Muzikološki zbornik Musicological Annual XVII/2, Ljubljana 81 UDK 783:281.961 Danica Petrovič POČECI VIŠEGLASJA U SRPSKOJ CRKVENOJ Beograd MUZICI Crkvena muzika slovenskih naroda Istočnog obreda nastala je u okvirima vlzantljske, hrlščanske tradicije, još u prvim decenljama pokrštavanja (IX-X vek), prihvatajući : vlzantijske crkvene obrede, bogoslužbene tekstove prevodjene sa grčkog na stari slovenski jezik, muzički sistem od osam glasova (osmoglasje) 1 jednoglasno pevanje, bez upotrebe muzičkih instrumenata. Ove osnovne karakteristike pravoslavne crkvene muzike vekovima su negovane i poštovane u muzičkoj praksi Grka. Rusa, Srba, Bugara, Višeglasje se prvi put pominje u Rusiji, u Novgorodu, četrdesetih godina XVI veka, a mnogobrojne kompozicije zabeležene su krjukovom i kvadratnom notacijom u rukopisima XVII-XVIIÎ veka, kada je višeglasje konačno ovladalo ruskom crkvenom muzikom.1 Jednoglasno pevanje, kao jedini vid bogoslužbene muzičke prakse, i dalje se negovalo u južnim slovenskim zemljama, bližim uticaju Carigradske patrijarsi je i njenog strogog stava da viševekovnu tradiciju treba nepromenjenu sačuvati.2 U muzičkoj praksi Srpske pravoslavne crkve, višeglasje se pominje tek tridesetih-četrdesetih godina XIX veka, i to prvo u krajevima pod jurisdikcijom Karlovačke mitropolije, u kojoj se več tokom XVIII veka na starim izvorima izgradjuje nova, evropeizirana, srpska umetnost. Podsticaj za uvodjenje višeglasja predstavljala je svakako, u to vreme već poznata ruska crkvena muzika (D. Bortnjanski), kao i učestali kontakti mladog srpskog gradjanstva sa raznovrsnom i bogatom zapadnoevropskom muzičkom kulturom u Mlecima, Pešti, Beču. Na osnovu sakupljene arhivske gradje3 saznajemo da je uvodjenje višeglasnog, takozvanog "harmonijskog ili notalnog" pevanja, podstaklo i interesovanje za negovanje starog, jednoglasnog crkvenog pojanja, koje je uglavnom pripadalo usmenoj tradiciji. 1 N.D, Uspenskij, Drevnerusskoe pevëeskoe iskusstvo, 2. dopunjeno izdanje* Moskva 1971, 223-231; Idem, Pusskij horovoj koncert konca XVII-pervoj polovini XVIII vekov (hrestomatija), Leningrad 1976; N. Gerasimova-Persidska, Horovij koncert na Ukraini v XVII-XVIII st*, Kiev 1978, 6-36. P- Jedinstven primer dvoglasa u vizantijskom neumskom rukopisu (Nacionalna biblioteka, Atina, MS 2401, XV vek, f. 328r) otkrio je Michael Adamis, 111 Konstantin Arsenović, pančevački prota od 1816-1868»* sin poznatog pojca9 sveštenika Andreje Arsenovića (1744-1816),4 počeo je sa sistematskim uvodjenjem učenja crkvenog pojanja u osnovne i druge škole9 sa namerom da stvori potreban pevački podmladak9 koji će jednoglasnim pojanjem učestvovati u bogosluženju, Tek potom je prota Arsenovič nastojao da stvori hors koji bi mu odgovarao na jektenija* kako se to činilo u ruskim crkvama. Ovu zamisao mogao je da ostvari zahvaljujući učitelju Pavlu Radivojeviću(Pančevo* 1807- ? )9 koji je odmah po povratku iz Rusije 1837, godine, obrazovao u Pančevu pevačku družinu sa kojom je iste godine pevao u pančevačkoj Uspenskoj crkvi,5 Zauzimanjem K, Arsenovića već 29,111 1838, godine Crkvena opština je donela sledeću odluku: "Obščestvo cerkovnoje izbranoje Hrama Uspenija Presvjatija Bogorodice, dnes sobraviesja želanije svoje izjašnjajut ježe bi za cerkov svoju pjevci ko notnomu pjeniju obučeni bili, Ko semu koncu da pristavitsja