čl. 7 gdje im se garantira poseban status. Takvo koncipi- ranje Ugovora za pitanje manjina svaje ishodište ima jednim dijelom i u činjenici što nije udovoljeno zahtjevima Jugoslavije za revandikaciju dijelova teritorije Koruške odnosno Štajerske. Austrija, da bi se obnovila kao Savezna država u okviru granica od 31. 12. 1937. g. prihvatila je postavljene uvjete zajedno s obve- zom da pruži pripadnicima hrvatske i slovenske manjine jednaka prava kao i svim ostalim gradjanima Austrije, plus posebnu zaštitu koja če im omogučiti da i na- dalje zadrže i održavaju svoja obilježja narodne pripadnosti. Na taj način osim zaštite koja se Gradiščanskim Hrvatima pruža kao gradjanima Austrije — tu uključujemo pored unutarnje pravnih pravila i sve medjunarodne norme koje su za Austriju časom njihove ratifikacije postale obavezne (kao npr., Povelja UN, Opča deklaracija o pravima čovjeka, Konvencija o zabrani rasne diskriminacije, itd.) — oni uživaju i posebnu zaštitu kao pripadnici manjine koja je izričito spo- menuta u članu 7 Državnog ugovora, Savezni kancelar Raab, prigodom debate u parlamentu o ratificiranju Državnog ugovora istaknuo je da »ako se odobri Držav. ni ugovor, onda se mora odobriti i izvesti svaki pojedini član toga Ugovora«, a tako i član 7 koji glasi: Clan 7 Prava slovenačke i hrvatske manjine l. »Austrijski državljani slovenske i hrvatske manjine u Koruškoj, Gradišču i Štajerskoj uživat de ista prava, uz jednake uvjete, kao svi ostali austrijski držav- ljani, uključujuči pravo na vlastite organizacije, sastanke i štampu na vlastitom jeziku. 2. Oni imaju pravo na osnovnu nastavu na slovenskom ili hrvatskom jeziku i razmjerni broj vlastitih srednjih škola; s tim u vezi školski mastavni planovi bit če revidirani i odsjek nadzorništva za nastavu bit če osnovan za slovenske i hrvat- ske škole. 3. U upravnim i sudskim kotarima Koruške, Gradišča i Štajerske, gdje se na- lazi slovensko, hrvatsko ili mješovito pučanstvo, slovenski ili hrvatski jezik bit če prihvačen kao službeni jezik uz njemački. U takvim kotanima bit če topograf- sko mazivlje i natpisi na slovenskom ili hrvatskom jeziku baš kao i na njemačkom. 4. Austrijski državljani slovenske ili hrvatske mamjine u Koruškoj, Gradišču i Štajerskoj sudjelovat če u kulturnom, upravnom i sudskom ustrojstvu na tim područjima uz jednake uvjete s ostalim austrijskim državljanima. 5. Bit če zabranjena djelatnost organizacija kojima je cilj da liše hrvatsko i slovensko pučanstvo mjihova manjinskog značaja ili prava? Prije nego krenemo u daljnju analizu potrebno je razlučiti dva osnovna mo- menta uredjenja statusa narodnih manjina. S jedne strane tu su postoječa pravna načela koja u večem ili manjem obimu pružaju manjini pravnu zaštitu, a s druge strane je tumačenje i primjena tih pravila, odnosno sankcije za njihove neizvrša- vanje u praksi. Čini nam se da upravo ta druga strana pruža večinskom narodu ? Isto kao i 8. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 185 šansu za primjenu diskriminacije prema manjinskom narodu. Toga je bio svije- stan i autor članka u »Timesu« 1948, g. kada je povodom Ugovora Italije i Austrije o položaju austnijske manjine u južnom Tirolu napisao: »Način kako če se upo- trebljavati zakon biti če mnogo važniji nego same riječi zakona«." Promatramo li član 7 Državnog ugovora zajedno s ostalim članovima koji se posredno odnose na položaj i zaštitu hrvatske i slovenske narodne manjine u Austriji možemo zaključiti: formalnopravno položaj tih manjina je zadovoljava- juči i ne postoji diskriminacija pripadnika manjine u odnosu mna večinski narod — čak dapače — takav pristup pitanju manjina može poslužiti mnogim drugim zamjena za primjer. Medutim, ako pogledamo drugu stranu te zaštite, odnosno praksu i stvarni položaj navedenih manjina, smatramo da zadovoljstvu nema mjesta, jer je raskorak izmedju proklamiranog i stvarnog statusa pripadnika hrvatske i slovenske manjine i suviše velik, a Austrija neispunjavanjem svojih medjunarodnopravnih obveza koje proizlaze iz Državnog ugovora, u stvari one- mogučava manjinama da uživaju Ugovorom zajamčena prava. Austrija svojim ponašanjem na medjunarodnom planu potwrdjuje da razloga za zabrinutost ima — naime na pojedinim medjunarodnim forumima mjeni službeni predstavnici iz- javljuju da u Austniji me postoje nacionalne, odnosno rasne manjine, več samo vjerske i jezične manjine (u UNESCO-u, odboru o zabrani rasne diskriminacije, Treči odbor Generalne skupštine UN). Zatajivanjem nacionalnih manjina Austrija želi, dobiva se takav dojam, skinuti sa sebe obvezu koju je preuzela časom potpi- sivanja Državnog ugovora, odnosno stvoriti pogodno tlo za derogaciju Državnog ugovora. U daljnjem