5TANK0 VRAJ5
IZABKAN&
p j e s m e

$
■m
ate-
m
STANKO VRAZ.


I
il
IZABRANE PJESME. ^
m
Hft
i
|
i
M

7
I

lil'
uti
S UVODOM
FRANJE MARKOVIČA.
■ ■Ftt&'vč b *)<$>*«■ .
SA SLIKOM PJESNIKOVOM.
’' ^<§>4 ^j5
ZAGREB, 1880.
NAKLADA »MATICE HRVATSKE«.
TISAK KARLA ALBRECHTA.
—^--------w 	----——x—lAA-^P jf
*	■- r~7F T ■ I :	- i T"
»Pr8*—	^f55^
-1^
ft 5 J o /(.



/ u s
^11 -(1| fe6<-D
/h, AO-
v
STANKO VRAZ.
NJEGOV ŽIVOT I DJELA.
t
■	• • •’1 V
V
.*•
ir
r~
Iz naroda za narod.
Stanko Vraz.

I.
hi. matici župe Svetinjske zapisao je tadanji
'( Kotnikove sin, koga je on uz kumovanje Martina Babiča gornjaka krstio imenom Jakob. To ime, Jakob Frass, promienio je pjesnik poslie svoga prvoga pohoda u Hrvatsku na proslavljeno ime Stanko Vraz, samo bi se, kad bi rešetao spise čije, kadšto i poslie šaljivo podpisivao: Jakob Rešetar iz Cerovca. Sigurno je mislio, da je njegovim predjim tudjinska oblast silom izopačila izvorno ime slovensko na ružno njemačko, pak se je on volio zvati onako, kako je radio : naime, premda inače veoma nježne ćudi, on je mnogo urazio (vra-zio) niemčeću silu u svojoj domovini užjoj i širjoj. Njegov vriedni drug iz mladosti, Davorin Trstenjak, misli, da je izvorno ime porodice bilo Že-rovnik, a po tom da će se biti poslie nastanula sva obćina nazvala Žerovinci; i danas da ima on-
u službenih knjigah Frass. Nu bilo tomu kakogod, slovensko diete odgojilo se je slovenski; pjesnik
Josipa Frassa gornjaka u obćini Žerovinci, ,j;i:	kraju Cerovcu, i od majke Katarine rodom
župnik M i h o v i 1 J a k 1 i n, da se je dne lipnja 18 to u 4 ure jutrom rodio od otca
dje porodici, koje se po domaći zovu Žerovnik, a
s&m piše, da do 13 svoje godine nije ništa znao njemački. Slovenske pjesme i pripoviesti slušao je djetetom od majke, od sestre Anke, koju on zove „grličicom kolievke svoje*, od djevojaki i baki. susjedi. Kasnije, kad je bio slavan već pjesnik, s radošću i zahvalnošću više put spominje te njegovateljice svojih prvih dana, što su mu već u dje-tinsko srdce usadile sve milinje seoske poezije slovenske ; kasnije, kad je bio već proputovao sve slovenske kraje i pročitao knjige 0 svih inih slavenskih pucih, s ponosom kaže, da je divni njegov rodni kraj, prozvani štajerskim rajem, ujedno onaj kraj, gdje se najviše i najljepše slovienske pjesme u puku goje. Nije čudo, da se je u takovu kraju pod pjesmami »Slovienka krasnih, krotkih grličicd kolievke njegove* razvio pjesnik, koji je u tadanju ilirsku književnost prvi s uzhitom uvodio glase i odglasepučke poezije; nježnu ljubav prama majci, sestri Anki, braći, rodu, seoskim drugovom svoga djetinstva i mladosti, prama cielomu rodnomu kraju svomu on je sav život vjerno čuvao i u pjesmah svietu razglasivao ustima, o kojih sviestno kaže, sda ih je u kolievci Vila poljubila.* Tako mu je djetinstvo bilo pod milim okriljem čistih slovenskih glasi, a rieči njemačkoj morao se je učiti valjda tek kad je došao na latinske škole u Maribor. Pučke škole učio je u Svetinjah pak u Ljutomjeru, u kojih je mjestih zasebice bio župnikom njegov krstitelj i ujak Mihovil Jaklin. Starac Jure Kopriva, koji je ljetos prije svetčanosti 8. rujna uzidavao u Vrazov rodni dom pjesnikov medaljon
i spomenu ploču, pripoviedaše pri tom svom poslu s ganućem, da je s njim Stanko od svoje devete godine polazio dvie godine pučku školu u Svetinjah, koja da je bila u sadanjoj župničkoj kući, pod učiteljem Petljarom, zatim dvie godine pučku školu u Ljutomjeru (u sadanjoj bolnici) pod učiteljem Postružnikom; ali ima jedno pismo Vrazu iz zadnjih njegovih godina, kojim mu se Sežnik kao bivši mu učitelj u Svetinjah u pamet doziva. O Vrazu, kad je bio u Mariboru u 6. latinskoj školi uz suučenika Franju Miklošiča, piše Trstenjak, sda je bio liep, jak mladić, te mu nije bilo na krasoti ravna u cielom gimnaziju; visok kao mlada jela, rumena lica, vlasi crnomanjastih, orlova nosa, hodio je po ulicah kao mlad jelen.* Od učitelji svojih za prve mladosti spominje Vraz s najvećim počitanjem Antuna Krempela, poslie, na župi Male-Nedjelje, zaslužnoga povjestnika Slovenskoga Štajera. Za Stankova djačtva bili su uz rečenoga Krempela, komu zahvalni učenik poslie kliče na slavu, što nije ni u starije godine izgubio ni iskrice od svoje mladenačke vatre, u njegovu zavičaju prvaci rodoljubi slovenski još Mihovil Jaklin, pjesnik Cvetko (poslie župnik Optujski) i prvi pjesnik slovenskoga Štajera Modrinjak, prije kapelan u sv. Tomašu a poslie župnik u sv Mi-klašu: sve drugovi i baštinici Vodnikove rodoljubne misli, a svi su oni ili savjetom ili primjerom usadjivali u mladjahno srdce Stankovo isti plemeniti duh. Kad je Modrinjak god. 1827 umro u sv. Miklašu, njemački je činovnik, popisujuć ba-
štinu njegovu, poderao našaste slovenske mu pjesme, jer je pokojnik bio na glasu kao vatren protivnik njemčarije ; ali taj mrzki čin to više je nukao latinskoga djaka Stanka, da se k rodoljubju zanosi slikom i pjesmami zemljaka starca, što ih je bratić mu Lovro Modrinjak k sebi u Središče zaklonio bio, a medju timi pjesmami mogla je razpaliti mladića ova Cvetku posvećena od god. 1813 : „Zadnji človek je na sveti, ki svoj rod za nič drži; v nadrah maternih se shrani, v njenoj reji se zredi — mačeho oslćpno brani, mater pa za nič drži: erjav kakti Judaš bćđi, naj ga pes za plotom jć, med Slovence naj nehodi, ki je prav Slovenec nć*. Najviše je pak na domoljubje i svaku čestitost poticao mladoga Stanka sigurno njegov ujak Jaklin; već kao proslavljeni pjesnik njemu posvećuje Vraz g. 1845 treću svoju knjigu „Gusle i tambure* i veli mu: „Ti si svagda priticao u pomoć neukoj i nestalnoj mladosti mojoj, pobu-djujući me na ljubav nauki i na poštenje. I dan danas, kad god dolazim u kuću tvoju, ti me do-čekivaš i gledaš kako brižan otac jedinca svoga, koji mu je došao s puta daleka. Želim iskreno, ostaviti barem malen spomen zahvalnosti za toliku tvoju brigu i ljubav. A kako da dostojno izkažem štovanje svoje prama tebi kao najstarijemu u ovom kraju branitelju duha slavenskoga od pro-šaste dobe?*
IL
Jeseni 1833 dodje Vraz na nauke u Njem. Gradac, gdje je tadanju filosofiju a zatim na sve-
učilištu prava učio ali neđoučio kao neredovit djak sve do god. 1838. On je na višje nauke već u zrelijoj dobi prispio, kad ih drugi obično svršavaju : on je došao u Gradac već s razvijenim osebujnim duševnim životom; s toga mu nije, već odraslu, mogao prijati nauk drugih predmeta, te je tako ostao bez obična strukovnoga zvanja sav svoj viek čisti književnik, pjesnik. Kadšto se doduše marljivo laća priprava za izpite pravničke, ali književni, pjesnički posli nedadu mu doći do kraja; god. 1838 piše Muršecu: »vi ćete prije imati župu, nego što ću ja kakov tvrd kusić kruha; vi ćete imati prije čitavo selo, nego što se ja izučim. Izučilo je mene već dosti krat, ali ja se još nisam izučio;* a dvie godine poslie piše Prešernu: »ljetos sam svršio račune s Themidom, i kazao joj: adieu, madamel* Za svoga djačtva u Gradcu Vraz je — tako priobčuje dr. Muršec — »veoma štedljivo živio. Premda je imao od kuće dovoljnu podporu, ipak, kako mi sam kazivaše, za jedne ciele školske godine u Gradcu nije se ničim drugim hranio nego hljebčićem prosta kruha na dan. Na takovu izvanrednu štedljivost poticala ga je njegova silna želja za slavenskimi knjigami: pri-trgavao si je dragovoljno na tjelesnoj hrani, da si može pribaviti što više duševne. Svoje nakupovane slavenske knjige njegovao je i ljubio nada sve.* Već prije, nego što je došao na nauke u Gradac, bio se je počeo upoznavati s jezici i s pjesničtvom inih slavenskih grana, i glavnih evropskih naroda. Prvi već list svoj iz Gradca (3. list. 1833) u sv.
Miklaš kapelanu Muršecu — s njim je revno i često dopisivao sve do smrti svoje — a još pot-lanji po koji piše ćirilicom, ruskim ili slaveno-srbskim jezikom, dakako nesavršenim; župnike i duhovne pomoćnike u sv. Miklašu, Središću, Lju-tomjeru, poručajuć im pozdrave, zove radje 1 »igu-mani i kalugjeri*, nego da bi im rekao: farmeštri i kapelani, a Muršecovu »igumanu* pisati će istom kad se nauči glagoljicu. U jednom od prvih listova još god. 1833 prosi Muršeca, neka mu kod majke doma zaostale njeke knjige pošalje: gramatiku serbo-slavensku, narodne pjesme Vukove, antologiju poljsku s riečnikom, francezke knjige itd.; u njegovoj knjižnici pri smrti našle su se knjige, kojih je on sigurno prije god. 1833 rabio — bio je veoma štedljiv i čuvaran —, gramatike, rieč-nici, sbirke pučkih pjesama i prvi pjesnici, a na jezicih: češkom, poljskom, ruskom, hrvatskom, englezkom, talijanskom, francezkom, španjolskom, dakako latinskom i grčkom, ali dapače i novogrčkom, koji je jezik išao učiti, da mu sravnjuje pjesme pučke sa slavenskimi. Takovo štivo dalo je Vrazu već tada pravac svemu daljnjemu duševnomu radu, i već tada podiže sebi i drugim zastavu: Svse za domovino* i obećaje joj stalnu vjeru »et si fractus illabatur orbis*. Već od god. 1833 počima Vraz sabirati slovenske pučke pjesme, pripoviesti, poslovice, običaje, najprije u rodnom kraju, a onda (god. 1834, 1837, 1838) pješice putujući po ostaloj Štajerskoj, Koruškoj, Kranjskoj i zapadnoj strani Ugarske; uz to po-
tiče i rodoljubne znance na to sabiranje za sebe, poglavito Muršeca, koji mu u tom i u svakom drugom domoljubnom poslu uviek prijateljsku ruku pruža. Već od god. 1833 Vraz poglavitu brigu vodi za širenje slovenskih i inih slavenskih novina i knjiga, raznosi ih na svojih putih u torbi znancem ili u listovih nagovara prijatelje — osobito Muršeca — da ih naručuju, razprodavaju. »Kad bi došao u jesen — piše dr. Muršec — u pohod k meni ili k drugim prijateljem, vesela bi lica iz žepa ili iz torbe vadio knjigu za knjigom, razlagao krasotu izraza, uzornost misli, pjesama tehničku savršenost, pjesnikovu oduševljenost za mater Slavu — i tako bi njetio i gojio čuvstvo i sviest rodoljubnosti od kraja do kraja, od godine do godine, svakomu mio, s kim bi drugovao.* U Gradcu se nalazi u kolu rodoljubivih Slovenaca mladih, uči ih ruski jezik a Miklošič poljski; iz-medju njih te njihovih po duhu prijatelja starih i mladih rodoljuba u Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj, on svojimi puti i dopisi njeki duševni vez sastavlja, poručujuć glase i naručbe od jednoga drugomu, razpitujuć za svakoga, imajuć svakoga na umu: njeka slutnja, da mu je zvanje ujedinjivati daleke kraje, razstavljena srdca i umove sve za jednu domovinu, jedan veliki cilj, probija već iz onoga njegova ma i neznatnoga djelovanja; a, kao za odmjenu njegovoj plemenitoj težnji, mnogi , od tih njegovih znanaca ili drugova u Gradcu, po Štajerskoj i ostaloj slovenskoj zemlji, što ih on u svojih listovih češće spominje ili im piše, poslie
su njemu kao ilirskomu književniku išli u svojih krajih i krugovih na ruku, a njeki su sami već prije bili izašli ili su poslie izašli na glas. To su, medju inimi ponajviše svećenici, Murko, Matjašič, Knupleš, Klajžer, Vogrin, Verblač, Caf, Kocmut, Simonič, mladji Cvetko, Horvat, Pesserln, Do-minkuš, a najznatniji u Vrazovu razvitku već spomenuti Muršec, Miklošič, Kočevar, od starijih pako slovenskih domoljuba i pisaca u Štajeru Jaklin i Krempel, Volkmar, Danjko, Modrinjak, Slomšek, Lipold, prof. Kvas — kod kojega je Vraz više godina u Gradcu stanovao, — u Koruškoj starina Jarnik i M. Majar, u Kranjskoj Prešern, Kastelic, Čop, Smole, Rudež. Na pravac Vrazovih književnih, poimence pjesničkih studija najviše je utjecao njegov drug i najbližnji zemljak Franjo Miklošič Radomjerčanin, komu on to god. 1839 posvetom povjestice „Babji Klanjac*, slaveče rodni im kraj, zahvalno priznaje veleči: „ Tvoju ljubav skrb i brigu nikad neću zaboravit; ti pod moju ludu mladost upravi mi nogu bježnu i u jednu svrhu skupi žice moje plahe pameti; s tobom prolazih kruge vedre od Virgila i Omiera, od Byrona i Alighiera do Savedre, te odjedrismo k Neve kraju, k Visli, Labi i Dunaju, blago kupeć, moj Mentore!* Vraz je pak na mladje svoje drugove duševno jako uticao, osobito na Trstenjaka, koji piše: „ V raz mi je bio neumoran učitelj. Uz njega sam se učio sva druga slavenska nariečja, on mije otvarao i razlagao duh narodne slavenske poezije. Dani, koje sam s njim proživio, bili su
najveseliji moga života. Živo se spominjem, kako mi je svaki večer svirao na svojoj fruli narodne napjeve i dušu mi napajao čarobnom silom njihovom. I u francezkom i englezkom jeziku on mi je bio učitelj, a obojici nam provodič Jakob Šoklič, poslie profesor na lavovskom sveučilištu: s njim smo čitali u izvoru Shakespeara, Byrona, Lamar-tina.* Stojeći u takovih duševnih savezih, Vražje odmah po svom prvom dolazku u Gradac počeo i sam slovenske pjesme tvoriti, ili prevoditi iz tu-djih književnosti. Izvorni prvienci njegovi pjesnički iz god. 1833 do 35 — poslie ih je preradio na ilirski — svi su lirski, i kako se iz listovah njegovih Muršecu može sigurno razabrati, vjeran i naravit izraz njegovih istinitih proživljenih čuvstva. Čežnja za ostavljenim rodnim krajem i seoskimi drugovi i zabavami svoje prve mladosti, težnja pomagati svojoj pogaženoj domovini, slasti i boli prve ljubavi: to se odsieva u prvih njegovih pjes-micah, a takodjer u onodobnih pismih njegovih Muršecu, kojimi razkriva prijatelju srdce svoje. Negdje god. 1835 šalje njeke od tih svojih prvie-naca uredniku Kranjske Bčelice Kastelicu, te traži duševne sveze s njim i s ostalimi prvaci književnimi u Ljubljani, s pjesnikom dr. Prešernom i knjižničarom Čopom, nu čini se, da oni njegovi pokusi nisu našli u Ljubljani priznanja. Šalje Kastelicu za njegov list i pjesme od trojice sveuči-lištnih drugova svojih, prilaže i sabranih pučkih pjesama, javlja, da su on i Miklošič preveli njeko-liko po izbor pjesama od najglasovitijih pjesnika
evropejskih, da je on, jedini dosad u Slovenac^ osim Prešerna, preveo nješto iz englezkoga, od Byrona, pak španjolskih starih romanca, Petrar-kinih soneta, Lamartinovih pjesama i novogrčkih pučkih; te svoje prievode kane on i Miklošič skoro izdavati, a prose iz Ljubljane poimence od Prešerna prilogi za svoje nakanjeno đielce. Glas o njegovu književnom zanimanju već je tada dopro prvakom u Češku, jer odatle ga Šafarik god. 1837 pismom poziva, da bi izvieštivao o slovenskoj književnosti, a on hoteć se odazvati piše medju inim, da je on u Gradcu od lani počeo njeke mlade Slovence učiti ruski, a Miklošič da će ih učiti poljski, da bi tim pobudili mladež za veću ljubav slovenštine i veći mar oko književnoga napredka njezina, koji da je sada, poslie slavnih radnja Vodnika, Jarnika, Ravnikara, Prešerna i zaslužne Kranjske Bčelice, veoma slab. Na koncu god. 1835 rukovodi s Miklošičem prevadjanje Smidtovih pri-poviesti za slovenski puk, odredjuje i Muršecu što da prevodi, a jezik da ima biti štajersko-slovenski ne kranjski, nagodinu kane početi s izdavanjem tih knjižica; ali čini se da je i taj posao ostao nesvršen, možda za to, što je međjutim Vraz bio čuo i prihvatio nazor Prešernov, da za sada slovenskim piscem nedostaje duševna spretnost pisati prema ćudi i potrebi puka, nego da im je pisati li za srednji stalež, usred kojega i s kojim oni živu, ćute i misle. Početkom god. 1837 odlučuju tri štajerska Slovenca u Gradcu Franjo Miklošič, Davorin Trstenjak i Vraz izdavati „Metuljčika*, list poput
Kranjske Bčelice, ali ne užjim narječjem kranjskim, i ne starim pravopisom (bohorčicom) nego novim čeho-ilirskim iliti Gajevim, — bar tako hoče Vraz uz odobravanje Kvasa poduprt ugledom Ša-farikovim, premda Miklošič krepko brani stari pravopis. Drugovi sastave novce za prvi broj, Do-minkuša učine svojim blagajnikom, Vraz piše za novčanu pripomoć prijateljem Muršecu, dr. Ko-čevaru, Matjašiču; piše i pobratimu Prešernu proseč pjesničkih priloga njegovih za taj list, a njemu šalje za Bčelicu prvu svoju baladu »Drvar* (kasnije preradjenu na ilirski pod naslovom »Bura*), i još četiri pjesme.
Ali »Metuljčik* neugleda svjetla, slovenski pjesnički pokusi Vrazovi prestadoše god. 1837 sasvim i več od god. 1835 ide Vrazovo slovensko spisateljevanje uzporedo s njegovim zanimanjem za ilirstvo, u Zagrebu pokrenuto, te od prvoga svojega pohoda u Hrvatskoj pristaje on sve to jače uz ilirsku ideju i ilirski književni jezik, dok im se napokon god. 1838 za uviek nepriključi.
Već proljećem god. 1834 stupa Vraz u njeki savez s vodjom Ilirstva. Gaj mu javlja, da će izdavati novine politične i književne, te ga moli, da bi radio za njihovo širenje po Štajerskoj. Odmah početkom god. 1835 listovi na Muršeca, Knupleša, Matjašiča i druge nuka Vraz, da bi si naručili Gajeve Horvatske novine, koje da će u književnom dielu pisati i o slovenskih spisih, dakle će biti jednako Slovencem kako Hrvatom na korist. Pod jesen iste godine prvi put pohodi Hrvatsku. Tada
su u Bistricu našu zagorsku kao stolicu narodnoga duha hodočastili rodoljubi hrvatski i uglednici slavenski iz najdaljih kraja, jer je bio župnikom bistričkim Nestor hrvatskih književnika, domoljuba i gostoljuba, učeni umni opat Krizmanić, Šafarikom već tada razglašeni kajkavko-hrvatski prevodilac Miltonova »Izgubljena raja* (taj prevod je poslie g. Vjek. Štauduar poklonio Gaju). Opat Krizmanić bio je već prije Gaja s Nikolom Zden-čajem i grofom Jankom Draškovićem gojio preporodnu narodnu ideju, ali tada nije još bilo javno mnienje dosta pripravljeno; tek uzhit Gajev naidje na obći odziv. Ali kod starine opata bijaše i tada i još dugo poslie stecište domoljubja. Na Bistrici je Gaj najprije razvijao svoje misli o preporodu Hrvatske, ondje su grof J. Drašković, Vukotinović, Kukuljević i drugi bili česti rado vidjeni gosti, ondje (i u susjednom Krču i Omilju) poslie boravio je nezaboravne dane Iz. Sreznjevski i mnogi drugi ugledni gosti iz dalekih strana Slavenstva; ondje je bio zarodak »Matici ilirskoj*; ondje je spremao Lisinski prvu hrvatsku operu. Kod opata je većinom boravila porodica njegova brata majora Krizmanića; ostavši ovoga djeca bez otca i majke, bio im je starina stric nesamo drugi otac, nego i prvi učitelj i uzor domoljubja: to su poglavito Dragojla, gospodja Vjekoslava Štauduara, tada vlastelina u susjednom Bistrici Krču a poslie u Omilju, te Paulina, poslie gospodja Gajeva. U Bistricu je naravski hodočastio i mladi slovenski književnik, doveden amo Drag. Rakovcem, i tu
preliepe dane boravio pri ljubeznom opatu, vatrenom hrvatskom Ilircu i Slavenu; uz dičnoga starinu upoznao je i mladoga rodoljuba, vlastelina u Krču Vjek. Štauduara i njegovu gospodju, duhovitu, poetičnu, vatrenu domorodku, poslie proslavljenu posestrimu svoju Dragojilu; »a nisam*
—	piše on Muršecu iz Gradca 3. pros. 1833, sada prvi put s podpisom: Stanko Vraz, Ilir iz Stajera
—	»nisam mogao minuti Zagreba. Tu me je toliko ljubeznjivih stvari sustavljalo, toliko prijatelj-nih ruka zadržavalo, da se nisam mogao lahko protiviti, te sam jedva 15. studenoga prebrodio Dravu i u Središče stigao. Za koliko su koraka Hrvati (bolje Iliri) dalje u napredku, tomu se sami možete domisliti, pošto čitate Danicu i Horvatske novine.* Već na ovom pohodu bit će se glavom upoznao s prvaci književnimi u Zagrebu i okolici, poglavito s Gajem, Rakovcem i Vukotinovićem, s kojim je brzo sklopio trajno najsrdačnije prijateljstvo, te je s njim i s Rakovcem odmah onih godina pobratimski dopisivao. Već te god. 1835 priobči u »Danici* (br. 36, 12. rujna) prvu svoju pjesmu hrvatsku, dakako još jezikom na polak slovensko-kajkavskim, »Stana i Marko*. Sliedeće god. 1836 proljećem šalje iz Gradca u Beč (ili Prag ?) po g. Hvalecu prvo svoje hrvatsko (još neizgladjeno) pismo njekomu hrvatskomu rodoljubu (valjda Gaju), s kojim je lani u Zagrebu mnogo obćio, i zove ga, da bi, prolazeć u domovinu kroz Gradac, pohodio njega, Miklošiča, i starca Wartingera, i da bi nagovorio i druge
Ilire, neka se putujuć kući navrate k njemu, poimence Grančaka i druge Hrvate te , vi težke Kranjce pravnike Čopa, Mažgona, Zupanca* ; tako on već traži sveze s drugimi za ideju ilirsku. Iste godine 1836 na praznike pohodi opet Hrvatsku, i tu nadje svoju Lauru, koja ga je nadahnula na pjevanje »Djulabijd*, krasnu crnooku Ljubicu, kćerku ljekara Cantilija u Samoboru. Iz Samobora piše dne 31. kolovoza svomu već najpouzdanijemu pobratimu Vukotinoviću : »Ljepota prekrasnih okolica Samoborskih, navlastito pak nebeske veruge dvoje crnih očiju suzdržavaju me, te nisam već u tvojem naručju; — poznaš čudotvornost takovih munja, nu obećajem ti, tako mi junačkog zdravja, da će ovo zadnji put biti*. U prvom plamu te ljubavi odmah je u Samoboru izpjevao pjesmu »Prepirka* (u sbirci »Gusle i tambura* od god. 1845 zabilježeno je pod tom pjesmom: Samobor, 5. rujna 1836), a prvi razdio Djulabijđ. —- kaže god. 1840. u listu dru Stanku u Prag — pisao je već iste jeseni 1836 u samoj Hrvatskoj, a jamačno baš i u Lovrečini, gdje je bio na pohodu kod pobratima Vukotinovića, te se je tu i na lovu mjesto puškom bavio pisanjem prvih pjesmica na slavu one Samoborske krasotice; od drugoga razdjela Djulabiji pjevao je — kaže u rečenom listu — dvokitice 1—36 proljećem 1837 u Gradcu, a ostale 36—106 (od kojih mnoge pjevaju o krasotah rodnoga kraja Vrazova) u zavičaju na Malom Štajeru, a bit će ih pjevao upravo kod sestre Anke u Ilovcih, gdje je od listopada
do pod konac prosinca god. 1836 boravio u vinogradu njezinom; odatle piše 2. prosinca Muršecu : »Groznica me je držala do 10. listopada u Hrvatskoj, sad sam ovdje pri sestri i ostajem do 18. prosinca. Da imam zlatno pero i »pisane* moždane, opisao bih Vam sadanju ljepotu Slovenskih Gorici!. Bog mi pomozi, što nije tako. Na trsju nema ni lista ni grozda, ali u kljeti je ljepše i sladje nego li u goricah. Mlado vino tako kipi, kako je kipilo Vaše srdce — kad ste bili zaljubljeni. Ja si mislim, kako Vam je ljubav njegda srdce osvojila, jerbo Vi ste ljubitelj sve dobrote i ljepote*. Tu Vraz svoja tadanja čuvstva prenosi na svoga prijatelja. Čim je 10. listopada iz Hrvatske, koju je eto i ove godine, u treći put, pohodio preko Kranjske, prispio bio u Središče, piša Drag. Rakovcu pod-uredniku Gajevih novina sliedeće (još nepriob-ćeno) pismo: »Dragi pobratime! Došav kući, sgrješih baš danas, da mi u onom zavitku, što mi ga je tvoj expeditor zavezao, nema jednoga zamotka, u kom bijahu moje pjesme u gornjo-ilir-skom (hoće reći: slovenskom) podnarječju pisane. Ovaj nestatak meni mnogo nepokoja uzroči. Ondje bo bi nekoliko soneta ži maniere de Mickie-wicz, kojim bez moje štete nije dopušteno polaziti u sviet. Moguće je, da sam zamotak kod tebe ostavio, a takodjer, da sam ga piitem izgubio. Za -vitak, nezapečatan, ležaše tri dana u varaždinskoj gostioni k jagnjetu. Grozna misao me probija, da ga nije koj znatiželjan putnik, ondje noćeći, ukrao. Izbavi me, dragi Drago, ovih plašnih slut-
nja; pogledaj sve kute tvojih soba, sve škrinje tvojih stola itd. i piši mi odmah posljedak tvoga pretraživanja — jerbo od onoga zamotka zavisi pokoj mojih dana. Pozdravlja vas, mila bratjo, Vaš Stanko.* Na veliku utjehu Vrazovu našle su se poslie te pjesme u Zagrebu. Iste god. u jesen 1837 počeše izlaziti u Danici (br. 36, 38, 51) njegove Djulabije, a izadjoše i pjesme »Molba* (br. 45), poslie preradjena pod naslovom »Rok i staza* i »Bratja*.