kakovoje lice ježe bi sposobnost imjelo djeti ko semu pjeniju obučiti, ježe bi za trud iz cerkovnija kassi da platitsja* ašče ne bi ko semu dobrohotni djetelji obrjelisja, Namjerenlje i želanije obščestva jest3 da bi i vo svojej cerkvi jedinožci notnoje pjenije vvelosja,"6 Ovom odlukom osnovano je Pančevačko crkveno pevačko društvo - prvi srpski hor, Nažalost* u postojećim dokumentima o osnivanju Hora* ne govori se ni o dirigentu9 ni o repertoaru Hora, Dva novinska dopisa svedoče da je Hor prvi put pevao na Božičnoj liturgiji 1838, godine (25.XII 1838 - 7,1 1839),7 0 Pavlu Radivojeviću9 prvom dirigentu i učitelju "notai nog, harmoničnog" pevanja u Pančevu9 a zatim i u Beogradu, nema mnogo biografskih podataka. Serhske novine, br. 101 od 24.XII 1839, godine, 4019 pišu: "već vtora godina od sept,9 harmoničesko pjenije iz nota u našoj katedralnoj crkvi pod upravljanjem ovdašnjeg sina9 gospodina Pavla Radivojevića zavelo. Isti P. Radivojević je pjenije u Kišenjevu, u Rusiji naučio, i njegova je harmonija9 t.j, sostav nota9 veoma An Example of Polyphony in Byzantine Music of the Late Middle Ages, Report of the Eleventh Congress of the International Musicological Society Copenhagen 1972, p®l. II, Copenhagen 1975, 737-747. 3 Koristili smo se, uglavnom do sada neobjavljenom, gradjom iz: J, Arhiva SAW u Sremskim Karlovcima, Fond A, Mitropolijsko-patrijaršijski; ta dokumenta je, uz pomoć upravnika Arhiva, Čedomira Dentea, prikupio i ljubazno nam stavio na raspolaganje dr Dimitrije Stefanovié; 2. Arhiva Srbije, Ministarstvo prosvete, F IV; xerox kopije ovih dokumenata nalaze se u Muzikološkom institutu SANU u Beogradu. 4 Kao poznatom pojou, pesnik Aleksije Vezilic mu je posvetio nekoliko stihova: "Arsenij evia Andrej o t bjela Fondeva U dvoru Gospodnjem kako Angel pjeva Duše mnoge utješava divnim pjenijem I na dobro vozbuSdava dobrim učenijem. " Stihovi su objavljeni u knjizi: Kratkoe napisanie o spokojnoj zizni, Beč 1788, 43. 5 Ö tome svedoče zabeležena usmena kazivanja suvremenika i pojedini zapisi, upor., M. ćurčin, Postanak prvog srpskog pevačkog društva i prve stalne pozorišne družine, Brankovo kolo, br. 16 i 17, 19. april 1907, 494; M. Tomandl, Spomenica pančevačkog crkvenog pevačkog društva 1838-1938, Pančevo 1938, 8-11 6 Faksimil akta o osnivanju pančevačkog hora objavljen je u knjizi 112 pobudi tel jna, " tako da se svakom,--i više izobraženom i prostom crkve sinu* kao i inovernim ovdašnjim gradjanom, koji su ga slušali, vrlo dopada..." Iz sećanja jednog od najstarijih članova Pančevačkog hora, takodje saznajemo da je Radivojević nekoliko godina boravio u Rusiji, i to u Odesi i Kijevu,- odakle je doneo "mnoštvo štampanih i pisanih nota većinom crkvenog sadržaja. Te muzikalije prekupila je Crkvena opština od njega, pošto ga je namestila za 1ikovodju."8 Ukoliko je ovaj notni materijal sačuvan u arhivi Društva, moga© bi da pruži dragocene podatke o repertoaru prvih srpskih pevačkih društava. 