tekstu pokušati čemo ustanoviti, na osnovu dostupnih podataka i izvora, kako Gradiščanski Hrvati ostvaruju svoja Državnim ugovorom garanti- rana prava, a u cilju zaštite i očuvanja svoje nacionalne samosvojnosti i kako se u odnosu na mjihove potrebe i prava postavlja večinski narod. Jezik je jedno od osnovnih obilježja pripadnika svake narodnosti. Za manjinu je vrlo značajno u kom odnosu je mjihov jezik prema jeziku večinskog naroda. To nije samo pitanje pojedinca, več je to pitanje odnosa u društvu i uopče odnosa večinskog naroda prema manjini. Upravo zato nam odnos prema jeziku Gradi- ščanskih Hrvata i njegovoj upotrebi može poslužiti kao pokazatelj cjelokupnih odnosa večinskog naroda prema pitanju manjina. Naravno, samo ravnopravnost i jednak tretman jezika narodne manjine s jezikom večine pruža osnovu za skla- dan i nesmetan razvitak dotične manjine. Da li je to slučaj s hrvatskim jezikom u Gradišču? Nažalost nije, več se može reči upravo suprotno. Jezik Gradiščanskih Hrvata u Austriji odnosno u Gradišču je funkcionalno manje vrijedan od njemač- kog jezika koji je jezik večine. Diskriminacija se očituje i u kritiziranju govora Gradiščanskih Hrvata, u nazivima »vodeni hrvatski« (razvodnjen) jezik, dokaziva- njem da u jeziku Gradiščanskih Hrvata postoji mnogo dijalekata, a mema jedin- stvenog književnog jezika, da je gradiščanski hrvatski arhaičan jezik ili narječje u kom se ne mogu izraziti moderni pojmovi i sl. Godine 1970. A. Komfeind je autoru članka »Kroaten die gar keine sein wollen« Liebengu odgovorio izmedju ostalog i slijedeče: »Mislite da pelja ovakov put u geto? Mi smo suprotne misli. Dva jezika otvaraju put širem vidokrugu i opširnom poznavanju kulturnih dobara a me nazadovanje u današnjem svijetu i boljem gospodarstvenom napretku. Što " ,Naš tajednik«, Beč, 7. 2. 1948. g., br. 5. 186 Razprave in gradivo, Ljubljana, npril 1976, št. 7—8 se tiče različitih dijalekata, treba pokazati slične ili još bolje rečeno, na još gore pojave u njemačkom ti u (drugim jezicima. Swi dijalekte veže književni (jezik, pa tako i naš." Budučnost jednog jezika ne leži samo u njegovoj upotrebi u obiteljskom krugu, več i u njegovom razvoju kroz upotrebu u školama, javnom saobračaju, masov- nim medijima komunikacije, štampu i sl. Ukoliko je jedan jezik na tim područji- ma potisnut i tretiran kao jezik drugog reda diskriminacija prema onima koji se služe tim jezikom se vrši na najosjetljivijem području i ostavlja najdugotrajnije posljedice. Djelovanje predrasuda i diskriminacije može se vršiti na vrlo suptilan način koji nije mjerljiv pravnim instrumentima, a odredjena propaganda plasi- rana iz bilo kog razloga i s bilo kojim ciljem može mnogo tome pridonjeti. Državni ugovor je pitanju jezika manjina posvetilo dosta pažnje. Ono je pri- sutno u cijelom čl. 7, a posebno se u stavu 3 odredjuje ravnopravnost hrvatskog i slovenskog jezika sa službenim jezikom u sudstvu, upravi i topografskim ozna- kama u Gradišču, Koruškoj i Štajerskoj, tj. područjima koja nastavaju pretežno pripadnici hrvatske i slovenske manjine. Kako primjena tih ugovorom garantira- nih prava izgleda u praksi i kako se austrijska večina postavlja u odredjenim si- tuacijama, pokušat čemo prikazati odnosom prema jeziku Gradiščanskih Hrvata u l. dječjim vrtičima, 2. školstvu (samo u najgrubljim crtama, jer če detaljnije o školstvu odnosno primjeni jezika biti riječi u posebnoj dionici ovog elaborata), zatim u 3. sudstvu, 4. upravi, 5. topografskim oznakama i 6. u sredstvima masov- nog komuniciranja. 1. Hrvatski jezik u dječjim vrtičima U br. 21. Zakonika za Gradišče (Landesgesetzblatt fiir das Burgenland) od 31. 10. 1973. g. objavljen je zakon o dječjim vrtičima (Kindergartengesetz) sa stu- panjem na snagu 1. 1. 1974. g. i Zakon o stručnom osposobljavanju odgojiteljica i odgojitelja u dječjim vrtičima. U tom zakonu koji regulira obrazovanje odgoji- teljica i odgojitelja u gradiščanskim dječjim vrtičima, nema ni riječi o tom da bi oni odgojitelji koji rade u dječjim vrtičima u hrvatskim selima morali dokazati ispitom i svoje znanje hrvatskog jezika, več je ostavljeno hrvatskim opčinama (jer su one zadužene za javne dječje vrtiče) da same riješe taj problem. Na taj način djeca se u najranijoj mladosti uče izražavanju samo na stranom jeziku (koji kasnije lakše prihvačaju kao svoj) i dobivaju kompleks manje vrijednosti svog materinjeg jezika. Često puta to nepodučavanje u hrvatskom jeziku vodi do nezna- nja, a kasnije i zatajenja svog materinjeg jezika. Toga su bili svijesni oni koji su tražili da se u zakonu o dječjim vrtičima osiguraju prava hrvatske narodne manjine, a što se po njihovom mišljenju može izvesti i iz konteksta čl. 7 Državnog ugovora (konačno to su predšolske ustanove). Takvo nastojanje pribavilo im je epitet »ekstremista«. Da Austrija nije spremna prihvatiti takav način razmišljanja i brinuti o oču- vanju i zaštiti narodnih manjina na svom tlu, u duhu prihvačenih obveza u Držav- nom ugovoru, dokazuje i njen stav o dječjim vrtičima izražen u Noti od 2. 