Dobivši poziv od Mirka Šandora Gjalskoga, pravnika u Pešti, da za ilirski almanak, što će ga taj izdati početkom god. 1838 uz prinose poljske, ruske i češke, i on nješto na ilirskom jeziku pošalje, prevede Vraz do skora pripoviedčicu iz poljskoga »Jaga i Ruža*, i dvie pričice iz ruskoga »Prevaren u računu* i »Rajska ptica*, te šalje te svoje radnje na pregled Rakovcu pismom iz Gradca od 23. prosinca god. 1837, nazivajuć ga »prelju-beznim Šutislavom*, (jer mu ništa neodgovara na pisma te neda iz sebe »ni rieči iztisnuti ma ga u koljeno vrtao*), i svjetujući njega i ostale prijatelje zagrebačke glede ilirskoga književnoga jezika. Nu u brzo bit će se uvjerio, da se i njemu još mnogo valja truditi, dok bude mogao čisto uzpisati tim jezikom; mjesto da daje naputke Rakovcu, rado se podlaže njegovu sudu i izpravku. Naravski je, da je Vraz uz to i slovenskoj knjizi posvećivao svoju pažnju, te je — tako piše Trstenjak — u ono doba radio o izdanju slovenskih, iz njemačkoga prevedenih pjesama Drag. Šam-
perla, kojim je pjesmam on, s podpisom Jakob Cerovčan, napisao predgovor, pobudjujući Slovence na mar za narodnu književnost (Vrazu je, kaže Trstenjak, ostavio Šamperl svoje pjesme pri svojoj smrti god. 1838).
Sliedeće godine 1838 4. travnja prilaže pismu Trstenjakovu iz Gradca na Rakovca od svojih Dju-labija dalje dvokitice 17—21 za Danicu, obećajuć nastavak; tć su štampane tek u rujnu iste godine (Danica br. 35, 36, 46). Davorin Trstenjak u rečenom pismu, malne već posve pravilnom ilirštinom, kaže i ovo: »Naš Stanko mi je takodjer kazao, da je prije nekoliko nedjelja gospodinu uredniku dru. Gaju dva izvorna komada i dva prevoda epska poslao; naručio mi je, da vas umolim g. dra. Gaja opomenuti, neka onih komada, koje Stanko za jošte odviše nezrele scieni, nemeće u našu zoro-sjajnu Danicu, da njimi neuvriedi njezinog uzoritog uresa. Ali ovimi sitnimi pjesmicami iz njegovih Djulabija izvolite Vi srebrnu koprenu Danice izvesti, izpravivši sve, što se Vam čini u slogu prisiljeno ili težko*.
Tako je dvadesetosamgodišnji Vraz bio skroman a strog sudac samomu sebi. Iste godine u jesen, boraveći opet u Ilovcih pri sestri, šalje Rakovcu za Danicu poveću pjesan, koju je bio za onaj ilirski almanak Gjalijev već lani odredio, te ga moli neka izpravi »budući si okretniji u ilirštini od mene siromaha, koji sam u ovieh mračnieh krajinah naše mile majke, naše Velike Ilirije luč toga jadna svieta najprije plačem pozdravio*, ali
t
neće pristati, dok mu je na ramenih glava, na one dubrovačke »naslade* kao: mlador mjesto mladost, ni na fonetičko pisanje SrbU kao: ra/iriti, ni na dubrovačku porabu siniceze mjesto elizije; po-zdravljajuć braću Vukotinovića, Babukića, Deme-tra, Mažuranića, obećaje stići koncem mjeseca u Zagreb. I održa rieč, te od konca god. 1838 Hrvatska mu je trajnom drugom domovinom, ilirska književnost mu je sveta zadaća životna sve do smrti. Prestao je biti piscem slovenskim.
Svoj odstup od književne slovenštine i pristup k ilirštini javljao je i razlagao Vraz u više listova svojih od god. 1837 do 1840 štajerskim prijateljem Muršecu i Kočevaru, koruško-slovenskomu prvaku starini Jarniku, i najčešće te najobširnije kranjskomu pobratimu slavnomu Prešernu. Budući da ga je taj u svojem poznatom epigramu ipak ukorio, da je »slovenski uskok*, to valja navesti razloge, koje Vraz za svoj pristup k ilirštini napominje a neke još, kojih on nenapominje ali su očevidni u okolnostih njegova osobnoga razvitka i u obće cieloga onoga vremena. Ideja širja slavjan-ska mjesto slovenske u užjem plemenskom smislu, ideja upravo ilirska bila je već za djetinstva Vrazova u njegovom rodnom kraju donjekle njegovana Jaklinom, Modrinjakom i Krempelom, koji su poznavali Vodnika, te ga jamačno već dječaku Vrazu na dogled primakli. A Vodnik, prvak kranjske grane, pjevao je početkom vieka pri porodu kraljevine Ilirije, Napoleonom stvorene, poznatu slavnu himnu : Ilirija oživljena (u Vrazovih pre-
vodih u IV. svezku djeli s razlogom odmah na prvom mjestu). U njoj je bez dvojbe već mladić Vraz čitao: »Napoleon kliknu: Ilirijo ustani! Ona ustaje uzdišuć: Tko me zove na dan ? Oh ti li me budiš, viteže blagi, dižuć me na ruke iz stoljetnih rakll? Kud kreneš pogled, svigdje su moja nerazlučna djeca; odavna su naši ovi snježnici, odatle se razstiraše Slava po svietu svud. Bio je Ilir na moru već silan lav, dok se Latin tek učio tesati plav. Zatim dodje na snagu i Franak i Got, u zaborav stjera sav ilirski rod: kroz četrnaest vieka pokrivaše ga mah, Napoleon sad kaže pomest s njega prah. Ilirskim ga krsti i Grk i Latin, slovinskim ga zove svak narodni sin: Primorac, Kotoranin, Dubrovčanin, Gorenac, Pokupčanin zove se od starine: Slovienac (Slovinac). Od izkona sjedio je ovdje moj rod. Bio se je s Filipom i Le-sandrom, Latine je po moru vijao; sad u Slovience nov duh ulazi, nov se preporodom stvara naraštaj. Opiruć se desnicom o Galiju, naskoro ću pružiti Grkom ruku na spas. Ilirija će u srdcu Europe stajati, Ilirija će svietu biti prsten, koji će iztok sa zapadom spajati*. Nije samo pjesnik, nego je i učeni slovničar kranjski već početkom vieka bio Ilirac; god. 1841 naidje Vraz u licejnoj knjižnici ljubljanskoj na rukopis gramatike Japelnove, i piše o njoj: »Ona je za nas tim znatnija, što ona svoje zemljake pozivlje k slogi pod zastavu jednog jedinoga književnog jezika i pravopisa za sve južne ili zadunajske Slavjane. Japel vojuje za ime ilirsko kao najslavnije i najprikladnije. Japel je bio Sve-
slavjanin, t. j. razumio je i ostala glavna slavjanska narječja, na koja se u mnogih mjestih svoje gramatike pozivlje. Nu siromah nije mogao steči vienca svoga truda. Umro je malo poslie, kako je izvadio dozvolu za tiskanje svoga djela (oko godine 1808) te je ono ostalo u rukopisu*. Da je ljutomjerski dekan starina Jaklin, Vrazovoj mladosti dobrotvor i kao drugi otac, gojio staro Vodnikovo ilirstvo i odobravao novo Gajevo, to se jasno razabire iz nastavka gore spomenute Vrazove posvete Jaklinu iz god. 1845, gdje mukale (iz sliedećih rieči mogu se razumjeti i njeki odsjeci u Djulabijah): „Kako da tek dostojno izkažem štovanje svoje prama Tebi kao najstarijemu u ovom kraju branitelju duha slavenskoga od pro-šaste dobe? Krasna je bila mladost Tvoja. Duša tvoja čeznula je za svjetlijimi dani naroda tvoga. Ti si drugovao s mladiči, kojih je srdce igralo za stvar domorodnu, kojih su usta usried najnepri-jaznijih okolnosti pjevala pjesme pune velikih božanstvenih slutnja, kao što pjevaju ptice sladke pjesme, dok još snieg krije i gore i dole, sluteči u prsih proljeće drago. Nu zazvuči bojna trublja na poljih naših, razlježe se grom bojnih topova po nebu slavjanskom, i glas smiernih vaših pjesama izgubi se u žamoru tom. A kako prestade žamor ratni, sviet naš stane na krilo mira umoren od tolikih trudova i žrtva, zatvarajući srdce od svakoga glasa, koji bi ga drmao i tjerao opet na polje borbe. Nu narodi slavj&nski odmoriše se i poskočile na noge i evo ih na bojištu čestitijem, na putu spa-
sonosnijem. Što ste vi tek slutili, to mi sad vidimo gdje cvjeta i uspieva, i bog će dati te će djeca i unuci naši uživati plodove. Opet se razliega glas pjesama slovienskih po lugovih i gorah domaćih, i neodoljivom silom krči si put iz tiesnoga kruga dmžbenoga u prostrano polje javnosti. Drugovi mladosti izumroše veće ili dušom ili tielom. Samo ti jedini stojiš na svjetu života kao stari osamljen dub u gori, kojeg se perunica dotaknuti nesmie. Ti si jedini živi ostanak one prekrasne poetične dobe; ti neprezireš ognja našeg, ti nisi castigator ni censor minorum, nego se veseliš iskreno svakomu domorodnomu koraku sadašnjega koljena, raduješ se svakomu cvietu ili plodu književnog sadašnjega života, a ono s istom plemenitom dušom, s kojom si pod krasnu Tvoju mladost nastojao s drugovi svojimi oko iste svrhe*. Vraz je dakle bio donjekle Ilirac već po uticajih zavičajnih domaćih, ne tek po hrvatskih. Kad je vidio u Hrvatskoj Gajem podignutu zastavu ilirsku, on je k njoj pohrlio kao slućenoj sudjenici svojoj, ona mu je u starijem obliku mogla biti već poznata od prije, a sad je samo nov spasonosniji oblik pokazala: književno jedinstvo za sve Vodnikove Ilire. A koji jezik mogao je biti orudjem toga jedinstva? Onaj li slovenski, koji se govori u nazvanih slovenskih stranah ? Izučanje svih jezika slavenskih, čitanje Šafarika, Kolldra, Mickiewicza itd. nukalo je Vraza na drugo mnienje. On je vidio, da je taj u užem smislu slovenski jezik slabiji i glasovjem i oblici i književnom prošlošću i brojem naroda
od onoga slovienskoga ili slovinskoga jezika, kojim su kroz vjekove pisali stariji dalmatinski mnogobrojni i znatni pisci, te kojim i ovoga vieka velika većina naroda u krajevih Vodnikove Ilirije govori i piše. Vraz je vidio, da su Gaj i njegovi bližnji zemljaci svoju hrvatsku kajkavštinu, srodnu kajkavštini slovenskoj najpače štajerskoj, žrtvovali i mjesto nje ljepše, većini hrvatskoga naroda sobstveno, starom dalmatinskom književnošću već proslavljeno, sa književnim srbskim jezikom malne istovjetno štokavsko narječje primili za višji obće-niti ilirski književni jezik; videći Vraz tu žrtvu za volju književnoga jedinstva Ilini, nije mogao dvojiti, da je ista žrtva dostojna i potrebna takodjer kajkavcem slovenskim u Stajeru, Kranjskoj i Koruškoj, ostavljajući kajkavsku slovenštinu za pučke spise. Vraz je čitajuć stare Dubrovčane, koje su hrvatski Iliri iznosili opet na svjetlo i slavili ih kao stare klasike svoje, s velikim zadovoljstvom nalazio, da su oni svoj jezik zvali i slovinskim, a da taj jezik imade njeke stare osebine u glasovih, u oblicih, u riečih iste, koje ima i nariečje Slovenaca štajerskih itd.; po tom on razabire genetičku istovjetnost onoga dalmatinskoga slovinskoga i gornjega slovenskoga nariečja, samo što je ovo pod dugom njemačkom vladom mnogo više stradalo te je dalmatinski slovinski govor znatno bogatiji i čistiji ostao. I sama priroda i puk rodnoga kraja pobudjivaše baš u njem slutnju saveza s Hrvati, usadjivaše mu ideju obćenitu, ne uzku pokrajinsku. S visa blizu rodnoga doma vidi savez hrvat-
skih gora sa štajerskimi „mostove za dvie bratske grane, da u slogi prava si obrane*, vidi prelie-vanje ravnini slovenskih u hrvatske, pak slušajući, kako je govor štajerskoga Slovenca bliži susjednomu Hrvatu nego li kranjskomu Slovencu, pomišlja na čas o književnom jeziku „štajersko-hrvat-skom* mjesto onoga, koji njeguje Prešern i drugovi u Ljubljani. S istoga visa pri rodnom svome domu vidi, da »končinam slavskim tuđe mjere nema*, ali vidi takodjer na sjever i iztok krajeve, njekad čisto slovenske, sada ili ponjemčene ili po-magjarene; proti njemčenju užiže ga već mladića Modrinjak i Vodnik, proti magjarenju već dječaka teta njegova Marina, koja, pripoviedajuć o divljih ljudih Pesjanih, kazivaše mu, „da se zovu i kalvini, a da od ništa druga neživu nego od nevine dječice, koju kradu, ubijaju i žderu, te za to on u djetinstvu nije nikad mogao bez njekakova repetat obratiti očiju na ona brda Željezne i Saladske stolice, što no se vide s prodola, na kojem stoji rodna mu kuća* ; kao mladić i početnik pisac čita u Jana KolUra „Slave kćeri* te tumaču k njoj i u „Uzajamnosti slavenskoj* o sudbini Slaveni, o značaju i broju im, o uvjetih i nadah dostojnijega im bitka u budućnosti, čita Šafarika i njegovu hvalu hrvatskim Ilirom; čita pučke pjesme i umjetne ostalih Slavena, upoznaje velike svjetske književnosti i svakoj razabire jedan uvjet u mnogobrojnosti naroda za koji se piše: zato on hoće, da i njegov narod nadje u složnom i ujedinjenom književnom radu s najbližom si braćom uvjete za dostojniju buduć-
nost. Zanj se on, ako bi ostao, malobrojan kako je, osamljen u književnosti kao dosad, boji pre-silja njemačkoga, a ne bez povoda. Ta s prvim slovenskim pjesnikom Prešernom dopisuju (g. 1837 do 1840) pobratimski a njemački, ta književni prvak slovenski u Koruškoj piše mu (god. 1838) njemački, a on jednako odpisujuč mu izpričava njega i sebe, ali riečmi: »i najbolji Slovenac mora zavapiti s psalmistom: u griesih hodim, u griesih sam se rodio, u griesih me je začela mati; a pod griesi ima razumievati duševne okove njemačke*. Ako se Slovenac naobraženi može naučiti valjano njemački i francezki, pita Vraz, zašto se nebi naučio književni jezik najbližje si braće, koja su mu jezikom srodnija no što je saksonski Niemac štajerskomu ? Pak ni onoga svoga pokrajinskoga n. p. kranjskoga jezika, s kojim je u djetinstvu odrasao, nemože podpuno razumjeti onaj, tko neupozna srodne jezike —: tako tvrdi Vraz Prešernu, koji poslanu mu »Slavy dceru* odbija, nerazumijući je, te hoće samo goj materinskoga svoga jezika a za ine slavenske nemari. Ali ako Vraz ostavlja slovenski književni jezik i prihvaća ilirski, on tim sudi da neprestaje biti patriot slovenski, nego dapače da on tim, i samo tim istom postaje patriot slovenski u najvišjem znamenu; on sudi, da se užji patriotizam dade spojiti sa onim širjim, koji se jedinstvom književnoga jezika očituje. U istih onih pismih svojih od god. 1837—1840 očitujuć se Ilirom očituje se i žarkim Slovencem; u pismu Muršecu od god. 1838 kaže: »Naskoro ćete do-
biti iz Maribora liepu knjigu (misli ,Uzajamnost slavensku* od J. Kolldra), koja je tu u Gradcu svu slovensku krv uzburkala. Kad ju pročitate, razpošaljite ju što širje možete, neka se božja rieč, Slovenstvo, razširi od sjevera do juga, od izhoda do zapada, gdje god zaboravljeni Slovenci prebivaju. Ta je knjiga evangjelij slovenski; ako treba još exemplara, pišite mi, ja sam ih več 20 razdao, pa ču još po više poslati*. U istom listu govori o svom pobratimu dru Kočevaru u Podčetrtku: , On je velik Slovenac, naš prorok u kotaru celjskom. On nam je u svojem kraju to, što ste nam vi, dragi prijatelju, u Optuju. On razprodaje knjige slovenske, nagovara driemavce i bolestnike slovenske na prenuće i ozdravljenje narodno. On je tamo dosta župnika i kapelana na vjeru slovensku obratio.* Iste godine piše Muršecu: xvi ste več učen Ilir*, a sliedeće godine piše dru Kočevaru: „ hvala Tebi na tvojem več dosta liepo pisanom ilirskom listu* ; vrli drug Vrazov Davorin Trstenjak več prolječem god. 1838 piše liepo ilirski Dragutinu Rakovcu, uvrščuje u Gradački njemački list »Der Aufmerksame* poslani mu od Safarika po Naumu Malinu članak o pohvalnom radu ilirskom u Zagrebu, a za uvod tomu piše priegled svih slavenskih grana, pa timi članci iza sna pro-budjuje već sasvim bezsviestne mlade Slovence u Gradcu; god. 1841 na svom putu po Kranjskoj, Štajerskoj i Koruškoj nalazi Vraz mnoge slovenske rodoljube već vatrene Ilire, koji govore i pišu ilirski, Danicu na izust znadu, a svi ga dočekuju naj-
ljubeznije; svojim ilirskim djelom od god. 1840 do 1845 izdanim nalazi Vraz, poslie Hrvatske i Češke, najviše predbrojnika u Štajeru — manje u Kranjskoj: eto njegovi tadanji najrodoljubiviji zemljaci nisu ga smatrali za suskoka slovenskoga4, a nije ga mogao ni sam začetnik toga prikora Prešern, koji je god. 1841 u Ljubljani mnogi dan s Vrazom obćio najprijateljnije; sigurno nije mogao uztegnuti svoga prijateljstva Vrazu, jer ga je morao štovati, ako i nije mogao posve razumjeti i prihvaćati njegova pravca; ali su ga tada razumjeli i prihvaćali toliki rodoljubni Kranjci, Štajerci i Ko-ruščani. Možemo dakle pratiti Vraza u njegovu drugu domovinu, Hrvatsku, bez odmetničke ljage na njem, od koje veće nemože biti.
III.
Pod konac god. 1838 preseli se Vraz u Hrvatsku, ali uzdržaje sve mile sveze sa slovenskom otačbinom, pohadja svake godine svoj rodni kraj, poglavito svoju dragu sestru Anku, pak pobratima dra Kočevara i rodjaka Hercoga u Podčetrtku.
Pri dolazku Vraza u drugu mu domovinu, Hrvatsku, umjestne će biti prije crtanja njegova djelovanja njekoje crtice o njegovu osobnom biću, koje nam njegovi dugotrajni najpouzdaniji znanci, poglavito gospoda Vukotinović i Štauduar ima-doše dobrotu priobćiti. Vraz je bio visoka stasa, tanak ali košćat, jakih prsiju; lice mu uzor liepa slovenskoga tipa, krv i mlieko, nepokvarena mla-dobitna zdravlja: nitko nebi tada bio mislio, da
će on od sušice toli rano zaglaviti; pogled mu otvoren i ljubezan, kosa crnomanjasta; nosio je punu kratku bradu, odievao se u surku. Bio je ćudi blage i skromne: stalan u osvjedočenju svom, mirno bi kazao svoje mnienje, ali se neupuštao u svadju. Ustmeno i osobno nije se pačao u političku borbu, samo je pisao, kadšto i te kako oštre, političke pjesme. Bio je u svem umjeren. Iz početka, kad je došao u Hrvatsku, mnogo su mu u veselih društvih dodijavali, što se nije htio prilagoditi običaju široke volje; ah ostajući stalan, prisili druge štovati njegovu značajnu treznoću. Bio je posve nepraktičan, skroz idealan, plemenit; nije mario ništa za okolnosti, ni za sebe, ma neimao sutra kruha. Ah baš za to živio je sasvim prema svojemu imetku, jako štedljiv i gospodaran, uza svu genijalnost svoju u svem redan, i u vanjštini svojoj pristojan. Uviek je izlazio o svom oskudnom a poštenom grošu, nikad nedosadjivao nikomu za novce ; baštinu svoju na otčevini rukovao je uviek s plemenitim obzirom na braću i sestru, i nije se njom, radi njih, htio pomoći ni u stisci. U druženju bijaše čovjek bez laske i udvaranja, ponašanjem suhoparan, ah uza svu osbiljnost velik šaliv-džija medju znanci. U pouzdanijem razgovoru veoma ljubezan i čuvstven, te bi cielo svoje žarko srdce raztvarao, bijaše u veliku društvu neokretan, šutljiv. U prijateljskom krugu rado bi pjevao, vješt pievu i fruli, osobita glasbena dara, te bi napjeve, čim bi ih čuo, zapamtio i za nuždu znao napisati, premda nije bio u tom izučen. Ljubio je gospo-
jinsko družtvo, rado je plesao; prama poznatim gospojam bio je vrlo ljubezan, ali i čedan, plato-nik; prema domačim nješto slobodnijega ponašanja ljudem bio je nježan i čedan kao djevojka. Govor mu je bio uviek miran, bez strasti; nikad kletve, nikad ružne ni nepristojne ni srdite rieči. Uviek, i u šetnji i u prirodi i u zabavi, bio je sluga svoga zvanja, pjesničkoga. Imajući svedjer pun džep malih papirića za bilježke, znao bi pisati i usred pijanke; na lovu bi gadrugov klik : „Stanko, Stanko, eno ti ide zec!* zatekao sjedeća na tlih i pišuća pjesmicu na koljenu; često bi pisao pjesme po noći bez svieće na papiriću ili na stieni uz krevet, a sutra bi u jutro prepisivao krivudaste redke, pak bi znao prigovor gostoljubnoga domaćine, zašto li štedi svieću, odvratiti: „ljepše mi u tmici misli idu, tako bo nevidim ništa nego svoje misli*. Kad je došao u Hrvatsku, kanio je, pošto temeljito izuči jezik, položiti izpit iz njega i steći profesura u Zagrebu; ali nije bio za nikakov studij „za kruh*, te je ostao vječit djak. Za kakov mu drago redoviti službeni posao nije bio; tako nikako nije mogao kao tajnik Matice sastaviti zapisnika, ali su glavari i članovi Matice cienili u njem marljivoga književnika. I dopisivanje bilo mu je jako mučan posao; što je on ipak veoma razgranjenu, upravo ogromnu korespondenciju vodio, znak je, koliko je on svoju oporu narav mogao svladati za volju književnim idejam i prijateljskim čuvstvom. Kad je došao u Hrvatsku, ćutio se je blažen, nalazeći u domorodnih kruzih čistu
bezazlenost, kao u raju. Poslie je opažao i mahne i u njekih prvaka; u koga je vidio razkalašeno epi-kurstvo ili slavičnu afektaciju, tomu je bio u duši protivan, ali je protivštini svojoj davao oduška samo u satiričkih epigramih, kojim nije otvarao puta u javnost. U književnom radu strog prama sebi bio je i prama drugim; ali je u svojoj stvarno oštroj kritici nastojao biti uviek pravedan i formom blag. Prigovor njekih svojih zemljaka, da je odmetnik, ćutio je bolno kao veliku nepravdu, ali im nije vraćao žao za sramotu, premda je prama njekim imao prilike i povoda dosta. Nikad nikoga nevriedjajuć, bio je obće obljubljen i štovan.