0 molbi koju je poslao Ministarstvu presvete u Beogradu 23. jula 1841. godine, Radivojević sam ističe da je završio Bogosloviju u Sremsklm Karlovcima, a zatim navodi i četiri priložena svedočanstva "u smotreniju crkovnog notnog pjeni ja, koje sam ja u Russii izvikao i naučio; i praktičeski po Austrii, kao rečen Hora na umiljenije 1 sozidanije Hristijana predavao i rasprostro," Potpisavši se kao "učitelj' notnog pjenija, Pavle Radivojević", moli Popeöitelstvo da ga "za takova" i u Beogradu naimenuje.9 Nažalost, ne znamo gde i kod koga je u Rusiji Radivojević učio crkvenu muziku, kao ni kakvim je horovima dirigovao u Austriji » ruskim* grčkim ili možda srpskim? Kako nije mogao da dobije učiteljsko mesto u Pančevu, prešao je u Beograd. Pančevački hor nastavlja sa radom,'ali različitim intenzitetom, zavisno od zalaganja dirigenata, koji su bili, više ili manje talentovani amateri - živojin Jovanović, Nikola Djurković, Petar Mihajlović i izvesni Kibler, sve do dolaska prvog profesionalnog muzičara, slovenačkog kompozitora, Davorina Jenka (1863). 10 Iz novinskih dopisa saznajemo da je ovo novo "harmonično" pevanje gradjanstvo sa zadovoljstvom prihvatilo, a Pančevačka crkvena opština je, u zapisniku od 27.VIII 1843. godine* izrazila želju "da se učvrsti harmoničesko pjenije" i da se. hor uveća prisustvom dece, posebno učenika učiteljske škole JI 0 repertoaru još uvek nema nikakvih podataka. Pretpostavljamo da je Hor na bogosluženjima pevao ruske kompozicije, koje je P. Radivojević doneo u Pančevo. Nikola Djurković, kao talentovan dirigent-amater, pun oduševljenja za svoj pionirski posao, unosio je svakako novine u repertoar Hora, a ima podataka da je i sam komponovao, i tot dve troglasne liturgije, dve sveske partitura Irmosa za sve crkvene praznike (ukupno 16), irmos i liturgiju sv. Vasilija, veliki broj tropara i kondaka, sve za mešoviti hor. Ove Djurkovićeve kompozicije je9 prema tvrdjenju M. Tomandla, otkupila Crkvena opština i predala ih Pančevačkom društvu na upotrebu. Na svojim kompozicijama M, Tomandla* Spomenica,,,* 25, 7 Magazin za hudošestvo* knjizestvo i modu* br, 3 od 8, januara 1839* 12 (rubrika "Novosti"* dopis iz Panëeva od 25.XII 1838); Serbske narodne novine9 br, 243 od 24* januara 1839* 8 M, ćurein* ibid,* 9 Arhiv Srbije* Ministarstvo prosvete* F 17-300* 1841, 10 D, Cvetko* Davorin Jenko i njegovo doba* Srpska akademija nauka* posebna izdanja* knj, CCI* Muzikološki institut* knj, 4* Beograd* 1952, 11 Tako je na proslavi Sv, Save "pri bogosluMeniju ukrašavao harmoniceski hor s običnim črkovnim pjesmama Liturgiju* a cela Preparandija (preko trideset nji) i Učitelji s višehvaljenim G, Direktorom pomogli su ukrasiti pjenije samo"* Serbske narodne novine* br, 8* od 27, januara 113 Djurković se potpisivao kao "upravitelj Crkvenog Harmoničeskog Notnog pjenija u Pančevu".12 Njegov naslednik, Petar Mihajlović (1852-1860), je sa Horom uglavnom izvodio Djurkovićeve liturgije i ostale njegove kompozicije.13 Iako su delo amatera, do danas neproučavane, Djurkovićeve kompozicije zaslužuju veću pažnju, ako ne radi svoje umetničke vrednosti (koju još uvek ne možemo potpuno da osporimo), ono radi istorijskog značaja, kao jedine srpske crkvene kompozicije, koje su prethodile stvaralaštvu Kornelija Stankovića. Brigu za negovanje crkvenog pojanja, kao i za uvodjenje novog "notalnog" pevanja, pokazala je i mlada Srpska kneževina, koja tridesetih godina XIX veka polazi putevima demokratizacije srpske kulture, od staroslovenske izvornosti i ugledanja na Rusiju ka evropskom zapadu.14 Beogradski mitropolit Petar Jovanović15 pismom od 22. jula 1841. godine, predlaže Ministarstvu prosvete da utiče Sovjet i Kneza, da mu se odobri odredjena