Narodna in univerzitetna knjižnica

v Ljubljani

STANKO VRAZ

ŠTUDIJA





CRTICE

IZ

HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

SVESKA ČETVRTA.

D" BRANKO DRECHSLER:

PREPORODNE ŠTUDIJE

I.

STANKO VRAZ.

TISAK

DIONIČKE TISKARE U ZAGREBU
1909.

D* BRANKO DRECHSLER:

STANKO VRAZ

STUDUA

IZDALA

MATICA HRVATSKA I SLOVENSKA
U ZAGREBU 1909.




I.

MLADOST.

R omantični Mali Štajer, sam bez osobitoga prosvjetnoga
života, bez ikakve književnosti svjetovnoga sadržaja,
rodio je u početku XIX. stolječa hrvatskome preporodu
glavu književnoga pokreta, a velikome slavenskome svi-
jetu uzor-naučenjaka, koji je prvi dignuo slavistiku na
stepen ostalih lingvističkih nauka — dao nam je Stanka
Vraza i Franja Miklošiča. 1

Jakob Frass — to je isprvično ime pjesnikovo — rodio
se u Cerovcu, opčini žerovinskoj, nedaleko Ljutomera,
30. junag. 1810. Pokrstio ga je u župnoj crkvi u Svetinjama
rodjak mu Mihalj Jaklin. Očinski pjesnikov dom, ugledna,
crijepom pokrivena zidanica na jedan kat, stoji i danas
osamljen, podaleko od susjeda, zaklonjen malo ispod
vrha na obronku jednoga cerovačkoga huma. Ovdje živi
i danas njegov rod. 2  Majka pjesnikova Lucija bila je sestra
Andreja Kavčiča, koji je kao gradski župnik bio ravnatelj
mariborske gimnazije (1785.-1794.), a poslije kao kanonik
u Gracu školski nadzornik čitave biskupije. Pjesnikov
otac Josip Frass, koji je imao tri sina i dvije kčeri, bio
je imučan ,,gornjak“ i prijatelj škole, jer je od god. 1820.,
pa do svoje smrti (1834.) bio mjesni školski nadzornik
pučke škole u Svetinjama, te je i sam mogao raditi oko
odgoje sinovljeve, ali Mihalj Jaklin, oko kojega se kretao
duševni život slovenskoga Štajera, mogao je postati i iz-
gledom svome nečaku.

1

2

Vraz je polazio pučku školu dvije godine u Sveti¬
njama (1819.—1821.), a dvije u Ljutomeru (1821.—1823.),
gdje je u to doba njegov rodjak Jaklin bio župnikom.
Mladi Cerovčanin došao je ovamo jamačno zato, da
što bolje nauči jezik njemački radi daljih nauka ; tu se
naime več u osnovno j školi sve predavalo na njemačkom
jeziku, pa i u kuči moglo je u večem mjestu dijete čuti
njemačku riječ, čega inače nije bilo u malim seocima ovoga
čisto slovenskoga kraja. Svršivši ljutomersku trivijalku
upisan je Vraz u prvi razred mariborske gimnazije (1823.),
dok je mladji Miklošič, koji se rodio u Radomerščaku
(1813.), nedaleko Vrazova očinskoga doma, svršivši pučku
školu u Središču, 3  za godinu dana kasnije krenuo na gim-
naziju u Varaždin (1824.). Vraz več prvo polječe propade,
a prije negoli se završilo drugo, ostavi Maribor. Anton
Krempelj, štajerski historik, držao je u ovo doba kao ka-
pelan u Ptuju privatnu školu za dječake, da mogu pri-
ječi iz osnovne u srednju školu, jer je izmedju jedne i
druge doista bila čitava propast, osobito za slovensku
djecu, buduči da u osnovnoj školi nijesu dovoljno na¬
učila njemački, a u gimnaziji nije se njemački jezik
više ni predavao, pa se nije pitalo, da li učenik razu-
mije nove i teške predmete na njemačkom nastavnom
jeziku. U ovu privatnu školu udje Vraz, a poslao ga
amo jamačno Jaklin, u kojega bijaše prije u Svetinjama
Krempelj kapelanom. Krempelj ga je spremio za novu
školsku godinu. U jesen god. 1824. povratio se Vraz u
Maribor i odsele redovito svršava pojedine razrede : četiri
gramatička te peti i šesti kao humaniora (1824.—1830.).
Bio je rjedje medju srednjim, običnije medju slabijim
djacima, a značajno je, da najslabije napreduje u latin-
skom jeziku, ali se često odlikuje u matematici, geogra¬
fiji i historiji.

3

U jesen god. 1826. ostavio je Miklošič franjevačku
gimnaziju varaždinsku i kao učenik trečega razreda ma¬
riborske gimnazije postao saučenikom Vrazovim. Mi¬
klošič bijaše izvrstan djak, ali mladič veoma živahna
temperamenta, te nam se iz njegova djakovanja sačuvalo
nekoliko veselih i šaljivih anegdota, 4  a Vraz bit če da je i
natkriljivao svoga druga, jer nam i Davorin Trstenjak,
prvi životopisac njegov, koji je u isto doba bio djakom u
Mariboru, veli, da ova gimnazija nije imala gorega djaka
od Vraza. 6  On več sada izmiče od nametnute discipline i
zamišlja rad za druge ideale, što mu ih nije mogla podati
škola. Oko njega bilo je sve tudje. Od Vrazovih profesora
jedini je Zupančič bio rodom Slovenac i čovjek pjesnički
nadahnut, ali njegovo rodoljublje bilo je sapeto, austrijsko,
a pjevao je na — njemačkom jeziku. Ali, čini se, on je
ipak utjecao na domoljubne osječaje svojih učenika, pa
i na Vraza. „Bil je Zupančič — piše o njemu kao o svome
profesoru Slomšek — za isto doba iskreni Slovenec, ki je
prvi dramil svoje učence, naj se lotijo maternega jezika,
ki je zapuščen v prahu spal ; on nam je dal prvi v peti in
šesti šoli čitati slovenske Vodnikove in Jarnikove poezije,
katerih učenec in prijatelj je bil.“® No Vraza je jamačno
sam Jaklin več u prvi razred opremio sa slovenskim na¬
rodnim osječanjem. Miklošič pripovijeda: ,,V Mariboru
uzdržaval je Vraz v meni ljubezen do materinščine, koji
je že v 3. ali 4. razredu med školskim predavanjem stihe
delal, pri tem sem mu jaz bil svetovavec“. 7

U jesen god. 1830. imatrikulovana su oba druga, Vraz
i Miklošič, u prvoj godini filozofije u gradačkom sveuči-
lištu. Ovdje bijaše god. 1827. Ljudevit Gaj, a več prije
njegova dolaska osnovan je tu ,»ilirski klub“, gdje se sa-
stajahu mladi Hrvati, Srbi i Slovenci. Gaj u svojoj auto-
biografiji pripovijeda, da ga je ovdje Srbin Mojsije Baltic

*

4

upučivao u čisti štokavski govor i da je s njim prvi put
čitao Vukove narodne pjesme. 8  U ovome se društvu ?a-
metnulo iskreno prijateljstvo izmedju Gaja i Demetra.
Tu su zatitrale u mladim dušama prve sanje o preporodu
naroda. Kad je Vraz s Miklošičem došao u Gradac, Gaja
ovdje više nema, ali su iza njega ostale življe veze medju
djacima iz južnih slavenskih zemalja i budnija svijest
narodna. Vraz i Miklošič dolaze probudjeni več sa gim¬
nazije, pa ovdje urnah postaju najvidjeniji rodoljubi.
Stjepan Kočevar, koji je u isto doba s Gajem i Demetrom
došao u Gradac (1827.) i s njima prijateljevao, buduči
poslije u Beču na medicinskom fakultetu, pita zabrinuto
Matjašiča, da li ima u Gracu slovenskoga podmlatka (1832.),
a ovaj odgovara, da su tu Vraz i Miklošič, nada sviju
rodoljuba, a več slijedeče godine (1833.) piše Kočevar
Vrazu : ,,Cjelujem Vas i vrloga Miklošiča. Moram Vam
zahvaliti, jer ste Vas dva mir mojemu srcu povratili“. 9
A Miklošič sam o sebi i Vrazu pripovijeda : ,,Kovali smo
velikanske osnove; Vraz imel bi spisati primerjajoč slovar,
jaz pa primerjajočo slovnico slavenskih jezikov. Občenje
s Poljaki v Gradcu interniranimi podpomagalo je delo¬
vanje.“ 10  Uistinu čitavo doba Vrazova djakovanja u Gracu
(1830.—1838.) doba je ,,velikanskih osnova", doba tra-
ženja odredjena cilja i sredstava te spremanja za rad oko
preporoda naroda.

Miklošič umio je ovo nastojanje dovesti u sklad sa
svojim obligatnim naucima, te je bio jedan od najodlič-
nijih djaka gradačkoga sveučilišta, ali Vraz nije mogao
svoje oduševljenje i romantička nagnuča ni toliko ogra-
ničiti, da se u sveučilištu provlači bar kao u gimnaziji.
Prvu godinu filozofije (logiku) svršio je doduše redovito,
te ga god. 1831./32. vidimo u drugo j godini (fizici), no
ove ne svršava ni prve ni druge godine, več je tek tečajem

5

god. 1834. načinio ispit, ali se nije dao ispitati iz svjetske
povijesti, pa je prema torne mogao prijeci na pravnički
fakultet, ali bez prava na doktorat. No u svjedodžbi za
prvu godinu filozofije nije imao sve uvjete, da prijedje
na prava, pa je opet trebao punu godinu, da je nadopuni.
Tako je tek u jesen 1835. u pisan na juridičkom fakultetu.
Vraz provodi u Gracu svoje romantičke, pjesničke go-
dine, a čemu se on podao, podao se punim srcem, pa nije
nista neobično, da je u pet godina svršio tek dva tečaja
filozofije. Prve godine svojih pravničkih študija nije pravio
ispita, a tek školske godine 1836737. načini prvi prav¬
nički ispit. Slijedeče godine slušao je povijest filozofije,
a potkraj g. 1838. udomio se u Zagrebu, i time se zauvijek
prekida njegovo djakovanje. On bijaše gimnazista slab,
filozof loš, a pravnik — nikakav.

Vraz se od svojih gradačkih profesora ugodno sječao
samo starca Josipa Wartingera, u  pisca djelca ,,Kurz-
gefasste Geschichte der Steiermark“ (1815.). Gaj veli o
njemu u svojoj autobiografiji, da je odlučno na nj utjecao,
i premda je bio Nijemac, da ga je poticao na rad oko na¬
rodne povijesti na narodnom jeziku. 12  Pored ovoga spo-
minje se Vraz, no veoma neugodno, samo još Adalberta
pl. Muchara, profesora klasičke književnosti i estetike,
koji, ako je i bio porijetlom Hrvat, opet se isticao kao fa¬
natični Nijemac, pa je u tom duhu i napisao opsežno djelo
,, Geschichte des Herzogthums Steiermark“ i odlikovao
se kao protivnik Slavena. Vraz o njemu govori, kad je
ostavio gradačko sveučilište, u najstarijem svojem hr-
vatskom — epigramu („Muhar“, 1838). 13  Ali ma da Vraza
nijesu mogli osvojiti profesori ni akademičke nauke, on
ipak u ovo doba upravo neumorno radi. U hladnoj djačkoj
sobici piše on pjesme, pa se sam sa sobom našalio, kako
mu se misli, prije negoli padnu na papir, na putu smr-

6

zavaju . 14  Kraj nedostatnih sredstava, a suviše intenzivna
i naporna rada skrhao je pjesnik več ovdje u prvoj mla¬
dosti svoje krepko zdravlje i uhvatio klicu bolesti, s koje
se patio kroz čitav život. On je radio i preko svojih sila.
Nijedan časak njegova dugotrajnog i besciljnog djako-
vanja nije propao, te je ovo doba, što nam ga ispitne svje-
dodžbe tako črno rišu, upravo najradinije doba pjesnikova
života. Vraz je polazio naime i drugu školu, te slušao
tajnene glasove drugih učitelja, koji su naviještali novo
doba narodima: on je u ovo doba naučio sve sla-

venske jezike i upoznao najbolje plodove njihovih knji¬
ževnosti, on je naučio francuski, španjolski, talijanski
i engleski, prevodio na slovenski pjesničke proizvode naj-
različitijih književnosti i sam napisao šilu originalnih
pjesama ; napokon preživio je sam u sebi njemačku ro¬
mantiku, koja ga je u početku posve osvojila, pa je pod
utjecajem narodne poezije i suvremene slavenske knji¬
ževnosti stvorio odredjeniji pravac svome radu.

Vraz je došao u gradačko sveučilište zajedno s Mi¬
klošičem i oni su urnah postali pokretači slovenskoga
života u Gracu. Obojica su izašla iz jednakih prilika, iz
istoga kraja, a težili su za istim ciljem, pa ipak se več u
Gracu razviše u dva različita značaja. Neke su im črte
zajedničke, i to one, koje im dade rodni kraj. Slovenac u
ovome kraju u jednu je ruku radin, otvoren, samosvi-
jestan, voli red i čistoču, a u drugu je ruku poznat kao
veseljak, neobično mu je milo društvo, vesela pjesma i
šala. Ovakovi jesu i oni kao djeca ovoga kraja. Ali Mi¬
klošič, premda nam je kao gimnazista poznat sa svoje
obijesti, a još i na sveučilištu izmedju akademičkih sa¬
tova zabada u Vraza šaljivim epigramima, što ih nazivlje
strjelicama (,,pušice "), 15  podavajuči se uvelike filozofskim
i juridičkim naukama tako je razvio i potencirao prva

7

prirodjena svojstva: samosvijest, radinost i red, da je
tijem polako zatirao i brisao ostale črte svoga značaja,
dok je u Vraza ostalo uvijek sve to u skladu ; njegov značaj
ostao je uvijek vjernim odrazom života oko ljutomerskih
,,gorica". Miklošič bavi se svestrano naukama, te je kao
svršeni pravnik — što je zaista dosta neobično — radi
potrebe i. maja 1837. počeo u gradačkom sveučilištu
kao suplenat predavati filozofiju, a 23. juna 1838. po-
stade doktorom „slobodnih umjetnosti i filozofije". Vraz
se naprotiv bavi svestrano lijepom književnošču. Oni
doduše zajedno uče slavenske, pače i druge evropske je¬
zike, čitaju znamenita pjesnička djela svih naroda, naj¬
više slavenskih, no Miklošič si time stvara osnov, da od
diletanta postane kabinetni naučen jak — kako ga dobro
nazvao T. Maretič 16  — dakle vodile su ga naučne težnje,
a Vraz si stvara osnov, da postane pjesnik, književni kritik,
pokretač i preporoditelj naroda, a nagnuča su mu pre¬
težno umjetnička. Miklošiča njegovo kolo cijeni kao čo-
vjeka puna znanja, ali umjetničke pretenzije, što su u
njega nekolika puta izbile, čine nam se kurioznošču, dok
se Vraz uvijek jednako ističe upravo s ovim ambicijama :
on uči, čita, ali uporedo i sam pjeva. Suvremena roman¬
tika vodila ga od suhih nauka i skrbi za životnu egzisten-
ciju k idealima na Parnas. Miklošič je romantik, u koliko
su romantičke ideje nakon racionalizma Dobrovskoga
prodrle i u nauku, osobito u slavistiku, a Vraz je romantik
pjesnik, najizrazitiji u naše preporodno doba. Pa kako
on kao romantik osječa opreku izmedju ideala i zbilje,
sanja i istine, tako je osječa takodjer izmedju poezije i
proze — svojih nauka. Kao karakteristiku spominjemo
iz nepriopčenih još Vrazovih slovenskih rukopisa jedan
papir, na kojem imamo : ulomak iz Helmoldove ,,Kro¬
nike", važan za Slavenstvo, vježbe u poljskoj deklinaciji,

8

nekoliko hrvatskih stihova, namijenjenih pobratimu Vu-
kotinoviču, kratku slovensku erotičku pjesmu o Afro¬
diti, jednu slovensku narodnu pripovijest, slovenski pri-
jevod neke ruske narodne pjesme i napokon — nedo-
vršenu rješidbu jednog geometrijskog zadatka . 17  Tako se
Vrazov rad oko akademičkih nauka posve izgubio u
roman tiči.

II.

„ILIR IZ ŠTAJERA".

V se za domovino! 1  bilo je geslo Vrazovo u doba aka-
demičkih nauka ; u ovim se riječima on preporadjao
kao pjesnikirazvijaokao preporoditelj. U pomolu njegova
pjesničkoga rada privlače ga dvije zemlje : Kranjska,
gdje se baš uto pojavila „Kranjska  č b e 1 i c a“
(1830.—1833.) u duhu evropske romantike kao osnov
novije slovenske svjetovne književnosti, a onda H r-
v a t s k a, gdje se ovih godina javljaju prve brošure, do¬
moljubne elegije i budnice kao znaci budjenja narodne
svijesti i predznaci Gajeve „D a n i c e.“ Štajerska, naj-
uža domovina pjesnikova, nije imala nikakva književnoga
središta, nikakve književne veličine, sve bijaše maleno,
sitno, polumrtvo. Veze s Kranjskom bile su slabe. Šta-
jerac bio je geografički, etnički, jezično i kulturno bliži
Hrvatskoj negoli Kranjskoj. Hrvatsko-kajkavski kul¬
turni utjecaji več su prije Vraza ovdje dosta jaki. 2  Vra¬
zovi zemljaci obično su polazili gimnaziju u Varaždinu,
a kajkavska književnost bila je poznata i u Štajerskoj.
Ono malo književnoga života, što ga je tu bilo, obilježava
separatizam prema nešto jačem prosvjetnom radu u Kranj¬
skoj. Vraz je doduše htio probuditi u Štajerskoj narodni
i književni život, ali njegove mlade sile bile su presla-
bašne, jer za to još nije kucnuo zgodan čas. I tako Vraz
čas naginje Kranjskoj, čas Hrvatskoj, koleba se i skuplja,
ako mu je i bila jjasna svrha njegova rada, dok' ga ne pre-

10

dobi Hrvatska, ali za svu Veliku Iliriju. U njegovu životu
jedva da ima išta značajnije od ovoga duševnoga procesa,
što nije nastao preko noči, več se razvijao kroz čitav niz
godina.

Kad je počela izlaziti „Čbelica“ (1830.), u Hrvatskoj
još nema sličnoga književnog pokreta. Vraz je ,,Čbelicu“
dočekao s največim oduševljenjem, uzdao se posve u rad
ljubljanskih književnika i težio u njihovo kolo, a njegovi
slovenski prvenci dokazuju, kako se taj pjesnički almanak
dojmio njegova stvaranja. On hoče da i lično upozna po-
kretače. Iz Graca piše 29. juna god. 1833. Muršcu : ,,Pe-
temusne vacantiis Carnioliam ?“. 3  Ali prije praznika god.
1833. prvi put se Vraz u Gracu susreo s Ljudevitom Gajem,
koji ga je oduševio i pozvao, da dodje u Hrvatsku, 4  a
ovaj je susret prvi pokazao pravac daljem Vrazovu radu
životu.

Kranjska je Vrazu zemlja obečana, osuta cviječem,
po kojem zuji „Čbelica“. On doista o praznicima godine
1833. sam kreče put Kranjske, ali Hrvatska, kroz koju
je na Gajev poziv prolazio, zadržala ga, i on nije dopr’o
dalje od Mokrica, nedaleko Samobora. 5  Upravo u ovo
doba pada prvi i najvažniji čin Gajev : on je u Beču i Po-
žunu sabrao oko sebe mladost, koja je bila voljna da radi
oko preporoda naroda, razvio joj svoj program, koji je
ona prihvatila, i došao u Hrvatsku, da provodi zajednički
s prijateljima svoje misli u život. 6  A evo u taj mah, u
mjesecu augustu 1833. godine, Vraz dolazi u Krapinu i
Zagreb, gdje ga upozna Gaj s mladim preporoditeljima.
Ostavivši Hrvatsku piše iz Radgone prijatelju Cafu, kako
se teško dijelio od Gaja, Rakovca i drugih; kako hrvatski
književnici več pjevaju s Gajem : ,,Još Hrvatska ni pro-
pala“, i da če se za nedjelju dana vratiti ka Gaju u Kra¬
pinu, pa želi povesti i njega sa sobom. ,,Kaj sem na Hro-

IX

vatskem najšel, Vam ne možem spisati”. Sa sobom je
ponio ,,mnogo zaklada slovesnosti hrovatske”. 7  A Ra¬
kovcu se iza ovoga odlaska javlja ovako : ,,Vi ste iskro,
ki so njo Gajove goreče besede, kerim se nobeno ganlivo
srce soprotiti ne more, v moje prša zahitile, celo vpla-
menili.. .“ 8

Vraz je tek slijedeče godine (1834.) o prazni cima
došao u Ljubljanu. 9  Privlačila ga je ,,Čbelica“, o kojoj
smo medju njegovim slovenskim pjesničkim prvencima
našli ova dva stiha :

Kaj bčelci marni med in cveti šibki,
so mojim ustnam, srdcu njeni zlibki . 10

Mladi i oduševljeni pjesnik nije bio medju mirnim,
uozbiljenim i starijim od sebe ,,čbelarjima“ onako obje-
ručke primljen kao u Hrvatskoj, ali ga još nije ništa ni
odbijalo. On je počeo dopisivati s Prešernom, Čopom i
Kastelcem, pokretačima ,,Čbelice“. Jednome ,,čbelarju“,
koji mu ne odgovara na pismo, gorko se jada u Štihovima :

Al to še bi vse pretrpel,
to še ne nar veči hudo,
de b’ le vedel, de b’ le vedel,
kak še kaj se Čbelco ljubo ?' 1

Vraz je slao svoju prvenčad za „Čbelicu“, ali je uzalud
čekao, da ona opet poleti u svijet. Zujanje njezino bilo je
dostatno, da zamami pjesnika, ali suviše kratkotrajno, da
mu izdovolji njegove težnje. Kako je Vraz več sada čovjek
kritičkoga pogleda, a sveže su mu svestrane i jake,
urnah je progledao zapreke za razvitak ,,Čbelice“. On je
opazio, da inteligencija slovenska, a to je bilo ponajviše
samo svečenstvo, nije spremna za svjetovnu književnost,
ma da je predstavnikom njenim bio Prešeren, koji se može
izvesti u red največih evropskih pjesnika. I Prešernova
poezija, u koliko se nije mogla razviti, nevina je žrtva ovih

12

prilika, pa ona i sama o tom govori. Tako je Vraz obavijestio
Čelakovskoga, a ovaj mu odgovara: ,,Was sie mir liber
ihre Patres schreiben, vorzugsweise in Bezug auf die Zhbel.,
das ist doch ein wenig zu toll — non habet osorem, nisi
ignorantem!, da doch Ihre Zhbel. durchgehends sittsam und
keusch wie ein Magdelein spricht. Bei uns haben wir uns
liber die Geistlichkeit vveniger zu beklagen, vorziiglich un-
sere jungen Seelsorger sind in der Mehrzahl voli Feuer
fiir die gute Sache und grosse Stiitze unserer Literatur". 13
A druga nevolja za ,,Čbelicu“ bila je pravopisna borba.
U „Čbelici“ u potrebi javala se bohoričica, kojom se služi
u svojim slovenskim prvencima i Vraz, a protiv nje podigla
se metelčica, kojoj bijaše svemočnim zaštitnikom Kopitar.
Matija Čop piše Vrazu (1834.), da ne zna, kad če opet
,,Čbelica“ izači, asvemu je kriv Kopitar, ,,welcher durchden,
urspriinglich durch die Zhbeliza veranlassten ABC-Krieg
so erbittert wurde, dass er als Censor iiber das Ms. des 4-ten
Bandchens derselben ein sehr ungiinstiges Gutachten ertheilte,
und eine neue Redaction desselben verlangte". 13  Napokon
nesretno zaglavi, utopi se u Savi tvrdi i neslomljivi Čop
(1835.), koji je bio duša ovoga književnoga pokreta, 14  i
tako izadje peti svezak ,,Čbelice“ tek — god. 1848.

Vraz nije u Ljubljani vidio osobito utješljive pojave :
pravoga narodnoga gibanja nije bilo, a na krasne početke
književnoga preporoda oborilo se reakcionarno shvatanje,
na koje se okomila i Prešernova satira „Nova pisarija".
A suradnici oko „Čbelice“ nijesu Vraza ni susretali s onim
iskrenim veseljem, s kojim je on k njima dolazio. Od ovih
najbliži i najsrdačniji Prešeren nije štedio u dopisivanju
s Vrazom ironije.

Kad je ,,Čbelica“ prestala izlaziti, slao je Vraz u
Ljubljanu svoje pjesme, da izadju u tamošnjem njemačkom
listu „Illyrisches Blatt", gdje se javljao i Prešeren, ali

13

nije nikako mogao prodrijeti na javu, što je sam, ako je
i bio čedan i rado priznavao, da su to njegova pjesnička
tapanja, veoma teško osječao. Njegove slovenske pjesme,
ako i jesu prvenci, bolje su od svega, što je u ,,Čbelici“
izašlo do Prešerna, ali one su odbijale od sebe kranjske
književnike radi jezika. Vraz bijaše uvjeren, da Slovenci
još nemaju gotovoga književnoga jezika, več da ga tek
treba stvoriti, i to na osnovi narodnoga govora i prouča-
vanjem slavenskih književnih jezika. No uistinu je za
malen narod, kao što je slovenski, snažna i velika poezija,
kao što je Prešernova, gotova književnost, a jezik njegov
tako je pun, jedar i pjesnički, da je morao postati zajed-
ničkim književnim jezikom svih Slovenaca. Osnov u Vra¬
zovim prvencima jest slovenski pučki govor u Malom
Štajeru, koji je bliži hrvatskom kajkavskom narječju
negoli kranjskom, a pored toga je pjesnik čitajuči Vuka,
Kačiča i prve proizvode hrvatske knjige uvlačio u svoj
jezik mnogo kroatizama, a od slavenskih jezika primaše
riječi najradije iz češkoga (na pr. vlast, vlastenec, vla-
stenski, odglaski, znelka, krasa i t. d.), gdješto iz ruskoga,
kad mu je nedostajala domača riječ. Pa zato, kad je poslao
Prešernu svoje pjesme za „Illyrisches Blatt“, odgovara
mu ovaj : ,,Die Einriickung der beigegebenen Poesien, die
meinen vollen Beifall haben, ins Illyrische Blatt ist aus
dem Grunde unterblieben, weil sie fiir das Lesepublikum
desselben zu unverstandlich sind“, i dodaje, da ih on i
Kastelic jedva napolak razumiju . 15  Bilo je tu više ne-
tolerancije tadašnjih jezično-pravopisnih gloženja negoli
istine, dok su se u Hrvatskoj u uredništvu ,,Danice", gdje
se zbilja težilo za jedinstvenom književnošč.u, primali
radovi u različitim narječjima, pa i kad je najjače nad¬
vladalo, urednici su sami dotjerivali prinose prema knji-
ževnom jeziku . 16

14

Kako Vraz nije mogao, da iz ono malo kranjskih
knjiga nauči narječje ljubljanskih pjesnika — u srednjim
školama se slovenski jezik nije učio — a živio je daleko
od ovoga dijela naroda, u Štajerskoj pako nije bilo knji-
ževnoga središta, a koliko je on sam kušao tu pokrenuti
književni život, nije uspio — to on sa svojim slovenskim
prvencima naprosto nije mogao na javu, a bila je to poe¬
zija njegove prve mladosti, najčiščeg nadahnuča, kome
je žrtvovao svoje nauke i svoj život. I tuše urnah javlja
potonji Vraz : on se prihvača epigrama i satire, jer nije
njegov običaj, da stane na po puta ili da se istim putem
povuče, več korača naprijed. Jedan epigram počima :
,,Pisarji naši so klopotci 1 ', 17  ali još prozirniji jest ovaj:

Pravite mi, d’ zaglušeno

brenkam struno prstom slabim,

ino pravite de habim

poezije vaše pšeno,

to dovolte še mi, prosim,

kaj spet malo želč vam strosim. 18

Ove riječi jamačno su namijenjene „čbelarjima“.
No još je zanimljivija satira, ako i nije formalno do-
tjerana, več samo bačena na papir, u kojoj pjesnik obi-
lježava značaj svoje slovenske prvenčadi i jadom oplakuje
njihov udes prikrivajuči svoju bol humorom :

Slovenc kaj rekel bo, kda drobte moje

prekazale se bodo mu, (pazlive

med ljudstvo bodo šle, kak zaje na njive,

kde straže detele lisica svoje

ne da je skusit, sama in ne skusi,

al nevošliva gleda, kakor vene,

in veseli, kda cveti s’ prerumene)

kak Protej to Vam, čujte, čem proreči.

Ne bodo radi moji drzni Muzi,
in ne do včas’ neradi njenoj reči,
nek karal bo j 6, neki drznil hvalit,

IS

in nekim bo dopalo se nje šalit.

Moj Štajarc bo lakonsko krit’ko trobil
svim učencom : zlo krajnski, ga ne šte’te.

Zaljubljen Krajnc v kratkočo bo sonete

zazrevši djal : predebelo zarobil

jih v hrovatsko čcho. Mu malo v naše

romar’t Athene, in Rotarske kaše

je treba snet’, dotečas naj ne hodi

med naše klasike, mej čbeličane,

de z hrovatijo krajnčije ne zbrodi;

in s’rota, kda bez as-g’ in r-ga vgodi —

bez plajša snažnega med Quintiljane,

kak suvali j 6 bojo od gostvanja.

In kda med grozne bo jezika varhe
se zablodila — trde Aristarche,
in slobodni nje rimi in nje djanja,
ki ne so zmerjene po njih kopiti’,
ah kak ter bode nji z njih nogtov priti. 18

Satiru pisao je Vraz još bohoričicom, dakle potječe
najkasnije iz god. 1835. Pjesnik je naveo sve protivnike
svoje poezije : jednima bio je njegov jezik odviše kranjski,
drugima suviše hrvatski, trečima nije bio po volji njegov
pravopis, več bi htjeli meteljčicu, napokon četvrtima bile
su njegove pjesme preslobodne. Epigramom i satirom
obara se Vraz na književne prilike medju Slovencima,
kad ga je počela najjače pritezati pomladjena Hrvatska.

U Hrvatskoj razmahao se velikom šilom narodni
pokret, kojemu su na čelu bili sami mladi ljudi, vršnjaci
i prijatelji Vrazovi, a izbio je na osnovi slavenskoj, na
kojoj se razvijala čitava obrazovanost njegova. Pjesnik
nije trebao tek nuditi svoje sile mladim pokretačima —
oni su ga sami zvali u svoje kolo i usrdno ga pričekivali. Gaj
i Rakovac mole ga več za prvoga boravka u Hrvatskoj
(i 833 -)> da sabira po Štajerskoj narodne pjesme za „Da-
nicu“ i odredjuju mu veliku ulogu, da slovenske književ-

i6

nike sjedini s hrvatskima. 20  Vraz' je u Hrvatskoj u jednu
riječ našao ono, što je tražio i što ne bi bio mogao nači
u Kranjskoj : pravi početak narodnoga preporadjanja,

a to ga je največma privlačilo, jer za nj — kako reče jed-
nom — nije bilo ,,ugodnijega i veličanstvenijega prizora
na svijetu, nego što je duhovno razviče jednoga naroda". 21

Veoma je važno za Vrazov razvitak, što je on došao
u Hrvatsku i upoznao se s mladini pokretačima baš u
vrijeme, kad su se tek zametale osnove budučega prepo¬
roda. Impulzivni Vraz jamačno je živo učestvovao u ovome
kolu. Gaj je upravo počeo raditi oko svoje misli, da iz¬
daje ,,Novine horvatske" sa „Danicom“. Ime ilirsko još
nije izbilo. Vraz je obečao svoje suradništvo, ali on i
ne misli, da če se odreči u književnom radu svoga narječja,
niti je itko to sada tražio. Uoči nove godine 1834. piše pjesnik
Rakovcu iz Graca : ,,Je li budo skoro Novine hrovatske
na svetlo zišle ?“ Osobito mu je na srcu ,,Danica". ,,Le
skrbte za Danico, da bude nam skoro prisvetila. Kada
Danica priblešči, je blizo dana". Ali sam se ispričava, da
mu ne može poslati svojih pjesama, jer se pregledavajuči
ih uvjerio, da im još nedostaju ,,močne znotrešne žile i
zvunešna glatka obraznost", a ,,Virgilja menoj poslo¬
venjenega", od kojega je neke česti namijenio ,,Danici",
nema pri ruci. 22  Vraz dakle namjerava kao slovenski pjesnik
pristupiti k ,,Danici". Pitanje jedinstvenoga književnoga
jezika još nije bilo aktuelno. Ivan Derkos je doduše u
raspravi ,,Genius Patriae super dormientibus suis filiis"
(1832.) istaknuo, da Hrvati, Slavonci i Dalmatinci mo-
raju prihvatiti jedan književni jezik, koji se samo tako
može onda izobraziti. U ovo pitanje nije se ipak još di-
ralo iz oportunosti, a književni rad prvih pokretača u ovo
doba kreče se još na kajkavskom narječju. Vraz je dakle
u prvi čas prionuo uz ovo kolo ne osječajuči nikakvih

VRAZOV RODJENI DOM U CEROVCU.

I

:=\





17

prepreka, tim više, što je i poslije kajkavsko narječje
smatrao govorom slovenskim ; jednom riječi : pjesnika

je u Hrvatskoj sve privlačilo, a ništa ga nije odbijalo, i
on je jedva čekao, da opet ovamo dodje. „Veselim se že
po času — dodaje na kraju istoga pisma Rakovcu — po
ferijah, kere nakanim na Hrovatskem prebiti." 33

Uistinu Vraz je o praznicima god. 1834. bio po drugi
put u Hrvatskoj, no ovaj puta, kako vidjesmo, krenuo je
i u Kranjsku, da se lično upozna s pokretačima oko ^be¬
lice". 24  Ali dok je u Ljubljani gledao velikoga pjesnika
u polumrtvoj narodnoj sredini, opazio je u Hrvatskoj
micanje pojedinaca i veliko narodno gibanje. Upravo se
najnapetije iščekivalo veliko Gajevo poduzeče. A 20. ok¬
tobra god. 1834. eto izadje Gajev ,,Oglas" na lcajkavskom
i štokavskom narječju, kojim se pozivalo na pretplatu
,,Novina horvatskih" i ,,Danice". Novine izadjoše prvi
put 6. januara god. 1835., a I0 - januara osvanula je i „Da-
nica" sa značajnim geslom : ,,Narod prež narodnosti je
telo bez kosti".

Vraz je u Gracu s največom neustrpljivošču očekivao
,,Novine" i ,,Danicu“. Več 4. januara 1835. javlja. Muršcu,
da su ,,Novine" izašle, ma da nisu, i moli ga, da se kao
,,znani potporitel slovenšine" pretplati. 25  A onoga dana,
kad su ,,Novine" u Zagrebu doista izašle, javlja opet tu
radosnu vijest Knupležu i veli: ,,G. redaktor v oglasu
obečavle, kaj bodo v literarnem listi tudi različne dela po
našem narečji najti. Če bo se ta obljuba spolnila, tak so
za nas te Novine ravno tak korisne, kak da bi je v našem
kraji na svetlo davali". 26

Vraza se ,,Danica" neizmjerno dojmila. „Danica
bode našim bratom — piše Gaju — omamljeno glavo raz-
svetila, de bodo ze sna stanovši si zenice mesili, in za-
zableni se prašali jeden druga : Kde smo ? Kde smo pred

2

i8

bili. . . Naš Slovenec bode se rokoval s Horvatom, Horvat
s Krajncom, Kranjc s Korošcom, Korošec z bratom na
Malem Štajeri, brezkončni sklep bo nas vezal, kajti mi
bomo vsi med soboj spoznali, kaj smo le Slovenci, sini jedne
pramatere". To kao da su odjeci Gajeve budnice. „Lepo se
mi dopadne duh Tvojih slovesnih pripomočcov, ki so nas
v pesmah tak lepo, privablivo pobratili — radi mi u vaše
kolo stopimo — a vonder prosimo nehajte nas za Hrovate
imeti... Bolelo bi Te, de bi kdo rekel, Ti si Polak, al Rus, al
Čeh, al Kranjc ; pusti z misli ime Horvat. . . Nehajmo vse
pridavke, Horvat, Kranjc, Goroten, Štajarc, Dalmatine i t. d.,
to nas loči, kajti vsak bi rad svoj kraj na prvenstvi videl.
Mi smo vsi sini južne Slavije Slovenci". 27  Prve godine doista
u ,,Novinama“ i u „Danici“ ne izbija ime ilirsko u opčeno
narodnom značenju, več se najjače ističe ime hrvatsko,
ali separatizam i provincijaiizam bio je upravo sada tako
jak, i to baš u inteligencije, a težnja za narodnim jedin-
stvom tako silna, da je bilo potrebno neko zajedničko
ime, koje bi svi mogli prihvatiti. Vrazovo je pismo dokaz
ove potrebe. On predlaže, da se svi južnoslavenski na¬
rodi prozovu Slovencima, a to nije ni bilo ništa novo, jer
Gaj na početku svoga ,,Oglasa" i sam izbraja sva pro¬
vincialna imena hrvatska, srpska i slovenska, a sve ih
naziva Slovencima. Ali prema svršetku godine 1835. Gaj
je u kolu preporoditelja predložio, da se prihvati ime ilirsko,
što je i historijom opravdavao, 23  i to je bilo prihvačeno,
pa je u broju 48. prvoga tečaja „Danice“ izašao zanosni
njegov proglas za Ilirstvo, i tako osvanu novo godište
,,Novina ilirskih" i ,,Danice ilirske".

Kakogod je Vraz pristao uz ,,Danicu", ipak još uvijek
misli, kako bi se mogla probuditi i pokrenuti slovenska
književnost. On se još uvijek nada, da če ,,Čbelica“ možda
ipak izači i stvoriti novi književni život. Po Smoletu po-

19

slao je za nju svoje prvence — zove ih ,,šušmariji“ 29  —
a Kastelcu šalje pjesme „od treh akademikov, kteri se
vseh slovenskih jezikov učijo", i pridodaje iz svoje zbirke
šest narodnih pjesama. 30  Pače Vraz namjerava sam s Miklo¬
šičem pokrenuti almanak ,,Cvetlice". 31  Iz njegova pisma
Kastelcu negdje početkom god. 1835. vidimo, da je več
s Miklošičem „poslovenil" „nekaj ptujih samih pleme¬
nitih pesmi najimenitneših pevcov europejanskih", pa
traži slične prinose iz Ljubljane namjeravajuči ,,prvi
svezek" ,,Cvetlic" izdati svakako ,,na početku prihodne
letine", a obojica, on i Miklošič, bit če Kastelcu za to za¬
hvalni ,,osoblivo o velkem srpni ali kimavci". 32  Vraz je
dakle mislio o praznicima 1835. poči opet u Kranjsku.

Vrazove ,,Cvetlice" nijesu izašle. Iz Kranjske bez
sumnje ni je dobio nikakve pomoči. O praznicima g. 1835.
došao je po treči put u Hrvatsku, sada več pomladjenu,
preporodjenu, punu oduševljenja, pjesama i melodija.
U Kranjsku nije ni išao. Bio je ,,v Bistrici na Zagorji pri
ljubeznivem starci g. opati Krizmaniči", koji je ,,poslo-
venitelj Miltonovega Zgublenoga raja". 33  A bio je dakako
i u Zagrebu. „V tem mesti me tolko ljubeznivih reči mo¬
tilo, tolko prijatelnih rok zadržavalo, da je ne lahko bilo
se vsem tem protiviti", pa je tek 15. septembra mogao
ostaviti Hrvatsku i priječi Dravu. 34  Kad je pjesnik došao
u Gradac, stigne ga ,,Danica", a u njoj balada „Stana
i Marko", prva njegova štampana pjesma. 36  Ova je pjesma
gradačkom slovenskom kolu prva jasno pokazala put,
kojim če Vraz krenuti, a na što ono još nije bilo pri¬
pravno. ,,Murko još ne zna niš o toj baladi —r piše 25. ok¬
tobra Vraz Gaju — a ja si lasno domislim, šta o njoj
sudit če : on me kudit bude kako heretika". „Moj brat
Miklošič ju prečtevši muča. On ne može pregoreti mojeg
ilirskog pera. On ga naziva, kako više pisah, izdajicom". 36

*

20

Vrazova pozornost sa suvremene polumrtve točke
književnoga rada i narodnoga pokreta u Kranjsko j pala
je u Hrvatsku. Ovamo ga vodila nacionalna ideja, jer je
Slovence s Hrvatima kajkavcima smatrao jednom gene-
tičkom cjelinom, pa slavenska ideja, koja je uopce, po-
vodeči se za naukom Dobrovskoga, isticala samo četiri
samostalne skupine: češku, poljačku, rusku te ilirsku.
Njegova impulzivnost, obrazovanost, sprema i oduše-
vljenje za narodni rad, sve to nije imalo drugdje prilike
da izbije negoli u Hrvatskoj, kamo je pjesnika privlačio
intimni društveni život i opčena susretljivost mladih po-
kretača. Vraz je vidio, da su u Hrvatskoj realizovane nje¬
gove sanje i s največim zadovoljstvom ostavlja Hrvatsku,
koja je u njegovu srcu sada nadrasla Kranjsku. Baladu
„Stana i Marko“ u ,,Danici“ nije podpisao ,,Jakob Frass
Cerovčan“, več „Stanko Vraz, Ilir  iz  Štajera“.
A 3. decembra god. 1835. piše Muršcu iz Graca: ,,Za
kolko korakov so še Hrovati (bolje Iliri) dalje v napretki,
vi si malo sami lahko domislite, da Danico in Novine horv.
štejete”. 37  Ovo su prvi oblici Vrazove metamorfoze: on se
potpisuje novim svojim imenom i naziva se ,, Ilir iz Šta-
jera”, premda je tek dva dana iza ovoga pisma izišao
Gajev proglas za Ilirstvo.

Vraz je prihvatio ime ilirsko kao najvidljiviji znak
svojih simpatija za naš preporod, koji je sezao i do su-
sjednih Slovenaca, ali ovaj je čin bio još bez pravoga sa-
držaja, jer pjesnik nije vidio sve dalje posljedice njegove,
niti je bio sada na to posve pripravan. On i opet poku¬
šava, da pomakne književni život kod Slovenaca. U isto-
me pismu, gdje se prikazao Muršcu kao ,, Ilir iz Šta-
jera”, piše, da prevodi na slovenski, ,,kak dober šta-
jarski Slovenec govori”, 38  pripovijesti Smidtove, koje kani
za mladež izdati slovensko gradačko kolo, pa i Muršcu

21

odredjuje jednu, da je prevede. Vraz i njegovi gradački
drugovi još uvijek misle, da če „Čbelica“ ipak izači, pa
spremaju pjesme. 39  Još i sada je tendencija Vrazova rada
u slovenskom kolu, kako sam javlja god. 1836. Šafariku :
„v Gradci Slovence s tim obuditi, se vsem slavenskim je¬
zikom priučovati in je na cesto napeljati, lepoto in
obilnost našega lastnega narečja v pamet
vzeti in spoznati,  ktero bi se že slobodno se se¬
strami v red postavilo bilo, de bi jemu solnčece milši si¬
jalo blo“. 40  Ovo pismo Šafariku je dokaz, da je Vraz i u
svome vedrome optimizmu kritički gledao na stanje su-
vremene slovenske književnosti. ,,Naši dozdajni še živi
pisarje so zvun Ravnikarja, Jarnika in Prešerna, pred
kterimi se naj vsak Slovenec pokloni, vsi ne spomenja
vredni 11  . . . 41  A osječao je Vraz i svu golemu opreku iz-
medju svoje generacije i žilavoga starog reakcionarno-
konzervativnog pokoljenja. „Če nas kdor kaj bojezlivo
drzne reči, taki je nemški odgovor : Was wisset Ihr jungen
unerfahrenen Leute, Ihr sollet unter alten Mannern schvvei-
gen“. 42  Ali i ovo njegovo poduzeče, slovenski prijevodi
Smidtovih pripovijesti za mladež, izjalovi se.

O praznicima god. 1836. došao je Vraz četvrti put u
Hrvatsku. U ovo doba Gaj je nesamo sve oduševio za
ilirsko ime, več je velikom taktikom dosljedno proveo
načelo organičkoga pravopisa i dignuo štokavsko narječje
kao najraširenije, najljepše i najkulturnije na stepen
jedinstvenoga književnoga jezika. Vrazu se u početku
činilo, da se to bude Hrvati u tri stare županije, a sad je
vidio, da je zublja bačena u daleke ilirske zemlje, a svuda
su se za njom dizali plamenovi ili bar plamsaji. Pokret
pokazao mu se u večim dimenzijama, nego što je to i slu¬
tila njegova duša, vapijuči uzalud kroz niz godina bar
za iskricom novog duševnog života kod Slovenaca. Ve-

22

lika ideja napunila je Vraza velikim počitanjem, i on je
postajao svijesnim ,, Ilirom iz Štajera", našao je za vri-
jeme ovoga boravka u Hrvatskoj svoju novu domovinu i
počeo slaviti ideal svoje nove, hrvatske poezije, samo-
borsku krasoticu Ljubiču Cantily.

Vraz je ved pjevao na hrvatskom jeziku, ali došavši
u Gradac ni j e ipak mogao ni sada prekinuti sa svojim
mislima o preporodu slovenske književnosti, no u godinu
1837. padaju posljednji ovakvi pokušaji, zanimljiviji od
dojakošnjih. Preporod književnosti i preporod naroda
vezivao je Vraz uvijek kao uzrok i posljedicu. On je opazio,
da nabožno-poučna knjiga za prosti puk ne če probuditi
narodnosti u Slovenaca, več da je za preporod naroda
potreban u prvom redu preporod narodne inteligencije,
kako je to bilo kod Hrvata, a za taj preporod trebala je
opet po primjeru Ilira svjetovna knjiga u suvremenom
duhu. ,,Nam treba, kaj se narodnost med srednim stanom
budi. . . zakaj kmet je preprosti, kaj bi se k našim mislam
podignol ; ino pak smo že tak odrejeni, kaj ne moremo
s telom ino dušom k njemu — v njegovo življenje sto¬
piti". ,,Tak se tudi Prešern toži ino pravi, kaj je vsa naša
pisarija za proste ljudi — prenavljanje, v kterem ne ži¬
vosti, da naše živlenje ne je med njimi". 43  Prešeren i ,^be¬
lica", kojoj bijaše glavna svrha procvat svjetovne knji¬
ževnosti i estetska izobrazba narodnoga jezika, ideali su
pjesnikovi, ali on nema više prave vjere u uskrsnuče nje-
zino, ma da još 2. aprila god. 1837. šalje iz Graca neko¬
liko svojih slovenskih pjesama Prešernu za „Čbelicu‘‘,
,,gesetzt, dass sie Herr Kasteliz nicht des Serbismus oder
gar des Russismus beschuldigt". 44  Vraz je osjecao, da je
kucnuo posljednji čas i da ne valja više čekati več raditi.
I doista „na dan svetega Jurja“ god. 1837. javlja Muršcu,
da su u Gracu zaključili, ,,da nam Čbelica zaostaje",

23

izdavati „Metuljička", a u Prešerna su se pouzdavali,
da če „Metuljičku“ njihovu ,,peroti poslati". 45  Bit če da
je varšavski almanak „Motyl“ dao ime njihovu pje-
sničkom zborniku. Uistinu je Vraz več prije toga, šaljuči
posljednje svoje slovenske pjesme za ,,Čbelicu“, javio
Prešernu : „Ich beschaftige mich gegenwartig unter Bei-
hilfe des Herrn Baccalaureus Mikloschizh mit der Zu-
sammentragung der Materialien fiir einen Rivalen der
Z h b e 1  i z a, der mit ihr um die Gunst der Bluthen
buhlt. Habe die Gefalligkeit, und sende mir Du bald etwas
von den versprochenen Beitragen, damit sich die Zhbe-
liza ihres Concurrenten nicht zu schamen braucht" 46
I ovaj Vrazov pokušaj ostade jalov : ,,Metuljiček“ nije
nigda izašao. Prešeren javio je Vrazu : ,,Einen Beitrag
zu Euerer Zeitschrift kann ich Dir nicht tibersenden, weil
ich nichts neues gedichtet habe". 47  Miklošič držao se ,.moč¬
nima rokama" 48  stare „bohoričice‘‘, dok je Vraz bezuvjetno
htio, da almanak izlazi u ,.gajici", a ostali članovi gra-
dačkoga kola malo su mogli pjesniku pomoči, jer se ni
kasnije nijesu pročuli u književnosti slovenskoj. Kad mu
je pored toga 5. jula god. 1837. kategorički javio Prešeren :
„Die Zhbeliza wird meines Erachtens nie mehr ausflie-
gen", 49  osjetio je Vraz, da je sa svojim težnjama kod Slo-
venaca osamljen, a sam prenemočan, pa da ih ne če moči
privesti k životu putem, kojim je dosele koračao. Njemu
ne preostade drugo, negoli da se povuče u zabit ili da se
posve priključi mladim Ilirima, s kojima ga nije ništa
rastavljalo, pa da tu izvrši svoje pjesničko zvanje i da
ovim putem u velikoj i jakoj zajednici utječe na narodni
preporod Slovenaca. Prešeren nije osječao nesklada, što
je poezija njegova procvala kao čarobna oaza u pustinji.
Ali Vraz mogao je pristati samo uz drugu alternativu,
na što su ga nagonile sve duševne sposobnosti, najjača

njegova nagnuča i shvatanje književnosti, kojoj je imao
biti najpreči cilj preporod naroda, a za ovaj rad on nije
mogao nači uporišta medju Slovencima. U Prešerna sta-
vljao je Vraz svoje posljednje nade. „Ich hatte schon vo-
rigen Sommer muthig in diese holzerne VVirtschaft —
tako piše o slovenskoj književnosti onih vremena Pre¬
šernu 19. novembra god. 1837. — eingeschlagen, wenn
Du nicht darin sassest, dessen poetische Kinder mir immer
mit ihren frischen Rosen wangen Friedensliebe einflossen ...
Ich habe auf deinen Beitritt zu meinen Ansichten ge-
rechnet und darauf bauend noch das Vegetiren der sio-
venischen Literatur fiir moglich gehalten. Da aber das
nicht erfolgt ist, so habe ich mich seit verflossenem Friih-
jahre vom undankbaren Felde, das ich 5 Jahre mit aller
Liebe bebaute, zuruckgezogen, und mich den begeisterten
jungen Illyriern angeschlossen, und denke nicht wieder
zuriickzutreten. Mit Slovenien hab’ ich es abgethan, zumal
da ich auf meiner letzten Reise alle meine Schriften, die
ich von dem Jahre 1832—36 in slov. Sprache besass,
verlor. Seit dem vorigen Jahre schreibe ich nur illirisch.
Was Herr Kasteliz von mir besitzt, sind daher als Opera
posthuma zu betrachten”. 60

2. septembra god. 1837. počele su u ,,Danici” izlaziti
Vrazove „Djulabije’, kojima se on urnah pročuo kao
jedan od najboljih ilirskih pjesnika, a time se ujedno pjesnik
istrgnuo iz one pasivnosti, koja je više godina iscrpljivala
sve njegove sile, da mu se osnove prometnu u čin, a do¬
nosila mu samo razočaranja.

Mi smo isticali i različite subjektivne povode, koji
su u Vraza stvorili nagnuče k našem narodnom prepo¬
rodu, pa ako i ne čemo reči, da je mladi pjesnik romantik
pristao uz ilirsko kolo samo pod nekom sugestijom, ova
je sugestija bila ipak jaka. ,,Der Bothe des iilyrischen

25

Tages, die Danica ist aufgegangen — piše Jarniku o
sebi kao pjesniku slovenskom — der Glanz hat ihn ge-
blendet; die Adler des Vaterlandes und die Nachtigallen
der Einigkeit und Liebe erhoben ihre gottlichen Stimmen
und benahmen ihm fiir immer seine schwachen Laute ”. 51
No Vraza i u ovo prvo doba, kad ga je kao pjesnika posve
zaogrnula maglica romantičkih maštanja, uvijek vodi
razum, ili ako ga je srce kamo zanijelo, on bar iza toga
analizira svoj čin. Več u njegovim najranijim listovima
svuda izbijaju iskre potonjega osnivača hrvatske kritike
Vraz se uistinu najidealnije zanio za ilirsku ideju, ali je
pristao za nju i srcem i umom, pa joj je i ostao vjeran,
kad su mnogi drugi smalaksali.

Vraz je znao, kako su se iza velikih Napoleonovih
vojna Nijemci narodno ujedinjivali, pa kako su pokraj
tako velikih opreka medju pojedinim narječjima imali
svi jedan književni jezik. On je veoma rano upoznao češku
književnost, a poznavao ju je bolje nego itko od naših
preporoditelja, i tu je vidio kolovodje češkoga preporoda :
Šafarika i Kollara, gdje su se upravo radi narodnog
jedinstva odrekli svoga slovačkoga narječja i pisali češki.
Pa tko če im i danas, gdje su Slovaci protiv njihova pri-
mjera razvili samostalnu slovačku književnost, zabaviti
radi toga, što su htjeli nešto veče, te se zanijeli za ideju
narodnoga jedinstva ? Idejom narodnoga jedinstva bio
je prodahnut i naš preporod i upravo ona je udarila biljeg
našem kulturnom životu XIX. stolječa. Ali i tu je tre-
balo žrtava. Ako odbijemo Prešerna, kajkavska knji¬
ževnost nije bila siromašnija od tadašnje slovenske knjige,
pače su i naši preporoditelji u početku večim dijelom pi¬
sali na kajkavskom narječju, ali su se svega toga odrekli
i počeli učiti štokavsko narječje, da se stvori jedinstveni
književni jezik i jedinstvena književnost, jer samo na

26

ovoj osnovi uz časovito povoljne političke prilike mogao
je narodni preporod več u prvi mah imati toliko uspjeha.
Pa kako su se Hrvati kajkavci usprkos dosta jake opozi¬
cije Kopitara, Kristijanoviča i hrvatskih madžarona, što
su samo kajkavsko narječje smatrali „horvatskim” je¬
zikom, odrekli svoga narječja, mogao je to učiniti i Vraz,
kad je Prešeren zanijemio, „Čbelica” prestala izlaziti, a svi
su njegovi pothvati pošli po zlu ; kadno u jednu ruku
nije mogao podiči svoje štajersko narječje na stepen knji-
ževnoga jezika, a u drugu ruku imao je više prilike, da
nauči štokavsko narječje negoli jezik Prešernov. Vraz
se dakle u suglasju sa su vremenom idejom narodnoga je-
dinstva odriče svoga narječja shvatajuči slovenski jezik
ilirskim narječjem, a štokavski govor zajedničkim knji¬
ževnim jezikom svih Ilira. To je bila malena žrtva ve-
likoj ideji.

Sredinom septembra god. 1838. ostavio je Miklošič
Gradac i otišao u Beč. 52  Vraz je bio o praznicima opet u
Hrvatskoj, ali nakon odlaska Miklošičeva nije se više
vratio u Gradac, več je ostavio pravne nauke i posve se
predao književnom radu i ostao u Hrvatskoj.

Dopisivanje izmedju Vraza i Prešerna uto se za neko
vrijeme prekida. Vraz se poslije sam prvi javio prijatelju
iz Potčetrtka 7. septembra god. 1840., pa crtajuči ilirske
uspjehe ovako završuje : ,,Ich wiinsche sehr Dich zu

sehen, und — post varios casus et tot discrimina rerum —
so Manches mit Dir zu besprechen”. 53  Ilirska ideja bila
je sadržajem njihova dopisivanja. Vraz je na Prešernove
prigovore odgovorio iz Bistrice 15. decembra god. 1840.,
a glavne misli ove apologije samoga sebe jesu: ilirska
ideja ne ide za tim, da sputava, a još manje, da potisne
provincijalno književno nastojanje, več samo sumnja o
bujnom cvatu ovakve književnosti. Istina, slovensko je

27

narječje sposobno za unapredjivanje, ali nitko ne oče-
kuje od slovenske književnosti što trajno. Utjecaj germa¬
nizma je silan, a Slovenci su osamljeni. Koliko kupaca
može nači naučna ili beletristička knjiga na slovenskom
narječju ? Ni toliko, da bi se pokrili troškovi, a nekmoli
da bi pisac mogao od svoga rada živjeti. U takvim prili¬
kama ne može biti govora o književnosti. Vraz dopušta,
da se i u slovenskoj književnosti mogu pojaviti pojedini
velikani, ali nikada velika književnost. Ako dakle Slo¬
venci hoče ostati Slavenima, nema druge, nego da se pri-
druže brači na jugu, što ne če biti teško, ako to poteče od
srca, jer su im ova brača po jeziku najbliža. Po jeziku,
veli Vraz, nijesmo mi od njih dalje, negoli Hanoveranac
od Saksonca, a ovaj od štajerskog Nijemca. Ne fali nam
nista do ozbiljnosti. Ako možemo tako dobro naučiti nje-
mački, francuski i t. d., zašto ne bismo jednako mogli na¬
učiti najsrodnije i najbliže nam narječje ? ,,Aber freilich
kostet das die Aufgebung des Uneinigkeitsgeistes ”. 54

Vraz je imao i nije imao pravo. On nije ni slutio, ko¬
liko ima u Slovenaca duševne snage i sposobnosti, da odo-
lijevaju svome teškome položaju i reguliraju svoj pro-
svjetni život nadoknadjujuči različitim načinom nedo-
statke, koji su se Vrazu činili ubitačnima. On to nije vidio,
jer ova sila bila je još latentna : on sam nije mogao, da je
najednom probudi, a drugih nije bilo. Ali u tadašnjim
prilikama bilo je Vrazovo mišljenje ispravno, a dokaz
je slovenskih kulturnih sposobnosti, da je ono danas obo-
reno. Vraz je do kraja svoga života ostao nepokolebljiv u
svom uvjerenju radeči oko svoje ideje, a sav književni
rad u Slovenaca u njegovo doba nije mogao dokazati ne-
osnovanost njegova rada. Pristavši Vraz uz Ilirstvo mogao
je razvijati svoje sposobnosti, pa je u Hrvatskoj postao
središtem književnoga života, a da ga riije privukao naš

28

preporod, njegov i najneumorniji rad izgibao bi sam u
sebi, kako je to bivalo, dok je pisao slovenski. A valja
istaknuti, da je Vraz, stekavši tako veliko mjesto u pre¬
porodu Velike Ilirije, upotrebljavao najodličnije svoje
sposobnosti i kao pjesnik i kao agitator i sabirač narod-
noga blaga, da prene, ojača i uzveliča svoju Sloveniju :
njene ljepote kiti največim brojem domoljubnih kitica
svojih ,,Djulabija”, kroz sav svoj život sabira slovenske
narodne pjesme i narodno blago, najviše putuje po svim
slovenskim krajevima budeči svuda narod, u najtješnjoj
je vezi sa svim vidjenijim književnim radnicima i sa in-
teligencijom slovenskom, pa blagotvorno utječe na ono
književnoga rada, što ga je bilo, a najviše je njegova za¬
sluga, što su se i Slovenci napokon otresli starih pravopisa
i prihvatili ,,gajicu”.