12. 1974. g.,? gdje se doslowno kaže: »Državni ugovor ne sadrži nikakvu obavezu Re- u ,Hrvatske novine«, Eisenstadt, odgovor predsjednika Hrvatskog kulturnog društva na članak objavljen u »Die Neue Zeit«, 20. 11. 1970. g. % Nota Austrijske vlade 510.02.00 upučena vladi SFRJ 2. 12. 1974. g. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 187 publike Austrije za stvaranje dje£jih vrtiča za manjine. U Koruškoj sada postoje privatni slovenski dječji vrtiči i ništa ne stoji na putu otvaranja daljih u koliko se za njima ukaže potreba«. 2. Hrvatski jezik kroz škole Kao što je naprijed spomenuto školska problematika (a samim tim i upotreba jezika, odnosno Gradiščanskih Hrvata kao pripadnika narodne manjine. ukratko osvrnuti ma one elemente koji omogučavaju diskriminaciju hrvatskog jezika, odnosno Gradiščanskih Hrvata kao pripadnika narodne manjine. Riječi Theodora Veitera izrečene ma Symposionu Croaticonu" mogu nam po- služiti kao uvodna napomena, ali i kao opči pristup austrijske prakse u pitanju ispunjenja čl. 7 Državnog ugovora u vezi s pitanjem hrvatskog jezika u školstvu. On je rekao: »Član 7 Državnog ugovora ne potribuje, da se u Gradišču hrvatski jezik predaje kao tudji — strani jezik, na peldu kao engleski, nego da hrvatski ima služiti kao nastavni jezik. Uljudnomu postupku prema manjini na području višega školstva u Gradišču mima ni slijeda ni traga. Jednomu školaru dati učiti svoj materinski jezik kao tudji jezik predstavlja upravo dolnju granicu na polju mamnjinskoga prava.« Nepovoljno stanje u školovanju hrvatske djece na materinjem jeziku očituje se i u tome što se nastava i u mekim dvojezičnim školama vodi na njemačkom jeziku; diskriminacija je prisutna i tamo gdje broj školskih polaznika pada ispod normale odredjene za otvaranje razreda, odjeljenja i škola. Organizacioni zakon obaveznih škola (LGBL, Nr. 42/1969) po kojem svakom školskom okrugu s ma- njinskim (dvojezičnim) mastavnim jezikom mora biti dodijeljeno i školsko područ- je s državnim nastavnim jezikom, pruža mogučnost njemačkoj večini da u svako vrijeme po volji odloču o napuštanju jedne manjinske škole, bez da se pita ma- njina, jer dozvolu za zatvaranje daje zemaljska vlada nakon konzultiranja škol- skog savjeta (o tome govori i T. Veiter u »Das Recht der Volksgrupen und Sprach- minderheiten in Österreich, Wien-Stuttgart 1970., str. 680). Položaj hrvatskog jezika je nakon odredbe Zemaljskog školskog savjeta od 19. 6. 1974. najteži u gimnazijama, jer je za slušanje materinjeg hrvatskog jezika kao nastavnog predmeta potrebno najmanje 24 zainteresiranih Hrvata — diskri- minacija je očita, jer je istovremeno za učenje starogrčkog jezika potrebno samo pet učenika. Bilo je pokušaja ida se i naučno dokaže kako pohadjanje dvojezične nastave koči djecu u napredovanju i onemogučava im dobro savladavanje i jednog jezika. Tome je trebalo poslužiti i ispitivanje, provedeno u okviru OECD-a, o sposobno- stima učenika dvojezičnih škola kompanriranih s kontromom grupom djece s nje- mačkim materinjim jezikom." O svemu tome biti če više niječi u mavedenom referatu. Jezik u sudstvu Naprijed citirani stav 3 čl. 7 jasno i nedvojbeno ukazuje da se hrvatski jezik treba upotrebljavati kao službeni uz njemački jezik u sudskim kotarima gdje se nalazi hrvatsko ili miješano stanowništvo. Da je to neposredno uporabna ustavna 5 Symposion Croaticon, Beč, 1974. g., str. 106. “ Beiträge zur pädagogischen Psyschologie 171/184, Be&, 1966, str. 127—141 (Die Bega- bungsreserven des Burgenlandes«). 188 Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 odluka sud je presudio u sporu Večeslava Gregoriča 5. XII. 1956. godine, kada je odlučio da stranka austnijskog državljanstva koja pripada manjini, a u sporu je, ima pravo na upotrebu svog materinjeg jezika u neposrednom kontaktu sa sudom. Presuda je pravilno tumačila smisao odluke stava 3 čl. 7., no u daljnjoj praksi to tumačenje nije poštivano. U prilog takvoj tvrdnji govori nam i napis iz »Ognji- šča«, koji prenosimo jgotovo u ojelosti, a u kome se opisuju dva sudska spora u kojima sud nije prihvatio hrvatski kao službeni jezik uz njemački. »U Gradišču je trajalo neko vrime, dokle se je pružila zato prilika, a to je bila jedna tužba uprave Esterhazyjevih imanj protiv jednog Hrvata na ispražnja- vanje stana. Tuženomu dostavljena je tužba u nimškom jeziku. Tuženi je poslije ovoga