suma novca za plaćanje učitelja pojanja u beogradskim školama. Mitropolit detaljno obrazlaže potrebu da se pojanje uči, kako u Bogosloviji, tako i u gimnaziji i drugim opštim školama. Potom ističe da se pored ovog običnog pjenija u nekim mestima, a i u srpskim crkvama "drugo novo tako nazvano notno ili muzikalno črkovno pjeni je uvodi, ne toliko po duhu i stepenu izobraženija naroda našega, koliko po primjeru s nama jednovjerne, u svakom smotreniju napredujuće Russije". On podržava uvodjenje ovog novog pjenija, samo pod uslovom da se ono tako uskladi, da ne narušava tok bogosluženja i da ne ugrožava postojeće crkveno pojanje. Zato smatra da treba pre svega voditi računa o negovanju "dojakošnjeg našeg pjenija", koje se ne može u potpunosti zameniti notnim pevanjem "jer ovo se za sada samo pri Liturgiji zavesti može, a pjeni je naše črkovno u svome mnogorazličiju i hudožestvu vidimo je naročito pri večernji, bdeniju i jutrenju".16 Za predavanje notnog pevanja Mitropolit predlaže učitelja Pavla Radivojevića.17 Rešenjem od 30. septembra 1841. godine, knez Mihailo Obrenović, uz saglasnost Sovjeta, odredjuje: a) godišnju platu za učitelja crkvenog pjenija u Bogosloviji (Klirikalnom učilišču); b) dodatak za iskusnog starijeg bogoslova koji će biti učitelj pjenija za gimnaziste i c) godišnju platu za učitelja "notnog crkvenog pjenija", no u tom samo slučaju, ako se njegova sposobnost za obučavanje mladeži u notnom pjeni ju iskustvom bude osvedočila, pa se po tome i nadje, da će on u stanju biti, učeće se pjevčike s uspjehom u blagoglasnom i pravilnom tom pjeniju nastavi jati".»° 1844, M. Tomandl, ibidem.* 36. 12 M. Tomandl, ibid., 44-46. 13 Ibid., 86. 14 I. Božić, S. ćirkovid, M. Ekmeëid, V. Dedi j er, Istorila Jugoslavije, Beograd 1972, 273. 15 Petar Jovanovid (Ilok, 18.11 1800 - Sremski Karlovci, 22.IX 1864) je zavrëio gimnaziju i bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Kao beogradski mitropolit (1833-1859), radio je na obnovi srpske crkve i njenoj organizaciji po ugledu na Karlovačku mitropoliju. Starao se o osnivanju narodnih škola, postavljanju učitelja i pisanju udžbenika. Osnovao je bogosloviju u Beogradu 1836. godine. Upor., St. Stanojevie, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, knjiga II, Zagreb, s.a., 177; Episkop eabačko-valjevski Jovan, Srpska crkva u Srbiji od 1804. do 1918. godine, Srpska pravoslavna crkva 1219-1969, Spomenica o 114 U vezi sa ovim pismom Mitropolit je 3. novembra iste godine obavestio Ministarstvo prosvete da će pojanje u Bogosloviji predavati jedan od njenih profesora, jerodjakon Evgenije Simeonović, "a za učitelja pjenija kako u dvema višima nolmalnim klassama tako i u Gimnazii... na sobstveno želanije, jerodjakon Mihailo Popović"J9 Za predavanje notnog pevanja postavljen je učitelj treće najstarije normalne škole, Pavle Radivojević, "ko1 istina nije dosad dovoljne sposobnosti u obučeniju junosti u ovom pjeniju osvjedočio, ... kad Iskusnija u tome učitelja zasad nemamo, a notno se pjenije čuti Meli," Citirani dokumenti svedoče o počecima učenja notnog, višeglasnog pevanja u Beogradu, i to sedamnaest godina pre osnivanja Prvog beogradskog pevačkog društva. Uvodjenje ovog novog pevanja podržale su - iako sa malom uzdržanošću prema jedinom, čini se nepouzdanom učitelju - i svetovne i crkvene vlasti, knez