Prvi je Vrazu posao u Hrvatskoj tiskanje svoje sbirke narodnih slovenskih pjesama, a uz to su-radničtvo kod Novinah ilirskih i Danice ilirske u Zagrebu, u kojih on od početka god. 1839 hoće — tako piše Muršecu — osim svojih pjesmica priobćivati i česte članke o stvarih štajerskih Slovenaca, pak već od proljeća te godine Gaj mu koji put za svoje odsutnosti predaje uređničtvo Danice. Čim se je Vraz pri tom novinarskom poslu smjestio, dopisuje s Trnskim i Trstenjakom u Gradcu, koji mu šalju svoje pjesme za Danicu i rado čuju njegove savjete glede nuždnih izpra-vaka; nu i Vraz šalje svoje odlomke Djulabijd Trnskomu, da bi mu ih izpravio. U Danici koncem god. 1838 (br. 51, 52), pak početkom god. 1839 (u br. 1) priobčuje Vraz u svom prevodu „Raz-sudak najnovijih plodova ilirske književnosti od Safarika*, iste godine u br. 6 i 7 svoju pjesmu
»Vienac®, zatim nastavke DjulabijA u br. 10, n, 37) 39i a u br. 26 štampa oglas svoje sbirke narodnih slovenskih pjesama. Sredinom god. 1839 razašilje u Zagrebu do tiskani prvi razdjelak te sbirke pod naslovom: „Ilirski Slovenci. I. Narodne pjesni ilirske, koje se pjevaju po Štajerskoj, Kranjskoj , Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske. Razdjelak 1*. Prvo dakle književno djelo, kojim stupa u Hrvatskoj pred sviet, jest slovensko narodno blago, jest dielak one njegove sbirke, koja mu je „najmilije gojenče®, njegovano već šest godina svom pomnjom, a i u buduće njemu je on posvećivao mnogo truda i ljubavi. Tim je on jasno očitovao, da kao slovenski rodoljub pristupa u zajednicu ilirske književnosti. Već je pri izdavanju prvoga razdjelka sbirke imao još dva put toliko sabranih pjesama, pak je svedj nastojao, da što prije tiska i taj veliki preostatak, a, da ga još popuni, putujući (osobito god. 1841) sabire sam i sbirke od drugih dobiva; nastojao je ne samo pjesme, nego i ostalo pučko blago slovensko: pri-poviesti, priče, poslovice i same napjeve izdavati. Na taj posao on se je već god. 1833 svom lju-bavju patriota i marljivim radom strokovnjaka pripravljao. Proučavao je sbirke narodnih pjesama i priča svih ostalih slavenskih grana; u njegovoj knjižnici našle se pri smrti mnoge takove štampane sbirke, njeke već od god. 1833 njime rabljene : po imence one, koje izdadoše Z’ Oleska Waclaw, Žegota Pauli, Wojcicki, Milovuk, Koll.lr, Vuk, Erben itd.; da je Vraz već prije dolazka u
Hrvatsku s ovakovimi sbirkami sravnjivao slovenske pučke pjesme, vidi se takodjer iz njegova pisma Prešernu od 3. stud. 1837, dapače on ih je sravnjivao i sa španjolskimi (rabeći stare romance u Grimmovu izdanju od 1831 Silva de roman-ces viejos), sa novogrčkimi (u Possartovoj novogrčkoj gramatici, a tražio je od Kastelica i Mtille-rovu sbirku), sa latinskimi (u Čelakovskovu češkom prevodu). Od više strana tražio je i dobivao prinosa za svoju sbirku poimence od Prešerna, Jarnika, Kastelica, Smoleta, Korvtka, Rudeža; Šafarik već god. 1838, a kasnije i Celakovski te Erben živo ga pobudjivahu na taj posao i književnimi ga ocje-nami podupirahu. Koje svrhe, načela i nazore imaše na oku pri izdavanju svoje sbirke, kazuje u predgovorih prvoga razdjelka, pisanih u Ilovcih (kod sestre) proljeća god. 1839. »Mrzosti, neslogi medju slavenskimi plemeni krivo je, što se medju sobom nepoznavaju, nego prihvaćaju laži i poruge, što ih Niemci šire; zato valja da jedno pleme upoznaje drugo u pravom biću i životu, a taj se najjasnije u pučkih pjesmah, poviestih i običajih očituje, te će se srodna plemena u svojoj istovjetnosti i svojoj duševnoj velikoj vriednosti spoznati te priljubiti jedno drugomu. Sabiranje i izdavanje onoga narodnoga blaga prvi je Andrija Kačić već sredinom prošlog vieka počeo, s njim skoro u isto vrieme neki Rusi; u ovom vieku eto već sbirkd iz južnih strana od Vuka i S. Milutinovića, čeških od Čelakovskoga (god. (1822—25), slovačkih od Kolldra, pak više poljskih i ruskih od raznih izda-
valaca. Nu zar — tako pita Čelakovski — na gornjoj Dravi, gornjoj Savi i na Muri nepjeva puk ? Do duše, odvrača Vraz, zamnieva taj kraj od jutra do mraka od veselih slovenskih pjesama, pače one se i na sjevernih brjegovih Blatnoga jezera ore i opominju ih na minule vjekove; ali dosad učeni ljudi ovih strana nisu marili za priproste pjesni naroda svoga, nego su se hranili tudjimi izvori, ili su pako, premamljeni od ljepote tako nazvanih srbskih narodnih pjesama, hvalili samo trude Vukove, nemisleći, da i oni stoje na livadi, gdje cvatu jednako dragocjene ruže poezije slav-janske, dapače nekoji šh u nesviesti svojoj rat podigli proti narodnim običajem najpače pjesmam, da ih izkorjene kao mačem u ruci, zaklinjući svoju mladu braću i sestre, neka se okane pjevati pjesni, kojimi su ih njegda majke njihale, jerbo da ih je „ „sama peklenska hudoba ko ljuljke med pšenico zasjala**. Već je doduše otac Dizma Zakotnik, umro god. 1793, sabrao nekoliko kranjskih pučkih pjesni, ali rukopis se njegov negdje zametnu, a slavni Vodnik već god. 1807 izdade jednu kranjsku junačku pučku pjesmu (o Pegamu), nu Vodnikova ostala rukopisna sbirka (god. 1837 u knjižnici liceja ljubljanskoga Vrazom pregledana) pokazuje, da je Vodnik prekrajao oblik pučkih pjesama. Poslie Vodnika sabirao je najobilnije Andrija Smole (njekoje i tiskao u II. i III. razdjelku Kranjske Bčelice), pak slavni Prešern, M. Kastelic, M. Ravnikar, Rudež, ali svi ovi samo po Kranjskoj, pak netiskajući rukopisa svojih. Prvi je obćenitu
slovensku sbirku kanio izdati Milan Korytko, va-, treni mladić prognanik poljski; došav god. 1837 u Ljubljanu, cielom dušom prigrli taj posao i upravi proglas (u Ilirisches Blatt 1838) na sve Kranjce, obećajući, da će sve blago na narodnom polju sakupiti. Njemu izručiše Smole, Rudež, Prešern, Kastelic i Ravnikar svoje sbirke, al on umre početkom god. 1838. Nu ni njegov uredjeni rukopis nije, kako treba, jer ni u njem nisu pjesme pučke sačuvane u pravom svojem obliku, nego su po učenih slovničkih i estetičkih načelih tobože iz-pravljene, u istinu izopačene; druga je mana, što su sakupljane po kazivanju a ne po pjevanju pučkom, a moraju se po ovom kupiti, jer samo onda ostaje im pravi pjesnički metrum. Te pogreške vide se i u knjiziBlaznikovoj uLjubljani god. 1839 izdanoj, u kojoj je jedan dio iz Korytkove sbirke tiskan. Iz koruških pako i štajerskih strana nisu dosad reć bi nikakove pučke pjesme tiskane, osim dvie koruške u Čelakovskoga sbirci slavjanskoj; knjiga od marljivoga pučkoga slovenskoga pisca Petra Dainka : „Posvetne pesmi med slovenskim narodom na Štajerskem* tiskana god. 1827 u Radgoni, i knjiga Ahacela: „Pesme po Koroškem ino Štajerskem znane* u Celovcu 1833, sadržaju samo po jednu pravu pučku a sve ostale su od umjetnih pjesnika pisane.* Tako je dakle Vraz prvi izdavalac obćenite slovenske sbirke čistih pučkih pjesama u izvornom nepromienjenom obliku njihovom, pridržajuć im „sve provincia-lizme i idiotizme*; „odlučio sam — kaže— da sa-
stavim zrcalo, u kojem će po mogućnosti sakupljene biti sve zrake narodnoga života gornjih Ilira (t. j. Slovenaca), a namjera mi je tim, da skinem braći s očiju staru koprenu, da iztriebim tudje lažljive viesti, da razvedrim istinu, da podkriepim narodnu ljubav, da dokažem jednoplemenost gornje i dolnje braće ilirske, da priložim barem ka-menčak k slozi sveilirskoj *; načelo mu je pako: „podati vjerni i podpuni obraz narodnoga duševnoga života ilirskih Slovenaca, prikazati stvari u naravnoj opravi bez ikakva umjetna bjelila ili rumenila, t. j. nepoljepšavajući ništa što je silom vremena izopačeno, n. pr. neizostavljajući u pjesnih ni koju tudjinsku rieč. A kad bi ovdje mogao izvesti cieli tečaj nesretnih vremena, kojim gornji Iliri izvrženi bijahu, čudio bi se čitatelj, kako je moguće bilo, da su oni pod udarci hude sreće i jednu samo rieč ilirsku (slovensku) zadržali, kud li više da su čitave knjige narodnih svojih pjesama u pameti sačuvati mogli. I tako prinosim slobodnim srdcem ove plodove truda svoga — zahvaljujuć se svim domorodcem, koji su me u sabiranju i izdavanju ove knjige podpomogli — u sveti hram matere Slavije*. Drugi predgovor svoje sbirke, slovenskim starim pravopisom, na-mienjuje Vraz svojim slovenskim zemljakom, da sada javno svim obrazloži svoj pristup k ilirštini književnoj. Što pristupa k novomu pravopisu ilirskomu, poziva se na izjave slavnoga Šafarika, koji piše, da je ilirski pravopis najbolji nesamo od svih slavjanskih nego i od svih europskih u obće, te
preporuča, da bi se svi južni Slavjani sjedinili u njem. Što pak pristupa k ilirskomu književnome narječju, upućuje, navedši ostale razloge, opet na mogući glas Šafarika, kako se je taj izjavio u 2Časopisu češkoga muzeja* i u knjižici grofa Janka Draškovića » Rieč kćerim Ilirije*; »čujući taj glas, izpričati ćeš me, slovenski zemljače, svakako bar srdcem svojim slovenskim*.
Drugi mu je književni posao u Hrvatskoj, da sabere u posebnu knjižicu svoje lirske pjesmice Djulabije, od kojih su mnoge već u Danici izlazile god. 1837, 1838 i 1839 uz sve t0 veću pohvalu čitatelji; u proljeću god. 1840 priobćuje u Danici (br. 18, 22, 26) još od II razdjelka Dju-labiji dvokitice 1—16, a zatim u ljetu iste godine izdade cjelokupno to prvo svoje pjesničko djelo kao »ljubezne ponude Ljubici*. U tom prvom izdanju Djulabiji izadje samo I i II razdio njihov, dočim sav III i IV ugleda sviet tek po smrti njegovoj. Djulabijami razdjela I i II (a i III te IV) Vraz je prekrasno opjevao svoje dvie idealne ljube, samoborsku slavljenu krasoticu Julijami (Ljubo-slavu) Cantilijevu i svoju domovinu, najpače užju, svoj štajersko-slovenski rodni kraj; tako je ovim svojim prvim izvornim djelom opet očitovao, da njegova žarka, plemenita duša obuhvaća i spaja ljubavju Hrvatsku i Sloveniju. Budući da je njegova ljubav prama krasnoj Hrvatici bila uzorno idejalna, nije oklievao god. 1840 njoj posvetiti Djulabije izrazom »ljubezne ponude Ljubici*, premda se je ona god. 1839 već udala bila za uglednoga
trgovca Englera u Samoboru. Svoju tugu s toga opjevao je tek u III razdjelu DjulabijU, a njezinu smrt god. 1842 oplakao je divnom apotheozom u IV razdjelu; nu ova dva razdjela ostadoše netis-kana za njegova života. Ljuboslava Cantilijeva može se punim pravom zvati Vrazovom Laurom. Vrlo živahna, duhovita, dražestna gospodjica samoborska nadahnula je Vraza, kad je prvi put god. 1836 s Rakovcem (i poslie koji put) pohodio njezinu rodnu kuću, čistom pjesničkom ljubavju, koje on, skroman i nježan a neimajući stalna položaja, valjda nije njoj ni očitovao inače no pjes-mami, kako mi imaše dobrotu kazivati vriedni gospodin Stjepan Rant, posjednik i trgovac u Samoboru, koji je tada kao mladić službovao u ljekarni Ljubičina otca, te poznavao dobro Vraza, Gaja (komu je Ljubica, rodjene sestre njegove kći ali od njega samo za koju godinu mladja, jako mila bila) i ostale prvake domorodce tadanje. Nje-koje crte o Ljubici u Vrazovih Djulabijah (I te II, a i III te IV razdjela) posve su istinite, poimence njegovi opisi njenih duševnih čara i dražestih oblika, očiju i vlasih crnih (tamno-mrkih), kako tomu svjedoči i sada slika njezina u kući sina joj gosp. Slavoljuba Englera, naslikana god. 1839 u Gradcu Wachtelom, kadno je Ljubica s gospojom Wimmericom iz Optuja onamo putovala; a ta je slika toli vjerna, da se poznavaocu pokojnice gospodinu Rantu i sada često kad stupi u sobu pričinja kao da živu vidi pred sobom onu dražestnu gospodjicu iz god. 1839. Isto je tako sigurno, da

su one crte o Ljubici u Djulabijah, koje se tiču pjesnikova uzhićenja s njezina prvoga vidjenja pak njegove žalosti sa rastanka svoga od nje (na koncu I razdjela), njegove čeznje za njom iz tu-djine (u II), njegove očajanosti s njezine udaje (u III) i njegove tuge s njezine smrti (u IV), sve osnovane na živoj istini; ali jedva će biti drugo no pjesnički blažen san, što on u njekih pjesmicah (u I, II i III razdjelu) presretan ii nesretan pjeva ob odzivu njezina srdca svomu. Tu jamačno pjesničku slobodu mogao si je Vraz dopustiti, a da nebude nečedan i uvredljiv, tim više, što je ljubavnu sreću svoju prikazao sa najidealnijom nježnošću, a nije ničim naznačio realne zbiljnosti svoje drage; po svoj prilici je on u njekih pjesmicah I i II razdjela, a onda najvjerojatnije u njekih pjesmicah razdjela III (n. pr. 75—78) opjevao i drugu svoju isto tako idejalnu ljubu, svoju posestrimu Dragojilu Štauduarovu, te su tako njegove cjelokupne Djulabije divan spomenik đvima Hrvaticama, što ih je on u svom čistom srdcu zanesena pjesnika i uzorna idejalna čovjeka do smrti nosio. Osobito su krasne dvokitice 1—13 razdjela IV : to je spomenik, koji je Vraz, pošto ga je »suzami kupao, srdcem sagrivao", na grob postavio svojoj hesudjenoj Ljubici; one kitice biti će pjesnikov odgovor na dva pisma Ljubičina otca, g. Can-tilija, koji bješe listom od 5. svibnja i od 21. lipnja 1843 iz Samobora Vraza zaprosio, neka bi mu načinio shodan kratki napis za grob mile pokojnice.
Nitko, komu su na umu Djulabije i naj pače njihova na koncu apoteoza Ljubice, neće bez mila ganuća pohoditi njezin zbiljni grobni spomenik. Meni, tražeću ga na groblju samoborskom, pokaza gosp. Slavoljub Engler skupni grob svoje ovjekovječene majke i sestrice uz obzid samoborske župne crkve; spomenik, kakov je sada, željezan križ i željezna ograda, stoji od god. 1848, s napisom: „Ovdjepočiva Julijana,(26 prosinca 1812) rodjena Cantily, udata Engler, umrla 22 svibnja 1842 u 29 godini života svoga, i njezina kći Helena, umrla 22 kolovoza 1848. Bog im daj vječni mir*.
U to vrieme, dok Vraz priredjuje i tiska svoju sbirku slov. narodnih pjesama i svoje Djulabije, izviešća svojim slovenskim prijateljem (poglavito Muršecu, Kočevaru i Prešernu) krasne pojave pro-budjena narodnoga života u Hrvatskoj, koji već daleko nadkriljuje narodni život u slovenskih Stranah. Danica i Novine ilirske rade sve to uspješnije ; na koncertu narodnoga skladatelja Livadića hrvatski pjevaju mladi plemići Daniel Farkaš i Hinko Mikšić; ugledni vlastelin Nikola Zdenčaj, nastupajuć veliko županstvo zagrebačko, odgovara na svetčani latinski pozdrav jezikom hrvatskim ,da budući on sin velike Slavije, scieni si" za najveći ponos služiti se liepim jezikom svojih djedova*; na spomen dviestogodišnjice smrti Gun-dulića služi kanonik Mihić svetčane zadušnice, Štoos pri tom propovieda u crkvi o velikih zaslugah toga najslavnijega pjesnika našega, izdaje se svet-
čan album na spomen tih zadušnica; štampaju se (i prikazuju) drame Kukuljevića i Demetra, slavna djela starih Dubrovčana, pjesme i historičke pri-poviesti Vukotinoviča, koga Vraz, boraveč kod njega sedam dana u Križevcih, nalazi »kao neu-trudivu pčelicu* opet već pri radnji drugih pjesničkih djela; obdržavaju se sjajni plesovi, na kojih je sve narodno, u operi pjeva slavna gostinja i ilirski, uz neopisivo veselje slušatelji., a »nemože se izkazati, kolikom slašću iznad njezinih ustiju naša božanstvena rieč tecijaše — pojte rakam žvižgat, nemški modrijani*; narodno kazalište već dobiva podporu i od sabora, koji odredjuje osnutak narodnoga muzeja, pripravlja da se u svih školah uči narodni jezik, i da taj bude službenim jezikom: u obće, »sve stoji jako dobro*. Izašle knjige svoje i drugih pisaca razašilje Vraz prijateljem slovenskim pak i mladiću bogoslovu Malavašiću u Ljubljanu, i čak u Češku, da ih razprodavaju; šalje, uprošen za to, sliku Gaja i grofa Draškovića Koče-varu, Jarniku, i u obće radi sve moguće da ohrabri zemljake na življi narodni pokret i na pristup k ilirskoj zajednici, dovikujuć im: »Samo složno 1 Samo slogom može naša literatura procvasti. Samo kad budemo mi odbacili od nas strasti i pristrastnu iz-izključivu ljubav za kojugod posebnu stranicu; onda može svaki od nas ponosno kazati: ja sam dostojan stupiti pred žrtvenik domovine, onda će kazat Višnji, kad bude koji od ovih izabranik;! stupio pred žrtvenik : fave, novus ingreditur mea templa sacerdos. I onda će uzcvjetati pravo blagostanje!*
TV.
Osim Djulabiji priobćio je Vraz te god. 1840 u Danici svoje balade »Osveta* (u br. 36), koju je već tada Livadić uglasbio, i »Svakdan* (u br. 39), i dvie pjesme pobratima svoga Franje Miklošiča (u br. 30 i 42). Pošto je u sviet odpre-mio sabrane Djulabije, ide pod jesen g. 1840 na ladanjski odmor u Podčetrtek (Windisch-Lands-berg). Taj mu je to nuždniji, što se je u pokladah 1840 ljuto nahladio, i preboliv težku živčanu groznicu uz brižnu njegu plemenite starice domorodke Jakopovićke, u koje kući stanuje, uviek od tada poboljevao; te je za to rado prihvatio poziv svoga ujaka Hercoga, u Podčetrtku upravljatelja Attemsovih dobara. Rečene bolesti, koja bijaše prvi za-rodak potlanje sušice, bješe se dokopao Vraz na izmaku zime 1840 prigodom sjajna domorodnoga plesa kod župnika Jurinića u Moslavini; probdiv cielu noć, sutra dan zagrebačko družtvo, u kojem bijaše i Vraz, vraćaše se po zlu vremenu u Zagreb, od silna blata ogreznuše kola te se je moralo mnogo pješice putovati. Tako prehladiv se obleže Vraz odmah u Zagrebu od upale pluća, kojoj je sliedio tifus. Samo njegovanje gospodje Jakopovićke, u koje kući stanovaše, i vještina dr. Mrao-vića, koji je jedini podržavao nadu u ozdravu bo-lestnikovu, spasi život Vrazu. Sućut zanj bijaše ob-ćenita. Medju inimi prigledao i dvorio ga je boraveći tada u Zagrebu Trstenjak, koji o bolesti Vrazovoj piše : »U bolesti snatreć vikaše jednom: hajd na Turčina 1 Turčin hoće Italiju osvojiti! Ali
XL

toga neće biti! Čekaj, Turčine, za dvadeset godina neće te biti u Europi*. Vraza pohadjaše i Pavao Štoos, te Vraz zamoli od njega i primi sve-totajstva umirućih. Čim je smrtna pogibelj minula, piše mu iz Bistrice sestra gospodje Štauduarove Paulina ICrižanićeva: »Bog je saslušao naše molitve i Vas uzčuvao domovini. Zato s radostju odmah se laćam pera zaprosit Vas, da vrieme Vašega oporavljanja sprovedete kod nas; ja i moja sestra učinit ćemo, što više možemo. Čuvajte se i izpunite skoro želju Vaših bistričkih prijatelja.* S ovim je u savezu onaj (na str. 184 Izabranih pjesama) krasni Vrazov sonet »Djevojčici G—i* t. j. Gabrieli, tada jedno šestgodišnjoj kćerci gospodina Vjekoslava Štauduara; Vraz ga je naime spjevao povodom tim, što je njegova miljenica Gabriela bila rad njegove bolesti pohitila u crkvu i bacila se pred kip majke božje Bistričke, da izmoli život i zdravlje pjesnikovo ; iz crkve je odmah poletila k njemu i rekla mu: »Stanko, ti ćeš ozdraviti, jer sam se za tebe vruće pomolila majki božjoj*. Zato počima pjesnik svoj sonet: »Već sam stavio s ovog svieta nogu, čuo gdje smrt me zvaše u svoe luke, nu mah hude satrše se odluke, čim si Ti se za me utekla bogu*. Vraz je prve čase svoga oporavljanja sproveo u Bistrici, a poslie, kako već rekosmo, na domaku jeseni podje u Podčetrtek. Tu, najprijaznije njegovan od obitelji Hercogove — s kojom je poslie u tjesniji savez stupio, k tomu još u družtvu tamošnjega liečnika dr. Kočevara, svoga pobratima, oporavi se dobrano i sredinom rujna
XLt
vraća se preko Kranjske, da bi se sastao s Prešernom i Smoletom, u Hrvatsku. Tu boravi svu jesen i zimu do proljeća 1841 u obitelji prijatelja Vjekoslava Štauduara, te mu njegova kuća u Krču i Omilju i kuća strica gospoje Štauduarove opata Krizmanića u Bistrici postaje kao drugom rodnom kućom, u kojoj on nalazi najtopliju sućut i njegu u bolesti, najmilije družtvo i pobudu u književnih radnjah i osnovah svojih, a najpače nalazi u plemenitoj duši gospodje Štauduarove zamjenicu predrage sestre svoje Anke, i štuje ju kao posestrimu svoju. U tom rodoljubnom krugu piše za Danicu izvorne pjesme (medju inimi poimence : Poslanicu knezu Janku Draškoviću na njegov 70. rodjen dan), ili prevodi, poglavito iz Kraljodvorskoga rukopisa, iz ruskoga, iz englezkoga, pak za narodno kazalište veselu igru >Pierwsza lepsza* od grofa Alex. Fredra ; dopisuje : s Prešernom radi poslanoga mu na porabu rukopisa narodnih slovenskih pjesama od Smoleta, koji je nedavno na veliku žalost obostranih Ilira umro, sa Šafarikom i s dr. Stanjkom profesorom u Pragu, koji je preuzeo raz-pačavanje Djulabija, s Čelakovskim, koji mu je na uzdarje za Djulabije poslao svoju „Ružu sto-listu*; šalje pismo grofu Janku Draškoviću, pro-seći, da bi potaknuo narodnu čitaonicu zagrebačku i ostale po zemlji na pripomoć za dalnje izdavanje sbirke slovenskih narodnih pjesama, a „nebih ja — piše — iskao pomoći, da znadem, hoće li me još danas godinu biti, jerbo odkako sam se pri-dignuo od moje posljednje velike bolesti, zdravlje
XUl
mi je tako uzdrmano, da na jagmu uredjujem sve ono, što sam dosad nakupio i radio; a opetujem, da nemolim nikakove pomoći za svoju osobu, nego jedino za olagljenje izdavanja od plodovi mojih brigi*. Poklade 1841 boravi u Zagrebu, odakle piše Muršecu: »Zabave ovdje dišu već samim narodnim duhom, nemarno ni vremena odahnuti* (Vraz je rado plesao, a pisao je i prigodne pjesmice za narodne plesne zabave), »nu to je potrebito za širenje naše narodnosti. Ona se već razprostranjuje kao povodanj. Sve dobro napreduje, preko nade dobro napreduje. U Kranjskoj, Koruškoj sve se bolje i bolje zauzimaju za našu literaturnu slogu, dapače već počimaju Kranjci i Korušci u književnoj ilirštini pjesme slagati i Danici šiljati. Gaj mi je opet za njeko vrieme redakciju Danice izručio, otišav u Krapinu na vjenčanje svoje sestre s dr. Kincelom — javite se kod gosp. Trnskoga, da se s Gajem u Gradcu sastanete*. Probavi opet njeko vrieme pred proljećem u dragom si Krču, Omilju i Bistrici, gdje su obitelji Kriz-manićeva i Stauduarova s njim i putnika ruskoga Izm. Sreznjevskoga hrvatskim gostoljubljem krasno častile, te se je ruskomu gostu hrvatska zemlja i inteligencija njezina izvanredno svikla. Sa Srez-njevskim odpremi se iz Zagreba zatim na podug put po slovenskih stranah. Ovo putovanje'znatan je i krasan odsjek u Vrazovu životu. On ga je opisao u mnogobrojnih pismih posestrimi Drago-jili, ukrašenih mnogim humorom, mnogimi živimi črtami o krajevih i o ljudih vidjenih; njekoje stru-
XLIII
kovnije putopisne odlomke priobćivao je već go-gine 1841 u Danici (u kojoj te godine priobči i njekoliko svojih pjesama), a god. 1844 počeo je priobćivati u Iskri osnovani podpun putopis pod naslovom sPut u gornje strane*, ali je ovaj spis ostao odlomkom. Nu u pismih Dragojili podao je cjelovitu, vrlo živu i zanimivu sliku svoga više-mjesečnoga putovanja, koja slika služi njekimi črtami iz Ljubljane, iz Kočevja, iz Zilske doline, od Bledskoga jezera itd., takodjer za podpuno ra-zumljivanje mnogih kiticah u III razdjelku Djula-biji, koje su kitice istom pod uticaji ovoga putovanja mogle nastati. Osobita stečevina Vrazu sa toga puta bijaše, što je pohodio i reć bi na novo svietu slavenskomu odkrio u Mljetačkoj na sjevero-iztoku grada Vidma okolicu čisto sloviensku, govora pretežno čakavskoga, tako zvane Rezijane (u Val di Resia) od jedno 3000 stanovnika pod okriljem rodoljubnoga starca župnika Ođorika Butola, koji Vraza razblaživaše svedj ponavljajuć smi svi smo braća*. A za svoju sbirku narodnih slovenskih pjesama i napjeva, običaja itd., radi koje poglavito i jest išao na taj put, mnogo je nova gradiva nakupio. Uz to nauživao se je gostoljublja i srdačna obćenja po Hrvatskoj do Metlike, po Kranjskoj i Koruškoj: s Vranicanjem (u Jurovu), s Damjanovičem i- župnikom Predoevićem (u Dragah žumbe-račkih), s dr. Prešernom, Kastelicem, dr. Kroba-tom, Rudežem, Žemljom, Ilenićem, dr. Česnikom, drugim Prešernom i Tomanom (u Bledu), Jarnikom i M. Majerom, slavnim Slomšekom, Cvetkom,
dr. Puffom, Cafom i drugimi rodoljubi. Našao je mnogo oduševljenih mladih i starih Ilira, n. pr. u Ljubljani tri mlada bogoslovca Kranjca, koji su ,>kao rodjeni Dalmatinci književnim jezikom sbo-rili*. Naveselio seje krasnomu, jedromu i veselomu puku slovenskomu, kako marljivo radi, liepo i redno stanuje, čisto se odieva, skladno pjeva i pleše, te u svačem milotom uljudbenom nađkri-ljuje neprijatnoga susjeda Niemca. Uza sve krasne užitke na tom putu, ipak upravo na njem pravo oćuti, što mu je Hrvatska; u jednom listu dragoj svojoj posestrimi piše medju inim: „Ti ćeš se smijati te kazati opet: moj čovječe, ti si zaljubljen ! Nisam, ili, ako ti je draže, ja jesam zaljubljen, nu niti u Milicu niti u Pavliniču, niti u Mi-nicu, niti u Matildicu, nego u — čitavu Hrvatsku. Hrvatska je meni omilila kao mati, omilila kao sestra, omilila kao draga. Nemogu nigdje mirno misliti nego u Hrvatskoj, nigdje mirno spavati nego u Hrvatskoj, niti neću nigdje mirno umrieti nego u Hrvatskoj. Meni je Hrvatska čim dalje od očiju tim bliže srdcu. Kaži Ti ovo suncu hrvatskomu, oblakom hrvatskim i svemu, što je hrvatsko*; a pri koncu toga puta piše iz Maribora Ba-bukiću: „Sve što bliže dolazim granici hrvatskoj, to sve više čeznem za svetom zemljom Zrinskoga i Draškovića i ostalih slavnih muževa, za svetom zemljom, koju ću cjelivati, kad ju opet stigne moja noga. Vi neznate, što imate, neznate, pod kakovima krilima bdijete i spavate. Hrvatska je zdravlje, koje čovjek onda puno cieniti počimlje, kad ga
nema*. Završujuć svoj četvrtgodišnji put, odmara se u Podčetrtku pri Kočevaru, s kojim čita marljivo ilirski a pohodi na hip dragi svoj Samobor, ino pako vrieme uredjuje za tisak knjigu svojih romanci i baladi. Od lanjske težke bolesti, premda se je ponješto okriepio ljetošnjim putovanjem, ipak je još boležljiv, bode ga to s lieva to s desna, te neznajući neće li danas sutra „srezati s petami*, radi što brže može. Urediv rukopis, putuje u Zagreb preko Zagorja, gdje ga ljubezno pogoste u Grdencih gospodin Šimončić „iskreni ravni Hrvat* i njegova gospodja, u Gredicah Tito Babić, pri kojem se ujedno upoznaje sa „starinskim Hrvatom* starcem Jelačičem iz Ratkovca. Kolovoza stiže u Zagreb, te već koncem listopada može „veselo za čas odahnuti i opet jednu knjigu više kroz svoja vrata poslati u bieli sviet*. To je treće nj eg o v o knj iže vn o djelo: „Glasiizdu-brave Žeravinske*; eto i njemu je utisnuo već samim naslovom harnu uspomenu na svoj rodni kraj, gdje je nedaleko rodne mu kuće dubrava Žeravinska, „koju smo nas dva — piše Mur-šecu — prošla god. 1833 bosonoga u bregušah, pregazivši velikom mukom rieku Žeravinsku*. To svoje pjesničko drugo izvorno djelo ukrasio je posvetnom pjesmom „Posestrimi Dragojili*, pisanom za ljetošnjega puta u Ljubljani na Gjur-gjev dan 1841; i tu je naime od groznice bio bolovao, a u pjesmi onoj prikazuje lanjsku svoju ljutu bolest i spasonosnu njegu, kojom ga je posestrima Dragojila — kao zamjenica sestre mu
Anke — njegovala. Ta posveta jednako diči njega, sestru mu i posestrimu, kojoj kliče: »Mnoge Ti još porodila sinke smjele, kćeri krotke, domorodce, domorodke, kojimi se ponosila, te će stat Ti viek na glavi vienac časti, vienac sreće, ostavit te Slava neće, kao što ti je neostavi*. U »Glasih* priobći većinu svojih dotad spjevanih balada i romanca. Ovu vrst pjesama on je upravo prvi sa temeljitim poznavanjem bića i oblika njezina uveo u naše umjetno pjesničtvo. Izborom predmeta za svoje balade i romance i opet Vraz pokazuje svoju vjernu ljubav prama svomu rodnomu slovenskomu kraju, a i svoju idealnu težnju za slogom hrvatsko-slovenskom. Tako pjesmom »Nenadani* prikazuje dogodjaj iz Murskoga polja, a posvećuje ju »te-tični Rezi Križanič Muropoljanki*, pjesmom »Grlice* prikazuje slovensku priču, koju je »g. 1836 bivši na praznicih kod sestre Anke čuo kako ju pripoviedaše Ankina sedamgodišnja kćerca svome u kolievci bratcu trogodišnjemu*, a baš njoj i posvećuje svoje »Grlice* pripisujuć im: »Netjakinji Milici Mohorič*; pjesmam »Osveta* i »Fridrik i Veronika* predmet je iz davnine štajersko-hrvat-ske, a najpače je dugom romancom »Zora i Bogdan*, kojoj je predmet crpljen iz slavne pobjede udruženih Hrvata i Slovenaca nad Turci kod Siska, jasno izrazio najviši cilj svoga života: slogu Hrvata i Slovenaca. Vrazove balade i romance njekoje mogu se brojiti medju uzore u našoj literaturi, a nitko do njega nije se s toli obilnom este-tičkom i književno-poviestnom pripravom dao na
tu struku pjesničku. Razposlav »Glase iz dubrave Žerovinske* prijateljem, koji skupljaju predplat-nike— tako dr. Stanjek u Pragu, a osobito Muršec u Gradcu radi zanj, te Vraz »opet ima priliku upoznati angjeosku njegovu brigu, kojom se muči za spasenje narodnosti naše*, — mora studenoga u Gradac na iztragu, jer je obtužen da je za lje-tošnjega svoga puta po Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj bunio, »došao je preko granice amo, da pribavlja pristaši dižućemu se ilirstvu*. Na njega pazi nesamo Štajer nego čitav »Inneroster-reich*; u Cjelovcu su dva bogoslova pred policiju zvali i iztraživali, da li s njim stoje u pismenom savezu; ravnatelj bogoslovije Ljubljanske zapo-vieda pitomcem, da svaki list, koji bi im od Vraza stigao, njemu izruče itd. Iz tih policajnih neprilika sretno se izvuče Vraz, te je već mjeseca prosinca opet »u ljubljenoj slobodnoj Hrvatskoj, gdje smie šetati kao jelen po gori a da nitko na njega nepazi*. Preko zime kani za tisak priredjivati drugi razdjelak narodnih slovenskih pjesama, nu koje drugi književni posli koje preslab odziv občinstva prvomu razdjelku zapriečiše ga u izvadjanju te njegove miljenice misli. U isto doba podupire posestrimu Dragojilu u njezinom jednom rodoljubnom pođhvatu. Jeseni 1841 bile su u Omilju i Bistrici oduševljene domorodke, gospodja Dra-gojila Štauduarova, Ivana Čačkovićka rodj. grofica Šmidek i Paulina Križanićeva osnovale go-spojinsko društvo, koje bi dalo načiniti bakro-reznu sliku slavnoga domorodnoga prvaka grofa
Janka Draškovića, izhodiv njegovu dozvolu, pak bi od dohodka iz razprodaje tih slika utemeljio glavnicu za izdavanje moralno-poučnih i zabavnih knjiga za mladež. Sastavljanjem pisma na Draškovića, i poziva gospodjam hrvatskim na pristup k osnovanomu društvu, i savjetom mnogim Vraz je pomagao rečenomu odboru, koji je svoju namjeru izvodio donjekle po promienjenoj osnovi a dao je prvi povod osnutku „Matice ilirske*. Rodjaj i reć bi krstni list ovoga početkom god. 1842 osva-nuloga književnoga društva polazi upravo iz Bistrice ; nastojanjem Narodne čitaonice zagrebačke pritiče mu odmah sve to više članovi, »prvi mu je mecenas — piše Vraz Šafariku svibnja 1842 — biskup djakovački Kukovič*, a prvi tajnik Vje-koslav Babukić, koji je — po Vrazovu izrazu — „suho zlato, najtočniji čovjek izmedju svih Ilira*.