javio parničnom sudcu (Prozesrichter) da če se kod prvog ročišta (1. Tagst- zung) služiti hrvatskim jezikom dosledno članu 7. državnoga ugovora. Sudac je saopčio tuženomu, da ne zna hrvatski i da če zato pozvati na raspravu tumača, ako on (tuženi) zaista mezna nimški. Tuženi je otklonio raspravu s tumačem i predao predlog na odbijanje i isključenje sudca (Ausschliesungs und Ableh- nungsanstrag) i tumača u hrvatskom jeziku s nimškim prevodom. U pred- logu je tuženi otklonio (abgelehnt) sudskoga tumača s obrazloženjem, da zadača tu: mača ne more biti, da tumači iz jednog uredovnog jezika u drugoga. Tuženi je predao sudu još jedno pisanje u hrvatskom jeziku naime, »Navještenje parnice Re- publici Austriji« (Streitverkiindung). Tim da je sud u Železnom primio spomenute predloge, je hrvatski jezik-barem ča se tiče predlogov — priznat po ustavni propisi kot uredovni (sudski) jezik. Protiv izjave tužiteljevoga advokata, da tuženi zlobno (mutwillig) kani razvlačiti proces i da se zato služi hrvatskim jezikom premda dobro govori nemški, uložio je zastupnik tuženog ukog (Riige) s obrazloženjem, da obrana ustavno garantiranoga prava nikad nije zlobna. Ročište (Tagsatzung) pred sudom u Železnom je završeno tako, da je parnični sudac (Prozesrichter) odlučio poslati parnični akt (Prozesakt) s obzirom ma pred- log na isključenje i odbijanje zbog nepoznavanja hrvatskoga jezika na viši sud i je odgodio raspravu na neodredjeno vrime. S drugim ovakovim slučajem se je bavilo kotarsko poglavarstvo u Železnom, komu je predana jedna hrvatska pisana molba za dozvolu održanja jednoga jav- noga spravišča. Kotarsko poglavarstvo nije nriješilo molbe pošto je bila pisana hrvatski. Protiv ove očite nezakonite i protuustavne odluke poduzeti su po- trebni koraki«." Da se ništa bitno nije promijenilo u tretmanu hrvatskog jezika ikao službenog uz njemački, govori mam i spor Hubenta Rešetariča, u toku koga je on postavio zahtjev da se spor vodi u duhu čl. 7 Državnog ugovora, tj. na hrvatskom jeziku. Ovaj zahtjev H. Rešetarič je postavio pred prvim (dr. Kirchauer) i pred drugim (dr. Hergovič) sucem i oba su ga odbila s obrazloženjem da nema izvršnih zakona (Durechfiihrungsgesetze) za provedbu odredaba Državnog ugovora (te zakone je po njihovu mišljenju dužna donijeti Savezna vlada). Sudac Hergovič je na Rešetani- čevu opasku, da on ne mora uzeti na znanje što nema provedbenih zakona odgo- vorio da si onda mora sam za drugu raspravu dovesti tumača. Rešetaničev je odgovor bio jasan — on je gradjanin Austrije, a ne stranac i traži da se na mjega primjeni čl. 7. DU. Parnica je odgodjena." 5 ,Ognjišče« kalendar za 1957. god., str. 91—92. % Hrvatske novine«, Gornja Pulja, 8. II. 1974. i 22. III. 1974., br. 6, 12, 15. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 189 I Veiter u »Symposionu Croaticonu«" navodi da su mu poznati »slučaji da izvan rasprave pregovora sudac, ki vlada hrvatskim jezikom — a takvih nije malo — s hrvatskimi strankami, ki nerazumu nimški, po hrvatsku, a po ponovnom otvaranju rasprave prolikol'ra na nimškom i predaje presudu na mimškom, ar mu me dozvoljava pravna situacija, da se služi kot spisa hrvatskim jezikom«. Pre- ma tome možemo zaključiti da se takvim odnosom prema izričitoj zakonskoj obvezi u čl. 7. neposredno odražava i odnos prema Gradiščanskim Hrvatima — odnos diskniminacije i potiskivanja i tamo gdje im je zakon trebao pružiti po- sebnu zaštitu. Hrvatski kao upravno-službeni jezik Austrijski Državni ugovor nigdje ne govori o upravnim i sudskim organima, več o upravnim i sudskim kotarima gdje mora hrvatski biti u upotrebi kao drugi službeni jezik. To podrazumijeva, da hrvatski jezik mora biti drugi uporabni jezik u kotarevima gdje je hrvatsko ili miješano stanovništvo, na svim institucijama koje se služe njemačkim kao službenim jezikom. Znači hrvatski jezik bi morao biti ravnopravan s njemačkim u pošti, na željeznici, opčinskim i kotarskim služba- ma i uopče u javnom životu. Več u listopadu 1955. godine u povodu izdavanja okružnice koruške zemaljske oblasti o upotrebi slovenskog jezika kao uredovnog jezika u skladu s čl. 7. »Naš tajednik« piše: »Bila bi stara dob, kada bi i ured naše gradiščanske zemaljske vlade konačno izdao naredbu u istom smislu. lako je poznato da kod nas u Gra- dišču sve ide polaganije i treba dulje vremena, ipak kaže od odgovornosti, kad se sve učini u svoju dob«." Od tada je prošlo gotovo 20 godina, a internih službenih naredbi i preporuka opčinama za upotrebu hrvatskog kao upravno-službenog jezika u Gradišču nema, a kamoli zakonske potvrde da bi hrvatski jezik bio priznat kao upravno službeni u upravnim kotarevima sa hrvatskim i miješanim stanovništvom. U skladu sa