III.

PJESNIČKI PRVENCI.

V raz sam spominje u pismu Jarniku, da se samo jedan-
put javio u slovenskoj književnosti, i to sa pseudo-
nimom Jakob Cerovčan. 1  Bilo je to god. 1836., kad je
nakon smrti svoga gradačkoga prijatelja Janeza Drago¬
tina Šamperla (1815.—1836.) izdao njegovu knjižicu :
,,Navuk o peldah”, namijenjenu slovenskoj mladosti, te
joj napisao predgovor. 2  Pjesnik je tijem učinio poštu
uspomeni svoga prijatelja, ali je to i njegova oporuka
slovenskoj knjiži. Vraz je ipak poslije toga izdao prigodom
primicija prijatelja A. Stranjšaka prigodni slovenski sonet
(1838.), koji nam se i sačuvao, 3  a god. 1839. izišla je u
Zagrebu na slovenskom jeziku njegova: ,,Hvala Nj. c.
Visosti nadvojvodi Joanu”, lijepa prigodnica u čast sinu
Leopolda Habsburgovca, nadvojvodi Ivanu, koji je u
Gracu osnovao ,,Joanneum” (1811.), te je najvolio bo-
raviti u Štajersko j, kojoj bijaše sklon, a puk ga je osobito
volio. Inače Vraz nije objavio ništa na slovenskom je¬
ziku. 4  Priključujuči se Ilirima javio je Prešernu, da je
na putovanju izgubio sve, što je od god. 1832.—1836. na
slovenskom jeziku spjevao, 5  ali bit ce, da je poslije ove
rukopise ipak našao, ako možda i ne sve, jer su oni bili
vlasništvo ,,Matice ilirske”, 6  a danas ih čuva „Matica
slovenska”, te su osobito važni za shvatanje razvitka
Vrazove književničke fizionomije i pravca čitava njegova
potlašnjega književnoga rada, a sami o sebi označuju
nam jedan samostalni period u njegovu razvitku.

30

Slovenski prvenci Vrazovi udaraju u oči svojom sve-
stranošču : on proučava suvremenu evropsku književnost
i stare klasike, te prima poticaje sa svih strana. Od klasika
prevodio je mnogo Virgilija, nešto Tibula, pa onda i sam
pjeva u heksametrima i distisima, ali naginjanje ka kla¬
sicizmu sve se večma gubi več medju prvencima, što više
preotima maha utjecaj narodne poezije i slavenskih pje-
snika. I njemačka romantika slegla se na njegovu prvenčad,
a najviše, je čitao, kako sam priznaje, Goethea, Uhlanda,
Chamissoa, Platena, Riickerta, Griina i Lenaua. 7  Medju
njegovim slovenskim prijevodima nalazimo iz Goethea
,,Mignon” i ,,Der Fischer” (,,Ribič”), 8  a iz Schillera ,,Biirg-
schaft”, 9  a ima prijevoda iz francuskoga (Beranger: „Naš
ded“) 10  i engleskoga. Ali najjače se Vraza dojmiše su-
vremeni slavenski pjesnici i slavenska narodna poezija :
Vukove narodne pjesme, Kollarova ,,Slavy dcera” (1832.)
i ,, Kranjska čbelica” sa pjesmama Prešernovim i Vod¬
nikovim udariše pečat njegovu radu na slovenskom jeziku.

Vraz je od Vukovih junačkih pjesama preveo ,,Zi¬
danje Skadra” 11  i ,,Kosovku djevojku”. 12  Po izdanju I.
knjige „Narodnih srpskih pjesama” (Leipzig, 1824.) preveo
je ove : „Ti si moja svakojako”, „Mutan Dunav”, ,,Dje-
vojka na gradskim vratima”, ,,Radost u opominjanju”,
„Najljepši miriš”, „Kako žali djevojka”, ,,Sud djevo-
jački”, ,,Ne valja gubiti vrijeme”, ,,Največa sladost” i
,,Zejnina kletva” — sve samo biserje narodne poezije. 13
Vrazova potlašnja pjesma: „Srce moje”, 14  što se mo¬
tivom oslanja na Vukovu žensku pjesmu ,,Želja djevoj-
čina” 15  iz ovoga zbornika, najljepšim je svjedokom, kako
je ovaj rad utjecao na njegovu poeziju i kako je on umio
katkad umjetnički obraditi narodni motiv. Ali pored Vu¬
kovih on prevodi na slovenski i rusinske, ruske i novo-
grčke narodne pjesme te španjolske romance — uopče

3 1

ljubav prema narodnoj poeziji od ovih prvenaca do po-
sljednjih pjesama glavna je biljega Vraza kao romantika.

U prvencima Vrazovim sabiraju se utjecaji češke,
poljske i ruske književnosti. Prema zbirkama pjesama
Čelakovskoga: ,,Ohlasy pisni ruskych” te ,,Ohlasy pisni
českych” i on pjeva ,,Odglaske”, 16  pa i to su kao u češkoga
pjesnika odjeci narodne poezije. Od Mickievvicza preveo
je baladu ,,Powrot taty” (,,Oče domo pride”), 17  od Kar-
pinskoga pjesmu ,,Wiosna” (,,Pomlad”), 18  a od Žukov-
skoga : ,,Pevec pri vstanji ruskih vojšakov”. 19

Od svih slavenskih pjesnika Vraz se najjače privio uz
Jana Kollara, pjesnika ,,Slavy dcere”. Kad se početkom
god. 1834. domogao ovoga djela, piše veoma obradovan
Gaju: ,,Pred nekimi dnevmi sem Kollarovo Slavy dcero
dobil; ne premorem Vam dopovedati, kakšo veselje ž njoj
mam“. 20  Kollarovo djelo nije osvojilo našega pjesnika svojom
poezijom, jer ove, osim formalne dotjeranosti, bilo je tu
malo, več je pronicavi Vraz več sada shvatio pravu veli-
činu njegovu : ono je veliki i pjesnički program narod-
noga preporoda, evandjelje pomladjenoga Slavenstva u
epoci romantike. Vrazu Kollar nije pjesnik, nego nešto više
— prorok. On je našao u ,,Slavy dceri” odgovor na sva
pitanja, a bila su teška i neizvjesna, i putokaze za čitav
svoj život, što su ga doveli na utrenik, kojim je mogao
smjelo koračati. I Vraz čitao je ,,Slavy dceru” kao knji-
gu prošlosti, sadašnjosti i budučnosti Slavenstva. Največ-
ma ga je potresao spjev četvrti ,,Lethe”, slavlje i apo-
teoza Slavenstva. Oko boginje Slave u njenome raju grnu
znameniti muževi iz prošlosti i sadašnjosti — bilo ih je,
koji su još bili na životu, a Vraz ih je poznavao. I mladi
Gaj je več ovdje ovjekovječen. A grnu oko. svoje boginje
Slave Češi, Poljaci, Rusi, Hrvati — svi, samo s njegovih
rodnih krajeva nema nikoga. Krasna je cvjetna gradina

32

— črta Kollar — slava i vijenci čekaju, ali mjesta su pra¬
zna, nema nikoga.

Aha 1 myslim, odtud nepošteno
Jeste nikoho sem ke Steve,

Ač jim davno mista prichystano. 2 '

Kad je umr’o Dragotin Šamperl, član gradačkoga
slovenskoga kola, koje bijaše prožeto duhom Kollarovim,
Vraz je ovaj sonet preveo i k torne nadovezao dva svoja
soneta : njegova druga evo prima prvoga u svoj raj bo¬
ginja Slava iz uspavanoga Štajera. 22

Vrazov čitav rad odgovor je na Kollarov tako ne-
utješljivi sonet o Štajerskoj, a naš pjesnik u svome sonetu
„Kollaru” 23  — koji ovdje prvi put priopčujemo — pri-
znaje iskreno, što mu je bio autor ,,Slavy dcere”.

Slovanski prorok, naroda vkresitelj !

Imenuval kak bi tve usta svate ?

’S kih med in mleko zvira, usta zlate
Nazivle vsak je matere čestitel.

Kak gromno reč govoril zakoni tel.

Ki v pušči z njoj je vižal trde brate,

Zionskega če tožca strune vnate
Z njoj spojejo se, glas je tvoj, spasitel!

Kad Tva se reč na Tatrah razhrumila,

V Slovenskih bil goricah odglas čuti,

Kde veščna moje uho začarila.

Me duše pol Ti dolžen, kaj mam dasti

V obet, ki Teb’ ne vreden nogvic zuti,

Zvun mojga srca na oltarek Vlasti.

U prvome načrtu ovaj sonet počima: „0 Kollar,
mojga srca Ti reditel !” 24  Pjesnik je dobro označio, što je
Kollar bio njemu i preporodu naroda, pa je kao učenik
njegov, koji mu ne može uzvratiti ničim, nego da ide nje-

33

govim stopama, savio nekoliko soneta posve u J duhu ,,Slavy
dcere” pod natpisom ,,Zvončeki”, a zabilježio je i kad
ih je spjevao : „15. svičana o 6-teh rano 1835.” Kako
nam je Vrazova slovenska poezija uopče nepoznata, a
značajna je za njegov dalji razvitak, to demo i ove sonete
priopčiti u vjernoj transkripciji sa stare bohoričice. 25

I.

Brat treba žlahtnim žilam tvem pobuda :
zaslug do lepih cesta je široka,
če vlasti služit sil bo tvih odloka,
ne bo živlenja Ti požrla gruda.

Ze vsoj močjoj bran’ narodnost brez truda,
naj nam ne zgine ko obraz, ki roka
prostakova zamaže, ter mu poka
po trakih lepih dež in toča huda.

V naroda krilo den’ imena seme,

bo črstev cvet doklil ko bršlen trava,
kaj ga ne bč zadušilo let pleme.

Al pred, vzatoke kak dotegnol barko,
kde ga objela blaga mati Slava,
po spakah se močil Kraljevič Marko.

II.

Vas, zvončeki, poženem od veselja,
med brate neste bratovske mi glase,
kaj ’z čutkov se splode jih v nadrah zrase,
zahit’ me kmal v nebo, kmal v pekel pel ja.

Od sinov od pradedov davnih z selja
kak naše se radujd z petjem krase,
kih lici sram, neskrunost kiti pase . . . -
vse, vse njim glaste, kaj srdca povelja.

3

Evropa možke leta že dorasta,
ker krepka hrana njej, kolkor nji treba :
njo mčdrost včijo ne sam v očanašu.

Al naš polk 'stane gingav fant, bez masla,
ker skleda mu bez črstveca in hleba,
ter pšete v usta mu le mlečno kašu.

III.

Pre — pero Ti preostro brez poštenja,

brez srama duh — me dražit čejo z bajem,
kak pes vogrski pocestniku z lajem
preti, kmal de ne vzeme mu živlenja.

Postal bi 1 'z perom, graja dok ne henja ?

Ne ! zvonček še navan — le z koračajem
drznč dalj ! to še nes’ tvim bratcom z krajem,
naj odemi se njim pravice senja.

Le vi ste zrok : v kosmate se kožuhe
lopuh lovi, in rad od njih ne loči,
al bele, gladke se ne prime ruhe.

Tak slušte na — moj glas, ne bote gluhi :
kožuh norij če slečete, ni moči
na gladko kožo se prijet lopuhi.

IV.

Gori m’ gori vbogo srdce: ko, v parern
če slame hiti iskro, kviško švigne
prot nebu z srdcom vnet se duh mi zdigne,
nasolzen zdolej tam nehaje jarem.

Položil narav iskričico žarem

u nadra majhnim, al ko z očma migne
nj6 vpahnol s tvim jezikom, ki vse prigne,
pastir ko tlečo gobo v listji starem.

35

Oj sveti ogenj ! kam še boš me vodil ?

Naj najdem td kre matere počitek,
k nji sem priklenjen, z vlasti me ne diži.

Bo mahal z menoj veter, ali me vgodil

tresk pušk šesterih. — Ak tak skončaš žitek,

Te 1’ sram ?Ne božji sin tud vmerl na križi.

Pored ova četiri soneta priopčujemo od ostalih još
tri, što se takodjer tijesno privijaju uz ,,Slavy dceru “. 26

V.

0 Samo, Varuh, Godomer, Prvina,
vi v tamnoj noči zvezdice bliskave,
da b’ znal, kjer prstene Vas svate glave,
ta zval Sloven’je vsakiga bi sina.

Tam celuval prah vlastniga b’ spomina
od bregov cvetnih Drave, Mure, Save,
spomenuti b’ se mogli Vaše slave,
naj spet bi se vkresila materina.

Ah vtiši se srdce ! To prazna nada ;
že deco mačuha vso prestvarila,
na grobi zlo de mater zaničuje.

Do rajskih stolov, de se doglasila

revnost —- srde bogovje — Plače Lada,
zakrivle Živa se -— Perun pa strele kuje.

VI.

Slovenska je bezsinna vboga mati,
nadloga njena velkša od Niobne
s’ rodila sine v lici seb’ podobne,
al s’ nje ne dajo srdca se ravnati.

Baš trikrat, stokrat sram Vas bodi, brati,
nad materjo gučite reči zlobne,
nemčino žvečete, d’ na kamne grobne
Vam vdubil vnuk bo : Bli so Herostrati !

*

36

Davnost mako hranila je pleme,
ki zdignulo, čestilo materinu
Avarskega i jarma steplo breme.

Ta zirte — bli krepostni so očaki,
i trud njih slaven, ter se pri spominu
sprašajte : smo pravnuki njim jednaki ?

VII.

Oziram kda na skalnem se grebeni,
pojmenuvale ki ga usta slavne,
kak trudno se nad gore srebroglavne
naklanja solnce, nje rumeni.

Kda zrem na polje, marni v kem Sloveni,
očaki naši, ruli loge davne,
in pušče prestvorili v njive ravne,
srd v srdci vlastenskem budi se meni.

Krog rasprestrta obilnosti ruha,
znamije zlatovalno klasje kruha,
na gor korenji trsa sadek dragi.

Zemelni raj to, al ni rajskih dnevov,
vse nemo, ne nekdajnih hvalospevov,
pregnali angelje de slavne — vragi.

Medju Vrazovim prvencima ima i prijevoda iz ,,Slavy
dcere”, a ima i originalnih erotičnih soneta, gdje i našega
pjesnika vodi Kollarov bog ljubavi Milek, a kčerku boginje
Slave zove Milom prema Kollarovoj Mini. Ali najjače je
Kollar utjecao na Vrazova domoljubna čuvstva : ovi so¬
neti, ako im zamisli i jesu originalne, privijaju se uz ,,Slavy
dceru” čitavim svojim raspoloženjem, nagnučem k ele¬
giji, sklonošču k davnini, črtanjem oprečnosti starine i
sadašnjosti, nekim polemičkim tonom, pače i dikcijom i
nekim uzajmljenim riječima. Ovaj utjecaj češkoga pan-

37

slaviste treba osobito podvuči, jer je Vraz i poslije u ,,Dju-
labijama” dalje samostalno razvijao osnovne misli iz
,,Slavy dcere”.

I ,,Kranjska čbelica” živo je utjecala na Vrazove
prvence, osobito njezin prvi pjesnik Prešeren. Na satiru
,,Nova pisarija”, što se njome Prešeren oborio na natraž-
njaštvo, koje nije moglo shvatifi potrebe slovenske svje-
tovne književnosti, podsječa jedna Vrazova satira bez
naslova u heksametrima. 27  Jednim epigramom okomio
se Vraz na slovenski ,,ABC-Krieg”, koji je imitacija Pre¬
šernova soneta „Črkarska pravda”. Oba pjesnika crtaju
borbu oko toga, kako če se pisati riječ ,,kaša”. Vraz pod-
rugujuci se u pointi predlaže, neka se piše slovo ,,š” na
sva četiri načina jedno niže drugoga, pa če svi Slovenci
citati jednako. 23  Napokon i Vodnikova poezija, što se po
smrti njegovoj javila u ,,Čbelici”, bila je takodjer ogledalo
Vrazovo. Slovenska Vrazova romanca ,,Milica” (1834.) 23
imitacija je ili bolje reči nadovezak Vodnikove pjesme
,,Milica”. 30  Pače, čini se, da je ,,Balade ino pesmi med
krajnskim ljudstvam pete, od r. V. Vodnika zapisane”,
u svemu samo tri pjesme, što su izašle u IV. svesci ,,Čbe-
lice”, poslao sam Vraz. 31  Kao potvrdu navodimo ulomak
iz nepriopčenoga još pisma. Čelakovskoga Vrazu : ,,H.
Preshern schreibt mir, Sie beschaftigten sich mit dem Auf-
sammeln Vodnik’scher Sachen, vorztiglich auch mit der
baldigen Herausgabe derselben. Sind viele von dem sel.
Vodnik gesammelte Volkslieder darunter ? Stat deren H.
Smole noch mehrere ? Bie Proben, die Sie bisher gaben,
sind vortrefflich ! Nur suchen Sie so viel moglich nichts
daran zu verschonern”. 32  Prema torne je, čini se, Vraz bar
kao sabirač Vodnikovih pjesama sudjelovao kod ,,Čbelice”.

Vraz je poslije neke od svojih slovenskih prvenaca
preveo na hrvatski, što i sam priznaje, pa ih je priopčio

38

pod naslovom „P r v o lisce”  u zbirci „Gusle i tambura”
(1845.), ali i pored toga ima nekoliko njegovih hrvatskih
pjesama, o kojima nam samo sačuvani slovenski rukopisi
svjedoče, da su prijevodi. Hrvatskoj pjesmi ,,Prepirka”
u zbirci „Gusle i tambura” original je slovenska pjesma
,,Oko in srdce”, do koje je zabilježen i dan postanja : „13.
rožencveta 1835.” 33  Baladi ,,Vjera i nevjera“ u ,,Glasovima
iz dubrave žerovinske" (1841.) original je slovenska pjesma
,,Zvestost do groba". 34  Prijevodi su i dva soneta: ,,Plač i
utjeha" i ,,Pali smo”, 35  kojima se završuju Vrazovi ,,So¬
neti” ; posljednjemu jest original peti u nizu slovenskih
soneta, što smo ih mi priopčili. No oba ova soneta izašla
su tek poslije smrti pjesnikove. Prema torne je Vraz pri-
opčio na hrvatskom jeziku neznatni dio svojih prvenaca.
,,Prvo lisce” ima samo osam pjesama od 1833.—1835.
godine, pretežito erotičkih, pa da nam se ne sačuvaše slo¬
venski rukopisi, mi ne bismo ni znali, da se on vec u
svojim prvencima ističe kao snažni domoljubni pjesnik,
duhovit epigramatik i oštar satirik ; uopce vidjeli bismo
Vraza, kako izlazi iz njemačke romantike, a ne gdje ulazi
u romantiku slavensku.

O vili, što je nadahnula ,,Prvo lisce”, sam pjesnik
veli : ,,Bijahu joj tu dadilje vile stare klasičke i nove ger¬
manske i romanske — naj pade iz luga romantičkog. Medju
liscem  ovim naci deš i takovog, kojeg šuštnja sami su
teški uzdasi, a rosa jutrnja gorke suze”. 36  I to je njihova
najbolja karakteristika.

Vraz se prevodeci ,,Prvo lišce” ponajviše znatno uda-
ljivao od prvobitnega originala : u pjesmi „0 ponoči” od
osam strofa samo tri su iskinute iz originala ; 37  pjesma
,,Preprošenoj” ima deset strofa, a u slovenskom načrtu
samo šest; 38  — ali je pjesnik ipak, dotjeravajudi iza mnogo
godina svoje prvence, umio lijepo i vjerno uščuvati stari

39

njihov ton i ugodjaj.* ,,Prvo lišče”, ako bismo tako mogli
nazvati svu njegovu prvenčad, jedinstven je ulomak iz
poezije Vrazovih mladih dana : ono šušti uzdisajima, oro-
šeno je suzama, a jedva što je probrstalo. U ovim se
pjesmama ističu tri borbe, svaka s porazom, s rastankom:
pjesnik se oprašta s milim očinskim domom i prvom bez-
brižnom mladosti (,,Prvi rastanak”, „Tuga“), u tudjini
proživljava tešku vjersku križu i oprašta se s vedrom re-
ligijom svoje prve odgoje, kojoj bijaše tako nježno odan
(,,Borba”); pače i u ljubavi, koja je pozlačivala dane nje¬
gove borbe, on je nesretan, te se oprašta sa svojim prvim
pjesničkim idealom (,,0 ponoči”, ,,Preprošenoj”). A ni-
jesu to bile samo romantjčke sanje, več tu ima mnogo
iskrenoga čuvstva. Ako to i jesu samo odrazi njemačke
romantike, ali su se odrazili s njegove duše — on je to i
proživio i preosječao. Kako je pjesnik toplo ljubio koli-
jevku svoje mladosti, svoje žerovinske dubrave, očinski
dom, svoju majku i sestricu Anku — o torne rado govori
i njegova poznija poezija, pa nije čudo, da im savija pjes-
nički vijenac, kad mu je to kao romantiku največma do-
likovalo, u prvoj mladosti. Ali na ove sanje, razbijene
otrgnučem od miloga doma, pade i druga nevolja : pjesnik
je tražio ,,slatki mir u prašnih knjigah” (,,Borba”), a
našao je otrova, i on bi htio da bar nešto od svojih uspo-
mena spase :

* U hrvatsku književnost pokušalo se za njemačku riječ Stimmung
uvesti „nastrojenje“, što su več prihvatili prema ruskom jeziku Srbi,
i češku riječ „nalada“, ali ne održa se ni jedno ni drugo, pa danas naši
pisci upotrebljavaju naprosto njemačku riječ, što nije nimalo pohvalno.
Mi upotrebljavamo u ovom značenju ugodjaj,  lijepu narodnu riječ,
koja se danas rjedje čuje, ali je nalazimo u Gunduličevu „Osmanu“ (XVII.
377-) kao sinonim riječi sklad.  Kako za glagol s t i m m e n imamo
riječ u g a d j a t i (na pr. gusle), tako i riječ ugodjaj  može svojim
značenjem lijepo odgovarati imenici Stimmung.

40

Razbjenog se hvatam čuna vjere —

Ko razbjenih dasaka mornar.

Ali spasa nema.

Razbjen čun mi izbaci talas . . .

Vjera nije mogla nesretnoga romantika spasti, 39  a ljubav
nije htjela. U gradačkoj pjesmi „0  polnoči” (1835.)
pjesnik uzdiše za udaljenim idealom, pa nam je u slo-
venskom načrtu odao i ime, što se u hrvatskoj preradbi
ne spominje. Njeno je ime Ruža. A u Ilovcima 20. sep¬
tembra 1835. spjevao je Vraz najljepšu svoju elegiju ,,Pre-
prošenoj” kao epitafij ovoj prvoj ljubavi, o kojoj govore
samo njegovi slovenski prvenci.

IV.

DJULABIJE.

D  j u 1 a b i j e, ma da su sastavom tako jednostavne, pro-
mijenile su više oblika, dok su se ustalile, kako ih danas
poznajemo, a torne bijaše povod teška pjesnikova borba
s jezikom te izrazom. On je doduše iskren poštovatelj
Vuka Karadžiča, veoma savjesno proučava njegova djela
i usvaja gdjekoju krepku narodnu riječ i frazu, te je uvodi
u mladu preporodnu knjigu, ali njegov se duh ipak ni u
jednostavnim pjesničkim oblicima ne kreče slobodno,
osobito u početku. Borba s jezikom u njega je samo je-
njavala, a nigda nije prestala. On se najviše kretao medju
kajkavcima i Slovencima, a od živoga vrela, od naroda,
koji govori čistim jezikom, bio je uvijek podaleko. Iliri
su doduše prihvatili jedinstveni književni jezik, ali uistinu
svaki je pisac drukčije pisao, jer jedinstveni jezik ne stva-
raju načela, več velika književna djela, a takovih u nas
još nije bilo. I Vraz je rano pristao uz štokavsko na-
rječje, ali je naginjao k misli, da u književnom jeziku i
narječja imadu neka prava, pa ako i nije išao tako daleko
kao Urban Jarnik, 1  ipak je i on tražio, da se prihvate i
neki slovenski oblici, na pr. dual kod glagola, da se Slo¬
vencima olakša prijelaz k nama, pa da i oni u jedinstvenom
književnom jeziku nadju nešto svoje. I poznavanje svih
slavenskih jezika zamutilo je čistoču njegova jezika. Borba
s jezikom oteščavala mu je uvijek pjesničko stvaranje,
a kod prvenaca tim više, što mu je sada mašta, razbujala

42

njemačkom i slavenskom romantikom, najpoletnija, a
osječaji najpuniji. Još početkom god. 1838., kad mu se
pjesnička slava več nadaleko prostrla, piše Jarniku nje-
mački ispričavajuči se, da je iscrpljen, te mu ne može
pisati na jeziku narodnom, ,,denn ich habe verflossene
Nacht durchwachend das Feuer der Fantasie geschiirt,
um ein Gericht fiir unser illyrisches Lesepublikum, wovon
Sie bald wieder ein Paar Brocken in der Danica finden
werden . . .” 2  Ovako su teško nastajale na oko tako la-
gane ,,Djulabije”.

Prvi dio ,,Djulabija”, ali još bez ovoga imena, spjevan
je, kako je Vraz zabilježio, ,,u Hrvatskoj u jesen 1836.”, 3
a prve je ulomke od toga poslao pjesnik 15. decembra
iste godine Ivanu Mažuraniču, uredniku ,,Danice”. ,,Meni
bi mučno bilo — piše — kad ne bi niti grančice na letošnji
žrtvenik domorodnog rasvjetilišča metnuo”. 4  U ovim ulom-
cima — ima deset pjesmica — štošta je zanimljivo. To
su čisto erotičke pjesme, domoljubnom čuvstvu nema ni
traga, a nad njima je zagonetni naslov: ,,S * * * * * ci”. 5
Ovdje se vjerno javlja oblik poljskoga krakovviaka: osam
šesteraca teče bez prekida jedan iza drugoga ; svaka je
ovakva pjesmica kao cjelina označena osobitim brojem,
a na početku stoji motto :

Plynie voda, pjynie,
po kamykach huczy,
kto nie umie wzdychač,
mitošč go nauczy.

Napokon več u prvoj pjesmici ovoga niza nalazi se za-
metak motivu o ,,slovinskom” gradu i lijepoj djevi u
njemu, koji je poslije pjesnik razvio na početku svakoga
dijela „Djulabija”.

Prvi ulomci potonjih „Djulabija” nijesu izašli ; oni
su kraj ljupkih motiva naprosto — nerazumljivi. Neke

43

od pjesmica ,,S * * * * * ci” pjesnik ipak nije odbacio,
vec ih je lijepo dotjerao i zadržao. Ove preradbe u pore-

djenju s prvobitnim oblicima
je pjesnik u početku nemočno

Ti medj ruže sadjen
ljeljane — vi zubi,
smieh kad svane ustam’
stavnost momcim gubi.

I vi oči — sad vas
samo mislit smiem
pako mogu sakom
da si svoje krijem.

S ***** ci, pj. 6.

najljepše pokazuju, kako
razvijao krila, na pr. :

Kosa ti j’ mehkana,
usti su ti ljupke,
a njedra snježana
kano u golupke.

O kada to samo

razmišljavat smijem,
več moram rukama
oči da sakrijem.

D jul. I. 83.

Ali ove su preradbe i svjedoci, kako je pjesnik lijepo
napredovao u jeziku, čistio pjesnički izraz, dotjerivao
motive, pa iz grubih svojih hrvatskih prvenaca, što ni-
jesu ni u ,,Danici” mogli izači, stvorio nekolike svoje po-
najljepše ,,djulabije”. 6

Prve pjesmice iz ,,Djulabija” javile su se u ,,Danici“
tek god. 1837., a  nastavci slijedili su god. 1838. i 1839.
Tako su za tri godine izašle 42 dvokitice iz prvoga dijela
„Djulabija”, a tek god. 1840. vidimo u „Danici” pjesmice
iz drugoga dijela, koji je pjesnik spjevao več god. 1837.,
dok nijesu napokon krajem jula god. 1840. izašla prva
dva dijela „Djulabija” čitava u osobitoj knjiži. Kroz sve
ovo vrijeme Vraz je svoje pjesničko djelo dotjerivao —
ima pojedinih dvokitica, što su nam poznate u tri redak-
°ije — pa se tu štošta s temelja promijenilo, premda pjesnik
ni poslije izdanja ,,Djulabija” nije s njima zadovoljan,
te piše Čelakovskome, da su mu one još mjestimice ,,za-
mračene”, a mnoge rime još „tvrde i hrome”. 7

Ime pjesnikova ideala u tečaju ovih promjena tri
Put se izmijenilo. U prvim ulomcima, poslanim Mažu-
raniču, ono se jamačno krije u naslovu J; S * * * * * ci”.

44

U dvokiticama, što su se javile u ,,Danici” god. 1837. i
1838., ističe se svuda samo fiktivno ime Milica. 8  Ljubica
se u ,.Danici” spominje samo jedanput, i to tek g. 1839., 9
a kad su osvanule ..Djulabije” u knjiži, pjesnik svuda
pjeva samo o Ljubici, pače njoj ih i posvečuje kao „lju-
bezne ponude Ljubici”. Vrazova ljubav prema Ljubici
bila je doista idealna i pjesnička, pa zato, pored pjesama,
imamo o njoj tako malo sigurnih vijesti, ali i ovo malo
podataka, što ih posabrasmo, prosipa svjetlost na po-
stanje, razvitak i značaj ,,Djulabija”.

Ljubica (Julija) Cantily  rodila se 26.
decembra god. 1812. Njezin otac bio je ugledan samoborski
trgovac, vrlo poštovan gradjanin, te je bio izabran i ,,še-
natorom”, a zapisnici trgovišne opčine samoborske svje-
doče, da je u zastupstvu njegova riječ mnogo važila. 10
Brat njegov bio je ljekarnik u Gracu. 11  Majka Ljubičina
bila je kčerka Ivana Gaja, Ijekarnika u Krapini, a sestra
Ljudevita Gaja. U sačuvanoj klasifikaciji samoborske
osnovne škole, koja je u doba austrijskoga vladanja preko-
savskim krajevima gradjanske Hrvatske bila posve nje-
mačka (1813.—1822.), vidimo školske godine 1818./19.
i „Cantily Julianu von Samobor” kao učenicu prvoga
razreda, ali u veoma neugodno j rubrici : ,,die dritte Fort-
gangs-Classe verdienen”. 12  Ljubica, kojoj je ime nadjenuto
po njenoj baki, majci Ljudevita Gaja, razvila se u pre-
krasnu crnku, pa se priča, da je i Gaj bio u nju zaljubljen. 13
Portret njezin, što ga je naslikao god. 1839. uljenim bo¬
jama u Gracu slikar Wachtel, bio je vlasništvo pok.
kanonika Vrevca u Zagrebu. 14  Vraz je bio u Samoboru
več god. 1833., ali u ovo doba on Ljubice još nigdje ne spo¬
minje. Macun pripovijeda, da ju je prvi put pjesnik vidio
oko god. 1835., kad je bila u Gracu kod svoga strica, 15
a jednako nam se čini vjerojatnim, da se pjesnik s njome

45

susreo i kod bake njene, u domu Gajevu u Krapini. Prvi
put je spominje Vraz god. 1835., dakle prije nego što se
dosele mislilo. On piše Gaju 20. novembra god. 1835. iz
Graca : ,,Pošli mi takodjer naskorem prvi tečaj D(anice),
po kojoj moj odstavlen duh žedja, kakti moja usta po
ustama Ljubičinima, i mozbit još više.” 16  Ako nam slo¬
venska, posli je na hrvatski prevedena elegija ,,Prepro-
šenoj”, spjevana 20. septembra god. 1835., prikazuje
konac prve pjesnikove ljubavi, što je nepoznata i po¬
kopana u njegovim slovenskim prvencima, to je ovo po-
četak nove ljubavi, koju je ovjekovječila njegova hrvatska
erotika, a javila se glasnije tek god. 1836. Pjesnik došao
je u Samobor, pa 31. augusta piše Vukotinoviču, da se ne
može nikako otkinuti iz Samobora i k njemu doči, jer ga
zadržava kiša, ljepota prirode te — dva črna oka, i moli
ga, da mu oprosti obečavajuči, ,,da če ovo zadnji put biti , 17
Ako je pjesnik pobratimu i obrekao slijedeči dan krenuti
na put, ipak je začamao ovdje još nekoliko dana, i tu
je nikla prva hrvatska pjesma, namijenjena Ljubici. Niže
pjesme ,,Prepirka”, prijevoda starije slovenske pjesme
,,Oko in srdce”, stoji : „Samobor d. 5. rujna 1836.” 18  Poslije
toga došao je pjesnik k Vukotinoviču na njegovo dobro
u Lovrečinu, i tu je spjevao prvi dio „Djulabija” pod svje-
žim dojmovima svoga boravka u Samoboru. I motto na
čelu ovoga dijela: „Nie moge zapomnieč — dziewki czarnych
oczek” aluzija je na črne oči Ljubičine, o kojima piše
Vukotinoviču i što se toliko spominju u „Djulabijama”.
Ove su pjesme historija prvih sretnih dana pjesnikove
ljubavi, pune nestašnosti, dražesti, njegovanja, slatkih boli
i stradanja, ali i užitaka, cjelova, a zamračeni samo prvim
rastankom, kojim pjesnik završuje prvi dio ,,Djulabija”.

Vraz je u jesen god. 1836. ostavio Hrvatsku, te u Gracu,
daleko od Ljubice, ,,onkraj Ilirije”, u prolječu god. 1837.

46

pjeva drugi dio „Djulabija”, i to pjesmice pod brojevima
i—36. 19  Krakowiak na početku : „Kto nie umie wzdychač
— mitošč go nauczy” obilježava i ovdje glavni motiv.
To su pjesme uzdaha i čežnja, proljetne pjesme jesenskih
uspomena, iz kojih se izvija čeznuče za prividjajem črta
udaljene Ljubice; pjesme tkane iluzijama duše pjesnikove
u tudjini, začarane ljubavlju iz domovinskih krajeva.

O praznicima god. 1837. vratio se pjesnik u Cerovac,
gdje je nastavio i dovršio drugi dio „Djulabija”. 20  Ovdje
se prvi put u njima ističe domoljubni elemenat. Pjesnik
šalje preko gora i rijeka, što ih dijele, pozdrave Ljubici,
a onda idealizuje svoje Slovenke, črta čari svoga zavičaja
i gleda s gore Jerusolima u prošast i budučnost svoga na¬
roda u osvit novoga doba, a onda se opet vrača k erotici,
ali tu se ozivaju novi zvuci : on nadovezuje pjesme Ljubici,
kojoj „prstena dat ne smi”, od koje ga „svijet rastavlja
sada”, a sam ih je Bog združio. On če ipak i dalje pjevati o
črnim očima i črnim kosama, i šalje svoje ,,Djulabije”, što
ih je suzama kupao, a srcem ogrijevao, na krilo Ljubici, jer
ih je stvorila njena ljepota, i one idu same na majčino krilo.

Vraz je i ove godine (1837.) o praznicima došao u
Hrvatsku, ali je ponajvečma bolovao od ljute groznice.
Udomio se na plemičskom dobru Vjekoslava Štauduara
u Krčima, a žena ovoga, Dragojla, pjesnikova posestrima,
njegovala ga u bolesti. I dok je bolnik pjesnik odavle slao
Rakovcu za ,,Danicu“ ulomke „Djulabija”, prve, što su
izišli na svjetlost, a govore o najsretnijim časovima njegove
ljubavi, dotle se u Samoboru spremala svadba. Ljubica
Cantily udala se u Samoboru za trgovca Eduarda Englera
19. oktobra god. 1837., 21  a pjesnik je več 10. oktobra ostavio
Hrvatsku i spremio se u Gradac, 22  ali je dobro upamtio
mjesec, kojega s Ljubica udala, o čemu nas uvjerava
dvokitica :

47

Jesen se naklanja,
lišče s grana lieče :

Ah moj 1 i s t o p a d e,
dalko se odstranio,

gdje se dvoje ljubi,
nij’ potrebno treče.

jer si mi najljepši
cviet ljeta stamanio !

Djul. III. 9.

Kad je Vraz upoznao Ljubiču, bila je ona u punim
djevojačkim godinama, ali on nije ni mislio na ljubav,
koja se završuje ženidbom. Vraz je pjesnik i romantik.
On svoga prijatelja Kočevara odvrača od ženidbe slovenskem
pjesmom „Zvestost do groba”, 23  a kad je čuo, da mu se
i mladi pobratim Vukotinovič namjerava oženiti, evo ga,
gdje mu dokazuje, da je ženidba smrt ljubavi, a bez ljubavi
nema poezije, bez poezije mladosti. ,,Das Gefiihl der Liebe
— pjesnik nastavlja njemački, valjda da jasnije izrazi
apstrakne misli — ist etwas iibersinnliches, versetzt den
Menschen in eine Ideal welt, ein Himmel, vvelcher gleichsam
in einem hocherhobenen Frescobilde gezeigt wird, vvelches
der Mensch nur von der Ferne ungestraft und mit Entziicken
anblicken darf, mit Ungeduld und Unerfasslichkeit in die
Wirklichkeit herabgezogen zeigt dem Getauschten nur
Ziige des gevvohnlichen Alltaglebens.” 24  Ovi nazori o ljubavi
nijesu pjesnika poslije udaje Ljubičine učinili ravnodušnim,
jer upravo time kao da je medju njima ovjekovječen idealni
saobračaj u mislima i osječajima. Treči dio ,,Djulabija”,
što ga je pjesnik spjevao god. 1838. i 1839., odgovor je na
ovaj dogadjaj, a može se reči, da se ljubav prema samo-
borskoj krasotici ne bi ni odrazila tako dukoko u Vrazovoj
poeziji, te se od nje i ne otkida, da je nije sam ovaj do¬
gadjaj i prerana smrt Ljubice učinila takodjer pjesničkom
i romantičkom.

Vraz je krajem god. 1838. došao zauvijek u Hrvatsku,
gdje Ljubice više nema, a ona je nakon vjenčanja otišla

4 8

u Ljubljanu, gdje se njezin muž etablirao kao trgovac.
Poljski motto : ,,Gdzie sie dvoje kocha — niepotrzebny
tržeči” odaju nam opet novi okret u razvitku pjesnikove
ljubavi. U zemlji ,,slovinskoj” je grad, što ga je po svome
carstvu krstio Leljo — pjesnik misli Ljubljanu — a u ovome
je gradu njegova duša : dršče ko list na drvu o vjetru,
jer mu se Ljubica „za drugog udaje”. Kita i svatovi kredu
u crkvu, gdje pop mladu pita, hode li ga ljubiti, a njegova
Ljubica plače, ali kaže : ,,Hocu !” U Heineovu poznatom
sonetu istoga sadržaja na ovu riječ tisucu vragova kroz
smijeh viče : „Amen !”, 23  no u Vraza nema ni prijekora,
nekmoli podruge i cinizma. Ali i njega bole iluzije, što
mu ih razočaranje dočarava pred oči. Oni slatki glasovi
kao pjesme andjela ne bijahu njene riječi, ved čarobit
pjev rajske ptice, što samo proleti vrh staže njegova života.
One dvije luči, vedre i tople ko dvije ljetne noči, ne bijahu
dva njena črna oka, ved dvije nebeške svijece, koje rasvi-
jetliše prazninu njegove srede. Pjesniku je pred očima
iščeznuo put života, on ga više ne de modi naci, niti ga traži,
ved se podaje sanjama i estetičkim užicima stvarajudi
nekoliko čarobnih slika smjele mašte, kakvih nema ni
u jednog preporodnog lirika. Prekidajuci nit erotike pjesnik
se opet zagledao u svoj ubogi život: podatljiva mašta
dočarava mu idilu djetinjstva, mile likove sestrice Anke
i preminule majke, pa u grobnome ugodjaju vidi i svoj
grob, ali se ne jada i ne kuka — on je za života ljubio,
a tko ljubi, ne osjeca težine života. Njegov je grob, kako
mu je i kolijevka bila, ali na jugu, u Hrvatskoj : na bre-
žuljku pod slavenskom lipom, bez zlatnoga vijenca slave;
na dnu groba je mač, nad grobom biglišu slavuji, kraj njega
pjevajuci prolaze kuci žetelice, a na njemu je nadgrobni
natpis :


49

Pjesnik, rajske ptice
čujuč pienje milo,
nij’ ni osjetio
teško ljetž. krilo.

Ovaj je pjesnički grob apoteoza života Vrazova. Pre-
lazedi napokon u patriotičku poeziju pjesnik svršava
tredi dio „Djulabija” sa tri ovece domoljubne pjesme:
prva je oda Slavenstvu, druga je posvečena Koruškoj
i Kranjskoj, doki je Štajersku opjevao vec u drugotne
dijelu, a treca prikazuje nam ilirsku ideju u njezinu po-
stanju i razvitku. 26

U ,,Djulabijama” od jednoga dijela do drugoga sve
vecma raste domoljubni elemenat, a uporedo s tijem išče-
zavaju prvobitne dvokitice kao samostalne, zaobljene cjeline,
što je odgovaralo obliku krakovviaka, a javljaju se sve
izvedenije slike, dok završetak „Djulabija”, dio četvrti,
sastavljaju napokon samo dvije ovede pjesme: prva je
erotička, dirljiv epitafij na grobu Ljubičinu, a druga
domoljubna, što govori o pobjedi jednakoga prava svih
naroda kao o idealu bududnosti čitava čovječanstva.

Ljubica umrla je od prsnoga raka 22. maja 1842.,
te je pokopana u Samoboru sa kcerkom Helenom, koja
se rodila 1839., a  unirla ved god. 1848. Ostao je dulje na
životu samo Ljubičin sin Slavoljub Engler, pa i on je tužno
svršio kao samoubojica u Maksimiru. 27  Kad je pjesnik
spjevao u smrt njezinu divnu elegiju u ,,Djulabijama”,
ne znamo, ali je sasvim vjerojatna Markovičeva misao,
da zaključna pjesma u ,,Djulabijama” pada u doba oko
god. 1848., na što nas upucuju i bilješke na sačuvanome
autografu pjesnikovu, 28  pa nije nemoguce, da i ona
prva pjesma četvrtoga dijela ,,Djulabija” potječe iz po-
sljednjih godina pjesnikova života. Posljednja dva dijela
>.Djulabija” nije Vraz za života nigdje priopcio, kao da

4

5o

nijesu ni bili namijenjeni javnosti najiskreniji i najčuvstve-
niji stihovi njegovi. Jedino prve 34 dvokitice iz trečega
dijela „Djulabija” nije krio, ali i ove, premda ih je spjevao
več god. 1838., izašle su pod naslovom „P j e s m e o sta¬
vi  j e n o g a” tek god. 1844. u almanaku ,,Iskri”, dakle
dvije godine iza smrti Ljubičine; a od patriotičkih pjesmica
priopčio je iz ovoga dijela samo dvokitice 79—84 pod
naslovom ,,Utjeha majki”, te dvokitice 86—97 („Svojoj
majci”) u „Danici” god. 1848.

Kad su se u „Danici” prvi put javile ,,Djulabije”,
pjesnik je sam rastumačio neobično ime ovako : ,,Riječ
turska, znamenuje u njemačkom Rosenapfel”, 29  a nije
nevjerojatna misao Davorina Trstenjaka, da je Vraz u
ovom naslovu htio prikriti ime Ljubičino (tal. Giulia). 80
Pjesnikov komentar zaveo je neke, te su pomišljali, da
se on ugledavao u Saphirove ,,Wilde Rosen”, ali Vraz
je sam taj utjecaj odbio ističuči, da su od ovih njegove
„Djulabije” starije, pa dodaje: ,,Ako je ikoji njemački
pjevalac upliv na moju vilu imao, što kod nekojih komada
I. razdijelka ne tajim, to su zaista morali biti : Goethe,
Uhland, Chamisso, Platen, Riickert, Griin, Lenau, koje
sam još godišta 1833. i 1834. pomno čitao”. 31  Odbivši
taj svakako dosta neznatan utjecaj njemačke poezije,
,,Djulabije” imadu obilježje slavensko. Na kompoziciju,
ideje i pojedine motive ,,Djulabija“ utjecao je najviše Jan
Koliar — o čemu valja osebno govoriti — a oblik dadoše
pjesniku krakowiaci, poljske narodne pjesmice od osam
šesteraca erotičkoga sadržaja, kojima je motiv najobičnije
capriccio ili scherzo, pa i ove upoznao je u češkoj knji¬
ževnosti, koja je na nj najranije, a uvijek najjače utjecala.
Prvi je Čelakovsky u zbirci „Slovanskč narodni pisne”
iznio poljske kra.kowiake i odavle su oni prodrli u češki
narod kao domače narodne pjesme. 32  Ugledavajuči se u

S 1

pomenute krakowiake počeo je u ,,Časopisu Českčho
Museum” (1835.) priopčivati Jaroslav Langer (1806.—1846.),
jedan od najboljih lirika čeških ovoga doba, svoje ,,Českč
Krakovačky”, u svemu 56 dvokitica erotičkoga sadržaja,
a uz njih vežu se oblikom te sadržajem i njegove pjesmice
„Hrabence *** na pamatku”. Prvi zameci „Djulabija”,
pjesmice ,,S * * * * *  ci” stoje po obliku najbliže Čelakov-
skome i Langru, no poslije se Vraz sve večma udaljivao
od prvobitnih uzora i dizao se više njih. Osobito udara
u oči, što isti poljski motto : ,,Kto nie umie wzdychač —
milošč go nauczy” nalazimo ispred Vrazovih pjesmica
„S * * * * * ci” i Langrovih ,,Českych Krakovačku”, a ovaj
ga je uzeo iz zbirke Čelakovskoga, koju je dakako poznavao
i naš pjesnik. Veze Vrazove s Langrom ogledat če se naj-
Ijepše u dvjema trima paralelama:

Mirišuč naj lj ep sira
cviečem zavičaja,
dielite s’, vjetriči,
put onoga raja I
Pa joj se na čelo,
lica svaki spusti,
šapčuč : „Dolazimo

š njeg’vih željnih usti.“

Aj vi tankostruki
visoki topoli,
šaptajučim liščem
sliko srčne boli 1
A j tresite jače
plahe svoje vlase,
da to tužno srce
zaboravi na se !

Djul. II. 49.

Let’, o let’ vetjrku
Až do udychani,

Preš ty všecky lesy
K te vysoke bani :

Vyzrad’ ty, co studu
Jevit možno nenf,

A dones ji, dones
Prvni polibeni 1

Česk. Krak. 28.

Hui ! kotličku vranv
Kehci na vše strany,

Aby neslyšeli
Moje tajnč žely I
Dupej podkuvkami
A utikej ruče,

Aby neslyšeli
Jak mi srdce tluče 1

Česk. Krak. 35.

*

52

Ili:

Oj vi gusti luži
i visoke gore,

Ach vy tmavč haje,

A vy hory doly !

Kamkoly zalezu,

Všude srdce boli;

Zjev pak se mi, zjev se
Pro mou velkou lasku !
Zdržv sem, jak te spatrim
Podivny obrazku I

dignite vi svoje
zelene zastore !

Da se nepokojna
duša osvjedoči,

gdje su slatka usta

i one orne oči.

Djul. II. 105.

Česk. Krak. 32.

J. V. Frič, revolucionarac češki, prijatelj Vrazov,
koji je osobito cijenio poeziju Jaroslava Langra, jer je
i najjače utjecala na mladju češku generaciju, što joj
je on bio na čelu , 33  osjetio je i zabilježio srodnost „Djula-
bija” s Langrovim ,,Českym Krakovačkima” u svojim
memoarima . 34  Prema torne su ,,Djulabije” po obliku imi¬
tacija imitacije. Ali urnah treba reči, da je Langru osobito
pristajao ovaj oblik za njegove mekane osječaje povodom
nesretne ljubavi prema odličnoj kneginji, koja nije nigda
mogla biti njegova; ova mjera jednako je najprirodniji
izražaj za najljepše sposobnosti Vrazova pjesničkoga duha,
laka i podatljiva, a veoma nalika osobitoj mjeri gorenjskih
narodnih pjesama, što ju je Vodnik uveo u slovensku
poeziju (,,Ilirija oživljena”).

■j ;  Prvi ulomci „Djulabija” bili su u prvi mah nešto
osebujno u preporodnoj poeziji. U doba budnica i davorija,
što su se orile ulicama, Vraz je nježno zaustio kao čisti
erotik i progovarao srcima pojedinaca, a bojne pjesme
„Nek se hrusti šaka mala” i ,,Nosim zdravu mišicu” nijesu
mogle zatomiti mekanih glasova njegove lire, posvečene
ljubavi. Ljudi, vični davorijama, nijesu u prvi čas znali,
čemu ta poezija, a Vraz im u pjesmi : ,,Odgovor brači,
Što žele, da pjevam davorije” odvrača : ne mogu drukčije,

53

ovakvu mi poeziju kazuje srce. I napokon su obikli nje-
govoj erotici, a kad je izišlo prvo izdanje „Djulabija”,
premda su to dva manje vrijedna dijela, pjesnik je odasvud
obasut pohvalama : one su se najugodnije dojmile Erbena,
Čelakovskoga i Kollara, a u Hrvatskoj je taj pjesnički
dnevnik i autobiografija pjesnikova — kako ih zgodno
zove Markovič — postala malim canzonierom preporodnih
gospodja, milim štivom mladosti te izgledom mladjih pje-
snika četrdesetih godina; uopče su „Djulabije” bile tako
cijenjene, te i suvremeni madžaronski satirik Ivan Sterne,
koji se u „Srčikama” (1845.) aforizmima obara na čitavu
preporodnu poeziju, nema dosta riječi, da im uzdigne cijenu.

*

v.

POSESTRIMA DRAGOJLA.

D  j u 1 a b i j e pripisuje tradicija još i danas, ali sasvim
neispravno, i nekim drugim gospodjama osim Ljubice.
I Markovič je mislio, da je pjesnik u nekim pjesmicama
,,Djulabija” „opjevao i drugu svoju isto tako idealnu ljubu,
svoju posestrimu Dragojlu Štauduarovu”, ali je kasnije
sam to porekao. 1  Dragojla nije kao Ljubica ispunila svojim
bičem Vrazovu poeziju nego njegov život.

Preporoditelji najradije su se sastajali u Bistrici na
župnom dvoru opata Ivana Krizmaniča, Nestora hrvatske
knjige, i to od prvih početaka narodnjega budjenja, pa do
burne godine 1848. Bio je on usrdan, obrazovan, slobodo-
uman, dočekljiv i gostoljubiv, prijatelj velikih preporodnih
težnja, po svome značaju pravi izdanak jozefinskih vre¬
mena, koja nam dadoše Vrhovca. Vraz je ovamo pao več
god. 1835., 2  a odsele mu je to drugi očinski dom, gdje ga
vidimo i kad treba šale i obijesti, da se razvedri, i kad je
bolestan, da ozdravlja. Opat imao je na dvoru dvije sinovice,
kčeri svoga brata Stjepana : Dragojlu,  što se udala za
Vjekoslava Štauduara, velikoga suca u Varaždinu, kasnije u
Sisku, te Pavlinku,  poslije Ženu Ljudevita Gaja (1842.).
Obično je u Bistrici boravio i drugi opatov brat Pavica,
a Dragojla, ako je i udata, često biva ovdje, a na mahove
dolazi amo i njezin muž. Kod opatovih ,,lukulskih stolova”,
kako bi rekao Vraz, sastaju se svi preporoditelji, pače ni-
jedan slavenski gost nije smio ostaviti Hrvatske, da ne

55

dodje u Bistricu, a čitavo ovakovo veliko društvo prenijelo
bi se katkad u nedaleko Omilje k Čačkovičevima, rjedje
u Krče, gdje su Štauduarovi imali svoje dobro. I pokraj
golemih dohodaka kraj ovih vječnih lukulskih gozba pade
Krizmanič u stečaj, ali tek nakon glasovite zagorske ,,ko¬
rone” god. 1848., što je htjela provesti u životu sveče-
ničkom slobodoumne reforme, a on joj je predsjedao.
Krizmanič se morao povuči u zabit, te je u tišini umr’o
u Omilju (1852.).

Ako je Vrazu i bila, kako lijepo reče Markovič, sva
Hrvatska ,,jedan gostoljubni dom”, 3  ipak ga je najusrdnije
dočekivala Bistrica, Omilje i Krči, a on i najradije amo
dolazi. Ovo mu je društvo nadoknadjivalo, što je u životu
izgubio. God. 1837., kad pjesnik nema više ni oca ni majke,
uoči Ljubičine udaje, kadno ga je najteže pritisnuo osječaj
osamljenosti, leži on bolestan u Krčima, gdje ga njeguje
Dragojla, lijepa plavka, žena oštroumna i andjeoski dobra,
kako je črta u svojim memoarima Jarnevičeva. Vraz je
osjetio prema Dragojli osobito nagnuče, posve različno
od onoga prema Ljubici, i ona postade, kako se ovakav
odnošaj u preporodno doba krstio, njegova posestrima.
Pridigavši se od bolesti, iza prvih „Djulabija”, šalje pjesnik
iz Krča u ,,Danicu” pjesmu ,,Molba”, 4  što ju je kasnije
preradio pod natpisom ,,Rok i staža”, ali i u prvobitnom
obliku ona je puna osječaja i poezije. Ova se pjesma privija
uz biče, što ga je brižno njegovalo, kad je mislio, da nikoga
nema na širokom svijetu; ona svojim sadržajem suponira
heposrednu blizinu biča, o kojem pjeva, a Ljubica bila
je zauvijek otkinuta s njegovih očiju; u pjesmi se spominju
modre oči, a kad pjeva o Ljubici, svagdje ističe črne oči.
Pjesma je dakle namijenjena Dragojli, koju pjesnik u naj-
težim trenucima života moli, da mu u radosti bude —
ljuba, u pogibijama života — sestrica, u borbi za domo-

56

vinu — mati, a kad mu budu usta modra, kako su sada
njene oči, kad umre, neka mu bude — andjeo.

U decembru god. 1838. došao je Vraz u Bistricu i ovdje
ostao neprekidno kao gost — po godine. Kako je Pa-
vlinka još neudata, najradije se aludira na nju i na pjesnika,
koji je evo ovdje po drugi put nehotice takmac Gajev,
ako je istina, da je i ovaj bio zaljubljen u svoju nečaku
Ljubiču. ,,Meni se čini — piše Vrazu Rakovac — Ti na
Bistrici živiš uz Pavlovnu kao Božič; blago si ga Tebi”. 6
A Vraz, koji radi nevremena ne može u Zagreb, odvrača :
,,Ja gledajuči kroz prozor Pavlinkin vičem : Jam satis
nivis !”,* na što dodaje Rakovac: ,,Moguče takodje, da
je Bog Pavlinkine molbe i uzdahe uslišio . . .” 7  Ako u ovo
doba i nema u Bistrici Dragojle, pjesniku je lijepo i ugodno.
,,Literature Ti ne treba na Bistrici — piše Rakovcu —
s Pavicom možeš filozofirati, s kapelani teologizirati,
s Vjekoslavom filologizirati, s Pavlinkom poetizirati
i t. d. Praxis theoriae praeferenda”. 8  Pavlinku nazivlje
pjesnik Safom na pečini iznad sinjega mora, Pavica mu
je Terencije ili Aristofan, stari Antun Štauduar, nekadašnji
poklisar hrvatski na požunskom saboru (1832.—1833.),
Tribullet iz igrokaza ,,Le roi s’ amuse”, a Vjekoslav, to
je onaj, „koj poštenim mladičem u društvu krasnom dobro
razumije rumenilo metati na lice.” 9

U ovome društvu, osobito kad bi se povečalo izvana,
nicale bi rodoljubne misli, dalekosežne osnove, ali tu se
točila i mila kajkavska šala, primitivna i slatka. Ni Vraz
nije bio u torne najčedniji. Njega ni u bolesti ne ostavlja
humor. Kad je god. 1840. zadobio upalu pluča, iza ko je
je slijedio tifus, pa minuo križu i došao u Bistricu, u njegu
svoje posestrime, piše pobratimu Rakovcu : „Krasavice
Dragojla i Pauna.. . mene dvore kao Hebe bogove na
Olimpu”. ,,Ja se sklanjam u jaram sudbihe bez narjeko-

57

vanja i jadikovanja. Non me terret Acheron, necque dura
regna Plutonis”. 10  Upravo su se sada doštampavale ,,Dju-
labije’’, i on nadodaje pobratimu, da mu knjigoveza knjige
ne obreže, „buduči da moja djeca nisu židovskoga poko-
ljenja’’. 11  Ali u isti mah podaje se pjesnik i najnježnijim
osječajima. Mala šestogodišnja kcerka Dragojlina Gabrijelica,
mezimče Vrazovo, gledajudi pjesnika bolna u njezi svoje
majke, pohiti u crkvu, baci se na koljena pred kipom
Bogorodice, pomoli se za život njegov, poleti k njemu i
reče mu, da de ozdraviti — a Vraz dirnut ispjeva ,,G—i”,
najnježniji od svojih soneta, i upiše ga u njenu spomen-
knjigu. 12

Kad je u martu god. 1841. došao u Zagreb ruski slavista
Sreznjevski, Vraz ga povede i u Hrvatsko Zagorje, pa ga
dovede i u Omilje, a iza toga u Bistricu. Prikazujuci Srez¬
njevski u obliku dopisa iz Zagreba u , Časopisu Českdho
Museum” (1841.) pod natpisom ,,Zpravy o literature Illyr-
skych Slovanu” pojave suvremene naše književnosti,
črta veoma značajnim potezima i društvo u Omilju, gdje
ih je ljubazno primio vlastelin Ivan Čadkovid sa svojom
Ženom groficom Smideg, ali središte je zanimanja Dra-
gojla i njena Gabrijelica. „Nevelika vlasteoska porodica

— piše — umnožila se gostima : ja s Vrazom samo na jednu
nod, ostali ostat de i dulje; medju njima je i jedna dama
(takvoga gostoljublja nema svagdje). Ova dama ima kdercu

— Gabrijelu. A kako je to prekrasno dijete, kakva dušica,
ta malena Gabrijela. Pravo slavensko mekano, nježno
lice, jednaki pogled i takovo srce, sretno s ljubavi roditelja,
koja je štiti; bez nje bi uvenulo zauvijek. Juče sam je poljubio
u čeoce, kad je još spavala mirnim andjeoskim snom;
danas smo se poljubili bratski i sprijateljili se. Ta i ona
je ved „rodoljupka”, ako i sama toga ne zna.