Od početka god. 1842 javlja se Vraz novim književnim radom, osnuje naime zajedno s Drag. Rakovcem i Vukotinovićem znanstveno-beletristi-čan revue pod naslovom: „Kolo, članci za literaturu, umjetnost i narodni život*. Začetnik i glavni urednik tomu u našoj književnosti znamenitomu časopisu sdm je Vraz. Izdavaoci „namjeravaju Kolom — kaže Vraz — ideju ilirštine spojiti s idejom razumne, naravske t. j. književne sve-slavjanštine, dignuti književnost našu približujući ju ukusu i duhu ostale braće slavenske, koja euro-pejskoj naobraženosti bliže stoje; a za to traže za Kolo dopise i članke, osobito književne preglede od ruskih, čeških i poljskih učenjaka; svrha je
XL1X
Kolu napredak duševni i književni, osviešćenje narodnih sila, istina, naobraženje, duševna emancipacija*. Svezu, koju je Vraz dosad osebno podržavao s književnici ostalih slavenskih kraja, hoće on dakle ovim listom razmaknuti na čitav književni rad u Hrvatskoj i tako taj rad promaknuti na vidik cieloga Slavenstva; u toj misli piše on dvie godine poslie Erbenu: ,Ja sudim, da je Hrvatska, navlastito Zagreb, ognjište, iz kojeg se razpršivaju iskre naobraženosti narodne u razne grane i strane jugoslavenske, i da će slava ta i dostojanstvo Hrvatskoj ostati i u buduće, barem ja nevidim ni kod Srbalja ni drugdje žive sile, koja bi zagrebačkoj školi mogla tu slavu oteti*. Vraz pribavlja za Kolo članke najpače prie-glede o češkoj, poljskoj i ruskoj književnosti od raznih prvaka iz tih kraja, poglavito su mu Ša-farik, Erben, Zap i još drugi na pomoć. I sam prevadja sastavke iz raznih slavenskih jezika, ure-đjuje, poziva na prineske i na kupljenje predplate (i tu mu se Muršec izdašnom pomoćju odaziva), te je „sav do vrh glave zakopan u poslove s Kolom*. Glavna je pako zasluga Vrazova pri Kolu, da je on u njem začeo kritiku književnu, osobito o pjesničkih proizvodih; on je kao „Rešetar iz Cerovca* upravo osnovatelj hrvatske književne kritike. Prve godine 1842 kanio je Vraz izdati i do šest svezaka Kola, ali je izašao samo I i II, a III početkom 1843. Gradiva je bilo dosta, IV svezak bio je već 1843 malne prire-djen, ali daljne izdavanje zapelo je sve do g. 1845.
L
Svezak I imao je doduše do 700 predbrojnika, ali već drugi bio je spao na 200. Njeki su se tužili na oštre kritike u Kolu, njeki su (Gaj i njegovi najbližji drugovi) nerado gledali, da se Kolo mjesto Danice uzdiže na čelo književnoga pokreta u Hrvatskoj, pak su biedili Kolo, da hoće zapo-viedati, gospodovati itd. Nastojanje Vrazovo, da bi i Srbe ponukao na obilniji pristup k zajednici književnoj ilirskoj, nadje doduše nješto odziva, ali ipak više odpora, pak pošto se u slavisti (Kopitara, Miklošiča) nadjoše protivnici ilirštine, javiše se u srbskih listovih toli žestoki neprijatelji njezini a zagovaratelji izključive srbštine, da Vraz piše god. 1847 : „što koristi preporučivat nam ime, koje su već isti Srbiji nimio ad nauseam usu ubili i učinili, te nam je već tako omrznulo, da ga već niti mirno čuti nemožemo — nu bojim se, da neće naši zanesenjaci ovako proigrati i naše ilirsko. Gosp. Šafarik kaže, da su naši Gundulići, Palmotići i ostale zviezde dubrovačke bili Srbiji itd. Evo, kud smo došli 1* Glavna pako zapreka većemu uspjehu Kola bijaše — kaže Vraz 1842, —- javno stanje u Hrvatskoj, gdje su oči svijuh okrenute na političku razpru medju Hrvati i Ma-gjari. Ipak nije Vraz zadaće, koje se je latio bio s Kolom, puštao s vida ni u nepovoljnih okolno-stih sliedećih godina, te je, čim se je prilika desila, opet pokrenuo daljni tečaj njegov god. 1845. U tih godinah, 1842—1845, povraća se Vraz više puta opet na svoju najmiliju osnovu, na izdavanje sakupljenih narodnih pjesama slovenskih.
LI
Priredivši II razdjelak već za tisak, piše koncem 1842 Muršecu : „Meni neizdane narodne pjesni vrlo težko leže na plećih i na srđcu. Za I knjigu mnogi su mi u Štajeru bili obećali, da će ju uzeti, ali ni polovica ih nije održala rieč®. Ipak Vraz zamišlja još veličajnije izdavanje narodnih pjesama no što ga je izprva bio nakanio. Proljećem 1844 piše Erbenu znamenite rieči: »Ja namjeravam zimus doći u Prag, da tamo izdadem barem dvie knjige narodnih pjesama južnih Slavena iz raznih strana sakupljene počamši od Žile, Rezije (i ostalih mljetačkih Slovinaca)pa tja doli do Crno-gore, Vidina, Balkana, a gore do Budima, Breti-slave (Požuna) i do pod bedeme Beča. Nu prije treba da zavirim u sela i gradove doljnih Ilira, kojih još nisam vidio kod kuće, i tu da nakupim gradiva barem za dvie daljne knjige. To izdanje namjeravam dovesti do 10—-12 knjiga (za to djelo imam pjesama iz samih gornjih strana za 3 do 4 debele knjige). Nu to je za sada samo osnova. Ja svakako sudim, da je došlo već skrajno vrieme, te se jedan put izdadu narodne pjesme sviuh slavenskih grana na jugu i latinskimi pismeni; a to s dva uzroka. Prvo sastat će se razne grane južnoslavenske u tom djelu kao u jednom istom dvoru; tim će se u njih roditi živa želja, da se onako i putem umjetnoga književstva približe i sdruže. Drugi posljedak bio bi spasonosni upliv, kojeg bi takovo djelo imalo i na pravac i duh umjetne književnosti a najpače poezije naše. Ja sudim, da je Hrvatska navlastito Zagreb ognjište naobraženosti
LII
narodne (itd. kako gore). Zagrebačka škola podigla se je, kako vam je poznato, na temelju stare dubrovačke. Dubrovački ukus sa skolasticizmom, s nenaravskim uresivanjem onoga vremena, vlada u sadanjoj poeziji našoj više nego što valja. Zato, čim »Matica* sada namjerava izdavati dubrovačke klasike, biti će, sudim, od velike koristi za zdrav napredak literature naše, ako se uz dubrovačke klasike izdavaju i narodne pjesme, koje će uliti u nju zdrav, čvrst živalj narodni, i tako upliv Dubrovčana spasonosnim načinom ograničiti*. U drugom pismu Erbenu iz iste dobe kazuje Vraz znamenitu svoju misao o napjevih narodnih; i njihovo izdavanje, kaže, od tolike je koristi kao izdavanje teksta : ,samo iz njih može se poroditi prava narodna glasba*. On ih je sabrao već preko 300 komada, sabirat će ih još više, premda njega to, u tom poslu tako rekuć samouka, stoji mnogo muke, a želi kod Hofmana u Pragu izdati tu svoju sbirku pučkih napjeva.
Uz ove osnove i uz poslove za Kolo izviešća sve vrieme od god. 1842—1845 prijatelje na sve strane, osobito slovenske i češke, o pojavih narodnoga života u Hrvatskoj, javlja i šalje im na raz-prodavanje nove knjige, najpače Erbenu na uz-darje za njegove članke o češkoj književnosti piše hrvatske književne viesti za »Kvety* i za časopis češkoga muzeja. Osobito iztiče: osnutak narodnoga doma i narodne dvorane, Matičino izdanje Gundulićeva Osmana, operu Lisinskoga i ine skladbe njegove, Livadića i Rušana, narodne pred-
LIII

stave i koncerte, u kojih se odlikuje grofica Sido-nija Erdody (Rubido) i slavljeni kvartet gospode: Štrige, Livadića, Stazića i Pihlera; pojav novoga pjesnika Preradovića u dalmatinskom listu Zori i u Danici, »vriednoga da bude kolovodja u kolu vila naših, pjesma njegova Putnik kruna je svih pjesama nove naše škole*; iztiče književne i političke zasluge Vukotinovića, Kukuljevića, s kojim od to doba goji često dopisivanje; večernje stalne sastanke domorodac^ kod starješine im grofa Janka Draškovića, politične borbe s Magjari i Magjaroni, krutu magjarsku cenzuru (Mačika) »napinjuć Magjari sve sile da pogaze mladi cviet literature* itd. itd. U privatnom životu goji i prijašnje prijateljske sveze, a osniva i nove, poimence s drom. Alex. Vancašem i njegovom gospojom žarkom domo-rodkom, koja od godine 1844 postaje milim središtem domorodnoga družtva te ju književnici, prem mladjahnu, nazivlju svojom »mamicom*; boravi na pohodih kadšto u Podčetrtku kod Hercoga i Kočevara ili u Ludini kod Vukotinovića, ili u Bistrici i Omilju kod Krizmanića i obitelji Štauduarove. U jedan čas zaprieti mu nikad neslućen težak udarac u ovoj kući, kojoj se bio privio kao rodjen sin i brat. O tom piše iz Omilja u srpnju 1843 sliedeće, idealnost njegova značaja očitujuće rieči (ujedno tumač njekim krasnim pjes-micam u III razdjelu »Djulabijž.*) svomu prijatelju Sreznjevskomu. »Danas je prvi dan moga samozatočenja. Srdce mi kuca strašno i hoće da mi se razpucaju grudi. Spominješ se još, brate,
LIV
gdje smo bili zajedno god. 1841 mjeseca ožujka prvu večer poslie našeg izlazka u Zagorje. Bili smo u plemenitom dvoru. Gospodar kuće, moj pobratim, primio nas je slavenski. Razmjesti nas oko stola na divane. Ja sam sjedio uz posestrimu, a ti ljuljaše njezinu jedinku Gabrielu rajskog an-gjela na krilu, koji te izpitkivaše : jesi li Magjar ili Slavjan ? Ja sada sjedim na istom divanu — u istoj kući. N11 neima ni posestrime niti angjela Gabrielice. Oni stoje od ovuda preko gore, gdje su nas sutradan toli liepo dočekali. Ti znaš, kako sam ja uznosio i obožavao našu Dragojilu kao sestru i kao prvu svetinju žensku moje duševne ljubavi. Znaš zajedno i to, kako je ona mene cienila. Nu djavao uvuče se u taj raj i raztrže složna naša srdca otrovnim dahom jezuitskih svojih načela. Danas je prvi dan moga samozatočenja. Ah moj brate, koliko je duša moja propatila ovih dana i koliko i dan danas pati i nosit će ranu dok je živa! Pa kad pomislim, da neću više dolaziti pred njezino lice, da mi se je izčupao amanet moje duše, uzor moj ženskih krieposti iz srdca, to mi poteku suze niz lice. Ja sad ovdje sjedim kao niem, gledajuć izpred sebe. Pobratim moj Ivan Čačković i supruga dobra grofovna Ivana pitaju me za uzrok tuge moje. Nu ja nesmiem da odgovorim*. Ali na Vrazovu radost odgovori skora budućnost, da je krivo tudje svaćenje njegove nježne ćudi bio samo časovit nesporazumak, te se je prijašnji krasni savez njegov sa Štauduarovimi opet povratio i ostao nepomućen sve do njegove smrti.
LV
v.
Zadnjih godina malo je Vraz pjevao, do nje-kojih ponajviše prigodnih ili političnih, satiričnih pjesmica. Pod konac 1844 uredi rukopis za treće svoje izvorno pjesničko djelo, te ga 1845 hoće izdavati u Pragu i sam ondje nadzirati tiskanje njegovo, No prije no što će izvesti to djelo, eto munja ga ošine u Zagrebu iz djevojačkih očiju, ne iz crnih, kako ono prvi put u Samoboru, nego sad iz modrih, te on propjeva toj drugoj svojoj i zadnjoj ljubavi vienac soneti. Nu i ovaj put nije bio bolje sreće u ljubavi; i ona mu je rodila doduše pjesmami, ali i gorkom nuždom rezignacije. O postanku tih svojih soneta piše Erbenu 2. travnja 1845 : »Gdje se čovjek s bogovi hrva, neće nikad održati boja. I ja sam se borio s bogom jednim, a to najsilnijim, koj i nad kraljem bogovi vlada, kad mu je drago — bar tako kažu stari klasički drugovi naši. Ja hoću da činim ono, što bi trebalo da činim najprvo — nu on neda mira dirajuć u me i poticajuć me, da činim ono, što je njegova volja. Vi ćete se po svoj prilici krstiti od čuda zagonetnim ovim riečim. Nu ako Vam nebude mrzko progledati ljetošnju Danicu, prve strane broje 9, 10 i 11, sve će vam se namah razjasniti. Sad Vas mogu uvjeriti, da sam najžeštju vatru prošao sretno, nezaboravivši pri toj borbi ništa nego 50 soneta i to pokraj najkrasnijega srdca stolnoga našega grada*. Taj vienac soneti spada, uz Djulabije, medju najljepše ljubavne pjesme u našoj književnosti. Modrookoj krasotici
zagrebačkoj, koje »dušu — pjeva Vraz — prva ide kruna, gdje stoluje kriepost dike pune, i an-gjeli svi i svi bogovi* — ima dakle zahvaliti naša poezija Vrazove prekrasne sonete, u kojih je Vraz i ime njezino ovjekovječio nježnom naznakom. Kako se u svakoj književnosti zahvalno čuvaju i predavaju potomstvu imena žena, kojoj su nadahnute velika pjesnika poezijom uzorne plemenitosti i ljepote, tako je i naša dužnost zahvalno spominjati ime one zagrebačke krasotice, kojo su posvećeni soneti Vrazovi: ime gospodične Hildegarde Karvančićeve (poslie : gospodje Cucijeve). U dva soneta pjesnik je uz drugu svoju ljubu krasno proslavio i prvu, pokojnicu Ljubicu; sonetom »Konac* završuje on, koji o sebi pjeva »i tako ti viek ni moja sreća nije drugo neg sanak te sanak*, za uviek svoje nade na svietu, završuje reć bi svoj život divnim elegičnim umirom : »Naslonjenu opet na prozoru nad tim grobljem oči mi odlieću — pram zapadu, a na onu goru, gdje mi prvi cviet propao u cvieću. Tu sam vidio, gdje zabieli, zoru, gdje mi sunce granu u proljeću, tu i vidjeh u nebeskom moru ugasnut ga sried podne ko svieću. Drugo sunce granu vrh meneka, koje vatrom razgori me svetom; al zagrmi sudba glasom smeće: preko groblja ndd ti cvate cvietoml preko groblja vjera ti vienac spleće! preko groblja tebe ljubav čeka !* Vraz je bio uviek velik štovatelj krasnoga spola, mnogo i rado bavio se je u ženskom družtvu, srdce mu se je lahko zapalilo od milote ženske; ali je bio uviek čedan,
nikakov udvorica, iz obćenja s krasoticami crpio je duševnu, poetičnu, s njegovim izrazom ,dušo-družnu® hranu, i tomu je imao zahvaliti onaj nježno i plemenito uzgojeni pravac svojega ćuće-nja, ono glavno obilježje bića svoga: duševnu mi-lotu, koja se očituje u svih njegovih pjesmah i pismih, gdje je rieč o krasnom spolu. Jednaku plemenitu nježnost, kojom je ljubio majku, sestru Anku, rodjakinje, gojio je i prama posestrimi Dragojili, i svakoj gospodji ili gospodjici, bližjoj si znanici. Kad mu je pak milota djevojačka godine 1835 pak 1845 osvojila cielo srdce, on ju je kitio najčistijim blagom, najsvježijim cviećem iz dubine svoje duše, viencem poezije, koji nikad uvehnuti neće. Savivši takov neuvehli vienac soneta pred proljeće 1845, još je dugo ćutio ostan u svom srdcu od onoga priegora, kojim je morao ugasiti tek zasjalu drugu nadu života svoga. U obitelji dr. Josipa Kriegera, koji ga je već od god. 1842 često u svojoj kući srdačno primao, urešenoj ne samo gospodskim hrvatskim gostoljubjem nego poslie i tim, što u njoj — s Vrazovim izrazom — „tri Mile (Gracije) stoje*: tu bi Vraz znao mnoge i mnoge večernje ure sjetno i tiho slušati glasoviranje dražestne kćeri domaćinove, gospodjice Pauline, koja bi, oduševljena gojite-ljica i štovateljica umjetnosti, rado izvodila na prošnju pjesnikovu omiljele mu glasbotvore; on, zanesen ljubitelj glasbe, tražio i nalazio bi njeke umirbe u miloglasju izvirućem izpod vještih ruku gospodjice, kojoj nije tajnom bio povod sjetnosti
pjesnika »razderana srdca", kako se je on ono doba običavao medju pouzdanimi zvati: le dć-chirć. Njoj bo on iste god. 1845 od 1. kolovoza upravi iz Beča sliedeće pisamce: »Mađemoiselle! Voilž, mon bon ami Mr. le docteur M. II vous apportera mes derniers adieux de Vienne. II peut aussi vous assurer du vif enthousiasme avec le quel j’ai exaltč vos graces et les autres bonnes qualitčs. Par consequence ii brule d’ envie de vous voir pendant son sčjour ii Zagreb. Je n’ hesite pas de lui procurer 1’ occasion de faire la connais-sance d’ une demoiselle si aimable. J' espčre que vous le recevrez avec les memes čgards, avec les quelles vous avez autrefois eu la bontč de rece-voir son ami. Je vous prie de faire mes compli-ments ii vos parents. Veuillez bien me rapeller au gracieux souvenir de vćtre belle amie du p o n t s a n g 1 a n t (!! 1). Peut etre m’ a-t-elle dejk entiere-ment oublić. Quant a u dćchirć, meme dans le pays lointains ii est incapable de chasser de sa memoire 1’ ange qui 1’ a chassć de son paradis. — En demandant pardon des petites rčveries avec les quelles je vous viens importuner, je vous prie d’ agrčer 1’ expression de la plus profonde consi-deration avec la quelle j’ai 1’honneur, votre trčs humble Dćchirć*. Još početkom god. 1849 piše iz Podčetrtka, već težko bolestan, u listu plemenitoj onoj domorodki, s kojom su mnogo dopisivali najslavniji muževi hrvatski i drugi slavenski, gospodji dr. Vancaša : sJa cielu noć nješto pletem ali mamice nevidjeh u snu, već sve nekakvi tuđji
LIX
obrazi, samo se spominjem za jednu poznatu mil. gospoju s kaptola, Vašu prijateljicu, koja mi se ukaza u čitavoj svojoj krasoti u snu, tomu ima mjesec dana®.
Vrazov put u ljetu god. 1845 u Beč i Prag imao je dvoj povod. Neprilike od magjarske cenzure u Zagrebu prinukaše ga na zamisao u Pragu izdavati treće svoje pjesničko djelce. Mjeseca kolovoza i rujna nadzire u Pragu tiskanje, te koncem rujna već razašilje prijateljem na razprodavanje (opet dakako i svomu neutrudivomu Muršecu) tu novu knjigu: *Gusle i tambura* (t. j. epske i lirske pjesme). Navedenu prije posvetu ljutomjer-skomu župniku i dekanu M. Jaklinu, i sav rukopis bješe već u Zagrebu sastavio i uredio. Ima tu, nastalih većinom već u prijašnje godine, izvornih i prevedenih pjesama; povorku potonjih pod skupnim naslovom „Izza mora* posvećuje posebnom tankoćutnom pjesmicom predragoj sestri svojoj Anki. Njeke lirske izvorne jesu samo preradjene na hrvatski one prve njegove pjesme iz g. 1833 do 1835, tada slovenski pisane; isto će biti i glede pričicah, spjevanih po pučkih slovenskih, od tobožnjega Jakoba Rešetara iz Cerovca. Tu su nadalje nekoje balade, najpače uspjele dvie „Grob izdajice® i >;Hajduk i vezir*, po koja nova alegorična politička (n. pr. „Golub i svraka*), po koja starija lirska, izraz njegove ljubavi ih prijateljstva prama Ljubici ih Dragojili (osobito: Ti si moja, Rok i staza, Tri moći), po koja novija hrska n. pr. njeki soneti (jamačno Hildegardi) i pjesmica
LX
»Liepa Anka*, namienjena slavljenoj krasotici do-morodnoj, duhovitoj gospodjici Anki Atanackovi-ćevoj, koje roditeljska kuća bijaše omiljelo sastajalište ugledna rodoljubnoga društva zagrebačkoga. U »Izjašnjenjih* i ostalih prozom pisanih dodatcih itna nesamo zanimivih literarnih crtica nego i po koj primjer one duhovitom lahkoćom i vedrim humorom oživljene proze Vrazove, kojom se njegova pisma (najpače ona Dragojili) odlikuju, te koja, ako i neće biti prema današnjemu ukusu gdješto glede pojedinih oblika i rieči, ali slogom svojim mogu biti uzorom svakomu stilisti. Takovo je to zadnje od sama Vraza izdano njegovo posebno pjesničko djelo.
Drugi je povod Vrazovu tomu putu bio, da se preporuči glede svoga natječaja za zagrebačku učiteljsku stolicu ilirskoga jezika. On je zaželio zadobiti tu stolicu, — tako piše prije odlazka Er-benu iz Zagreba 2. travnja 1845 — »da bi se mogao laglje kretati kao pisalac, izdavati mnoge knjige, poglavito narodne pjesme i napjeve, stare listine hrvatske, crtice o narodnih običajih i boja-slovju, zatim da bi mogao utjecati na mladež i nukati ju na učenje i ostalih slavjankih jezika, što bi bilo na korist književstvu našemu*. Za svoga puta od sredine srpnja do konca listopada obći on s mnogimi uglednici slavenskimi, već starimi ili tek novimi znanci svojimi, najpače u Pragu, »koji mu se dopada te bi, kad nebi bilo Zagreba, naj-volio stojati u Pragu*, vidi Češku, Moravsku, dio Slovačke i opaža mnogo krasna na pouku sebi, a
svedj prati svom dušom razvitak javnih stvari u Hrvatskoj, odakle stigla mu viest o žrtvah 29. srpnja srdce mu stubokom potresuje, te kad je na „be-sčdi* u Pragu 20. kolovoza, neće plesati (on je bio već od djačkih godina a još uviek vatren plesač) — jerbo su taj dan u Zagrebu zadušnice za pale žrtve. U pismih pobratimu Kukuljeviću očituje svoju tugu porad zla okreta političkoga stanja u Hrvatskoj: „pali smo, pali, duboko smo pali*. „Svaki razborit domorodac — piše Kukuljeviću sredinom listopada — s kojim se sastadoh u Beču i Požunu, hvali tebe i tvoje govore na saboru, nu zajedno i svaki uvidja, da si ti žalibože clamans in deserto, te se tuži na servilizam i malodušnost ostalih gotovo sviuh članova domorodnih sabora sadašnjeg. Dapače priznaju naši bečki i požunski domorodci, da su se magjaroni bolje i muževnije vladali nego li tako zvani domorodci ilirski*. Željan, u svakoj prigodi služiti domorodnoj stvari po mogućnosti svojoj, svjetuje na njeke predloge saboru glede prosvjete, poimence: kako bi se u svakoj župi pučka škola uvela, kako bi se „Matici* i ostalim književnim zavodom potvrda kraljeva zatražila a pomoć sabornika pružala, kako bi se narodni muzej utemeljio te u obće kako bi se napredkom prosvjete liečile ljute rane državnoga života Hrvatske.