Mihailo Obrenović, Sovjet, i Ministarstvo prosvete na jednoj strani i beogradski mitropolit Petar Jovanović na drugoj strani. Medjutim, u isto vreme vaseljenski patrijarh Antim i Sveti Sinod štampaju novembra meseca 1846. godine u Konstantinopolju Poslanicu* kojom zabranjuju uvodjenje i upotrebu novog četvoroglasnog pevanja pri svetim službama u svim pravoslavnim crkvama.20 u Poslanici je sa ogorčenjem kritikovana bečka i tršćanska kapella pravoslavnih stranaca, koje su uvele četvoroglasno pevanje na bogosluženju, (Carigradski patrijarh očigledno nije bio informisan o sličnim dogadjajima u Pančevu, Beogradu i drugim mestima.) 0 ovim "neprijatnim dogadjajima" patrijarh Ântim je i pre toga obavestio karlovačkog mitropolita Josifa Rajačića.2» Kako nije primio odgovor, uputio mu je štampanu, dosta obimnu, poslanicu, sa molbom da se pročita javno u crkvama. Jedan primerak je poslao "Hristoljubivom bratstvu Viennske Kapelle pravoslavnih stranaca", a drugi "na Triestansko". U propratnom pismu (5. novembar 1846) se preporučuje mitropolitu Rajačiću da "za Viennsku Crkvu ondašnji pravoslavni Hristijana", koja je pod njegovom jurisdikcijom, izda svoj nalog 1 zabrani več uvedeno četvoroglasno pevanje, a da se "vospostavi otečeska Cerkovna Grečeska Muzika".22 750-godiënjici autokefalnosti* Beograd 1969* 299-307. 16 Arhiv Srbije, Ministarstvo prosvete* Fond IV - 298* 1841. godina, 17 P. Radivojević je i sam poslao molbu Ministarstvu 17. jula 1841. godine* Arhiv Srbije* Ministarstvo prosvete* F IV - 300* 1841. godina. 18 Arhiv Srbije* Ministarstvo prosvete* F IV - 301* 1841. 19 Arhiv Srbije* Ministarstvo prosvete* F IV - 301* 1841. 20 Prevod poslanice* Arhiv SANU* Sremski Karlovci* Fond A* Mitropolijsko-patrijarëijski* 392-846. 21 O tome saznajemo iz drugog pisma* koje je vaseljenski patrijarh poslao J. Rajačiću 12. marta 1847. godine* Arhiv SANU u Sremskim Karlovcima* Fond A* Mitropolijsko-patrijarëijski* 557-1847. 2? Arhiv SAW u Sremskim Karlovcima* Fond A* Mitropolijsko-patrijarëijski* 392-1846. 23 Karlovačko pojanje prvi je belezio i harmonizovao Kornelije Stanković u Sremskim Karlovcima i u fruëkogorskim manastirima od 1855-1857. godine. Pored tri knjige crkvenog pevanja koje je sam objavio u Beču 1862,* 1863. i 1864. godine i jedne koju je Srpska kraljevska akademija ' objavila 1922.* u Arhivu SANU u Beogradu* pod br. 7888* nalaze dvadesettri Stankovićeve rukopisne sveske harmonizovanog i 115 Ovako oltar stav prema promenama u pravoslavnoj crkvenoj muzici, carigradski patrijarh i episkopi objašnjavaju dužnošću da se očuva tradicija Svetih Otaca, uspostavljena u prvim vekovima hrišćanstva. U svemu se medjutim oseća i njihova želja da grčka crkva, pa i grčka crkvena muzika, dominiraju u pravoslavnom hrišćanskom svetu. 0n1 govore o tome da treba uspostaviti "otečesku cerkovnu grečesku muziku", iako se u Srbiji još od vremena Cirila i Metodija (IX vek), pevalo na staroslovenskom jeziku, a u prvoj polovini XÎX veka već je formirano 1 karlovačko pojanje* koje se po svojim muzičkim karakteristikama u velikoj meri razlikuje od grčkog pevanja toga doba.23 Zato su, čini se, pored poznatog tradicionalizma pravoslavne crkve, u ovom sporu bili prisutni i politički razlozi, jer je carigradska patrijarsi ja svakako teško primala odlazak grčkih-fanariotskih vladika iz Srbije i ponovno