- Što si, Gabri jelko?

— Ilirka ! odgovara pouzdano gledajuči mi u oči.

— A ne Madžarka?

— Ne, ne ! Ja sam Ilirka ! Ja sam Slavenka !

— A ja sam Madžar !

— Madžar ! !

A Gabrijelka više na me ne gleda, više ne če da me
gleda, ne če da ostane dalje na mojim koljenima, bježi
od mene k majčici i govori tužno: ,,Mamice, on — jest
Madžar!” — ,,A ne, on ni je Ilir ali ni je ni Madžar. Podji,
ulaskaj mu se kao prije!” — I Gabrijelica se razveselila,
opet je kod mojih koljena, natrag smo prijatelji”.

U ovo doba ističu se najsrdačniji odnošaji izmedju po-
sestrime Dragojle i pjesnika, a to je nepomučeno potra-
jalo do god. 1843. Kad je Vraz krenuo sa Sreznjevskim na
put u Kranjsku (1841.), črta on u obliku pisarna svojoj
,,zlatnoj posestrimi” sve zgode i nezgode, krajeve i ljude,
ozbiljno i šaljivo, te je oveči odlomak ovoga putopisa
poslije izašao u ,, Iskri” (1844.). Vrativši se s puta izdao
je zbirku ,,Glasi iz dubrave žerovinske”
(1841.), te ih posvetio osobitom pjesmom na prvom mjestu
,,Posestrimi Dragojli”, a na kraju knjige medju pretplat-
nicima vidimo i Gabrijelicu — malu ,,domorotku” od
sedam godina.

Godine 1843. iznenada je prekinuta sveža izmedju
Dragojle i Vraza. Pjesnik je u Omilju kod Čačkovičevih,
gdje je i Dragojla često bivala, a ona je u Bistrici, ali oni
se više ne smiju sastati. Na pjesnika pala je sumnja. On
se u Omilju pati, nikome oko sebe ne može odati svoje
nesreče, več se povjerava dalekome prijatelju Sreznjev-
skome, svjedoku nekadašnjih sretnih časova, da mu srcu
odlane. „Danas je prvi dan moga samozatočenija. Srce mi
kuca strašno i oče da mi se raspucaju grudi. Ti znaš, kako
sam ja uznosio i obožavao našu Dragojlu kao sestru, kao

59

prvi amanet ženski moje duševne ljubavi. Znaš zajedno
i to, kako je ona mene cijenila. Nu djavao u prilici popov-
skoj uvuče se u taj raj i rastrže složna naša srca — otrov-
nim dahom jezuitskih svojih načela. Danas je prvi dan
moga samozatočenija.  Ah moj brate, koliko je
duša moja propatila ovih dana i koliko i dandanas i nosit
če ranu, dok je živa! Pa kad pomislim, da ne ču više do-
lazit pred njezino lice, da se mi je iščupao amanet duše
moje, uzor moj ženskih kreposti iz srca, to mi poteku
suze niz lice. Ja sad ovdje sjedim kao nijem gledajuč ispred
sebe. Pobratim moj J. Čačkovič i supruga, dobra grofovna
Ivana, pitaju me za uzrok tuge moje. Nu ja ne smim da
odgovorim”. 13

Markovič, koji je podatke za biografiju Vrazovu
primao još iz prve ruke, veli, da je to bio samo časoviti
nesporazumak, te se prijašnja njegova veza sa Štaudua-
rovima obnovila i ostala nepomučena do smrti. 14  A ipak
poslije ovoga dogadjaja prekidaju se svi vidljiviji znaci
sveže izmedju pjesnika i Dragojle. Sonet „Krasno jutro”,
što ga Preradovič šalje Vrazu ,,za Tvoje Dragojlice album”
(1847.) 16  i Drago j lin poziv uoči pjesnikove smrti, da dodje
u Omilje, da ga sama njeguje s odraslom več Gabrijelom
(1851.), posljednjim zrakama obasjavaju svezu izmedju
pobratima i posestrime.

Vraz bijaše idealista bez ikakvih hipokritičkih črta,
čovjek mekote i nježnosti, osjetljiv, predan srcu, kako su
mu i črte lica mekane i ženske, pjesnik čuvstva i čeznuča,
kome je Ljubica, najčišči ideal mladosti, prikrivala nježnim
rukama oči, da ne gleda i ne vidi talog života. Za ovim
dalekim, izgubljenim idealom, koji se u ,,Djulabijama”
pretvorio u serafinsku prikazu i iščeznuo s ovoga svijeta,
pjesnik je čeznuo i izgibao, a u neposrednoj bližini pose¬
strime Dragojle njegova se duša smirila. Ona je bila inte-

6o

ligentnija od svoga muža, pronicava i duhovita, a živuci
ponajviše bez muža na plemičskom dobru u Krčima ili
u Bistrici trebala je otmjeniju dušu, koja bi je shvatila,
cijenila njenu ljepotu, tražila njenu dobrotu i pronicavost.
Oni su jedan drugome podali ono, što im život pojedince
nije dao. Vraz je ipak i u najidealnijim vezama s pose-
strimom oštro lučio u svojoj poeziji Dragojlu od Ljubice;
posljednjoj namijenjene su očito čitave „Djulabije”, a
prvoj samo ,,Molba” i jedna posvetna pjesma. Dragojla,
u jednu riječ, bila je u Vrazovu životu ono, što Ljubica
u njegovoj poeziji.

VI.

VRAZ I KOLLAR.

ollarova ,,Slavy dcera ” 1  utjecala je u Čeha daleko više

na život i preporod naroda negoli na poeziju, jer bi-
jaše u njoj više zdravih ideja, patriotičkih misli i poticaja
negoli umjetničkih elemenata. Ako se gdjekoji češki pjesnik
za njom i poveo, bili su to od največe česti poetae minorum
gentium. Kollarovi soneti stvorili su doduše u prvi mah
mnijenje, da se javio češki Petrarka ; 2  on je zaista k: epčijim
pjesničkim jezikom dotjerao češku dikciju, uveo nove mo¬
tive, ma i bili imitacija stranih pjesnika (Petrarke, By-
rona), ali od svega toga jače je djelovalo silno uvjerenje,
apostolsko propovijedanje slavenske ideje, jasnoča i smio-
nost, kojom se mladi Slovak ispod Tatra približio češkoj
inteligenciji.

Nepjesničku crtu poezije Kollarove opazili su i njegovi
suvremenici. „Kollar stoji po srijedi izmedju naučenjaka
i pjesnika", veli o njemu A. Mickievvicz . 3  ,,Kollaru se mije-
šaju i koncepti — filološki počima pjevati, a pjesnički
filologizira" piše Čelakovskjh* U ,,Slavy dceri” ima toliko
historije, arheologije i mitologije, da je pjesnikov tumač
k njoj zapremio više mjesta od samoga djela. Ali suvre-
nienike nije to odbijalo, pače upravo tijem postalo je Kolla-
r °vo djelo nekim kanconijerom češkoga preporoda, ko-
jemu nijesu bili na čelu kao u nas samo pjesnici, več su u
prvim redovima stajali naučenjaci.

62

Kollar je utjecao i na sve slavenske narode, no i tu
je umjetnički utjecaj neznatan. Daleko večom snagom
šire se njegove ideje. On je ostavio trag u rusko j, lužičko-
srpskoj, slovenskoj, srpskoj i hrvatskoj književnosti. 5
Od naših preporodnih pjesnika, kako je i prirodno, naj-
dublje se Kollar dojmio onih, koji su se največma oduševili
za slavensku ideju -— Preradoviča i Vraza  te
u pjesmama, gdje se u njih ova ideja pomalja, vidimo
i dodir s Kollarovom poezijom.

Preradovičeva pjesma ,,Vilin san ili prošast i budučnost”
(1844.), 6  jedan od njegovih hrvatskih prvenaca, sagra-
djena je več na širokoj slavenskoj osnovi. Kako pjesnik
u alegoričkom ,,Putniku” prvi put pozdravlja preporodjenu
Hrvatsku, tako alegorijom ,,Vilin san“ prvi put otvora
knjigu Slavenstva, a daje mu je u ruke — Kollar. Preradova
vila posestrila se sa ,,Slavy dcerom”, vilom Kollarovom,
pa to sama iskreno priznaje :

Primila sam, posestrimo mila,

Tvoju knjigu domorodna zvuka
Jednu večer, kad sam trudna bila
I na mahu, da od raznih muka
Otpočinem na željenom miru.

Ja pročitah, mila tvoja ruka
Što mi piše, i u revnost siru
Sve se misli razigrale moje,

Ko kad pčele na proljetnom piru
Oko cvieča mirisna se roje.

Ali uto sklopi se oko pjesnikove vile san : prikaže joj

se mati Slava i kazuje kčerci prošast i budučnost. Ovaj
je san Preradove kčeri Slave Kollarova ,,Slavy dcera”
en miniature. Slava pokazuje kčeri svojoj prošlost, ,,snesene
grobnice zatočnika naših neumrlih”, ali odvrača njezin
pogled odavle u bolju sadašnjost i još ljepšu budučnost
Slavenstva, govori o znoju i radu, na kome se budučnost

63

osniva, a nada sve ističe ideju slavenske uzajamnosti.
Tada majka Slava poljubi probudjenu svoju kčerku na
jugu — ona se prene, mine je san i poručuje svojoj vili
posestrimi:

Kad se prenem, iznovice štiti
Stanem knjigu tvoju sitnotanku,

I ne mogoh bolji izmisliti
Odgovor joj, nego što u sanku
Majka mi je Slava govorila.

A tko bi bio ova posestrima vila, kčerka Slave, koja
svojoj sestri šalje ,,knjigu domorodna zvuka“, što je raz¬
igrala sve njene misli i potakla je, da razmišlja njene ,,za-
mišljaje“, ako ne — Kollarova „Slavy dcera”? Preradovič
več u početku svoga književnoga rada živi u krugu Kolla-
rovih misli. ,,Vilin san” njegov je odgovor na prve dojmove
, ,Slavy dcere”, kojega jezgra je ovo : Kollarove ideje su
sanje, ali san ne vara, ,,koj’ sva srca za istinu drže”, pa
na osnovu uzajamnosti i marljiva rada mogu Slaveni ove
sanje i realizovati u svoju budučnost.

Kad je Kollar umr’o (1852.), Preradovič, premda u
ovo apsolutističko doba rjedje prianja za javor-gusle,
spjevao je dirljivu elegiju ,,U smrt Jana Kollara”, 7  a i
poslije toga, u doba konstitucije, u njegovoj jamačno naj-
ljepšoj pjesmi ,,Slavjanstvu”, ma da se tu razlijeva u ši¬
rokim heksametrima sam zanos i oduševljenje, osječamo
još uvijek srodstvo s Kolldrovom elegijom u distisima
>iPredzpev“, najljepšim tvorom njegove poezije, koji je
uvod u ,,Slavy dceru”. No Preradovič se ovdje u naponu
svoje stvaralačke snage dignuo svojim mislima daleko nad
Kollara, kojemu je več Mickiewič prebacio, da pojima
Slavenstvo suviše materijalno. 8

Kollar je u ,,Slavy dceri” obradio slavensku ideju
pod utjecajem znamenitog Herderova poglavlja o Slave-

64

nima. Schlozer je prvi izrazio želju, da tko prikaže Slavene
kao cjelinu, a Herderovo poglavlje prva je skica ovakva
prikaza . 9  Dobrovsky, otac slavistike, radi naučno u smislu
Schlozerovu, a Šafarikova su djela konačni odgovor na
ovu tendenciju : tu je Slavenstvo naučno prikazano u
cjelini . 10  A u isto doba črta se Slavenstvo kao cjelina i u
poeziji — u Kollarovoj „Slavy dceri.” Kollarove misli
o Slavenstvu primljene su ili izvedene iz Herderovih. Po
filozofiji historije njemačkog mislioca zavladat če Evropom
u budučnosti zakonodavstvo i politika mjesto ratničkoga
duha, a to če biti osnov mira medju narodima, pa če i miro-
ljubiv narod slavenski steči svoja prava. Kollar, naziruči
u slavenskoj miroljubivosti ideal budučnosti čovječanstva,
kako ju je ocrtao Herder, ide za korak dalje, te odredjuje
Slavenstvu u historiji čovječanstva veliku zadaču : ono je
na drvetu evropske prosvjete najmladja i najsnažnija
grana, što če donijeti plod, kad se ostale grane več iscrpu
te isuše. Slavenstvo če preporoditi i voditi čovječanstvo.
Slavenska uzajamnost spas je čovječanstva u historijskom
njegovu razvitku. Kollar opaža kod romanskih i germanskih
naroda, koji stoje na čelu kulture, opadanje. Rousseau
prezire prosvjetu, Voltaire je drski ateista, filozofija Hegela,
ateizam sanjarskog Schellinga, Schillerovi „Razbojnici”,
Goetheov ,,Werter” — sve su mu to znaci umiranja kulture
romansko-germanske rase. Slavenski osječaj i mirolju-
bivost treba zato da poda čovječanstvu novi duševni i fi-
zički život. Tako dok Herder govori o budučnosti jednoga
naroda kraj drugoga, Kollar iz ovoga federalističkoga
shvatanja izvija svoje shvatanje centralističko : Slavenstvo
če preporoditi čovječanstvo. Drugi slavenofili išli su još
dalje : Kirjejevski je ovu zadaču namijenio Rusiji kao
najjačoj predstavnici Slavenstva, i ona če je riješiti na osnovi
pravoslavlja, Mickiewicz opet Poljacima, koji če je riješiti

65

kao predstavnici — katolicizma.' Nazor o - inkluzivnoj
zadači samo jednoga naroda preuzeo je Kollar kao i ostali
slavenofili iz filozofije Hegelove . 11  Kollar je na svoju sla-
venofilsku ideju primijenio i Herderovu ideju čovještva.
Ova ideja ima da vodi sve težnje Slavena. „ Narodi su oblici,
u kojima se čovječanstvo razvija i uobličuje.” „Narod
smatraj jedino posudom ljudstva. A uvijek, zoveš li: Slaven,
neka ti se odazove čovjek !” Masaryk navodi ove Kollarove
riječi kao najkarakterističnije za njegovo shvačanje ideje
narodnosti i čovještva . 12  Pjesnik se složio i sa neugodnim
posljedicama ideje čovještva. Karadjordja stavio je na
muke u čistilište, jer ako je i bio junak za slobodu, bio
je surov — ,,nevzdelanec hrdinsky ”. 13  Tako črta i Miloša
Obiliča kao „šalence” i sjenu s krvavim bodežem, jer
je „nepravim domoljubljem Amurata umorio”, pa veli:

Sliva nechce miti zabijaku
Lestnvch, jako Corday Charlota,

Ani Scaevol, Sandu, Ravaillaku ;

Nirod naš at’ na cnosti jen stoji,

Lepe nebiti, než života
A cti hledat s nešlechetnou zbroji. 14

I Slaveni imaju boginju Odmazdu, ali ona spava, j
neka spava. Kad se jednoč probudila, jer je več i njezin
čas došao, da se osveti za sve krivnje učinjene Slavenstvu,
pjesnik i bog ljubavi Milek opet je uspava . . . 15

Medju našim preporodnim pjesnicima prvi je pri-
hvatio i shvatio Kollarovu slavensku ideju, te je vezivao
s idejom čovještva Stanko Vraz, koji je, kako več vidjesmo,
u najranije doba svoga pjesničkoga rada slavio zanosnim
slovenskim sonetima svoga učitelja, češkoga pjesnika . 16  I
on pjeva o majci Slavi , 17  o njezinoj prošlosti, sadašnjosti
i budučnosti, tek što črta prirodu i historiju slavensku
na - jugu, dok Kollara najviše priteže slavenski sjever.

S

66

Pred Vrazovim se očima sa slovenskoga brda Jeruzalima
razgalio kao simbol slavenske duše ,,kip zavičaja” njegova,
,,gdje pokoj i sloga i ljubav vladaju” . . , 18  Pogled Kolla-
rova vodiča Milka, boga ljubavi, rado se zaustavlja na
hrpi žetelica, medju kojima vidi Slavenku, što mu se pri-
činja samom Cererom. Ona žanje iz čiste ljubavi k ratarstvu,
što je najljepše zanimanje Slavena od pamtivijeka. Ovo
isticanje mekoga značaja slavenskoga prema drugim na-
rodima, koji su se radije hranili pljačkom i ratom, najjače
je izraženo u misli Komenskoga, što ju je Kollar toliko po-
navljao, da su Slaveni ,,golubinji narod ”. 19  I Vraz gleda :
Kod jezera toga
duše golubinje
Dvije Slovenke, divne
vile jezerkinje . 20

Golube, golubice i grličice upotrebljava pjesnik u „Dju-
labijama” za svoje najnježnije osječaje i poredbe. A žete-
lice i njihov pjev ovjekovječio je kao najidejalnije prikaze
tihog slavenskog života.

U ,,Slavy dceri” istaknut je simbol slavenske ,,golu¬
binje duše” — slavenska sveta lipa,  kojoj stavlja Kollar
u opreku d u b, simbol Njemstva, simbol sile i surovosti
prema slavenskoj nježnosti i ljubavi. Vraz upotrebljava
obadva simbola u istom značenju.

Pod tvrdim se d u b o m
sruši cvjetna lipa ... 21

Nad čitavom ,,Slavy dcerom” širi svoje cvjetne, mirisave
grane slavenska lipa. Ona opaja mirisom te miloduhom
i najljepše dijelove ,,Djulabija”. Lipa je čuvar tajna
največih dogadjaja u životu obaju pjesnika. Kolldr je pod
lipom ugledao svoju Minu , 22  tu je dobio prvi cjelov , 23  tu
mu je ona zadala vjeru i tu se rastao sa svojom kratko-
trajnom tužnom ljubavi. Pod lipom ljuljao ga je andjeo

67

kao dijete, pod njom se kao dječak sigrao, tu mu dadoše
Muze liru i s granja njezina kao bogato lišče pršile su nje¬
gove prve zvonjelice; tu je on trajao dane svoje ljubavi,
pa želi, da ga pod lipom i pokopaju, a Muza da mu položi
na grob liru . 24

Pod lipkou mne take pochovejte,

Aneb na hrob, m'sto mramoru,

Slavostrom ten zasaditi dejte . 25

Vraz pjeva, da je pod lipom čitao Homera i slušao
vile . 26  Ni Perun u bijesu ne udara gromom u ,,cvjetokitnu
lipu”, pa zato i nesretni pjesnik, što ga ,,Perun vazda
strijelom goni”, hoče da se zakloni u n jenu hladu . 27  Pod
trima lipama pjesniku se pojavila kao vizija za mirisne
lipanjske večeri u prebijelu ruhu, s vijencem ružmarina
na glavi, a sa zvijezdom na čelu njegova Ljubica, kad
je promijenila svijetom. I pjesnik sam želi leči u grob
ispod lipe :

Tamo stoji polje,
na polju brežuljak,
Na brežuljku lipa,
na lipi slavuljak.

Tu vi, kad se pjesnik
sa svietom oprosti,

Položite u grob

njeg’ve trudne kosti.
Nek sluša slavulja,
lišča zbor šapčuči,

I glas žeteljica,
kad prolaze kuči . 28

A na drugom mjestu idealizira Vraz grob mladoga pjesnika,
što jedva propjevavši umre — a ovi se stihovi odnose na
Šamperla, a ne Korytka, kako je slutio Markovič — ovako :
na nebu je mila zvijezda, pod zvijezdom grob mladoga
pastira, na grobu trune ,,ostavljena lira”, do nje vijenac
»od cviječa lipova”, a na svakom listu ove riječi:

Tko se i jedan danak
čist borio za Slavu,

Tomu ne če nikad
minut vienac glavu. 2 “

*

68

Ovo shvatanje Slavenstva moralo je i našega pjesnika
dovesti do izražaja ideje čovještva i s time u sveži do misli
o misiji Slavena u historiji čovječanstva. Vraz se doduše
mjestimice nije mogao otresti svoga radikalizma i narodnjega
heroizma, ali to su tek časoviti diskordi, koji ne pomučuju
njegovo najidealnije črtanje ideje čovještva i misije Sla¬
vena. I njegov je osnov misao Herderova, da če čovje-
čanstvom u budučnosti zavladati pravo, koje če ljude i
narode izmiriti; pače on to ističe jasnije od Kollara :

Svi narodi brada,
svi su božja čeda,
Na njih jedno nebo
i jedan Bog gleda;

I k6 jedno sunce
nad svimi ishodi,

I jedno stoj, vladaj
pravo nad narodi! 311

Na ovoj osnovi gradio je svoje sanje Kollar i Vraz i
Preradovič, prvi konsekventnije, posljednji smjelije i uzvi-

šenije, ali nijedan idealnije i
vidi s jedne Strane lik Slave,

Vrh glave ti stoji
vienac lipnog cvieta,

A ruke u krilu
čiste ko djeteta ;

nježnije od Vraza. Pjesnik
a s druge njene protivnike :

A tvim vragom sjajna
kruna je vrh glave,

Nu od tvojih ranS
i ruke krvave. 31

Ovaj vijenac lipina cvijeta učinit če i „krvave ruke”
nevinima. To je ,,božja odluka”, koju ne može nitko
okrenuti : ona če odvesti Slavu u visoke hramove, gdje
joj je Bog odredio mjesto . 38  Visoke planine meču joj več
na glavu orijaške krune; Dunav, Drava i Sava pas je
njezin od zlata, troje more miraz bisera . 33  A pjesnik če
joj donijeti samo jednu riječcu, što ju je zabilježio na
prvi list ljeta, upisao cjelovom sred ružina cvijeta i sred
tajne noči prišapnuo zvjezdama, te su je culi — andjeli
na nebu . 34  Ova je riječ — ,,riječ s neba ”. 36  Ona povje-
rava Slavenstvu kao zastupniku božjem čovječanstvo i
njegovu budučnost:

69

Sto če onda kruna
sviet ponudit tebi,

Posljednji raskržit
svietu mač krvavi,

Ti ne češ neg’ lipov
vienac uzet sebi;

Vladat čovječanstvo
u miru i slavi . 36

Tako je najviša misao u Vrazovim ,,Djulabijama,”
u Preradovičevoj odi ,,Slavjanstvu” i u Kollarovoj ,,Slavy
dceri” misija Slavenstva, koja se osniva na ljubavi, a svršava
pobjedom ideje čovještva, preobrazujuči čitavo čovječanstvo
u carstvo mira i ljubavi, u carstvo božje na zemlji. Ideja
čovještva odrazila se ipak u Vrazovim ,,Djulabijama”
više estetički nego etički, u Kollara obratno, a u Preradoviča
jednako spontano etički i estetički.

Vraz je kao pjesnik slavenske ideje učenik Kollarov,
ali i kompozicija i pojedini motivi „Djulabija” podsječaju
na ,,Slavy dceru”. Osobito je utjecao na nj prvi dio, a to
je prirodno, jer je najpjesničkiji u pojedinostima i kao
jedinstvena cjelina, a odlučno je i to, što je Vraz erotik,
a prvi dio ,,Slavy dcere” eminentno je erotički. Kollar se
pročuo najprije kao erotik, a tako i Vraz. Kollarova prva
zbirka ,,Basne” (1821.) pretežno je erotička, a ,,Znelky
neb Sonetty“, glavni dio njezin, a osnov potonje „Slavy
dcere”, čisto je erotički. Iz ovih soneta razvijala se polako
„Slavy dcera” tako, da je za erotiku sve večma prianjao
patriotski momenat, a veza i konačno identifikovanje
i slijevanje motiva jedne i druge vrste udarilo je glavni
biljeg djelu. Kollar je pojedine ulomke, kako ih je stvarao,
priopčivao u časopisima, pa je nekoliko puta posve pro-
mijenio osnovu svoga djela, dopunjivajuči ga do kraja svog
života. Slično su se razvijale i Vrazove ,,Djulabije”. Iz
erotičkih pjesama ,,S * * * * *ci” razvijala se prva čest ,,Dju-
labija”, koja je takodjer ostala kao i u Kollara eminentno
erotička. I Vraz nije u početku imao načrta potonje kompo-
zicije, te je priopčivao u „Danici” pojedine „djulabije”.

7o

što su bile kao i soneti u Kollara ili pojedine samostalne
pjesmice ili više pjesmica vezanih u jedan niz.

U ,,Slavy dceri” erotika je osnov patriotičkoj poeziji,
a nije to bilo bez dubljeg razloga. Ljubavi samoj spjevao
je Kollar nekoliko soneta, koji su biserje njegove poezije,
stvoreni u času pravoga pjesničkoga nadahnuča. Pjesniku
je ljubav kao i našemu Preradoviču majka svih kreposti,
ona je ,,všech velkych skutku zarod” :

A kdo nemiloval, nemuže
Ani znati, co je vlast a narod . 37

Kollar kao da i ne može drukčije slaviti domovinu, pa
zato več medju prvim sonetima „Slavy dcere”, povodeči
se za Anakreontom, p jeva :

Chtčl sem peti kralu českvch truny,

Bratru prichod, Vlastu s Libuši,

Chtil bič boži, kterak do kuši
Strely Vlasti svoje učil Huny ;

Tatry zlate, Tokaj, ticho luny
Prst se tytyž hrati pokouši,

Ale klamne vždycky do uši
Mina jen a Mina zneji struny . . . 3S

Ovo je i Vrazovo shvatanje. Obadva se pjesnika oglasuju
narodu i domovini nježnim čuvstvom ljubovnika. I Vraz
uz motto Anakreontov : ,,\>s>.w /iyav 'ArpeSa?” u ,,Odgo¬
voru brači, što žele, da pjevam davorije”, odziva se
poput Kollara :

Izvoljih Kresimira, I Zrinja glasovita :

A njega ne htje lira. A struna od lirice

Zapjevah Ljudevita Mi zveka čar Milice . . . 3B

Ova pjesmica nije ušla u ,,Djulabije”, jer se oblikom
od njih odijelila, ali ona se javila u ,,Danici” urnah iza
prvih ,,Djulabija”, te po sadržaju i postanju pada u prvi

7i

dio njihov kao i Kollarov sonet s istim motivom u početak
„Slavy dcere”. Shvatanje ljubavi, odnošaj erotike prema
rodoljubnoj poeziji i položaj pjesnika prema okolini, sve
je to u Vraza i Kollara posve srodno, a da se on najviše
zagrijavao baš za one Kollarove sonete, što su govorili

0 ljubavi, razbira se iz toga, što je samo ovakih nekoliko

1 preveo . 40

,,Sala”, prvi dio ,,Slavy dcere”, podudara se s prvim
dijelom ,,Djulabija” u cjelini i u nekim pojedinostima.
„Sala” je domovina pjesnikove Mine, hram ljubavi, kao
što je grad ,,sred zemlje slovinske” domaja Vrazove Ljubice,
a oko ovih se mjesta nizu ljubavne pjesme : o prvome
susretu, prvome pogledu, cjelovu, pjesme o njenoj Ijepoti,
o slatkim mukama i radostima, a na kraju dolazi rastanak,
gdje oba pjesnika govore o svojoj tvrdoj vjeri i blagosilju
sva mjesta, što ih sječaju njihove ljubavi. Ima tu i sigurnih
reminiscencija iz Kollara, gdje Vraz črta ljepotu i prpošnost
svoje Ljubice, a pogotovo je rastanak pjesnika s niome
prikazan jednako : čas dolazi, čunj čeka, veslo zove; pje-
snici moraju iz raja, nad vratima kojega maše andjeo
žarkim mačem, i odlaze kao sjene, što se predaju Haronu . 41

Za „touchement” — kako bi rekao Vraz — njegove
vile sa „Slavy dcerom” uglavili smo tri momenta : jednako
shvatanje misije Slavenstva te ideje čovještva, istovetnost
kompozicije prve česti obaju djela i sličnost pojedinih mo¬
tiva. Istaknut čemo samo još neke stvari. Vraz je povodeči
se za Kollarom dodao ,,Djulabijama” opsežni tumač,
Pače je za nj upotrijebio i njegov ,,Vyklad čili primetky
a vysvetlivky ku Slavy dcere ”. 42  Kollar je utjecao i na
Vrazov jezik, što dakako nije moglo biti ovome ha uhar.
U hjega dolaze veoma često izrazi : kvetorouchy, zlato-
znivy, lfpostinny, hvezdovlasy, nebedajny, laskosmavy,
peknobrehy, zlatokrajny, vetrošaty i t. d., a u „Djula-

72

bijama” stvorena su prema torne epiteta: rajskoslatki,
ljubogrješni, dušodružni, vatrokrvi, lozoslavni, cvjeto-
kitni, čudokrasni, krilotrudni, srebročisti i t. d. Kollar
kovao je ovakve riječi prema homerskim epitetima, na
što ga potakoše češki prevodioci iz klasičkih jezika, što
su radili pred njim (Puchmayer, Valkovič, Nejedly, Ma-
chaček, Holy), ali one se nijesu održale u češkoj knjiži,
pa ni slične njima u hrvatskoj. Značajno je, da je Vraz
ovakve složenice veoma često upotrebljavao u „Djulabi-
jama”, dok je na nj utjecao Kolldr, a u poznije doba jedva
se još koja javila. Jednako i riječi ,,Slava”, ,,slavski”, što
ih je Vraz uveo pod utjecajem Kollara, a prihvatili su
ih svi preporodni pjesnici, nijesu mogle ostati u književnom
jeziku.

Kollar je pored Šafarika najjače utjecao na hrvatski
preporod. Odnošaji protestantskoga propovjednika i pro-
čulog več pjesnika prema mladome Gaju u Pešti nijesu
još kritički ispitani. Kollar je u dodiru s Kukuljevičem
i Vakanovičem, te posredovanjem posljednjega izdaje u
Karlovcu političku brošuru : ,,Sollen wirMagyaren werden?”
(1833.), koja je u naš stvorila povoljno raspoloženje za
Gajeve ideje uoči preporoda, i to pod pseudonimom —
Horvatoviča. Vidjesmo, kako se dojmio Preradoviča, a
utjecao je i na Utješenoviča. U ,,Slavy dceri” u slavenskom
raju vidimo pored ruskoga pjesnika Homjakova i našega
Utješenoviča, a pjesnik ih nazivlje: ,,me školy zdarni
žakove”. 43  U ,,Vili Ostrožinskoj” pak Utješenovič o svom
učitelju pjeva :

Kollarov glas zaori : od Črnoga
Do Bijelog, sinja Jadra od mora do
Hvalinskog — svuda jeka ječi. . .

Slava od radosti suze roni.

73

Najoduševljeniji učenik Kollarov bio je u nas ipak Vraz.
Svojim slovenskim sonetima u doba tapanja i traženja
cilja posve se predao njegovu proročkome duhu. Ali
„Djulabije”, ako se u njima i odrazuju utjecaji ,,Slavy
dcere”, nijesu ipak djelo imitatora. Nema tu ništa tudje
i neprilagodjeno. Samo što je najpjesničkije u ,,Slavy dceri”,
a najsrodnije Vrazu, utječe na nj, pa i to je prekaljeno
specifičkim osobinama njegove lirike, podato u novom
izražaju ili slici, redovito jačoj i pjesničkijoj od Kollarovih.
„Djulabije“ se kao pjesničko djelo, ako i ne volimo precje-
njivanje, izdižu uopče nad „Slavy dceru”.

Kollar je posve neoriginalan pjesnik, upravo čudo
medju pjesnicima, koji su stekli slavu kao što je njegova.
U Petrarke on uzima sonet, u Dantea raj, čistilište i pakao,
a kompoziciju i čitavu sklonost k starini iz Byronova
,,Childa Harolda”, napokon ideje, oko kojih se sva nje¬
gova poezija kreče, iz Herdera i filozofije njemačke. Samo
u sretnim časovima nadahnuča stvorio je nekoliko doista
krasnih erotičkih soneta. Petrarka bijaše jedini uzor,
kojemu se u takvim rijetkim časovima mogao približiti.
Njegova Mina često iznebuha pada s pjesničkih višina,
kad je pjesnik črta u običnom životu, gdje mu je ideal
žena, koja nesamo „zna se do knih, než i do kuchyne.“
Stopama Danteovim nije mogao Kollar, a da se uopče
u nj ugledavao, bila je smjelost, koju objašnjuje samo
veliki zanos za prve njegove pjesme. U paklu je Kollar
doveo do nedosljednosti, često do apsurdnosti cijelo svoje
filozofičko naziranje. A u njegovu slavenskom nebu,
kaže jedan češki kritik, „nema ni najmanje plodnoga
života; puste i prazne zabave, prkosne veselice, kičenje,
uopče život, koji bi jamačno sve vjerne izagnao iz raja ”. 44
Na Kollara nije ni Byronova romantička adoracija na ru¬
ševinama i grobovima stare Helade utjecala pjesnički.

74

I ona se slegla na njegovu poeziju kao — proza. A golemo
mnoštvo historijskih, arheologijskih i mitologijskih mome-
nata iz slavenske davnine svojom težinom te neznatnošču
upravo mu osujeduje i svaku mogucnost prave poezije. Pored
svih ovih oprečnosti Kollar je u ,,Slavy dceru” unio i čitavu
klasičku mitologiju i klasicizmom protkao svoju dikciju.
Uz isticanje slavenskoga osječanja i duha njegov je pakao
sasvim klasički, pa i slavenske duše muče se na klasičkim
mukama, a bog Milek, provodič pjesnikov, po imenu je
slavensko božanstvo, ali ima sve atribute klasičkoga Amora,
a imitacija je Danteova Virgilija. U „Slavy dceri” omeo
je posao arheolog pjesniku, a pjesnik arheologu, pa tako
ona nije ni naučno ni pjesničko djelo.

U ,,Slavy dceri” ima suviše učenosti i nepreglednih
nizova grubih činjenica, kao da pjesnik hode više djelovati
primjerima i dokazima negoli osjecajem i poezijom. Što
mu je iz slavenske historije do ruku došlo, sve je zgrnuo
u stihove i u komentar ,,Slavy dcere”. Pjesnik se grama-
tičkim dokazima bori u sonetima za novi pravopis. I Vraz
se prihvaca prošlosti, ako i rjedje, ali bira činjenice zgodne
za pjesničku obradbu i podaje ih pjesnički. On se otima
za srca samo — srcem. Historizam nije ga sputao kao
Kollara. I Vraz posiže za momentima iz klasičke mito¬
logije, ali se ne gubi u njima; i on je poštivač Petrarke,
rado prevodi njegove sonete, a u ,,Djulabijama” ima dosta
motiva petrarkističke lirike, koja je utjecala na nj i izravno
i preko starohrvatske poezije, ali on prima različne utjecaje
samo da ojača svoj umjetnički izraz i umnoži šare svoje
poezije, kojoj je inače glavna črta : novovjeka romantika
i duh narodni.

M. Murko označio je „Slavy dceru” kao sintezu an¬
tike i romantike, koju je misao prihvatila i češka kritika , 46
ali ipak treba reci, da ona ne može biti uopce nikakvom

75

sinte.com, jer se oprečni elementi različnih struja nijesu
mogli u Kollara šiiti u jedinstvenu umjetničku cjelinu,
čemu se protivilo več i to, što je ,,Slavy acera” više djelo
učenosti nego intuicije, više ima tu običnih činjenica
negoli misli i čuvstava, a gdje nema slijevanja različnih
elemenata u novu cjelinu, nema ni sinteze. Antiku i ro¬
mantiku u sintetičkom obliku prikazuje nam poezija
Mažuraničeva, a Kollar ostaje samo eklektik, ma da je
težio za sintezom.

Utjecaj Kollarov na Vraza nigda ne ograničuje i ne
steže njegovo umjetničko stvaranje, več ga samo potiče
i pobudjuje. On nije imitator kao pjesnik „Slavy dcere”.
Kollar za života Mine —- bila je to Friderika Smidtova,
kčerka njemačkoga pastora, potlašnja žena pjesnikova
— ugledavajuči se u apoteozu Petrarkine Laure, pjeva,
kako mu se ona s drugoga svijeta za gromova i bljeskova
prikazala u bijeloj sviti na duzi, on širi ruke za njom, a
prikaza iščezne. I Vraz je opjevao u ,,Djulabijama” apo¬
teozu Ljubice u nizu najčuvstvenijih stihova, iskrenije
i uzvišenije od Kollara, ali ovi su stihovi nastali, kad je
ona doista več preminula, jer mu nije mogla literatura
nametnuti motiv, koji bi se opirao istinitosti njegova osje-
čanja. Pa i tamo, gdje je dodir izmedju Kollara i Vraza
najbliži, ima medju njima s umjetničkoga gledišta velika
razlika. Kollar, da opjeva ljepotu Mine, veli u jednom
sonetu, da je Parisu bilo lako izabrati jednu od tri božice
grčke, ali tko bi mogao smjelo gledati tamo, gdje u jednoj
sjaju sve ljepote duše i tijela?

J d si oči rukou musim kryti,

Ant’ se v jedne, ona trojice

Bohyu, jednim razem na mne riti.

Vraz je ovaj sonet dobro upamtio. I on u jednom
kasnijem sonetu pozdravlja kuču, „gdje u jednoj sve tri

76

Mile stoje” 48  — to su one tri grčke božice — ali nije htio,
da poput Kollara pomenutim apstrakcijama i klasičkim
okretima črta njenu ljepotu, no usvojio je onu lijepu pje-
sničku gestu, gdje si češki pjesnik mora oči rukama pri¬
kriti od tolike ljepote, pa je iz jedincatoga stiha ovoga
posve običnoga soneta stvorio veoma lijepu ,,djulabiju”,
što smo je več spomenuli, gdje pjesnik od same pomisli
na njena usta i njedra nježno i stidljivo prikriva rukama
oči. 47  U jednu riječ ono, što je Vraz primio iz „Sldvy dcere”,
i način, kako je ove utjecaje umio preobličiti, dokazuje,
da je on ovo dosta nepjesničko djelo čitao kao pjesnik.
Ali Vraz nije samo pjevao o slavenskim idealima svoga
doba, več je u ovome duhu i radio. Kollar je utjecao na
Vraza i svojom radnjom „0  literarnej vzajemnosti mezi
kmeny a narečfmi slavskymi“ (časopis ,,Hronka“ 1836.).
On je glavne misli iz ove rasprave doista praktično u
svojem kulturnom radu i u životu največom energijom i
dosljednošču provodio, prvi i jedini od svih Ilira, a naj-
idealnije i najintenzivnije od svih suvremenih slavenskih
književnika. Vrazovo je djelo, da je hrvatska književnost
u doba preporoda nesamo duhom več i životom svojim
dio jedinstvene slavenske književnosti.

VII.

NA RASKRŠČU.

S izdanjem „Djulabija” primicao se kraju prvi period
hrvatskoga preporoda. Vraz je s plodovima njegovim
posve zadovoljan. „Mit einem Worte : Alles steht sehr
gutl” 1  javlja Prešernu (1840.), a još početkom godine
1841. piše srečan Muršcu : „Naša narodnost se več ras-
prostranjiva kao povodanj.” „Sve dobro napreduje, preko
nade — dobro napreduje.” 2  U veljači god. 1841. Gaj mu
odlazeči u Krapinu predaje uredništvo „Danice”. 3  Oni se
paze i zajednički rade. Uopče niko ne dira u lijepu ugodbu
zajedničkoga rada i ne razbija ilirski entuzijazam, koji
je probudio narodnost kao čarobna šibika mrtvi grad u
narodnim pričama.

U rano prolječe god. 1841., kad je u Zagreb došao
Sreznjevski, spremi se Vraz na put u Kranjsku, Korušku
i Štajersku, da proučava narod, kupi narodno blago i da
svuda —• što je bilo naj preče — budi narodnost, a probu-
djene Slovence da privoli k ilirskoj ideji. Preko Karlovca,
Uskočkih planina do Ljubljane bijaše mu drug Sre¬
znjevski. Pjesnik u pokupskoj mrko j, crveno podšivenoj
surini, da udari svakome u oči, putuje po slovenskim zem¬
ljama kao pravi apostol narodne ideje. 4  A gdje naidje na
odrodjene Slovence, u kojima više i ne tinja iskra, iz koje
bi mogao izvabiti plamen narodnosti, tu uvidja, što je
narod bez narodnosti: „crkva, koju je ostavio 3 og”. 6
Najradije obilazi p'esnik putem književnike i prijatelje

78

knjige. U Karlovcu obadje sa Sreznjevskim Dragojlu
Jarnevičevu, što je ona upisala u svoj dnevnik kao osobito
radostan dogadjaj u svom pustom malogradskom životu . 6
Slovenske pisce i domoljube živom riječi nastoji skloniti
na ilirsku ideju, ilirsku književnost i novi pravopis. U
Ljubljani se udomio kod Kastelca, kamo bi svaki dan
dolazio i Prešeren. On čita ilirski, a Vraz mu tumači, što
ne razumije. Nakon tolikih neuspjeha i poraza Vraz evo
još jednoč pokušava u velikog slovenskog pjesnika, pro-
tivnika ilirizma, probuditi bar simpatije za našu prepo-
rodnu knjigu . 7  ,,Gospoda župnici Zemlja i Ilenič — ja¬
vlja posestrimi iz Ljubljane —• toliki su domoroci i cjeni-
telji ilirštine, da sve skoro Danice, koliko jih je dosad izi-
šlo, naizust znadu. Zemlja je napisao jednu povijest u
versih pod imenom : Ban Mikic i njegovih devet sinova,
koje če skoro u Ljubljani novim pravopisom izdati .” 8
Sa Sreznjevskim podje i u ljubljansko sjemenište. ,,Tamo
nas okupi sila mladih ljudi, koji svi za ilirštinu dišu i živu,
te i više manje dobro ilirski govore i pišu .” 9  U Ribnici,
kotaru ljubljanskom, unjedrio se, kako sam kaže, kod
vlastelina Rudeža, ,,znatelja i ljubitelja narodnosti slav-
janske”, koji je s Valentinom Vodnikom sabirao narodne
pjesme i druge sitnice, pa je sada sve to dao Vrazu, da
prepiše i upotrijebi . 10  I kad je došao u Celovac, prva mu je,
da ide u sjemenište, gdje je ,,tri domoroca našao, koji
dosta dobro ilirski govoriti znadu ”. 11  Odavle krene u Blat-
nograd (Moosburg), da posjeti Jarnika, ,,gornjoilirskoga
opata Krizmaniča”. ,,Put iz Celovca prašna njemu ukrašen
je slovenskimi seli, a sela slovenskimi lipami.” Kad je
uveče stigao k starcu Jarniku, ma da je u njega jednoč
več bio, ovaj ga nije prepoznao, držeči ga ruskim profe-
sorom Preisom. ,,Nu kako sam mu očitovao, da nišam
Rus več Ilir, poče me starac grliti i cjelivati, kao da sam

79

dijete njegovog srca.” Tri dana je pjesnik pričao Jarniku
o — Ilirima. „On se je radovao kao zeleni mladič, kad sam
mu pripovijedao o napretku naše mladeži ... On živi u nas
kao otac u nadi svoje djece.” 12  Uopče kamo Vraz dodje, a
obašao je sve, prva riječ pada o Ilirima ; on kao Slovenac
promiče ilirsku ideju s večim oduševljenjem i večom in-
tenzivnošču, negoli ikoji od hrvatskih Gajevih pristalica.

Vraza je krenuo na ovo naučno-agitatorsko puto-
vanje čisti preporodni zanos i romantičko nagnuče suvre-
mene slavistike, koje dovede k nama Kucharskoga, Bo-
djanskoga, Preisa i Sreznjevskoga. On je ostavio Hrvatsku
još onakvu, kakva je bila, kad ga je odlučno privukla
zauvijek k sebi. Zato več u početku putovanja tako čezne
za njom, pa se nježno jadao posestrimi Dragojli u pismu
iz Kranja. Sreznjevski ga pita : ,,A što Vy tak grustny,
Stanislav Osipovič ?” ,,Ah, toga Vam ja dokazat ne mogu,
Izmaile Ivanoviču 1 Pitajte tiču, koju je bura odnila iz
topla južna kraja medju sjeverne planine.” A onda na-
dovezuje posestrimi : ,, Ti češ se smijat te kazat opet :
Moj čovječe, Ti si zaljubljen. Lachen Sie nur, gnadige
Frau 1 Nu ja nišam zaljubljen, ili (ako Ti je draže) ja je-
sam zaljubljen, nu niti u Miliču niti u Pavliniču niti u
Minicu niti u Matildicu, nego u — (Lachen Sie nicht, gna¬
dige. Frau!) čitavu Hrvatsku. Hrvatska je meni omilila
kao mati, omilila kao sestra, omilila kao draga. Ne mogu
n igdje mirno misliti nego u Hrvatskoj, nigdje mirno spa-
vati nego u Hrvatskoj, niti ne ču nigdje mirno umrijeti
ne go u Hrvatskoj. Naša poslovica kaže : daleko od očiju,
daleko od srca, ili šta oko ne vidi, srce ne poželi. Nu to je
laž. Ako je i kod koga istina, kod mene nije. Meni je Hr¬
vatska, čim dalje od očiju, tim bliže srca. Povedj Ti ovo
suncu hrvatskomu, oblakom hrvatskim i vjetrom hrvat-
skim i svemu, šta je hrvatsko.” 13

8o

Kad se pjesnik na povratku primicao hrvatskim me-
djama, opet se raznježio, te piše iz Maribora Babukiču:
„Sve što bliže dodjem granici hrvatskoj, to sve više čez-
nem po svetoj zemlji Zrinskoga i Draškoviča i ostalih
slavnih muževa, po svetoj zemlji, koju ču cjelivati, kad
ju opet stigne moja noga.” I tu se pjesnik opominje pre¬
krasnih riječi Mickiewiczevih, pa veli : „Hrvatska je kao
zdravlje, koje čovjek onda puno cijeniti počimlje, kad ga
nima.” 14  A prije negoli se vratio u Hrvatsku, zadržavajuči
se kod pobratima Kočevara u Potčetrtku, poslao je u Zagreb
rukopis nove svoje zbirke ,,Glasi iz dubrave žerovinske",
da u Hrvatskoj osvane zajedno s novom knjigom pjesama. 16

U mjesecu augustu vratio se Vraz u Zagreb kao apo¬
stol narodne ideje, vedra čela, blažena duha, pun uvjerenja,
da je vršio svetu narodnu misiju. Ali dok je pjesnik iz slo¬
venskih zemalja tako nježno čeznuo za Hrvatskom, ovdje
se štošta s temelja izmijenilo, i on nije više našao Zagreb
onakav, kakav je bio, kad ga je ostavio : skladnu poeziju,
što je dosele sve vezivala, počela je zamjenjivati politička
borba, koja je za tren stvorila največi metež i nepouzda-
vanje. Gaj bijaše dosele kumir čitava naroda, a odsele se
mladi preporoditelji dijele na njegove pristaše i protivnike.
I Sreznjevski, koji za svoga prvoga boravka u Zagrebu
u mjesecu martu (1841.) s udivljenjem piše o Gaju svojoj
majci, kad se u septembru iz Dalmacije ovamo vratio,
gdje se susreo s Kollarom, koji je putovao u Italiju, piše
o njemu veoma nepovoljno i oštro. 16  ,,Meni je taj šurn
— piše Vraz u oktobru god. 1841. posestrimi Dragojli o
političkom komešanju — i ta nenužna vika več dotužila^
Što se mene tiče, ja ostavljam razmršenje vremenu, koje
če nečisto izbaciti, a što ostane očistiti. Poslovica kaže
čistu obrazu malo je treba vode, a tko nema čistih ruku,
još gore zamaže lice.” 17

8i

Vraz nije imao u svemu pravo. Gaj je u početku svoga
rada dobro shvatio, i to je naj veča njegova zasluga, da
prosvjetne težnje same sobom ne mogu preporoditi oba-
mrli narod, jer je to utaman pokušao Vitezovič i Vrhovac,
več da treba udariti osnove narodnoj politici s velikim
idealima budučnosti, oko kojih če se okupiti narod, a pro-
svjetna nastajanja mogu biti samo sredstvo za političke
ciljeve. Organički pravopis, jedinstven književni jezik i
zajedničko ilirsko ime, to su gesla, s kojima se Gaj javio,
prikrivajuči prvi njihov povod i konačni im cilj, a nagla-
sujuči njihovu čisto književnu tendenciju, što se i po-
slije, kad više nije bilo nužno, rado isticalo. 18  Uistinu
ova su gesla več u prvom periodu preporoda (1835.—1840.),
gdje narodni buditelji ne stupaju u otvorenu političku
borbu, probudila i prvi put u historiji duševno sjedinda
politički raskomadan hrvatski narod, a to je osnov našeg
novijeg političkog života. Kad se Gaj javio, istina, na¬
rodna svijest je spavala, a on ju je dignuo iz sna, književ¬
nost je u svim svojim pokrajinskim ukočenim oblicima
zamrla, a on ju je ujedinio i oživio, ali je najvažnije, što
nije bilo domače politike, a Gaj ju je stvorio. On nije bio
književnik, ma da se rado potpisivao kao ,,literator”, več
je bio politik. Najviše je spretnosti pokazao, što je upo-
trebljavao sredstva, koja su sigurno vodila do cilja, a pro-
tivnik im nije mogao dogledati posljedice, a kad su učinci
več izbili, nije se uopče više mogao protiv njih boriti. Prvi
period preporoda čitav je zadahnut entuzijazmom i poezijom,
ali tako, da narod još nije znao posljednji cilj ovoga zanosa,
Pače mnogi prijatelji i suradnici Gajevi nijesu znali, zašto
Pjevaju davorije i budnice. Bila je to hipnotizovana Ga-
jeva vojska, a on je samo čekao zgodan čas, kad če na-
bujalu narodnu šilu pretvoriti u političke tekovine, ali kad
je evo i za to došlo doba, u drugom periodu preporoda

6

(1841.—i 845-)> on  više ne  stoji na  prvašnjoj višini : on je
bio politik, koji je sabrao daleko više narodne energije,
nego što ju je umio upotrijebiti.

U doba Vrazova izbivanja iz Hrvatske, pošto su po-
litičke aspiracije preporoditelja postale jasne, ma da oni
još nijesu politička stranka, konstituirala se u Zagrebu
protiv njih madžaronska stranka i osnovala svoj ,,ka-
sino” po uzoru peštanskoga. Kad je Gaj utr’o put politici,
koja če, razvijajuči duševne sile naroda, uz simpatije Sla-
venstva i pomoč jače Austrije boriti se protiv prevlasti
slabijih Madžara, tada se javiše madžaroni, iduči u sveži
s Madžarima protivnim putem, da kao osiromašeni ple¬
miči u osiromašenoj Hrvatskoj nastave slavne političke
tradicije naših velikaša, koji su bili gotovo suvereni u
domovini, a veliki i jaki, da su mogli i Ugarskoj prednjačiti.
Kako su madžaroni bili skloni presizanju madžarskoga
jezika, smatrajuči hrvatski književni jezik „vlaškim”, bila
je jezična borba preporoditelja oteščana : u zajedničkom
saboru vodila se oštro, ali parlamentarno, no u domovini,
gdje su imali domačega neprijatelja, bila je bijesna i ne-
prekidna. U prvom stadiju ove borbe (1841.—1845.) po-
litičko je gloženje sasvim zasjenilo oduševljeni i pjesnički
prvi period preporoda, kadno je i Antun Danijel Josipovič,
sada vodj madžarona, oduševljeno pjevao u ilirskom zboru
domorodne pjesme. 19  Prelom osječao se tim jače, što je
iznenada izbio i što su opreke bile pregoleme, a velikim
se posljedicama odbilo i to, što je preporodna stranka,
odgojena bojovnom poezijom, zanesena probudjenom na¬
rodnosti, živjela u budučnosti i prošlosti, u carstvu fan¬
toma, 20  pa je svaki i najmanji uspjeh odjeknuo medju
njima kao največa pobjeda, a svaki i neznatni neuspjeh
izazivao je i preveliku depresiju, po čemu se u značaju
našega političkoga života počela isticati nesigurnost, na-

33

petost, razdraženost, pa ni oštrouman politik nije mogao
unapred računati s učincima svojih preduzeča.