dosadašnjom diskriminacijom hrvatske manjine na tom području medjunarodno priznatih i prihvačenih obaveza, austrijska vlada u svojoj Noti iz- medju ostalog kaže: »... pitanje službenog jezika u Gradišču treba da bude razmo- treno u okviru Komiteta za vezu sa predstavnicima hrvatske nacionalne grupe i da bude privedeno rješenju«." Znači medjunarodna obveza treba biti tek razmatrana da bi bila »privedena rješenju«, a ne provedena u život. Zar to ne znači nakon dosta dugog perioda od 20 godina pokušaj revizije Državnog ugovora i to majavljen u službenom doku- mentu austrijske vlade? Topografsko obilježavanje i hrvatski jezik Za oznake i natpise topografskog karaktera u Noti" se kaže slijedeče: »Od obaveza postavljenih čl. 7 Državnog ugovora jedino se u praksi još neizvršen po- javljuje dio st. 3 koji se odnosi na oznake i natpise topografskog karaktera. Nam- jera Austrije da ispuni ovu odredbu Ugovora došla je jasno do izražaja donoše- njem Saveznog zakona od 6. VII. 1972. iz razloga koji su poznati i jugoslavenskoj Vladi, mije dosad bilo moguče sprovesti ovaj zakon«. V »Symposion Croaticon«, Beč 1974., str. 106. % Naš tajednik«, Beč, br. 41 od 8. X. 1955. » Nota austrijske vlade 510.02.00 upudena vladi SFRJ 2. XII. 1974. god. 190 Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 Ova izjava se odnosi na topografske oznake i natpise u Koruškoj a ne i za Gradišče, jer je prigodom donošenja spomenutog zakona bilo rečeno da če se za Gradišče zakon istog značaja naknadno donijeti. Do danas on mije donesen. Diskriminacija hrvatske narodne manjine može se vidjeti na zemljopisnoj karti — nema upisanih hrvatskih imena za čisto hrvatska sela i hrvatske opčine, a i geografski nazivi (za rijeke, planine d sl.) su isključivo na njemačkom jeziku. O dvojezičnim putokazima i oznakama na seoskim tablama u Gradišču nema ni govora — pokušaji koji su učinjeni na tom planu okvalificirani su kao ilegalni i u protivnosti s krivičnim zakonom. Da li se to može okvalificirati tako u od- nosu na čl. 7. stav 3. postoje različita mišljenja (usporedi T. Veiter i J. Andrassy). Vlasti su otklonile te »dodatke« i time je kratak period dvojezičnih topograf- skih natpisa bio završen. Hrvatski jezik u sredstvima masovnog komuniciranja Značaj sredstava masovnog komuniciranja u svakodnevnom životu nije po- trebno posebno isticati. Za Gradiščanske Hrvate taj značaj se očituje na dva ko- losjeka. S jedne strane, stalna poplava njemačkih masovnih medija koji prodiru u sve pore života, pogoduje tendencijama asimilacije i germanizacije, pogotovo, ako nema protuteže korištenja tih medija na materinjem jeziku manjine. Pored toga »mi (Gradiščanski Hrvati) nimamo ni mogučnosti, da austnijske masovne medije mobiliziramo. Ako se javu oni ki želju mašu asimilaciju, onda čedu to svake nimške movine rado donesti. Ako se mi od Kulturnoga društva pojavimo i kažemo: 20 ljet je tomu, da se je potpisao Državni ugovor i ništa se ni do sada za nas učinilo, to nam ni jedne velike nimške novine nečedu donesti. I tako se više manje zašuti cijela problematika i skrb nas Hrvatov ovde u Gradišču«." S druge strane pred sredstva masovnog komuniciranja koja koristi manjina, postavlja se zadatak, ne samo neutraliziranja takvih tendencija, več još više da svojim utjecajem pospješuju jačanje narodne svijesti i potiču manjinu na oču- vanje i daljnje razvijanje vlastitih obilježja, prvenstveno jezika i kulture. O izda- vačkoj djelatnosti Gradiščanskih Hrvata i njenom značaju za manjinu biti če go- vora u posebnom referatu ovog elaborata, a ovdje čemo se osvmuti samo ma upo- trebu hrvatskog jezika na radiju i televiziji. Možda bi bilo bolje reči na neupotre- bu, jer je austnijski radio i televizija (ORF) odbio zahtjev Gradiščamskih Hrvata za vlastitim emisijama. Naime Gert ‚Bacher, nedugo po dolasku na poloZaj gene- ralnog intendanta Austrijskog radija odgodio je zahtjev Gradiščanskih Hrvata za vlastite emisije s obrazloženjem, da če se ito pitanje riješiti kada se postavi vlastiti studio za Gradišče. Konačni odgovor je medjutim bio negativan." Čudno je i neprihvatljivo takvo stanovwište (pogotovo ako bi postajala dobra volja da im se u duhu čl. 7 Državnog ugovora pruži pravo da pod jednakim uvje- tima s ostalim austnijskim državljanima sudjeluju u kulturnom ustrojstvu područ- ja koja nastavaju) da nema mjesta ni vremena čak ni za najskromnije kratke emisije na hrvatskom jeziku, pored činjenice da austrijske radio stanice imaju tni, a televizija dva programa. Odbijanje emisije na hrvatskom jeziku od strane % Nota austrijske vlade 510.02.00 upudena vladi SFRJ 2. XII. 1974. god. % Izvod iz govora predsjednika HKD dr. Ivana Miillera na generalnoj sjednici HKD 1. X. 1974 u Donjoj Pulji, Hrvatske novine, Matrštof, 4. X. 1974, br. 37. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 191 ORF-a ne može se pravdati (na što se oni pozivaju) podijeljenim stavom medju samim Hrvatima da li su takve emisije potrebne ili ne, Gradiščanske Hrvate u uvjerenju, da se prema njima vrši odredjena diskrimi- nacija po pitanju prava upotrebe hrvatskog jezika na radiju i televiziji, podržava i odluka ORF da emitira program za radnike na privremenom radu u Austriji, kao i činjenica da se na stranim jezicima odašiljaju emisije za turiste (svojevre- meno je Hrvatima prigovoreno da njihov jezik i tako večina stanovništva ne razu- mije, pa bi to za večinu bio nekorisno iskorišten termin u sredstvima masovnog komuniciranja). U njihovu traženju podržala ih je i austrijska Liga za ljudska prava koja je na svom generalnom zasjedanju u Beču 9. IV. 1972. god. zaključila da »... apelira na ustavno madležnu Saveznu vladu, da bi Narodnomu vijecu pred- ložila odgovarajuče zakone za izvršenje čl. 7 Državnog ugovora u korist Gradi- ščanskih Hrvata i pni tom obratila pažnju i na madjarsku narodnu grupu Gradi- šča: da apelira nadalje na Austrijski radio da uvede — po primjeru več dugo postoječih slovenskih emisija u Radio Klagenfurtu — i u gradiščanski zemaljski program periodične emisije na hrvatskom jeziku...«? Austrijska vlada prema mišljenju izraženom u Noti 1974. smatra da se »obve- za emitiranja posebnih programa na pojedinim jezicima ne može izvesti iz držav- nog ugovora«. Iz prikaza tih nekoliko područja primjene prava koja su gradiščanskim Hrva- tima i Slovencima u Koruškoj i Štajerskoj kao posebno zaštičenim manjinama garantirana ma osnovu Držawnog ugovora proizlazi da Austrija nije zaštitila te manjine od diskriminacije i da nije donijela odgovarajuče odluke potrebne za pro- vedbu posebne immanjinske zaštite, što za pripadnike manjine ujedno znači i krše- nje temeljnih ljudskih prava. Problemi Gradiščanskih Hrvata jasno ukazuju da austrijske najviše zakono davne i upravne institucije napuštaju malo po malo tretiranje manjinskih proble- ma kao političkog pitanja Austrije i njenih medjunarodnih obveza. U takvoj, go- tovo novoj konstelaciji političkih odnosa pretvara se manjinsko pitanje od poli- tičkog u stranačko, što objektivno utječe na znatno slabljenje, podvajanje i me djusobno sukobljavanje vodečih snaga te hrvatske manjine, a što rezultira čita- vim mizom neriješenih pitanja Gradiščanskih Hrvata. Sažetak Diskriminacija gradiščanskih Hrvata kao narodne manjine u Austriji Gradiščanski Hrvati su prolazili kroz različite etape u svojoj borbi za nacionalni integritet i očuvanje nacionalne samosvojnosti. Svaka etapa je na svoj način ostavljala pečat u njihovu razvitku i na odredjeni način utjecala na njihov položaj u sklopu ve- činskog naroda. 1919. godina i Mirovna konferencija u Saint-Germainu sa svojim odlukama bila je sudbonosna za daljnji razvoj Gradiščanskih Hrvata. Odbačena je ideja o stvaranju Ko- ridora koji bi povezivao slavenske narode od Jugoslavije do Čehoslovaške. 1921. g. pro- 2 Veiter Theodor, Das Recht der Volksgruppen..., Wien-Stuttgart 1970, str. 737 i Hrvatske novine, Eisenstadt, br. 26 i 29, 27. VI. 70 i 18. VII. 1970. ® Das Menschenrecht, Wien, JG. 1972. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, ät. 7—8 192 . an h vništvo područja razgraničenja izmedju novonastalih veden je plebiscit Ma ea de obalo opredijeliti u sklopu koje države žele nadalje egzi- in rg ča i madjarska i austrijska propaganda bile vrlo aktivne, Za Gradiščan- stirati. Pri Z žive u Burgenlandu — novoj pokrajini Austrije — nastali su novi pro ske Hrvate koji ži jih prirodnih ekonomskih centara — Šopronja, Tae kraji stala bez svoj - : s im jr Z ae te dolazi do jačeg iseljavanja Gradiščanskih Hrvata u prekomor- sko A zelkiih za Gradiščanske Hrvate je posebno teško razdoblje, Osim što je po- krajina Burgenland ukinuta i podijeljena izmedju Štajerske i Donje Austrije, vrši se i otvorena germanizacija i denacionalizacija, te progon onih koji nastoje da manjina sačuva svoju nacionalnu svijest. H . s so; K = R Pe rada, umjesto smirenja, Gradiščanski Hrvati imaju period neizvjesnosti, bu: duči da je njihova egzistencija u Austriji dovedena u pitanje i to zbog mogučnosti da Gradišče postane nova domovina njemačkih izbjeglica iz susjednih zemalja Austrije. 1955, godina otvara novu stranicu u historiji Gradiščanskih Hrvata, Te godine sklop- ljen je Državni ugovor kojim je riješen status Austrije kao nezavisne demokratske države. Za slovensku i hrvatsku manjinu u Austriji, značajno je, da ih se izričito spominje u članu 7. Državnog ugovora koji je obvezao Austriju da manjinama pruži ravnopravni razvitak sa svim ostalim stanovnicima Austrije, te da im osigura potrebne uvjete koji če im omogučiti da i nadalje zadrže i održavaju svoja obilježja narodne pripadnosti. 