uspostavljanje srpske crkvene vlasti 1831. godine.24 Poslanica patrijarha Antima izazvala je reagovanje gornjokarlovačkog episkopa Evgenija Jovanovića,25 koji 24. juna 1847. godine piše iz Plaškog karlovačkom mitropolitu Josifu iajačlću, da za otpor protiv "novago pjenija" nema nikakvih razloga, pošto ono nikako ne ugrožava "osmoglasnoe pjenije naše", o čemu carigradski patrijarh svakako nije dobro obavešten. E. Jova.novlć smatra da je povod za novo pevanje dao "arhiepiskop Stankovl'ć", koji je prilikom svog ustoličenja 1834. godine "dal tijekoje novoje pjeni je 1 iturgijskoje v Karlovcjeh pjeti". Potom dodaje da su neke crkvene opštine uz saglasnost episkopa, a pojedine bez te saglasnosti, uvele to novo pjenije. U njegovoj eparhiji ovo pjenije je uvedeno u Trstu, Petrinji i u Karlovcu, gde je u velikoj meri "prestalo: ostalo je jedino Jedinorodnij sine"* Episkop Jovanović pominje da Rusi takodje, imaju "harmoničesko, pjenije", a da se i u našoj crkvi koriste slovenski, a ne grčki tekstovi. On dodaje da, kada bi svojim tršćanskim vernicima saopštio zahteve carigradskog patrijarha, oni bi se tome potsmevali "bez poslušani ja". Iako nije bio dobar pojac, kao obrazovan čovek, Evgenije «Jovanovlć je uvideo osnovne probleme vezane za crkvenu muziku svoga doba. On je istakao potrebu da se obično liturgijsko pojanje "malo ukrasitsja i tačno na noti stavitsja11, kako bi po svim našim crkvama jednoobrazno bilo, a ne kako je to sada9 "koliko cerkvej, koliko učiteljej, toliko različitih jest rten1j".26 jednoglasnog karlovačkog pojanja. 24 Od ukidanja Peđke patrijarsije 1766. godine* u svim srpskim krajevima pod turskom okupacijom postavljeni su grčki episkopi* Upornim zalaganjem kneza Miloša Obrenovića* posle uspostavljanja Kneževine Srbije (hatiëerifom 1830)* carigradska patrijaršija je potpisivanjem konkordata septembra 1831, godine priznala autonomiju srpske cvkvv. Upor, * Episkop šabačko-valjevski Jovan* Srpska crkva u Srbiji od 1804. do 1918. godines Srpska pravoslavna crkva 1219-1969* Spomenica..., 295. 25 Evgenije Jovanoviđ (Golubinci* Srem 1802 - Karlovac* 1854)* kao gomjokarlovački episkop uredio je bogosloviju u Vlaskom i nastojao je da podigne prosvetni nivo u si^ojoj eparhiji. Sam je napisao vise knjiga filološkog i crkveno-pravnog karaktera* upor. St. Stanojevie* Narodna enciklopedija...* knj. II* Zagreb* s.a.* 165-166*' Za dopisnog člana Srpskog učenog društva u Beogradu izabran je 7.VIII 1844* upor.* M. Radeka* Gornja Krajina - Karlovačko vladičanstvo (Lika* Krbava* Gacka* Kapelsko* K&rdun i Banija)* Zagreb 1975* 180-184. 116 Ovo dragoceno pismo otkriva da se višeglasno pevanje pored Beča i Trsta moglo čuti i medju Srbima u Hrvatskoj» u Petrinji i Karlovcu. Posebno je značajan podatak da podsticaj za stvaranje tog novog pjenija potiče od ustoličenja Stefana. Stankovića» dotadašnjeg budimskog episkopa» za bačkog episkopa» u Sremskim Karlovcima 30, septembra 1834. godine.2? Veseljenski patrijarh je sa nestrpljenjem očekivao odgovor karlovačkog mitropolita» Josifa Rajačića na svoje pismo» Poslanicu (iz 1846) i ponovno pismo sličnog sadržaja» od marta 1847.28 Mitropolit je» čini se sa odredjenim diplomatskim razlogom, odugovlačio» pa je odgovor poslao iz Požuna» tek februara 1848. godine.2^ I nestrpljenje carigraske patrijaršije i dugo pripreman i precizno