U kongregaciji zagrebačke županije 30. maja god.
1842., uoči restauracije, sudare se prvi put narodna i madža-
ronska stranka. Poslije kongregacije otišli su pristalice
narodne stranke ususret plemstvu iz Sv. Ivana i Moravca,
koje je dolazilo na restauraciju, ali u Maksimiru čekali
su na isto plemstvo i madžaroni. Radilo se o torne, tko če
ih privuči i steči njihove glasove. Madžaronsko vrelo veli,
da se ovo plemstvo gotovo čitavo priključilo madžaronskoj
Stranci, pa kad je dolazilo k Maksimiru, pruži jedan ilirski
korteš bolešljivome i slabašnome Čegetku crvenkapu
s mjesecom i zvijezdom, no kad je ovaj odbaci, onaj izvadi
sablju i udari ga po glavi, da mu se prelomila. 21  Ilirsko
vrelo naprotiv kaže, da su Iliri s plemstvom iz Sv. Ivana i
Moravča, sve u crvenkapama, dolazili u Zagreb, pa su se
ulazeči u Maksimir namjerili na sakrivenu četu madža-
rona, od kojih je prosti plemič Čegetek zametnuo kavgu
i bio u kavzi težko ranjen, a kasnije vidimo ga radi toga
Pače u zatvoru. 22  Navečer došlo je uz pratnju glazbe
Savškom cestom u Zagreb plemstvo iz pokupskih krajeva,
Sto je pristalo uz narodnu stranku, u surkama i crven¬
kapama. Nakon nočnih čarkanja i okrešaja osvanuo je
dan restauracije, gdje su preporoditelji prvi put stupili
n a političko poprište kao organizovana stranka. Dvorište
hanske palače, gdje je veliki župan zagrebački Nikola
Zdenčaj imao obaviti restauraciju, pretvori se u bojno polje.
Josipovič bude sa svojih 600 turopoljskih plemiča iz dvo-
ri šta kamenjem i sabljama potisnut, pa kad je narodna
stranka ostala sama i nastao mir, obavi se izbor županij-
skih činovnika, gdje su Iliri dakako potpuno pobijedili. 25

Narodnoj Stranci bio je u prvoj javnoj borbi sklon

vojnički zapovjednik grof Nugent i Nikola Zdenčaj, ko ji

*

8 4

se prvi od velikih župana otvoreno priključio preporodi-
teljima. Njegovi su ideali bili Napoleon i Petar Veliki. Bio
je miran, ravnodušan, prevejan i odrješit, a iskusan stari
upravnik, kojega najljepše karakteriše anegdota, što ju
je sam volio pripovijedati, kako je za jedne restauracije
početkom tridesetih godina, premda su gotovo svi plemiči
vikali : Čegetek, Čegetek, proglasio aklamacijom izabra-
nim prvim vicežupanom Lentulaja, jer da je on čuo samo
njegovo ime vikati. 24

I Vraz, kojega se metež u počecima političke borbe
tako nemilo kosnuo, jer mu je pomrsio prosvjetno-na-
rodne ciljeve, smirio se ovom pobjedom. „U politici sve
dobro — piše Kukuljeviču 3. juna 1842. — varmedja je
počela inkviziciju proti slavnim tobože Horvatom, rec-
tius madžaronom.” 25  Ali ni oni nijesu mirovali, več se
hvataju svih sredstava, da u korijenju podgrizu preporodnu
stranku : da sruše Zdenčaja, stegnu preporodnu slobodnu
štampu i unište ilirsko ime i grb. Nakon Gajevih nediplo¬
matskih operacija u Petrogradu i Moskvi (1840.) i tužbe
bosanskoga paše protiv Gajevih aspiracija u Bosni (1837.) 26
bilo je prilika za smutnje dosta. Austrija je i sama več
god. 1841. počela medju preporoditeljima tražiti veleiz-
dajnike, a prva je žrtva bio — Vraz. Ta on je ilirsku ideju
u narodnoj surki propagirao po svim slovenskim, ili kako
bi on rekao, gornjoilirskim krajevima, a putovao je s Ru¬
som Sreznjevskim, pa je i sam sa svojom dugačkom bra-
dom podsječao austrijske oblasti na strašnoga — ba-
čušku. Martin Miheljak saopčio je krišom več 26. oktobra
god. 1841. Davorinu Trstenjaku, da su štajerske političke
oblasti dobile iz Beča nalog, da budno paze na Vraza, ako
se gdje pojavi, a ovaj je pismo u največem strahu poslao
u Zagreb pjesniku, 27  koji je, čini se, upravo krenuo na
domaju, bit če radi jesenskih gospodarskih posala, pa ga

85

iznebuha vidimo u Gracu, odakle se javlja posestrimi io.
novembra : ,,Valjada još ne znaš, zašto sam na vrat na
nos amo došao. Da ne znaš, bilo bi mi veoma drago. Nu
sad več možeš znati i zapitati Vjekoslava, kad se bura tako
rekuč bez zledi nad mojom izlila glavom. Premda čistom
od svake politične mahne savješču nadaren i pračen, opet
mi se činilo, čim bliže primakoh Gracu, da idem u Nedo-
djin. Što bijaše tomu uzrok, un naturel de nature timide .” 28
Kad se vratio u Zagreb i osjetio se ,,u ljubljenoj slobodnoj
Hrvatskoj”, javlja posestrimi neke tančine ove ,,zamršene
stvari”. „Našo sam ovdje pri mom došastku mnoge liste,
12 kojih sam razabrao, da na me ne pazi samo Štajer,
negoli čitava gornja Ilirija — dapače čitav u državnom
razredjenju poznat Innerosterreich.” U Celovcu preslušala
je policija dva bogoslova, jer su dopisivali s pjesnikom.
U Ljubljani upozorio je rektor sjemeništa bogoslove, da
mu izruče svako pismo, koje bi primili od Vraza. Pače
jedan činovnik iz celjskoga kotara, kad se pjesnik ovdje
desio, javlja kotarskom upraviteljstvu, da se Vraz kod
njega pojavio u nekakvoj ,,čudnoj odječi rasprostranji-
vajuči nekakve pjesme po narodu”. ,,Ja sam došo u Kranj-
sku, Korušku i Štajer — nastavlja u pismu posestrimi
— da tamo narodnje pjesme i običaje istražim i zabilježim,
a  zloba ili glupost to je tako okrenula, da sam ja došo
medju narod bogzna kakve pjesme sijat. Eto ti majestetna
zločinstva. Da znate, kako nam je germanizam priklonut,
zaključiti možete iz toga, da u denuncijaciji izmedju osta¬
lega i ovo stoji : er kommt liber die Grenze um dem an-
strebenden Illyrismus Anhanger zu suchen. Dakle je ilir-
ština zločinstvo ili nešto takovoga, iz čega zločinstvo
proishodi. Sad ču još pričekati koje vrijeme, da vidim,
šta če se iz toga poroditi : valjda ču se kasnije moči laglje
braniti saznavši još koješta .” 29  Vraz ove godine samo još

86

jednoč spominje, da je »proglašen i progonjen kao R u-
s o m a n“, 30  ali sumnja i dalje ostade na njemu, što ga je
nemilo uznemirivalo. Još početkom god. 1843. piše Vrazu
Emerik Bratuša, govoreči o primicijama Davorina Trste¬
njaka, koje su bile u Štajerskoj pravo narodno slavlje,
da je došla izvanredna depeša na sve kotare s pitanjem,
da li je tu bio Vraz. 31

Ilirska ideja nije nigda dobila u Beču imprimatur.
Gaj je bez ikakva ovlaščenja samovoljno promijenio naslov
svojih novina u »Novine ilirske”, a tako je i književni
prilog postao »Danicom ilirskom”. 32  A kad je ilirska ideja
stekla mnogo pristaša u Dalmaciji i slovenskim krajevima,
mislilo se, da je u interesu Austrije, da se mladome po-
kretu podrežu krila. Ovu su situaciju do dna iscrpli madža-
roni protiv narodne stranke. U Hrvatskoj i Ugarskoj bilo
im je najsigurnije agitaciono sredstvo u sumnjičenju, da
Iliri namjeravaju otrdi hrvatske zemlje od Ugarske i
združiti se tako s austrijskom nekadašnjom Ilirijom pod
apsolutizmom austrijskim, ali u isto doba kao strašilo za
austrijsku politiku širili su i obrnutu misao, da Iliri teže
za samostalnom Velikom Ilirijom, koja bi se otkinula od
monarkije, otevši joj i njene slovenske krajeve. Uporedo
s tijem optuživali su Ilire u Beču s panslavizma i panru-
sizma, a u isti mah uvjeravali ruskoga konzula u Beču,
da je ilirizam največa pogibao za ruski utjecaj na Bal¬
kanu, a jednako bilo je lako dokazati bosanskome paši,
ako ilirizam uspije, da je odzvonilo turskome gospodstvu
nad slavenskim balkanskim narodima. Dok se ovako iza
kulisa spremao najteži udarac ilirizmu, narodna je stranka
i pod vladom bana Hallera, koji se netom njezinim nasto-
janjem najsvečanije ustoličio, ne sluteči nista živjela u
optimizmu. „Sad je — piše 16. decembra god. 1842. Vraz
Erbenu — kod nas opet sve veselo. U ponedjeljak soiree

8 7

kod biskupa, koj je naše gore list; u srijedu soiree u kasinu
za madžarone, za nas pravoslavne kod grofa Janka Draš-
koviča ; u petak kod bana za oboje vjere ljudi.” 33  Iliri,
opojeni slavom prve pobjede, slabo su marili za sumnji-
čenja Madžara i madžarona. Vraz drži madžarone do-
duše lukavima, ali — glupima. Kukuljeviču piše 3. juna
1842. ovo : „Na kraju evo još druge novine ! Naši se madža-
roni počimlju turčiti. Berci J. došo je jučer iz Bosne. Bio
je u Travniku kod vezira. Kažu, da bi rado nositi jedan
tug — postati bimbaša. Nous verrons !” 34  Niko nije ni
slutio, da je ovaj madžaron, jamačno Josipovič, i u Bosni
tražio neprijatelja ilirizmu. Zato je kao grom iz vedra neba
došla kraljevska odluka od 11. januara god. 1843., kojom
se zabranjuje grb i ime ilirsko, na što je, sva je prilika,
u prvom redu Turska sklonula bečki dvor, koji i sam nije
bio na čistu s ilirskim aspiracijama. 36  A nekoliko dana
prije toga, 5. januara 1843., suspendiran je cenzor Moyses,
rodoljubni Slovak, profesor filozofije u akademiji, koji se
isticao u redovima Iliraca, a na njegovo mjesto dodje
Madžar Macsik sa zadačom, da stegne slobodu preporodne
štampe.

Ovaj dogadjaj bio je poraz Gajeve politike. Depresija
preporoditelja bila je opčena i golema, pa se činilo, da če
madžaroni postiči svoj cilj. Sve je krivnju bacalo na Gaja,
i s njegove glave nestaje nimbus slave, kojim ga je obavio
ilirski zanos. Sreča, što je uto mladi Kukuljevič več bio
ostavio vojničku karijeru i stupio u političku borbu, gdje
njegova riječ vodi u najkobnijim časovima treznije mladje
elemente. Vraz javlja zabranu imena ilirskoga Trnskome
i nemilo se obara na Gaja, ali se i tješi : ,,Mi književnici
nismo još klonuli.” 38  Uistinu upravo književnici se nijesu
mogli snači: njihov rad nije više izliv iz jedne duše, jer
je poražena ideja, što ih je ujedinjivala i nadahnjivala

88

več je, u koliko ima književnu vrijednost, plod pojedinač-
koga nastojanja, dok se politicima ubrzo pružila zgoda,
da se saberu i okupe, pa zajednički s uspjehom rade, jer
ovaj čin bečke politike nije ni imao svrhu, da uništi na¬
rodni preporod, več samo da mu podreže previsoko razvijena
krila, čemu se i narugao gorko Vraz u maloj satiri „Orao
i soko”. 37

Ako je zabrana imena ilirskoga i nova drakonska
cenzura bio politički čin, koji bi imao, kako se službeno
isticalo, izmiriti pruče se stranke i po vrati ti mir i poredak,
onda je to bilo promašeno, jer je borba izmedju narodne
i madžaronske stranke odsele ogorčenija i strastvenija
nego ikada prije. U hrvatskom saboru, što je sazvan u
aprilu god. 1843., da izabere poklisare za požunski sabor,
pobijediše opet preporoditelji, te izabraše Hermana Bu-
žana, Dragutina Klobučariča i Metela Ožegoviča. Za ma-
džaronsku stranku lomili su koplje u Požunu na saboru
turopoljski komeš Josipovič i varaždinski veliki župan
Ivan Erdody, navaljujuči najžešče na Ilire, bana Hallera
i biskupa Haulika. Za vrijeme ovoga saborovanja (1843.
do 1844.) prenesena je stranačka borba u Požun, ali odavle
se snažno odrazivala po kongregacijama velikih župa¬
nija, a otuda u čitavu javnom životu, k čemu je pripo¬
moglo to, što su Gajeve „Novine” ipak smjele donositi
iscrpljive izvještaje saborskih rasprava, gdje su se naši
poklisari odlučno borili u kuči staleža i redova protiv nove
jezične osnove, kojom se htjelo svim hrvatskim uredima
i školama narinuti madžarski jezik, a u kuči velikaša
pored velikih župana osobito se ističu u borbi za muni-
cipalna prava ban Haller i biskup Haulik. Kongregacije,
sazvane u ovo doba, bile su burne, a kongregacija zagre-
bačke županije 9. decembra 1843., gdje su se opet pojavile
oboružane čete Josipovičevih Turopoljaca i pristalica

8 9

narodne stranke, bila je krvava, pa je vojska morala zausta¬
viti stranačku bitku na Markovu trgu. Sav život u Hr-
vatskoj bio je pod dojmom raspre izmedju Hrvata i Ma¬
džara, a medjustranačka i domača borba došla je do vrha,
sve je bilo več zasičeno trvenja, pa se počelo govoriti o
izmirenju i potrebi sloge. U „Danici” (1845.) P jeva o torne
madžaronski plemič Juraj Pisačič Hižanovečki (,,Skrušen
dom”), 38  a urnah u slijedečem broju otpijeva mu Pre-
radovič („Proljetna pjesma”), koji oduševljeno prihvača
misao o izmirenju. 39  On je več prije toga alegorijskom
pjesmom ,,Brača” (1844.), ko j a se svuda posve neispravno
tumači, htio dovesti u zagrljaj dva zavadjena brata, što
hoče da se pokolju, dva Hrvata. Ali ako se i mnogo o miru
govorilo, obje su se stranke spremale na rat, pa tako nijesu
imale nikakva značenja riječi Hallerove prigodom insta¬
lacije njegove u čast velikog župana mjesto umirovljenoga
Zdenčaja u kongregaciji županije 10. decembra god. 1844.,
gdje se tužio na rascjepkanost, strančarenje i mržnju, što
je raskinula i polomila veze nesamo medju sinovima iste
domovine, več i medju članovima iste porodice. 40

Početkom god. 1845. stekli su preporoditelji nekoliko
lijepih tekovina : previšnjim pismom od 5. januara odre-
djeno je, da u buduče u Hrvatskoj budu cenzori rodjeni
Hrvati, vješti književnom jeziku, a prizivno mjesto da
ne bude više Collegium censurae u Budimu, več je hrvatska
cenzura podvrgnuta banu. Na Macsikovo mjesto dodje
dr. Pavao Muhič. A 12. februara javiše Gajeve „Novine”,
da je kralj dozvolio, da se u zagrebačkoj akademiji osnuje
osobita stolica za hrvatski jezik i književnost. Prvoga
marta donesoše ,,Novine” vijest, da je kralj imenovao rodo¬
ljuba Franju Kulmera velikim županom županije srijemske,
koja se  često kolebala, a neko je vrijeme pače sasvim pri¬
stala uz Madžare ; napokon malo zatim postade domo-

90

rodac Mirko Lentulaj upraviteljem varaždinske županije,
gdje je još netom nastojao sprečavati razvitak narodnoga
duha Ivan Erdody.

Od mjeseca marta do juna sazvana je nekoliko puta
kongregacija županije zagrebačke, da se obavi izbor žu-
panijskih činovnika, ali je neprekidno odgadjana, a u
buči, vici i prepiranju jedva se polako pomicao posao oko
predradnja za restauraciju. Demagoštvo razvilo se do vr¬
hunca. Obje stranke držale su uvijek na okupu oboružane
svoje plemiče, koji su imali pravo glasa, jer ovaj put, gdje
nije bilo iskusnog i prevejanog Zdenčaja, a ban Haller,
i po svojoj naravi i zaziruči od lične borbe i sumnjičenja
Josipovičevih, htio je da bude objektivan, mogao je pobijediti
samo onaj, koji če biti veči demagog i imati više sredstava
za podmičivanje neukih seljačkih plemiča, buduči da su
glasovi inteligencije bili u velikoj manjini. Dok je madžaro-
nima pritjecao novac iz Ugarske, narodna je stranka jedva
sabrala 3.000 forinti srebra, koji su se po savjetu Draško-
vičevu imali potrošiti ,,ne na goste, nego jedito na kupo¬
vanje votumov”. 41  Restauracija je napokon započela 28.
juna, a nije se biralo aklamacijom, več poimeničnim gla-
sanjem, i to posebice za svakoga činovnika, što da se uz-
držalo, potrajao bi izbor nekoliko mjeseci. U svemu imalo
je pravo glasa 2365 ljudi. Prvi dan birao se prvi podžupan.
Benko Lentulaj bio je kandidat narodne stranke, a ma-
džaronski birači kandidirali su Žuviča. U največem uz-
budjenju glasalo se dva puna dana, a na večer 29. juna
proglasio je ban Žuviča izabranim : on je dobio 1289 gla¬
sova, a Lentulaj 974. Kad je nato narodna stranka ogor¬
čena i potištena krenula iz banske palače i došla na Markov
trg, padne jedan hitac iz kuče Feričeve i rani jednoga djaka.
U masi uzbudjenoj i obnevidjenoj, poslije takova poraza
iza tolikih pobjeda, bio je to povod teškom dogadjaju.

9 *

Narodna stranka poče udarati na kudu Feridevu, da je
premetne, a kad ih je zapovjednik vojske, što je čuvala
mir za restauracije, opomenuo i odvradao od toga, tražili
su razjarenici, ne mogavši prodrijeti u kudu, da vojska
nadje krivca. Vojska je ved zatvorila sve izlaze s Markova
trga. Vatreni Mirko Bogovič, koji je u biči s madžaronima
na Markovu trgu ved god. 1843. bio ranjen, 42  prvi povuče
sablju, da udari jednog častnika, ali ovaj odbije udarac i
sruši ga ranjena na zemlju. Uto se sudari masa s vojskom,
koja je počela strijeljati, i za nekoliko časova ogrezoše u
krvi mrtvi i ranjeni. 43  Dne 1. jula pokopali su rodoljubi
uz najvede saučešde prve svoje mučenike u jednome
grobu. Iliri se više nijesu javili na biralištu, gdje su madža-
roni dalje aklamacijom birali svoje ljude. Ovim porazom
narodne stranke završuje se drugi period preporoda. Strava
povratila je iza kobnoga dogadjaja mir u javni život, ali
bio je to mir prije oluje. Na ljesovima narodnih mučenika
bile su napisane riječi : ,,Hodie mihi, cras tibi” — i ova
ominozna rečenica udarila je pečat tredem periodu.

VIII.

VRAZOVO „KOLO“.

( 1842 .- 1843 .)

ad je Gajev preporodni rad počeo s poezije otvoreno

prelaziti u političku borbu, osjetili su se i njegovi
prijatelji, što su s književnim težnjama pristali uza nj,
na raskršču, a najjače je ovaj prelom zatekao Vraza, koji
je od preporoditelja jedini bio samo književnik, a u po-
litici nije ni mogao aktivno učestvovati, jer su politička
prava imali samo plemiči. On se upravo u ovo doba is-
takao kao dosljedni predstavnik književno-prosvjetnih
težnja preporoda, pa i uposred najžeščih političkih borba
i društvenoga meteža korača svojim putem, radeči oko
samostalnog razvitka našega prosvjetnoga života, pa ako
je tijem več u prvome mahu i došao u opreku s Gajem,
ipak preporodnoj politici nije ni htio ni mogao škodjeti,
a veoma je mnogo koristio književnosti.

Početak političkih borba, koji je Vrazu dao znak,
da se smije pomoliti njegov prirodjeni, a dugo pritajivani
kriticizam, bio je i početak književne borbe, kojoj je bila
zadača provesti prvu evoluciju u razvitku preporodne
književnosti. Vraz je i u prvašnje doba štošta opažao,
čemu se njegovo shvatanje protivilo, ali je to najradije
prešučivao, ili je bilo diskretno, ako je štogod i rekao.
Odavajuči svoje negodovanje on bi dodavao : „Nu ovo
pišem samo za Vas. Grijeh bi bilo to ovdje progovoriti ." 1
U prvom jeku otvorenih političkih sukoba on više ne preža,
pače vidimo ga na čelu književne borbe, koju je vodio,

93

što mu je bilo na čast, osobito ako držimo na oku divlji
način tadašnje političke borbe, umjereno, trijezno i tak¬
tično, bez strasti i gloženja, gledajuči na književna pi¬
tanja samo s književnoga gledišta. Vraz, smatrajuči u
opreci prema političkoj preporodnoj struji narodno pro-
svječivanje jedinim pozitivnim osnovom narodne slobode,
odluči s prijateljima Rakovcem i Vukotinovičem javno
povesti riječ o književnim i prosvjetnim pitanjima. U
doba prvoga političkoga meteža, kadno se najednoč knji¬
ževnost našla u neobičnoj stagnaciji, 2  pada njegova od-
luka, da se osnuje prva hrvatska književna smotra „Kolo“,
koje je imalo probuditi zanimanje za književnost, te pom-
ljivo pratiti i utjecati na njezin razvitak, paralizujuči
ovako rdjave posljedice političkoga trvenja.

Kakogod nam nijesu poznate sve tančine o postanju
,,Kola“, ipak je sigurno, da je to bila Vrazova zamisao.
On je več god. 1839. imao na umu izdavati kritički ča¬
sopis, što je saopcio Nikoli Borojeviču, 3  ali trebalo je
još čekati na zgodnije vrijeme. Kad se pjesnik vratio god.
1841. sa svoga putovanja, njegova je osnova sazrela, a
bit če da ga je u namjeri poticao i Sreznjevski. Vraz več
25. oktobra god. 1841. poziva Dragojlu Jarnevičevu na
suradnju za ,,nov časopis* 1 , koji če izdavati on s Rakovcem
i Vukotinovičem. 4  Prva sveska „Kola“ izadje u maju
god. 1842. U doba, kad se pomaljalo ,,Kolo“, Vraz u svome
dopisivanju, koje i jest pretežito njemu namijenjeno,
otržito črta novu fazu preporoda, nove prilike i cilj časo¬
pisa. ,,Nu na koliko se je od ono doba— piše Antunu Kaz-
načiču — promijenilo vrijeme ? Šta je bilo god. 1840.
prikladno, nije za g. 1842. Sada iziskuje domovina od nas
zbiljnije radnje, nego što se mogu metati u almanake.
Vrijeme oče da učimo, ne da zabavljamo, i iz utrobe te
potrepčine porodi se oglašeno naše Kolo.** 6  S ,,Kolom"

94

se doista nanovo budio književni rad i jačala je stranka,
,,koja traži spasenje narodnosti — literarnim napredo¬
vanjem". 8  „Kod nas ide sve dobro — piše Vraz Muršcu 2.
marta god. 1842. — a to opet bolje, nego što je ikad
išlo. Literatura obečava ove godine mnogo ploda." 7  A
Šafafiku šalje prvu svesku „Kola“ i piše: „U ostalom
kod nas sve bolje biva. Žurba je literarna živa, tako da
nam i več isto mjesto nestalo, gdje bi naše proizvode tis¬
kati mogli. Matica ilirska dobiva sve više članova." 8  K. VI.
Zapu u junu god. 1842. javlja : „Ovdje se sada na polju
knjiženstva mnogo radi i živo posluje. Prvih S mjeseci t. g.
više je knjiga izašlo, nego drugda u 5 godina." ,,Matica
ilirska, ko j a ima tek 4 mjeseca svoga biča,
broji več glavnicu  od  3000 for. srebr  a."
,,I<od nas ide sada sve vrlo brzo, nu naravski. U literaturi
smo več ovih 8 godina natkrilili i za sobom ostavili Srbije.
Samo jedno nam fali — dobre škol  e.“ B

Prvo j svesci ,,Kola" napisao je predgovor Rakovac.
On ističe, da XVIII. stolječe, zlatno doba ,,za znanosti
i prosvječenje", nama ne dade ništa do Kačiča i Dositija
Obradoviča. „Što više, vijek osamnaesti, koj je druge na¬
rode duševno približio i skopčao večma nego ikad prije,
nas je južne Slavene raskomadio i brata bratu, dapače
i samim sebi otudjio večma nego ikad prije". Kad je počeo
obilaziti silni duh narodnosti i prodrmao sanljive i drem-
ljive narode, ustadosmo i mi, pošto je več ustalo sve oko
nas, što je bilo potišteno. ,,Što dakle ustasmo, to nije naša
zasluga. Naša če zasluga biti, ako opet ne usnemo, kao
što smo več jedanput usnuli poslije dobe dubrovačke.
Usnuti ne čemo, ako budemo radili i duševno se kretali.
Kretanje je život." „Nu kretanje, čim je slobodnije i čim
dalje dopire, tim je i život veči, silniji i stalniji. To je uzrok.
zašto mi ovo naše Kolo zavedosmo."

95

Rakovčeve misli doista su dostojne prve hrvatske
književne smotre, ali kakogod su dalekosežne, nije njima
iscrpena zadača „Kola“. Tančine njezine izbijaju tek u
Vrazovu dopisivanju. K. VI. Zapu piše on : ,,Mi smo po¬
čeli izdavati povremenito djelo Kolo . .. u kojem namje-
ravamo ideju ilirštine s idejom razumne naravske sve-
slavjanštine (razumijeva se književne ili literarne) skop-
čati. U tom smo se poslu pustili u dopisivanje s učenimi
muževi ruskimi i češkimi..I  tražeči od Zapa prikaz
suvremene poljske književnosti, nastavlja : . kod nas

još velika vlada prostota i za dignuti to neznanje treba
da mečemo članke, u kojih se naši štioci izvedu iz pro-
šasnosti u sadašnjost .“ 10  jaromiru Erbenu javlja, da če
„Kolo“ nastojati govoriti o književnom i narodnom ži¬
votu svih Slavena. „Naša je vruča želja i pohlepa putem
Kola dignuti književnost našu, približujuči ju ukusu i
duhu ostale brače slavenske, koja europejskoj izobra¬
ženosti bliže stoje . . ,,Kako čete razviditi iz prve knjige,
ne ište Kolo ništa drugo nego napredak duševni i knji¬
ževni, osvještenje narodnih sila, istinu, izobraženje, du-
ševnu emancipaciju. U tom smislu, pod tim barjakom
utičemo se i k Vama .“ 11  U duhu ilirizma zastupalo je i
,,Kolo“ ideju jedinstva književnosti južnih Slavena, a da
do toga dodje, traži Vraz medjusobno upoznavanje. Ured¬
niku ,,Letopisa” Jovanu Subotiču, koji je takodjer želio
uži ,,književni savez“ izmedju Hrvata i Srba, piše, da
posve odobrava njegovu misao, da se u ,,Letopisu" pre-
tresuju djela, izdana čirilicom i latinskim pismenima,
jer ona je naj prikladni ja, da se dodje do pomenute svrhe,
>>bez koje ne ima za nas spasenja". „Kad dobijete prvu
knjigu našeg Kola u ruke, nači čete, da smo i mi isti put
odabrali kao najsposobniji k bližjemu duševnomu zdru¬
ženju." Uzalud se u tom pouzdavati u crkvu ili svjetsku

96

moč. „Dokle dopire dogodovština naša, vidimo sve jed-
nako, da nas je upravo hierarkija i kosmokracija raz¬
dvojila i upropastila.” „Tako ja mislim, ovako misle i
svi naši razboritiji Horvati i Slovenci, sluteči da i Vi mnogo
drukčije misliti ne čete. Takovim duhom okretati če se i
naše Kolo .” 12  Vraz dakle hoče, da izvede narod iz proš-
losti u sadašnjost, da digne našu književnost na razinu
evropske knjige, a slavensku suvremenu književnost, koja
je več bila na ovoj razini, smatra najzgodnijim sredstvom
za ovaj cilj : preko češke, poljske i ruske književnosti
neka naša dolazi u evropsku kolotečinu ; a u isti mah
nastoji, da južnoslavenske književnosti, što su udarile
svaka svojim pravcem, medjusobnim upoznavanjem dodju
do ujedinjenja. Vrazovo „Kolo” najljepše je ogledalo
ovoga nastojanja, dostojnoga prve hrvatske književne
smotre i osnivača hrvatske kritike.

,,Kolo” je za dalji razvitak hrvatske književnosti,
a ova je trebala jačati mladi nacionalizam, bilo tako nužno
i važno, kao Gajeve ,,Novine” i „Danica” za početak
preporoda. Ono je bilo književnim glasnikom novoga
perioda preporoda, nosiocem prve evolucije novije naše
književnosti. Uredništvo bilo je u glavnome u Vrazovim
rukama, koji je doista svojim ugledom, energijom i ši-
rokom književnom naobrazbom bio dorastao svojoj za-
dači. No on je i administrator. Ta Vraz je u preporodnoj
književnosti poznat kao najspretniji i najagilniji raspa-
čavatelj knjiga : tisuče primjeraka preporodnih knjiga,
hrvatskih, srpskih, slovenskih i čeških on je sam rasturio,
imajuči najjače veze sa svim krajevima Velike Ilirije i
s čitavim Slavenstvom. ,,Kolo” je u Vrazu imalo sve uvjete,
da se razvije i raširi. Prva sveska bila je lijepo primljena , 1
a osobito je Vrazu laskalo, što mu je Šafarik pisao, da se
i u Pragu učenih ljudi ugodno dojmila . 14  O prvoj i drug°j

97

svesci »Kola” bilo je spomena u »Danici”, ,,Kvetych”,
»Letopisu”, »Časopisu Českeho Museum”, „Dennici“ var-
šavskoj, u „Ost und Westu”, »Deutsche Vierteljahr-
schriftu” i drugdje. 15  Prva sveska je i materijalno lijepo
uspjela, jer je stekla 600 pretplatnika, 16  a više nijesu mogle
steči ni Gajeve »Novine” i »Danica” u doba najvede po-
litičke napetosti. 17

Posve je prirodno, da ova evolucija u preporodnoj
našoj književnosti nije mogla prodi bez ikakve borbe.
Neprilika bilo je i prije, negoli de »Kolo” izaci. Za novi
časopis trebalo je stedi privilegij kod kr. ugarskog na-
mjesništva, a to, kad bi se i dalo postidi, trajalo bi u onim
prilikama i koju godinu, pa bi se stvar daleko zategla.
Izdavači su ovu nepriliku vješto prevalili: oni doista iz-
davaju periodični časopis, ali u naslovu toga imena nema,
ved su to pojedine samostalne knjige, za koje ne treba
privilegija, s naslovom : »Kolo, članci za liter a-
turu, umjetnost i narodni život”.  Ali bilo
je i drugih nevolja. »Kolo” je imalo ličnih neprijatelja,
čim se saznalo, da de izadi. Hrgovid piše 27. januara god.
1842. Vrazu iz Varaždina : »Kod nas nema ništa novoga,
osim što poslije Vašega triumviralskog oglasa puče glas,
da ste se Vi trojica od g. Gaja odružili i njemu protivnu
stranu sučiniti nastojite, što ja oprovrgavati ne prestajem.” 18
»Kolo de iziti oko Uskrsa” — piše Vraz, ne zna se komu.
»Prepone, koje su nam se bacile na put, bile su doista
vede, nego što smo se nadali. Nu ako Bog da, to de biti
laglje s drugim sveskom .. .” 19  Vraz se prevario. Nepri-
jatelji »Kola” sad su se samo milali, a kad je izašlo, po¬
čeli su i raditi protiv njega. Povoda bilo je više. S »Kolom
javila se u hrvatskoj književnosti prvi put odredjena
književna kritika, a to je bio prelom s dotadašnjim stanjem,
šdje se svaka i najlošija knjiga slavila i hvalila istim rije-

9 «

cima, kojima i najvrednije djelo. „Kolo” shvatio je Gaj
kao takmaca „Danici”. Uistinu tako je i bilo. „Danica”
bila je dosele predstavnica hrvatske književnosti, a otkad
je „Kolo” počelo oko sebe kupiti samo najvidjenije pisce i
davati pravac čitavoj preporodnoj knjiži, ,,Danica” je urnah
izgubila svoje značenje, ako i nije bila gorom ni boljom nego
prije. U Gaja nije bilo spreme ni volje, da prema prilikama i
potrebama iz „Danice“ kao nedjeljnoga priloga ,,Novina‘‘
učini književnu smotru, a bio je suviše tast i slavoljuban, da
podnese kakvu utakmicu, ma i posve nesebičnu i domo-
ljubnu. Osobito isticanje i samostalna poduzeča svojih dru-
gova shvatao je on kao umanjivanje svoga ugleda i moči.
Rakovčeve misli o našem preporodu u predgovoru prvoj
svesci ,,Kola“ morale su zaboljeti Gaja, oca preporoda,
a taštinu njegovu nemilo je dirnulo, što se tu označuje
p o č e t a k novoga rada, kojim se preda nj stavljaju nje¬
govi drugovi, što su s najdubljim uvjerenjem njegovim je-
dino njemu bili obavezani za svoje ime. Najjasnije karak-
teriše odnošaj Gajev prema urednicima „Kola“, što je on
nazivao Rakovca — rakom, Vukotinoviča — vukom, a
Vraza — vragom, dakako svojim . 20

Vraz je bio uvjeren, da kao književni kritik prelazi
Rubikon, ali je mislio, da če s velikim oprezom moči pre¬
vesti pisce iz diletantizma u pravu književnost. No dile-
tantizam bio je u jednu ruku prevelik, a u drugu ruku našao
je saveznika za oporbu u Gaju, na što izdavači, nemajuči
nikakovih ličnih neprijateljskih namjera, u početku nijesu
ni mislili, i tako su redom nicale same zapreke njihovu
poduzeču, dok nijesu i nadrasle njihove sile. Šafariku
opisao je Vraz prvi utisak prve sveske ,,Kola“. ,, Mirni ji
i učeni ji (slobodno kažemo), da su vrlo zadovoljni. Nu imade
opet nekakvih ljudi, koji traže naše riječi zlo tumačiti i
domorodnu opčinu proti Kolu ogorčiti i uzbuniti, kažuči

99

da ,,Kolo“ oče nekakav duševni  (!!) despotizam
da uvede kod nas. Osobito tuže se na Travnickoga i na
Rešetara. 21  Jučer navali na me na ulici djak iz sedme
škole (sin Brličev), te me poče na red pobirati porad Kola,
kažuči, da Kolo namjerava svu literarnu vlast usurpirati
vrijedjajuči domoroce n. pr. Štoosa i Topaloviča.“ „1  tako
imamo svaki dan posla čarkajuči se za našu knjigu. To bi
sve još prolazilo, nu žalosno je to, što pri tom nekakve
slavne ruke tajno vatru lože, tako da čovjek mora uzdahnuti:
Voila un grand homme bien petit. Da se vatra lahko dade
piriti i širiti, gdje imade toliko goriva, kao što ima kod nas
prostote, neznanstva i kojekakvih strasti, to čete se Vi
lahko dosjetiti.“ ,,Godina dana, a sve če se opet primirit.
Vidit čete. Za sada valja stati upravno kao Guliver u zemlji
Liliputana.“ 22  A nešto kasnije piše slično i Erbenu : ,,Svaka
trava, svaki list, svaki cvijet najde odmah neprijatelja,
kako nikne, gusjenica, kojekakvih črnih i zelenih bubica.
Tako je i naše Kolo našlo neprijatelja, a ono neprijatelja
silnih, mogučih, slavnih, koji želeči da se sve njima duševno
i tjelesno ropski podloži, ropču na Kolo kao na organ,
koji oče nekakav despotizam da uvede.“ 23

U ovim prilikama izašla je god. 1842. samo još druga
sveska, premda je Vraz mislio, da če uza sve neprilike prema
osnovi moči prve godine izdati četiri sveske.“ 24  I ova sveska
izašla je još u Gajevoj tiskari, ali opreke medju njima bivaju
sve veče. Gaj je pače izdavačima sada poručio, da im treče
sveske ne če štampati, ali zamalo pita Gajev faktor Vraza,
ne če li da i treču svesku u narodnoj tiskari štampa. ,,Čuo je
naime — piše Vraz — da se sa Supanom dogovaramo,
pa je vidio, dami svakako namjeravamo nadalje ga izdavati,
di da nismo skloni da više platimo negoli za prvu i drugu.
Mutantur tempora et nos mutamur in illis“. 25  Vraz je 3.
decembra god. 1842. završio redakciju treče sveske, 26  i

V

100

ona izadje u Gajevoj tiskari početkom god. 1843., ali onda
je izdavanje prekinuto : neprilike slomile su neslomljivu
Vrazovu energiju. Izdavači su „Kolu“ udarili neznatnu
cijenu, računajuči na veču prodju i ne tražeči sami nikakva
probitka. „Kola Vam ni nijedan seoski kolar ne če cjenije
prodati", šalio bi se Vraz. 27  Troškovi su bili preveliki, a broj
pretplatnika naglo je spao, pa i ovi nijesu točno pritjecali
s pretplatom, te je Vraz i u novinama pozivao dužnike,
da urede račune, i sam je mislio na njih svaki dan i molio
Boga —■ kako kaže —• ,,da ne umru”. 28  Posljedica kam¬
panje protiv „Kola” bila je, kako ističe sam Vraz, da je
druga sveska teškom mukom stekla 200 pretplatnika,
dok je prva imala 600. 2J  Vraz je prema ovoj činjenici bio
naprosto nemočan, pa ako i nije mislio izdavanje preki-
nuti, več još god. 1844. priredjuje za tisak četvrtu svesku, 30
dok su se njegovi drugovi nakon neuspjeha povukli i ohlad-
njeli, ipak ,,Kolo” zapne. Borba sama sobom ne bi mogla
uništiti tako promišljeno i ozbiljno poduzeče, več bi pače
jačala zanimanje za književnost i književna pitanja, a
tu bi ,,Kolo” moralo pobijediti, ali nevolja je bila, što ova
borba nije bila književna. „Kolo” je iznijelo svoj književni
program, za koji su izdavači bili spravni kopija lomiti,
ali protivnici se njihovi nijesu mogli upustiti u ovakvu
borbu, več je sve ostalo kod ličnoga opadanja i nastojanja,
da se „Kolo” materijalno uništi. Ali još veča zapreka
„Kolu”, koja je danomice sve večma rasla, bila je poli-
tička uzbudjenost. Več 16. decembra god. 1842., poslije druge
sveske, piše Vraz Erbenu : „S našim Kolom imademo
mnogovrsne zapreke, porad toga ne može ni češče izilazit.
Glavna zapreka jest naše sadanje stanje, gdje su oči sviju
okrenute na političku raspru, koja se je porodila izmedju
Horvata i Madžara, i koja po nastojanju nekolicine od do¬
mačih smutljivih zlikovaca ljetos u visok plamen uzbukne.” 31

IOI

Vraz opaža ljutu boljeticu, što je od Madžara prene¬
sena na naš organizam narodni : maniju, da se kod sva-
koga čina više gleda na buku, ,,kojom če pred svijetom
puknuti, negoli na čednu, spasonosnu posljedicu, koja
če proizači iz njega na korist naroda. To je uzrok da domo¬
rodna naša (stvar) sve još večma na površju pliva, nego u
krvi naroda teče, i da pored tolikog glasa ima još mnogo
prostote i sirotinje.” 32  Ovaj „zakukljan madžarski duh”,
koji se očituje samo u buči, vici i goloj slavi, bio je največi
protivnik „Kola” i uopče daljega razvitka mlade prepo-
rodne književnosti. „Istina, da je rečeni pretjerani patrio-
tizam, duh slave mnogo dobra kod nas proizveo ; nu
u posljednje vrijeme vas je književni život obustavio
i tako domorodnu stvar bez potrebe na kocku metnuo”
(1844.). 33  Ako je dakle i bilo moguče, te je ,,Kolo” početkom
god. 1842. probudilo osobito zanimanje za književnost
i potaklo živahnije micanje u književnom radu, u vrijeme
saborovanja u Požunu (1843.—1844.) nastala je tolika
gradacija u političkom metežu, strasti su tako provalile,
da se sve usredotočilo oko političkih pitanja. Politička je
preporodna struja prosvjetnu pobijedila, a ova pobjeda
bila je poraz ,,Kola”. Borba s Madžarima donijela je po¬
četkom god. 1843. još jednu nevolju: oštru cenzuru.
Preporodna poezija probudila je narod iz mrtvila, jačala
je narodnu samosvijest, oživjela i raširila krasno književno
narječje, pa su Madžari, kojima su inače bila puna usta
slobode štampe, upirali sve sile, da zaspu ovo vrelo na-
rodnoga života. ,,Madžari sve sile napinju — piše Vraz
Muršcu 28. decembra god. 1842. — da pogaze mladi cvijet
naše literature usprkos torne, što kažu, da oni ne priječe
literaturu. Porad toga je i ovdješnja cenzura tako stroga,
jerbo stoji pod strijelami peštanske. 1 ' 34  U Zagreb bi poslan
cenzor Macsik, rodjeni Madžar, koji nije ni znao hrvatski,

102

i što je borba izmedju Madžara i Hrvata bivala žešča, tim
je on prema uputama iz Peste bivao stroži. Fragmenti
Macsikova djelovanja upravo su nevjerojatni i apsurdni.
On nije imao smjelosti, da propusti ulomke iz „Judite”
Ignjata Gjorgjiča, več poručuje Gaju, ako hoče da u „Da¬
nici” izadju, da če ih poslati u Budim. 36  Matica ilirska
štampala je Demetrovu „Teutu” (1844.), pače i svoje go-
dišnje račune u Beču. Tomaseove ,,Iskrice”, što su izašle
u Zagrebu (1844.), budu zaplijenjene. 36  Vraz moli Erbena
(1844.), da mu ruske knjige ne šalje izravno na njegovo
ime u Zagreb, več u Potčetrtek Kočevaru, odakle če ih
prokriomčariti, jer se bojao — Macsika. 37  Pjesmu „Moj
sanak” Dragojle Jarnevičeve Macsik je čitavu precrtao,
misleči da se u njoj skriva kakva politička tendencija, jer
mu je bila sumnjiva riječ — ,,čar”. 38  On je tu nedužnu
riječ zamijenio — s carem ruskim !

I Vraza su zaokupili novi dogadjaji, što su potisnuli
zanimanje za knjigu, i tu se njegov kriticizam razvio u
novom obliku : on pjeva satire i epigrame, žigoše opčene
poroke, što ih je iznijelo političko trvenje, šiba nastojanje
i podruguje se smiješnostima turopoljskih madžarona,
ali ne štedi ni ljudi iz narodne stranke, ni raznih nazovi-
pjesnika, pa ni cenzora — Macsika. ,,Kolo” je počelo
ponovno izlaziti tek god. 1847., no sad se več štošta uVra-
zovu životu izmijenilo, a nastale su velike promjene i u
našem književnom životu, pa ako je ono i čuvalo svoj prvo¬
bitni oblik i značaj, ipak nije više, što je prije bilo. Prve tri
sveske ,,Kola” jesu jedna cjelina, prožeta jedinstvenim
mišljenjem, posve odredjenom književnom strujom i du¬
hom jednog osobitog odlomka u razvitku hrvatskoga pre¬
poroda, a najvjerniji su odraz Vrazovih težnja, koje ga
karakterišu kao osnivača hrvatske kritike i pokretača pro-
svjetne preporodne struje.

IX.

KRITIKA.

raz je smatrao »Časopis Českčho Museum“, što ga je

izdavala Matica češka, »najizvrsnijim slaven, čašo-
pisom« 1 , 1  a tu su doista i suradjivali najodličniji češki pisci.
Osobito se isticao slavenski značaj smotre. Tu je uvijek
bilo članaka o različnim slavenskim narodima : stalna ru¬
brika ,,literni zpr&vy“ bila je obzor književnoga života
svih Slavena. Šafarikovi prikazi srpske i hrvatske dopre-
porodne književnosti imaju i danas znatnu književno-
povjesnu vrijednost. Ova češka smotra bila je Vrazu vodič
u doba njegova djakovanja za upoznavanje duševnog
života Slavenstva ; tu je on našao i Langrove pjesme,
•zglede svojih „Djulabija“, a kad je došlo vrijeme, da iz¬
bije Vrazov kriticizam kao začetnik prve evolucije u mladoj
preporodnoj knjiži, ova je češka smotra njemu i njegovim
drugovima izgledom za „Kolo“.

„Kolo“ je bilo sastavljeno od tri česti: u Ogle-
d a 1 o, glavni dio smotre, pristajala je beletristika, na-
učne rasprave i uopče pouka; Pregled,  obzor suvre-
•rcene hrvatske i ostalih slavenskih književnosti, bio je
namijenjen samo kritici ; napokon u P a z a r u pretre¬
sala su se, obično feljtonistički, različna aktuelna knji¬
ževna i društvena pitanja, a bilo je tu mjesto i za sitnije
bilje ške.

,,Kolo“ ima značaj poučni, ali beletristika nije ipak
odnemarena, tekajo j Vrazov kriticizam hode da utre novi,

io4

zreliji pravac. U pjesmama nema tu budnica i davorija,
več preteže refleksija. U prve tri sveske, o kojima kao
cjelini ovdje govorimo, javiše se: D. Demeter („Grob-
ničko polje 11 ), D. Rakovac, I. Kukuljevič, Dragojla Jar-
nevičeva, Jagoda Brličeva, L. Ilič Oriovčanin, Ane Vi¬
doviča, I. Trnski, Ljubomir Martič Hercegovac i A. Kaz-
načič. Preradovič u ovo doba pjeva još na njemačkom
jeziku, ali tek što se pojavio kao hrvatski pjesnik u prvom
broju „Zore dalmatinske" (1844.), Vraz je opazio, da se
javlja velik pjesnik i poziva ga medju „kolare“ i „reše-
tare" — kako su se izdavačima protivnici podrugivali —
a Preradovič, ne sluteči da če poslije treče sveske nastati
tolika Stanka, urnah poručuje Vrazu, da če mu poslati
„koji kamen dalmatinski". 2

Veliku pažnju obrača Vraz na hrvatsku novelistiku,
koju je trebalo tek stvoriti, jer su se tijem ponešto bavili
samo Vukotinovič i Kukuljevič, a ona je „glavna naša
potrepština". 3  ,,Pripovijetke su najprikladnija namama
za štioca — veli u ocjeni Kukuljevičevih pripovijedaka —
jerbo goje u njemu pohlepu za čitanjem. Mi zaista že¬
limo, da se više pisalaca izmedju nas nadje i skloni k toj
vrsti. Naša je literatura još vrlo mlada i nejaka, a da od¬
raste i ojači, treba potpore — treba sve veči broj štioca,
jerbo to su dosad jedini mecenati našega knjiženstva." 4
Vraz je jednako dobro opazio, da su počeci preporodne
novele suviše sapeti verigama latinske sintakse, pa i Ku-
kuljeviču prebacuje, da nije „prost od onih dugačkih pe¬
rioda i retoričkih cvijeta, koje su nas naučili graditi i kup-
čati u školah starinskih". 5  Ispravno je bilo njegovo shva-
tanje, ako hočemo, da se pisci oslobode ovih spona, da
treba stvoriti dobru narodnu prozu i hrvatski stil, pa je
svračao pozornost na narodnu pripovijetku. Pored toga
Vraz je udario pravim putem, da podigne i unutarnju

vrijednost hrvatske proze. Kako je on nastojao oko toga,
da digne hrvatsku knjigu na razinu evropske književnosti,
a posredovanjem uzora slavenskih, to je ovako zamišljao
i razvitak hrvatske novelistike, pa prvi upozorava hr¬
vatske pisce na rusku novelu i roman. ,,Ne možemo ino,
nego svoj onoj našoj gospodi, koja pišu pripovijesti, pri-
poručiti, da čitaju pripovijesti Puškinove i Gogoljeve, pa
da nastoje, te budu za nas Ilire u našem duhu ono, što
su rečena dva pisaoca u ruskom za braču Ruse.“ 6  Du-
browski, Vrazov izvjestitelj za rusku književnost, objav-
ljuje u ,,Kolu“ Gogoljeve ,,Mrtve duše“ i slavi pisca
kao velikana, koji čini epoku u ruskoj književnosti. 7  A
u isto doba donosi ,,Kolo“ i prijevod Puškinove novele
„Pik-dama“. Ona je Vrazov putokaz hrvatskim nove-
listima. Vraz je eto hrvatske pripovjedače več u četr-
desetim godinama podsječao na ruske pisce, nama po
osječanju i jeziku najsrodnije, a to, što je naša novela
tek nekoliko decenija, gotovo po stolječa poslije toga, kre-
nula ovim pravcem i tu najljepše procvala, dokazuje samo,
kako je Vraz kao kritik bio bistar i dalekovidan.

U Vrazovo doba nije se novela mogla razviti uza sve
njegovo nastojanje i poticanje. Kukuljeviču i Vukotino-
viču priključila se samo Dragojla Jarnevičeva. Uopče u
ovo doba izišla je samo jedna knjiga, pisana uzornom
hrvatskom prozom, a to je „P o g 1  e d u B o s n u“
(Zagreb, 1842.), anonimni putopis Matije Mažuraniča,
koji je zamalo osvanuo i u češkom prijevodu nekoga
Lampla. 8  Vrazu je ova knjižica došla u sto dobrih časa,
te je kao kritik mogao jasno reči, kako treba pisati hr¬
vatskom prozom. ,,Od početka nove dobe našega knji-
ženstva i ono malo proze, što smo pisali, pisali smo perom
više njemačkim ili latinskim negoli perom narodnim,
upravo našim." 9  Kritik ovome navodi dva razloga: „Prvo

io6

naime nije naše odgojenje bilo s narodnim zvanjem sa-
svim shodno, a nešto je tomu kriva ona naglost, s kojom
nas je doba i vrijeme sililo, da radimo i pišemo. Pogled
u B o s n u prva je u prozi pisana knjižica (žalibože nije
onolika, te bi ju mogli knjigom imenovati), o kojoj se ka¬
zati može, da je baš n a š k i pisana. Njome je pisalac
dokazao, da u njem ne ima pomiješanih duševnih ele-
menata, nego da čuti naravski, misli samo čisto, jasno,
vedro, što pod vještim njegovim perom i narodno odijelo
ili formu stiče .. .“ 10  No uzalud je Vraz poticao mladoga
pisca na dalji rad i stavljao ga pače pod krilo mlade Matice
ilirske: Matija Mažuranič imao je u svome književnom
karakteru istu Čudnu crtu, što i njegov brat Ivan i poslije
pisac ,,Lišča“ Fran Mažuranič — i on se u nas jedva javnuo,
sve je osvojio, uzdigao se nad druge, zablistao i iščeznuo
kao meteor.

Vraz u ,,Kolu“ veli, da je ,,poznanje naroda najprvi
stupaj k narodnoj izobraženosti ", 11  kojoj je on htio u
smotri udariti nove temelje, pa je posve prirodno, da se
poučni dio ,,Kola“ ograničuje na proučavanje narodnoga
života, jezika, narodne poezije i historije. Vraz je sam
rado filologizirao, a osobito su ga zanimala narječja. Več
u prvoj svesci „Kola“ priopčio je radnju Urbana Jarnika
,,Obraz slovenskoga narječja u Koruškoj", poprativši
je uvodom i opaskama. „Kamo sreče — veli ovdje — da
naša učena gospoda polag ovog obraza što skorije načine
i od ostalih južnoslavenskih predjela vjerne monografije,
da jedanred znamo, što smo si po riječi ?“ ia  Provincijalna
Hrvatska mu je „u filologičkom ogledu prava terra in-
cognita", pa potiče, da tko sagradi vjernu monografija
kajkavskoga narječja . 13  „Kad čemo imati monografija
sviju ilir. narječja, onda čemo najbolje znati, tko ima
pravo, onda čemo i uvidit najsilnije, od kolike je potrebe,

io7

da svi južni Slaveni pišu jednim književnim jezikom .. ,“ 14
I na ovo Vrazovo poticanje nije bilo odziva, što nije ni
čudo, kad pomislimo, da je naša dialektologija i danas
još u povojima. Od poučnih članaka u prve tri sveske
„Koia“ najvažnije je ipak izdanje ,,Zakona vinodolskog",
što ga je prvi ovdje priopčio naučnom svijetu Antun Ma-
žuranič. Ovako su se u „Kolu“ javili počeci našega fol-
klorističkog, filologijskog i historijskog istraživanja, a Vraz
je svemu torne udario odredjeni cilj, pa ako se kroz ovaj
rad i provlači črta diletantizma, ipak valja priznati, da je
Vrazovo nastojanje bilo ozbiljno i da je pospješivalo raz-
vitak i dizalo razinu našeg prosvjetnog nastojanja.

Najviše je Vrazu uz srce prirastao „Pregled“, drugi
dio ,,Kola”, namijenjen književnoj kritici, gdje se naj-
jasnije očitovao njegov kriticizam, koji je i dosele tu i
tamo probijao, pače več i u prvom njegovu dodiru s pre-
porodnom književnosti. Vrazove su opaske o pjesmama
Stoosovim, zabilježene u pismu Rakovcu (1833.), ispravna
ocjena njegove poezije. 15  Vraz je imao opsežnu književnu
naobrazbu, pa su preporodni pisci rado u njega tražili
savjeta i cijenili njegovo mišljenje. Demeter mu god. 1838.
javlja, da sprema prvi svezak ,,Dramatičkih pokušenja”,
pa ga moli, kad izadju, da mu saopči svoje ,.iskreno mni-
jenje o njihovoj vrijednosti, jerbo Vi ste jedan od onih,
na kojih sud ja mnogo držim”. 16  Vraz gotovo upravlja
književnim radom Vukotinoviča. Njegovu dramu ,,Sli-
jepci” osudio je u rukopisu, te piše Kočevaru (1839.):
nUslijed moga rasudienja ne če ovih Slijepaca on niti na
svijet izdati”, kako se i dogodilo. 17  Dragojla Jarnevičeva
šal j e mu jednu pripovijest, pa u pismu nadodaje, da bi
v °ljela podnijeti njegov ma i najstroži sud negoli laskanje
nerazumnih. 18  A kad se pojavio Preradovič, zametnu se
m edju njima srdačno prijateljstvo. Vraz izravno utječe

io8

na njegovo stvaranje. On ga potiče, da izda „Prvence”
i pregledava čitiv rukopis prije negoli če u tisak, 19  a
Prerad, prihvativši gotovo sve njegove popravke, 20  obrača
se još jednoč na nj : ,,Rad bi, brate, još jedno od Tvoga
prijateljstva, da mi s vremenom iskreno, bez obzira iz¬
javiš Tvoje mnijenje vrhu mojih pjesničkih tvora — 1  što
Ti se u njih dopada, što ne ; Tvoj če mi sud više valjati
nego ičiji.” 21

Vraz se u „Pregledu” pojavio kao kritik, kojemu su
se ozbiljniji književni radnici potpuno povjeravali, a htio
je, da unaprijedi hrvatsku književnost i da bude posrednik
izmedju pisca i čitatelja, što je bilo potrebno, jer je ovaj
odnošaj bio poremečen prije negoli se mogao cjelovito
razviti. Svaka se knjiga objavljuje davno prije negoli če
iziči, i pisac se prije gotova djela uzdiže do neba, a onda
eto razočaranja. ,,Ovdje još silno vlada onaj šarlatanski
duh, koj žicu nadanja napinje odviše, obečavajuči zlatne
gradove, pa naposljetku izadje sirotinja na dan.” 22  Vraz
hoče da povrati ravnotežu izmedju producenata i konsu-
menata, da utječe jednako na pisca i čitaoca. On je osu-
djivao gloženje i lično opadanje. Otporna mu je strastvena
borba, što se razvila izmedju Vuka i Miloša Svetiča, jer
radi žestine nije mogla pomači dobru stvar. 23  Njegov ton
je miran i objektivan. Prva je knjiga, što ju je u ,,Kolu”
ocijenio, Topalovičeva zbirka slavonskih narodnih pje-
sama ,,Tamburaši ilirski” (Osijek, 1842.). Vraz iznajprije
priznaje, da je zabrazdio na polje neuzorano. Teško je
objektivno prosudjivati književno djelo, gdje pisci nijesu
navikli na kritiku. Ali jednoč treba da taj „Rubikon pre¬
koračimo .. . ako hočemo na kapitol prave narodne izo¬
braženosti da stignemo”. 24  Vrazovi prigovori Topalo-
vičevoj zbirci posve su opravdani. On bi htio, da je pisac
u predgovoru rekao koju o pjevanju i pripjevima sabranih

109

pjesama ; prebacuje mu, što je narodne riječi navinuo
na književni kalup, pa premda su pjesme iz različnih
krajeva Slavonije, ipak u jeziku u zbirci nema nikakvih
razlika i osobina, ma da one uistinu postoje ; jednako za-
mjera sabiraču, što nije usvojio Vukovo shvatanje i diobu
pjesama na muške i na ženske, več je prihvatio ove na¬
zive, ali medju muške meče one, što pjevaju o muškom
čeljadetu, a medju ženske, što pjevaju o ženi ili djevojci ;
napokon upozorava kritik na važnost napjeva, osobito
kod ženskih narodnih pjesama, ističuči da i njih treba
bilježiti, pa kako je pjesnicima ogledalo narodnoga duha
narodna poezija, tako če napjevi biti vrelo, iz kojeg če
crpsti narodni duh u svome stvaranju naši glazbenici.
Ne prikrivajuči nedostatke Vraz je tražio prilike, da što
večma uzvisi pisca, nazvao ga pače „slavnim pjesnikom”,
premda u njega nije bilo nikakva pjesničkoga dara, ali
uza sve to prva je hrvatska kritika postala burnim doga-
djajem u hrvatskoj književnosti. Vikalo se i grdilo, pole¬
miziralo, nicale su satire, oluja se oborila i valjala drvlje
> kamenje na kritika Jakoba Rešetara iz Cerovca, jer se
usudio domorodnoga pjesnika metnuti na svoje rešeto.
Sam Topalovič ogorčen izdade još iste godine (1842.)
drugu svoju knjigu : ,,Odziv rodoljubivoga srca iliti vla-
stitih pjesničkih pokušenja knjižica”, gdje se u pogovoru
okomio na kritika, podrugivajuči se „visokoučenomu
zboru rešetarskomu”.

Vraz je bio uvjeren, da je objektivna kritika nužna
»našem stanju kao ustam našim hljeb”, 26  ali kako nije
htio biti povod smutnja, kad se več iza prve sveske ,,Kola”
SVe  na nj oborilo, da ne ljeva ulje u vatru, on se tu i tamo
Povlači, ali još ne sustaje. Šafarika, kojemu je uto bio več
Poslao pregled hrvatske književnosti, jamačno za „Ča¬
sopis Českeho Museum”, moli, da iz pregleda sasvim izo-

1X0

stavi ocjenu igrokaza kazališta ilirskoga, jer če time
uvelike zadužiti uredništvo „Kola” i Jakoba Rešetara.
„Ne bi rad davati im od naše strane njetila, kojega več
dosta ima .” 26  Pored svega toga kritik ipak u drugoj svesci
,,Kola” ocjenjuje najnovije preporodne knjige, a u trečoj
prikazuje suvremenu hrvatsku i slovensku književnost.
Ako je i bila Vrazova kritika tako sapeta, ipak je on, ocje-
njujuči Topalovičevu zbirku, čemu možemo dodati nje-
govu raspravu „Narodna poezija Hrvata”, iznio principe
za šahiranje narodnoga blaga ; govoreči o prvoj svesci
Kukuljevičevih „Raznih djela” iznio je misli o hrvatskom
stilu i hrvatskoj noveli ; prikazujuči Mažuraničev ,,Pogled
u Bosnu” upozorio je na valjanu hrvatsku prozu i oso-
bine narodnoga stila ; napokon pretresujuči „Čudnovate
diple” Dragutina Galca, namijenjene upravo ,,rešetarima”
oko „Kola”, rastumačio biče, povod i svrhu satire, koja
se upravo počela javljati kao čedo političkih i književnih
borba te društvene razrovanosti. Bilo je to dosta misli,
novih i medjusobno skladnih, koje su u diletantskoj knji-
ževnoj sredini odlučno utjecale na neko više shvatanje
književnoga rada.

Uporedo s ovim radom utjecao je na hrvatske knji¬
ževnike pregled suvremene slavenske književnosti, što
ga je u ,,Kolo” po primjeru ,,Časopisa Českeho Museum”
i ,,Kvetu” uveo Vraz. Več u prve tri sveske ,,Kola” vi¬
dimo Miloslava Hurbana, gdje izvješčuje o narodnom i
književnom životu Slovaka, Dobrorada Bratoljubiča iz
Bačke, koji črta književni život Srbalja, Petra Dubrow-
skoga, koji u dva maha prikazuje suvremenu rusku i poljsku
književnost, pa i sam Vraz pored hrvatske i slovenske
prati i češku književnost, dok nije i za nju stekao valjana
dopisnika, pa u trečoj svesci ,,Kola” vidimo krasan prikaz
češke književnosti od Jaromira Erbena, na koji se poziva

III

i najnovija češka kritika. 27  Ovi pregledi, što ih je Vraz
iz rukopisa prevodio za „Kolo”, uniješe u našu knji¬
ževnost mnogu novu misao, utvrdiše novo shvatanje,
što je dakako lijepo utjecalo na razvitak preporodne knjige.
Napokon svemu torne priljubio se još jedan oblik Vrazova
kriticizma : on nesamo što nastoji upoznati Hrvate sa
suvremenom slavenskom književnošču, več i obratno —
on izvješčuje slavenske časopise o ilirskoj knjiži, a ovaj
rad, dosele gotovo neopažen, utjecao je takodjer i te kako
i na hrvatske pisce, jer se Vrazova riječ u uglednim sla-
venskim časopisima jače doimala preporoditelja negoli
u „Kolu”. Ovakvih Vrazovih prikaza u obliku književnih
pisarna ima u „Podunavci”, što ju je u Beogradu izdavao
Miloš Popovič, pa u češkim „Kvetyma”. 28  U varšavskom
sveslavenskom časopisu ,,Dennice - Jutrzenka”, što ga je
izdavao prof. Petar Dubrowski, suradnik „Kola”, izašla
su na ruskom i poljskom jeziku dva manja Vrazova knji¬
ževna pisma 29  i opsežni pregled južnoslavenske knji¬
ževnosti za god. 1842. 30  Ovaj pregled dijeli se na više po-
glavlja: kritik iznajprije prikazuje težnje našega pre¬
poroda, za tim črta javna prosvjetna društva, a onda pre-
lazeči na književnost prikazuje u jednom poglavlju po-
litičke novine i književne časopise, a u drugom nova knji¬
ževna djela. Vraz kao kritik nije nigda ništa bolje napisao
od ovoga prikaza, što se kao zameo ; to je opsežan, cje-
lovit i dotjeran prikaz, pun lijepih misli, širokih pogleda,
s mnogim pojedinostima osobito važnim za hrvatsku
književnu povijest, a veoma značajan za nj u doba pr-
v oga pojavljivanja njegova kriticizma, pa ma da u „Den-
nici - Jutrzenki” ima dosta lijepih radnja, ipak urednik
ispod črte javno blagodari Vrazu za taj osobito zanimljiv
članak, ,,ktory Jutrzenka zalicza do swoich najlepszych

nabytkow”.