Učiteljske stolice nepostignu Vraz. Dobivši ju Vjekoslav Babukić, nastojahu ljetom gosp. 1846 Vrazovi prijatelji, da bi on postao poslie Babu-kića tajnikom „Matice*. Gaj, koji je Vraza smatrao
svojim protivnikom, pak i drugi radili su proti tomu, ali većina članova podupiraše Vraza, najviše profesor dr. Mojses (poslie kao biskup slavni patriota slovački), protomedik dr. Praunsperger, a „vrli prijatelj dr. Aleksa Vancaš — piše Vraz Kočevaru srpnja 1846 — ponudio mi je dapače 300 for., da mogu tim 100 članova za pol godine dati upisati te bi za me glasovali. Nu ja hvala bogu toga netrebam, budući je i dosad većina za me, pa izvan toga i mnogi drugi dragovoljno pristupaju kao članovi, da mi pomognu*. Zagovorom rečene gospode pak još Kukuljevića i Krestića, po želji javnoga mnienja bude Vraz 30. rujna 1846 izabran tajnikom Matice ilirske i ujedno urednikom Kola, (koje se je troškom Matičinim — na ponuke Šafarikove — imalo sada nastaviti) uz godišnju nagradu od 200 for. U tom zvanju ostade Vraz zadnjih svojih 5 godina života; to je bila jedina stalna privreda, koje se je on ikada domogao. Kako se razabire iz „Zagovora* u VII knjizi Kola, Vraz se je mnogo trudio, da pokrene opet Kolo na onakov zamašaj, kojim je ono u prve III knjige svoje sticalo najveće priznanje domaćih i stranih prvih književnika; ali mogao je urediti i izdati samo IV—VII knjigu. Politički silni pokret onih godina a jadni okret zadnjih odvraćao je sve sile a i njegove inamo; uz to je on već sve to češće poboljevao, primičuć se sve to bliže smrtonosnoj sušici. Malo je u to doba mogao izvorno raditi, pjevati. Ipak nastade za to vrieme većina njegovih jedrih epigrama i raznih satiričkih pjesama — i
u toj vrsti on je u našoj knjizi jedan od prvaka, — nastadoše mnoge njegove žarke domoljubne i oštre proti neprijateljem naperene političke pjesme, od kojih se njeke n. pr. »Kajte se* uzdižu do snage Leopardijeve, nastadoše njeke politična sadržaja kitice u III i IV razdjelu Djulabija, nastadoše njeki njegovi poveči prevodi iz raznih evropskih pjesnika, poimence od Byrona Sužanj Šiljonski i Parisina, od Mickievvicza Dziady te njeki komadi iz Kraljodvorskoga rukopisa, odakle je već prijašnje prevode svoje do kraja izveo itd. Kao urednik Kola, kao vještak književne kritike, stiče si doduše neprijatelja, ali i štovatelja; mladji domaći književnici rado se utiču njemu za uputu i savjet, stariji iz raznih strana slavenskih rado podvrža-vaju ili pako počimaju sveze pismene s njime — tako n. pr. od godine 1848 vladika i pjesnik crnogorski Petrovič Njeguš. A nitko nije od Vraza spremniji priticati svagdje za boljak narodne stvari. On udilj šalje na razne strane (poglavito i opet štajerskim prijateljem Muršecu i Kočevaru) nove ilirske knjige na razprodavanje ili za poklon. On se udilj svom željom žarka rodoljuba ogledava na sve strane za novimi pomagači narodnoj stvari i knjizi. On udilj osobitom pomnjom traži i prati pojav mladih književnika i rodoljuba u svojoj užoj slovenskoj domovini štajerskoj. On je onaj isti sad, koji je pod konac 1842 pisao Muršecu iz Zagreba: „Ja sve čekam te čekam, da se koj mladić u Štajeru našem slovenskom pojavi, s dobrim perom i napunjen domorođnoga duha.
LXiV
Što je od Macuna? što od Modrinjaka, Domin-kuša, i ostalih mladjih ? Smiemo li se čemu nadati?* Već od god. 1843 pismom obći s mladim slovenskim književnikom Ivanom Macunom, koji se bavi opisi slovenskih narodnih običaja, a Vraz nukajuć ga na daljni posao živo mu preporuča ilirštinu. God. 1844 šalje hrvatske (iliti na tadanju ilirske) nove knjige mladim slovenskim rodoljubom Ježu, Posavcu, Štrmanu, i nezaboravlja u svojih pismih Muršecu spominjati njih te ostalih rodoljuba u onih Stranah: Ciringerja, Korošca, Straha, Čušića, Macuna, Krampergara. God. 1849 dopisuje s Macunom glede njegove nakanjene antologije ilirske iliti slovinske, predlaže mu obširnu osnovu za takovo djelo, svjetuje ga, što da uzme iz kojega dubrovačkoga, novijega slovinskoga, ili slavenskoga pjesnika, a od svojih pjesama upućuje ga na odsjeke patriotična sadržaja u III i IV razdjelu Djulabiji pak na pjesme: Bura, Ruka i sablja, Junak Hranilović, Grob izdajice, Dva vjetrića, Hajduk i vezir, Traži i dat će ti — „u obće — piše — budi vam svrha probuđjivanje duha narodnog, osvjestjivanje i okrjepljivanje narodne sile i snage u mladjahnih srdcih čitatelj A svojih*; šalje mu i knjigi iz kojih da vadi, međju inim »Taljanke* od Orsata Mede Pucića „radi komada: U slavu Jelačiča bana, koji zaslužuje da nadje mjesto u djelu vašem*. God. 1848 i 1849 prati svom dušom razvitak političkih sgoda, pače, premda nevičan pačat še sam u politički rad, sudjeluje i u njem, gdje ga zove potreba. U pro-
ljeću 1848 polazi radi slavenskoga kongresa u Prag, nu na treći dan pražke bune na silu odlazi iz Praga, te mu ostavljenu tamo crvenkapu i sablju, dar Slovenaca štajerskih, moraju za njim slati na ruke mladoga prijatelja Ferdinanda Dominkuša u Sekavu. Kolovoza iste godine 1848 piše Erbenu
0	bojnih pripravah u Hrvatskoj. „Sad dolaze — kaže — čete gorostasnih sinova s planina zabitnih, koje nas razstavljaju od braće dalmatinskih Hrvata, Ličani i Otočani. Srdce čovjeku igra gledajući te krasne planinčane, tu jezgru junačke naše granice hrvatske. Kolika ima tu snaga i čilost, kolika odvažnost, koja se očituje iz njihova pogleda
1	svijuh kretnja tiela, koliko mužanstvo po tielu i duhu u tih sinovih krša i naravi, te što naš soko Preradović pjeva o Hrvatu Dalmatinu, valja i o njih*. Rujna iste godine, pošto je već hrvatska vojska bila otišla preko Drave, u narodnoj gardi zagrebačkoj služi i Vraz, na straži, na noćnih pa-trolah, na vježbah. U tom neobičnom za suho-bolna čovjeka i težkom poslu, razblažuje ga dopisivanje s ljubeznom rodjakinjom Ankom Hercegovom u Podčetrtku, koja gospodjica, darovita i vrstna razumjeti domorodca, počima gojiti sa slavljenim pjesnikom rodjakom nježno prijateljstvo. Ni u dražestnih svojih pismih njoj nepušta on s vida osbilja domovinskoga, te joj usried milotna dražkanja preporuča crpiti istinite viesti o hrvatskom ratu iz zagrebačkih novina, u kojih da će naći i divnih sastavaka Jelačičevih: sti ćeš se —• kaže joj — zaljubiti u našega genijalnoga bana,
što ja hajde dopuštam tvomu srđcu, uza svu moju afrikansku ćud. Ta on je u svih svojih djelih genij, koji zaslužuje ne samo ljubav svih dama nego i počitanje dele Europe. Bog ovjenčao uspjehom njegove trude*. Ban Jelačič mnogo je cienio Vraza, te je ovaj mogao u svako doba k banu doći bez ikakve ceremonije i lahko je u bana izhodio po-voljštinu kakovu za svoje domorodne prijatelje; prvo razabiremo iz pisma gosp. dr. Kočevara, a drugo iz dopisa tada u Karlsburgu (erdeljskom) nađporučnika Špire Dimitrovića. U listopadu odpremi se na put u Kranjsku i na Štajer, da se sa slovenskimi domorodci porazgovori, što i kako bi učinili za spas narodnoga bića svoga od Niemaca i Magjara. Na tom putu dodje i u Podčetrtak k dru Kočevaru, ali tu se ljuto razboli i oblegne. U oči božića 1849 piše Muršecu iz Zagreba obširnu osnovu, što da se ima raditi u slovenskih Stranah za podizanje narodne sviesti. s Prvo treba — piše — duh i osvješćenje širiti u domorodcih i u narodu, ostavivši svaku nadu u pravednost zapada i vlade, pošto vaš poziv na pravičnost i svetinju stvari slovenske nije našao nit će naći sluha i odziva kod bezbožnog i nepravednog suparnika vašeg, Niemca. Najglavnije sredstvo za osvješćenje narodno neka vam budu družtva, i uže sklopljenje sila duševnieh i materij alnieh. Zato treba da društvo vaše gradačko ima svoje podružnice po ostalieh varoših i župah, i obširno tiem putem da djeluje na narod i pojedine osobe. A najpače treba, da se naši slovenski domorodci odbiju od tudjieh, nam
*
protivnieh novina i brošura. Bivši ljetos u Malom Stajeru žalio sam i bogu plakao, što su mnogi, osobito stariji domorodci slovenski, čitajuć gra-dačke novine i Allgem. Zeitg., imali onako ružne i lažne nazore o Slavjanstvu. Zašto naši ljudi troše novce za stvari, koje nas pred svietom ruže i upro-pašćuju ? Na polje s tudjimi novinami! Preporu-čajte za boga mladeži učenje ilirštine; jerbo tu hvala bogu ima za probudjenje narodnoga duha slavjanskog dosta hrane. Nastojavajte u tom času mira, da se duhovi narodni priprave za svaki pokret budući. Badava će inače svaki naš trud biti, ako nebudemo pripravljeni, ako nebudemo duševno dozrjeli, odkupljeni od moralnih verigi tu-djinstva; jerbo pri prvoj pobuni svieta opet ćemo izaći s mejdana praznieh šaka; ta gdje nezavlada duh slobodan od življa inorodnog, nemože se ni materija oporaviti i osloboditi veriga inorodnieh: duh vlada materijom i njome pokreće. Djelujte dakle u tom smislu, nu postojano i obsižući čitavo Slovenstvo. Širite slovenske novine ne samo medju hlačari nu i medju bregušari, kitite ih od sviuh strana krasnimi i probuđjujućimi članci. Nastojte, da učeća se mladež slovenska dobro izuči narječje književno ilirsko ne samo čitajuć nego i pišući ga. Složno, složno, da bude jedno stado, a dobar pastir neće izostati*. (Za ovu svrhu Vraz kupi 100 exemplara Babukićeve kratke slovnice ilirske i drži ih spremnih za svoje zemljake). Nu i u Hrvatskoj okrenuše stvari pod konac god. 1850. na zlo. Vraz se tuži na to u pismu Kočevaru od 18. rujna:
LXVIII
»kod nas vlada neizmjerno nezadovoljstvo, već su počeli isti oficiri graničarski mrmljati na bečku vladu, graničari se strašno počeli komešati na nove naredbe iz Beča. Čitao si uvodni članak Jugoslav. Novina od ponedjeljka. Članak taj neizmjernu je senzaciju uzbudio kod nas, i svi kažu, da im je iz srdca izvadjen. Vlada je htjela odmah zabraniti novine te, nu banski viećnik Žigrović tome se je živo odupro. U ostalom za sad sve je ovdje vrtoglavo. Ljudi se strašno bore za službe. Pri tom će zlo proći naša književnost, jerbo svi svršeni mladi ljudi ponamjestit će se po pisarnicah, te će vas teret književni (izuzamši novinarski) ostati na mojieh i na Kukuljevićevih ledjih, koji će uz ar-hivarstvo svoje još moći šta pisati. Ja imam silu nagomilanih rukopisa, koje bi sada rado izdavati, da mi se toliko nebi otežčavao posao po sadašnjem odboru Matice*. Tako je radio, ćutio i snovao Vraz u javnih i književnih poslih za posljednjih svojih godina.
Pošto je već od god. 1847 trajno patio od glavobolje, nesna i kašlja, god. 1848 pozli mu još više. Kadno na povratku svom iz Praga u Zagreb pohodi svoj zavičaj, da bi ga groždje ozdravilo, Trstenjak se tu s njim poslie osam godina sastade, te piše o njem ovako: »Kako je bio pro-mienjen 1 Upalo mu je rumeno njekoč i puno lice, njekadanjega živoga duha nije više u njem. On je njekoč rado razveseljavao svako družtvo, šala mu je bila uviek puna dostojnosti, u svakoj rieči pokazivao se je čovjek blaga srdca i plemenita nao-
LXIX
braženja. Sada bijaše posve drugačiji; liepi brci i ponosita brada prosiedila, svjetlo, ljubeznjivo oko jako potamnjelo, zvonki krepki glas promukao: dušio ga je hudi kašalj. Obadje me silna tuga videč ga takova; preočito je bilo, da nemila Parca prede zadnje niti njegova života*. Na novu godinu 1849 stane već i krv bacati, i ljuto se raz-boliv morade kod dr. Kočevara u Podčetrtku dva puna mjeseca ležati, najbrižnije dvoren od njega te od njegove i od porodice svoga ujaka Hercoga. Zagrebački prijatelji nisu ni znali, kud je otišao, te nečujući dugo glasa o njem, bojali se već zanj. Tek 18. veljače 1849 može pisati u Zagreb, a piše najprije Babukiću, pak gospodji Vancaški: »Ljubljena moja mamice! Vi se po svoj prilici ljutite na mene bolna i tužna, što Vam toli davno nisam pisao ili barem po kome tome poručio, barem da sam još živ. O da Vam je vidjeti me, kako je propao Vaš najstariji sinko, kako je propao vas u kosu i bradu, iz koje viri sdm samcat siromah nos kao zvonik stare crkvine iz kakove šume : razplakalo bi se Vaše materinje srđce*. Tako Vraza ni tada neostavlja vesela hu-moristička žica, kojom ga je obdario rodni kraj. Pridigav se i vrativ se u Hrvatsku, nikako se ne-može pravo oporaviti; prsa su mu slobodnija, ali trpi od slezena i jetara te mora o duhovih opet obležati. Otev se njekako, polazi lipnja u Rogatac, pak odatle u Laške toplice (Ttiffer), gdje mu je boravak to ugodniji, što je tamo i dr. Vancaš. Ovdje se toli oporavi, da piše: »I prodjoše bole-
sti moje bez traga; neima glavobolje, ni nesna ni grčeva u lievom boku, već ja opet hvala bogu čitav kao i prije. Eto tako se odkupih od bolesti i njihovieh posljedica*.
Ali to je žalibože bila obmana. Sliedeće godine u ljetu opet morade u Laške toplice. Svu jesen i zimu od 1850 na 1851 pobolieva. Ostavlja ga sve to više snaga i do tad uviek uztrajna dobra volja. U domorodnih kucah gospode : dr. Josipa Kriegera, svoga liečnika a odavna prijatelja, pak Vilima Haca, a najpače dr. Alexe Vancaša nalazi ljubeznu gostoljubnu pažnju, koja njemu, vičnu od svoga dolazka u Hrvatsku na mili i srdačni boravak u gostoljubnih obiteljskih kruzih, najpače sada prija, već težko bolestnomu i za književnu privredu nesposobnomu. Najpače ga kao česta gosta pazi i crne mu patriotičke brige razbija go-spodja dr. Vancaša; kao da mu je slutnja nadahnula one rieči u pismu Babukiću iz Ludine od 15. ožujka 1844: »Kako je gospodji Vancaški ? Čuo sam, da joj je bilo vrlo zlo. Bože sačuvaj, te bi nas i taj zemaljski angjeo ostavio*. Kako Vraza ni tada nije ostavljala šaljiva ćud, razabire se iz sliedećega, još nepriobćenoga a veoma značajnoga njegova pisma prijatelju Naumu Malinu. »U Omi-Iju dne 12. listopada 1850. Dragi Nunčekl U sriedu u tri sata po podne izgubio mi se najednoč u Zagrebu trag, te me sada svi i najbolji hrtovi zagrebački nebi našli, da sam nekažem, kud me nestalo i gdje sam ? Budući da je o mome nesta-nju već pisano u Zagrebu, treba i ja da se oglasim
i da Tebi, dragi Nunček, o tome pišem, Tebi, koji još ćuti u grudima srdce za poeziju cum ap-pertinentiis kucajuće, nadajući se te ćeš se smijati od srdca (ljudi od tako zvanog tobože praktičnog života, ljudi, koji imaju namjesto srdca komad govedine ili krmetine, namrgodili bi se na moje izviešće kao isti mrgodež). Nu da ti kažem sada vraga i vragoliju! Kako rekoh, u sriedu u tri sata poslie ručka prošetam ti se po vlaškoj ulici, pušeći svoj cigaro i misleći baš, da mi treba sutradan drva kupiti i čizme k čizmaru poslati. Nu hoćeš ! Na jedanput ti zaštropotju kola, a meni posve zadubljenome u drvene i čizmene misli učini se na jednom, kao da mi njetko iz koM maše rub-cem. Ja se obazri, a eto ti dvie prekrasne djevojke (jedna od 15, druga od 16 god.), obie dobre poznanke, gdje mi mašu rubcima zovući me da sjednem u kola pa da ih propratim do Maksimira. Kad ja u kola, stanu ti mi se ulagivati i moliti me, da podjem s njima na ladanje. Nu kad im kažem, da to nipošto nemože biti, budući sam kod kuće ostavio posao, pa uz to otvoren prozor a na noguh poderanu čizmu, one se na to smire, samo jedna mi kaže : »znaš li ti, da smo mi danas božice, ja Diana a moja prijateljica Proserpina, pa da imamo pravo da nas slušaš, dapače i silu i proti tvojoj volji odvesti te*. Nu kad ja odgovorim, da od toga brašna neće biti kolača, zametnuše one drugi razgovor, a mi onako smijući se prama Maksimiru ; tu na domaku jedna nješto prišaptnu kočijašu te on potjeraj konje kao kočijaš sv. Ilije.
Sad ja tek spazih, kud smjera lukavstvo mojih božica. Ja ulažem protest na protest, nu sve badava; moje otmičarke smiju se grohotom, držeč me za veću sigurnost za ruke, čini mi se dapače i za noge, te ti ja zarobljen neznatn ni kud ni kamo iz kočije; nu valja se podati u robstvo od dva an-gjela. I tu me evo i dan danas svezana, jerbo odvesti se nemogu, jerbo nemogu nikud iz sobe poradi poderane čizme, ni uteči pješice nemogu, jerbo sam bosonožno upotrebljavanje nogu več davno odučio. Nu nadam se u Boga velikoga i u milost mojieh božica, te će se bar jedna za koji dan opet povratit u Zagreb, pa ću se onda i ja prikrpat. Uz svu tu moju nesreću veseli me jedino to, da ću opet zdrav doći u Zagreb, t. j. bez traga lisičini i negvl Nu ta rieč »zdrav® ima se pro-tezat samo na ruke i noge; jerbo još svejednako bacam jutrom i večerom svoju porciju krvi, kao što to činih u Zagrebu. Zato niesam još sasviem zdrav, i veliko je pitanje, hoću li ikad opet ozdraviti. Nu bilo kako si drago, ja nemarim makar i najgore sliedilo, dobro znajući, da onaj, koji je bio često put zarobljen od božici, neima pravo tužiti se, ako naposlied isti vrag po njega dodje. — Pozdravljam itd. NB. Molim te, pošalji priloženi list odmah gji podžupanici Kraljici. Tvoj zarobljeni prijatelj®. Pri toj veseloj otmici bijaše »Diana* gjica Gabriela Štauduarova, a »Proserpina* njezina prijateljica gospodjica Ružica Kraljeva; da su se roditelji Gabrielini srdačno radovali ovako đobav-ljenomu milomu gostu i više dana ga pridržavali,
Lxxra
razumije se sobom, a Vraz je, kako nam dobrostivo priobčuje sama „Diana* Gabriela (sada go-spodja udova Gaj-Zemljić) one dane u Omilju tako veseo bio, ko jedva ikad drugda — žalibože, sada je zadnji put bio u svom milju „Omi-lju*. Ono je Vrazu bilo kao ili još više no rodna kuća, premda su ga mnoge te mnoge hrvatske obitelji gostoljubjem svojim odlikovale, te je on svojoj sestri Anki, zabrinutoj, od česa li on može živiti u Zagrebu, odvratiti mogao: „da imam sto usta, nebih mogao svim volju izpuniti, koji me k svomu stolu pozivaju*. Tako, premda Hrvatska nije Vraza nagradjivala obilnim službenim kruhom, bila mu je ona sva jedan gostoljubni dom.
Pri izmaku poklada 1851 legne Vraz od sušice, da se više nediže. U zadnja tri mjeseca života njegova pružaju mu osobitu ljubeznu njegu obitelji prijatelja dra Kriegera i Nauma Malina: gospo-djica Paulina (sada gospodja Mikšićeva) i gospo-djica Sidonija (sada gospodja Malinova), odre-djuju svaki dan izborito jestivo za bolestnika Narodnoga doma, a gospodja Arešićka, sestra Malinova, daje ga gotoviti. Pohadjaju ga bolestnika mnogi prijatelji; obitelji Štauduarova i Kraljeva izkazuj u mu mnogu sućut, Dragoj ila Stauduar sa kćerkom Gabrijelom pohode ga i pozivlju na opo-ravljanje u Omilje, Placid Kralj (tada šestoškolac) mnoge ure probdijava uz njega podavajuć mu lje-kove ; nu on, premda se s posjetnicom gospodjom Dragojilom šali, da će ga gospodje razmaziti, zna, kako mu je, te očituje svomu od god. 1845. knji-
ževnomu druga i prijatelju Vladislavu Vezicu s tužnim pogledom: »umrieti mi je, umrieti*. Zadnji mu se dani približuju; ruka mu klone pišući 30. travnja »Zagovor* VII knjizi Kola, te ga mora dovršiti brižni mu u bolesti priglednik Naum Malin. On bi želio da ga pohodi iz Podčetrtka lju-bezna prijateljica od zadnjih godina, rodjakinja gospodjica Anka Hercegova sa svojimi roditelji. Gospodična Sidonija izkazuje mu dobrotu i piše njegovu želju Anki, javljajući joj njegovu bolest s nježnim obzirom, kao da nije smrtna. Tri pisma Ankina Vrazu i svojoj ljubeznoj dopisnici, kojoj se zahvaljuje za njezinu i njezina roda veliku brigu prama bolestniku, obasjavaju njegove zadnje dane sjajem poetičke, ali skoro tragičke milote. Dočim se on sprema na zadnju uru, ona mu piše 22. svibnja list pun najnježnije ljubavi i sladke nade naskoro ga vidjeti, a list taj dolazi mu na ruke — već mrtvu; ta on je sebi pjevao g. 1845 : »preko groblja tebe ljubav čeka*. 23. svibnja, na-govoriv ga načinom najobzirnijim prijatelj Franjo Žužel, kapelan kod sv. Marka, u nazočnosti Fr. Žužla, Vjek. Babukića, Petra Preradovića, Karla Majera i Vasilja Nikoliča, posve miran govori Vraz u pero svoju — posljednju volju. Od otca baštinjenu i od svojih trudova prištedjenu svojinu (do 5000 for.) odredi poglavito sestri Anki te sinu joj Vatroslavu i djeci braće svoje Josipa i Ivana, manje pak svote (po 100 for.) liečnikom svojim drom J. Kriegeru i A. Rakovcu, gospodjicam Gabrieli i Olgi Stauduarovoj te Ružici Kraljevoj, go-
spodjici Ivani Kikerovoj u Gradcu; knjižnicu svoju i gibivi imetak narodnomu muzeju u Zagrebu. „Izvršitelji ove moje posljednje volje molim da budu prijatelji moji dr. Josip Krieger i Naum Malin, i neka učine, da mi dobar glas i ime u grobu uzdrže®. Sliedeći dan 24. svibnja oko tri ure po podne javi podvornik Narodnoga doma Florian Pećnjak prvomu N. Malinu, da je Vraz čas prije — izdahnuo. Žalost je bila velika, obće-nita, za ljubimcem naroda, pjesnikom Djulabija, najpoetičnijim i najmilotnijim u kratkom svom životu čovjekom minule krasne ilirske dobe.
26. svibnja oko 9 sati na večer izpraćen je neizmjernom svjetinom pri svjetlu nebrojenih gorućih baklja neumrli mrtvac Narodnoga doma na Jurjevo groblje. Tu mu rodoljubi podigoše godine 1855 dostojan spomenik od tuča brigom prijatelja mu Ivana Kukuljevića.
Spomenik duševni, vječiti ostavio mu je njegov uzorni život, koji je sav bio najpodpuniji djelotvorni izraz njegova na spomeni list prijatelju Mirku Bogoviču upisanoga gesla: »iz naroda za narod®. Spomenik duševni, vječiti ostavile su mu njegove divne pjesme, koje će se uviek, i nad najmračnijim nebom hrvatskoga i slovenskoga naroda jasno sjati kao »most za dvie bratske grane, da u slogi prava si obrane*.
VI.
Ovaj vjekopis Vrazov nadopunit će se, ako pridodamo njeke crtice o dopisih i iz dopisll, ko-
jeno je Vraz dobivao od g. 1833—1851 izraznih slavenskih strana, bud o književnih bud o privatnih poslih. Medju Vrazovimi dopisnici nalazimo znamenite Čehe: Palackoga, Šafarika, Erbena, Če-lakovskoga; znamenite Slovake: Jana Kolldra, Štura, Hurbana; znamenite Ruse: Sreznjevskoga i Bodjanskoga; od Slovenaca, Hrvata i Srba malo ne sve onodobne prvake rodoljube; po tom se može slutiti zanimivost tih dopisa.