20 godina nakon potpisivanja Državnog ugovora je dovoljno dug period da se mogu donijeti odredjeni zaključci o tome kako Gradiščanski Hrvati ostvaruju svoja Državnim ugovorom garantirana prava u cilju zaštite i očuvanja nacionalne samosvojnosti, te kako se u odnosu na njihove potrebe i prava postavlja večinski narod. Jedno od osnovnih obilježja svake narodne manjine je i njihov materinji jezik. Prema tome odnos večinskog naroda prema jeziku manjine i mogučnostima njegove upotrebe u javnom životu predstavlja značajan indikator sveopčeg odnosa večinskog naroda pre- ma nacionalnim manjinama u svojoj zemlji. Ako analiziramo taj odnos prema jeziku Gradiščanskih Hrvata možemo konstatirati da nema govora o jezičnoj ravnopravnosti hrvatskog i njemačkog jezika u područjima gdje živi hrvatsko odnosno miješano sta- novništvo, iako samo ravnopravnost i jednak tretman jezika manjine s jezikom vedine pruža osnovu za skladan i nesmetan razvitak dotične manjine. Hrvatski jezik je u Gra- dišču funkcionalno manje vrijedan od jezika večine tj. njemačkog, a njegovo nipodašta- vanje se očituje i u pokušajima da ga se proglasi arhaičnim sa mnoštvom dijalekata, a bez jedinstvenog književnog jezika, jezikom koji nema izraza za mnoge moderne poj- move i tome slično. Vrlo je malo onih koji priznaju da je znanje dva jezika prednost koja SIDE šire poznavanje različitih kultura, a time i obogačivanje vlastite kultur- ne tine. lako i Državni ugovor upotrebi jezika manjina u javnom životu posvečuje dosta pažnje, naročito u stavu 3 čl. 7, može se zaključiti na osnovu evidentnih činjenica da je Austrija učinila vrlo malo na ispunjavanju svojih obveza prema manjinama, a koje pro- izlaze iz Državnog ugovora. Vrlo suptilna diskriminacija Gradiščanskih Hrvata i njihovog jezika, koja se provlači od Zakona o stručnom osposobljavanju odgojitelja i odgojite- ljica u dječjim vrtičima, preko diskriminacije hrvatskog jezika u sustavu školstva, svoju kulminaciju doživljava u potpunom ignoriranju obveza koje proizlaze iz Državnog ugo- vora, Hrvatski jezik (a time i Gradiščanski Hrvati kao manjina) je diskriminiran i poti- skivan i tamo gdje postoji izričita zakonska obveza za Austriju da jezik manjine pri- hvati kao drugi službeni jezik. Zbog toga nije nimalo čudno da su se vodili sudski spo- rovi u kojima su stranke tražile, a nisu uspjele ostvariti svoje pravo na upotrebu hrvat- skog jezika kao ravnopravno važečeg njemačkom, što ne postoje dvojezične topografske oznake, što se ne tretira jezik Gradiščanskih Hrvata kao upravno službeni jezik u uprav- nim kotarevima s hrvatskim, odnosno miješanim stanovništvom, a da se i ne govori o argumentima s kojima se odbija zahtjev Gradiščanskih Hrvata za upotrebu njihovog jezika na radiju i televiziji, tj, sredstvima masovne komunikacije. Na kraju može se reči: Sva ta pitanja koja su ostala neriješena i nakon 20 godina od potpisivanja Državnog ugovora, kao i pojedine akcije (kao napr. popis stanovništva posebne vrste koji se namjerava provesti) ukazuju na činjenicu da u Austriji ne postoji dobra volja da se manjinama omoguči normalan razvitak u duhu proklamiranih i Držav- nim ugovorom prihvačenih medjunarodnih obveza, več naprotiv da se želi čim prije pre- stati tretirati manjinsko pitanje kao političko pitanje Austrije. Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 193 Summary The Burgenland Croats The Burgenland Croats had lived through various stages in their struggle to preserve their national integrity and identity. Every stage left its mark in their development and in a certain manner affected their position in relation to the ethnic majority. The year 1919 and the peace conference at Saint Germain were ill-fated for the future of the Burgenland Croats. The conference rejected the idea of creating a corridor stretch- ing from Yugoslavia to Czechoslovakia to link the Slav peoples. In 1921 a plebiscite was held at which the populations living in the areas of demarcation between the new- born states of Austria and Hungary were to choose the country in which they wanted to live. The Hungarian and Austrian propaganda campaign was intense. The Croats living in Burgenland — a new province in Austria — were faced with new problems since the province had lost its natural economic centres, Sopron, Köszeg and Szombat- hely, so that more Burgenland Croats began to emigrate overseas, The nazi period was extremely harsh for the Burgenland Croats. Not only was the province of Burgenland abolished and divided between Styria