osmišljen odgovor J. Rajačića» svedoče» koliko je problem četvoroglasnog pevanja u srpskim crkvama bio značajan za obe strane. iz Rajačićevog pisma saznajemo da je on lično dao blagoslov za uvodjenje četvoroglasnog pevanja u pravoslavnoj crkvi u Beču» jer kaže: "Sije (harmoničesko pjenije) oni ne samovlastno» no s dozvoljeni jem i odobrenijem proizvedoša našim» kotoroe mi s tjem usloviem podahm» di pjenije toje ničego teatralnago» ničego sužago nevospriimet» no soveršenno po vethomu ... stolu našeja pravoslavni ja cerkve ustroeno budet," Mitropolit dodaje da ovo novo pevanje nije "sotvoreno po legkomisliju i stremi jeni ja k novosti» ješče že menše po podraženiju Zapadne Cerkve» no po duhu vremena i po izobraženiju blagočestivago onago naroda» katarago uho ovo u Teatrjeh ovože v Koncertjeh i pljesnih muzikah» ježe vo carstvujuščem sem velikom gradje povsednevno i posvud slišit» jako v muzicje izobraženo jest» čzo j emu i edino glasno je i kroz nos ot jedinago todeju pjevca v Cerkvi pojemo je sluh pade povreždaet.* .". Grčka muzika» koja ni sama nije više bila na umetničkom nivou stare vizantijske tradicije» nije zadovoljavala promenjen ukus srpske gradjanske klase» formiran u novoj kulturnoj sredini (Beč - Pešta). Pomenute prilike dovele su do naglog opadanja broja vernika» posebno mladih» na bogosluženjima» koji su najčešće umesto u crkvi» vreme provodili "v kafani ili innaja zabavnaja mjesta» ili v Cerkov Russijskago posolstva". Rajačić je detaljno prikazao čitavu "istoriju" ovog muzičko-političkog pitanja» uveravajući vaseljenskog patrijarha u potpunu hrišćansku ispravnost svojih stavova» i oštro mu stavljajući na znanje da bi sam mora© da se više angažuje oko rešavanja mnogo složenijih problema, nehumanog i lošeg ponašanja grčkih vladika i sveštenika u južnoslavenskim zemljama. Time je višeglasno crkveno pevanje dobilo i definitivnu» zvaničnu podršku Karlovačke mitropolije» a Josif Rajačić je i lično pomagao rad Kornelija Stankovića na beleženju 1 harmonizovanju karlovačkog pojanja pedesetih godina XIX veka. 26 Pismo E. Jovanoviđa Josifk Rajačiđu (iz Plaëkog 24. VI 1847)* Arhiv SANU u Sremskim Karlovcima* Fond A* Mitropolitsko-patrijaršijski* 585-1847. 27 S.Stankovié je izabran za karlovačkog mitropolita 1837. godine* posle smrti Stefana Stratimiravida; upor.* St. Stanoj evie* Narodna enciklopedija ...* knj* IV* Zagreh* s.a.* 413. 28 Arhiv SANU u Sremskim karlovaima* Fond A* Mitropolijsko-patrijaršijski* 557-1847. 29 Arhiv SANU u Sremskim Karlovcima* Fond A* Mitropolijsko-patrijaršijski* 293-1848. 30 Podatke o pevacKim društvima je* u okviru rada odbora za istori ju srpske 117 tis.rtrmV fit***?* . Deo pisma beogradskog mitropolita Petra Jovanovića Ministarstvu prosvete od 22. jula 1841, god., u kome moli novčana sredstva za plaćanje: a) učitelja crkvenog oojanja u Bogosloviji; b) učitelja Istog pojanja u gimnaziji i drugim opštim školama i c) učitelja višeglasnog "notnog ili muzikalnog" crkvenog pjeni ja. Arhiv Srbije, Beograd, Ministarstvo prosvete, F IV-298, 1841. Navedena originalna dokumenta svedoče o tome koliko je uvodjenje višeglasnog pevanja predstavljalo osetljiv problem muzike SANU, prikupila i ljubazno nam stavila na uvid Mirka Pavlovi*** 118 Druga strana rešenja kneza Mihaila Obrenovića i Sovjeta od 30. septembra 1841. god., kojim su mitropolitu