Razgledajmo najprije Vrazove bližnje zemljake, Slovence; vidit ćemo, kako je tada ilirska ideja i jezik hvatao klice široko po svih slovenskih krajih, i kako je tu Vraz imao mnogo prijatelji i štovatelji. Franjo Miklošič, poslie proslavljeni slavista, piše mu (god. 1833, Gradac) u francez-skom listu, hoteči ga umiriti za njeke epigrame svoje, s kojih se je Vraz bio razljutio nanj: „Ti si čovjek uman, za to mislim, da nećeš primiti šalu pod sbilju, te ti sad očitujem, da je samo nakana, umjeriti tvoju gorljivost za sve što je liepo i dobro, mogla me sklonuti, da napišem one klete epigrame. Uvjeravam te, da sam već toliko put požalio, što sam ih napisao i tim izgubio prijateljstvo čovjeka, koga ljubljah i koga ću ljubiti uviek, makar me on i mrzio. Ti si bio prijatelj moje mladosti, ti si bio drug moj na putu moga dosada-njega života, dapače ti si bio drug moj na stazi moga duševnoga razvoja, te dobro znaš, da su se naši dusi obogaćivali znanjem u isto vrieme i istimi sredstvi; ljubav za naš narod, ljubav za krasne jezike slavenske sdružila nas je i sjednila
naša srdca, isto nebo vidilo je naš rodjaj: a ti još možeš mene mrziti, mrziti me radi takove šale ? Evo moje ruke, i nedvojim ni časa, da nećeš oklie-vati pružiti mi svoju*. Najpouzdanije prijateljstvo odsieva se u potlanjih dopisih Miklošičevih Vrazu, a ujedno i zajedničtvo u ilirskoj ideji. Tako u (slovenskom) pismu iz Gradca god. 1835 kaže Miklošič Vrazu: »Kada dodješ u Hrvatiju i u Zagreb, pozdravi sve prave sine hrvatske majke, i kaži, da takodjer i nam Danica prijaznu luč pošilja i slovensku tamnu noć razsvjetljuje ! Ta ti sve znaš ! Ta ti poznaš i vruća srdca Slovenaca 1 Moram ti reći, da mi jako manjkaš. Fali mi srdce, u koje bi čuvstva, štono u mojih prsih gore, prelie-vaol* A god. 1839 iz Beča šalje Vrazu uz ilirsko pismo pet svojih ilirskih pjesmica, i namjenjuje ih hud njegovu almanahu bud Danici ilirskoj; pošto Vraz nije izdao nakanjenoga almanaha, priobči dvie od onih pjesama u Danici g. 1840, u br. 30 »Ani P. iz Petrograda* i u br. 42 »Slavuj*. Ostale tri pjesme nije Vraz priobćio; ali Miklošičev »Sivi golub, pjesma Karamzina* onaj je isti, koji se nalazi, u izpravnijem obliku, u Glasih iz Žeravinske dubrave. Od tih pako pjesama ona »Stanku Vrazu, staromu prijatelju, kada mu poslali njekoje pjesme* a s podpisom »Franjo Miklošič, doktor i bivši učitelj mudroznanstva* jest kao odziv jednoj Vrazovoj a Miklošiču posvećenoj; početak joj »brate, neka te pozdrave u imenu majke Slave pjesme, u Beču zapjevane a na Savin brieg poslane, gdje si bodrih broj mladenca glavu resi di-
1.XXVIII
kom vienca, gdje danica osvanula, tamna noć gdje pobjegnula itd.*, taj početak kao što i ostali sadržaj pokazuje tada Miklošiča gorljivim pristašom ilirstva. Iz potlanjih godina nema njegovih dopisa Vrazu, bud da ih je nestalo, bud da se je prijateljska sveza prekinula, pošto je bio Miklošič, kako Vraz u jednom listu kaže, pristao uz Kopitara i postao protivnikom ilirstva. — Urban Jarnik, starina slovenski vodja u Koruškoj, pruža nam zanimiv pojav, da on prvih godina dopisuje s Vrazom njemački, kako su tada običavali medju sobom dopisivati i prvi rodoljubi slovenski, a napokon piše mu ilirski. U prvom svom pismu Vrazu (god. 1836) veseli se, što je Vraz stao raditi za knjigu slovensku; „u vas — piše — uznesene mla-dence nada je moja, da ćete tugujućoj majci podpora biti*. Žali, što se Kranjci s Kopitarom protive novomu ilirskomu pravopisu te se razkol čini medju susjedi Štajerci, Kranjci i Hrvati; ali on na svojoj župi a i rodoljubi u Cjelovcu drže Danicu i Novine ilirske. On sprema za Gaja, komu poručuje pozdrave, članak o tom, da bi se imali pravilni padežni oblici mjesto izkvarenih srbskih primiti, jer nevalja se utopiti u srbštini, nego sbliže-njem narječjd stvoriti ilirski jezik. U pismu od god. 1838 veli Vrazu: „Pohodite me češće, tim više, što napredak ilirke književnosti najbolje nade uzbudjuje, a vi ste si prisvojili to susjedno narječje. Danica je postala svezom, koja spaja životne niti južnih Slavena*. Iste godine hvali Vrazu za poslani Kolhlrov spis „Uzajemnost Slavend*,
koji da je divan te su mu dokazi neoborivi; izpričava se, što i opet piše tudjim (njemačkim) jezikom; »ali — kaže — to biva od navike, s kojom smo uzrasli, pak ako ste i vi sami na sebi opazili, da se napisav ilirski list svaki put čutite kao zaklan, to ćete meni još manje zamjeriti, koji sam pristar a ilirski jezik doduše čitam, ali ga nečujem govoriti. Još uviek sgrješavam u Danici približavanje u jeziku k nam, jer se još uviek rabe nezakoniti, srbski, padeži. Zar je za ostale Ilire toli težko približiti se nam u toj stvari? zar mi neza-služujemo obzira u onom, što s pravom zahtievamo ? Čudno je, kad tko govori o emancipaciji slovenskoga jezika; ta vojvode koruški nisu kod tužbah pred državnim sudom odgovarali i branili nikad inače nego slavenskim jezikom, a i stolac vojvodski nosi još uviek napis slavenski: to su zaboravljena i neizpunjana prava, koja su vitezi koruški još u XII vieku poznavali*. Evo takov slovenski patriot piše napokon, god. 1841, Vrazu ilirski list; tako je osvojen u starosti svojoj novom idejom. »Tko bi, kaže, dvojio o napredku vremena? Na hrbat stare dogodovštine napisat će se nova. Tko hoće kolo silnoga vremena ustaviti ? tko se njemu protiviti? .... Djulabije vaše nježan su plod vaše pjesničke žice, ali su previsoke za naše gornjake, koji se još nisu uzdigli nad svoj provincializam. Kod nas mora prije duh doći, onda će se istom moći što dobra očekivati*. — I Antun Krempl, vele zaslužni štajersko-slovenski povjestnik, očituje se u svih osam do-
piša Vrazu jednako vatren Ilirac, kako je oduševljen Slovenac. Premda već preko 24 godine misnik, dakle već star, —• kaže on u pismu god. 1838 — pripravan je kao mladić sudjelovati s mladimi rodoljubi, koji hoće izvoditi veliku Kollšrovu ideju uzajemnosti; od davna uvidja, da je za složan rad najprije potreban jedinstven pravopis, za to kod oblasti preporuča i kod puka uvodi novi ilirski pravopis. Malne u svakom pismu u veliko slavi Gaja, te šalje svoj rukopis poviesti slovenskoga Štajera u Zagreb, da se štampa kod njega. Sav je raztužen, kad čuje, da je zabranjeno ime ilirsko. s)Dakle je prokletsvo na nas Slavene za uviek izrečeno ? Zar se neće nikad oživotvoriti sloga Slaveni ? Zar nečitate, kako Lipščani o milom, svakog uznašanja dostojnom Gaju pišu, a vi u domovini dajete si od azijskih pripuza iztrći oružje iz ruku?* A u zadnjem svom listu, god. 1843, kaže: »Sažaljujem vas u vašem progonstvu, ali veseli se moje srdce, da vaši progonitelji svojim visokim čelom proti zidu trče. Vaš stric dekan Jaklin, kad sam ovih dana kod njega bio, tako se je silno podigao za vas Ilire a proti azijatskim Magjarom, da se nisam mogao načuditi, kako on, koj će ljetos biti sogodišnji misnik, u tolikoj starosti i pri svom inače tihom držanju može pokazati toli vatreno srce; tim više se je ta stvar mene i svih jednako mislečih dojmila. Postavite se na noge i otmite se neprijateljem iz Magjarske: tada će i nam laglje biti raditi za Slovenstvo. Pozdravite sve domorodce kod vas i recite, da je naše bratinsko srdce
njihovomu bliže nego i kojemu drugomu*. — Osobito zanimiv je pojav Josip Drobnič. Počev se učiti kao bogoslovac u Cjelovcu hrvatski (ilirski) jezik iz knjiga, napreduje za njekoliko godina na toliko, da može, premda je jedva kada slušao živi govor ilirski, sastaviti toli valjan rječnik ilirsko-njemački, da ga naša Matica god. 1846 izdaje. U njegovih osam, diljem ilirskih pisama Vrazu od god. 1838—1850 odsieva se njegova uztrajna gorljivost i njegov napredak u ilirštini. Već prvo pismo, iz Cjelovca god. 1838, prilično je izpravno, premda kaže: »da u ilirskom narječju još jako blu-deći boji se, da njegov slog Vrazu nerazumiv bude*. Svećenik Majer, veli, neštedi nikakova troška, da ilirske knjige i ukus ilirski razprostrani medju svojimi domorodci Korušci, premda je medju njimi još malen broj ljubitelja ilirskoga knjižtva; nu za to prose od Vraza, da im pošalje Kolkirovu knjigu o uzajamnosti slavenskoj, koja da će kod koruških svećenika više djelovati za slogu od ikoje druge. U pismu od god. 1840 iz Rogatca »žali, što Vrazovim prije 5 godina postavljenim osnovom za ilirštinu u Gradcu skoro ni traga više naći nije, ali još više je žaliti, da medju istimi Iliri nesloga vlada, osobito sada, gdje Magjari boljoj strani Ilirije svoj jezik nametnuti trse se: ta u Štajerskoj jedini Krempl javno kaže u svojih novinskih sastavcih, da mu Ilir prazno ime nije; tvrđo-vratni Kranjci nepišu nego molitvenike, ali u Koruškoj imat će vremenom više štovateljd Ilirije*. Najznačajnije je sliedeće malne doslovce izvadjeno

mjesto iz njegova pisma Vrazu od god. 1843 iz Pšecah. »Propustit nemogu, da vam nenaznačim stališ sada vladaj ućeg narodnog duha Gornjo-Ilinl u Celjskom kotaru, znajući, da time u vašu najmiliju žicu diram. Iz tvrdog spanja počimamo i mi probudjivat se. Ime, koje ste doljni Iliri u borbi za pravednu stvar pred delim svietom stekli, i zasluge za sačuvanje vaše narodnosti prevelike su, neg da nas, vašu najbližnju braću, bez odziva mi-moiti mogu. Di, vaše na uvieke uspomene vriedno poduzeće : braniti vašu narodnost pod slavnim štitom Ilirije protiv neprijateljem; vaša, u tom jednako trajućem borenju, uđivljenja dostojna uztrp-ljivost, kojom podnašate pak i junački odbijate vazda rastućom krjepkostju sve na vas zamahnute dušmanske udarce i svakoj navali vješto prkositi znate; vaša plemenita svrha, ilirski narod ilirskim naobraženjem podići i vaše toj svrsi najshodnije sredstvo ilirske literature, koje napredovanje za kratko doba od osam godina gorostasnim se nazivati mora: ove, rekoh, krieposti vaše kadre su, da njimi nagnuće i prijateljstvo istih neprijatelja vaših steći možete. Toliko više pak smo prinu-djeni mi, kao vaša braća, kao sinovi iste majke Slave, čujući i videći slavne vaše čine, u duhu i činu vam se pridružiti, i to s tim više, što svaki dan bolje uvidjamo, da ste vi jedini spasitelji naše narodnosti u gornjoj Iliriji, koja bi bez vašeg na nas upliva za njekoliko godišta polagano i tiho, razprostirajućim se germanizmom, neuklonivo propasti morala. Nu hvala bogu i vam, junačka braćo,
ova pogibelj nam više neprieti, od kad božanska vatra ilirizma iz svog srjedišta Zagreba svojimi blagotvornimi zraci sve Ilire ogrijavati poče. Jedna takova zraka kroz guste oblake neznanstva put si prodre, i na nas poviri, i upali sretnom sgodom u nami, premda trulo, tudjimi življi uvlaženo gorivo narodnog duha, koji sada sve izobraženije medju nami obuzima i vazda dalje stupa. Prije njekoliko godišta, kad su nam pogrdne predsude istinu jošte zastirale, o vami se kod nas nije ništa čulo, nit smo se brinuli za ono, što kod vas biva. Ali vremena tmasta i maglovita prošla su, i za to se kod nas sada drugačije misli i čini. Nigdje se družtvo nesakupi, i sastajalo ono makar od dviju samo osoba, u kojem se nebi zametnuo najzani-miviji govor o Ilirih i njihovih antagonistih Ma-gjarih. Zato svaku viest o dobroj svrsi ilirskih poduzeća s uzhitjenjem zagrlimo, i dičimo se tim, da smo vaši srodnici. Riečju: vaše želje jesu i naše, tko vas vriedja, taj i našemu preziranju izbjeći ne-može. U ilirskoj danici pokaživa nam se nada u najljepšoj odjeći; u ilirskoj danici nahodimo najveću utjehu*. God. 1845 iznenadjuje Drobnić, tada kapelan u Sv. Jakobu pri Laških toplica, Vraza listovi, kojimi mu javlja i razlaže, kako je svoj riečnik ilirsko-njemački sastavio, te ga moli, da mu ga izpravi i nadje nakladnika. Vraz je bio s cielim đružtvom slovenskih rodoljuba (s Koče-varom, Muršecom i Ravnikarom itd.) započeo izradbu ilirskoga riečnika, ali pošto je Drobnić s;tm samcat već obavio takov posao, bude njegov trud,
kako već rekosmo, Maticom ilirskom god. 1846 štampan. Zadnje pismo Drobničevo Vrazu od godine 1850 iz Celja, gdje je tada gimnazialni profesor, pokazuje, kako je tu nazadovala bila ne morda ilirska nego pače upravo slovenska misao. „Premda je, piše, naše Celje razvikano kao slovensko, ipak su mu žitelji a i djaci uzprkos napora, kojim se Konšek i ja trudimo duh slovenski uzbuditi, golemi njemčaroni. Čim je nedavno stigla odluka ministarstva, da slovenski jezik nije obligatan, uztručava se većina djaka polaziti nauku slovenštine*. Ipak Drobnič i dalje sabire rieči za buduće pomnožano izdanje svoga ilirskoga rieč-nika, i prosi Vraza, da bi mu i on svoje sbirke ustupio; i usred izopačena mladjega naraštaja ostaje vjeran idejalu svoje mladosti. — Matija Majer, koruški svećenik, pokazuje se kako u svojem javnom književnom radu, tako u svojih 18 pisama Vrazu (od god. 1843—1850) najgorljiviji i slovenski i ilirski patriot; u onih obširnih pismih toliko je obilje zanimive gradje, da se ovdje jedva natuknuti može. U malne svih pismih povraća se obširno na svoju glavnu misao te kaže u jednom pismu iz Cjelovca od god. 1848: „Kako je onaj Rimljanin svoj govor svigda završiti običavao sa caeterum censeo, i ja od sada: u ostalom najpotrebitije za nas jest, da se naša podnarječja po malo u jedno ilirsko književno narječje slože*. Malo drugačije izražuje istu misao u spisu, kojega koncem 1847 šalje Vrazu za novine: „Jedina pomoć je: da se slovensko podnarječje malo po malo
ilirskomu književnomu narječju približuje....
Najvažnija novina je, da Slovenci, naposeb mladi rodoljubi radi čitaju Novine i Danicu i u obče proizvode ilirskoga slovstva, i da u najnovije doba takodjer u književnom narječju dopisivati si običavaju*. Za najbolje sredstvo ilirskoj zajednici preporuča Majer časopis, koji bi bio središte za pisce srbske, hrvatske i slovenske; izdavati bi ga imala Matica ilirska, mjesto što daje samo pre-štampavati stare dubrovačke pjesnike. Poučni spisi u prozi nuždniji su, da se stvori nova književnost ilirska; tomu treba da Matica prikupi oko sebe mnogo živućih pisaca, onda će imati i mnogo čitatelja. Nu i Vrazovo Kolo, koje on uviek u veliko hvali, može služiti toj svrsi; u njem ima članaka, »koji se, kao što i Pogled u Bosnu te nje-koji Vukotinovićevi spisi mogu i prostomu seljaku slovenskomu čitati, pak će ih razumjeti posve od kraja do konca*. Svoje nazore obširno razvija u djelu, koje god. 1848 šalje Vrazu da ga poraz-dieli prvim rodoljubom: »Pravila izobraževati ilirsko narječje*, a piše ga, kao i sve svoje listove Vrazu, jezikom koji je polom slovenski polom ilirski. Shvaćajući visoku zadaću Matice ilirske, pristupa joj sam kao utemeljiteljni član i pribavlja joj i druge u slovenskih krajih ; cieneći Kolo, piše članke zanj; cieneći Vraza, komu iz svojih putovanja po slovenskih Stranah javlja počitanje rodoljuba slovenskih, sabire zanj narodne slovenske pjesme, u čem ga i Drobnić te ini pomažu ; a podupirući svom dušom ilirsku književnost, razpa-
čava u sve vrieme mnoge ilirske knjige, što mu Vraz šalje, te o svom uspjehu malne u svakom listu Vrazu izviešća. U zadnjem njegovu pismu na Vraza iz god. 1850 vidimo, kako ga za tu rodoljubnu revnost nagradjuje progonitelj njemački, tjerajuć ga svaki čas na drugu župu, ali uviek na njemačku, da bude pastir bez stada. — dr. Josip M u r š e c, uz dr. Kočevara iz Štajerske najuztraj-niji dopisnik Vrazov, u svojih do 40 pisama od god. 1833 do 1850 podaje sliku vjerna osobnoga i književnoga prijateljstva prama Vrazu. Većina je pisana na slovenskom jeziku, ali god. 1839, čim se je Vraz smjestio u Hrvatskoj, i Muršecov prvi list obiluje hrvatskimi (ilirskimi) riečmi i oblici, pak pošto je god. 1844 Muršec pohodio Zagreb, od tada u mnogih potlanjih listovih zanosi mu jezik znatno na hrvatski. U svih listovih pokazuje se Muršecova jednaka briga za slovensku kako za ilirsku književnost; svake godine u veliko razpa-čava knjige ilirske, što mu ih Vraz šalje, sakuplja mu obilje predbrojnika za Kolo, za njegova pjesnička djela, za riečnike ilirske, naručuje za se i za druge domorodce u Štajeru, ponajviše svoje stališke drugove svećenike, mnogo ilirskih knjiga, pristupa kao član utemeljitelj Matici našoj: u obće neumorno podupire Vraza i ilirsku stvar, a isto tako i slovenski napredak. Iz sile zanimivih crtica u njegovih pismih možemo ovdje samo njeke priobčiti. U pismih od god. 1839 iz Optuja kaže medju inim: #Ako pri nas negori, ali dobro tlije. I starci kod nas, kao gosp. Kosi u Leskovcu, uče
se ilirštinu, a Krempel je neumoran. . . . Šaljite mi dobrih hrvatskih ili ilirskih molitvenika; mogao bi jih, ako su cjeni, silu prodati, kranjskih sam u četvrt godine prodao do 400. Pozdrav i preporuka svim vjernim, gorućim Ilirom*. U jednom listu od god. 1841 iz Gradca kaže: „Na magistrate njemačke došla su tajna gubernijska pisma, da vas moraju uhvatiti, ako se gdje pokažete, jer da ste vi izdajica domovine. Evo britka plaća slovenske ljubavi!* God. 1848, profesor u Gradcu, javlja mu: „Družtvo Slovenija marljivo se sad u ilirštini vježba, te će se od sad više ilirskih knjiga razprodavati*; a u pismu na koncu god. 1849 veli: „Iz naših novina vidite, kako se mi vam Ilircem približujemo. Neka i vaše novine takodjer nješto uzajemnosti pokažu, bar da prihvate naš slovenski dvobroj. Progovorite vi u novinah jedanput nješto u smislu Majerove knjige : Pravila za izobraževati ilirsko narječje. To bi što to pomoglo. Do-djite nam bar jedan dva koraka u susret, ta mi vam idemo 15 do 20 koraka. Barem bi onakov članak kod vas naš trud uspješno podupirao, i zapreke odklanjao. Naša se mladež veoma mnogo uči ilirštinu i češtinu*. Napokon u pismu iz godine 1850 javlja Vrazu : „Izdao sam djelo: Bogočastje sv. katoličke crkve. Držao sam se novih oblika, koji se ilirštini približuju, te za volju naše uzajemnosti bilo bi mi drago, da to djelo nadje čitalaca kod vas*. — dr. med. Matija Kočevar prati Vrazov život uzornim prijateljstvom, a napredak slovenske i ilirske stvari najvećim zanosom.
Od njegovih preko 40 pisama Vrazu (od god. 1833 do 1850) prvanja su slovenska, ali od god. 1839, pošto je Vraz u Hrvatskoj, sva su pisana ilirski, dakako uz njeke slovenske značajke. Malne u svakom pismu vidi se njegov gorljivi rad za razpro-stiranje slovenskih i ilirskih novina, knjiga, prosvjetnih društvi; u mnogom pokazuje se njegov vješti sud o pjesničkih djelih, tako je n. pr. njegova ocjena Demetrova Grobničkoga polja upravo vještačka; u potlanjih pismih odsieva se njegovo i žarko i umno zanimanje za političke dogodjaje u Hrvatskoj. Dužni smo bar njekoja mjesta iz njegovih listova ovdje priobčiti, jer ona su uprav tipna izjava one idealne sile, koja je preporod ilirski pokrenula i dala mu u god. 1840—1850 tolik zamah u slovenskih krajih. Iz Beča god. 1833 »Osvojnije sile nema na svietu nad rodoljubljem: ono nam jakost podaje prezirati sve tvarno, ono nas kriepi u našoj volji, da sve podhvatimo, što našoj domovini bude na čast i korist, ono nam daje snagu žrtvovati naš život za dobro naroda*. God. 1834: „Što Gaj nikomu neodgovara na pisma, zato ga mraziti nesmiemo. On je užgao sveti oganj, koji sada u Hrvatskoj Hrvatom na čast gori. Hrvatsko ime biti će za dvadeset godina slavno, a i Slovenci če biti hvale vriedni, ako budu svoju književnost unapriedili; a to oni i hoče, pošto znam, da nijedan od jačih Slovenaca neće o drugom misliti, nego kako bi nješto učinio, što bi na čast bilo književnosti slovenskoj. Bog nam dao snage i dobru volju, ili bolje reći samo dobru
volju; jerbo što čovjek čvrsto hoće, k tomu ga sama priroda pripomogne*. (Jod. 1835 : »Vaše srdce nepozna druge brige nego koristiti sloven-štini i njoj pomagati iz tame čudnoga neznanja vlastitim djelom i ljubeznim nagovorom. U istinu, vi ste dostojan časti i dike; vas je priroda pametnom glavom i dobrim srdcem pkitila, vam je priroda dala onaj duh, koga malo ljudi pod suncem dobije, duh, koji vam neda mira, dok našoj ubogoj slovenštini šta dobra neučinite, kojoj se tolika krivica čini. Vaš list me je veoma razveselio, kad sam čitao vašu objavu nakanjenoga izdavanja »Cvetlice*. Cjelujem vas i vrloga Miklošiča. Moram vam zahvaliti, jer ste vas dva mir mojemu srdcu povratili. Od onoga časa, od kad vas s najbolje strane poznam, bijaše moja nada u vas velika, od vas dvojice nadah se velikomu djelu, i moja žalost je jenjala, od kada sam saznao, da ne samo ja i njekoliko svećenika nego da i drugi, jači ljudi za slovenstvo misle*. Iste godine, jezikom već na hrvatski zanosećim: »Vaše pismo dobivši, obradovah se tako, da mi suze oči zališe. Oj da bi takovih više Slovenaca bilo, kako ste vi ! Vas grije čuvstvo, nad kojim nema višjega na svietu, bez kojega nema krieposti ni veličine ni hrabrosti, koje svim našim činom pravu vriednost podaje. Moje srdce se raduje, što znam, da se vi tako ćutljivo za Slovenstvo trsite. Tako će Slovenci tudjim narodom pokazati, da i u njih žarka ljubav za veličinu plamti. Vi jako hvalite Gaja. U istinu, on je najveći od današnjih Hrvata, on je
XC
Hrvate na pravi put doveo, bez njega bi Hrvati Magjari bili. Gajev duh je uzburkao plemenitu krv hrvatsku, i oslobodio ih od narodne smrti. Svi narodi slavenski sad rade za svoje naobraže-nje. Od juga do sjevera, od s dola do s gora svi Slaveni pripravljaju si slavu. Blaga duša slavenska nije više u snu. Sretnih nas, koji u tom času živimo!* Koncem god. 1835: sSvaki Slovenac je moj prijatelj, tim više vi, koji ste moćna podpora naše narodnosti, koji kao apostol od slovenskoga duha poslan medju Slovenci pravu vjeru razširu-jete. Kako bih ja na vas zaboravio ? na vas, koji kano božji sijač čisto zrnje u slovenske prsi sijete ? Je li vam kada na misao došlo, da bi pravice 11a svietu moglo nestati ? Sigurno nemože; jednako ni moga prijateljstva prama vam neće nikad nestati. Vaš cilj i moj je cilj, akoprem po raznih putih idemo; naše prijateljstvo utvrdjuje slovenski duh, koji nam je ulijao u srdca svetu odluku, koja nije dim! I moja je najveća želja, da se mi Slovenci s Hrvati sjedinimo. Zato samo razprostirimo rodoljubje medj Slovenci, i kazujmo im, da smo svi Iliri*. Iz Podčetrtka, gdje je od tada kotarski lječnik, god. 1836 : ,Sad kao predbrojnik čitam ilirske novine; dosad sam bio bez njih, pak zato ipak ne manje Ilir kako prije. Ljubav moja domorodna nepromjenljiva je, jerbo samo jedno domo-rodstvo imam, za koje i u kojem živem i budem živjeti. Hrvatske novine davati ću u ovdješnju gostionu, neka ljudi vide, da se i u njihovom ilirskom jeziku nješto vriedna čitati može. Jaču ovdje
kao apostol u mojem kotaru Slovence na domo-rodstvo nagovarati; ako moju braću na pravi put okrenem, ponosit ću se, kao da sam novi sviet stvorio*. God. 1841: „Najnovije viesti, koje si mi u zadnjem listu javio, prouzročiše veliku radost u nas na Štajeru. One čase, kada sam sadržaj kraljevoga vlastoručnog pisma čitao, brojim medju najsretnije moga života. Od veselja pjevao sam od Novih dvora do Milane. Sad nedvojim više o napredku našega književstva, jerbo vidim, da neće više dugo vremena trajati i ilirski jezik bit će službeni u Hrvatskoj i Slavoniji. U tminu, u kojoj živimo, pao nam je malen ali ipak sladak tračak ufanja. To nam žile kriepi, i duhu našemu onu silu daje, s kojom on suprot tolikim zaprekam čvrsto obastoji i ni za palac od svoga prava neuzstupa. Sada se vidi, da istina nikad nepro-pada; a istina — to je ilirstvo Tko razumie, što ono znači, taj nebi smio niti časa dvojiti o posto-janstvu ilirstva*. Iste godine: „Ako pohvalu za Djulabije dobivaš, zasluga je tvoja; jer nema u naše doba ljepšega proizvoda duha, izvan Vuko-tinovićevih djela, nego što su Djulabije. Ja nehva-lim rado, i ako hvalim, imam razloga ; primi dakle hvalu moju za dokaz iskrenoga spoznavanja vrieđ-nosti poezije tvoje*. —Juraj Matjašič, svećenik na M. Štajeru, dopisuje s Vrazom od god. 1835 do 1850 u poslih knjižtva slovenskoga i ilirskoga, zadnja mu dva pisma iz Maribora god. 1847 i 1850 na ilirskom su jeziku; razpačava od Vraza poslane ilirske knjige i pristupa Matici našoj
kao utemeljitelj. — Matija Ravnikar, svećenik u Kranjskoj, poslie god. 1840 član onoga družtva slovenskih rodoljuba, koje izradjuje ilirski rječnik, piše Vrazu god. 1839 slovenski: „Slažem se s vami, da treba da Slovenci za puk pišu slovenski, a višja znanstvena i višja umjetnička djela da pišu ilirski. Ali treba da skupni jezik primi i ljepote njekoje slovenske, kao dvobroj, i one rieči, koje ilirštini manjkaju ili su slabije u njoj, treba da se crpe iz drugih narječja, slovenskoga i (provincijalnoga) hrvatskoga; za to su najprije potrebni posebni riečnici svakoga pojedinoga narječja. Početak je dobar. Za milom Danicom kaže se dična zora; da bi nad Ilirijom skoro bieli dan svanuo 1 Nebojte se, sve će biti dobro ; samo početak je težak. Kvo vam iskrene viesti o kranjskom mnienju na vaš iskreni dopis*. — Ivan Klaj-žar, svećenik na Štajeru, dopisuje s Vrazom slovenski od god. 1834; u pismih god. 1841 prosi ga za ilirske knjige, želi u Zagreb da vidi ilirsko kazalište, a „osobitu mu radost zadaju Vrazove Djulabije, koje Slovencem u istinu oči otvaraju; bog dao, da bi ih hotjeli čitati i mogli svi razumjeti*. — Davorin Trstenjak (poslie zaslužni slovenski književnik) piše svojih deset listova Vrazu od god. 1838 —1850 malne uviek liepom ilirštinom. Već koncem god. 1838 šalje Vrazu iz Gradca svoje ilirske pjesme za Danicu, nastoji mu za izdanje narod. slov. pjesama pribaviti slike narod. slov. nošnji, izviešta mu o či-taoničkom slovenskom družtvu u Gradcu itd.; go-