PREPORODNA SATIRA.

prvom periodu preporoda nema u hrvatskoj knjižeV'

nosti satire. Uz davoriju i budnicu privila se pjesma
nazdravica, uzdižuči srdačnost i sklad društvenoga života,
što je učinilo za budjenje narodne svijesti više, negoli
se misli, pače više, nego što se danas može dokazati. Poe¬
zija u taj sklad nije dirala. Jedina je šaljiva pjesma, što
su je u ovo doba rado čitali : ,,Sličnorični natpis
groba  Z v e k a n o v o g a”, a izašla je god. 1812. u
starom slavonskom pravopisu i anonimno. Ova se satira,
puna narodnoga humora, širila i prepisivala do najno-
vijega vremena, dok je nijesu nepoznati izdavači, ne zna-
juči za prvo izdanje, ponovno izdali s natpisom : ,,Uspo-
mena Zvekana fratra” u Osijeku god. 1880. U sveuči-
lišnoj knjižnici zagrebačkoj sačuvana su dva starija ruko-
pisa, a u jednome od njih stoji, da je ovu satiru spjevao
god. 1784. župnik Antun Ivanošič još za života fratra
Zvekana, pa su kivni fratri radi toga htjeli autora umoriti,
i on morade ostaviti svoju župu blizu Virovitice i pobječi
u Zagreb, na što se dostao župe u Štefanju kraj Križe-
vaca. 1  Istina, osječanin Ivanošič bio je župnikom u Ča-
djavici nedaleko Virovitice, i on je doista u pomenuto
vrijeme bio u Zagrebu, gdje je anonimno, da se ukloni
„vitru ružnoga hatora”, izdao ,,Opivanje sličnorično
groba Josipa Antuna Čolniča” (1785.), a iza toga vidimo
ga uistinu kao župnika u Štefanju, ali ma da se pored

toga ova satira lijepo podudara s podrugljivim pjesmama
protiv slavonskih fratara u XVIII. stolječu, ipak se ne
može redi, da je ona doista djelo Ivanošičevo. 2  On nam
je naime poznat kao najoštriji protivnik slavonske struje
prosvječivanja, koja je voljela satiri protiv klera, a jednako
nam je teško pomisliti, da je Ivanošič mogao, povodeči
se za ovom lascivnom satirom, pjevati posmrtnu pjesmu
biskupu Čolniču. Sva je prilika, da ova satira potječe od
drugoga pjesnika Slavonca, te je samo parodija Ivano-
šičeva ,,Opivanja sličnoričnoga”, jednog od najljepših
pjesničkih djela slavonske književnosti u XVIII. sto¬
lječu, a nije sasvim nemoguče, da je prvo izdanje satire
mistifikacija i da ona postanjem pada u prvo doba pre¬
poroda.

Ako u „Sličnoričnom natpisu groba Zvekanovoga”
lascivnost i sloboda izraza i prodire češče preko medja
pristojnosti, bila je ova pjesma ipak mila zabava prepo-
rodnoga društva, a osobito je omiljela Vrazu. Ako ona
doista potječe iz XVIII. stolječa, onda ima samo čudnim
slučajem Vraz u njoj osobitu ulogu. Pored fratra Zve-
kana glavno je lice u satiri njegov vjerni drug ,,otac
Stanko”, ispovjednik Zvekanov. Babukič pišuči Vrazu
najradije se služi istim epitetima, kojima zove oca Stanka
raspojasi Zvekan, pače, kad je pjesnik ležao teško bolestan
početkom god. 1849. u Potčetrtku, piše mu on povodeči
se za satirom : ,,Kani se ti bukare i flaše, djevojke i snaše
i klete cigare, od čega se prša kvare.” 3  Uz ovu se satiru
prosipao smijeh u skladnome društvu u prvo doba pre¬
poroda. Ona nije dirala ni u koga. Vraz je o bezimenom
pjesniku rekao : ,,Zvekan kralj je humorističkih naših
pjesama, pun zdrave šale, naravskim slogom pisan.” 4
S ovoga humora pročuo se Zvekan nadaleko i široko,
Pa je utjecao i na prvi razvitak preporodne satire.

8

Kako je odmaklo prvo doba preporoda, a politika
počela medju preporoditelje unositi prve ozbiljne opreke,
popucale su medju njima dotadašnje intimne veze, što
se odbilo i u književnosti. Lirika se počela diferencirati:
pomaljaju se satira i epigram kao glasnici ovih opreka
i pendant kriticizmu Jakoba Rešetara iz Cerovca. Ako
ova poezija i nije osobito bogata, a samo od česti —■ ono,
što potječe iz pera Vrazova —> ima i književnu cijenu,
ipak nije monotona : ona zahvata društveni, politički i
književni život. A nije ni shvatanje ovoga života jedno-
lično, več izbijaju dvije oprečne struje : ilirska, gdje ima
konservativaca i progresista, te madžaronska ultralibe-
ralna. Satira je uopče, a to je veoma značajno, jedina
književna vrsta, u kojoj se javljaju i madžaroni u doba
narodnoga preporoda. Vraz je neko središte svekolike
ove šaljive poezije : on je donekle izaziva i potiče, ona
se najžešče na nj obara, i on se tu razvija kao prvi naš
satirik.

Prva zbirka satiričkih pjesama: ,,Čudnovate

dipl e” Vladovita Zorca Siščanin  a”, izašla
je urnah poslije prve knjige ,,Kola”, a posvečena je »svim
sitarom i rešetarom na uspomenu”. Pjesme se raspadaju
u »Srčike”,  koje su »oslasne”, i »Trpike”,  što su
»kisele” i »reske”, kao da se autor poveo za Vrazom,
koji je svoje pjesme prvi krstio imenom jabuka —■ dju-
labijama. Prve se kreču oko političkoga i društvenoga
života, a u »Trpikama” i u privjescima na kraju knjig e
oborio se autor, tijesni privrženik Gajev, a protivnik Vra¬
zove struje, na »Kolo” i njegove »rešetare”.

U »Čudnovatim diplama” najviše se dipli upravo °
Vrazu, pa kako je u njega bilo prirodjena humora, mo¬
rale su ut ječati na nj, te se i u njegovoj poeziji počela juče
javljati satirička žica, u koju su več dirale nedače poli-

I

”5

tičkoga, društvenog i književnog života. On piše Erbenu :
„Ovih dana izišla je ovdje knjiga : Čudnovate diple, gdje
su neprijatelji Kola počeli opirati se mnijenju nekojih
naših pritožnika, indirecte izdavaocem. Nous verrons!
Ukus dipala  ukus je ovdješnjih šoštara, nu opet
kažu Narodne novine oglasivajuč to djelo : d j e 1  o po
najnovijem šaljivom ukusu našega vre¬
mena.” 8  A šaljudi ,,Diple” samo „curiositatis causa”
Muršcu piše : „Ovdje smo imali reštauraciju, gdje je naša
stranka madžaromolce hametom potukla . .. Naše novine
iz prevelike politike, koja u čudnovite diple spada, za-
mukoše stvar. Eh bien”. 6  Zorčeve „Diple” doista su ka¬
rakteristična črta novoga doba preporoda. Satira je opreke,
što su se kao preko noči javile, još vedma zaoštrila i stva-
rala sve vedi jaz i napetost. Vrazov „Nous verrons! na-
viješta satiru na naš prosvjetni život, a onaj ,,Eh bien.
vjesnik je njegove satire na život politički i društveni.

Vraz je u „Kolu” napisao o „Čudnovatim diplama
mirnu i pohvalnu ocjenu, ma da se u samoj knjiži autor
ogradio prema kritici ,,rešetara” i ,,kritizana , te pozdravio
Zorca kao ,,prvog zatočnika” satire u preporodnoj P oe
ziji. 7  Vrazova idealno snošljiva ocjena o knjiži, gdje mje
bilo poezije ni humora, nije nikako utjecala na autora^
a jednako nije ga potaklo na dalji rad ni ,,Rešetaro
rešetarsko prorešetanje  Č U n  ° V -^
d i p 1 i h” (1842.), što ga je izdao „zbor rešetarski ao
ustuk na njegove „Diple”. Obedana druga knjiga „Cu no-
vatih dipala” nije nigda izašla. „Prvi zatočnik” Popo¬
rodne satire više se uopde ne javlja. .

God. 1844. »zašla je u Zagrebu anonimna sa 1  '

..Zvekan opet na svijetn. S 1« » ■> r ) e « » •
‘spisao i na svijetlo izdao Zvekanov
Prijan i pobratim Grabancijaš J ^

objava se znalo, da je grabancijaš djak, prijatelj Zve-
kanov, Ivan Trnski.  U ovome djelu jezik je čist
i jedar, deseterci puni i lagani, mjestimice probija pravi
narodni humor, ali situacije ili nijesu komične, ili nijesu
samonikle : tu se isprepliču motivi iz ,,Grabancijaša di¬
jaka”, kajkavske drame Tita Brezovačkoga, i ,,Slično-
ričnoga natpisa groba Zvekanovoga”, pa se tako ovdje
uz dipljenje Zorčevih ,,Dipala” grli stara kajkavska šala
sa slavonskom. Trnski se uklonio pikanterijama Zveka-
nove mladosti. On ga črta, kako je ustao iz groba, načinio
se moralista i došao na nedjelju dana u Zagreb, da u
društvu s pjesnikom —. grabancijašem djakom — šiba po¬
roke društva i književne pojave. Slavonskoga Zvekana
ubila je raspojasa ljubav k slavonskoj snaši, a sada ga
uskrsnula po drugi put ubija —. ilirska poezija.

Kakogod se Trnski uklanjao oštrini i ličnome za¬
badanju, pače i aluzijama na pojedince, ipak u njegovoj
satiri susrečemo nekoliko puta Stanka Vraza . 8  On je i
ovdje ispovjednik Zvekanov, kad ovaj iznovice ostavlja
bijeli svijet. U viječu pjesnika črta ga satirik ovako :

Nježan Stanko prije u Osieku
Drug Zvekana u prošastom vieku :

U Cerovcu drugi put se rodi,

Ime od stare vragulije  vodi.

Otkad kutu sa sebe je streso,

Postao je pjesnik ex professo.

Satira Trnskoga sasvim je ugladjena i pitoma, pa je
anonimnost bila zališna. Ali u ovo doba počinju se javljati
i političke satire, izrazite i oštre, kojih se autori ne odavaju
ni najužem krugu prijatelja, a raspačavaju se krišom,
pače neke se štampaju daleko izvan Hrvatske, jer je naša
cenzura sapeta, a bilo se bojati nesamo političkih oblasti,
več i raspaljenih stranačkih strasti. U književnoj povi-

jesti ovaj rad nije gotovo nikako poznat, a štošta bit če
da se i izgubilo. Znamo, da je god. 1844. izašla satira protiv
Schrotta, ravnatelja škola zagrebačkoga okružja, i protiv
cenzora Macsika, a predmet joj bijaše ,,otkrivanje madža-
ronskih opakih namjera”, ali ni ona nam nije do ruku došla. 9
Prvih dana mjeseca januara god. 1845. izašle su : Ivana
Sternea Szerdchike  (Jena, 1845.), i one su u
ovo doba največega trvenja kao prvi madžaronski knji¬
ževni glas bile neko iznenadjenje. 10  Vraz javlja Trnskome,
da je dobio ovaj ,,prvi proizvod književnosti tobože hor-
vatske t. j. madžaronske”. ,,Poeta tu mnogo plete o libe¬
ralizmu, psuje pope i literate naše, a ono u versih, koje
ne bi ni pas s maslom pojio. Knjižica ta vrlo se krije i
teško te sam ja dva komada dobio po jednom prijatelju
madžaronu.” 11

,,Srčike” su ozbiljne misli nekoga starca, što ga je
odgojio vijek jozefinizma i prosvječivanja. Kao politik
on je nepokolebljiv unionista, prema Ilirima,,pravi Horvat”,
a u svemu liberalni radikal. Municipalia i njemu su po-
litički čredo, ali on ne misli, da je to svetinja, u koju ne
valja dirati, več traži i nove tekovine u duhu svoga vre¬
mena : p o r o t u, da jači ne gazi slabijega, s 1 o b o d u
mišljenja i slobodu štampe,  da procvate knji¬
ževnost, i napokon pučko zastupstvo,  a da do
toga dodje, treba s „mužeka” zbaciti,,teško ropstva breme”,
da i on bude dionikom ustava i jednakih prava.

Sterne vidi dva protivnika napretku u ovome pravcu.
Prvi viču : ,,sve za narodnost” —■ to su zaneseni Iliri, a
drugi : ,,sve za vjeru” —> to je svečenstvo. O Ilirima ne
govori mnogo. Oni su ,,norci”, omamljeni idejom narod¬
nosti. „Jedni novce kupe —. drugi nuz nju loču”. Odrje-
šitije se zato obara na svečenike : oni su ,,mračnjaki”,
konservativci, protivnici porote i slobode štampe, a ču-

118

vari latinskoga jezika, bez kojega bi mogao biti „narod
blažen” ; iz ove kuhinje izašla je cenzura, oni su stvorih
torturu, ubijali slobodnu misao i zadušili nagnuče k slobodi.

Tem komarom ni se branit moči,

Imaju ko Argus sto sto oči’,

Kad si desnu srečno stran obraniš,

Vre na levi jezero njih hraniš,

Ar nijedna mreža ni tak gusta,

Kud se ne prevleče ta živina tusta.

Satiriku madžaronu je svečenik ,,črno prež mustač stra¬
šilo”, i on kao ultraliberalac za ovaj lik ima na svojoj
.losta gruboj i neumjetničkoj paleti samo tamne boje.

Sterne govori i o duhu odgoje u tadašnjim našim
školama, gdje je „brezja mašča” bila jedina nastavna
metoda, a zanimljive su i njegove misli o suvremenoj hr-
vatskoj knjiži. On je protivnik preporodne poezije, jer ona
goji zlobu i srdžbu, vrijedja stalež, osječanje i mišljenje
drugih sugradjana; preporodne davorije pjesmesu divljaka.

,,Guerra al Chulchillo” ni znamenje
Ljudi, slobodno ki goje mnenje,

Sad je izobraženosti vreme ...

Za dramu i kazalište još smo premladi. ,,Jošče dojde
drame pisat vreme. . .” Demetrova „Dramatička poku-
šenja”, veli, jesu ,,puste reči prež ikakvog duha”. „Kolo”,
djelo ,,od treh kolarov”, jest iz sirova drva. Sterne pre-
poruča hrvatskim pjesnicima epos, a osobiti je prijatelj
erotike kao opreke bojovnim davorijama, pa je prirodno,
da je osobito uzvisio Vraza :

Djulabije, pesma prvog reda,

Pune jesu liričkoga meda,

Niti ne bu gdo tak brzo sisal,

Ki bi te krasote pesme pisal,

Ki bi tako k srcu znal govorit,

Takvu milost znal iz ništa stvorit.

11 $

Tendencija ,,Srčika” bila je mirna i ozbiljna: sa¬
tirik je mislio, da se primiče vrijeme, gdje bi moglo doci
do radikalnih promjena u slobodoumnom pravcu, pa
preporuča slogu ilirskih i madžaronskih naprednih ele-
menata. Ivan Sterne —. a to je, kako je i u samim ,,Srči¬
kama” istaknuto, pseudonim, valjda po znamenitom en-
gleskom satiriku Sterneu —. nije završio svoje „Srčike”,
več je obečao, da če nastavak slijediti, ali krvav dogadjaj
od 29. jula odgovori posve negativno na njegovu tenden-
ciju, na što je on pjevao, kako čemo vidjeti, „Paprike”,
koje su ostale neštampane.

Urnah iza „Srčika”, jamačno prije kobnoga doga-
djaja, javio se njihov imitator, neki . . č .. . . sa satirom
„Politička doraslost”  (Lipsiae, 1845.), razdi-
jeljenom u tri dijela, ispjevanom u šestinama, od kojih
je svaka označena svojim brojem, upravo kao u „Srči¬
kama”, a posvečenom Mirku Haraminčiču, „prijatelju
čovječanstva”. Več ove riječi odaju autora madžarona,
jer dok su se naši preporoditelji oduševljavali za nacio-
nalnu ideju, madžaroni isticali su opčene ljudske ideje, pa
su prema našim nacionalistima bili kozmopolite.

Anonimni autor i sam osječa, da nije pjesnik, ali pri¬
like su takove, da mu je teško ne pisati satiru, pa zato i
jest njegov motto : ,,Dum natura negat, facit indignatio
versus”. Rdjavim Štihovima črta u prvom dijelu opčene
naše političke i društvene prilike, u drugom s mottom :
„Deme autem lucrum, superos sacraque negabunt” ži-
goše kler i njegove natražnjačke težnje, a na kraju, ne
dirajuči u književnost, stvorio je nekoliko karikatura
najvidjenijih naših preporoditelja, što su se isticali u po-
litici i javnoj upravi.

Pisca ,,Političke doraslosti” potakla je ,,ljubav slo-
bode”, da se okorni na one, koji je zatiru. Privilegija uzrok

120

su naše nesreče, jer sprečavaju svaki napredak, protive
se razumu i pravoj slobodi, no doči če vrijeme, te če svi
državljani biti jednaki, svi če stvarati zakone, jednake
za sve. Velike ove reforme ne mogu se naglo izvesti ; treba
iznajprije puk pripraviti, a snažne ruke moraju njime
upravljati. Borbe, što se vode u Hrvatskoj, ne idu za tim
ciljem, ne teku u duhu stolječa. Sve se kreče oko odbrane
jezika i narodnosti od Madžara, a to je ludo, jer ,,budale
samo budale uče”, da se može narodu oteti njegov jezik.
Susedi dobro, brado, nam žele,

Jer kane zlomit stare po vele •

Za čovječanstvo boja 1’ ne vode,

Je P po pravice staži ne hode?

Staru krivicu kane zatreti,

K slobodi vrata svem nam otpreti.

Fisac pozivlje, da se predsude odbace, surovost i medju-
sobno klanje neka nestane, a Hrvati da se u ovome
znaku izmire i slože. Ali pored svega toga nije on ni naj-
manje obziran prema svečenstvu, koje je bilo tako od-
lučan elemenat medju preporoditeljima. Popovima su —
veli —. uvijek na ustima medene riječi, pa misle, da je
sada najzgodnije vrijeme baciti opet jaram na ljude, da
im „po starinski” ljube nogu. U Zagrebu zidje se opati-
cama manastir, kane k torne pozvati i jezuite, da im po-
mognu gaziti slobodu, i tako nam se pripravlja lomača,
vrlo ironično dodaje pisac, ,,municipalna, divna, domača”-
Odgovornost za sve to baca pisac na biskupa Haulika,
koji u te svrhe obrača novac, što bi ga imao dijeliti ništu
i ubogu, pa buni svečenstvo, što je raspaljeno političkim
strastima pripravno „na sekire”. Pisac šibajuči kler po¬
vodi se za ,,Srčikama” :

Istinu kažem mojem domarom,

Da se ni branit moč tem komarom,

Samo je jedno u svetu trovilo,

121

Od kog pogine črno strašilo:

Svetlost je čemer za te komare,

Ko strašna bura je za gusare.

On zato traži u Hrvatskoj „slobodnost veroispo-
vedanja”, ,,slobodan tisk”, a prestupcima štampe
da sudi  porota, koja da več postoji, autor bi rado
sve potpisao, što je rekao, ali ovako ne če ,,riskirat ve¬
rige”. I ,,priličja” preporodnih politika črta oštro, a po-
čima „od glave” :

Mal, sredne glave — z intranskog gnoja,

Med suvojnici uboga proja,

Rad bi što speljat, al ne zna kako,

Sve što počme mu ide opako ;

Hraniti ima svatov množinu,

Ravnati ne zna crnu družinu.

To je Gaj, čovjek ,,bez takta” i ,,nesposoban za svoje
časti”. Zdenčaj, Mirko Lentulaj i Metel Ožegovič obi-
lježeni su još grubljim črtama, tek o jedinom Janku Draš-
koviču, ,,koji je pobudio narodnog harca”, govori s po-
čitanjem : on diše nezavisno i pošteno, vjerno uvijek brani
svoje mnijenje, a što misli, ono objelodani.

Satira „Politička doraslost” ima 90 sestina, pa ako
se i razbira, da je anonimni pisac klasički obrazovan,
nema ona nikakve književne cijene. I tu stoji satiri na
kraju „dalje če slediti”, ali i on reče pa poreče.

K ovome radu madžarona idu i »Paprike  h ar
v a t s k e 1 e t a 1846.”, oveča zbirka satiričkih afonzama,
takodjer u šestinama, koja je do nas došla samo u ru
Pišu. 12  Ako poredimo s oblikovne i sadržajne strane »Pa¬
prike” sa Sterneovim ..Srčikama”, lako čemo se uvjerm,
da je i prve napisao isti pisac, ali poslije >,Po 1 1
raslosti”, jer je prema ovoj satiri i on podijelio „ a P r ‘
na tri dijela, a o pseudonimu Sterneu znamo iz „i>rci K a ,

122

da ga je nadahnula vila u Samoboru i da mu je bila več
sijeda glava, kad se pojavio kao prvi zatočnik madža-
ronske satire. ,,Paprike” su nastavak ,,Srčika”, ali kako
su se u kratkome razmaku medju njima naše političke
prilike silno promijenile, pa je pomirljiva tendencija ,,Sr¬
čika” postala anahronizmom, to su novi Sterneovi afo¬
rizmi krupniji i žešči.

Preporodna je satira dakle ilirska i madžaronska.
Ako pomenutim madžaronskim satirama dodamo još
,,pamflet na Ilirce”, što ga je u Štihovima napisao neki
stari plemič, oduševljeni štovatelj Napoleona, ispreko Save,
protiv vodja preporoda, a sačuvao mu se rukopis, iz ko-
jega je ulomke priopčio A. Šenoa, 13  vidimo, da je njihova
satira sasvim gruba, neknjiževna, u glavnome politička,
uvijek anonimna ili pseudonimna, po tendenciji unio-
nistička i ultraliberalna, ali premda su madžaroni, pro-
tivnici hrvatskoga preporoda na osnovi slavenskoj, osu-
djivali štokavsko narječje kao književni jezik, smatrajuči
samo kajkavsko narječje hrvatskim jezikom, ipak nji¬
hovi satirici nastoje pisati štokavski, no tako su puni kaj-
kavizama, nerazgovetnih riječi i loših oblika, da su gdje-
gdje naprosto nerazumljivi. Pisac ,,Političke doraslosti”
prihvatio je pače i Gajev pravopis. Ilirska satira, u koliko
se javila u štampi, zadire radije u društveni i književni
život, pa ako i nema trajne književne cijene, ipak se iz-
diže nad madžaronsku, a poznata nam je i tu jedna iz¬
razita politička tiskana satira, i to na latinskom jeziku :
,,M artini Sarcastii Pseud o-N asonis 11  i-
rici metamorphosis unica”  (Lipsiae, 1843.),
što ju je spjevao Franjo Milašinovič  (1808. do
1883.), posljednji naš latinski pjesnik, tada profesor crk-
vene povijesti u zagrebačkom seminaru, a poslije kanonik
kaptola zagrebačkoga, šibajuči madžarone poslije prvoga

123

njihova poraza. Užih veza izmedju madžaronske i ilirske
satire nema : jedna se na drugu ne obazire. G. 1842.—1846.
jesu Xenienjahre u hrvatskoj književnosti, pa ako nji¬
hovi plodovi i nijesu umjetnička djela, ipak smo o njima
govorili, jer prosiplju svjetlost na jednu sakrivenu, a veoma
zanimljivu stranu našega preporoda, a u prvom redu
zato, da se jače istakne epigram i satira Vrazova, što se
pomolila u isto doba, u istim prilikama, a izdiže se nad
sve ovo prirodjenom darovitošču, pravim humorom, sve-
stranošču i umjetničkom obradbom.

XI.

SATIRE I EPIGRAMI.

odine 1845. bio je Vraz prvi put u Pragu i tu izdao

„Gusle i tamburu”. On je več odavna htio vidjeti Zlatni
Prag. Kad je omrzao na gradačke profesore, pomišljao
je, da nastavi nauke u Pragu (1837.), 1 a  sada, ojadjen
prilikama u Hrvatskoj, počeo je opet čeznuti za Pragom,
kako piše Erbenu (1844.), više ,,nego duša pobožnog čovjeka
za Rimom ili Jerusalemom”. 2  Pjesnik je u Pragu odlučio
štampati svoju novu zbirku pjesama, jer mu je u Zagrebu
dotužio život, kako veli, „što porad cenzora, koj je gori
od Omara, a drugo porad tiskara, ko ji je gori od Verresa”. 3
Ako su medjutim prilike cenzure i krenule na bolje, pjesnik
je ipak 1. aprila god. 1845. poslao rukopis ,,Gusala i tam-
bure” u Prag Šafariku, 4  a ne zadugo spremio se i sam
na put ostavivši Hrvatsku, gdje je bilo, kako reče, „sve
državnimi strasti okuženo”. 6  Upravo u Beču zateče ga
črna vijest o julskim žrtvama. „Čekam sa strahom i ne¬
mirom sutrašnje novine. Bože mili, kad če jednom svanut
sunce i pred naša vrata!” piše odavle Kukuljeviču pod
dojmom prvih vijesti, 8  a 20. augusta prisustvuje u Pragu
zadušnicama ,,za nesretne žrtve naše stvari”. 7

Mjesec dana, što ga je Vraz proboravio u Pragu, da
dovrši započeto več štampanje knjige, ma da su mu tužne
vijesti iz Hrvatske srce stisle, bio je melem za njegovu
dušu. Medju češkim književnicima on se osvježio, da dodje
u okuženu domaču atmosferu opet zdraviji i krepčiji-

125

Osobito ga se dojmila Božena Nemcova, a nada sve Karel
Havliček Borovsky, Vrazu doista srodna duša. „Nu naj-
znamenitiji originalitet — piše iz Praga Erbenu — u Vašoj
je književnosti gosp. Havel Borovsky. Njim može se knji¬
ževnost Vaša v e o m a obogatiti. Njegovo če pero mnogo
pomadi stvar Vašu, nu on sam teško če prijatelja pribaviti
si, jerbo je dosjetljiv — satirista .“ 8  U ovo doba nijesu ni
Češi tako duboko zagledali u dušu mladoga Havlička.

U „Guslama i tamburi” posabrao je Vraz iza odulje
Stanke svoje pjesme iz prijašnjih godina i razdijelio ih
na četiri odijelka : ,,Prvo lišče”, ,,Cviječe i voče”, „Iza
mora” i ,,Povjestice”. To su ponajviše pjesme još iz pr-
voga perioda preporoda, kad je poezija bila jedini izražaj
njegova duha, ali dodatak u ovoj knjiži pod naslovom
»Istina i šala”, niz šaljivih pjesama, ima pečat novoga
vremena, a dodate su zbirci kao ,,pjesni od Jakoba Reše-
tara s Cerovca”. Pjesnik dakle shvača i satiričku poeziju
plodom svoga kriticizma. Vrazova satira i kritika doista
su dva izraza iste njegove sposobnosti, kojima je i povod
isti, pa su se oba pojavila u isto doba : pjesnik je satirom
i epigramima nadopunjivao svoj književni kriticizam,
primjenjivajuči ih nesamo književnom, več i društvenom
* političkom životu.

„Istina i šala” javlja se publici gotovo opreznije od
prve Vrazove kritike. Predgovor ovome dodatku blaga
je persiflaža na tadašnje književne prilike. ,,Ti dobro
2 naš, učeni moj štioče, kalive su se kod nas gradile dosad
Pjesni. Krotke i bezazlene, te ne bi od njih posijedila ni
mačku dlačica, a kamoli kosa u koje naše mudre glave.
Pjevalo se, kako znaš, samo o ljubavi, o črnih  i
(promjene radi) katkad i o modrih  očiju ; izvan toga
0  slozi i bratstvu, o ognjištu i bojištu, a pri tom je ostala
mirna krajina." Vraz, koji je tako mislio o preporodnoj

poeziji, primio je, kaže, „ne sluteči nikakva zla” pjesme
,,početnika” Jakoba Rešetara, svoga staroga prijatelja, i
obvezao mu se, da če ih priopčiti kao dodatak svojoj zbirci.
Vraz se i sam zgrozio od pjesama Rešetarevih, upropastio
se od njegove bezobraznosti, pa bi ih spalio, da ga ne veže
poštena riječ. O prvoj njegovoj pjesmi urnah je napisao
i sasvim nepovoljnu ocjenu : pjesnik tu ironično piše ono,
što su ozbiljno pisali i mislili uvrijedjeni domoroci (To-
palovič, Zorec) o prvoj njegovoj kritici, zahitivši tako u
ironiji način tadašnjeg mišljenja o svakom slobodnijem
kretu u književnosti. Pored svega toga Vraz na kraju pred¬
govora toplo preporuča pjesme Rešetareve, jer ih i bezo-
brazne nije ,,nadahnulo opako srce”, a o samome Reše¬
tam veli : ,,I sve što je ponešto zubat (nekoji če kazat:
i neotesan), opet je, vjeruj mi, pošten čovjek, iskren pri¬
jatelj i domorodac s dušom i tijelom. Medjutim on je kako
tako mlad, zato se možemo nadati, te če se još s vremenom
popraviti, dok mu ti ostri zubi ispanu.”

„Istina i šala” pored tolike ironičke odbrane ipak je
najpitomiji niz Vrazovih pjesama ove vrste. Samo dvije
su pjesme aluzije na suvremeni politički život : pjesnik
izdaleka žigoše bezglavost vodiča naše politike (,,Kralj
Matijaš”) i šiba krilate riječi, buku, diku i slavu, kojom
naoko kao da če se nebo prolomiti, a gdje je uistinu sve to
samo smiješna — praznina (,,Jašac”). U sonetu ,,Strijele
Apolonove” pjesnik doduše veli, da je bog dao pjesnicima
za neprijatelje njihove pun ,,tuljac strijela — epigrama”,
ali ovakvih u ovoj zbirci još nema. U predgovoru k ,, Istini
i šali” obečao je pjesnik, da če i u slijedečoj zbirci biti
Rešetarevih pjesama, ali „Gusle i tambura” posljednja je
Vrazova štampana zbirka, i tako Vrazove satire i epigrami,
pored ,,Djulabija” najvažniji dio njegova pjesničkoga stva-
ranja, ne.izadjoše za njegova života, a največa je šteta,

127

što je u izdanju njegovih djela Matica ilirska baš ovdje
sasvim nekritično radila, otkidajuči oštrinu teksta, a ru-
kopise pjesnikove nije sačuvala.

Vraz je u predgovoru k „Istini i šali” dobro istakao,
da je Jakob Rešetar s Cerovca njegov najvjerniji i najsta-
riji prijatelj, s kojim je drugovao od malih nogu, i da če
oni ostati prijatelji do smrti. U prvom periodu preporoda
prosipao je pjesnik svoj humor bezbrižno i srečno, ne mi¬
sleči da če ga doskoro trebati u drugim oblicima i u druge
svrhe. Vrazova satirička poezija izbila je nekako u isto
doba s njegovim kriticizmom. On je doduše kao slovenski
pjesnik, kako vidjesmo, pjevao satire i epigrame, ali otkad
je počeo pjevati hrvatski, nije posezao za njima. Samo
četiri epigrama padaju u prvo doba preporoda : ,,Muhar”
(1838.), „Age” (1838.), „Raznost mnijenja” (1839.) i ,,Pjes-
niku Lupaču” (1840.), a sva ostala njegova satirička poe¬
zija, u koliko su pjesme datirane, razvija se u isto doba
s njegovim kriticizmom, a gdje ona dira u književne po¬
jave, tu pače vidimo samo nešto jače istaknute misli, što
ih je Vraz iznio kao kritik.

Pjesnik je največi dio svoje satiričke poezije nazvao
»Komar  ima  i o b a d i m a”, jedan oveči niz pro-
zvaše izdavači „0 s e”, nekoliko epigrama našlo se ka-
snije pod nazivom ,,N eotesanc  i”, a ima ih još nešto i
nepriopčenih, što ih nadjosmo u dvije sveske pjesnikovih
hilježaka u zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici. Ova je poe¬
zija po sadržaju društvena, književna i politička, a izla-
zište njezino označio je pjesnik u ,,Kolu”, u ocjeni „Čudno-
vatih dipala”. ,,I mi se nalazimo u vrijeme takovo, gdje
vlada s jedne strane duševno mrtvilo, a s druge politička
pretjeranost. Prekrasna polja za oružje satire !” 9  A u
>,Dennici-Jutrženki” varšavskoj, govoreči o Zorčevoj satiri,
ističe istu misao i nadovezuje : ,,Bio bi nam potrebit Ar-

128

chiloch ili Juvenal, ko ji bi svojim bičem šibao poroke i
čistio svojom grmljavinom atmosferu društvenog i poli-
tičkog života.** 10  Ali dok je Vraz tražio našega Juvenala,
več je sam bio udario ovim pravcem, premda bi volio, da se
našao tko drugi, jer njemu je dala narav smijeh kroz suze:
smijao se, da ne plače. „Moja se je narav u naših sadašnjih
okolnostih — piše 23. novembra god. 1842. posestrimi —
tako izopačila, da pri njekojih čudnih stvarih ne mogu
ino nego da se smijem, i to je, sudim, najbolji dobitak,
što ga čovjek kod stanovitih stvari steči može ; jerbo tko
se smije, ne ima vremena, da se plače.** 11

Vraz je spjevao nekoliko epigrama o — epigramima,
iz kojih razbiramo njegovo shvatanje ove vrste poezije.
On i sam priznaje („Stihovi čitatelju”), da su njegovi Šti¬
hovi „grubi, neučtivi”, ali njima i ne treba nikakvih obzira,
jer su djeca poštena značaja, istinita i uvijek iskrena.
Ovaki su stihovi pravo pjesnikovo. Bog je dao svakome
stvoru neko oružje za odbranu (,,Svakome svoje”), a pjes-
niku dade ,,mač —■ satiru, nož — epigram”. Pa ako gdjekad
i padne koja prekrupna, pjesnik se ispričava (»Ispričanje”):
za koke i puriče uzima se šiba, ali za vepre, medjede i
kurjake nema ništa bolje od toljage, jer vrag ima debelu
kožu. Napokon se pjesnik oprašta ,,s pogodjenima”, koji
se na nj možda ljute (,,Poeta i ljudi”), te im poručuje,
neka se prodju krive staže i svuku svoje ružne mane, pa
če mahom prestati i pjesme smiješne, jer pjesnikova je
duša zrcalo, koje prima i povrača svijetu njegove slike.
U Vrazovoj satiričkoj poeziji odrazile su se ovakve vjerne,
dakako subjektivne slike iz našega književnoga, političkog
i društvenog života.

Vraz je kao književni kritik najradije isticao kao
prvi cilj preporoda, da se i naš narod prosvjetom digne
do drugih naroda, ali je opazio, da je preporodna poezija,

glavna poluga tadašnjega prosvjetnog nastojanja, djeti-
njasta i prazna, pa bi trebalo u prvom redu književnost
diči na viši, evropski niveau. Ovakve misli izbijaju i u nje-
govoj satiričkoj poeziji, dakako u jačim i drastičnijim
oblicima. Pjesnik je god. 1835. spjevao slovenski sonet
„Vas, zvončeki, poženem od veselja", što smo ga priopčili,
gdje se jada, da Evropa napreduje, jer joj se mudrost ne
daje samo u očenašu, a njegov če slovenski narod ostati
ne jako dijete, jer ga pisci hrane — dječijom hranom. On
je uvidio, da u Slovenaca nema zgode i pogode, da se razvije
svjetovna književnost, a nabožno-poučna ne če preporo-
diti narod. A sada u Hrvatskoj uvidja, da ni svjetovna
književnost, ako nije jaka i puna, ne može narod kulturno
podiči, pa je pomenuti slovenski sonet slobodno preradio
(,,Nadriknjištvo”), a gotovo jednako ga završio :

Evropa ’e k duhu več dorasla,

Jer ju pisci krepkom hranom, hrane,

Kano Hektor svog sinčiča — mozgom.

A*mi puk naš hočemo bez masla
Da othranimo uz knjige neslane,

Bijuč ga uz to, ko zao školnik, rozgom.

Ta u nas piše svako uhato stvorenje, ausvemu torne ne bi
ni kemik našao toliko soka, da se tri put najede — muha.
Književni diletantizam bujno cvjeta i udara u oči svojim
smiješnostima. Jedan se pjesnik mnogo muči (,,Pjesnik”),
dan i noč sjedi kraj učenih knjiga, ali uzalud : posao nje¬
gova plitkoga uma, uzet na rešeto, propada kao vodica
Žitka. Drugi čuči dan i noč u sobi (,,Tko je što ?“), premeče
listove, uči, da razvruči ,,tudjom vatrom mozag”, a onda
zajaši na — kljuse. Treči se hvali, da vješto piše (,,Knji¬
ževni kotlokrp”), te se svuda nameče suceni pjesnik
jamačno gadja Bogoslava Šuleka — a ipak ostaje u sva¬
kom poslu, ,,što se i rodi — drotar”. Neki se stihodjelja

9

13 ®

tješi (,,Utjeha stihotvorca”), ako ga sada i ne shvačaju,
da če poslije smrti steči slavu, a pjesnik mu uzvrača :
istina, možda če mu pjevati u slavu andjeli i svetice, ali
treba, da mu se pjesme prije očiste od mana u — purga-
toriumu. Ima i takav pjesnik (,,Suč smuč, pa prolij !”),
kojega su pjesme čiste, stihovi ,,glatko pričešljani”, nigdje
nikakve pogrješke, no čovjek ipak još nešto traži, i on
mu se pričinja kao panj, iz kojeg se ne da izrezati ,,niti
svetac, niti čestit djavo”. Ovakvi se pjesnici uvijek javljaju
s velikom bukom i slavom, pa kraj njih rdjavo prolaze
doista veliki i zaslužni muževi (,,Mahna”, ,,Mjera”), jer
veličinu uvijek prati tišina i čednost.

Vraz nije pretjerivao. On ni kao kritik ne traži poeziju
visokega stila, ali hoče, da se maknemo iz opčenog dile¬
tantizma, koji je u prvom periodu preporoda bio prirodan,
nuždan, pače i koristan, no produživši se u drugi period,
bivale su mu sada posljedice sve teže. Književni plodovi
bili su ponajvečma bezbojni, monotoni, bezidejni i prazni,
a svatko je pjevao i smatrao se velikim pjesnikom. Ovu
silnu megalomaniju, posljedicu svega toga, žigoše Vraz
kao kritik i podruguje se njome kao satirik.

Preporodnim pjesnicima posvečuje Vraz epigram „0r-
fej” (1843.). I u nas, veli, ,,sa sviju strana do sto lira”
žveči, ali sve one nijesu, što je bila jedna tračka : ona je
krotila divlje zvjerove, a ove ne mogu ukrotiti „ni zlo-
čestog jednog mačk  a”. Pjesnik očito aludira na zagre-
bačkog cenzora Macsika. Nije bilo dosta pupoljaka, što
su u prvome svitanju preporoda probili, koji bi se kasnije,
pod toplinom sunca na zenitu, razvili u cvijet, a nekmoli
da prkose mrazu, što je prije vremena pao. Madžar Macsik
postade tako vladalac pjesničkoga hrvatskog osječanja.
Preporodna krilata poezija heroičkih fanatika, što se
rastapahu u lirizmu ilirizma, nemajuči jače unutarnje

snage, bila je zatečena, pa nije sišla, štono je riječ, s konja
na magarca, več „S magarca na ništa” (1843.). Ova je sa¬
tira pendant epigramu ,,Orfej”, a prvi joj je stih prijevod
one Horacijeve: ,,Parturiunt montes, nascitur ridiculus mus!”
Takova bila je i naša poezija. Kad bi se koji pjesnik „našao
na porodu”, veli Vraz, pustio je u narod tako „strašan
glas”, preporučujuči svoje pjesme, kao u Homera bojni
bog Ares pred Trojom. A što izadje ? Ridiculus mus ! Ali
i to „nješto je valjalo”, ako i ne puno : „bilo nam za ludu
djecu bar igračka”.

Nu otkak’ sanak usni madžarski oroslan,

Da de ga izjest mišid iza Drave poslan,

Te na stražu metnu pred goru nam mačka,

Sad ti nam tek bude zlo, ah do zla Boga,

Jerbo bogme, brate, od časa onoga,

S naravske bojazni (vjeruj ovoj pjesmi 1)

Više nijedan mišid na polje van ne srni 1

Vraz je kao kritik razvijao pozitivne Strane preporodne
književnosti i htio tako uzdiči naš prosvjetni niveau, dok
kao satirik gleda samo negativnu stranu, a upravo one
prilike, što su gotovo u klici ugušile svestrani razvitak
njegove književne kritike, utjecale su najpovoljnije na
razvijanje njegove satiričke poezije ; jednom riječi : Vra¬
zova kritika i satirička poezija se medjusobno nadopunjuju,
a- zajednički podaju nam cjelovitu sliku njegova shvatanja
naše preporodne književnosti.

Vraz se ugibao politici, jer ga nije zadovoljavala, pače
često joj odaje svoj prezir, a novinarstvu, gdje bi bio mogao
utjecati na političke dogadjaje, nije se nigda ni približio.
Ali dvije njegove bilježnice, sačuvane u zagrebačkoj sve-
nčilišnoj knjižnici, pune bilježaka, polemika, anegdota i
epigrama, a osobito njegova priopčena satirička poezija,
dokazom su, kako je on ipak pomnjivo pratio sve, što

132

se zbivalo oko njega. Nema veceg dogadjaja, ma bio i tužan,
u kojemu Vraz ne bi opazio i smiješnu stranu, pa mu po-
svetio jedan epigram. Kad je u Zagrebu vojnička glazba
jednoč svirala davoriju „Nek se hrusti”, pa se radi toga
u madžarskim županijama podigla urnebesna vika, pjesnik
im odgovara u epigramu ,,Gundjal”. Svaki sukob narodne
stranke s madžaronskim „Puropoljcima” prati njegova
pjesma, a iz njegove bilježnice razabiramo, da su to dije-
lovi nedopjevane ,,Purokolijade”. Kad su madžarske žu¬
panije poslije prvoga poraza madžaronskoga redom iza-
birale Josipoviča kao nekog mučenika svojim asesorom,
pjesnik pokazuje i ostalim madžaronima put, kako če
doči do ovakove slave (,,Savjet”). Kad su madžaroni op-
tuživali preporoditelje u Beču i u Pesti, da ih novcem po-
dupire Rusija, pjesnik im urnah odgovara (,,Rublji”) :

Da su nama rublji liepi,

To bi i vas več odavna
Imali u naših džepi’.

A epigram ,,Sluga nametnica” odgovor je Madžarima, koji
su uvjeravali Evropu, da je slavensko gibanje u monar-
kiji plod ruske propagande, pa da Evropi prijeti po-
gibao, koju može odbiti samo madžarizacija.

Sluga, što se sam nameče, kažu, da ne valja.

Kad je ipak pbstignuto, te je ime ilirsko zabranjeno,
Vraz se u basni „Orao i soko” gorkom ironijom izrugao
preporodnoj krilatici : „Aula est pro nobis”, a medju
njegovim bilješkama sačuvala se i jedna takva pričica
u prozi . 12  Ali pored svega toga ogorčenja pjesnik je i tu
otkrio nešto smiješno. U pjesmi ,,Lude glave” priča, kako
je neki Madžar došao na izvor Dunava, zagazio u vrelo,
ne misleči da Dunav ima tisuču vrela, i obijesno rekao :
Šta če sad, egbata, ti Peštanci reči,

Kad če vidjet, gdje če Dunaj prestat teči.

133

Središte hrvatske politike četrdesetih godina bila je
raspra s Madžarima, i to je osnov Vrazove satiričke poe¬
zije, u kojoj se jednako bezobzirce dira u sva tri faktora
ove raspre : u Madžare, madžarone i pristaše narodne
stranke. Najzahvalniji sujet bili su dakako madžaroni,
rpa nepismenih seljaka plemiča i njihovi vodji. Najradije
se pjesnik podruguje madžaronskoj kukavštini kao glavnoj
biljezi njihova značaja (,,Dobili smo”, ,,Promišljenje”,
„Pojavljenje protinaravsko”, ,,Hrabrost madžarona”, ,,Sa-
vjet Madžarom”, ,,Strah”, ,,Zoologicum”, ,,Nepotrebna
skrb”), zatim črta njihovo neznanje i ograničenost (,,Li-
neus II.”, ,,Nova borba”, ,,Uzrok”) i podmitljivost („Rublji”,
„Tallayrand II.”), a cjelovite su karakteristike madžarona
satire : ,,Tko je Uj-Horvat ?” i ,,Cigani”. Pjesnik, imajuči
ovakve pojmove o madžaronima, bio je dakako nepomirljiv
protivnik svakoga izmirenja izmedju madžaronske i na¬
rodne stranke (,,Crni bik”).

Vrazova satirička poezija nije strančarska. On nigda
ne zatvara oči pred pogrješkama preporoditelja, a kako
se njegovi epigrami kreču samo oko prvih glava prema
onoj : ,,Leo non capit muscas”, to je najgore prošao Ljudevit
Gaj. Vraz je bio otvoren protivnik njegove politike. Kad
je Gaju posvuda ugled pao (1843.), spjevao mu je pjesnik
oštar, u bilježnici sačuvan, a dosele jamačno radi oštrine
nepriopčen epigram bez naslova, koji počinje :

Pao je il dottore d’ ogni bella arte,

Pao je Dulcamare, pao naš Bonaparte ... 13

Nekoč je Vraz sam hodočastio u Krapinu i ovamo dozivao
svoje prijatelje, a sada se grohotom smije svojoj neka-
dašnjoj pobožnosti u epigramu ,,Sveta mjesta (1842.) :

Čivut hodočasti i u Medinu ;

u Palestinu, A Iliri, brate,

Moslemi u Meku baš u Krapinu.

134

Još nedavno, u augustu god. 1841., Vraz je sa Srez-
njevskim i posestrimom Dragojlom prisutan kod slave,
što je na Gajevo godovno priredjena u Psarjevu. Nad prvim
mjestom stola visi Gajev portret, ukrašen cviječem, a
ispod njega sjedi Gaj. 14  Sada je i to Vrazu smiješno, jer
kad je u septembru god. 1841. došao u Zagreb Kollar,
Gaj nije dopustio, da ga preporoditelji svečano sa bakljadom
dočekaju, kako su obično njega dočekivali, pa se pjesniku
domorodna slava učinila monopolom slavičnog diktatora,
i on je počastio Gaja epigramom ,,Kita bez cviječa”, koji
je epilog slave u Psarjevu :

Za umnožit Ludku slavu,

Dd mu Pirko čast s muzikom,

I tu vjenčao Zelenikom
Cvjetnim viencem njemu glavu,

I vrh toga, ala sreča,

Nakitio ga i bez cvieča ! 1  s

U svakom Vrazovu epigramu i satiri ima više zbilje
nego šale, a što dalje, prvi elemenat sve večma prevladava,
dok se napokon njegov humor ne preokrene u neku tragiku.
Pjesma ,,Nemarnim i neodlučnim”, što svakako pada u
posljednje doba, več i nije satira nego elegija. Pjesnik
žigoše pogadjanja s Madžarima, našu krotkost, ponižnost
i neodlučnost te pohlepu za častima, pozivajuči da prezremo
i srebro i zlato i sam biser, „koj nam vrat otkida” :

Drugač čemo spoznati istimi!

Doč če vrieme nemilosno tvrdo :

Tešku krv če lievat svako brdo,

A vi čete plačati krvninu.

Dieca če vam u ruhu prosjaka,

Prag dušmana ljubeč, kruha prosit,

A po djedovini glavu nosit
Ohor čopor od karakalpaka.

135

A ova bol i trpkost prelila se u bolni sarkazam u naj-
večoj i najuspjelijoj Vrazovoj satiri ,,Hrvat pred otvorenim
nebom” (1848.), gdje črta Hrvata u najodlučnijem času
kao neodlučna, pa dok drugi upotrebljavaju zgodu, da.
rukom segnu do svojih ideala, Hrvat još ne zna, što mu
treba, pa razmišlja i vijeda :

Tako on zaosta do danas bez srede,

Što onda predugo viedalo mu viece.

Veliki dogadjaji ili su prebrzo slijedili, ili smo se mi
pretromo razvijali, i s ovom tragikom naše novije povijesti
svršava Vrazova satira. „Jadan narode — bilježi pjesnik u
svojoj bilježnici — kojemu veliki muževi niču u zao čas.

I tebi, moj narode, radjahu se u vrijeme mira sami Kalche
i Tyrteji, a u vrijeme pogibelji Epikureji i Anakreonti.”

Vrazova satira i epigram svojom umjetničkom obrad-
bom, otmjenošcu i finim humorom te jakim slikama od
nekoliko snažnih, karakterističnih črta zaprema najvidnije
mjesto u preporodnoj književnosti, pače nema dosele
uopde premca u hrvatskoj poeziji. Ako je gdjekad posegnuo
za kojim oštrijim izrazom, pa se neštedice oborio na pro-
tivnika, ispričava ga, što su te pjesme nastajale u prvim
utiscima, a nijesu za života mu izašle iz njegovih intimnih
bilježnica. Pisao je, samo da odoli srcu, a osjetljivost nje¬
gova bila je tim veda, što su je izazivale nesamo prilike,
pune gradje za satiru, ved i suvremena naša satirička poe¬
zija, koja je upravo njega izabrala kao cilj svojih strjelica.
Vraz je svoj prirodjeni dar za satiru pomnjivo dotjerivao.
On je od satirika poznavao, koliko nam citati pokazuju,
A. Barbiera, Puškina, Voltaira, Horacija. Iz Puškina je
pače i preveo nekoliko epigrama. Utjecaj Prešerna opa¬
zili smo vec medju njegovim satiričkim slovenskim prven-
cima, a opaža se' to i poslije (Prešeren „Pušičarjem ’,
Vraz „Ispričanje”). Nema sumnje, da je čitao i epigrame

136

Kollarove i Čelakovskoga, a H avli'ček ga je u Pragu najviše
privlačio upravo kao satirik. Od svih satirika ipak je naj-
volio Horacija i Berangera. Vukotinovič pripovijeda, da je
djela ovih dvaju pjesnika u džepnom obliku redovito sa
sobom nosio. 10  Na francuskog satirika doista nas podsječaju
neke Vrazove satire (,,Cigani”, ,,Tko je Uj-Horvat?”, ,,Po-
stanak Tiharja”), a vrlo uspjela njegova socijalna satira
,,Naš obersudac” uistinu je slobodna preradba Berangerove
satire ,,Le senateur”, što bi pjesnik jamačno i zabilježio, da
ju je sam izdao, dok izdavačima nije bilo ni na kraju pa¬
meti, da to nije originalna pjesma, jer je izvršno lokalizo-
vana u našem društvenom životu, što više, bit če da u
njoj ima i aluzija na tadašnjega nekog našeg ,,obersuca”,
pa su izdavači pače ispustili jednu ,,preveč ugrizljivu ki-
ticu”. Umjetnička sredstva, kojima se Vraz kao satirik
služi, jesu različita : antiteza, gdje humor probija u neoče-
kivanju, pitanje i odgovor, gradacija jedne misli, pore-
djenje, igra riječi, Strane riječi, a osobito je pomnjivo na-
stojao oko dotjerivanja oblika te cjelovita izražaja, koji
se uvijek sagiba i savija prema svome sadržaju, u kome
nema toliko zlobe i mržnje, koliko iskrenosti i tvrdog uvje-
renja. Najizradjeniji tip preporodnoga književnika podru-
guje se ovdje nadriknjiževništvu i nadriknjigama, najdo-
sljedniji prosvijetljeni demokrat neobrazovanu seljačkom i
poluobrazovanu višem plemstvu, odlični domoljub, radi ne-
plemičskoga podrijetla izlučen iz javnih političkih posala,
svima onima, koji su se isticali u političkom životu, ali
s manje sposobnosti, snage i čestitosti, nego što bi on bio
mogao. Moralna višina nad protivnikom u političkom radu
te u društvenom životu čar je ove poezije, što je obrubljuje
lagani humor iza prepadenih i prešučenih boli. Vrazova
satira i njegovi epigrami plodovi su književne, političke
i društvene pocjepkanosti, djeca razočaranja.

XII.

SONETI I GAZELE.

r drugom periodu preporoda Vraz pjeva sve manje i
sve rjedje. Medju njegovim rukopisnim bilješkama u
zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici ima jedan oveči feljto-
nistički šaljivi sastavak (,,Dragovoljni moji utisci”, 1842.),
gdje Jakob Rešetar, črtaj uči u obliku vizije madžarone
uz Josipoviča, a domoroce uz Gaja, ogorčen s političkoga
i društvenoga meteža priča, da mu je drug, pjesnik Stanko
Vraz, njegov alter ego — umr’o, a on sam, kritik i satirik,
imajuči debiju kožu, ostade i dalje na životu, ma i na rdjavu.
Satira i epigram neko doba doista su jedini iskren izraz
njegova pjesničkoga duha. U epigramu ..Ponošeno istro-
šeno” (1842.) sam odgovara, zašto je zamuknuo, kad se
od njega najviše iščekivalo :

„Zašto si umuko u najboljih ljeta ?“

— „E, brate, ne mogu skladna nač’ predmeta."

„Šta si se zabrinuo o to ? Pjevaj Slogu,

Tu najmladju seku 1“ — ,„Ne ču, nit ne mogu."

„Zašto ?“ — „Jer ne ljubi ono moja duša,

Što ljubi i slavi svaka druga šušal"

Njegova je poezija procvala u divnome skladu prvoga
perioda preporoda, a raspala se u neskladu novoga doba.
Ali upravo kad je več bio spremio za tisak ,,Gusle i
tamburu”, zbirku prijevoda i ponajviše starijih originalnih
Pjesama, pjesnik se zaljubio, i od punoče srca opet za-
nstiše usta. Bila je to posljednja Vrazova ljubav, tužna

138

i pjesnička kao i ona spram Ljubice. Javljajuči Erbenu,
da je poslao rukopis „Gusala i tambure” Šafariku, piše
pjesnik, da se borio s bogom ljubavi i da je »najžešču vatru
prošao sretno,” ispjevavši pedesetak soneta, »i to polag
najkrasnijega srca stojnog našeg grada.” 1  Bijaše to lijepa
Zagrepkinja Hildegarda Karvančičeva,  poslije
gospodja Cucijeva.’ Nije to bila ljubav velikih posljedica :
ona je bila samo čarovan i žalovit odraz prekrasnih dana
ljubavi spram Ljubice ; ona je minula preko pjesnikova
života kano zvijezda preko neba. Njoj je Vraz spjevao pod
naslovom ,,Soneti” pedesetak lijepih soneta, od kojih je
oveči dio izašao u Danici (1845.) i u ,, Iskri” (1846.). »So¬
nete”, uz koje se vežu »Gazele”, htio je pjesnik izdati pod
imenom »Sanak i istina”, ali do toga nije došlo. 3  Ova po-
sljednja Vrazova ljubav bila je mironosnica. »Miriteljica”,
prvi sonet iz ovoga niza, što je izašao u »Danici”, nadove-
zuje se na epigram »Ponošeno istrošeno”, gdje se pjesnik
s puno prijegora oprostio sa svojom erotičko-patriotičkom
poezijom. Mislio je pjesnik, da ga je ostavila planinkinja
vila, jer su mu iskustva života svu poeziju izvrnula u
prozu :

Al tek, dušo, što se Ti ujavi,

Pod rukom Ti planinkinja moja,

Do nje sestre sve s vienci na glavi.

Tako milost pomiri me Tvoja
Opet š njome, te več danas savi
Ovu kitu od raznih mi boja.

Ova je ljubav, ma samo kao kratkotrajna obmama, nje¬
gove razgodjene pjesničke strune ugodila, pa ga tako P°'
vratila bar na čas poeziji i Gajevoj »Danici”, gdje se ved
nekoliko godina nije javio.

Kako se »Djulabije” vezuju za Kollarovu „Slavy
dceru ’, tako je novoj njegovoj erotici izgledom Mickie-

139

wiczev ciklus ,,Sonety”. Vraza, dok je još pjevao slovenski,
privlači poezija velikoga Poljaka. Ved je spomenut njegov
slovenski prijevod balade ,,Powrot taty”, a znamo, da je
medju izgubljenim Vrazovim slovenskim pjesmama bilo,
kako sam kaže, i ,,nekoliko soneta a maniere de Mickie-
wicz”. 4  Pjesnik, koji je toliko prevodio s različitih evropskih
jezika, ipak je najviše Mickiewiczevih stihova pretočio
na hrvatski, pa nije ni čudo, da u njegovu pjesničkom
stvaranju nalazimo i tragove poezije najvecega poljskoga
pjesnika.