and Lower Austria, but germanisation and denationalisation were also ruthlessly pursued and everybody who wanted the minority to preserve its national consciousness was persecuted. After World War Two, instead of entering upon a period of tranquillity the Burgen- land Croats lived in uncertainty since their existence in Austria was threatened by the possibility of Burgenland becoming the new home for German refugees from the neighbouring countries. The year 1955 turned a new leaf in the history of the Burgenland Croats. This was the year of the conclusion of the State Treaty that solved the status of Austria as an independent and democratic state. As far as the Slovene and Croat minorities in Austria are concerned, it is significant that they are expressly mentioned under Article 7 of the State Treaty whereby Austria is obligated to ensure the minorities the same rights on equal terms as enjoyed by all other Austrian nationals as well as the necessary conditions for the preservation of the attributes of their ethnic status. Twenty years that have elapsed since the signing of the State Treaty is a sufficiently long period to make possible a judgment on the manner in which the Burgenland Croats have enjoyed their rights, guaranteed under the State Treaty with a view to protecting and preserving their national identity, and on the attitude of the ethnic majority towards their needs and rights. One of the basic attributes of every national minority is its mother tongue. There- fore the position taken by the ethnic majority to the language of the minority and its use in public life is an important indication of the general attitude of the majority to the national minorities in its own country. An analysis of this attitude to the language of the Burgenland Croats makes clear that there is no equality of the Croat with the German language in the areas where the Croat or mixed populations live, though only equality and the same treatment of both the minority and the majority languages provi- des a basis for a consistent and unimpeded development of a particular minority. Fun- ctionally the Croat language in Burgenland is less valued than the language of the ma- jority, i.e. German, and this belittling attitude is reflected in the attempts to make it look archaic with a multitude of dialects, without a common standard form, a language lacking terms for many modern ideas, and the like. There are very few who admit that a knowledge of two languages is an advantage enabling one to study different cultures with a view to enriching one's own cultural heritage. Thus the State Treaty places considerable emphasis on the use of the minority lan- guages in public life, especially under its Paragraph 3, Article 7. Judging by evident facts Austria has done very little to fulfil her obligations to the minorities arising from the State Treaty. A very subtle discrimination of the Burgenland Croats and their language ranging from the Act on the training of the educational personnel in kindergartens to the discrimination against the Croat language in schools, reaches its culmination in a complete disregard for the obligations stemming from the State Treaty. The Croat lan- guage (including the Burgenland Croats as the minority population) is discriminated against and ignored even in those cases where there is an explicit legal obligation on the part of Austria to accept the minority language as the second official language. No 13 Razprave in gradivo Razprave in gradivo, Ljubljana, april 1976, št. 7—8 194 m wonder so many people went to law asking in vain for the recognition of their right to use the Croat language as equal with the German, and arguing against the non-existence of bilingual topographical inscriptions as well as protesting against the refusal to accept the language of the Burgenland Croats as the administrative official language in the h the Croat or mixed populations. Better not mention the administrative districts wit arguments advanced against the demands of the Burgenland Croats for the use of their language on the radio and TV, i.e. in mass media. The conclusion to be made is as follows: all these problems that have remained unsolved even twenty years after the signing of the State Treaty as well as individual actions (e.g. the envisaged census of »a spec ial kind«) point to the fact that there is no good will in Austria to enable the minorities to develop normally in the spirit of the stated international obligations assumed under the State Treaty, but that, on the con- trary, there is a tendency to stop treating as soon as possible the minori y i an Austrian political guestion. {y question as