XCHI
dine 1841 prvi mu javlja, kakov mu policajni progon prieti, a god. 1844 piše mu, pozivajuć ga na svoje primicije: „Na ovaj dan, najslavniji moga života, želio bih se da i moji prijatelji sa mnom raduju. Vam, ljubezni brate, jesam ja puno hvale dužan, vi bo ste me uveli u sveti hram Slavjanstva, i put mi pokazali do zlatnog vrutka svetoga pjes-ničtva. Ovih darova naplatit nisam nikada kadar; svakdan hoću moliti, da vas blagoslovi ruka božja. Prosim vas dakle u ljubavi i prijateljstvu, proslavite i vi moj svetak vašom pritomnostju; u krugu mojih i vaših domorodnih prijatelja hoćemo se kriepiti hljebom narodnoga života i vinom domo-rodnog nadahnutja. Dovedite takodjer iz Zagreba više domorodaca*. — Franjo Malavašič u slovenskih pismih svojih iz Ljubljane god. 1838, 1839 izviešta Vrazu o književnosti slovenskoj, javlja mu sabrane predbrojnike narod. slov. pjesma, izrazuje želju učiti se ilirski. — Antun Žakelj, kao bogoslovac, piše Vrazu iz Ljubljane god. 1841 i 1842 listove vještom ilirštinom, svaki put javlja koliko je mnogo razprodao ilirskih knjiga, što mu je Vraz poslao, pak naručuje novih, sabire predbrojnike i obećaje bibliografične člančiče za Kolo. Osobito se iztiče sliedeće mjesto u njegovih pismih: „U vašoj Liepoj Vidi osvjedočili su se njeki Kranjci, kako ljepozvučnost ilir-štine visoko nadkriljuje slovensko podnarječje. Više i više pristaša dobiva u Kranjskoj ljubav za ilirštinu. Kranjci počeli su spoznavati, da nesloga nevalja. I u Gorici sastavilo se je družtvo bogo-
slovaca, već od 20 člana, da se uče ilirski. Bila bi velika radost, kad bi se naša mladež u obče ilirštini učiti htjela. Ali mnoge njekakva kleveta i poruga i, što ja znam što više, plaši. Dobio sam pismo iz Cjelovca o tom, kako bogoslovce od dopisivanja s vami odvraćaju, jer da ste vi i Srez-njevski ruski propagatori5. — Jakob Krašna piše Vrazu iz Logavca (Loič) god. 1842 malne savršenom ilirštinom, a njekoje njegove dopise bio je Vraz stavio u Danicu. — Lovro Pinter, svećenik, piše god. 1843 iz Kočevja s podpisom »kranjski Ilir do smrti* krasnom ilirštinom Vrazu, javljajuć o razprodaji poslanih mu ilirskih knjiga i naručujuć ih opet, ovako: »I kod nas se od dana na dan ljubav do ilirstva u književnom smislu sve više širi. Samo to je nam, koji sa Horvati simpatiziramo, težku ranu zadalo, što se je Horvatom, sjegurno ilirskim sokolovom, od višje oblasti upotrebljavanje obljubljenog ilirskog imena u njihovih domorodnih listovih zabranilo. Njekoji kažu : Iliri su hametom potučeni; drugi vele : Danica je opet samo horvatska, slavonska i dalmatinska, za to nam Slovencem ne svieti više; treći se boje, da će stara anarkija glavu svoju uzdići. Ja pak se nadam od višnjega, da neće dopustiti, da bi se toliko slavno ime Ilirije utamanilo; ja sladku nadu gojim, da ćemo ga u ilirskih knjigah toliko čestje spominjati, ako je za sada grjehota u novinah njim se poslužiti. Što se ilirstva kod nas tiče, mogu vam javiti, da mi dobro napredujemo. Mogu vas osjegurati, da ima kod nas mladića, koji prije
dviju godina ilirstva jošte ni po imenu poznavali nisu, a sada već brzo ilirski govore i pišu. Mi si samo ilirski dopisivamo, samo ilirski u svojih sa-stancih razgovaramo. A to je sve plod dvogodišnjeg rada 1 Ovo pišem vam i ostalim domorodcem, ako hoće koji čitati, ni pošto pako, da bi se javno obznanilo, jer bi nam to sjegurno veliku nesreću prouzrokovalo, dh može biti i propast sa sobom donielo; dakle nijedan de gente non sa-cra nesmie toga čitati8. — I Svitosl a vjeran iz Ljubljane piše Vrazu u god. 1843 i 1844 iz-pravno ilirski, naručuje ilirskih knjiga, sabire narodne slovenske pjesme za Vraza, nu u god. 1845 i 1846 piše više slovenski, ilirština mu je odviše jednostrana, jer da se neobazire dosta na pravedne zahtjeve slovenske. — Oroslav Caf, svećenik na Stajeru, kroz mnoge godine neumoran slavenski etimolog, sabirač narod. slov. pjesama za Vraza, u svojih 12 pisama Vrazu od god. 1841 do 1850, premda hoće osebujnosti slovenštine sačuvati i u skupnom jeziku ilirskom, ipak se koji-put očituje za zajednicu ovako: »Sasvim sam Ili-rac! Nastranu kinezki zidovi!8 — Valentin Orožen, podžupnik na Štajeru, pismom njemačkim god. 1840 kaže, da je ilirsku slovnicu proučio bez i kakove težkoće, jer da se samo u malo čem luči od slovenske ; za koji mjesec da će Vraza obradovati ilirskom pjesmicom. — Mirko Bratuša, u Vrazovu zavičaju župnik, piše Vrazu od god. 1844—1848 više listova priličnom ilir-štinom; u jednom kaže: »Prije nego nam konsi-
štorij, protivnik našoj književnosti, narine knjige, kojih mi nerazumiemo te su u pokvarenom pravopisu, hoćemo se provincijalnomu horvatskomu narječju nagnuti, jer ilirsko odmah za prosti puk ne-možemo trebati, a osim toga bi nam policija i protivnici slavjanstva priečke stavljali. Mi mislimo nadalje, da odciepljeni od Hrvati i ostalih južnih Slavjana mi za nas nikadar nebudemo mogli literaturu obilno izdržavati; za to mislimo, najbolje bi bilo horvatske pobožne knjige u novom organičkom pravopisu pisane pri našem puku uvesti. Neka vaš Župan načini takovo izdanje; on ni u io godina neproda u Hrvatskoj toliko molitvenika, koliko bi se pri nas u jednu godinu prodalo. Njeki kod nas vele, da su Iliri u savezu s Rusi; istina je, da naša policija jako bdije*. — Franjo Simonič, takodjer svećenik u Vrazovu zavičaju, pismi u god. 1842—1846 naručuje u Vraza ilirske knjige za se i za druge; u pismu god. 1846 zanimivo razlaže, kakove silne zapreke čine oblasti na medji prelazu ilirskih knjiga iz Hrvatske u Štajersku. — Jakob Razlag iz Gradca dopisuje s Vrazom god. 1846—1849 kao gorljiv Ili-rac i revan razprodavalac ilirskih knjiga. U istom smjeru piše Vrazu Matij a Raič iz Gradca godine 1850 čistom ilirštinom, objavljujući mu svoj prevod Hankine ruske gramatike na ilirski. — Ivan Macun, pravnik u Gradcu, a poslie gim-nazialni profesor u Trstu, dopisuje Vrazu u god. 1843—1850 valjanom ilirštinom, radi za Kolo, sabire pučko slov. književno blago. Mnoge stvari
u njegovih listovih zaslužuju i danas osobit pozor. God. 1849 piše: »Osvjedočen o istini vaših rieči, da se Slovenci nemogu uzdržati onako posebice, nego da se imađu što prije to bolje sdružiti s Iliri, nastojao sam riečju na sjedinjenje s Iliri privesti naše Slovence; i ima još mnogih, koji su iste moje misli. Najveća zapreka bit će Kranjci, koji se veoma protive misli, da se mogu i moraju sjediniti Slovenci s Iliri. 0 tom sam se pogovarao s raznimi Slovenci a naposeb s Koseskim-Veselom. On kaže: »kako bi se mi pridružili Ilirom, koji u svih svojih djelih niti neznadu, tko i što smo mi ? koji u svoj rječnik nisu metnuli niti jedne naše osebujne slovenske riečce? koji nas ni nespomi-nju, osim kad im je nas treba? itd.(< Ovakovi se govori mogu čuti od više strana; a boga mi nisam imao šta odgovoriti, jerbo bijaše gola istina. Bili su iz početka razni članci u Sloveniji o sjedinjenju Slovenaca s Iliri, a ilirske novine nisu tada tih nazora ni riečju podupirale, i za to urednik Slovenije niti neprimi više ovakovih sastavaka. Istina je, kako kazivaše poslie jednom Vesel, da netreba i da nije koristno sjediniti se sada, jerbo bi takovim načinom zaostao naš puk, nego da valja naš puk naobraziti, pak onda može se cio puk privesti k ilirizmu; ali je mučna stvar taj posao : vires dis-junctae partes suas sequuntur, i lahko bi nam se pripetilo, što se je sbilo u Norvegiji. Ja mislim, da je najprije potrebito, da se naša mladež upozna sa svimi djeli jugoslavenskimi, i za tu svrhu počeo sam sastavljati antologiju, gdje ima pjesničkih te
prozajičkih štiva slovenskih i ilirskih, pak i nješto iz svih ostalih narječja slavenskih. . . . Srdce mi ciepa, kad vidim ovo mrzko medjusobno preziranje jugoslavenskih plemena: đoljni Iliri neće ništa znati o Slovencih, a ovi i napose Kranjci preziru krasne ilirske proizvode; a sve to samo za to, jer se premalo medjusobno poznaju. Tomu ima pomoći moja antologija ili cvieće jugoslavensko; tako će se slovenski čitatelj, koji seje možda lani podsmjehavao, kad sam u Sloveniji preporučio Slovencem, neka se drže ilirskoga jezika, osvjedočiti, da sam istinu govorio. A i za doljne Ilire neće biti bez koristi, kada se upoznadu nješto s kla-sičkimi pjesmami Prešernovimi. Svatko zna, kako je potrebito, da radimo svi Jugoslavjani u složnom i jednom duhu; ova bo razdrobljenost najveća je naša šteta ; a stoji mi živo u uspomeni, kako sam ja kao djak hlepio, da barem nješto uzčitam ruskoga, poljskoga i češkoga*. Pošto je god. 1850 izašao prvi svezak „Cvietja jugoslav.*, piše Mamin Vrazu: „Jeste li čitali, kako su me čupali staro-kopitneži kranjski zarad jezika u Cvietju? To vam je sama nevolja, da kod nas sve tako teži na prokleti taj partikularizam. Nu ništa za to!* — Antun Slomšek, poslie kao biskup proslavljeni slovenski rodoljub, a već tada zaslužni pisac, piše Vrazu god. 1838 iz Cjelovca njemački o književnih poslih a s velikim počitanjem. — Matija Čop iz Ljubljane god. 1834 piše mu njemački, da je izlaženje Kranjske Pčelice dulje vremena priečio od gnieva censor u Beču, strastveni Ko-
pitar. — Kastelic, urednik Kranjske Bčelice, piše god. 1837 iz Ljubljane njemački list neprijazna sadržaja. — Andrija Smolć piše Vrazu god. 1840 iz Ljubljane četiri njemačka lista, ša-ljuć mu za vrieme svoju rukopisnu sbirku kranjskih pučkih pjesama; u jednom listu kaže: „S našom cenzurom imamo muke; Vodnikova djela potucala su se kod nje pćđrugu godinu, i eto sad su napokon izbrisali Iliriju oživljenu. Za dozvolu kranjsko-ilirskoga časopisa već smo silu molbe-nica na dvor poslali, nu sve zahman. Čini se, da u Beču neprijaju slavizmu, inače nebi toliko neprilike činili. Kopitar me u jednom listu pita, je li istina, da je Gaj u Rusku odputovao?*
O Prešernu valjanaposebkoju kazati, jerbo je on velik pjesnik slovenski a najizrazitiji protivnik ilirstva bio. Prešernovih pisama Vrazu bilo je u Matičinoj svojini više; većine ih nema sada, priobčena su drugdje, nunjekako su zaostala još dva. I ta su njemačka, kako sva Prešernova Vrazu. Jedno je Smoletovu pismu pridano, bez naslova i bez podpisa, ali je bez ikakove dvojbe Prešernovo. jČelakovski — piše u tom listu Prešern Vrazu — kaže u jednom svom pismu 11a me, da je tvoja sbirka narodnih slovenskih pjesama $ dragocjena*. Ti i ja nećemo mu protusloviti; ali mi smo osvjedočeni, da valjana sbirka slovenskih pučkih pjesama u toj od vas prozvanoj tobožnjoj »»Gornjoj Iliriji** neće postanuti prije, dok se njetko, tko je dorasao tomu (ein berufener) ....*. Tako Prešern nemilo i nepravedno poriče Vrazu zaslugu,
%
c
koju su mu tada prvi slaventki strukovnjaci priznavali, a i danas u nedavno izašloj poviesti slavenske književnosti od Rusa Pypina kaže se, da je Vrazova sbirka do danas jedina valjano sastavljena sbirka slovenskih narodnih pjesama. God. 1847 iz Krajna piše Prešern Vrazu: »Dragi prijatelju I Eto ti šaljem dva otiska mojih pjesama. U naglasih ima mnogo tiskarskih pogrešaka, tako u onom epigramu Daničarjam*, a i samo tvoje ime pag. 113 s krivim je naglasom tiskano. Nisam bio nazočan pri tiskanju, jer sam, bivši post tot điscrimina rerum imenovan odvjetnikom ovdje, amo otići morao. (Štedeći Prešerna izpuštamo ostalo). Tvoj iskreni prijatelj*. Sto je mogao Vraz čutiti i misliti, kad je na strani 113, gdje ga dragi prijatelj ironički upozoruje na važne tiskarske pogreške, čitao u epigramu, na sebe upravljenom, ove rieči: ,Lakomostzablagom vuče pisca drugamo . . . Vraz slovenski uskok . . .* ? Sigurno je povod tomu mrzkomu ukoru nalazio u ćudi Pre-šernovoj aneusvojem životu; sigurno je ćutio ono isto, što i danas svaki nepristrani sudac ćuti, kad promisli cjelokupni život Vrazov, i kad promisli, kolika je množina znatnih slovenskih rodoljuba u onih gođinah 1835—1850 u svih slovenskih krajevih prihvaćala ilirsku ideju, ilirski jezik. Danas doduše mnogi Slovenci, ni nemisleć na to, kakovo je ono doba bilo, u kojem je živio Vraz, ponavljaju Prešernov prikor Vrazu kao svetu istinu. Nu današnji sviet smie li, ako po istinitih podatcih sudi, poreći plemenitost Vrazova
Cl
značaja i rada, zaniekati veličajnost ilirske dobe, i nepriznati, da u Vrazovu životu, da u ilirskoj dobi ima za današnje Hrvate i Slovence mnoga pouka, kako da valja pripravljati bolju budućnost ?
Pošto nam je poglavita zadaća bila, pokazati iz dopisa Vrazu, kako su bližnji zemljaci njegovi mislili i radili glede ilirstva, stegnut ćemo se glede ostalih dopisa na najnuždnije opazke.
„Otci naši i vaši jedva su znali, da su si narodi, kojim pripadaju, u krvnom srodstvu i da isti jezik govore; a mi eto stupamo u dopisivanje, pomoćne si ruke pođajemo, čeznemo jedni za drugimi: viek slavenski se približuje*. Tako piše Vrazu god. 1837 sjeverni Slaven iz Hudima; tako se često oziva u mnogih dopisih, kojimi je Vraz već god. 1833 u Gradcu, a poslie kao hrvatski književnik, najpače kao urednik Kola gradio svezu medju jugom i sjeverom slavenskim. Vraz je bio jedno središte, u kojem su se sticale književne sveze juga i sjevera; jedva je koji hrvatski književnik u ilirsko doba toliko i s tolikimi Česi, Slovaci, Rusi dopisivao u književnih poslih, kako on; malone svi Vrazovi dopisnici iz tih strana razpačavaju ilirske od Vraza pošiljane knjige, štampaju u svojih časopisih Vrazove viesti o književnosti ilirskoj, a šalju Vrazu knjige i književne viesti svoga plemena, a to zamjenito podupiranje nije tek površno nego obilno, te neki časopisi i knjige hrvatske, n. pr. Kolo, u razmjerno veoma velikom broju razprođavaju se po sjevernih slavenskih Stranah. Tim su si Vraz i njekoji njegovi dopis-
en
nici sjeverni sticali veliku zaslugu za hrvatski prosvjetni napredak i ugled; jerbo prije toga ništa se nije o nas tamo znalo, knjižarstvo nije, kako se iz onih dopisa razabire, posve ništa činilo za upoznavanje hrvatskoga rada izvan hrvatskih granica; Vukovo nastojanje bilo bi još više uspjelo u potiskivanju hrvatskoga imena, da nije Vraz svojimi obilnimi svezami sa sjeverom doprinosio k upoznavanju istine, da i Hrvatska živi, u zanosu ilirskom nalična pelikanu, koji krvju svojih grudih druge hrani, na jugu slavenskom prva i najnese-bičnija zastavnica tadanje oživljujuće ideje, uza-jemnosti slavenske. — Iz obilnih i zanimivih dopisa Čeha, Slovaki i Rusi Vrazu možemo evo samo njekoliko crtica priobčiti. — VI. Čelakovski, već god. 1833 u književnom savezu s Vrazom, piše mu god. 1841 (dakako češki kao i svi Vrazovi dopisnici Česi i Slovaci): »Kako sam se raz-blaživao Vašim izdanjem narodnih slovenskih pjesama, o tom sam se već prije izjavio ; a nadam se u buduće još češće se vratiti k tomu predmetu, tim više, što podajete nade, da ćete još njekoliko svezaka izdati. A što da rečem o Vaših Djulabijah, o tih krasnih, šarenih proljetnih lepirićih? Veselim se, i čestitam vašim zemljakom, što su na ilirskom tlu uzrasle tako mirisave ljubičice. Da bi se više podobna cvieća u vas rodilo ! Kanim izdati antologiju slavensku, u koju treba da se i ilirski naj-krasniji plodovi uvrste. K tomu izvrstno pristaje velik dio u vaših Djulabijah*. — P. J. Šafarik (od njega ima preko 20 dopisa od god. 1837 do
CII1
1846): »Od Čopove smrti nemam dopisnika u cieloj prostranoj Iliriji. Gospodi Gaju i Kastelicu pisao sam 4 do 5 puta — ali mi neodgovoriše. Takova što mora i najpostojanijemu oteti srdca. Sjetite se mene i u buduće, znajući dobro, da osim vas nemam nijednoga dopisnika u svoj gornjoj i doljnoj Iliriji. . . . Nedajte svojih narodnih slovenskih pjesama iz rukuh. Vaša su načela glede uredjenja teksta tako zdrava i temeljita, da bih ja morao jako žaliti, ako bi se tko drugi u vaš mučni i čisti posao pleo. Čitajuć vaše pismo puno zdravih misli a sloga jasna i živa, čudio sam se i žalio, zašto je toli malo dosad od vas tiskano u Danici.
. . . Povladjujem izdavanju staroilirskih (dubrovačkih te ostalih) pjesnika. Ne zato, da bi se oni sliepo oponašati imali, nego zato, što je bez histo-ričkoga temelja preporod težak, da nerečem nemoguć. Ogled na to, što je za nami, izbavlja od zdvojnosti nad sadanjostju a podaje snagu misli na budućnost. . . . Vaše Kolo se ovdje meni i drugim ljubi. Čitali su ga Jungmann, Hanka, Pa-lacky i drugi, a svi ga jednoglasno hvale i uznose. I zaslužuje hvalu. Dao bog uztrajnosti u dičnom podhvatu. . . . Pozdrav Gaju i ostalim Ilirom*. — Jan K o lih r god. 1841 iz Pešte: »Vaše izvorne pjesme, poglavito Djulabije, čitam s velikom nasladom. Vi ste uzajemnost i duh narodni slavenski najbolje shvatili i u djelih vaših izrazili. Radite samo dalje na tom putu uzajemnosti, i neće vas minuti krasni vienac pjesnički a nas bolja budućnost* . — Miloslav Hurban, slovački vodja,
CIV
god. 1842 šaljuć za Kolo željeni članak »Narodni i književni život Slovaki* (tiskan u I knjizi): »Vaš list je bio angjelom radosti ne samo meni, nego i svim nam ovdje, koji smo ognjem rodoljublja obuzeti. Podajmo si ruke vjernosti k svetomu djelu uzajemnosti. Stojmo kano klisure usried bure morske. Izmjenom naših književnih radnja najviše se podupire uzajemnost, a nam spisateljem ima ta dužnost biti najsvetija. ... O dragi brate, poznam ja birokratički sistem, ali ja poznam i aristokratičku konstituciju; aristokracija je bila, jest i bit će uviek sebi jednaka : sebična. Nu samo djelujmo o prosvjeti i sporazumku slavenskoga roda. Njegov duh će pobiediti sve spone i okove tudjinstva. Nije čudo, da ste i vi več mučenik narodnosti; ta svi trpimo! Ali blago nam, što trpimo, jerbo trpljenje naše jest sjeme vieka sretnijih. Izpunila se je na nas Horacija izreka: delicta ma-jorum . . .* —Ljudevit Štur, drug Hurbanov (od njega je u god. 1842—1844 iz Požuna pet listova Vrazu, posrednik im je Bogoslav Šulek): »Vaše Kolo svim se nam ovdje u veliko ljubi, marljivi i vriedni brate ! Srbi još isti dan, kad sam im bio dao Kolo, dodjoše na večer k meni oduševljeni njime. To je jako dobro! Ako biste u buduće bar nješto ćirilskoga tiskali, nebi morda škodilo. . . . Jako smo se poveselili viesti, da če se Kolo na trošak Matice ilirske izdavati; to je vruća želja svih ovdješnjih rodoljuba*. Poslie je Štur pokrenuo u slovačkoj književnosti porabu slovačkoga mjesto češkoga jezika, koji je prije zajed-
CV
nički bio i Čehom i Slovakom. Taj okret nazire se već u njegovu (češkom) pismu na Vraza iz god. 1843, gdje obširno razlaže, za što nije za abstraktno ilirsko ime, nego za konkretna živuća plemenska; medju inim kaže: „Hrvat je od života vašega nerazlučiv, jer da niste Hrvati, nebiste imali tako izrazita duševnoga života. Ilir je kao abstrakcija nješto mrtvo, hladno. Jedina živa obćenitost jest slavenstvo, ne ilirstvo; budi svatko Slaven u * svojem osebujnom plemenu 1* —Jaromir Erben (od njega je god. 1842—1848 jedanaest pisama, obširan članak o češkoj književnosti u Kolu III):
„ Čitaj uć vašu sbirku narodnih slovenskih pjesama i nježne vaše izvorne pjesme, tako sam vas u duhu obljubio, da sam si od srdca želio stupiti s vami u bližji savez. Vaš časopis Kolo ovdje mnogo prijatelja nalazi, jerbo mi ovdje, odaljeni od svih domaćih spletaka, koje vašu narodnost trgaju, nemo-žemo taj časopis inače nego nepristrano, dakle pravedno suditi*. — M. Fiala, kapetan, učitelj češkoga jezika na vojnoj akademiji u Bečkom Novom mjestu (3 pisma Vrazu god. 1843, 1844), sabire za Vraza hrvatske pjesme i napjeve iz okolice, drži skupa s dva okolišna župnika Danicu i novine ilirske, ili ih dobiva od Vraza, te ih on i drug Burijan daju čitati hrvatskim pitomcem, Dju-labije znade većinom na izust, u obće : radi kao patriot; valjda ga s toga i odpravljaju iz zavoda k regimenti u Češku, odakle piše : „vlada je još uviek proti Slavenom zasliepljena®. —Vojt. Šembera iz Olomuca god. 1845 šaljuć Vrazu svoje članke
CVi
o Hrvatih doljno-austrijskih i moravskih, piše : , Molim vas i Gaja, da pošaljete moravskim Hrvatom u Prerovu pučkih ilirskih knjiga. Hoče li se narodnost u njih uzdržati, treba da od drugud oživljujuče hrane dobivaju, a to može samo biti iz izvorne im domovine hrvatske. Buđuć odasvud od Njemaca okruženi i nečujuć ni slova božjega u crkvi ni nauka školskoga na jeziku svojem pri-rodjenom i nada sve milom, zaigrali bi od radosti, kad bi iznenada dobili knjiga poučnih i zabavnih na tom jeziku*. — Karei Zap iz Lavova piše Vrazu god. 1843, 1844 više pisama, i šalje mu velik članak: »Priegled poljske književnosti*, koji je tiskan u IV—VII svezku Kola. Čestita Vrazu na napredku ilirskom i na njegovu krasnom radu osobito u Kolu. sOprostite mi, pošto ste sam rodjen Slovenac, što kažem: kako smjeli, junački duh Hrvata nas svih veseli, tako žalimo, što njeka ograničenost, nerazumna, pedantička partikularnost sapinje duh u gornjih ilirskih Stranah, koje su pod Niemci. To su neblagoslovne posljedice od vjekovnoga gospodstva njemštine*. — B o 1 e s la-vin Vrhovsky, Slovak, (tri pisma god. 1837 do 1839) piše medju inim o Hrvatih u zaladskoj, željeznoj i šomodjskoj županiji, kako premalo narodno živu, te kako bi ih valjalo probuditi. — l)r. Vaclav Stanjek (iz Praga 5 pisama god. 1841 do 1846): „Prvi put sam čitao ilirski list, i malne sasvim sam ga razumio. Oj kako nježno, krasno i najpače kako punozvučno je vaše narječje I To je velika povoljnost za budući život i književnost
CV1I
slavensku, da i koliko naobraženi Slavjanin može proći pol svieta, a razumjeti druga narječja. . . . A kako vi češki znate pisati, da biste mnogoga našega pisca postidili*. — Dr. Josip Frič iz Praga god. 1846 : „Veoma se veselih vašemu valjanomu češkomu slogu i sretnomu povratku kući. Cesto, veoma često sjećam se s dr. Stanjkom na vas*.—Vacl. Hanka g. 1847 šalje Vrazu željene spise i knjige iz Moskve poslane zanj od Srez-njevskoga (koje posredničtvo obavljaju kroz godine takodjer Šafarik i ostali) ; prosi ga za njegov prevod kraljodvorskoga rukopisa za svoje poli-glotno izdanje. — Fr. Pal ack y (g. 1846): „Žalim na neslogu kod vas. Stari je to grieh svih Slavena, da nigdje dugo nemožemo obastati u slogi i jedinstvu. U gosp. Gaja ja samo toga nehvalim, što on za dobri cilj hoće i zla sredstva rabiti. Takov posao, mislim, treba da ostavimo neprijateljem našim ; ma da on časovito i koristio, ah nemezis naskoro dodje. . . . O vjernoj ljubavi i prijateljstvu, koje mi u Češkoj svi naprama Slavenom ilirskim gojimo, mogli ste se vi sami, mili prijatelju, za boravka svoga ovdje osvjedočiti*
Na ruskom jeziku ima Vraz tri veoma pri-jateljna dopisnika. Dubrowski, urednik Den-nice, u Varšavi književnoga lista za rusku i poljsku književnost, dopisuje s Vrazom (9 listova) veoma prijazno i srdačno od god. 1842—1847 ; u svojem časopisu tiska Vrazova izvješća o ilirskoj književnosti, koje napredku se on veoma raduje, a šalje njemu obširne članke o ruskoj i poljskoj
cvm
literaturi. Vraz je od njih samo za II i III svezak Kola nješto upotriebio; većine pak nije priobćio, valjda za to, što Kolo u god. 1843—1847 nije izlazilo. — I Bodjanski, poslie proslavljeni slavista, piše Vrazu vrlo ljubezno iz Poznanja g. 1842, a pak iz Moskve god. 1843 i 1844. Iz obširna ova dva zadnja pisma budi spomenuto, da on od Vraza traži hrvatskih knjiga i za svoju sveslavensku sbirku pučkih pjesama primjeraka hrvatskih, kojih da u nijednoj sbirki dotadanjoj nema, i da Vukovim načinom pobija Vrazov pismom razloženi nazor o tom, što je hrvatsko a što je srbsko. — Najsrdačnije prijateljstvo prama Vrazu pokazuje Iz mail Sreznjevski, glasoviti slavista, u svojih obširnih i mnogih dopisih god. 1841 i 1842. Kud putuje, misli o Vrazovu Kolu, sabire mu predbrojnike, razpačava njegova i druga ilirska djela, šalje za Kolo književne viesti s kratkimi ocjenami (tiskane su mnoge u Kolu), i u obće goji prama Vrazu i njegovu društvu, najpače prama Krizmanicu i Štauduarovim najljubeznija čuvstva. Iz obilja njegovih zanimivih crtica budi priobčeno samo nješto, što se tiče protivštine SrbU proti ilirstvu. sSamo to nije dobro, što svuda na mojem putu iz Zagreba u Peštu preko Slavonije, Sriema, Srbije, Bačke, svuda sam vidio u slogi neslogu, ili, da jasnije kažem, što Srbiji pravoslavnog zakona (sic 1) neće nipošto znati za ilirstvo, smatrajući je kano tudje, kano izključivo rimokatoličko. Koliko puta sam govorio, da ja, makar i jesam Rus i pravoslavni, bio sam primljen u društvu
CIX
ilirskom kao rla bi bio rocljen Tlir — zabadava! Moram da ti kažem: oni, Srbiji, kao pravoslavni, mogu se bojati katolicizma rimskog ne samo iz obzira religijnog, nego i iz obzira narodnosti. Moraš svuda, gdje je moguće, upotrebljavati imena srbsko i hrvatsko, predstaviti, da ilirstvo neće da ništi narodno ime, već da sjedini u jedno članove jednoga tiela, prikazati, da su Srbi i Hrvati svagda bili jedno, samo se dielili imenom. Sve ovo ti moraš, za to što možeš, a možeš za to, što i sam tako misliš — (je li ?) Molim te, radi i uzbu-djuj raditi u smislu sloge. Neznarn što će biti od moga moljenja ovdje u Pešti, u Biogradu, u Zemunu itd. Svuda sam Srbije molio, da proti Ilirom nepišu*.