Vraz je kao sonetist prevodio KoMra, Prešerna, Pe¬
trarku, Byrona i Uhlanda, a ipak nas njegovi „Soneti”
najviše podsjecaju na Mickievviczev ciklus ,,Sonety”. 6  Oba
pjesnika crtaju povijest svoje ljubavi, prikazujuci najradije
svoj ideal u salonu, u konverzaciji, kao biče medju ostalim
ljudima. U dvorani bruji pjesma i razgovor. Pjevač poziva
na ples. Uto udje ona, jednostavna i obična, ali i da je u
ruhu pastirice, svaki bi vidio, da je kraljevna. Svi stanu i
nastade sveti muk.

Nikt nie wiedziat dla czego w zadumieniu stali.

,,Ja wiem, rzecze poeta, aniot przelatywat.“

Uczcili wszyscy gOacia — nie wszyscy poznali.

Vraz prima misao iz prve strofe ovoga Mickiewiczeva
soneta* i s njome počinje sonete „Sila lijeposti” i ,,Carica ,
a pomenuta su posljednja tri stiha motto u njegovu ci¬
klusu. Vrazov sonet ,,Najbjedniji” prijevod je Mickiewiczeva
soneta ,,Rezygnacya”, što ga je prije toga preveo na slo¬
venski Prešeren (,,Illyrisches Blatt”, i 837-)- A najljepši je
dokaz, kako je Mickievvicz utjecao na Vraza, sonet ,,Po¬
hode”, koji je u početku prijevod, a dalje osim pointe, gdje
se pjesnici razilaze, parafraza soneta ,,Do D. D. Wizyta.“
Pored toga Vraz se ugledavao i u Prešernove sonete.
Prvi sonet ,, Predmet pjesni” prijevod je Prešernova soneta

140

,, Očetov naših imenitna dela”, ko ji i tu stoji na prvome
mjestu. I drugi Prešernov sonet „Vrh solnca sije solncev
cela čreda” preveden je u Vrazovu nizu (,,Sunce i zvijezde”),
a motiv trečega ,,Tak, kakor hrepeni oko čolnarja” ob-
radjen je u sonetu „Duga”. Kako u Prešerna iza soneta
slijede gazele, tako i u Vraza, pače u oba pjesnika ima ih
upravo sedam, pa kako Vraz počinje svoje sonete s prije-
vodom prvoga Prešernova soneta, tako i prva njegova ga¬
zela živo podsječa na prvu gazelu Prešernovu, što je dobro
opazio Milivoj Šrepel . 8

,,Sanak i istina” je najzrelije i najdotjeranije Vrazovo
pjesničko djelo, a gdjekoji soneti i pojedine gazele biserje su
hrvatske erotike. Pjesnik ,,zlatan u okvir soneta” živim Sa¬
rama slika osječaje svoga srca i svoju novu ljubav, što je kao
fenič ptica iz pepela oživjela. On je doduše ubrzo opazio, da je
sve to samo sanja, ali ne očajava, več kao da je Hildegardi za-
hvalan i zato, što mu je svijetlim manjama obasjala na neko¬
liko trenutaka tužni život, obrubivši ga zlatnim okvirom poe¬
zije, koja se milo doima srca, ma bila i bolna. Hildegarda mu :

Opet vile dovede u dvore,

A vile mi donesoše pjesme.

Blagodaran pjesnik posve smiren, osječajuči več ,,na
prsih smrt hudu”, ostavlja joj amanet — svoje vjerno srce
,,u soneta tih zlačanom sudu”. Samo jedan tračak nemira
muti mu srce : on gleda oko nje ,,pusto jato ašigdžija loših”,
pa strepi i moli : „Ne daj, Bože, da taj andjeo klone !” U
samoprijegoru njegova je najsvetija želja, neka je dobije
tko drugi, ali — najbolji (,,Odluka”), dok napokon u ,,Mo¬
litvi ovaj osječaj ne zadršče kao lepet krila serafovih,
i on se čistom dušom moli :

čuvale Te — zamolim tad Boga —

Čiste ruže, čuvale Te vazda
Vječne zviezde s neba visokoga,

I sni moji, što Te željno kruže,

I andjeli — i Bog, što Te sazda
Krasn’ju sanka, zviezde, andjela i ruže.

Mir i tišinu, što se rastrla nad ovim sonetima, prekida
samo tu i tamo neki sarkazam, kao jeka njegove satiričke
poezije, ali i on je ublažen i umekšan, a čistoča osječanja
izbrisala je s ove erotike samoprijegora sve ljudske boli.
Njemu se pričinilo, kao da se Ljubičina duša vrača u novoj
zemaljskoj prilici, kao da mu je Bog iznova stvorio, što je
smrt oborila (,,Otkud modre oči ?”), ali opazivši pjesnik,
da je samo snivao, osamljen upire oči prema groblju na
zapadu, prema onim lipama, gdje mu se ukazala Ljubica,
i sluša mukli glas svoga udesa :

Preko groblja nad Ti cvate cvietom!

Preko groblja vjera T’ vienac spleče!

Preko groblja Tebe ljuba v čeka ! („Konac“.)

Vrazove gazele nježno završuju pričanje soneta. Malo ih
ima, ali sve su lijepe, a prva, možemo reči, jedna je od
najnježnijih hrvatskih erotičkih pjesama. Ove su gazele
kitica jesenjega cviječa, ali duša pjesnikova u njima, idealna
i čista, prikazuje nam se u vječitoj mladosti. Vraz je dobro
slutio, da je Zulimka, kako je u gazelama zove lijepim
istočnim imenom, posljednja njegova ljubav i da njoj
P jeva svoje — posljednje pjesme.

XIII.

MATIČ1N0 „KOLO“.

P  ali smo, pali, duboko smo pali“, piše Vraz Muršcu 28.

septembra god. 1845. iz Zlatnoga Praga. 1  Kako je
pjesnik na svome povratku iz slovenskih zemalja u jesen
god. 1841. našao u Hrvatskoj nove prilike, tako je to bilo
i sada, kadno se vratio iz Češke. Bana Hallera više u Hr¬
vatskoj nije bilo, a time je nestala posljednja nada, da bi
se ikako mogla složiti narodna stranka s madžaronima.
Krv narodnih mučenika pala je na njegovu uspomenu,
pa nam ga tradicija črta kao nasilnika, što on nije bio,
pače se i historičari povedoše za tradicijom, ne gledajuči
zbiljske činjenice, pa se o njemu piše, da je bio poslan na
Gaja i Ilire, da je podupirao sve one, koji su bili protiv
Ilira, a ne vodi se računa o torne, da je uistinu bio u vje-
čitoj borbi s Josipovičem, vodjom madžarona, i da je ovaj
na n j najžešče udarao u požunskom i hrvatskom saboru
te u kongregacijama zagrebačke županije ; kaže se, da je
zabrana imena ilirskoga njegovo djelo, a smeče se s uma,
da je upravo on u kuči velikaša energično odbio kao ne¬
dokazana sumnjičenja madžarona, radi kojih je bilo ilirsko
ime zabranjeno ; 2  govori se o njemu kao o izdajici i pr-
vome propagatoru madžarskog jezika u Hrvatskoj, a ne
gleda se, da se on u kuči velikaša redovito dizao u obranu
naših pravica, u čemu je bio u opreci s madžaronima, i
da je tu dvaput protestirao protiv jezične osnove, po kojoj
se htjelo uvesti madžarski jezik u naše škole i unutarnju

143

upravu. 3  Haller se nije priključio nijednoj Stranci, pa
nije podupirao nasilja ni Ilira ni madžarona, več je htio
da bude objektivan, jer je bio poslan u Hrvatsku, da uvede
mir i približi obje stranke, a kad je poslije julskih žrtava
bilo to zauvijek isključeno, pade i on, a na nj pade
mržnja Ilira i madžarona.

Vraz je na tužni dogadjaj od 29. jula gledao kao na
posljedicu neobuzdanosti, kojom je narodna stranka vodila
politiku, pa zato, kad se uto sastao hrvatski sabor, a pjesnik
bijaše u Gracu, na povratku u Hrvatsku, piše Kukulje-
viču : ,,Sada su Vam opet otvorena vrata u krasnu buduč-
nost, nu ne pustite bez koristi prolaziti vrijeme u ludosti
1  lijenosti, i razlučite sve dobro razumom, a ne krvlju,
1 mahnite se one žedje za osvetom, koja je dosad narod
naš gnjavila i klala, i u najnovije vrijeme tolikih nam
prouzročila jada, da i dandanas plaču matere, sestre i lju-
bovce.” 4  Vraza je duboko dirnula ova mladost, što je u
svetoj domoljubnoj vatri izgubila život. ,,Ja žalim one
žrtve, one krasne duše, i samo onda ču prestati žalujuči,
kad budem vidio, da si je nemirna, po madžarskih izgledih
obražena stranka naše stranke, kupila tim pamet — makar
i preskupo.” Medju Česima uz trijeznog Havljčka, koji
je isticao, da za domovinu valja danas živjeti a ne umrijeti,
ukazala mu se politika naša u još večoj apsurdnosti negoli
ikada prije. Vidio sam skoro Česku, Moravsku i Slovensku,
i mogu kazati, da su one pokrajine sretnije, jerbo če one
radeč u tišini postiči prvo s postojanjem svojim dosljednim
• • . svrhu, negoli mi s bukom i vikom, sami i bez potrebe
žrtvujuči krvave žrtve.” 6

Vraz u ovo doba iznovice ističe misao o potrebi inten-
zivnijega rada oko opčene narodne prosvjete, ,,bez koje
bemo i odsad kao i dosad udarati štapom po mraku”. 6
Kukuljeviču saopčuje nekoliko misli, da ih u obliku prijed-

144

loga podastre saboru, kao osnov obnove prosvjetnoga rada :

1. neka sabor zaključi, da se urnah uvedu narodne škole
bar u svakoj župi, a na trošak vlasteostva i podložnika ;

2. neka se izabere vrstan odbor, koji če sastaviti dobre
školske knjige u narodnom jeziku s novim pravopisom ;

3. neka sabor zamoli kralja, da potvrdi pravila Matice i
sve književne institucije ; 4. neka upita sabor zagrebačku
županiju i biskupa Haulika, kud su novci s kamatima,
što su se skupili za utemeljenje narodnoga kazališta, pa
neka se ovi novci sastave s glavnicom Matice, da ona uz-
mogne brže i krepčije raditi ili neka se odrede za Narodni
muzej u Zagrebu, za koji takodjer treba urnah zatražiti
odobrenje. ,,Isto tako neka se učini s novci, koji su se sku¬
pili za podignuče spomenika na polju Grobničkom, jerbo
najljepši je spomenik, koj si mladi narod podignuti može —
izobraženje, prosvjeta,  a spomenici od gvoždja
ili kamena pristoje se samo za narode več izobražene,
prosviječen  e.” „To su stvari, koje su za sada naj¬
bliže narodu i domovini našo j, zato valja, da se prvo svega
pobrinemo za nje.” 7

Vraz ni je ovaj put mogao samostalno stati na čelo
ovakvim težnjama, jer u jednu ruku nije imao sredstava,
a u drugu on je bio željan rada, a ne borbe. Poradi toga,
kad se uto radilo o popunjenju nove stolice za hrvatski
jezik i književnost u akademiji zagrebačkoj, natjecao se
oko toga s Antunom Mažuraničem i Babukičem —- manje
važne ne čemo ni spominjati — i Vraz, a sve rad toga, da
se uzmogne „laglje okretati kao pisalac”. 8  Kao gramatik
pristajao bi na ovo mjesto Mažuranič, o književnosti bi
mogao kritički govoriti samo Vraz, ali mjesto ne zapade
ni jednoga od njih, več Babukiča, dotadašnjeg tajnika Či-
taonice, koja je upravljala glavnicom Matice ilirske, jer
ona još uvijek nije bila potvrdjena, pa i ne postoji kao

M5

posebno društvo, Vrazovo se čitavo nastojanje sada svelo
oko toga, da postane tajnikom Čitaonice, pa da oživi knji¬
ževni rad Matice, što se jedva krenuo i zapeo. U borbi za
prvu i posljednju svoju službu pjesnik je mnogu gorku
iskusio. Upravo u ovo doba razvio se do skrajnosti anta-
gonizam izmedju njega i Gaja. U Pragu okrivljuje Gaj
Vraza kao svoga najglavnijeg neprijatelja, koji mu odbija
ljude, potkapa slavu i krila podsijeca, te ne može raditi,
kako bi htio, pa zato da i naše stvari ne mogu napredovati,
kako bi valjalo. 9  Šafafik i Palacky morali su pjesniku po-
svjedočiti, da od njega nijesu culi ništa rdjavo o Gaju. 10  Ali
uto Gaj nije više ni vodio prvu riječ u svemu, pa ako je i
radio protiv Vrazove osnove, nije to bilo odlučno; Gajev
kandidat Galac jedva se spominjao. Ozbiljno se s Vrazom
takmio za tajništvo Dr. Jakov Užarevič, urednik ,,Narodnih
novina”, uz kojega su pristali neki članovi Čitaonice ponaj-
više zato, kako je mislio Vraz, da opeku Gaja, otevši mu
vješta urednika. 11  Najzad posli je oštre borbe odbor zaključi
predložiti skupštini obojicu, pa da zajedno ureduju u
Čitaonici i uredjuju časopis, koji se imao pokrenuti, a odbor
če odlučivati, koje če se radnje primiti. Vraz je bio s time
veoma nezadovoljan, jer je htio imati odredjen posao i
jer je vidio, da če časopis ovako „postati krparija, dapače
karikatura”. 12  U odboru bili su stariji ljudi iz dopre-
porodne generacije, gotovo sami neknjiževnici, pa je
pjesniku bilo teško, što su ovi starci tako skrbnički
gledali na mladu književnu generaciju, i žao mu je bilo,
što se ona nije mogla od njih emancipirati. 13  ,,Ja sam
zadovoljan sa svakim mjestom, bilo uredništvo ili taj¬
ništvo, samo ne ču i na jednom i na drugom, i tako na
nijednom čitav.” 14  Skupština bila je 30. septembra god.
1846., te su doista izabrana dva tajnika, Vraz i Uža¬
revič, svaki sa dvjesta forinti srebra godišnje plače, 1 ’ ali

10

146

ipak tako, da je posljednji obavljao poslove Čitaonice, a
Vraz je bio tajnik Matice.

Matica ilirska, koja je postala na skupštini Čitaonice
god. 1842. na prijedlog Janka Draškoviča po uzoru Matice
češke i Matice srpske, nije mogla prvih godina svoga raz-
vitka jače utjecati na književnost ; ona pače još i sada,
gdje joj je Vraz postao tajnikom, nije samostalno društvo,
več samo glavnica u upravi Čitaonice. Ona je prije Vrazova
tajnikovanja izdala Gunduličeva ,,Osmana” sa znamenitom
nadopunom Mažuraničevom (1844.), ,,Teutu” Dimitrija
Demetra (1844.) i jednu svesku Drobničeva hrvatsko-
njemačko-talijanskoga rječnika. U političkom trvenju zapeo
je sasvim nesamo književni njezin rad, več su i prinosi
prestali pritjecati, otkad je poslije pobjede madžarona
kod restauracije županije zagrebačke cenzura zabranila,
da se u novinama priopčuju imena prinosnika. 15  Kad je
uto nastao neki, ma i prividni mir, sve je očekivalo, da se
Matica iz zastoja makne, pa zato je i dobila prvoga svoga
posebnoga tajnika. Poslije skupštine od 30. septembra
htio je doista i odbor Čitaonice, da Matica zadovolji ovim
opčenim željama, pa i sam Draškovič govori u jednoj od
prvih sjednica, kako se uvjerio, da je opčinstvo izgubilo
povjerenje u Maticu, jer je zavladalo opčeno mišljenje, da je
književno njezino nastojanje zapelo. 17  Poradi toga htjelo
se pošto poto uskoro izdati nekoliko knjiga. Odbor je po-
žurio, da što prije izadje druga sveska Drobničeva rječnika
i druga knjiga Gunduličevih djela. A več u prvoj sjednici
raspravljalo se pitanje, kako bi se zvao časopis, što če ga
Čitaonica o trošku Matičinu izdavati, pa se odbor poveo
za savjetom Šafarikovim, da se nastavi ,,Kolo”, obišavši
tako kao i Vraz traženje privilegija za izdavanje časo¬
pisa. 18  Vraz je kao tajnik bio urednik „Kola”, što je imalo
izači u četiri sveske na godinu, i to doduše bez Užareviča,

147

ali po pravilima prihvačenim na skupštini odbor je morao
pregledavati sve, što de udi u ,,Kolo”, radi toga, da ono
na kojigod način ne bi škodilo ,,inštitutu i uopce narodnoj
stvari”. Za pregledavanje sastavaka odabrao je odbor u
prvoj sjednici izmedju sebe Babukica, Demetra i Moysesa,
koji su morali svoje mnijenje o svakom članku podnositi
odboru, a ovaj je predao, što je bilo odredjeno za štampu,
uredniku. Tako je vlast Vrazovu odbor sasvim ograničio,
pače nametnuo mu i pravopis, kojim de se morati služiti,
zahtijevajudi da se u „Kolu” dosljedno upotrebljava
rogato e, koje su ved mnogi zamjenjivali sa ie, a mjesto
mukloga e muklo a (na pr. parvi mjesto pervi). 19  Vraza nije
nitko pitao za njegovo mišljenje. Medju njegovim bilješkama
za ,,Kolo” našli smo nabačenih nekoliko misli za članak
„Serce ili sarce”, gdje ističe, da je naš jezik stvoren za nas,
a ne za Strance, kojima je vokalno naše r možda neugodno,
pa odbacuje obadva zališna mukla vokala, ali o tom se
dakako nije smjelo u ,,Kolu” govoriti, jer je odbor pitanje
ved riješio. Ali ako i jest odbor tako stegnuo vlast urednika,
ipak se u ,,Kolu” Vrazov glas najjače čuo, no samo zbog
toga, jer se drugi književnici nijesu mnogo javljali, a odbor
nije bio sposoban, da sam daje kakav pravac časopisu.

,,Kolo”, što ga je izdavao Vraz kao tajnik Matice
(1847.—'1851.), prikazuje nam, možemo redi, gotovo sav
književni rad u posljednje doba njegova života. Ali ma
da je ,,Kolo” sada organ Matičin, pisci veoma slabo pri-
tječu svojim radovima. U Vraza bilo je još nekoliko radnja,
što ih je primio, otkako je prvi put ,,Kolo” zapelo, pa su
mu sada došle u sto dobrih časa, a inače ponajviše je časopis
ispunjavao sam, premda je u ovo doba vec fizički slab i ne-
modan. Vrazovim nastojanjem postalo je i Matičino ,,Kolo
ogledalom domade i slavenske književnosti, patuimaopet
mnogo novih njegovih misli, pobuda i poticaja, koji bar

148

donekle oživljuju hrvatsku književnost uoči god. 1848.
te do početka apsolutizma. On nas u „Kolu” prvi upoznaje
s narodom bugarskim i otvora knjigu, koja je do njega
bila ,,zatvorena i nerazrezana”, priopčivši čitav niz
bugarskih narodnih junačkih i ženskih pjesama s iscrpljivim
komentarom, uvodom i pogovorom. 20  Kad se u ,,Zoru dal-
matinsku” (1846.) iznovice uvukao stari pravopis, Vraz
je opazio, da je pitanje pravopisa postalo opet aktuelno,
pa ocrtavši u ,,Kolu” sintezu pravopisne borbe i njene go-
leme uspjehe, opominje Dalmatince, da je duh našega
vi jeka ,,duh sjedinjenja srodnih sila i teženja”, gdjegod se
ona pojavila, i da čemo se, u pocjepkanosti slabi i nemočni,
samo tako domoči ,,prosvjete prave i postojane”. 21  I Petar
Preradovič, ostavljajuči Dalmaciju, udara u ,,Kolu” u iste
strune u pjesmi ,,S Bogom”. 22  Vraz je u ,,Kolu” priopčio
Juldčevo ,,Putovanje po Bosni”, 23  da ne oslabi zanimanje
preporoditelja za ovu tursku pokrajinu, i dvije njegove na¬
rodne bosanske pripovijetke, i to ,,Derviši carigradski” 24  i
,,Dram jezika”, o kojem u bilješci prvi opaža, da je to medju-
narodni motiv i da je več obradjen u Shakespeareovu ,,Mle~
tačkom trgovcu”. 23  Kad je u doba okupacije Bosna opet
privlačila hrvatske pisce, upotrijebio je Jukičev putopis
Andrija Palmovič za svoju klasičku baladu „ Tomič Miho-
vile” i za ,,Bosanskoga korabljara”. Vraz je kao urednik
Matičina ,,Kola” počeo priopčivati stare hrvatske listine,
ističuči u uvodu njihovo značenje za historiju, geografiju
i filologiju. Listine če dokazati, da je opravdano nastojanje
„naš književni jezik u javni život da privedemo”, jer je
on več i bio takav, a u drugu ruku u starim je listinama
,,svakolika terminologija juridička, pa nam ne bude više
treba od nevolje kovati novih riječi za imenovanje pojama
pravstvenih”. 28  Ovu njegovu misao tek danas izvodi u
život „Hrvatski pravno-povjesni rječnik” Vladimira Ma-

149

žuraniča, što ga izdaje Jugoslavenska akademija. Kad su
minule burne godine 1848. i 1849., opazio je Vraz u „Kolu”,
da u nas nije izišla „niti jedna knjižica, koja bi pretresala
rat od god. 1848.—1849., rat, koji je tako duboko zasijecao
u živac narodu našemu”, dok o njemu izlazi toliko nje-
mačkih i madžarskih knjiga, koje kaljaju junaštva našega
naroda. 27  Poradi toga donosi u ,,Kolu” anonimne ,,Za¬
piske hrvatskog časnika”, pa moli druge časnike, koji su
se borili u Italiji ili Ugarskoj, da mu pošalju svoja zaparn-
čenja. Vraz je nadalje u doba jednostranoga zanosa za
dubrovačke pjesnike prvi od preporoditelja kritički pri-
kazao u Matičinu „Kolu” duh i vrijednost stare hrvatske
poezije, 28  a prvi je od svih Siavena kritički i jasno obilježio
odnošaj folkloristike prema slavenskoj mitologiji, dignuvši
se visoko nad fantastičke teorije o vjeri starih Siavena,
što su ih zastupali po njemačkim uzorima suvremeni sla-
venski naučenjaci. 23  Pored svega toga Vraz je sam u obliku
pregleda prikazivao hrvatsku, srpsku i slovensku književ¬
nost, a upozorivao je i na inostrana djela, u koliko su se
tičala Slavenstva, pa je prema torne urednik ,,Kola”, u
kojem je prema potrebama vremena pouka sve večma
potiskivala beletristiku, pratio i u svome uskom opsegu
i bez osobite potpore književnika sva važna pitanja svoga
doba.

Od svega ovoga rada najzanimljivije su Vrazove misli
o slavenskoj mitologiji i o starim dubrovčanima. O vjeri
starih Siavena pisalo se dotle dosta malo, pa i to je sve bilo
pod utjecajem teorija J. Grimma. Pisci su najradije miješali
folkloristiku s mitologijom ili su se pouzdavali u krive do¬
kumente. Ni Šafarik nije bio prost od ove pogrješke. Vraz je
opazio nenaučnu osnovu ovoga rada. ,,Ja rado priznajem
piše on u članku ,,Pabirci bajoslovni” — da ne valja ni-
jedna mitologija slovinska, koliko ih god imamo dosad.

Nu torne, čini mi se, nije kriva ista stvar, več njezini pi-
saoci, koji su stali prije o njoj mudrovati, nego se je sku¬
pilo svekoliko gradivo, nje se tičuče. Rado priznajem i to,
da se bajoslovje slovinsko nikad ne če ponositi (s) one
jasnoče i savršenosti, koju danas hvalimo u mitologije
starogrčke i skandinavske, jerbo nam k tomu nedostaje
pismenih dokumenta iz najstarije dobe, iz dobe pret-
krščanstva. Nu opet ne valja, da radi toga mahnemo rukom
i da se prodjemo posla, ostavivši polje pusto i neprotra-
ženo . . ,,Nemojmo prije vremena vrhu stvari ovih mu¬
drovati, stezajuči ih na nekakav kalup. Zato ima još vre¬
mena, kad n a s ne če ni boljeti glava. Naš posao je prosto
rudarski. To če bit, sva je prilika, dovoljno za nas i za cijeli
naš vijek.” ,,Zato naše Kolo ne če u tom ogledu nikakovih
donosit sistema, nego za tu nauku priopčivat cigla gra¬
diva .” 30  Ovi pogledi, što su u nauči izbili tek u novije doba,
daleko poslije njega, nakon gotovih več sistema i velikih
djela o vjeri starih Slavena, što su se ukazala nesigurnima,
osobito karakterišu Vrazov kriticizam.

Ovako samostalan bio je Vraz i u prosudjivanju starih
dubrovčana, pa se i tu gdjekoje njegove misli slažu s no-
vijim rezultatima nauke. Ivan Mažuranič jedini je od pre-
porodnih pisaca duboko shvatio umjetničku stranu dubro-
vačkih klasika, a kritički gledao je na ovu epoku hrvatske
književnosti, koja je utjecala nesamo na pojedine prepo-
rodne pjesnike, več i na čitav razvitak preporoda, samo
Vraz. Utjecaj Dubrovčana bio je jak, jer su naši preporo-
ditelji izašli iz škola, u kojima je vladao duh pseudoklasi-
cizma, a osobite prilike političke, što su nas usiljavale,
da čuvamo i branimo latinski jezik kao nekakva mrtva
čuvara naše političke individualnosti, bile su povodom, da
se on u nas u javnom i privatnom životu sačuvao dulje
nego igdje u Evropi. Mažuranič i Blažek pjevaju isprva

na latinskom jeziku. Kad su preporodni pjesnici, počinjuči
nit književnoga rada iznova, otkrili u prošlosti sjajnu,
bogatu i formalno posve dotjeranu poeziju dubrovačko-
dalmatinsku, kakve nije imao nijedan slavenski narod, a
sami tapajuči u traženju pjesničke dikcije, posve je pri-
rodno, da su bili od čuda obnevidjeni. Stara umjetna poe¬
zija utjecala je na njih gotovo jače od narodne, jer im je
u obilju davala sve, što im je nedostajalo. Gunduličev
,,Osman” začarao ih je više od Kačiča. Gaj, a nešto kasnije
Kukuljevič, sabrali su čitavu knjižnicu rukopisa i starih
izdanja dubrovačko-dalmatinskih pjesnika. U ,,Danici” ja¬
vila se gotovo u svakom broju koja stara pjesma ili ulomak
iz čitava djela, a najednoč počela su izlaziti nova izdanja
starih klasika, pa je gdjekoje godine broj ovakvih knjiga
nadmašivao samoniklu produkciju preporodnih pjesnika.
Prvo djelo mlade ,,Matice ilirske” jest veoma ukusno izdanje
Gunduličeva ,,Osmana”. Ovaj silni zanos za Dubrovčane,
što ga je tako vješto udesio sam Gaj, bio je u početku i
potreban, da pobijedi glavna njegova ideja : jedinstveni
književni jezik, a prva je posljedica oduševljenja za stare
klasike bila, da se medju preporodnim pjesnicima, u doba
novovjeke romantike, što je bila po svemu opreka starome
pseudoklasicizmu, našla četa njihovih epigona. Mažuranič
je pristao uz Dubrovčane, ali njega je kao pjesnika plastika
vuklo ovamo čisto umjetničko nagnuče : težnja za umjet-
ničkim izražajem, no ostali imitatori odmicali su se od
duha vremena i povodih se za starom poezijom bez umjet-
ničkih pobuda i ciljeva.

Stanko Vraz, ulazeči u hrvatsku književnost kao
izraziti romantik, urnah je opazio, da če utjecaj velikih
dubrovačkih pjesnika sprečavati mladoj preporodnoj knjiži
razvitak u suvremenom duhu, ako i nije mislio, da če ona
u našim čednim prilikama biti izražajem vječitih kom

152

promisa oprečnih književnih struja. Več godine 1838. u
pismu Ljudevitu Gaju, sto je priopčeno u sestoj knjiži
,,Gradje“, Vraz se odlučno protivi »dubrovčaniziranju«
u ,,Danici", navodeči analogije iz stran*h književnosti,
pa nastoji sklonuti Gaja, da ograniči značenje i utjecaj
naših klasika na preporodnu književnost. Ali utjecaj
Dubrovčana sve je večma rastao. Vraza je osobito bo-
ljelo, što nije mogao nastaviti izdavanje teškom mukom
skupljenih narodnih pjesama, dok su redom nicala iz-
danja djeia starih pjesnika. God. 1841. priopčuje zato u
pismu Čelakovskome svoj »subjektivni rasud” o Dubrov-
čanima. ,,Ja priznajem —• veli medju inim — cijenu :
klasičnost Dubrovčana, čudeči se nad uznešenošču njihovih
ideja i nad bogatstvom izraza i divnoj tananosti versa ;
nu prevedi ih u talijansku, te če svaki Talijan kazati, da
je prijevod izvor talijanski.” On priznaje, da ih valja visoko
cijeniti, pa da je i on mnogo od njih naučio, ,,nu moje
počitanje nije slijepi fanatizam, koj bi smatrao njih kao
uzor izvrsnosti, kao non plus ultra ilirske poezije, pre-
zirajuči suprot tomu narodnje pjesme te isključivo njih
ropski nasljedujuč —• onu veliku četu dubrovačkih pjesnika,
koji svi kao franceski trubaduri govore iz jednih ustiju
na jedan kalup.” »Postupanje naše mladeži baš tako je
u tom prizrenju krivo, kao postupanje srpske, koji ne
čitaju Dubrovčana .« 31

Vraz je ocjenu dubrovačkih pjesnika smatrao emi¬
nentno važnim pitanjem za razvitak hrvatske književnosti,
pa kad je upravo radi prirodnoga razvitka preporodne
knjige nastala nužda, da se javi Vrazova kritika, bilo je
i potrebno, da se skine koprena iluzije sa poezije starih
klasika. Medju Vrazovim bilješkama iz početka god. 1844-
nalazimo u načrtu za četvrtu svesku „Kola” zabilježen
i članak »Dubrovčizam i narodizam ”, 32  ali ova je sveska

153

s njegovom ocjenom dubrovačke poezije izašla tek god.
1847. Tu on ističe, kako djela njihova treba prosudjivati
,,bez ikakvog zanešenja”, a prije svega treba zagledati
u ,,duh vijeka, u kojem su oni živjeli, i u koliko je duh
taj imao upliv na stvaranje njihovih umnih djela.” Na
ovoj osnovi kritik je lijepo zahitio kulturne značajke XVI.
i XVII. stolječa, prikazao veze Italije s Dubrovnikom i
obilježio ovisnost naše stare poezije o talijanskoj. I po¬
jedine njegove opaske su zanimljive. On je opazio, da
u Gunduličevim ,,Suzama sina razmetnoga”, najdotje-
ranijem njegovu djelu, nema elizija, a što ih ima u „Osmanu”,
valja tumačiti time, ,,što je prvo pjesnika zatekla smrt,
nego je uspio veličanstveno djelo dovršiti, kako valja”. 33
Vraz osobito cijeni ,,Suze sina razmetnoga”, a Lucičevu
poznatu pjesmu „Jur nijedna na svit vila” naziva „can-
ticum canticorum” naše poezije, 34  ali zato u Palmotičevim
djelima, kako je i pravo, nije našao velike poezije. ,,Kri-
stijada Palmoticeva ne dopada mi se, premda ju naš svijet
toliko hvali. Istina je vers lagan, okretan, nu odviše imade
školastnoga bombasta.” 36  ,,On ima, istina je, lagak jezik,
glatku ritmiku, ali mjesto ideja samobitnih (originell)
Puke školastičke floškule." 36  Vrazova ocjena dubrovačkih
Pjesnika nije bila izrečena ,,na umaljenje njihove cijene
i slave”, pače on sam s ponosom ističe, da se izim lalijana
4  Žpanjolaca nijedan narod ne može u tom pogledu s nama
takmičiti, a ne umanjuje im slavu ni to, što su se poveli
-.za klasicizmom romantičkim”, jer to je bio uitus i
duh onoga vremena. 37  Kritik je samo htio, da oduše-
v ljenje za Dubrovčane podupire mladu preporodnu knji
ževnost, a ne da je sprečava u njezinu razvitku u duhu
suvremene slavenske i evropske književnosti, pa da  u ilirsku
Poeziju ne prelazi s dotjeranim oblikom i preživjeli duh
starih Dubrovčana.

154

Pored Vraza nije se u „Kolu”, ako odbijemo njegove
izvjestitelje za ostale slavenske književnosti, nitko od pre-
poroditelja javio kao književni kritik, a prilike su pri je i
sada bile takove, da je i njegova kritika ostala uvijek nešto
fragmentarno. Za Vraza uopče nije tako značajno, što je
kao kritik iznio, kako je važno, što je on htio izni-
jeti. O Vukovu zborniku veli: „Kad jednom izadje četvrta
t. j. posljednja knjiga, govorit čemo opširnije i o ovom u
svakom obziru preizvrsnom djelu.” 38  Pored toga obečaje,
da če napisati „opširni pregled sviju zbirka pjesama na¬
rodnih pukova ilirskih”, ali u ,,zgodnije vrijeme”; 39  a
jednako je namjeravao ,,o nekojih neizvjesnostih i nedo-
stacih našega načina pisanja obilatiju jednom povesti
riječ”. 40  Vraz je objavio, da sprema za „Kolo“ dva
članka: ,,0 dogodovštenom razvitku književnog našeg
sloga” i „0  biču i uplivu kritike na knjiženstvo.” 41  On
vrlo dobro opaža djela velike umjetničke vrijednosti u
Hrvata, Srba i Slovenaca,' pa i ona, o kojima suvremenici
nijesu vodili računa. Oglašujuči Preradovičeve „Prvence”
veli: „0 prekrasnom ovom djelu progovorit čemo u
svoje vrijeme obilatije”, 42  a spominjuči almanak ,, Iskru”
za god. 1846. ističe, da od njezinih priloga ove godine
,,najizvrsniji je pjesan g. Ivana Mažuraniča : Smrt Čengič-
age”. 43  U Prešernovoj zbirci „Poezije”, kaže, ,,ima pre¬
krasnih umjetnih pjesama”, ali ih ne ocjenjuje, več do-
daje : ,,Drugi put više o njoj”. Vraz je toplo pozdravio
Vukova učenika Daničiča. Kad je izašao njegov „Rat za
srpski jezik i pravopis”, on javlja u „Kolu”, da je ova
knjiga ,,znamenito pojavljenje na polju književnosti srp-
ske”. 44  No više od ikoga zavolio je mladoga Branka Radi¬
čeviča i Petra Petroviča Njegoša. Kad su izišle Radičevi¬
čeve ,,Pjesme”, on urnah opaža tu dvije osobine : pravi
pjesnički duh i čist narodni jezik, tek se čudi, što pjesnik,

čovjek iz škole Vukove, ,,nije prigrlio poetičko narječje
hercegovačko, nu je napisao i izdao pjesme svoje narječjem
banatsko-srijemskim, najnespretnijim za poeziju našu”. 45
Vraz zamječuje veličinu poezije Petroviča Njegoša i čudi se,
da nijedan srpski časopis ,,do pukih naslova nije dosad ništa
spomenuo za prekrasne pjesni: Luču mikrokozma i Vienac
gorskij, za pjesni narešene šilom dubokih i visokih misli,
za pjesni pravog vručeg poetičkog nadahnuča, za pjesni,
kakvih ne ima svakolika dojakošnja umjetna poezija
naša ! ! ! Dvije ima več godine, što je prva izišla, a sve
još nijedne riječce o cijeni njezinoj !” 46  Vraz je u ,,Kolu”
priopčio oveči ulomak iz ,,Luče mikrokozma” kao ogled
Njegoševe poezije, a u bilješci dodaje : ,,0 istome cijelome
djelu govorit čemo poslije”. 47  A jednako oglašujuči u biblio-
grafičkom pregledu ,,Gorski vijenac” nadodaje: ,,Naj-
krasnije djelo, u ovoj štruci što imamo. Priporučamo ga i
svima i svakomu. Drugi put opširnije o njemu”. 43  Od svega
toga nije u ,,Kolu” izašlo ništa, ali kritik je ipak bez sumnje
svoja obečanja iskupio, čemu nadjosmo i besumljiva svje-
doka. Kad se poslije smrti Vrazove s njegovim rukopisima
nije postupalo, kako bi se očekivalo, razvila se polemika
izmedju ,,Nevena” i Bleivveisovih „Novic”, kojom zgodom
izbiše na javu i neke važne stvari. U ,,Novicama” (1854.)
izašao je medju ostalim i dopis iz Praga: ,,Še nekaj o
slovstveni zapuščini Stanka Vraza”, što ga je napisao neki
anonimni hrvatski pjesnikov prijatelj. ,,Netiskani še do zdaj
—• kaže on —• prozaični članci Vrazovi so kritično-
presojevajoči.  Rajni pesnik se je sam jedenkrat
nekoliko mescov pred smrtjo k pisatelju teh vrstic — kteri
se tudi sme med one prisrečne vštevati, kteri so Vraza
osobno poznali —• izrazil, da misli te kritične sostavke o
pojedinih plodovih nove in stare naše literature v posebni
knjižici izdati”. ,,Kritično to delo — ktero sem še za ži-

vljenja Vrazovega pregledati priložnost imel —deli se v dve
poglavne strani: I. Staro slovstvo  (dubrovačko)

i II. Novo slovstvo  (jugoslavensko)”. U prvome
dijelu, prema piščevu pri povij edan ju, govorio je kritik o
Gundulicevim ,,Suzama sina razmetnoga”, o pjesmama
Gjordjičevim, Hektorovičevim i Lucičevim, o Čubranovi-
čevoj ,,Jedjupci” i napokon uopče o težnjama pjesništva
starih Dubrovčana. U drugom dijelu pretresao je južno-
slavenske narodne pjesme uopče, a osebno se obazirao
na klasički Vukov zbornik, pjesnička djela Petroviča Nje¬
goša, Preradovičeve „Prvence” i ,,Poezije” Prešernove.
Pomenuti anonimni pisac veli, da je god. 1853. u Zagrebu
pregledavao Vrazovu književnu ostavštinu, ali se nije na-
mjerio na ovaj rukopis, no ipak dodaje, da ne sumnja,
e če se on ipak u njoj nači. 49  U Matičinu izdanju Vrazovih
djela nema svemu torne ni traga ni glasa, ali ovo se kritiško
djelo jednoč spominje i poslije toga. U ,,Narodnim novi-
nama” (1880.) napisao je neki Zlatko S. P. ,,Spomen Stanku
Vrazu ’, pa govoreči o njegovoj književnoj ostavštini ističe,
da nam je Vraz ostavio ,,osobito mnogo literarno-kritičkih
spisa, koji se odnose dijelom na hrvatsku književnost,
dijelom na jugoslavenske narodne poezije i nekoje umjetne
pjesme (Preradoviča, Petra Njegoša i t. d.), nu ova ostav-
ština nije dosad još tiskana”. 60  Matica hrvatska nema
danas od Vrazove ostavštine ništa. Slovenski dio njezin
predan je Matici slovenskoj, i tu je lijepo sačuvan, a sve
ostalo propade, a s tijem i pomenute cjelovite študije,
najvažniji i najzanimljiviji svjedoci njegova kriticizma.

,,Kolo” bilo je najljepši, a gotovo i jedini književni
rad Matice ilirske od kobnog julskog dogadjaja, pa do vre¬
mena revolucije, kad se odasvud od nje iščekivalo što in-
tenzivnije micanje. Dvije knjige, druga sveska Drobničeva
rječnika i drugi dio Gunduličevih djela, izadjoše tek mje-

i57

seča juna god. 1847., a to je sve, što je osim „Kola” iz¬
dala Matica u ovo doba do apsolutizma. U isto vrijeme
izišla je prva sveska Matičina ,,Kola”, u redu četvrta, a
krajem godine peta, napokon u martu god. 1848. i šesta
sveska. 61  Kad se uzme u obzir, da je Vraz obavljao i tešku
u ono doba administraciju časopisa, da je odziv književ¬
nika bio sada gotovo nikakav, pa da je sam pisao, prera-
djivao, dotjerivao, komentirao i prevodio, a sav taj posao
da je nadzirao odbor Čitaonice, u kome su večinu sastavljali
gradjani i kanonici zagrebački, onda je čudo, da je on i
toliko uradio. Tri ove sveske „Ko!a”, ne obaziruči se sada
na svesku sedmu i osmu, spomenik su nesamo njegove
spretne i samostalnosti, več i — marljivosti, a to u doba,
kad je letargija pala na hrvatsku knjigu. Matica je ove
tri knjige tiskala svaku u 1000 primjeraka ; od toga dobili
su badava pravi i obvezani utemeljitelji 33^ komada, a pro¬
dano je od sveske IV. 90, od sveske V. 47, a od sveške VI. 20
komada. 52  Kad je Vraz u sjednici Čitaonice 16. marta god.
i 848. izvijestio odbor o slaboj prodji, zaključeno je, da se
u Kolo” u buduče tiska samo u 7 00  komada. Zanimanje
za književnost, što se odasvud isticalo, pa nepovjerenje
prema Matici, što se ne miče, bilo je samo formalno. Kad
je nakon bučnih borba u politici zavladala tišina, ljudi su
htjeli, da im književnost nešto dade, a sami nijesu znali
što. Zato nije ,,Kolo“ imalo odziva ni u publike ni u knji¬
ževnika. A kad je planula revolucija, sve je zaboravilo
n a ,,Kolo”, pače ga je ostavio i sam Vraz, kojega god.
i 848. prvi put vidimo u javnoj političkoj ulozi na sla-
v enskom kongresu u Pragu.

XIV.

SLAVENSKI KONGRES.

K ollarova slavenska uzajamnost učinila je češki narod vo¬
dičem slavenskoga preporoda u monarkiji: ona je odu-
ševila srpsku omladinu u madžarskim školama, a preko
nje sjedinila je u narodnom radu Srbe sve i svuda ; ona
je bila prva poticateljica hrvatskoga preporoda, a preko
njega, gdje nije sama dosegla, utjecala je živo i na Slo¬
vence. Ideja slavenske uzajamnosti prožela je Čehe, Slo¬
vake, Srbe, Hrvate i Slovence največom samosviješču je-
dinstva, a ova je samosvijest sama sobom mogla u blizoj
budučnosti postati i u politici zamašna, važna i jaka, da
pomjeri tudje račune, poradi čega Nijemci i Madžari več
u početku našega budjenja upotrebljavaju sva sredstva,
da suzbiju opasni ,,panslavizam”. Najprvo se očitovala
ova samosvijest u medjusobnom prožimanju književnoga
rada pomenutih naroda i u tijesnim medjusobnim odnosima
književnika, a oboje razvilo se u tolikom stepenu, kao
nigda prije ni poslije preporodnih vremena, dok je ona u
politici izbila spontano na javu tek burne god. 1848., kadno
je Velikonjemački pokret prijetio, da proguta Čehe i Slo¬
vence, a madžarizacija je radila oko uništenja Hrvata,
Srba i Slovaka.

Hrvatski pokret god. 1848. privukao je k nama u naj-
tješnje veze Srbe i Slovence, a kako je bio smion i važan
za čitavu monarkiju, privlačio je Čehe. Karel Havliček,
razvijajuči godine 1846. novi program u slavenskom

pitanju, osobito ističe, da su interesi južnih Slavena i
Čeha u monarkiji zajednički, 1  a godine 1848. govori
u raspravi za drugu češku deputaciju ka kralju o hrvatskoj
politici i čita trideset članaka zagrebačke deputacije,
od kojih se najjače doimalo traženje jedinstva Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije, narodni jezik u vojsci, crkvi i ure-
dima, pa napokon opoziv hrvatskih četa iz Italije. 2  Ova
druga češka deputacija sastala se u Beču sa hrvatskom
deputacijom od 400 članova, koja je pod vodstvom Ljudevita
Gaja imala kralju podnesti želje hrvatskoga naroda. Naši
došli su u narodnom odijelu, a pratila ih je glazba. Kako
se u isto vrijeme desilo u Beču i poslanstvo Poljaka, to je
sam slučaj ovom zgodom 2. aprila improvizovao u Beču
slavenski sastanak, na kojemu je pored toga bilo i nekoliko
Srba i Slovaka.* Tu je plameno govorio Gaj, ko ji se o pet
podigao na najvidnije mjesto, i barun Dragutin Kušlan,
a Kurelac je kazivao pjesme Mickievviczeve. 4  Izmedju
češke i hrvatske deputacije poveo se jamačno i ozbiljniji
razgovor o zajedničkom daljem radu, jer su 5. aprila obje
deputacije izdale u Beču zajednički proglas južnim Sla-
venima. 5

U Frankfurt na Majni bio je na 18. maja sazvan sabor,
kojemu je bila zadača, da stvori ujedinjenu Veliku Nje-
mačku, računajuči ovamo od slavenskih zemalja Češku,
Štajersku, Korušku, Kranjsku i Primorje. Saziv ovoga sa¬
bora još je večma zbližio ugrožene slavenske narode, pa
je trebalo tražiti sredstva za zajedničku odbranu. I Pa-
lackome stiže poziv, da dodje na sabor u Frankfurt, ali
on urnah na nj odgovori pismom, koje bijaše posvuda
rastureno na češkom i njemačkom jeziku.' U ovome je
pismu napokon do kraja izrečena Havličkova starija misao :
»Monarkija austrijska je najbolje jamstvo za sačuvanje
naše i ilirske narodnosti, i što večma poraste moč

i6o

austrijske carevine, to sigurnije stoji naša narodnost”. 7  Protiv
velikonjemačkog pokreta s centralističkim težnjama i ugu-
šivanjem slobode manjih naroda Palacky traži federali-
stičko uredjenje monarkije s jednakom slobodom svih na¬
roda, istučuči poznatu misao, kad Austrije ne bi bilo, da
bi u interesu Evrope, pače u interesu čovječanstva bilo,
odmah je stvoriti. Kako bi prirodna posljedica federalizma
monarkije bila premoč i slavenski značaj nove države,
postalo je u prvi čas pismo Palackoga političkim pro¬
gramom slavenskih naroda, kojima se trebalo boriti s nje-
mačkim i madžarskim prevratom. Što je bila pogibao
veča, slavenski su se narodi sve večma približavali jedan
drugome. Ideja o slavenskom kongresu bila je, štono je
r?ječ, u zraku, pa se nekako u isti mah javljala kod raz-
ličitih naroda slavenskih. Prvi je ipak iznese javno u obliku
prijedloga Ivan Kukuljevič u Gajevim ,,Narodnim novi-
nama” 18. aprila i preporuči Prag kao mjesto kongresa. 3
U Pragu je ideja objeručke prihvačena, pa je dalje promiču
Šafarik, Palacky, Havliček i Ladislav Rieger. Havličkove
,,Narodni Noviny” priopčuju 30. aprila na čelu lista prijevod
Kukuljevičeva članka, a istoga dana bio je u Pragu kod
J. Erazima Vocela, urednika ,,Časopisa Českeho Museum”,
pouzdani sastanak. Ovdje je izabran odbor, ko ji urnah
sastavi poziv na sve slavenske narode monarkije i započe
raditi oko priprava za slavenski kongres. Poziv je izašao
i. maja, i to na češkom, poljskom, hrvatskom, lužičko-
srpskom i njemačkom jeziku. Slavenski je kongres bio
odgovor na saziv sabora u Frankfurtu, a glavna mu je bila
svrha raspraviti pitanje, kako da se protiv hegemonističkih
pokušaja velikonjemačkih i madžarskih što prije i što
jače izadje u borbu, pa da se tako slavenskim narodima
u monarkiji Habsburgovaca osiguraju zajamčena prava
konstitucije i njihov dalji razvitak. U sveži s tijem bile

i6i

su u programu ove tri glavne točke : i. osnutak društva
slavenskih naroda monarkije za zajedničko sačuvanje i
odbranu ; 2. promjena monarkije u federativnu državu
s posve ravnopravnim narodima ; 3. bliže odredjenje želja,
da se postigne tjesnije i trajnije ujedinjenje književnosti,
znanosti i umjetnosti svih slavenskih naroda." Svrha je
kongresa dakle bila, da stvori za sve Slavene u monar-
kiji jedinstveni politički program.

Ako je inicijativa kongresa i potekla s hrvatske Strane,
glavnu brigu o njemu vode dalje Češi. Havliček pošao je
k Poljacima, koji su se najviše udaljivali od slavenske
ideje, da i njih zagrije za stvar. Iz Galicije krenuo je tiho
kroz Beč u Hrvatsku, gdje je praški kongres, ili kako su
naši govorili ,,sabor”, bio urnah službeno prihvačen. Doj-
movi, što ih je češki politik iz Zagreba ponio, bili su naj-
ugodniji. Jelačič primio je Havlička najsrdačnije, i on
je tu mogao opaziti golemu razliku izmedju otvorenog i
odlučnog bana hrvatskoga, te mlakoga i bojazljivoga grofa
Lava Thuna, gubernatora Češke. 10  Upravo u ovo vrijeme,
dne 20. maja upravio je ban rodoljubivu praškom „Na-
rodnom vyboru”, smatrajuči ga predstavnikom češkoga
naroda, poziv, da i Češi pošalju na hrvatski sabor, koji
se imao sastati 5. juna, svoje zastupnike, i oni se odazvaše
i poslaše pjesnika Jaromira Erbena i pisca V. D. Lambla
kao svoje narodne predstavnike. 11

Kao dan slavenskoga kongresa bio je odredjen 31.
maja. Od Hrvata došli su u Prag : Torkvato Brlič, dr.
Miroslav Dražič iz Slavonije, Petar Frančeškini iz Primorja,
barun Dragutin Kušlan, veliki bilježnik grada Karlovca,
Josip Praus iz Zagreba, Maksim Priča, banski tajnik,
Franjo Tkalac iz Karlovca i Mato Topalovič. Ovima se
priključio Vatroslav Lisinski, koji se desio u Pragu, kamo
su ga poslije velikoga uspjeha prve ilirske opere ,,Ljubav

11

i zloba* 1  poslali rodoljubi na konservatorij, da usavrši svoj
prirodni dar (1847.). 11  Bečka ,,Slovenija” poslala je kao
zastupnike Slovenaca Antona Globočnika i Alojsija Spa¬
ravca. 13  Miklošič, koji je potpisao praški poziv na kongres,
nije mogao doči, jer je bolovao, 14  ali zato je s hrvatskim
zastupnicima stigao u Prag Stanko Vraz,  te se pri-
javio kao Slovenac. Više od Hrvata i Slovenaca bilo je na
kongresu Srba, i to iz Vojvodine te iz Srbije, od kojih čemo
spomenuti samo Nikanora Grujiča, Vuka Karadžiča, Pavla
Stamatoviča i Jovana Subotiča. Pored južnih Slavena bilo
je tu Slovaka, Poljaka i Rusina, a od Rusa, koji su bili
pozvani kao gosti, osvanuo je na kongresu poznati revo-
lucionarac Mihajlo Bakunin. Hrvati došli su u narodnim
surkama, s ilirskim crvenkapama sa danicom i polumje-
secom, a oboružani sabljama i sa samokresom za pojasom.
Ovo se tako dojmilo Pražana, da su i Češkinje počele nositi
naše narodno odijelo i samokrese za pasom. Bio je to pred¬
znak, da če narodi i krvlju čuvati svoju slobodu i narodnost.