P. Jovanoviću odobrena novčana sredstva za plaćanje učitelja pojanja i notnog, višeglasnog pevanja u Beogradu. Arhiv Srbije, Beograd, Ministarstvo prosvete, F IV-301, 1841. u medjusobnim odnosima srpske pravoslavne crkve i carigradske patrijaršije. Pored toga, ova oojava je deo istorijskih promena, koje ie celokupna srpska kultura doživljavala tokom XVIII i XIX veka, ulazeći postepeno u tokove evropske civilizacije. Citirana gradja otkriva da je tridesetih godina XIX veka u mnogim srpskim crkvama (Beč, Trst, Petrinja, Karlovac) uvedena 119 If M f MIMO Nif Ck tu: M» KilSiTASTIKOTIMMEl IUTf>UI>XlKt<2 îor »g%ois Trnorpâ^iâx. Kara No«'f*Lpiov &$6 C /7 ft K*^- , • **.?. /. t t+r O. /Pierri <**#& t c*f< t- t A.*\ i'/*\cTec *~***cy ce a rn tsf <<. ii/> t mrt* /L*• rr.L<-* * <-^? .* A,- < ¦•• ,¦ 4, « n ,#, / ^ tu A a it*A * ž-r« «if^ ^ f .^«wrf ftAtSfit iC *e » / hS i ,'r *x P/? t* r*T<*n ? ti* ćm , Druga strana pisma gornjokarlovačkog episkopa Evgertija Jovanovića karlovačkom mitropolitu Josifu Rajačiću (Plaški, 24. juna 1847)9 u kome9 podstaknut poslanicom patrijarha Antima* objašnjava proces nastajanja vileglasnog pevanja u srpskim crkvama u Trstuf Petrinji* Karlovcu» Zagrebu» Arhiv SANU u Sremskim Karlovcima* Fond A9 Mitropolijsko-patrijaršijski 9 585-1847. 121 SUMMARY Polyphonic singing appeared for the first time in Serbian churches in the 1830*s, after several centuries of exclusive cultivation of church singing in unison. The change was brought about chiefly through the influence of Russian liturgical music, but also through the contacts of the Serbian middle classes with the musical culture of Western Europe in Austria, Hungary and Croatia. According to existing* so far mostly unpublished documents, the first official occasion when polyphonic singing was heard in church was the installation of Stefan Stankovid for Episcope of Bačka, in Sremski Karlovci in 1834. At that time this new "harmonious singing", "singing according to notes" was being introduced in churches for Orthodox foreigners in Vienna and Trieste, and later in Petrinja, Karlovac and Zagreb. Evidence of that is to be found in a printed circular letter in which the patriarch Antim severely criticized this novelty in musical practice and prohibited any further church singing in four parts. The Metropolitanate of Karlovac, however, headed by the Metropolitan Josif Rajaeid, as well as the Episcope of Gornji Karlovac Evgenije Jovanovid, differred with the Patriarchy of Constantinople, and even officially sanctioned this "new" musics they were aware that there was not just the question of strictly defending a several centuries old Orthodox tradition, but also the important political question concerning the influence of the Greek Orthodox Church in Serbian regions. In Belgrade singing "according to notes" was taught since 1841, and the first Serbian choir was the Pancevo Serbian Church Singing Society (1838). During the nineteenth century over sixty church choirs were founded in the towns, market towns and even villages throughout Serbia. Further research will be needed to find out the repertoire of these first singing societies. It would be especially valuable to ascertain whether there had been any artistically significant attempts at harmonizing liturgical tunes before Kornelije Stankovid. 122