Kongres se prema poslovnom redu raspao u tri skupine :
češko-slovačku, poljsko-rusinsku i jugoslavensku, od kojih je
svaka imala svoje odbornike, predsjednika, tajnika i njegova
zamjenika. Predsjednik jugoslavenske skupine bio je Pavao
Stamatovič iz Novoga Sada. Svaka skupina birala je izmedju
sebe šesnaest članova u veliki odbor slavenskoga kongresa,
a pored toga jednoga kandidata za predsjedništvo kongresa
i po jednoga za tajnika i njegova zamjenika. Češko-slovačka
skupina predložila je za predsjedništvo Palackoga, poljsko-
rusinska kneza J. Lubomirskoga, a jugoslavenska Stanka
Vraza. 15  Ovako konstituiran veliki odbor izabrao je P a-
lackoga predsjednikom, a Lubomirskoga
i Vraza potpredsjednicima kongresa,  pa
je tako nakon dovršenih formalnosti 2. juna kongres
svečano otvoren u velikoj dvorani na Sofinskom otoku. 16

163

Kongres je otvorio Jan vitez iz Neuberka, na što je
predsjednik Palacky pozdravio goste i progovorio opčeno
o ciljevima kongresa, a kad je iza toga pročitan program
rada, dizali su se govornici pojedinih slavenskih narodnosti,
da označe položaj svojih naroda te izjasne glavne ideje,
što su dovele do prvoga slavenskoga kongresa. 17  Od Po¬
ljaka govorio je knez Lubomirski, od Rusina J. Borysi-
kiewicz, od Slovaka M. M. Hodža, od južnih Slavena
Mato Topalovič, a završeno je svečano otvorenje govorom
Safarikovim, koji se srcem posve predao tronutom tre¬
nutku, gdje je gledao oživotvorenu sanju o slavenskoj uza-
jamnosti. Sve, što se tu govorilo, dizalo je težnjom za pra-
vednošču borbu slavenskih naroda za slobodu nad veliko-
njemački i madžarski pokret. Slaveni, zahvačeni takodjer
konstitucionalnim entuziazmom stolječa, doista su na¬
cionalni demokratizam i one humane ideale, što su k njima
prešli upravo iz njemačke filozofije, shvačali osnovom
borbe za slobodu naroda. Topalovič govorio je kao Sla-
vonac — opširno, a kao čovjek s juga — vatreno, prika-
zujuči udes svoga naroda, što ga tlači tu živalj njemački,
tamo madžarski, a ondje talijanski. „Govor njegov — bi-
lježi češki historik — duboko osječan, goručom domo-
vinskom ljubavi prodahnut, pravim nutarnjim ganučem
drščuči, bio je teška optužba tlačitelja. Veličajnim slikama
crtao je svetost narodne borbe i odavao nadu u zasluženu
bolju budučnost Slavenstva. Neočekivana pohvala odmijenila
je govornika, kojega je čin bio jedan od najefektnijih, naj-
znamenitijih na kongresu, pače naprosto vrhuncem one
svečanosti”. 13  Kongres se uopče u početku spoljašnjim
sjajem pretvorio u jednodušnu, veličanstvenu svečanost.
U vjetru lepršale su posvuda zastave slavenskih naroda,
a članovi kongresa urešeni su kokardama. Dne 4. juna
prikazao je Stamatovič uz asistenciju patrijarhova proto-

i64

sindjela N. Grujiča Bogu slavensku misu, kao simbol bra-
timstva slavenskih naroda, u improvizovanoj kapelici pod
kipom sv. Vaclava, na današnjem Vaclavskem namesti.
Po „svjataja svjatih“ sjetio se protopresbiter čara Dušana
Silnoga, Karadjordja, Petra Velikoga, kralja Sobjeskoga,
Jurja Podjebradskoga, a iza toga molio se za žive : čara
Ferdinanda, patrijarku Rajačiča, bana Jelačiča, za slavenske
poslanike i za sve slavenske narode. Posvečeni hljeb primio
je prvi Vuk Karadžič, za njim ostali Srbi, Rusini, Hrvati,
Poljaci i češi. Bio je to najsvečaniji i najveličanstveniji
dogadjaj slavenskoga kongresa . 19  ,,Svaki je učesnik osječao
veličajnost trenutka, kadno je iza vremena bez pame-
tara prvi put glasano svim narodima slavenskim zajedničko,
u jeziku svima jednako razumljivome, slovo božje !” 20

Unutrašnji, politički rad kongresa nije bio tako jedno-
dušan kao spoljašnje manifestacije. Zadača kongresa je
bila udariti pravac jedinstvenoj slavenskoj borbi uoči re¬
volucije, a po torne je on imao postati sudbonosan u po-
vijesti Slavena u monarkiji. Pojedine skupine i veliki odbor
kongresa obavljali su težak posao : spremao se manifest
na evropske narode, adresa na vladara sa zahtjevima po-
jedinih slavenskih naroda i napokon ugovor medju Slave-
nima monarkije za zajedničku odbranu, a tu je trebalo
prihvatiti ili odbiti program Palackoga, koji je tražio
integritet i suverenitet monarkije, kao jedino jamstvo
za dalji opstanak ugroŽenih Slavena. Kako je veliko-
njemački i madžarski pokret radio oko uništenja monar¬
kije, to je prema ovom revolucionarnom stanovištu bilo
gledalište Palackoga kontrarevolucionarno. Prilike su bile
takove, da se ovakva politika s nadom u federalizam mo¬
narkije činila. prirodnom i nužnom, ali historija opomi¬
njala je Slavene, da se u Austriji ne če dogoditi, što je
prirodno i nužno. Pored toga i interesi svih sakupljenih

naroda slavenskih nesamo da nijesu bili zajednički, več
gdjegdje upravo oprečni. Odnošaji Poljaka prema Madža-
rima bili su oprečni stanovištu Hrvata i Srba, a dok je bio
u interesu Čeha i svih južnih Slavena integritet monarkije,
Poljaci mogli bi svoje političke sanje o uskrsnuču stare
poljske države oživotvoriti tek na rasulu monarkije. Ideja
protivuaustrijska i austrofilska, revolucionarna i kontra¬
revolucionarna sukobile su se u Pragu več kod priprava za
kongres, pa onda urnah na početku kongresa, te je radi
toga bio promijenjen i dnevni red, i najvažnija točka došla
je na posljednje mjesto. Ni u skupini češko-slovačkoj nije
u torne bilo potpuna sklada. U slavenskom kongresu vidimo
zametak češkoj narodno-liberalnoj Stranci, kojoj stoji na
čelu federalist Palacky i Havliček, te radikalno-demo-
kratskoj, što prianja za revoluciju, a utječe na nju Ba-
kunin. Skupina češko-slovačka i južnoslavenska pristala
je ipak gotovo jednodušno uz načela Palackoga, no Poljaci
nijesu se htjeli ni u ovim velikim časovima odreči svojih
iluzija. Skupina poljsko-rusinska prihvatila je doduše
adresu čaru i kralju Ferdinandu i tu tražila autonomiju
Galicije, ali ne kao zalog federativne slobodne monarkije,
več kao korak k obnovljenju stare poljske države . 21  U
skupini poljsko-rusinskoj pored Poljaka bio je najrječi-
tijim protivnikom Austrije Bakunin. Mihajlo Bakunin, ori¬
ginalni predstavnik revolucionarnog slavenofilstva, pro-
nicav i uman, a dosljedan kao svi ruski mislioci, došao
je na kongres s pariških i berlinskih barikada. Bio je krasna
pojava : visoka stasa, izrazite čudne glave, okrugle brade,
jakih brkova i dugačke kose, a ruke bile su mu fine i bijele ;
bilo je sve to nešto aristokratsko, što je torne izopčeniku
i vanrednom govorniku povečavalo čar mučeništva i borca
za slobodu. On je bio naprosto naj pri vlači vi ji član kon¬
gresa . 32  Bakunin vidio je spas Slavena samo u samostalnoj

i66

slavenskoj revoluciji, koja bi, ma i uporedo s velikonje-
mačkom i madžarskom, potisnula dosadašnju državnu po¬
litiku i sama si,®zvojstila poštivanje neprijatelja i slobodu,
udarivši osnove politici naroda i ujedinivši se u borbi s ev-
ropskom demokracijom, koja je tražila slobodu, jednakost
i bratstvo svih naroda . 33

Ako čemo vjerovati Bakuninu, koji broji dane kon¬
gresa medju najsretnije u svom životu, pobjedjivala je
medju sabranim Slavenima politika, što ju je on prepo-
ručao, politika ,,samooslobodjenja, revolucije, sporazumna
rada sa dizanjem naroda svih zemalja i bratstva s demo-
kratima čitava svijeta ”, 24  dok je odbačena politika diplo¬
mata, koji su tražili spas Slavena u obnovi carske moči i
u opstanku Austrije. Kako je ova struja jasnije izbila,
ma da se još nije došlo do zaključaka, sudbina je kongresa
bila odlučena. Dok je dvorska politika i ugrožena aristo¬
kracija očekivala, da če slavenski kongres biti ustuk protiv
Madžara i sabora u Frankfurtu, dotle mu nije stavljala
zapreka, ma da su Nijemci bjesnjeli, a madžarsko je mini-
starstvo pače umolilo kneza Esterhazyja, da utječe u Inns¬
brucku na kralja protiv kongresa , 25  ali kad se sve jače
čuo glas Bakuninov, kongres bi spriječen u redovitom
radu i napokon rastjeran austrijskom soldateskom. Več
12. juna izazvan je prvi sukob izmedju gradjanstva i sol-
dateske kneza Windischgratza, što se za vrijeme kongresa
nagomilala, kao da če Prag opsjedati. Več za ovoga su-
koba puštena je jedna salva u muzej, gdje su se obdržavale
sjednice kongresa, jer da je odavle pao jedan hitac na
vojsku. U gradu se odmah podizahu barikade protiv vojske.
Istoga dana pade nekoliko salva u prozore gostione, gdje
su bili ukonačeni mnogi Poljaci i neki poslanici hrvatski
i srpski, opet tobože radi toga, jer je i odavle pao hitac na
vojsku. Jednako pucalo se na kuču, gdje je stanovao knez

Jerzy Lubomirski. 26  Ove salve bile su najjasniji znaci Sla-
venima, da se imadu urnah raziči, ali kad to oni nijesu
htjeli razumjeti, naložio je 13. juna knez Lobkovvitz polj¬
skim, hrvatskim i srpskim poslanicima, da smjesta ostave
Prag. Kongres se krnj sastao još nekolika puta, ali kako
su se sukobi izmedju gradjanstva i vojske pretvarali u
revoluciju, pa je proglašeno i opsadno stanje, kongres se
sasvim raspao, a da nije o glavnoj stvari, o zajedničkoj
odbrani Slavena, nista zaključio. Slavenski zastupnici,
ostavljajuči Prag, mogli su vidjeti samo jedno, što je tako
jasno opazio Poljak dr. Karol Malisz, koji na pitanje, što
znače praški dogadjaji, odgovara : ,,Stvara se u Austriji
strahovita stranka iz soldateske, aristokracije i birokracije.
Prag je drugi glavni grad u Austriji, pa se hoče tamo naj-
prvo potisnuti demokratski elemenat.“ 27  Pored svega toga
slavenski kongres, ma da pretrgnut ostade bez uspjeha,
imao je veliko značenje, jer je znatno pospješio razvitak
dogadjaja. Slaveni u monarkiji nakon osuječena kongresa
nijesu udarili zajedničkim pravcem. Osobito oko Hrvata
i Srba stvorene su takve okolnosti, da su u borbi za svoj
dalji opstanak morali biti jezgra kontrarevolucije, vjeru-
juči u federalizam i pobjedu Slavenstva u monarkiji. Ba-
dava je Bakunin, kadno je ban Jelačič potlačio bečku de-
mokraciju, u poletnoj brošuri : ,,Aufruf an die Slaven ’
podsječao Slavene na slavenski kongres, ističuči da je naš
spas samo u revoluciji i da je borba za slobodu istovetna
s borbom proti v Austrije. ,,Trauet der Revolution ! Gebet
Euch voli und ganz ihr hin ! Ohne sie kein Slaventhum 1  ^
Uzalud je i Mickiewicz, podigavši u Italiji svoju poljsku
legiju, da se uporedo s talijanskom revolucijom bori protiv
Austrije, pozivao francuskim pismom, u nas nepoznatim,
kneza Orsata Počiča, da s Dalmatincima pristane uz re¬
voluciju. 29  Počič, koji je sam Austriju tako prezirao, te je

i6S

govorio, da se ne če ženiti, da mu djeca ne budu austrijsko
roblje, pozdravio je n. marta god. 1848. u Rimu poljskoga
pjesnika, što je došao, da se bori za slobodu, elegijom ,,A.
Mickiewiczu”, 30  a dohrlivši iza toga u Zagreb, pjeva 10.
marta god. 1849. u ,,Danici” himnu ,,U slavu Jelačiča bana”,
koji je nakon kongresa provodio sabljom program Palac-
koga. U doba praške bune raspušten je ,,Narodni vybor”,
a mjesto njega javila se nova rodoljubna organizacija ,,Slo¬
vanska Lipa”, za čim su se po veli i drugi slavenski narodi,
pa je i u Zagrebu osnovano društvo pod ovim imenom.
Jelačič stoji u prijateljskom dodiru i sa praškom „Slovan-
skom Lipom”, pa joj po svom osobitom skoroteči šalje
pozdravlje i proglas iz svoga glavnoga stana u Zvvolfa-
xingu, datiran 22. oktobra god. 1848., gdje medju inim
javlja : „Bila je dakle moja dužnost kao gorljivoga Sla-
vena, da iz nenavisti protiv Slavenstva izašlu protivu-
austrijsku stranku u Pešti potlačim i uništim . . . ” 31

*

Vraz je 14. juna, kako kaže, „htio ne htio” morao
ostaviti Prag i kongres, gdje se pored svoje čednosti uzvisio
na tako vidno mjesto jamačno rad svojih širokih veza sa
slavenskim svijetom i rad poznavanja svih slavenskih
jezika. U hitnji ostavio je u Pragu svoju crvenkapu sa
srebrnom iglom, a sablje nije ni smio sa sobom ponijeti. 32
Njegov rad na kongresu nije nam poznat, jer nam nedo-
staje gradja za pojedinosti. Kad je prema iskazima
jednoga madžarskoga uhode posebno povjerenstvo počelo
istraživati ,,urotu” kongresa, najvažniji su se spisi jedno-
stavno ,»izgubili. 33  Ideja bratstva, jednakosti i slobode
svih naroda, što je lebdila nad čitavim kongresom, odjek-
nula je u četvrtom dijelu njegovih ,,Djulabija.” Poznava-
juči Vrazovo nepouzdavanje u bečku politiku, čemu smo

169

našli odraz i u njegovim Štihovima, možemo naslučivati
njegovo stanovište na kongresu, ali ipak u početku vojne
protiv Madžara on je obožavatelj Jelačičev. 34  I Vraz je u
bojovnoj Hrvatskoj postao bojovan. Otkako su posljednje
čete ostavile Hrvatsku, vidimo i njega u narodnoj gardi,
koja se smatrala jamstvom slobode naroda, a svaki njezin
vojnik čuvarom ustavne slobode. Jedan dan stoji na glavnoj
straži, drugi dan spava, a treči dan pada na nj patroljenje,
i tako redom. Bilo je to mjeseca septembra.* 5  Vraza su bila
več zapala i dva odlikovanja. Beogradsko ,,Društvo srpske
slovesnosti” pod predsjedanjem arhimandrita Gavrila Po¬
poviča izabralo je pjesnika svojim članom dopisnikom, 36
a bečka ,,Slovenija”, kojoj je bio predsjednik Miklošič,
preporučila ga je kao slovenskoga kandidata za bečko ca-
revinsko viječe. Kad je u ovo doba i u Slovenaca nastalo
živahno narodno gibanje, osobito otkako je 4. jula god.
1848. počela u Ljubljani izlaziti „Slovenija”, Vraz je u
oktobru krenuo u Ljubljanu, da bude u sredini slovenskoga
pokreta. 37  On je došao u Kranjsku i Štajersku, kako veli,
da bude u neposrednom doticaju sa slovenskim rodolju-
bima, da se s njima porazgovori, što bi valjalo učiniti, da
Slovenci odbiju od sebe pogibao i spase svoje narodno biče. 38
Posljednji Vrazov narodno-agitatorski put doveo ga je opet
k Slovencima, ali tu je preveliki napor pjesnika slomio i
on se sklonio u Potčetrtek k svome rodjaku Hercogu, gdje
ga njegova teška boljetica pod zimu prikuje uz krevet, i
tu pjesnik uz njegu pobratima dr. Kočevara i posljednje
svoje simpatije Anke Hercogove u doba najburnijih do-
gadjaja leži kao ukopan, ne javljajuči se nikome, ne pri-
majuči iz Hrvatske nikakvih vijesti, a ovaj hotomični grobni
muk na sklonu pjesnikova života valj da je najbolje od-
govarao njegovu ugodjaju.

XV.

SUTON.

J elačič se na bojnom polju borio za ideju federacije te
integritet monarkije, pa ako je i pobijedjena ideja veliko-
njemačke i madžarske centralizacije, ipak su se, dok su
još hrvatski i srpski mačevi bili krvavi, počeli več javljati
predznaci apsolutizma, koji su bivali sve jasniji i sve teži,
a to se nije moglo nigdje bolnije sleči na javni život nego
u Hrvatskoj, gdje je bilo najviše razočaranja. Nezadovoljstvo
bilo je u nas opčeno i golemo. Vidjelo se, da su jednakost,
bratstvo i sloboda, za koje ideale je borba tekla, bile sanje,
s kojih je poginulo sila ljudi, što bi najvredniji bili da žive .. •
Kratkotrajna potpuna sloboda, a nigdje nije bila tolika kao
u Hrvatskoj, samo je oteščavala novu robiju. Ugrabljena
nam je drevna konstitucija, a to je bilo, kao da nam je tko
uzeo našu prošlost, našu povijest. Autonomija županija je
prestala, sabor je zabranjen, narod nema utjecaja na po-
litički život, činovništvo stenje pod pritiskom birokracije,
koja ga kvari i odnarodjuje ; uvodi se biljeg, vojnici se
uzimlju bez pitanja, tudjinci dolaze, da nam vladaju i da
poruše sve, što je dosele u Hrvatskoj bilo, a novo njihovo
uredjenje bijaše tek na papiru, po čemu je u sutonu apso¬
lutizma zavladao u nas opčeni kaos, iz kojega je jasno
probijala samo toliko puta več oborena germanizacija i
centralizacija. Aristokracija, što se borila za svoja, ali i
za narodna privilegija, porušena je : ukinuče tlake uništilo
ih je gospodarstveno, ideja narodnoga predstavništva

izjednačila ih je s ostalim gradjanima države, a reakcija
ote onda jednima i drugima sva politička prava, pa tako
gospodarstveno i politički skršeno plemstvo izgubi napokon
i svoj društveni ugled. Narodna je aristokracija oborena,
ali na njezino mjesto ne dolazi narodna demokracija, več
— tudja birokracija. U ovome se preokretu opazilo, da
prostodušni po svojoj naravi nijesmo bili dorasli politici
diplomata, da nijesmo uopče imali političkih stranaka,
koje bi znale, što hoče, koje bi radile prema načelima,
a nije ni bilo nade, da bi se u ovo doba u prijekoj nuždi
mogla organizovati ovakva stranka, gdjeno je uništen
javni politički život i politička sloboda . 1  I Hrvatska bila
je dokazom, kako je bečka politika, nemajuči vida u dalju
budučnost, umjela savršeno upotrijebiti i naj plemeniti ju
borbu za konstituciju, narodna i ljudska prava kao sredstvo
za bespravlje, za apsolutizam, a to i u nas moralno najjače
pojedince oslabi, srednje učini ravnodušnima, a slabičima.
poda tužnu snagu, koja se sva iscrpla u jagmi za službe
i u golemom broju denuncijacija, te nije bilo u Hrvatskoj
vrednijega čovjeka, koji ne bi bio u Beču očrnjen i okle-
vetan. Kako je u doba cvjetanja ilirizma vladao zanos i
oduševljenje kao epidemija, tako se sada širila epidemija
razočaranja i nezadovoljstva.

Josef Vaclav Frič, revolucionarac češki, došao je u
Hrvatsku u ovo doba prvih depresija. Jelačič poslao ga
k podžupanu Čegelu na dobro Braček u Hrvatskom Za¬
gorju, kamo bi dolazili rado ugledni hrvatski domoljubi.

I na ovo zatišje okomile su se dugačke sjene črne reakcije,
a u ugodjaju sutonskom bazali su pognutih glava nekoč
oduševljeni preporoditelji. ,,Slučajno bio je — priča Frič
u svojim zapamčenjima — nedavno prije toga došao k nama
na Braček i on, Slovenac i prijatelj Čeha, Stanko Vraz.
Politički pokret u domovini kao da ga se nije ni taknuo!

172

Šetao je s nama muce, jedva odgovarajuci na pitanja, ugi-
bajuči se tjeskobno svakome razgovoru bilo o poeziji ili
o politici ; pričinjao nam se više kao mjesečar, koji je došao,
ne znajuči zapravo zašto, a otišao opet kao duh, ne zna-
juči kamo. Tek bi tu i tamo prisluškivao one večernje
milozvučne, ako i ponešto monotone pjesme ženskinja sa
dvora, što su posljednji, zamiruči glas od svaka dva stiha
zatezale bez kraja i konca, bilježeči gdjekoji još nepoznati
mu stih, prečesto upravo improvizovani.”

Ovamo je došao Gaj. Po pričanju Fričevu on je bio
do skrajnosti nezadovoljan, te nije ni pred kim tajio svoju
ličnu mržnju prema Jelačiču. ,,Ne ču zaboraviti večeri,
što smo je tamo proveli zajedno u sjenici. Mladi Čegel
objašnjivao nam je doduše poslije, da je Gaj najviše za to
bijesan, jer je sam mislio doci do banske časti...” Friču
se medjutim činilo vjerojatnijim, da ova mržnja potječe
cdatle, ,,što Jelačič nije njega kao diktatora slušao, premda
ga je Gaj smatrao tek pukim svojim sredstvom, koje bi
smio, čim dostigne svoje možda suviše smjele i čisto lične
ciljeve, kad ga bude volja, odbaciti, pa makar vlastitom
močnom rukom i uništiti”. „Kako sam toga Josipa stvorio,
tako ču ga sada slomiti!” —rekao je Gaj u ovoj sjenici —
,,a brzo iza toga nije bila ni za koga tajna, da se tada
spremio incognito svakakvim stranputicama upravo u
Pestu, radi čega su ga mnogi, što su tu spletku progledali,
proglašivali naprosto izdajicom, kojemu, kad bi se opet
pojavio u Zagrebu, prijeti smjesta uapšenje, a možda i
nagla osuda.” Frič se čudio, kako je Gaj govorio samo o
sebi, a uvijek samosvijesno i oholo. „Jadao se, kako ga
od nedavna malo cijene mnogi od onih, što ih je predobio
za svoju misao, što ih je on bio poodgojio, svojom pomoči
podigao na noge i pomogao im do uglednih mjesta. I odao
nam je, kako je odbio od sebe jednoč jednoga od mladjih)

173

medjutim pročulih domorodaca i književnika, koji se u
nezahvalnosti i umišljenosti prema dobročinitelju svome
tako zaboravio, te je Gaju prebacio, da se on sam zapravo
ni jednom važnijom knjigom ne može pohvaliti ! A odbio
ga je, kaže, riječima : Moj zlatni, u onoj knjiži, što sam
joj ja glavnim autorom, Vaša je malenkost jedan jedini,
k torne neuspjeli list !” 2  Tako eto vidimo u prvome su-
tonu apsolutizma vodju političkih borba razjarena, bijesna
i razdražljiva, a vodju književnoga pokreta, gdje je utihnuo,
ukazujuči se medju ljudma kao mjesečar, koji je došao,
ne znajuči zapravo zašto, i otišao opet kao duh, ne zna¬
juči kamo.

Razočaranje u početku reakcije iza vratolomna opti¬
mizma, najdublja potištenost iza najopčenijega narodnog
zanosa, utjecala je silno na prvake preporoda, i to na
svakoga drukčije, prema razlici pojedinih značajeva. Gaj
se gnjevio i žestio, pa je svojim čitaocima 30. juna godine
1849. upravio razdražljiv i strastven Proglas, gdje javlja,
da prekida izdavanje ,,Danice” ,,do mirnijeg vremena”, a
u naknadu da če ,,Narodne novine” izlaziti kao dnevnik, 8
ali doskoro ih — proda bečkoj kamarili. Preradovič je za-
bugario, zavio svoju tugu u koprenu alegorijskih pjesama,
a onda u tamnilu bez vidjela posve zašutio, predavajuči
se spiritizmu. Kukuljevič, koji je več prama svršetku
god. 1848. u proglasu ,,Slaveni, pozor !” što ga je i Havliček
objavio u svojim novinama, zloslutno proricao pobjedu
birokracije, 4  odrekavši se poslije ožujske oktroirane karte
(1849.) politike, osnovao je ,,Društvo za jugoslavensku
povjesnicu” i počeo se baviti samo naukom. Šulek, naj-
poznatiji preporodni žurnalist, bavi se botanikom i leksiko-
grafijom. Janko Draškovič, predsjednik Čitaonice, koji je
u sjednici odbora 28. decembra god. 1848. rekao, da se
sve smirilo, pogibao da je od domovine odvracena, pa

174

da če sada i čitaonica moči iznovice krepčije raditi, več u
prvom sutonu kao da je posve iščeznuo : ne spominje se
u zapisnicima ni na jedrno j sjednici, što više ni na glavnoj
skupštini, a prije ne bi on ni u slučaju bolesti propuštao
sjednice, več bi je sazvao u svom stanu. I Vraz, razočaran,
potišten i sustao, tjelesno skršen, pridigavši se jedva od
teške bolesti i osječajuči bliže stope smrti, povukao se i
zašutio, ali ne zadugo i njegova se energija iznova budi,
pa ma da je vidio, gdje je porušeno sve, što se teškom
mukom izgradilo, on opet traži utrenike, kojima bi se
imalo poči.

Vrazov čitav književni rad zametnuo se u društvu,
pa je on uopče prosvjetni rad zamišljao kao organizovanu
šilu. Ova je sila stvorila i vodila naš preporod do god. 1848.,
pa se baš na nju u prvom redu oboriše i razmetnuše je prvi
počeci reakcije. Gajeva ,,Danica” oduševila je i sjedinila
hrvatske književnike, privlačila je u naše kolo Srbe i Slo¬
vence, a sad je nema. Posljednja pjesma, što je u „Danici”
izišla, bila je Ignjata Gjordjiča ,,Molitva Jeremije proroka”.
Oko ,,Narodnih novina” posabralo se sve, što je moglo
utjecati na politiku, a sad se nad njima vije dvoglavi orao.
,,Slavenski jug”, koji je počeo izlaziti 6. augusta godine
1848., nije se održao dvije pune godine, a „Jugoslavenske
novine“ (1850.) ni tako dugo. Napokon predsjedničkim uka¬
zom od 27. aprila god. 1850. raspuštena je Čitaonica, ma¬
tica svega, što nam je u prosvjetnom, društvenom i poli-
tičkom pogledu dao preporod. Sva prosvjetna preporodna
vidjela redom pozamrču i ugasnu se, a ne održa se, što
se u sutonu pojavilo. Matica ipak i u ovo doba postoji,
ali samo po imenu, a odbor bivše Čitaonice upravlja pro-
vizorno njenom glavnicom, dok se ne riješi pitanje da-
ljega njezina opstanka. U ovim prilikama jače se nego
igda osječala potreba književnosti, ali poticaja nije ni

*75

otkuda bilo. Kočevaru piše Vraz 18. septembra god. 1850.
iz Zagreba : ,,U ostalom za sad sve je ovdje vrtoglavo.
Ljudi se strašno bore za službe, nu ne bi toga ni trebalo,
jerbo ima toliko raznih mjesta, te če svaki i bez muke
dobiti svoj komad. Dabogme te če pri tom zlo proči naša
književnost, jerbo svi izvršeni mladi ljudi ponamjestiti če
se po pisarnicama, te če vas teret književni, izuzamši
novinarski, ostati na mojijem i na Kukuljevičevijem
ledjima, koj če uz arhivarstvo svoje još moči šta pisati.
Ja imam sila nagomiljenih rukopisa, koje bi sada rado
izdavati, da mi se toliko ne bi otežavao posao izdavanja
po sadašnjem odboru Matice, kojega, ako Bog da, kod
buduče velike skupštine dignut čemo u lagum, pa boljeg
namjestit. A do onog doba koprcat čemo se, kako budemo
ljepše mogli.” 5

Preporod Matice ilirske bio je Vrazova jedina nada,
ali prije toga pokušao je ipak pjesnik u posve novoj orga¬
nizaciji udariti osnov razvitku hrvatske knjige, no nije
uspio. ,,Jugoslavenske novine”, što su počele izlaziti 8.
aprila god. 1850. kao politički dnevnik, več u drugome
broju donose „Poziv na potpis na dionice za narodnu knji-
garnu i tiskarnu u Zagrebu”, a potpisani su u provizor-
nom odboru : Ambrož Vraniczany, Naum Mallin, Pavao
Hatz, Dr. A. Rakovac i Stanko Vraz. Pravila tražila su
300 dionica po 50 forinti, pa je več prije ovoga poziva
bio znatan broj dionica potpisan i odbor se več bio obratio
na poglavarstvo glede knjižare i na bana glede tiskare,
jer osnova nije bila od juče, več se oko nje radilo več ne¬
koliko mjeseci. Torkvatu Brliču poslana su ova pravila
davno prije poziva u Beč, da steče potvrdu društva i da
ih dade u tisak. ,,Teško čekamo odgovor Vaš o koracima
— piše mu Vraz 4. marta god. 1850. — što ste učinili u
poslu našeg dioničkog društva, od kojega Vam poslasmo

176

pravila cum appertinentiis. Što se mene tiče, molim Vas,
da se ime moje, kad več ondje stoji po zahtijevanju ov-
dašnjijeh članova, metne najstražnje (sada ondje stoji
Rakovčevo). Zato Vi u korekturi izvolite to ispraviti.” 6
Vraz je, prije negoli je poziv izašao, tražio dioničare i
u Štajeru. 7  Ako i jest ime Vrazovo čedno na posljednjem
mjestu, ipak možemo reči, poznavajuči njegove tegobe
s tadašnjim zagrebačkim tiskarama i knjižarama, i oba-
ziruči se na stil i misli poziva, da je ovo praktično za¬
mišljeno dioničko društvo bila. njegova ideja, za koju je
predobio svoje prijatelje, ali kako do potvrde društva nije
došlo, ostala je Matica u doba sutona apsolutizma jedinim
uporištem novoga prosvjetnoga rada.

Matica je od god. 1842.—1849. stekla 204 utemelji¬
telja, medju njima 22 Čeha i nekoliko Slovenaca, a njezina
je glavnica uto dosegla svotu od 15.533 forinta u srebru. 8
Upravljalo se ovim imutkom primitivno : kako u Zagrebu
nije bilo štedionice, odbor je glavnicu dijelio u zajmove
pojedincima, gradjanima, svečenstvu i vlasteli, gdje je
ona odbacivala najbolje kamate. Kad je ukinuta tlaka,
nepripravljena vlastela i svečenstvo, glavni dužnici Ma-
tičini, iznenada propadoše, a time se poremetiše i dohoci
Matice,* 1  jer nesamo da u ovo doba klonulosti nije moglo
biti ni spomena o novim narodnim prinosima, več je gdješto
i od stare glavnice propalo. Poremečeni računi na početku
apsolutizma bili su največa nesreča za Maticu, jer je u
opčemu nepovjerenju trebalo gotovo čitav decenij, da
se oni pročiste, i oko toga lomile su se sve sile odbora. Pokraj
svega toga u opčemu siromaštvu Matica je bila relativno
bogata, i tu se moglo nešto pokrenuti, ali je iznajprije
trebalo društvo preporodih : učiniti ga samostalnim knji¬
ževnim društvom i sabrati oko njega književnike. Pro-
vizornom odboru, ostatku propale Čitaonice, sastavljenome

r/7

pretežno iz gradjanstva i svečenstva, bili su dakako dani
odbrojeni, pa ga nije ni trebalo po Vrazovu naumu lagu-
mom dizati. Kukuljeviču i Babukiču predana je zadaca,
da prema starim izrade nova pravila ,,za novo ustrojenje
Matice ilirske.” 10  Glavna skupština, na koju je preko
običaja došlo sve, što se zanimalo za naš prosvjetni život,
sastala se u dva maha : 9. februara god. 1851. budu pri-
hvačena nova pravila, a 27. februara bude srušen provi-
zorni odbor, pa izabran novi. Ambrož Vraniczany po-
stade predsjednikom, a Kukuljevič potpredsjednikom. Bilo
je i žestoke borbe. Protivukandidat prvoga bio je Gaj,
a drugoga Demeter. U književni odbor udjoše sami naj-
vidjeniji književnici : Mirko Bogovič, Stjepan Ilijaševič,
Petar Preradovič, Ivan Mažuranič, Bogoslav Šulek i Stanko
Vraz.

Matica nije nigda u književnom odboru imala same
tako odlične književnike kao poslije ove glavne skupštine,
koja je birala u odbor i Stanka Vraza, pa mu time dala za-
dovoljštinu za jade, što ih je kao tajnik prepatio, te ga u
Matici restaurirala. Vraz je bio mirne čudi, pa ako ga i
gonilo nešto naprijed, u borbu, ipak bi uvijek od boja us-
pregnuo, ali uza sve to nije živio kao tajnik Matice u skladu
s odborom Čitaonice (1846.—1851.). On je očekivao, da
če odbor pokrenuti novi književni život, što ovaj nije mogao,
a odbor je htio, da sve to učini ,,Kolo”, što je Vrazu bilo
nemoguče, jer nije bilo odziva pisaca, te je ponajviše sam
radio, a i tu nije bio Slobodan, več stegnut cenzurom i na-
zorima gradjanskoga odbora Čitaonice. Upravo kad je bila
izišla šesta sveska ,,Kola”, u sjednici 2. marta god. 1848.
ističe se nezadovoljstvo, što ,,Kolo” ,,vrlo neuredno i sporo
izlazi”, pa je odbor Vrazu naložio, da ukloni sve, što ga
sprečava u izdavanju časopisa, neka se strogo drži pravila
i neka nastoji oko toga, da svake četvrt godine izadje jedna

12

i 7 8

sveska. Ali kako se uto plamen revolucije rasplamsao i
razbuktio po čitavoj monarkiji, nije niko na književnost
mislio, pače ni odbor se nije sastajao, a Vraz je bio na sla-
venskom kongresu, vršio je dobrovoljačku službu u na-
rodnoj straži i agitirao medju Slovencima, pa je i on
ostavio svoje milo „Kolo”, jer ne bi imalo ni smisla, da je
u to doba izlazilo. Kad je poslije toga pjesnik s velikoga
rada i napora smalaksao i ležao teško bolestan u Potčetrtku,
a da u Zagrebu nije za nj nitko ni znao, sastao se odbor iza
velike stanke 28. decembra god. 1848., pa držeči se pome-
nutoga zaključka bez obzira na prilike naloži blagajniku,
neka tajniku Vrazu do daljnje naredbe ne daje nikakve
plače, jer nije od marta izdao ni jedne sveske ,,Kola” i jer
je bez dopuštenja predsjednikova prije dva mjeseca ostavio
Zagreb, te se dosele nije povratio. Pjesnik ipak ni u naj-
težim časovima ne odbacuje pero. Byronova ,,Sužnja
šiljonskog” počeo je prevoditi krajem god. 1847., a sad se
ponovno prihvača ovoga posla ,,s mladom godinom 1849.,
pridižuči se od bolesti na Štajeru.” 11  Iza toga vratio se u
Hrvatsku, koja mu je bila mila kao zdravlje, pa ako mu
se zdravlje i nije više vratilo, on i dalje neprekidno radi.
Povrativši se u Zagreb preveo je drugo znamenito djelo
romantičke poezije, drugi dio Mickiewiczevih ,,Dziadow”, 12
iza toga i Byronovu ,,Parisinu”, a namjeravao je prevesti
i njegovu ,,Nevjestu abydsku”. 13  U njegovoj zbirci naku¬
pilo se toliko prijevoda iz poezije ostalih slavenskih knji¬
ževnosti, te je nakanio ,,u zgodnije vrijeme” izdati sla-
vensku antologiju pod naslovom ,,Cvjetnik slovinski”. 14
,,Kolo” nije izašlo pune tri godine, a niti je tko za nj pitao.
God. 1850., kad je bilo jasno, da nam od politike nema
hljeba, počelo se opet misliti na književnost i na ,,Kolo”,
pa kad se Vraz iznova prihvatio uredjivanja i završio u julu
sedmu svesku, obustavi odbor započeto več tiskanje, 16

179

a pjesnik se ojadjen sasvim povuče. Na dvije opomene
iz odborskih sjednica u septembru god. 1850., da vrši taj¬
niške dužnosti, on uopče ne odgovara, 16  pa je odbor u sjed-
nici 24. novembra god. 1850. izabrao privremenim taj¬
nikom A. Torkvata Brlica.

Prva odborska sjednica obnovljene Matice bila je 6.
marta god. 1851. Vraz, kojega je prijašnji odbor riješio
službe, bude pozvan, da podnese novome odboru svoje
očitovanje, da se može prosuditi „u koliko mu je krivo
učinjeno, u koliko ne”. Poradi toga odgodjen je i izbor
tajnika, a poslove vodi i dalje privremeno Torkvato Brliš.
Kako je odbor htio, da urnah uskrisi „Kolo”, a tri tabaka
sedme sveske bila su veš god. 1851. doštampana pa obu-
stavljena, bude na sjednici 20. marta zaključeno, neka se
pozove Vraz, da nastavi uredjivanje časopisa. I Vraz je
član novoga odbora, ali njega nema ni na jednoj sjednici.
Borio se za obnovu Matice, pobijedio je, ali raditi više nije
mogao. Bolest, s kojom se od svršetka godine 1848. ne-
prekidno borio, stegnula ga je tako, te nije mogao zapremiti
svoje mjesto u obnovljenoj Matici u ovo tužno doba, gdje
je poslije sutona počeo po našoj zemlji svuda padati mrak.
Pjesnik se ipak i teško bolestan na molbu odborovu latio
posla, pa je spremio u tisak posljednji dio sedme sveske i
priredio gradju za osmu svesku, ali to je veš bila njegova
književna posmrčad : ni sedma sveska nije izašla za nje¬
gova života, a osmu je poslije njegove smrti izdao Tor¬
kvato Brliš. Koliko je Vraz vrijedio, vidjelo se, tek kad
ga nije bilo, a Matica je trebala takova radnika. Nije mu
bilo zamjenika. On je bio jedini samo književnik, a jedino
ovakav književnik mogao bi nadvladjivati zapreke, što
ih je narodnoj prosvjeti donio apsolutizam. Kroz nekoliko
godina Matica je pozivala književnike, da suradjuju u
„Kolu”, obešavala je lijepe honorare, što je Vrazu i nje-

*

i8o

govim suradnicima bila sasvim nepoznata stvar, pokušala
je sreču s nekoliko urednika, kako se razbira iz zapisaka
sjednica, a plod svega toga bila je deveta sveska ,,Kola”
(1853.), što ju je s Matičinom privolom o svom trosku
izdao Mirko Bogovič, a ona je bila posljednja i najslabija.

Vraz je umr’o u svojoj tajničkoj sobici u Narodnom
domu 24. maja god. 1851., kad je nastalo puno prolječe
i sva se priroda rascvala i raspjevala, a na Hrvatsku, za
koju je pjesnik tako idealno radio, oborila se tarna, u kojoj
su se rasplakale sve goleme nade ilirskoga preporoda. A
26. maja u 9 sati na večer otpratiše rodoljubi velikoga po¬
kojnika, što ga je u Hrvatsku dovela „Danica”, plam¬
tečim zubljama na Jurjevo groblje. Turobnu povorku
pratila je rascviljena Preradova vila gotovo bez riječi,
samo s jednim distihom :

Ranom u grobu počiva vriedni pjesnik naš Stanko,

Probudiv rano se več, ranije dodje mu san.

XVI.

KARAKTERISTIKA.

K ad je Vraz ležao na odru, snimio je Karaš, jedini ilirski
slikar, mrtvačku masku, i po njoj ponajviše pozna-
jemo obličje pjesnikovo. Vraz nije nigda fotografiran.
Pače njega nema ni na spomen-slici, što je snimljena pri-
godom otvorenja slavenskoga kongresa, premda su tu
na okupu svi najvidjeniji učesnici. 1  Karasova je slika
izašla uz prvu, posve kratku pjesnikovu biografiju iz
pera Davorina Trstenjaka u ,,Koledarčeku slovenskom”
( i 855.), a poslije nešto izradjenija u ,,Bosiljku” (1867.).
Tako se od nužde iz ove mrtvačke maske postepeno raz¬
vijala danas opčeno poznata slika pjesnikova. Najstarija
je veoma loša litografija bez oznake mjesta, gdje je izra-
djena, koje se primjerak nalazi u Božidara Kukuljeviča
Sakcinskoga, a bit če da je to radnja Karasova ; po njoj
radirao je W. Unger lijepo izradjen portrait Vrazov za
Matičino izdanje ,,Izabranih pjesama” (1880.), a prema
ovim dvjema izgledima nastala je poslije litografija če-
škoga slikara V. Jana Vilimka. Ove preradbe oživljavale
su črte pjesnikove mrtvačke maske, ali time su se uda-
ljivale i od živoga i od mrtvoga njegova obličja. Jedina
autentična Vrazova slika jest portrait u bojama, veoma
lijepa radnja iz god. 1841., što je danas svojina Matice
hrvatske. Portrait je slikao Lerois, bit če nekakav putujuči
slikar, kakovi su u ovo doba obilazili po našim gradovima
i po kurijama vlastele. O njemu ne zna nitko ništa. Bit

182

če da je Lerois pjesnika slikao upravo u Bistrici, gdje se
on početkom god. 1841. doista desio, jer iz ovoga vremena
potječe i portrait Ivana Krizmaniča, opata bistričkoga,
što se čuva u našem narodnom muzeju, a istovetna mu je
tehnika dokazom, da je i on djelo slikara Leroisa. Ovaj
portrait sačuvao nam je Vraza, kakav je on doista bio,
i kako nam ga crtaju njegovi prijatelji.*

„Vraz je bio — piše Vukotinovič — zdrav čovjek,
lica puna i rumena, velike smedje brade, smedjih očiju,
vitak, tijela prilično jaka, nu morade u njem biti neka
bolježljiva klica, te se je i njegov organizam istrošio prije
vremena, največma pod naporom, kojim je duh njegov
neprestano radio.” Pjesnik je došao prvi put k njemu
u Lovrečinu (1835.) kao ,,lijep mladič, krasna umiljata
i zdrava obraza.. .” 2  I ovaj ugledan, jak i krepak čovjek
borio se s klicom svoje boljetice več od doba djakovanja.
Pjesnik nije bio tako siromašan, te bi morao oskudijevati,
no on je, što se otkidalo za nj od kuče, namjenjivao du-
ševnoj hrani, voleči i lošu knjigu od dobra zalogaja. Pored
toga mladi je pjesnik neprekidno radio, i to uvijek čitavom
snagom, jer je sezao samo za onim, što ga je oduševljavalo :
učio je sve slavenske i ostale kulturne jezike, čitao sve
velike pjesnike, sam pjevao, pisao, prevodio, dopisivao,
agitirao, putovao, snovao i maštao — a to je več u najljepšoj
mladosti slomilo krepko njegovo zdravlje, ako mu i nije

* Kad je Matica ilirska priredjivala izdanje Vrazovih „Djela“,
zaključeno je u odborskoj sjednici 30. maja god. 1863. umoliti Lj. Vu-
kotinoviča, da dopusti, da se Vrazova slika, što se u njega nalazi, foto¬
grafski snimi i po njoj da se izvede litografija. Vrazova ,,Djela“ izašla
su ipak bez pjesnikove slike. Vukotinovič se jamačno odazvao pozivu,
ali u Zagrebu se u ovo doba još nije mogla izvesti valjana litografija.
Pomenuta slika bit če da je istovetna s portraitom Leroisovim, te je
ostala zaboravljena u tiskari, pa ju je poslije tiskar Albrecht poklonio
gosp. Kostrenčiču, tajniku Matice.

i«3

ti jem polomilo poletna krila Več 15. februara god. 1834.
„sluteči smrt” pjeva Vraz u Gracu „Ispovijest”, opijelo
svojoj mladosti i životu.® Ne potraja dugo, 30. decembra
god. 1835. jada se več Gaju, da boluje od očiju, i da mu
je liječnik zabranio svako čitanje i pisanje noču, a danci
su mu kratki. . . 4  O praznicima god. 1837. ogrozničavi
u Krčima ; god. 1840. razboli se od tifusa, a kad se opo-
ravio i krenuo u prolječe god. 1841. na put sa Sreznjevskim,
zadrža ga groznica u Ljubljani. Pjesniku prirodjena umje-
renost održa ga ipak dugo čila i uvijek puna volje za rad.
Život nije pjesniku nigda ogrknuo, pače ni karakter nije
mu bio nimalo natrunjen običnim posljedicama bolježlji-
vosti, a od svega toga sačuvao ga vedar humor, koji mu
je razgonio črne slutnje, pa i u doba, kad je njegova bolest
postala konstantna i neprebolna (1848.—1851.). ,,Lonac
— šalio bi se — koj se toliko puta nosi na vodu te opet
na vatru, mora edared poči po vragu!” 5

Vukotinovič veli o svome pobratimu, da je bio ,,čedan,
tih, nevin i ljubezan poput djevojke ; njegovo srce pleme¬
nito, a značaj čvrst”.® Ova nježnost čudi, o kojoj u jedan
glas govore svi suvremenici, a u drugu ruku ugibanje buč-
nome društvu muškaraca, pa mila dosjetljivost, njegov
lijep tenor, razumijevanje glazbe, druževnost, razgovor-
ljivost, lijepa i simpatična pojava — sve to ga je učinilo oso-
bitim ljubimcem ženskoga društva. Ali u ljubavi bio je
ipak uvijek nesretan. Pjesnik je oko bacio na neobične
krasotice, koje su se jedva opjevane poudale za — drugoga,
a on, čovjek bez ikakve ujamčene egzistencije, sanjario je
i dalje o ljubavi, što ga čeka — preko groba. Bez živih
iluzija nije nigda bio, a vjerom u ideale nije nigda krenuo.
U časovima bolesti, kad je na nj pala sva tegoba osamlje¬
nosti, a ženske črte njegova značaja jače izbiše, on bi se
uvijek predavao nježnoj ženskoj ruci. Sad ozdravlja kraj

184

posestrime Dragojle u Krčima, sad se utekao pod okrilje
Pauni Štauduarovoj i maloj Gabrijelici u Bistrici, sad se
sklonio k svojoj sestri Anki, sad k svojoj ,,mamici”, gdji.
Vancaš, pa k svojoj rodjakinji Anki Hercogovoj u Pot-
četrtku. 7  Mjeseca oktobra god. 1850., vračajuči se na la-
danje sretnu pjesnika u Vlaškoj ulici Ružiča Kraljeva i
Gabrijela Štauduarova, sada zorna djevojka od petnaest
godina, namame ga na svoja kola, da ih sprovede do Mak¬
simira, ali ga onda na prijevaru odvedu u Omilje. Vraz
je ovu rijetku otmicu opjevao u pjesmi ,,Proserpina ugrab¬
ljena”. Bili su to njegovi posljednji časovi u Omilju. Pa
i posljednjih dana pjesnikova života okupilo se oko njega
sve, što ga je voljelo, a od Anke Hercogove iz Potčetrtka
dolaze nježna pisma, od kojih mu posljednje dodje na ruke
več — mrtvu. 8

Pored osobite razvijenosti čuvstva i nježnosti, čemu
se pjesnik rado podavao, ipak je on jak muškarački stva-
ralački značaj. Njegovo čuvstvo ne zaustavlja, več po-
tiče volju do čina. Bio je uvijek razborit, pronicav, oz-
biljan i odlučan, pa ga mekoča srca nije raznježila, ali
zato ni u njegovoj odlučnosti i činu nema nigda nesmilje-
nosti i tvrdoče suha razbora. On bi se kao satirik svom
žestinom obarao na rdjave pojave u prosvjetnom i poli-
tičkom životu, pače i na pojedince, ali svojih epigrama,
premda je na to pomišljao, nije objavljivao, pa su oni
bili možda nepoznati i njegovim intimnim prijatelj ma. 9
Književna polemika posve se protivila njegovu značaju.
On je htio oštrom kritikom suzbiti nabujali književni
diletantizam, no srce mu ni to nije dalo. ,,Kolo” bilo
bi posve drukčije, da je u njega bio drugi značaj. Radi
opčeno poznate nježnosti i blage čudi on nije imao nepri-
jatelja, a kad se na koga okomio, pošto mu je uskipjelo
plemenito srce, bila je to uvijek bura u čaši vode. Pjesnika,

koji je najviše zamrzio buku i praznu slavičnost, u jav-
nome radu najljepše karakteriše tišina i čednost. ,,Stanko
Vraz je svigdje i u svako vrijeme — piše Vukotinovič —
radio tiho i čedno, te dok su se drugi prepirali i borili, on
je razmišljao, bilježio i pisao”. 10  Bio je i on značaj čo-
vjeka borioca, ali u smislu Kollarove slavenske ,,golu-
binje duše”.

U doba, kad se javio Gaj, bojalo se hrvatsko svečen-
stvo, da če požunski sabor ukinuti naše municipalno pravo,
po kojemu nijesu protestanti smjeli u Hrvatsku, a naša je
aristokracija strepila, da če bez odmjene izgubiti sva svoja
privilegija. Zato je kler s aristokracijom, shvačajuči dobro
več u početku naš preporod kao oporbu protiv Madžara,
do rijetkih izuzetaka urnah listom pristao uz Gaja. Poradi
toga su slobodoumni madžaroni preporoditelje smatrali
reakcionarcima, a bilo bi natražnjaštvo u preporodu doista
jače probijalo, da nije naša aristokracija uistinu bila slo-
bodoumna, i da svečenstvo nije živjelo još uvijek pod
nekim utjecajem Vrhovčeva josefinizma. Vraz je u prepo-
rodnome kolu od početka odlučan demokrat („Postanak
Tiharja”) 11  i čovjek slobodoumnih nazora, ali ovih nazora
mu ne narinu odgoja, več je to bila posljedica njegove
vlastite naobrazbe, pa zato ni on svoje slobodoumlje nikome
ne nameče. Demokratizam, narodna crkva, vjersko slobo¬
doumlje, što se sve ističe u preporodnom programu javno
tek god. 1848., bili su oduvijek Vrazovi ideali. Putujuči sa
Sreznjevskim osobito mu omilješe Uskoci, jer „što se tiče
vjerozakona, vrlo su slobodomisleči.” 12  Kad u Čifaonici,
gdje su bile slike svih slavenskih velikana, nije našao jedi-
noga Kolldra, podruguje se, što pjesnik „Sldvy dcere”
,,čuči u ormaru” sa svojim protestantskim talarom, ,,jerbo
polag mnijenja i velikodušja nekoje naše gospode uži-
vaju i stijene naše poštovanja dostojne Čitaonice blago

i86

municipalno pravo, polag kojeg se protestanti ne pu-
štaju u Horvatsku .” 13

Vraz je bio tip idealista, ali ne takova, koji sanjari,
več koji radi, a po radu kao i po svojoj književnoj nao-
brazbi bio je najsvestraniji medju preporoditeljima. Pre-
tijesne prilike u Slovenaca za njegove ideale i ambiciju
bile su glavnim povodom, te je došao u Hrvatsku, što
je jasno i rekao u slovenskoj romanci ,,po Berangerovi
šegi” s naslovom ,,Slovenski pisavnik”, što ju je na od-
lasku iz Graca za spomen poklonio Davorinu Trste¬
njaku . 14  Vraz je bio uvijek pun osnova. Njegovu impul¬
zivnost pored mnogih neuspjeha, osvježio bi uvijek vedri
optimizam, najglavnija črta u značaju njega kao idealista.
Vraz je najomiljeliji pjesnik u najpjesničkije doba pre¬
poroda ; poslije toga osnivač hrvatske književne kritike,
poticalac naše prve književne evolucije, vodj književnoga
rada u Hrvatskoj, najizrazitiji posrednik izmedju mlade
naše knjige i književnoga rada kod slavenskih i ostalih
evropskih naroda. On je najviše radio oko priljubljivanja
i sjedinjivanja hrvatske, slovenske i srpske književnosti,
jer je u zajednici vidio veličinu i uspjeh naše prosvjete.
U Slovenaca odgojio je čitave generacije mladih ljudi,
koji su govorili i pisali hrvatski, što je utjecalo i na knji¬
ževnost, a ponajviše je njegova zasluga, da su i Slovenci
prihvatili naš organički pravopis. Kad bi se pjesnik spremio
na put, u Potčetrtek, u Bistricu, u svoj Štajer ili u Kranjsku,
on uzima sa sobom najnovije ilirske knjige, svoje i tudje,
pa se svagdje javlja kao pravi ilirski putujuči knjižar.
U šahiranju pretplatnika dotjerao je do največe vještine.
Preradovič mu šalje stotinu komada ,,Prvenaca ”, 15  a za
svoje ,,Gusle i tambure” stekao je medju samim Česima
više od stotinu pretplatnika . 16  Vraz je dotjecao uvijek i
svuda u prosvjetno-narodnom radu. On se brine za sli-

187

kara Karasa, a prvi potiče misao, da rodoljubi pošalju
o svom trosku u Prag Lisinskoga , 17  što se doista obistinilo,
a bez čega nigda ne bi bilo „Porina” ; protiv zagrebačkih
knjižara, koji se nimalo nijesu brinuli hrvatskom knjigom , 18
on zamišlja dioničku knjižaru i tiskaru, kojom bi upra¬
vljali književnici i rodoljubi, promičuči ovako u prvom
redu hrvatsku knjigu. Ali Vraza vidimo i kao pjevača
u koru prve ilirske opere, vidimo, kako ga pozivaju u
Karlovac, da nevježe uči narodno kolo, susrečemo ga
svuda u rodoljubnome društvu i na zabavama narodnim,
jednom riječi on je svagdje, gdje se desi zgoda, da ma
štogod učini za budjenje i razvitak narodnoga duha.
Niko nije imao toliko kao on smisla za sitni narodni rad.
Hrvatski preporod ne poznaje ustrajnijega agitatora ilirske
ideje u prosvjetnom značenju od Vraza, pa nije ni čudo,
da je i njegova poezija postala nevinom žrtvom sve-
stranosti i impulzivnosti njegova agitatorskog narodno-
prosvjetnog rada.

Vraza nije ništa na svijetu, veli Vukotinovič, tako
zanimalo kao knjiga . 19  Književnost bila je jedino njegovo
zanimanje i on se smatrao čuvarom njezina razvitka,
pa ako se i uz svoju blagu čud s kime u radu sukobio, bilo
je to samo onda, kad je tko smetao, da se preporodna knji¬
ževnost svestrano razvija i prirodno teče. On je uvijek
imao na umu, da je preporodna knjiga početak, a ne na-
stavak stare književnosti, pa ako je i nastojao oko što
bržega njezina razvitka, ipak se protivio neprirodnim
Skokovima. Vraz hoče, da se stvori narodna književnost,
a kako se narod tek budio kao i ona, htio je, da se knjiga
razvija uporedo s narodom, da ga vodi, osvješčuje i pro-
svječuje, a ne da od njega odmiče u nedohitne višine.
Umjetnik mora svoje sposobnosti dovesti u sklad s po¬
trebama postepena razvitka prosvjetnoga narodnog života.

i88

Pjesnik postaje sluga narodne ideje i to je njegova naj-
veča slava, a besmrtno mu ime ne pronosi poezija, več
velika budučnost naroda. Žrtvovanje samoga sebe, ali
tako, da to i ne osjedaš, altruizam sa slašču egoizma obi-
lježava čitavu pojavu Vrazovu. On je htio, da preporodna
poezija ne bude ni suviše prazna, ali ni preduboka, da
bude u duševnom dodiru s jedva probudjenim narodom
i da ga naprijed krede. Postepeni razvitak na ovoj osnovi
zamišljao je tako, da se od budnica i lake poezije prelazi
k romanci, baladi i laganoj noveli, a onda ka kritici, ro¬
manu, poeziji višega stila, drami i nauči. O Demetrovim
dramama kaže, da su „djela za vede žrelu dobu slovesnosti
osnovana, do koje mi još nekoliko dugih koraka imamo.” 20
„Kod drugih izobraženih naroda od Grka počamši za-
glavlja se literatura s dramom, a kod nas se počimlje.” 21
Ali gdje se javila prava umjetnost i izvan ovih medja,
Vraz je imao za nju i suviše smisla, a da se ne bi ovakvim
pobjedama od srca radovao. Protivio se imitiranju Du-
brovčana, jer je bio uopče protivnik pseudoklasicizma,
ali ga prenerazila Mažuraniceva nadopuna ,,Osmana”,
koja mu je bila poznata vec u rukopisu, i on god. 1843.
u varšavskoj ,,Dennici-Jutrzenki” u dopisu ,,Novošci lite-
ratury serbo-ilyrskiej” kaže, da se Mažuranic u podavanju
značaja dubrovačke poezije istakao ko pravi pjesnik.
I Vraza je oduševila „Ljubav i zloba”, prva ilirska opera,
te je o njoj napisao opsežnu i lijepu ocjenu, stručniju
od onih, što se danas u nas pišu, pa ako i sam ističe, da
opera i drama u prosvjetnom razvitku naroda znače, da
su ved sve grane umjetnosti u najljepšem cvatu, a uvjeren,
da to u nas nije, ipak od srca pozdravlja ovaj golemi korak
našega napretka. 22

Šafarik je u ,,Ost und Westu” (1838.) preporučio
Gaju prvo svega izdavanje dubrovačkih pjesnika, da po

189

njima oživi i jača pjesnički duh preporodne književnosti,
a tek kao drugu zadaču mu namjenjuje izdavanje narodnih
pjesama. Vraz je htio, da se krene obrnutim putem : na
osnovi narodne poezije, njezina duha i dikcije, ugledavajuči
se u suvremenu slavensku književnost, treba da se naša
književnost izvija na evropski niveau. Bilo je to u skladu
s duhom romantike. Narodna poezija otkrila je pjesni-
cima zanimljivost običnoga čovjeka. Književnosti, koje
su imale sreču več u doba romantike steči prijevod Ilijade
i Odiseje, dahnule su svježijim životom. U Poljaka Mic-
liiewicz, u Nijemaca Goethe u smirenim časovima stva-
raju najljepša djela ovoga pravca: prvi ,,Pana Tadeusza”,
drugi ,,Hermana i Doroteju”. Slava naših narodnih pje¬
sama odjekuje čitavom Evropom, a uz nju se pronosi
ime Vuka Karadžiča, na čijem se zborniku ogrijala mlada
duša Vrazova. I Vraz, proglasivši se učenikom Vukovim,
sabira od početka svoga književnoga rada pa do smrti
narodno blago, i to ponajviše po slovenskim krajevima,
sam putujuči i nagovarajuči prijatelje, da mu pobilježe
i pošalju, što nadju, a poznavajuči dobro sav rad oko ša¬
hiranja narodnoga blaga kod svih slavenskih naroda, pa
zato i nije čudo, da je to prva kritička zbirka slovenskih
narodnih pjesama, a veoma bogata, ali pjesnik je uz sve
nastojanje mogao od toga izdati samo jednu svesku. ,,Na¬
rodne pjesni ilirske” (1839.) jesu prva knjiga, s kojom
se on prikazuje javnosti, a posvečena je ,,u znak harnosti“
Vuku Karadžiču. Narodne je pjesme sabirac raz kao
žive svjedoke duha narodnoga te izglede suvremenoj knji¬
ževnosti, i to takovom ljubavi, te je bila najteža bol, što
ga je u životu zadesila, kad iza više pokušaja, preporu-
čujuči se i Gaju i Draškoviču za posredovanje, nije mogao
svoju muku izdati, več je največi dio sabrana blaga ostao
u rukopisu. ,,Ako me očete — piše o tom Gaju u mojih

190

trudih da poduprete, to mi dajte u živa usta, u mrtva mi
ne treba.” 2 *

Vraz je htio izdati nekoliko knjiga narodnih pjesama
i uopče je nastojao, znajuči da je narodno vrelo nepresušno,
oko šahiranja narodnoga blaga, pače on je sam prvi medju
južnim Slavenima počeo bilježiti i narodne napjeve, jer
je to bilo u skladu s idejama vodiljama čitava njegova
rada : ovo je imala biti nadopuna pravcu njegova kriti-
cizma i težnjama njegove poezije. Vraz nije uzdizao na-
rodnu poeziju preziruči zapadno-evropsku kulturu, jer
je za njom težio, ni zaziruči od utjecaja evropskih na našu
poeziju, jer se sam njima podavao. Bila bi to fiksna ideja,
jer nauka može u narodnim pjesmama naci upravo toliko,
ako ne i više tudjih elemenata, što su prodrli u narod,
koliko ih vidimo i u vezama naše umjetne poezije s ostalim
evropskim književnostima. U djelima Mickiewiczevim ogleda
se jamačno jače duh poljskoga naroda negoli u poljskim
krako vviacima, a u djelima Turgenjeva, Dostojevskoga i
Tolstoja osječamo više ruske narodne duše negoli u ruskim
narodnim ,,bylinama”. U Vraza nije narodno sinonim
pučkoga, pa Divača j uči narodno u širem, ne u folklo-
rističkom smislu, ako mu je kao romantiku i bila narodna
poezija idol, ipak ne shvača narodnu književnost kao
imitaciju narodnih pjesama. Narodna poezija ima da
bude samo ishodište narodnoj književnosti, ali iza toga
putovi i težnje njihove razilaze se i ne sastaju se nigdje.
Vraz zamišlja narodni preporod na osnovi prosvjete, što
joj je glavni organ narodna književnost, koja ima izači
iz narodne poezije, ali ojačavši duhom suvremene slavenske
književnosti treba da teži na razinu evropsku, jer samo
po torne može biti suvremena i utjecati na razvitak naro¬
dnoga života. Ovoj osnovnoj Vrazovoj misli podredjen je
sav njegov rad, pače i poezija.

Vraz je mnogo pjevao i prevodio. On je najznatniji
prevodilac u doba preporoda, te prijevodi zapremaju jednu
trečinu njegova pjesničkoga rada. Najviše je prevodio iz
slavenskih književnosti, i to Vodnika, Prešerna, KoMra,
Erbena, Čelakovskoga, A. S. Homjakova, N. M. Jazy-
kova, Lermontova, Puškina, Žukovskoga i Mickiewicza.
Za ilirski teatar, ma da mu se u načelu protivio, prevodio
je (1840.) poljsku veselu igru Aleksandra Fredra: ,,Pierwsza
lepsza”, ali ne znamo, dali je prijevod dovršio i gdje mu
se trag zameo. 24  Ali svuda dosljedan u svome književnome
programu prevodio je takodjer mnogo iz engleske, a po-
nešto iz francuske, talijanske i španjolske poezije. Zna¬
čajno je, da je iz njemačkoga preveo samo Schillerovu
,,Diobu svijeta” i jedan Uhlandov sonet. Vraz je preveo
četiri oveča pjesnička djela : iz područja narodne poezije
,,Rukopis zelenohorsky a kralodvorsky”, iz slavenske
poezije drugi dio Mickiewiczevih „Dziadow”, a od ostalih
evropskih pjesnika Byronovu ,,Parisinu” i ,,Sužnja šiljon-
skoga“. Vraz je preveo obadva Hankina rukopisa, premda
se od prvoga nije sačuvalo ništa, a iz drugoga nema u
izdanju njegovih djela lirske pjesme ,, Jelen”, koja nam se
ipak sačuvala iz druge ruke, 25  i pet epskih pjesama. Veči
dio ovoga prijevoda je dakle propao. Poslije pojavila su se
u nas još dva prijevoda Hankinih pjesničkih falsifikata :
Ignjata Brliča, koji je izašao u Hankinu izdanju ,,Poly-
glotta kralodvorskeho rukopisu” (1852.), te Ivana Trnskoga
„Kraljodvorski rukopis”, što je izašao u osobitoj knjiži,
posvečen banu Jelačiču (1854.). Vraz je dakle u nas prvi
preveo čitavo ovo znamenito djelo, koje se prevodilo na sve
evropske jezike.* Vraz je savjestan prevodilac, ali njego-

* U „Danici“ god. 1840. str. 197. izašla je „Kitica“, prvi Vrazov
prijevod iz kraljodvorskog rukopisa, i tu je u bilješci dodato, da je preveo
i ostale sitnije pjesme : Ruža, Jagode, Kukavica, Jelen, Ševa, Zbyhonj,

192

vim prijevodima, osobito ovečih pjesničkih djela, nedostaje
ono, što i njegovoj poeziji, osobito baladama i pjesničkim
pripovijestima : krepčina, izradjenost tančina i zaobljenost
cjeline. Ali kako je pjesnik u borbi s oblikom ove nedostatke
ipak svladavao u svojoj sitnoj lirici, u dvokiticama ,,Dju-
labija, u sonetima, gazelama, epigramima i nekolikim
romancama, tako je pobjedjivao i u prijevodima lirskih
pjesama. Vrazovi prijevodi iz Mickievviczeve lirike (,,Raz¬
govor”, ,,Sanak”, „Najbjedniji”, ,,Slušat i cjelivat”) i
danas su svježi i lijepi, pače on nam je u prijevodu ,,Slušat
i cjelivat” sačuvao daleko više nježnosti, Mickievviczeve
srdačnosti i ritmike originala od Ise Velikanoviča. Tako
su i prijevodi Vrazovi dokaz, da je on bio pravi čisto lirski
pjesnik.

Vrazov pjesnički talenat je eminentno lirski, a svojim
značajem i opsegom podsječa nas na slovensku narodnu
pjesmu, gdje ima više čuvstva nego intuicije, gdje uvijek
sadržaj nadmašuje melodija, mila i puna, ako i nije op-

Ostavljena. U Hankinu četvrtom izdanju rukopisa (1843.) nalazi se Vrazov
prijevod pjesme „Jagode“, koja je prvi put izašla u ,,Glasovima iz du-
brave žerovinske" (1841.). God. 1844. 20. IV. piše Vraz Erbenu, čuvši
da Hanka sprema novo izdanje s prijevodima u svim slavenskim jezi-
cima, da ima prevedenu polovicu, pa da bi mu za pol godine mogao po¬
slati čitav prijevod, ali več 28. juna iste godine javlja mu : ,,Prijevod
rukopisa kraljodvorskog dogotovio sam ; sada treba još da ga ispilim."
(Djela, V. 356.). U Časopisu Českeho Museum (1845.) priopčio je Vraz
pomenutih sedam sitnijih pjesama, što ih je preveo več god. 1840., a
uredništvo dodaje, da je Vraz preveo več čitav rukopis. God. 1847. piše
Vraz Hanki, da je več ,,prije dvije godine preveo čitav taj rukopis' 1 , ali
da ga ne če izdati, dok ga ne isporedi s ruskim prijevodom (Vijenac, 1896.
str. n.). A kad je Macun spremao slavensku antologiju u hrv. prijevodu
(1849.), Vraz mu obečaje svoju pomoč, pa ga medju ostalim upučuje
na svoje sitne priopčene prijevode iz kral. rukopisa i dodaje : ,,Ostalo
imam u rukopisu. Meni se najbolje dopada L i b u š i n sud i Zaboj,
i tu mogu služiti. “ (Dj. V. 414.—415.).

193

sežna, a grli se u njoj melanholija sa prpošnom šalom.
On je specifički slovenski pjesnik, ma da je pjevao na
hrvatskom jeziku. Nježna melodioznost njegovih čuvstava
oslabila je ispod teškoga hrvatskoga plastičkog izražaja,
ali ni je zatrta. On je pjesnik tišina i šaptaja, što se hvataju
tek probrstalih žerovinskih dubrava tihom poezijom prolječa.
Domena njegova pjesničkoga duha jest u erotici : on je
pjesnik sitne erotike. Epigramatičnost je prirodjeni oblik
njegova pjesničkoga izražaja, što ga i označuje kao emi-
nentnog lirika, i u torne obliku javila se njegova sati-
rička poezija, a da se s dubokim čuvstvom grli vedra šala,
koja se u časovima samoprijegora promeče u oštru satiru,
nije ništa neprirodno, što je dobro opazio Milivoj Šrepel,
ističuči da su veliki lirici Prešeren, Zmaj, Heine i Puškin
bili u isti mah i satirici . 26  Vraz je prvi naš erotik u doba
preporoda, i njegova je erotika izgled potonjim našim
eroticima.

U doba preporoda bio je u nas književni život posve
drukčiji negoli u brače Slovenaca, a ipak zaprema u nas
Vraz u razvitku novije poezije slično mjesto kao u Slo¬
venaca Prešeren. Obadva pjesnika uvode evropske pjesničke
oblike : sonet, gazelu, glosu, balade i romance s asonan¬
cama, udarajuči svojom poezijom suvremenoj književnosti
evropski pečat ; oni donose nove pojmove o književnosti
i bore se s natražnjaštvom konservativaca, što se odbija
u njihovoj satiričkoj poeziji. Prešeren i Vraz jesu erotici,
pače sluč lo se, te oba pjevaju Juliji (Ljubici), a pored
toga odlikuju se kao satirici. Ali medju njima je i velika
razlika : Prešeren je u duševnoj osami i pustoši sloven-
skoga prosvjetnog života, ostavši tudj ilirskoj ideji, a slu-
šajuči samo iz daleka glasove mladoga Slavenstva, raz-
vijao najljepše svoje sposobnosti i postao velik pjesnik,
a Stanko Vraz, predavši se posve u službu prosvjetnoga

13

194

panslavizma te preporodnih ilirskih ideja, kojima je poezija
bila samo sredstvo, zatirao je svoje osobite pjesničke spo¬
sobnosti, te nije postao veliki pjesnik nego svestrani pro-
pagator. Njegov talenat bio je gibak, a svestrana naobrazba
i sprema učinila je Vraza svuda upotrebljivim, pa su tako
njegove sekundarne sposobnosti prodrle i razvile se doduše
u korist ilirizma, ali na štetu njegova pjesničkoga stva-
ranja. Pjesnik je to i sam dobro osječao, pa se bojao, da
i Preradovič ne podje istim putem. Bilo je veoma važno
za pobjedu preporodnih ideja u Dalmaciji, da netko od
preporoditelja bude urednikom ,,Zore dalmatinske”, a
ipak, kad se pročulo, da če uredništvo primiti Preradovič,
Vraz piše Erbenu, da ne želi, da se to zbude, boječi se da
mu ,,pri tom vrlo dosadnom poslu ne otupi um.” ,,Skoda
bi bilo za takav prekrasan poetički duh. . .” 27  Ali Vraz
je sam i pjesničko stvaranje kao i sav svoj rad podložio
odredjenim ciljevima svoga propagatorskoga duha. On
je bez ikakve žalbe žrtvovao svoj krasan pjesnički duh,
jer mu kao uredniku, kritiku, sabiraču slovenskih narodnih
pjesama i narodnom agitatoru nije bilo zamjenika. Vraz
je svuda dotjecao, gdje je bila potreba, i u ovoj svestranosti
gubila se njegova poezija, jer mu je ostajalo malo mome-
nata u životu, gdje bi se mogao predati samo srcu i osje-
čajima, a što dalje, bivalo je to sve rjedje. U Vraza bio
je jak pjesnički talenat, ali mjesto da se produbljuje, on
se u razgranjenosti i svestranosti njegova rada samo ra-
širivao i napokon izašao iz svojih prirodjenih granica.
Pa zato, prije negoli je Matica ilirska izdala njegova pje-
snička djela, ona su več svojim značenjem, a od veče česti
i umjetničkom vrijednošču zašla u historiju. I poslije Ma-
tičina izdanja Vrazovih ,,Izabranih pjesama”, kojima je
napisao opsežni estetički uvod Franjo Markovič, on se
sve manje i manje čitao. I tu je bilo više pjesama negoli

poezije. A ipak ima u Vrazovim zbirkama i prave poezije,
koja je preživjela stihove mnogih ilirskih pjesnika, te če
živjeti i dalje s pjesmama Preradovičevim i Mažuraničevim,
ali ponovno oživjeti bi Vrazovu poezija mogao samo malen,
ukusan i nježan njegov kanconijer, gdje bi bili posabrani
svi momenti, kad je on progovarao kao pravi pjesnik,
prvi preporodni erotik i satirik, a nema toga mnogo : oveci
niz pjesmica iz ,,Djulabija”, ponajviše erotičkoga sadržaja,
probrani soneti i gazele, nekolike romance i niz epigrama.
Ovo če  čuvati i u dalja vremena Vrazu nadimak pjesnika,
a mi ga bez toga ne možemo ni zamišljati, jer on je radio
i živio kao pjesnik, njegova je čitava pojava pjesnička.
Njegovo če se ime spominjati uvijek uz Mažuraniča i Pre-
radoviča.

Vraz je najizrazitiji književnik u doba preporoda.
Književnikovanje jedino je njegovo zvanje, a ,,spisateli
ilirski” ili ,,homme de lettres”, kako ga u naslovima pi¬
sarna zovu prijatelji, jedina je njegova titula. Jedina služba,
koje se u životu domogao, postavši tajnikom Matice ilirske,
bila je književna. A kako još danas u Hrvatskoj književnik,
ne imajuči nikakva drugoga zvanja, mora biti bohem,
tako je bilo i onda : Vraz je naš prvi književni bohem.
On je kao književnik pristao uz naš preporod, a bio je
uvjereniji i dosljedniji Ilir od oca ilirizma Ljudevita Gaja.
Ideja ilirizma bila je ideja prosvjetnoga ujedinjenja Hr¬
vata, Srba i Slovenaca. Ona je Gaju bila sredstvo, a Vrazu
konačni i jedini cilj, jer onaj je bio politik, ovaj samo knji¬
ževnik. Vraz je najviše žrtvovao ilirskoj ideji, svoj jezik,
život i poeziju, najviše je unutarnjih borba trebao, da
uz nju prione, pa zato joj je i ostao najvjerniji. On je bio
optimist, kojega su razočaranja mogla poništiti, ali ga
nijesu mogla učiniti skeptikom. Vraz je umr o u početku
apsolutizma. Posljednje godine njegova života zabilježile

su najsjajnije preporodne pobjede i najgolemija razoča¬
ranja, a on je ipak promijenio svijetom tvrdo uvjeren,
da je svoje djelo izvršio i da če ono oboriti i nadživjeti
apsolutizam. Prije svoje smrti prorekao je smrt germa¬
nizaciji u Hrvatskoj .„Nijemštini odmah več svako sjeme,
što se baci u zemlju, tu i sagnjije i struhne, prvo neg uz-
nikne : o cv j etan ju germanski j eh ruža dakle ni traga ni
nade .”* 3  Jedino ga obuzima strah za njegove Slovence,
jer ih hrvatski preporod nije bio potpuno obuhvatio, pa
on i sada, kao i u početku svoga rada, upire oči u ilirsku
ideju, i posljednja je njegova poruka Slovencima, ako
če da odbiju germanizaciju : ,,Preporučajte zaboga mladeži
učenje ilirštine .” 29

BILJEŠKE.

L Mladost.

1  Iscrpljiva radnja o mladosti Vrazovoj, koje se i držimo, jest dra-
Frana Ilešiča : Stanko Vraz u školama (Gradja, V. 77.—117.), a o
Miklošičevu djakovanju radnja dra. M. Murka : Miklosichs Jugend-
und Lehrjahre (Sonderabdruck aus Forschungen zur neueren Literatur-
geschichte. Festgabe fur Richard Heinzel. Weimar, 1898.).

2  Franjo Markovič : Rodni kraj Stanka Vraza. Obzor, 1880.
br. 198.—201.

3  Gradja, V. 80.

4  Dr. M. Murko : Miklosichs Jugend- und Lehrjahre, 13.—14.

6  Davorin Trstenjak : Stanko Vraz. Koledarček slovenski za
leto 1855. str. 28.

* Slomšek : Zbrani spisi, III. 361.—363.

7  Macun : Književna zgodovina slovenskega Štajerja, 115.

* Velimir Gaj : Knjižnica Gajeva, str. X XIV.

9  Gradja, V. 106.

10 Macun : Književna zgodovina, 115.

11  Djela (Stanka Vraza), V. 142.

13  Velimir Gaj : Knjižnica Gajeva, str. XXVI—XXVII.

13  Djela, V. 10.

14  Nepriopčeni Vrazovi slovenski rukopisi (prilog br. 8.), na koje
čemo se češče pozivati, a čuva ih Matica slovenska.

13  Vrazovi slovenski rukopisi, br. 2. Zabiljezit čemo karakteristični
Miklošičev epigram, namijenjen Vrazu, s naslovom ,,Prijatelov svet” :
Raji uči se filozofije
Lepe, in ne kvas’ filologije.

13  Život i književni rad F. Miklošiča. Rad, knj. 112. str. 4 *

17  Vrazovi slovenski rukopisi, br. 4.

II. „Ilir iz Štajera“.

1  Djela, V. 130.

2  Dr. Fran Ilešič : Hrvatski utjecaji u starim istočno-štajerskim
tekstovima. Rad, knj. 162.

200

* Djela, V. 132.

4  Vraz o tom piše, ne znamo kome, u sačuvanom pismu medju
nepriopčenim njegovim slovenskim rukopisima, br. 18.

6  K. Štrekelj: Pisma in zapiski iz Cafove ostaline. Zbornik Ma¬
tice slovenske, II. 205.

6  Ljudevit Vukotinovič : Uspomene na godine 1833.—1835. Na¬
rodne novine, 1885. br. 3.

7  Štrekelj, ib. 205. To su bila ova izdanja : jDragutin Ra-

kovac : Duh, dramatička vitia (1832.) — Ljudevit Gaj : Slavoglasje
iz Zagorja (1832.) — Josip Marič : Plač krajišnika po smrti Radi-

vojeviča (1829.) — Lj. Vukotinovič : Prvi i zadnji kip (1833.) —

Pava 0  Stoos : Noč horvatske zemlje (1831.) i Nut novo leto (1831 .>•
Isp. Gradja, III. 260.

8  Gradja, III. 239.

9  Djela, V. 138.

10  Vrazovi slovenski rukopisi, br. 21.

11  Vrazovi slovenski rukopisi, br. 42.

12 Vrazova korespondencija u zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici-

48  Ib.

14  August Žigon : Nekoliko stvari izpod Čopovega in Prešernovega
peresa. Zbornik Matice slovenske, V. 121.

16  Letopis Matice slovenske, 1877. str. 138.

16  Tako je oprezno radio kasnije i Bleiweis u ,,Novicama” (1843.)

17  Vrazovi slovenski rukopisi, br. 37.

18  Ib. br. 50.

19  Ib. br. 39.

20  „Gaj i Rakovec, redaktora novin zagrebečkih, kere budu v pro¬
sincu 1 . 1834. na svetlo dane s prileglim literarskim listom Danica,
mene sta poprosila naše literatore njim na pomoč zediniti i njihova dela
poslati i narodne pesme po Štajeru pobirati za njihovo Danico”. „Ne
neham Vam naznaniti nekih lepših nadej, ktere sem u vakacijah na
mojem potu po Hrovatskem najšel, i kerih še zdaj moja duša odpustiti
nemre. Pripadne sem se lani tu z nekim gorlivim, al kak ga Čehi i Ša-
farik imenuje, „vybornym mladencem" Horvatom Ljudevitom Gajom
srečal, po dvuh besedah sva se spoznala, i po tem me je on na Hrovatsko
pozval, i tam sem najšel, da starci tak kak mladenci za vlast i narodnost
gorijo, možkega kak ženskega spola. V kavarijah le hrovatsko, malo
djačko i nemško, a madjarskega nič čuti”. „Jednoj vse gori i ze srdi¬
tostjo od Madjarov govori, kak z unetnostjo od domovine. Povsod so mi

201

Hrovati čast skazali, kad so zvedli, kaj sem ljubitel Slovenstva, a ka
je Hrovate tak vplamenilo ? Sila. Nedostojnosti narod slavski ne pre¬
nese. Ah, da naš narod bi htel se ze sna probuditi i zarjo lepših dnevov
prizvati, za zarjoj se solnce ne mudi dolgo — ali tega ne bude, če se mi
z Hrovati ne zedinimo, po čem oni hrepenijo”. To su ulomci Vrazova
nepriopčena pisma, upravljena na nekog Slovenca, što se nalazi medju
njegovim slovenskim rukopilima, br. 18.

11  Danica, 1846. str. 53.

22  Gradja, III. 259.—260.

22  Ib. III. 261.

21  Djela, V. 138.

25  Ib. V. 137.

26  Ib. V. 138.

27  Vrazovi slovenski rukopisi, br. 16.

22  Ljudevit Vukotinovič : „Uspomene na godine 1833.—1835.”
Nar. novine, 1885. br. 3.

29  Djela, V. 145.

20  Ib. V. 146.

21  Vijenac, 1883., str. 163.

22  Djela, V. 147.

22  Ib. V. 139.

24  Ib. V. 140.

22  Danica, 12. septembra god. 1835.

22  Gradja, VI. 310.

27  Djela, V. 140.

28  Ib. V. 140.

29  Ib. V. 149.

40  Ib. V. 149.

47  Ib. V. 148.

42  Ib. V. 151-

42  Ib. V. IS4—I55-
44  Ib. V. 158.

42  Ib. V. 159.

42  Ib. V. 156.

47  Letopis Matice slovenske, 1877 str. 158
42  Djela, V. 160.

42  Letopis Matice slovenske, 1877. str. 161.

*• Djela, V. 163.

27  Ib. V. 170.

202

62  Vijenac, 1883. str. 606. — Isp. M. Murko: Miklosichs Jugend-
und Lehrjahre, 61.

83  Djela, V. 193.

64  Ib. V. 202.

III. Pjesnički prvenci.

1  Djela, V. 170.

2  „Navuk v peldah. Lepe zgodbe i koristne povesti za otroke”.
Z nemškega poslovenil Janes Dragotin Šamperl. V Gradci, 1836.

3  „Ovdje se za dan njegovog misovanja prilična pjesan pečata.
Ma toga ne smije nitko znati”. Vraz Cafu : Zbornik Matice slovenske,
II. 206. — Isp. takodjer dr. J. Pajek: Nekaj drobtinic o Stanku Vrazu.
Kres, III. 42.

4  U „ Sloveniji” (1849.) napisao je Vraz kratku biografiju Dra¬
gotina Šamperla.

6  Djela, V. 163.

8  Macun : Književna zgodovina, 93.

7  Djela, I. 225.

8  Vrazovi slovenski rukopisi, br. 53.

8  Macun : Književna zgodovina, 94.

10  Ib. 94.

11  Vrazovi slovenski rukopisi br. 27.

12  Macun : Književna zgodovina, 94.

13  Vrazovi slovenski rukopisi, br. 13.

44  Djela, III. 68.

18  Narodne srpske pjesme, u Lipisci 1824. I. str. 90.

1« Vrazovi slovenski rukopisi, br. 3.

17  Ib. br. 43. i 36.

18  Ib. br. 26.

48  Ib. br. 33.

28  Gradja, VI. 305.

21  Slavy dcera, IV. son. 129.

22  Vraz je prijevod Kollarova soneta sa svojim dvjema original¬
nima zapisao u primjerak Šamperlove knjige ,,Navuk o peldah”, što ga
je na dar po"slao gimnazijskoj knjižnici u Mariboru, a izašli su u članku
Dra. J. Pajka : Nekaj drobtinic o Stanku Vrazu. Kres, III. 45.

23  Vrazovi slovenski rukopisi, br. 38.

24  Ib. br. 30.

203

25  Ib. br. 37.

26  Ib. br. 38. 1 44.

27  Ib. br. 33.

28  Ib. br. 44.

28  Ib. br. 44.

30  Čbelica, III. 5.

8 ‘ Ib. IV. 83.

32  Vrazova korespondenčna u zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici.

83  Vrazovi slovenski rukopisi, br. 17.

34  Macun: Književna zgodovina, 94.

33  Djela, III. 54—55.

33  Ib. II. str. XI.

37  Vrazovi slovenski rukopisi, br. 17.

38  Ib. br. 29.

39  „Borbu” spjevao je Vraz u Gracu 23. travnja 1834. Za ovu
borbu značajna je Vrazova ironička bilješka na jednom papiru medju
pjesmama, što ih je spjevao učeči za ispit geometriju : ,,Jaz sem scer
dozdaj vse dokaze geometrične brez lastne skušbe veroval, in nabožen-
stvene slabe [ifitufu-)  dokaze (ali nar bolj nedokaze) radostjoj prevračal;
vonder pa sem zdaj prisiljen moje maximi preobrnuti. V enem nesmem
ničesar verovati, v drugem vse. Velki inkvizitor bi mi lahko veči red (clas-
sis) dal, kak mi ga treba”. Vrazovi slovenski rukopisi, br. 17.

IV. Djulabije.

1  Isp. pisma Jarnikova Stanku Vrazu, Letopis Matice slovenske.
1877., str. 149.—158.

2  Djela, V. 171.

8  Ib. V. 204.

4  Gradja, I. 244.

8  Ib. I. 243—244.

8  Iz četvrte pjesmice „S * * * * * ci“, nejasne i nedotjerane, izvio
je poslije pjesnik tri veoma Iijepe dvokitice, i to Djul. I. 74-> 75- * 44-
— ,,Djulabije" citirat čemo uvijek prema potpunijem izdanju Matice
ilirske, gdje su one izašle kao prva knjiga Vrazovih „Djela“.

7  Djela, V. 205.

8  Danica, 1837., str. 205. — Danica, 1838., str. 141.

» Danica, 1839., str. 145-

204

10 Markovič u študiji o Vrazu veli, da je otac Ljubičin bio ljekarnik
u Samoboru, što su svi pisci poslije na vjeru prihvatili. Ovu je tvrdnju
ispravio u članku : Nešto o Vrazovoj Ljubici (Narodne novine, 30.
aprila 1902.) Bogumil Toni, učitelj u Samoboru, koji je za me pregledao
i zapisnike opčine, na čemu mu usrdna hvala. Tradicija, kojom se Markovič
služio, mogla je Cantilyja učiniti ljekarnikom, jer njegov je brat bio doista
ljekarnik u Gracu, a tast, otac Gajev, u Krapini.

11  Macun : Književna zgodovina, 101.

12 Čuvaj : Gradja za povijest školstva, I. 769.

15  Macun : Književna zgodovina, 101.

14  Dr. V. Deželič : Vrazova Laura. Prosvjeta, 1900. str. 734—335.
— Ovdje priopčeni miniature portrait zametnuo se poslije smrti Vrevčeve,
te mu ne mogosmo nikako uči u trag. Ali pored toga postojao je i oveči
portrait Ljubičin, koji je još dr. Fr. Markovič vidio u kuči Slavoljuba
Englera, a kad je ovaj umr‘o, ponudi njegova udovica sliku Matici hr-
vatskoj, da je kupi, ali ponuda nije primljena, pa se i ovoj slici zameo
trag.

15  Macun : Književna zgodovina, 101.

16  Gradja, VI. 310.

17  Djela, V. 144.

18  U izdanju Matice ilirske : Djela, 11 . Gusle i tambura, str. 25.
označena je ispod ove pjesme godina 1835., iz čega su se izvodili krivi
zaključci, no u prvom izdanju ove zbirke stoji ispravno godina 1836.

18  Djela, V. 204.

20  Ib. V. 204.

21  Dan Ljubičine udaje saopčio mi je g. Fr. Sal. Forko, kapelan u
Samoboru.

22  Djela, V. 166.

28  Macun : Književna zgodovina, 94.

24  Vrazovi slovenski rukop si, br. 35.

22  Heine : Buch der Lieder, Traumbilder, pj. 4.

28  St. Vraz : Izabrane pjesme, uvod str. C X X XVI.

27  Dr. V. Deželič : Vrazova Laura. Prosvjeta, 1900., str. 735.

28  U Vrazovu rukopisu ,,Sitnije pjesmice ilirske", što se nalazi
u zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici, dolazi i ova pjesma, kako je prvi
put bačena na papir, s naslovom „Novinarom. Izlomak iz Djulabija,
IV.“, i tu je na istom mjestu zabilježen naslov : „Horvat pred nebeškim
vratima", a ova Vrazova pjesma potječe iz god. 1848. — Treči dio „Dju-
labija" bio je u glavnome gotov več god. 1843. To se jasno razbira iz

205

njegova dopisa prof. Dubrovvskomu (Dennice-Jutrzenka, god. 1843.,
mjesec jul), gdje kaže : ,,Sada skupljam različite moje pjesme, što ču
ih izdati s naslovom Gusle i tambura. U toj zbirci nalazit če se i treči
dio mojih pjesama Djulabija". — Kad je god. 1848. Vraz dovršio Dju-
labije, htio je treči i četvrti dio izdati u Leipzigu, pa je djelo priredio
za tisak, a na naslovnome listu rukopisa, koji se poslije izgubio, bilo
je na dnu napisano : „U Lipsku, 1848.“ Novice, god. 1854. str. 63.

39  Danica, 1837. str. 145.

30  Macun: Književna zgodovina, 101.

31  Djela, I. 225.

32  Čelakovsky: Slovanskč narodni pisne, III. 224.

33  J. V. Frič : Pameti (Prag, 1886.), II. 112.

34  Ib. II. n.

V. Posestrima Dragojla.

1  St. Vraz : Izabrane pjesme, uvod str. XXXVII. i C XXXIII.

2  Djela, 139.

3  St. Vraz: Izabrane pjesme, uvod str. L X XIV.

4  Gradja, III.  262.

3  Ib. III.  269.

6  Ib. III.  270.

'  Ib. III.  274.

8  Ib. III.  271.

9  Ib. III.  277.

43  Ib. III.  285.

44  Ib. III.  287.

43  Djela, III.  100.

'» Ib. V. 328.

44  St. Vraz: Izabrane pjesme, uvod str. LV.

46  Gradja, I. 136-

VI. Vraz i Kollar.

1  Upotrebljavat čemo svagdje izdanje: Slavy dcera. VPrazei 862 .

2  Literatura češka devatenacteho stoleti. Napsali: Josef Hanuš,
Jan Jakubec, Jaroslav Kamper, Jan Machal, Lubor Niederle, Jaroslav
Vlček. Dil II. V Praze 1903. str. 166.

3  Ib. II. 223.

206

4  Ib. II. 222.

5  Isp. u zborniku „Jan Kollar” (Viden, 1893.), što ga je izdao u
proslavu stote obljetnice rodjenja pjesnikova Fr. Pastmek, ove radnje:
Mil. Srepel : Jan Kollar i Hrvati. — S. Gjordjevič : Kollar i srpska knji¬
ževnost. — Iv. Franko: Literaturne vidrodžene Poludnevnoi Rusi i Jan
Kollar. — Mich. Hornik: Jan Kollar a iužiscy Serbja. —- Ilešič: Pre¬
šeren in Slovanstvo.

0  U narodnora izdanju Preradovičevih djela neispravno je zabi-
Iježeno, da ova pjesma pada u god. 1851. — Isp. Branko Drechsler:
Petar Preradovič, 15.

7  Preradovičeva elegija ,,U smrt Jana Kollara” izašla je jedino
u Matičinu izdanju: ,,Izabranih pjesama”. Prigodom smrti Kollarove
napisao je Kukuljevič u „Nevenu” (1852.) veoma zanimljive ,,Črtice o
Janu Kollaru”, str. 182. —187.

8  Lit. českd XIX.  stoleti, II. 210.

8  Herder; Ideen zur Philosophie der Menschheit, 1791. cap. IV.

10  Lit. češka XIX.  stoleti, II. 211.—212.

11  T. G. Masaryk: Slovanske studie. Jana Kollara slovanska vza¬
jemnost. Naše doba, I.

18  T. G. Masaryk: Humanita a Narodnost. Naše doba. IV. (1897.)

13  Slavy dcera, V. son. 7.

14  Ib. IV. son. 19.

14  Ib. II. son. 69.

16  Prvi je povukao kratku paralelu izmedju ,,Djulabija“ i ,,Slavy
dcere” dr. Fr. Markovič u predgovoru Matičinu izdanju njegovih ,,Iza-
branih pjesama”, str. C XLV—C XLVI. Potanje bavio se ovim pitanjem
dr. Stjepan Bosanac u radnji : Vrazove Djulabije i Kollarova Slavy dcera
(Vijenac, 1899.), kojom se na više mjesta služimo.

17  Isp. Djulabije II. 12. 16. 33. 34. 56. 57. 78. 80. 82. 84. 89. 97.
123 ; III.  69. 71. 102. 105. 112. i t. d..

18  Djulabije, II. 64.

18  Isp. ,,Narodem vas zovou h o 1  u b i č i m”. Slavy dc. III.

son. 62. ,,Hruzy na naš narod h o 1  u b i č i. Slavy dc. II. son. 20.

20  Djulabije III.  108.

21  Ib. II. 34. — Isp. i njegova „Izjašnjenja”, Djela, I.
str. 233.

22  Slavy dcera, I. son. 7.

23  Ib. I. son. 13.

24  Ib. III.  son. 122.

207

24  Ib. III. son. 121. — Isp. Bosanac: Vrazove Djulabije i Kollarova
S 14 vy dcera. Vijenac 1899. str. 107.

26  Djulabije III. 49.

27  Ib. II. 47. — I Kolldr pjeva o lipi:

V lete at' se tebe netyka
Perun hnevny veda s živly hadku.

Slavy dcera, I. son. 13.

28  Djulabije III. 35.—36. — Isp. sličnu strofu, gdje Kollar črta
stan svoje Mine :

Pahorek jest, na nemž rozvaliny
Hradu travi času kolečko,

Pod pahorkem hezke mestečko,

V mestečku dum stoji lipostinny.

Slavy dcera I. son. 16.

87  Slavy dcera, I. son. 25.

38  Ib. I. son. 12.

39  Danica ilirska 1837. str. 193.— Anakrentovu pjesmu s ovim mo¬
tivom preveo je na slovenski Vodnik, te je izišla u Čbelici, IV. 78., a je-
dnako je u „Čbelici“ II. 24. izašla i Prešernova imitacija ovoga motiva,
sonet ,,Očetov naših imenitne dela”, koji je kasnije Vraz preveo.

48  Stanko Vraz : Djela III. n. 12 .  35. 41. 46. U spomenici „Jan
Kollar”, (Zagreb 1893.), što ju je izdalo hrv. sveučilišno literarno društvo
,,Zastava”, ima osamdeset probranih soneta iz ,,Slavy dcere” u lijepom
prijevodu Stjepka Španiča.

41  Vijenac, 1899. str. 29.

42  Ib. str. 28.

48  Slavy dcera, son. 420—421.

44  Dr. J. Jakubec : Politicke a socialni nazory v Kollarovč poesii.
Rozhledy, III. (1894.) str. 507.

45  Murko : Deutsche Einfliisse auf die Anfange der bohmischen
Romantik. Graz 1897. str. 211., 199 -— Isp. Lit. češka XIX. stol., II. 169.

43  Djela, III. 18.

47  Djulabije, I. 83. — Isp. Vijenac, 1899. str. 30.

208

VII. Na raskršcu.

1  Djela, V. 193.

2  Ib. V. 211.—212.

3  Ib. V. 212.

4  Ib. V. 218.

2  Ib. V. 228.

6  Adela Milčinovič : Dragojla J ar ne videva, str. 87.

7  Djela, V, 224.

2  Ib. V. 231.

9  Ib. V. 217.

19  Ib. V. 226.

11  Ib. V. 237.

12  Ib. V. 237.

13  Ib. V. 220.

14  Ib. V. 252.

15  Ib. V. 270.

16  jfKrrBHH ('rMpiTiia god. III. svež. I. str. 32. i II. 157*

17  Djela, V. 275.

18  „Die Tendenz des Illyrismus war also eine rein litera-
rische  Wiedererweckung des erstorbenen Nationalgefuhles durch
die Geistesglocke weltgeschichtlicher Erinnerung, geistige VViederbele-
bung eines bildungsfahigen, aber unter den Kampfen mit einem barba-
rischen Feind in lethargischen Geistesschlaf versunkenen Volkes, auf
der Basis nationaler Entwikelung.“ Der politische Parteienkampf in
Croatien. Eine Relation an das deutsche Publicum von einem Croaten.
(Leipzig, 1844.) str. 6.

19  Der politische Parteienkampf in Croatien, str. 10.

20  Kukuljevič piše 22. juna 1842. iz Beča Vrazu : „U domovini
našoj živi se oli u budučnosti, oli u prošastnosti, oli pako u carstvu fan¬
toma i praznina. Ovdje žive ljudi u sadašnosti i zbilnosti i čute u sebi
da žive, i žive da čute". — Nepriopčeno pismo u Vrazovoj koresponden¬
čni u zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici.

21  Wachsmuth : Geschichte des Illyrismus (Leipzig, 1849.) str.
94.—95. — Pisac ove knjige je nepoznat, a navodimo je pod imenom
Wachsmuthovim, jer joj je on napisao predgovor.

22  Narodne novine, 18. juna, 1842.

23  Der politische Parteienkampf in Croatien, str. 10.—12. — Isp. i
brošuru : 29. srpanj 1845. Historička crtica, str. 9. (Prestampano iz Za-
točnika. Sisak 1870 .). — Wachsmuth : Geschichte des Illyrismus, str. 99.

20 §

81  Tkalac: Jugenderinnerungen aus Croatien, str. 270.—272.

28  Djela, V. 302.

28  Wachsmuth : Geschichte des Illyrismus, str. 175.—177.

27  Macun : Književna zgodovina, str. 101.

28  Djela, V. 276.

29  Ib. V. 279.—280.

99  Ib. V. 288.

81  Nepriopčeno pismo u Vrazovoj korespondenciji u zagrebačkoj
sveučilišnoj knjižnici.

82  ,,Gajeve Novine ne noše više imena ilirske, što se mu tim laglje
zabrani, jerbo na to ime nije imao dopuštenje, nego svojevoljno g. 1836.
ime Nar. novine horvatske,  za koje je steko privilegium, pretvori
jednim mahom u ilirske.  Domoroci, koji su za tu anomaliju znali,
nagovarahu ga, da ište dopuštenje, što bi i bio steko, nu badava. On ih
ne sluša, a sad smo u kaši do koljena". Vraz Trnskome, 28. januara
1843. Gradja, I. 248.

88  Djela, V. 323.

88  Ib. V. 302.

86  Šurmin : Bilješke za hrvatski preporod, str. 23.

86  Gradja, I. 248.

87  Ova je pjesma prvi put priopčena u Matičinu izdanju Izabranih
pjesama Stanka Vraza, str. 271.

88  Danica, god. 1845. str. 62.

89  Posljednja strofa ove pjesme, gdje jasno izbija alegorija, glasi :

Bratinska sloga, blaženog zvanja,

Malo pomalo smutnje razganja,

Omraze nema, gnjev se rastaplje,

Svuda u krvi žive su kaplje.

Ljubav počimlje vladat nad svima,

Ljubica bratskih svuda več ima.

Prolječe evo nami se javlja,

Narod se čisti, krepko ozdravlja.

Prema povodu postanja ,,Proljetne pjesme (<  i njezinu alegoričkom
značenju posve je krivo, što je u narodnom izdanju Preradovičevih
„Pjesničkih djela“ uvrštena medju „Pjesme ljubovke".

40  Narodne novine, 18. januara god. 1845.

41  Gradja, II. 231.

42  Šurmin : Dnevnik Antuna Vakanoviča. Vjesnik arkiva, V. 253.

48  Isp. brošuru : 29. srpnja 1845-, str. 22.—28., te Wachsmuth .

Geschichte des Illyrismus, str. 129.—132.


210

VIII. Vrazovo Kolo.

I  Djela, V. 206.

* „Godina 1841. prošla je. što smo učinili ? Čim smo literaturu
našu obogatili ? Žalibože, za svu godinu nista nije izišlo do nekoliko
igrokaza i Glasi iz žerovinske dubrave od St. Vraza. Tko je pisao? Nitko.
Dali se je koji novi spisatelj pojavio ? Nije nijedan. Čemu je daklem
tolika vika i buka o domoljublju, kad ne če nitko da se ozbiljno trudi 1”
Lj. Vukotinovič : Zimske misli. II. Nar. novine, I. februara g. 1842.

8  Borojevič piše 20. augusta 1839. iz Gospiča Vrazu : „Mislim,
da bi dobro bilo, kad bi mi jedan kritički list imali ... a ovo bi mogla za
sada naša Danica najpriličnije na sebe uzeti . . .” Vraz mu je na to od-
govorio, da sam namjerava osnovati kritički časopis, što razbiramo iz
Borojevičeva pisma Vrazu od 15. novembra 1839., gdje veli; ,, Isto tako
jesam nestrpljiv Vašu namjeru o kritičkom listu znati, koju ste mi sa-
opčiti obečali . . .” Nepriopčena pisma u Vrazovoj korespondenciji u
zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici.

4  Gradja, III. 201.

‘ Ib. I. 246.

“ Djela, V. 281.

7  Ib. V. 289.

8  Ib. V. 292.

8  Ib. V. 301.

10  Ib. V. 298.—299.

II  Ib. V. 307.—308.

12  Ib. V. 290.—291.

18  „Nadamo se, da če se svaki gospodin predbrojnik zadovoljiti
ljepotom i izobiljem knjige (barem je ovdje malone sve zadovoljeno).”
Vraz Muršcu 20. V. 1842. Djela, V. 297.

14  Djela, V. 305.

18  Kolo, III. 127.

18  Djela, V. 322.

17  Gradja, II. 283.

18  Nepriopčeno pismo u Vrazovoj korespondenciji u zagrebačkoj
sveučilišnoj knjižnici.

18  Djela, V. 282.

20  Za ovu značajnu i zanimljivu anegdotu obavezan sam g. dru.
T. Maretiču, kome ju je pripovijedao Bogoslav Šulek, urednik Gajevih
,,Novina” i „Danice”.

21  Travnicki je pseudonim Vukotinovičev, a Rešetar Vrazov.

211

88  Djela, V. 293.—294.

88  Ib. V. 307.—308.

84  Ib. V. 297.

211  Ib. V. 319.

2 ‘ Ib. V. 322. i Kolo, III. 140.

27  Djela, V. 354.

28  Ib. V. 354.

88  Ib. V. 322.

80  Ib. V. 343.

81  Ib. V. 321.—322.

82  Ib. V. 344.

88  Ib. V. 345.

84  Ib. V. 325.

88  „Kaži Gaju, da mi je Mačik cenzor reko, da se ne ufa potpisati
fragmenta od Judite Gjordjičeve, nego veli, da de u Budim poslati, ako
Gaj hoče.” Babukič Vrazu, koji je bio u Bistrici s Gajem, iz Zagreba
23. V. 1843. Nepriopčeno pismo iz Vrazove korespondencije u sveuči-
lišnoj zagrebačkoj knjižnici.

88  „Tomaseove Iskrice i cenzura u Hrvatskoj”. ,,Obzor”, 1905.
br. 15. od 19. januara.

87  Djela, V. 357.

88  Gradja, III. 206.

IX. Kritika.

1  Kolo, II. 102.

2  Gradja, I. 109.

8  Kolo, II. 105.

4  Ib. II. 105.

‘ Ib. II. 105.-106.

8  Ib. II. 106.

7  Ib. II. 94.

8  Djela, V. 363.

8  Kolo, II. 106.

18  Ib. II. 106.

11  Ib. I. 60.

12  Ib. I. 42.

18  Ib. I. 89.—90.

14  Ib. I. 42-

212

16  „Štosovi rimi su ljepi, ali pesme preveč v alegorijo oblečene,
jednake misli v jednoj pesmi prevečkrat ponovlene i pregolge”. Gradja,
III. 260.

18  Nepriopčeno Demetrovo pismo Vrazu iz Zagreba 7. juna 1838.,
sačuvano u Vrazovoj korespondenciji u zagrebačkoj sveuč. knjižnici.

17  Djela, V. 186.

18  Nepriopčeno pismo bez datuma iz Vrazove korespondencije u
zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici.

19  Gradja, I. 115.

29  Ib. I. 125.

21  Ib. I. 127.

22  Djela, V. 321.

28  Kolo, V. 89. i 92.

28  Ib. I. 125.

28  Djela, V. 294.

28  Ib. V. 294.

27  Literatura češka XIX. stoleti, II. 800.

28  ,,Sad, sad poznadem onog nepoznanog prijatelja, koji je mene
nezaslužno u Podunavki i u čeških Kvetych spomenuo i uzvisio, mogu
mu i moju zahvalnost iz svega srca izjaviti.” Preradovič Vrazu iz Zadra
5. maja 1845. Gradja, I. 116. — ,,Izvolite mi što skorije poslati odgovor
na pismo moje, od kojega ste metnuli komad u Kvety ...” Vraz Erbenu
28. juna 1844. Djela, V. 355. — Isp. takodjer : Dopis iz Zagreba od J(a-
koba) R(ešetara) C(erovčanina). Podunavka, 1844. str. 163. i 167.

29  „Nowo',ci literatur? serbo-ilirskiej”. Dennice-Jutrzenka, god.
1843. u  brojevima za april i jul.

80  „Przegl;d literatury Slovvian po udniowych za 1842. r.” Den¬
nice-Jutrzenka za god. 1843. u broju za jul, str. 20.—51.

X. Preporodna satira.

1  „Pasquil ili sličnorični natpis groba Zvekanovoga”, rukopis
sveučilišne knjižnice u Zagrebu sa signaturom SM. 33. E. 8. Pored ovoga
rukopisa ima tu još jedan ,,Sličnorični natpis” sa signaturom SM. 32.
C. 1., koji se više udaljuje od tiskanoga teksta. Oba su rukopisa pisana
starim pravopisom.

2  Gradja, II. 140. — Branko Drechsler : Slavonska književnost
u XVIII. vijeku, str. 22.-26. i 59.—67.

8  Djela, V. str. XXV.

213

4  Ib. V. 346.

8  Ib. V. 309.

6  Ib. V. 310.

7  Kolo, III. 125.

8  Zvekan opet na svijetu, str. 11., 46., 76. i 81.

9  31. decembra 1844. piše Vrazu štajerski kapelan Jernej Ciringar :
,,Molim Vas najuljudnije, ako je moguče, pošljite mi na skorom onu ne¬
davno izišavšu satiru suprot vrhovnomu škola ravnitelju i Mačku cen-
zoru.” A 14. januara 184.5. piše mu i.znovice o torne i veli, da je pome-
nuta satira izišla kao ,,pod rukom izilazeči časopis, kojeg predmet je
otkrivanje madžaronskih opakih namjera”. Oba se pisma nalaze u ne-
priopčenoj Vrazovoj korespondenciji u sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

10  Branko Drechsler : „Paprike” i „Srčike”. Savremenik, III. 635.

11  Gradja, I. 250.

12  Gradja, V. 118.

18  A. Šenoa : Pamflet na Ilirce. Vijenac, 1878. br. 6.

XI. Satire i epigrami.

1  Gradja, V. 95.

2  Djela, V. 344.

8  Ib. V. 343.

4  Ib. V. 362.

6  Ib. V. 344.

8  Ib. V. 374.

7  Ib. V. 375.

8  Ib. V. 375. — Vrazov sud o Havličku spominje i Edvard Jelinek
u članku : ,,Z listu chorvatskeho basnika". Slovanske črty ze života spo-
lečenskeho, literarniho i umeleckeho (V Praze, 1889.) str. 48.

8  Kolo, III. 125.

18  Dennice-Jutrzenka, god. 1843., sv. za mjesec jul, str. 45.

11  Djela, V. 318.—319.

12  Ova zanimljiva pričica glasi :

Sveti Nikola je čovieku, koj se je topio pa mu vikao : Pomagaj,
sveti Nikola ! kazao : Povezi ti veslom, pa češ bit izbavljen.

Lud je onaj, koj prekrsti ruke pa gleda, gdje mu gori kuča, pa viče :
Pomozi, sveti Ilija ili sveti Florijane !

O Horvati, kad Vam gori kuča nad glavom, kad Vam susjedi ruše
dom, ne čekajte milost carsku, da Vam ga spasi, nego dignite sami ruku.

214

m  Čitav ovaj epigram glasi :

A.

Pao je il dottore d‘ ogni bella arte,

Pao je Dulcamare, pao naš Bonaparte,

Pao je puzeči, ko pseto zamuko,

Tek šteta, što je i nas za sobom povuko.

B.

O ne blazni, brate, on ima zasluga,

On je stvar počeo i kroz ljeta duga
Vodio ju do dandanas svedj dosljedno.

A.

O i ja priznajem to neprikoslovno,

Nu baš u tom grmu zečič leži jednom :

Izveo nas iz govna, uveo u govno.

14  JKiiKafl OrapHHa, god. III. svež. II. ISS-

14  Ovako je pjesnik zapisao ovaj epigram u svoju bilježnicu, dok
u izdanju njegovih djela ima samo četiri stiha, a naslov mu je „Dvojna
čast." Djela, III. 161.

14  Ljudevit Vukotinovič : Iz ilirske dobe. Nekolike uspomene na
Stanka Vraza. Hrvatski svjetozor, god. 1878. str. 298.

XII. Soneti i gazele.

1  Djela, V. 361.

a  Stanko Vraz : Izabrane pjesme, str. LVII.

* U „Danici“ od god. 1845. str. 42. sam pjesnik u bilješci ispod črte
dodaje, da če iste godine izači njegova zbirka „Sanak i istina", a uistinu
izašla je ona tek poslije njegove ismrti u izdanju Matice ilirske : Djela,
III. 7.-63.

4  Andrej Fekonja : Stanko Vraz, pesnik in pisatelj slovenski. Kres,
god. 1883., str. 617. — Isp. Vijenac, god. 1880. 36.

4  Dzieja Adama Mickievvicza. Wydanie zupelne przez dzieci autora
dokonane. Paryž, 1880. Tom I. 91.—107.

« Ib. I. 95.

1  Isp. obje prve strofe :

Ledvvie vvnijdij, s!6w kilka przemo wi(j z ni$ sam^ :

Juž ci dzvvonek przeraža, wpada galonowy,

Za nim wizyta, za ni^ uklony, rozmowy :

Ledvvie wizyta z bramy, juž druga za bram^,.

(Do D. D. Wizyta.)

215

Tek unidem, prozborim tri slova,

Več zakuca. . . evo udje glatki,

Sad dugački, za njim krupni, kratki,

Usta puna sitnoga otrova. (Pohode.)

• Milivoj Srepel : Prešernov utjecaj na Stanka Vraza. Spomen-
cviječe, izdanje Matice hrvatske, str. 251.

XIII. Matičino ,,Kolo“.

1  D jela, V. 377.

Narodne novine, 30. decembra god. 1843.

8  Ib. 26. augusta i 16. decembra god. 1843.

* Djela, V. 382.

6  Ib. V. 383.

8  Ib. V. 380.

7  Ib. V. 380.—382.

* Ib. V. 364.

* Ib. V. 386.

10  „U p. Gaje ja jen to nechvalim, že k čili dobremu nezamitč
i nedobrych prostredkuv, a tudiž mimo vedomi a vuli mad’arizuje; nebot’
za našeho veku nikde jesuitska ta zasada, že prostredek čilem svym
svaty, tak zrejme neni v praxi, jako u Mad’aru v ohledu na sireni narod¬
nosti jejich.“ „Ostatne ja o p. Gajovi zleho nic nevim, aniž od Vas co
zleho slyšel sem ; potrebujete li o tom vysvedčeni zvlaštniho, i to Vam
dati mohu.“ Nepriopčeno pismo Palackoga Vrazu od 1. oktobra god.
1846. u zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici.

11  Djela, Y. 385-

12  Ib. V. 389.

18  Ib. V. 389.

14  Ib. V. 390.

14  Račun od Matice za književnost ilirsku za godišta 1847., 1848.
i 1849. str. 9. Zagreb, 1850.

16  Zapisnici Matičinih sjednica, II. 16. marta 1848.

17  Ib. 15. novembra, 1846.

18  Djela, V. 345. — Zapisnici Matičinih sjednica, II. 6. oktobra,
god. 1846.

18  Zapisnici Matičinih sjednica, II. 15. i 19- novembra god. 1846.

20  Narodne pjesme bugarske. Kolo, IV. 37.—S 6 - » v - 2 4-—57-

21  Naš pravopis i Zora dalmatinska. Kolo, IV. 85.-93.

210

23  Kolo, IV. 64.-65.

22  Ib. V. 3.-23.

21  Ib. IV. 3.-9.

22  Ib. VI. 11.

2f  Ib. V. 66,—71.

27  Ib. VII. 54.

28  Dodatak uredništva. Kolo, IV. 80.—85.

28  Pabirci bajoslovni.. Kolo, V. 58.—63.

80  Kolo, V. 58.-59.

31  Djela, V. 270.—274. Ovo pismo nije bilo upravljeno Erbenu,
kako su izdavači označili, več Čelakovskome, jer 11 njemu Vraz spominje
„Vaš Ohlas pisni českych“, a to je djelo Čelakovskoga.

32  Ova se bilješka nalazi na nepriopčenom pismu Luke Iliča Vrazu
od 20. decembra god. 1843. u zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici.

33  Kolo, IV. 84.

31  Ib. VII. 80.

83  Djela, V. 272.

88  Ib. V. 411.

37  Kolo, IV. 84.

88  Ib. V. 87.

38  Ib. IV. 37.

43  Ib. IV. 80.

41  Narodne novine, 27. marta god. 1844.

42  Kolo, V. 85.

48  Ib. V. 85.

44  Ib. VII. 83.

43  Ib. VII. 81.

46  Ib. V. 92.

47  Ib. VI. 3.

48  Ib. VI. 85.

48  Novice, god. 1854. str. 124.

80  Narodne novine, god. 1880. br. 205.

81  Zapisci Matičinih sjednica, II. 28. decembra god. 1848.

62  Račun od Matice za književnost ilirsku za godišta 1847., 1848.
i 1849., str. 9. Zagreb, 1850.

21 ?

XIV. Slavenski kongres.

1  Karla Havlička Borovskeho politicke spisy. V Praze 1900. I. 69.

1  Jos. J. Toužimsky: Na usvite nove doby. Dejiny roku 1848.
v zemlch českych. V Praze 1898., str. 246.

3  Dr. Rudolf Horvat u djelu: Najnovije doba hrvatske povijesti,
str. 114. piše, da je ovaj sastanak bio 31. marta, ali to ne stoji, jer je
češka deputacija prispjela tek 1. aprila u Beč.

4  J. V. Frič, govoreči o torne sastanku u II. dijelu svojih Pa-
mšti, kaže : „Jiny muj pritel Franjo Kurelac prekvapil bratry Polaky
znamenitem prednesem basne Mickiewiczovy: Reduta Ordona, již znal
z pameti". — Isp. Toužimsky: Na usvite nove doby, str. 278.

6  Slavvische Jahrbiicher, 1848. str. 136.

9  Ovo je pismo prvi put izašlo u 10. i 12. broju praških Na-
rodnich Novin god. 1848.

’ Karla Havlička Borovskeho politicke spisy. I. 69.

• J. V. Frič pripovijeda, da je ideja slavenskoga kongresa potekla
od Ljudevita Štura, vodje Slovaka, koji je za ovu misao predobio Po¬
ljake i Hrvate, osobito Kukuljeviča i Kušlana. Pameti, III. 144.

9  Dr. Luboš Jerabek: Slovansky sjezd v Praze roku 1848, jeho
prubeh a vysledky. Rozhledy, VII. (1898.) str. 961.

13  Jos. J. Toužimsky: Na usvite novč doby, str. 465.

11  Jelačičev poziv, koji je češki politik Rieger zanosno hvalio,
priopčen je u djelu Toužimskoga, str. 467. — Isp. Gradja, VI. 201.

12  Djela, V. 399.

13  Dr. Fran Ilešič: Korespondenca dr. Jos. Muršca, str. 142.

14  Ib. 140.

u Jos. J. Toužimsky: Na usvitč nove doby, str. 494.

19  Z prava o sjezdu slovanskčm (V Praze, 1848.) str. 6.

19  Dr. Zdenek V. Tobolka: Slovansky sjezd v Praze roku 1848.,
str. 103.

13  Dr. Luboš Jerabek: Slovansky sjezd v Praze roku 1848. Roz-
hledy, VII. (1898.) str. 961. — Isp. Narodni Noviny, 1848. 210.

19  Jos. J. Toužimsky: Na usvite nove doby, str. 511.

29  Dr. Luboš Jerabek: Slovansky sjezd v Praze roku 1848. Roz-
hledy, VII. (1898.), str. 961.

21  Dr. Zdenek V. Tobolka: Slovansky sjezd v Praze roku 1848.,

str. 147.—148.

22  Ib. 97. i 188.

218

22  Program, što ga je Bakunin iznio na kongresu, donio je mje-
seca jula god. 1848. „Dziennik domovy“.

22  Michael Bakunin: Aufruf an die Slaven (Koethen, 1848.) str.
10. — Noviny Lipy slovanske donijele su 2. januara god. 1849. prijevod
ove brošure pod naslovom: Hlas k Slovanum. Od ruskeho vlastimila
Michala Bakunina, uda sjezdu slovanskeho v Praze“.

22  Jan M. Černy: Boj za pravo, I. 262.

28  Dr. Carl Malisz: Der Slaven-Kongress und die neusten Ereignisse
in Prag (Mannheim, 1848.) str. 16.

27  Ib. 17.

22  Bakunin : Aufruf an die Slaven, str. 28.

22  Ovo je pismo izašlo u poljskom historičkom časopisu „Athe-
neum“, god. 1897. III.* 532.

»o Orsat Počič : Talijanke. U Zagrebu, 1849.

31  Jos. J. Toužimsky : Na lisvite nove doby, str. 712.

22  Djela, V. 400.—401.

22  Dr. Zdenek Tobolka : Slovansky sjezd v Praze roku 1848.,
str. 205.

24  Djela, V. 406.—407.

22  Ib. V. 405.

22  Srpske Novine, dne 1. (13.) augusta god. 1848.

27  Novice, 25. oktobra god. 1848.

22  Djela, V. 409.

XV. Suton.

1  Godina 1850. u Hrvatskoj i Slavoniji. U Zagrebu 1851.

2  J. V. Frič: Pameti, III. 414.—4:5.

2  Danica, 1849. str. 200.

« Jos. J. Toužimsky: Na usvite novč doby, str. 755.

2  Djela, V. 427.—428.

2  Nepriopčeno Vrazovo pismo u knjižnici odvjetnika g. Brliča u
Brodu na Savi.

7  Dr. Fran Ilešič: Korespondenca dr. Jos. Muršca, str. 228.

8  Račun od Matice za književnost ilirsku za godišta 1847., 1848.
i 1849. Prilog Jugoslavenskim novinama, god. 1850.

2  Kolo, VII. 88.

12  Zapisnici Matičinih sjednica, II. 9. septembra god. 1850.

11  Kolo, VIII. 4.

219

11  Djela, V. 413.

18  Kolo, V m. 6.

14  Danica, 1849. str. 193.

18  Kolo, VII. 88.

18  Zapisnici Matičinih sjednica, II. I. i 9. septembra god. 1850.

XVI. Karakteristika.

1  Jos. J. Toužimsky : Na usvite novč doby, str. 472.—473.

2  Vukotinovič : Iz lirske dobe. Nekolike uspomene na Stanka
Vraza. Hrvatski svjetozor, god. 1878. str. 298.

3  Djela, II. ,,Gusle i tambura", str. 7.

4  Gradja, VI. 311.

6  Gradja, III. 288.

8  Vukotinovič : Iz ilirske dobe. Hrvatski svjetozor, god. 1878.

I  Dr. Kočevar pisao je Ivanu Macunu : ,,Anka, o kteri je Vraz
pisal v posveti Glasov iz dubr. žer., bila je lepa gospodična Anna Herzog,
kčerka nekdajnega obskrbnika podčetrške grajšine. On jo je rad obiskaval
in zarad nje vsako leto Podčetrtek prihajal s pretvezo, da mene obiskuje,
ali ona nobene ljubezni do njega ni čutila, kolikor sem opazil. 11  Macun :
Zgodovina, str. 104.

8  Stanko Vraz: Izabrane pjesme, uvod str. L XXIII..—L X XV.

» U Novicama Bleiweisovim god. 1854. str. 63. u dopisu : „Iz
Zlatnega Praga 11  kaže se, da su u Slavenskom jugu izlazile Vrazove po-
litičko-satiričke pjesme. — Bile su to samo dvije satire: Hrvat pred
otvorenim nebom (br. 1.) i Tko nije naš (br. 5.) Pored toga izašao je u
Slavenskom jugu 15. septembra god. 1848. Vrazov uvodni članak: Gla¬
sovi iz Slovenije.

18  Vukotinovič : Iz ilirske dobe. Hrvatski svjetozor, god. 1878.
str. 299.

II  Djela, III 190.

12  Ib. V. 77.

18  Ib. V. 352 -

14  Davorin Trstenjak : Slovstvine reči. Tudi nekaj o slovstveni
zapuščini Stanka Vraza. Novice, god. 1854. str. 90.—91.

14  Gradja, I. 127.

18  Vraz : Gusle i tambura, Prag, 1845. str. 180.—184.

18  Djela, V. 366.

18  Ib. V. 212. i 300. — Isp. Vijenac, 1899. str. 89.—90.

220

19  Vukotinovič : Iz ilirske dobe. Hrvatski svjetozor, god. 1878.
str. 298.

29  D jela, V. 185.

21  Ib. V. 206.

22  Danica, god. 1846. br. 13. i 14.

23  Gradja, VI. 323. — Isp. Djela, V. 210.

24  Djela, V. 195.—196.

25  Časopis Českeho Museum, god. 1843.

26  Milivoj Srepel : Prežernov utjecaj na Stanka Vraza. Spomen-
cviječe (Zagreb, 1900.) str. 248.

2 ’ Djela, V. 347.—348.

23  Ib. V. 417.

22  Ib. V. 419.

SADRŽAJ

Strana

Mladost. I

Ilir iz Štajera. 9

Pjesnički prvenci. 29

Djulabije . 4 1

Posestrima Dragojla . 54

Vraz i Kollar. 61

Na raskršču. 77

Vrazovo „Kolo“ .   92

Kritika.103

Preporodna satira.112

Satire i epigrami.124

Soneti i gazele.137

Matičino ,,Kolo“.142

Sla venski kongres.158

Suton.i7°

Karakteristika.181

Bilješke.197



„ ********