Hrvatskih dopisa Vrazu ima toliko, da bi sama imena dopisnika zapremila više strana. Tu su malne svi tadanji hrvatski književnici i mnogo inih rodoljubnih osoba: tu se očituje, koliko je Vraz prijatelja i štovatelja po svih hrvatskih krajih imao, koliko je mladih ljudi na književni rad pobudio ili u njem rukovodio. Ostaje budućnosti, da se iz tih dopisa, medju kojimi ima velezanimivih, vjekopis Vrazov i karakteristika one dobe popuni. Medju timi dopisnici nemanjkaju slavni Bošnjaci Franjo Jukić i Grgo Martić, koji svom dušom prijanjaju i rade za ilirski pokret i za njegovo središte, hrvatski Zagreb. Od svih tih dopisa navesti ćemo dolje samo nješto iz jednoga pisma gosp. Nauma Malina, koji je već od god. 1837 iz Praga kao pravoslovac s Vrazom prijateljski o knji-
CX
ževnih stvarih dopisivati počeo Iz srbskih dopisa spomenut ćemo samo nješto, da se vidi, kako su Srbi radili pravna ilirskoj ideji. I sam dr. Petar Joanović, urednik Bačke vile, iskren prijatelj ilirstva, podupiran Vrazom i Babukićem i drugimi iz Zagreba prilozi za svoj časopis, mora u svojih dopisih Vrazu god. 1840—1842 očitovati: »Uvjereni budite, da vaše trude i podvige za literaturu ilirsku i ovdje mnogi visoko ciene. Jedna je samo prepona, što kirilskimi pismeni nije pisano. . . . Drugi svezak Bačke vile mislim da je već do vas prispio, i nadam se, da će svesrdnije tamo primljen biti, nego u Biogradu i Pešti. Bonarum ratio-num inopes fato turcico et anatematibus pugnant inermes adversarii 1 * — Dr. Jovan Subotić, urednik Srbskoga ljetopisa, iz Pešte god. 1842 piše Vrazu: SU I. častici Srbskog ljetopisa za godinu 1842 naići ćete na rubriku: književstvo serbsko: i tu ćete naći uz Beogradske Novine i Ilirsku Danicu, jedno pored drugoga u bratskoj slogi i ljubovi. Tu rubriku za cielo vrierne mog uredničtva kanim pridržati, te i naše knjige iz ki-rilske strane i one iz latinske javljati sve od novijeg našeg u toj azbuki književnog života. Vi vidite, da je moje teženje dve te naše literature, strane sebi, što većma približiti i njihovo jedinstvo duhovno i očima čitatelja naših predstaviti*, (t. j. pod skupnom rubrikom: serbska književnost), „a od kakve je to i za samo na obe strane našeg naroda oduševljenje spram narodnosti i narodnog jedinstva koristi, to vama razčlanjevati
nuždno nije*. To je doista jasan odgovor na ilirstvo Hrvata i Slovenac/l. — Miloš Popovič god. 1842 iz Novoga Sada: „Stupit ću u redakciju Skoroteče u Pešti, i tu ću svojimi članci po-stiditi gosp. Babukića za njegove rieči, da sam ja neprijatelj sloge ilirske. Vidit će se iz listova Skoroteče, da sam ja vjera, a nevjeru, čini mi se, vi u Zagrebu u sriedi vašoj gojite*. Iste godine iz Pešte kao urednik Skoroteče: )}Viču na mene, da u pisanju šoketam. Iz ovih uzroka moram i ilirsko ime izbjegavati. Doći će vrieme, kad ćemo očito smjeti govoriti. Nek mi neprime dakle za zlo braća zagrebačka, što njihove stvari pod ime srbsko stavljam; ševrdati moramo*. I to je jasno. Evo još navod iz pisma Malinova Vrazu god. 1839 iz Beča: „Bio sam prisutan, kad je gosp. Vuk vaše pismo na glas pročitao. Koliko sam ja iz govora gosp. Vuka a po tom iz govora drugih ljudi čuo i razumiti morao, to gosp. Vuk samo za svoju granu Iliri živi, a druge sve prezire: on je Srb, i njegova najveća želja jest, sve Ilire posrbiti. O tom smo se ovdi osvjedočili, gdi je jednoga Dubrovčanina na taj krivi i nevaljani put hotio navesti. Ali ilirsko čestito srdce našeg prijatelja odbaci krepko taj povod i to nepravedno vozbudjavanje. Mi svi ovdi veoma razveseljeni bismo, čujući tako liep ponos našeg srodnika*.
VII.
Još ćemo progovoriti nješto o ljepoti i značaju Vrazovih pjesama, poglavito o Djulabijah,
kojih kompozicija, sadržaj i slog potrebuju da se objasne. U Djulabijah ima više pojedinih mjesta, koja su na prvi mah nerazumljiva, a ciele Djula-bije pričinjaju se na prvi mah kao da su bez nutarnjega saveza nanizane pojedine pjesmice, samo onako slučajno sastavljene. Ali kad proniknemo u život Vrazov, te po tom i po psihologičnih i estetičkih pogledih pomno razmotrimo slied pjesmici, od kojih su sastavljene Djulabije, onda nam nerazumljive pojedinosti postanu jasne i ukažu nam se Djulabije krasnom cjelinom savezne kompozicije, i to tako naravitom i neprisiljenom cjelinom, da o jedinstvenoj svezi Djulabiji nemožemo ni časa dulje dvojiti. Djulabije su pjesnički dnevnik, pjesnički samovjekopis Vrazov; pjesnički velim, ne prozaički, to jest nebilježi on svakdanje sitne dogodjaje, nego samo najvišje i najsilnije pojave svoga duševnoga života, svoja najljepša čuvstva za dragu i svoja najljepša čuvstva za d o-movinu. Razvitak njegovih čuvstva ljubavnih i domoljubnih: to je sadržaj Djulabija. I kako u sbiljnom životu Vrazovu ima jedinstvena sveza u razvitku i onih i ovih čuvstva; kako njegov život za mladosti i za muževne dobe sav je izcrpljen polom u ljubavi polom u rodoljubju; kako od godine 1836, kada je zarodak Djulabijam, jedan ženski uzor sve do kraja izpunja njegovu dušu, a isto tako od god. 1835 jedan te isti patriotički uzor dosljedno se razvija u njegovu duhu: tako se jedinstvena sveza i savezna uzpoređjenost ljubavnih pjesmica s rodoljubnimi prikazuje u Dju-
labijah. U glavnom jesu sbilja njegova čuvstva nastajala onim slieđom, kako su u pjesmicah poredana, poimence četiri glavna momenta u razvitku njegove ljubavi sliedila su kako sliede njihove prikaze u četiri diela Djulabijđ., a i prikaze rodoljubja u II dielu ranije su (iz godine 1837) od onih u III, pošto su ove tek povodom njegova puta po Koruškoj i Kranjskoj god. 1841 mogle biti pisane, one pak u IV dielu neće biti nastale podaleko od god. 1848. Nu napisane nisu morale biti sve pjesmice ovim kronologičkim redom; pjesnik, kako o sebi kazuje Gothe, često istom poslie mnogo godina napiše pjesmu o čuvstvih svojih njekadanjih nu još uviek u uspomeni živih, a tako i kod Vraza kronologički slied njegovih pjesmica u Djulabijah nemora se svigdje posve slagati sa kronologičkim sliedom njegovih čuvstva. S toga vidimo, da je Vraz u prvi svoj osnov Djulabijt, kakov se pokazuje najprije u pjesmicah priobčenih u Danici god. 1837 i 1839, umetao nove pjesmice za prvo izdanje Djulabija god. 1840, a po-šlie god. 1840 u ovo opet je umetao pjesmice nove na raznih mjestih prvoga i drugoga diela, te se može reći, da je sve do smrti radio na popravljanju i razširivanju od ta dva diela i na izradji-vanju trećega i četvrtoga diela. Naravski je i to, da je Vraz kadšto jedno te isto čuvstvo prikazao u više raznih pjesmica, uzimljuć svaki put drugačije pobude i slike iz prirode, ili pak radi sličnosti čuvstva u razno doba ponavlja se na raznih mjestih Djulabiji pjesmica slična, reć bi ista uz njeke
samo promjene; s toga se i može po gdjekoja pjesmica izpustiti bez uštrba za cjelinu. Evo u toliko manjka u Djulabijah strogi savezni napredak, kakov je za epsku i dramsku pjesan; ta Djulabije su lirske pjesmice, a i u pojedinoj lirskoj pjesmici dopušteni su lirski skokovi i druge nesavez-nosti, sloboštine, dolikujuće lirskomu čuvstvu. Uza sve to ipak razsudni i čuvstveni čitalac, ako pozna život Vrazov, opažati će saveznost i jedinstvo cielih Djulabija, te će mu milina pojedinih pjesmica još veća sinuti u krasnom skladoglasju cjeline, koja je pjesnički krasni izraz skladnoga, plemenitoga života Vrazova. Pjesnik je donjekle sam naznačio tu jedinstvenost. Sva četiri diela počima malne jednakom kiticom; tako je u mnogih narodnih lirskih pjesmah, da višekitična pjesma ima u svakoj kitici jednak ili sličan početak; isto je Vraz našao u po kojoj umjetnoj slavenskoj baladi n. pr. u jednoj Mickievviczevoj, koju je preveo, pak isto je on učinio u svojoj baladi »Troje proljeće* (vidj str. 185). Takovom istotom ili slič-nostju početka u sva četiri diela Djulabija pjesnik je nutarnje jedinstvo ciele povorke pjesmica naznačio. On je to naznačio i tim, što je u svakom dielu brojevi obilježio neprekidan slied dvokitica. Ali tim, što je svaku dvokiticu, sastojeću od dvie četveroredne kitice, označio posebice i odlučio ju od sliedeće, tim je zaveo nepomna čitaoca na misao, da je svaka dvokitica samostalna pjesmica. Komu se ovako pričini, taj neće opaziti saveza i jedinstva u Djulabijah. Ali samostalnost svake
dvokitice samo je prividna. Ima doduše u prva tri diela gdjekoja dvokitica, koja je podpuna pjesmica sama sobom ; ali većinom tvori po više dvokitica, kadšto pak tvori veoma mnogo dvokitica jednu saveznu pjesmu; te omanje relativne cjeline označene su prviput u ovom izdanju; —možda je ta oznaka gdje i gdje prieporna, ali većinom je bezdvojbeno valjana. Pjesnik nije mogao sva svoja sljedujuća čuvstva ljubavi i rodoljubja siliti na isti kalup, t. j. na obseg jedne dvokitice. Kako su ta čuvstva bivala sadržajem i razmahom razna, tako ih je on sad u manju sad u veću cjelinu dvokiticd izrazivao, te nalazimo u Djulabijah razne cjeline pjesamske: sad popjevčice kratke, sad elegije, sad ode, sad himne; dakako te razlike stoje u sadržaju i u veličini cjeline ne u metričkom obliku kitice, koji je uviek jedan te isti. Ali razlika stoji i u nutarnjem obliku pjesničkoga izraza, koji će se i retorički, deklamacijom, razan očitovati, kako je sadržaj i razmah čuvstveni razan : sad nježan i uzahan, krat-korjek, sad silan, uzvišen, ratoboran, bujan i obilan. Isti metrički kalup kratke kitice narodne, kakova je poljski krakovviak a nalazi se i u češkoj, slovačkoj i našoj pučkoj poeziji, mogao je pjesnik pridržavati diljem Djulabija kao vanjski znak jedinstva, a ipak mu je ostajala sloboda za ritmičku mienu, a osobito za odsiecanje ili preplitanje, pre-lievanje stihova, i tim je mogao različitim čuvstvom podati raznoličan ritmički i retorički izraz uza svu jednakost kitičnoga oblika. Na sličan način rabio je Kollđr u Slave kćeri sonet; ali Vrazu
je kitica narodna mnogo više slobode dopuštala no Kollđru sonet, te je jamačno i s toga naš pjesnik volio ići tragom narodne, prirodne, nego li tragom tudje, umjetne poezije. Razgledajmo sad pobliže Djulabije u njihovoj krasnoj kompoziciji i krasnih pojedinostih, koje sastavljaju jedini u našoj literaturi ovakov vienac, vienac i dragoj i domovini.
Prvi dio sav je posvećen dragoj; o domovini tek se slab glasak javlja. Pjesnik pjeva, kako je prvi put vidio krasoticu su bielom gradu sried zemlje slovinske* (to jest u Samoboru) i za uviek ju zamilovao. Uviek samo na nju misli, u sebi krije svoju sladku tajnu, ali kako pticu ševu, što se u nebo krije, pjesme odaju, tako i on ime drage u pjesme skriva, ali pjesme viču: ^Ljubice, Ljubice 1* U kratkih sličicah prikazuje njezine dražesti, medju kojimi je i »čar rieči slovinskih*, i svoj nepokoj od ljubavi, s koje sad čezne vas rajskom slastju, a sad u jada moru tone. Za tim sastavlja cjelovitu sliku njezinih dražesti i moli ju, da mu ljubav ljubavju odvrati. U velikoj je tuzi, što ga ona bježi, a on svedj za njom nosi kitu ružmarina i jabuke rumene, znakove ljubavi: ove pjesme svoje Djulabije; on ih svedj pred nju prosipa bez pokoja, nebili se prignula za njimi ponosita krasotica. Pjeva svoje težke jade, što ga neuslišava draga, pak mu još i zabranjuje misliti na nju i slaviti ju u pjesmah; ali on zabrane poslušati ne-može: kako se o slavulju kaže, da čitavu noć pjeva dok mu kap krvi iz kljuna neudari, tako bi
cxvn
on, da izpjeva svu svoju ljubav, htio i zadnju kaplju krvi svoje dati. Boli su njegove tolike, da kad bi ona htjela čuti cviel njegova srdca, njezino bi kameno srdce puklo. Već nemože podnositi ljubavne boli, hoće se oteti dragoj, i ostavlja ju, veseo kao da se je oslobodio, ali se vara: opet se mora vraćati k njoj, nekidljivimi verigami pripet k njojzi. Sad se ona odvraća i krije od njega; za-stire si lice koprenicom, a on će: »tebi se ja molim, tanka koprenice, ti od moga neba krasna stražarice, odvini se, pokaži mi moju zoru, moj bieli danak*. Ona obara oči pred njim, a on : »taj predivni zastor, duge trepavice, oj digni ga, digni, krasna golubice, da bar jedan zračak pred vrata mi sine, srdce da utješi, tuga da ga mine*. Iz crnih njezinih očiju, kojih on nemože prestati gle-dajuć, pije smrt kao iz nalipa, ali makar mu je i mrieti, on ih neprestaje gledati; sladka će mu biti smrt, jer »nosila mrtvačka bit će mu njezine biele ruke*. Napokon gaje draga uslišala; taj trenutak prekrasno slavi pjesnik: one tri suze njezine, koje su mu prve očitovale njezinu ljubav, rad bi on pjevat od jutra do mraka, pretvoriv se u slavulja u grmu skrivena; ali neće on samo tako skrovno svoju divnu sreću uživati, nego diže one tri suze na nebo kao tri zviezde, da budu za uviek svim slovienskim zaljubljenikom svjetila ljubavi, provo-dilje k sreći ljubavnoj. U kratkih nježnih sličicah prikazuje prvu svoju sreću: prvi njezin cjelov, prvi spoj njezine duše s njegovom, prvu njezinu nevinu pjesmicu njemu o ljubavi, prvi njihov domje-
		
	nak, gdje jedno drugomu izkazuje, da se ljube. Neumire on sada, kako prije, od njezinih očiju, nego oživljuje; čar njezin toliko ga osvaja, da je sad njemu kriti oči od nje, kako je prije ona svoje krila od njega. Sad u povećoj pjesmi uzvišena poleta prikazuje njezino biće, ali inače nego prije, dok ju je bez odziva ljubio: neprikazuje vanjskoga čara njezinih dražesti nego duševnu im vriednost. Draga mu je cieli sviet; sve, za čim se je ikad njegov duh zanosio, sve to a još ljepše nalazi u njezinoj ljubavi. I budući slavni vjekovi Slavije, i prošlo veličje Rima, i uzori ženski grčke poezije, i ono sunce, s koga egipatski Me-mnonov kip zvoni, i čarobni vilinski vrti, i sveti iztočni gaji s rajskimi pticami: sve je to udruženo u njoj, i još krasnije, te u toj tolikoj njezinoj uzo-ritosti boravi njegova duša i pjevajuć gine ko rajska ptica u svetom gaju. S ove visine, gdje mu je draga najuzvišenijim predmetom na svietu, zamjenom svega najveličajnijega u svietu na toliko, da misleć na njezinu ljubav sasvim zaboravlja i na domovinu, na budućnost Slavije, spušta se pjesnik u milinje zemaljsko: prikazuje dražestnu mienu držanja dragina prama sebi. Sad mu je prijazna, sad neprijazna, ali svedjer mu je draga, svedjer ju ljubi, svedjer mu je ona angjeo ljubeznjivi. D&, ona u svojoj čistoj nevinosti pravi je angjeo, koji je sišao s neba i podobu zemaljsku primio; dok ona ostaje na zemlji, neka mu bude draga, a kad se vrati u raj, neka mu bude zaštitnica molitvom svojom. Ali nuto nj e mu je ostavljati raj, dieliti	
se od drage i u daljinu poći. Oprašta se od nje, ostavljajuć joj svu poeziju srdca svoga za zaštitu, za sreću, i vječnu joj vjeru obričući. Brod ga prevaža preko rieke (Save), izmiče mu mili dragin kraj. Čutio je slast ljubavi, sad ćuti gorčinu ljubavi.
Drugi dio. Pjesnik sad boravi »onkraj Ilirije*, u tudjini čezne za dragom. Rad bi se ušutkati varkom, da je neljubi, ali srdce jnu svedj teži k njoj ko rieka k moru, i jadno vene. Uviek mu je ona na misli i prošasta sreća »sav raj na zemlji*. Svraća na domorodna čuvstva, ta on sad boravi u gradu još sada po imenu slavskom ali ponjem-čenom (u Gradcu). Mati Slavij a tuži, što su joj gradi nevjerni, sinovi odmetnici. Izčezlo je sveto slovo djedovi iz slavskih gradova, u grobu ono sad spava; ali Slave sunce skoro će opet zasvie-titi i opet će zidine zamnjeti slavskom rječju ko Memnonov stup. U domorodnom bolu svom saziva dragu u daljini, da mu bude tješiteljicom; tako je pjesnik ljubav i domoljubje spojio, te od sada, kako mu se u duši ta dva sveta čuvstva izmienjaju i pobudjuju, tako se u pjesmicah obadva uzpored razvijaju : čežnja za dragom dalekom i čežnja za boljom srećom domovine pogažene. Sve što vidi i misli, k dragoj ga odaljenoj vodi: ona je dakle duša čitavoga svieta. U spominjanju dražesti su mu njene i tuga i radost. Kad grlica i vjetrić na jug lieću, prosi ih, da mu budu dragoj glasnici njegove ljubavi; ali sretna priroda nezna i nemari za njegove glase. Ni ljudi nemare u tih ponjemčenih sielih; slovenskoga su lika, ali mu nerazumiju glasa:
cxx
tu mu se samo jeka oživa, kao jedina vila propaloga raja slovenskoga, a u luzih jedina kukavica, i ona jedina vila propaloga toga raja. Tako je sada; a njekoč, gdje eno gleda na jugu goru Plač, zadnju sad granicu Slovenaca prama sjeveru, bila je i preko gore amo slovenska postojbina, ali su njemačke okrutne čete što pomorile što iztjerale dalje na jug djecn Slave ni krivu ni dužnu: sloboda i pravica od Slave je odvratila lice. Tako on dvoje jade na srdcu nosi: od ljubavi za dragu daleku, i od ljubavi za domovinu nesretnu ; on si je želio samo sreću s dragom u ljubavi, ali nebo ga je učinilo, mjesto sretnim ljubavnikom, pjesnikom nesrečne ljubavi i nesrečne domovine. Opet ptice putuju s proljeća na jug za tri gore i tri rieke (Muru, Dravu, Savu), onamo i njega zove jeka njegova raja : Ljubica; ali on mora ostajati s ove strane triju gora, triju rieka. Samo do u svoj zavičaj seoski na proljeće slazi (iz Gradca) pram jugu. Na proljeće mu se razcvjetava vrtić pri domu, a i vrtić u srdcu već sav cvate cviećem ljubavi i čeznuća ; oj da bi draga ugledala taj vrtić u srdcu njegovu, ali on joj može samo po suncu pozdrav poslati: nebo i zemlja razstavlja ga od nje. Boraveći u zavičaju, izvodi sad dvie krasne slike njegove: u prvoj prikazuje zavičaj kao upokojno utočište svoje tužne ljubavi, u drugoj kao sveto središte svoga rodoljubja; prva slika smjera k dragoj, druga k domovini. Prva (u dvokiticah 46—52) krasna je elegija. Vidi opet zeleni gaj pri svom domu, razcviljen pada mu na krila, nebi li mu
rane ohladila. Cvjetokitnoj lipi, punokosoj brezi, tankostrukim topolom, drobnim ptičicam pose-strimam svojim tuži svoje jade i prosi utjehe. Krasnim okretom završuje elegiju upokojen : ipak je on rajski sretan, jer glas „Ljubica* njegov je svedjer glas, dočim slaviću u tom gaju manjka jedini taj glas, koji bi ga u raj uznio. Ona druga, sad sliedeća cjelina (dvokitice 53—98) jest kao patriotična oda na slovenski Štajer. Prekrasna ta cjelina sastavljena je od jasno razlučenih česti. Najprije (53—61) prikazuje u divnom vidiku s brda Jeruzalima (blizu rodne svoje kuće) one gore, koje obrubljuju slovenski Štajer, te ga na sjever od njemačkih i žalibog već ponjemčenih krajeva d i e 1 e , a na jug s bratskimi Hrvati spajaju na obranu složnu; dalje (62—69) prikazuje u tom okviru gorja uhvaćeni krasni kip zavičaja, dole i brdašca, i sela sladkih slovenskih imena, od kojih najpače „Radoslavci* spominju na davno doba slobode slavenske, sad zaboravljeno; ali visoka pjesma domaćega pjesnika neka oživi to doba, neka pjesnik kao prorok narodni probudi iza sna spavajući puk. N11 (69—75) već sada se tu glase divne pjesmice pučke, od djevojaka slovenskih toli krasnih, da im na ljepoti u svietu ravnih nema: nema slasti na svietu ravne onoj, koja je u govoru, ljubavi, i pjesmi ljubavnoj ili pobožnoj slovenske djevojke u ovom zavičaju pjesnikovu. Koli je sretan pjesnik, da se je usred njih rodio te je njihove pjesme slušao od kolievke svoje, kojoj su one bile .»krotke grlice*; za to im
želi svaku sreću i najpače da bi ih angjeo štitom narodnosti ćuvao te bi one uviek ostale slovenskimi vilami ovoga kraja; ali i kolike da su zatravne dražesti njihove, njegova s rde a neosvojiše, jer već je ono izpunjeno jedinom dragom, tamo u daljini, u Hrvatskoj. Sjajnu sliku svoga zavičaja kao njeke blažene Arkadije završuje riečmi, da je to raj prirodni, kojim bog hoće Slovencu vraćati izgubljeni raj slobode. Zatim(76—97) prelazeć na vidik u daljinu na sjevero-zapad i sjevero-iztok po slovenskom Štajeru, zaustavlja se kod njeko-liko znamenitih i u raznom to duševnom to ratničkom pogledu značajnih mjesta. Eno u „tri turnja* slavi kolievku umnika sveslavskoga, koji leteć po svih slavskih krajih bere vience za hram majke Slave: tim misli slavna slavistu, komu je ondje rodjaj. A eno na sjevero-iztoku u dnu mur-skoga polja mjesto Tiva t. j. Vržje, dično, što je njekoč Magjare odbilo, i što su njegovi i okolni junaci u boju svjetskoga značaja kod Huma pobjedu odlučili — ali ne na slavu i sreću, nego za robstvo sebi. Ova jedna sgoda u prošlosti, gdje se je junačtvo samih slovenskih Štajeraca pokazalo, uzvodi pjesnika na vidik prošlosti svega Slavenstva, koje je „triput krvju svojom sviet spasilo, a zato taj neharni sviet diže ruke na pogrdu Slave svete*. Ali iza progona toga pjesnik vidi sretniju budućnost: „srušit će se krvavi žrtvenik svieta, i dignut će se vječni hrami i Bogu i Slavi*. A sad, steruć pogled po cielom slovenskom murskom polju, u kratko prikazuje, što je narod njegov u
prošlosti trpio od divljih naroda, redom od Huna, Avara, Magjara, Turčina, pa opet u najnovije doba kako se Magjar, pošto su mu turski bies odbiti pomogli Slaveni, diže na iste Slavene kao najljući im dušmanin. Zato završuje pjesnik (u 97, 98) bojnom pjesmom hrvatskoga Ilira, koja se svršava vedrom nadom: »sginut će taj čopor, ko kip grozna sanka od blagog svanutka luči — biela danka*. Krasna je doista kompozicija ove reć bi ode na slovenski Štajer: u sredinu izmedj slike prirodnoga veličja okolnih gord, toga na sjever proti Niemcem branika a na jug s Hrvati saveznog mosta, te izmedju veličajne slike mučeničke i junačke prošlosti Slovenaca i svih Slavena, koja prošlost sadašnjike, i velikim pjesnikom i velikim učenjakom u ovom slovenskom kraju niklim pro-budjene, poziva na junački boj za bolju budućnost, u sredinu, velim, izmedj te dvie veličajne slike metnuo je pjesnik vedru i sjajnu idilu svoga rodnoga kraja, kojega prirodnim dražestim i pučkim pjesmam ima on zahvaliti biće svoje pjesničke duše. Dvokitice 99—124 sve su opet na-mienjene dragoj. Do 113 ima više popjevčica to sjetnijih to vedrijih, po mieni pjesnikovih čuvstva; sad ga osvaja čežnja za dragom, sad motreć sreću ljubavi u tihoj prirodi oko sebe sjetan se spominje svoje davne sreće, sad se. tješi nadom u vjernu ljubav draginu, te si stvara divnu sliku njezinih dražesti. Pjesničke sličice u tih pjesmicah crpljene su iz prirode, i to upravo iz prirode na domu Vrazovu, gdje su bez dvojbe ove pjesme i spje-
vane; zato one i glase posve na pučku: u seoskoj zabiti pjesnik umjetni sasvim postaje prirodan, priprost pjevalac. Samo zadnja pjesmica (109 do 112), premda ima i pučkih pobuda, ipak je uzve-đena u visinu umjetne poezije; pjesnik naime iz-vodeć sliku svoje drage stvara od nje Rafaelsku madonu. Konac je ovomu dielu u saveznoj cjelini 113—124. Pjesnik šalje svoje Djulabije dragoj, kojoj »prstena dat nesmi*, kaže neodoljive povode u svom srdcu, što je te pjesme spjevao njoj, zariče joj svoju, makar i beznadnu, ipak vječnu ljubav. Odpremajuć pjesme »svojimi suzami kupane, svojim srdcem sagrievane* u sviet, nare-djuje im, neka svakoga rodoljuba milo pozdrave (jer su polovicom rodoljubnoga smjera), a zatim neka se iz svieta vrate na krilo Ljubice i tu pokoj svoj nadju, odakle im je i izvor bio. Tim završetkom pjesnik opominje na istu misao, koju bješe već u I 36—37 kao za uvodnu izpriku svojim pjesmam izrekao, neka najme Ljubica pjesme ove milo prigrli na svoje krilo kao majka djecu.
Ovako su završivale Djulabije u prvom izdanju god. 1840, imajuć samo I i II dio. Nu ovakov završetak nije bio pođpun: niti glede domovine niti glede drage. Dosad je samo Štajer slovenski prikazan i uspomena prošlosti slavenske; još manjka slovenska Koruška i Kranjska, manjka izrazi-tija crta o novoj silnoj ilirskoj ideji, koja pripravlja budućnost za sav jug slavenski: evo to nalazimo u III dielu. U pjesmah dragoj prikazivanje pjesnikova čeznuća iz daljine za dragom, premda je

on pri izdanju god. 1841 nastojao prikriti manjak pravoga završetka, ipak nezavršuje pravo ljubavni odnošaj dvoje dragih ; a naposeb niti u sbiljnom životu Vrazovu nije ta njegova ljubav ovako završila. Ljubica se je vjenčala za drugoga: evo motiva za nova čuvstva nesretnoga ljubavnika, i eno ta su izpjevana u III dielu. Za života Ljubičina tankoćutni, plemeniti pjesnik nije htio ni mogao ovu dobu svoje ljubavi pjesmami izpjevanu iznieti na vidik svieta, pače on tih pjesama nije ni poslie njezine smrti izdavao: one su tiskane tek poslie n j e go v e smrti. Ljubica se je vjenčala g. 1839, dakle bi već, po vremenu, mogla u II dielu izaš-lom god. 1841 biti opjevana ta treća već za uviek beznadna doba njegove ljubavi. Ali pjesnik toga nije htio učiniti; dvojimo, da je i gdje u II dielu i s daleka natuknuta njegova bol s udaje dragine, u riečih, kao što su „nebo i zemlja nas razstavlja*, „prstena dati ti nesmiem*. Tek u III dielu to je prikazano. Nu njekoje pjesmice ovoga diela mogao je pjesnik napisati već u godinah 1839—1840, samo ih nije na vidik iznositi, u izdanje god. 1840 uvrstiti mogao ; naravski je, da je čuvstva u tih pjesmah o dragoj u III dielu prikazana proćutio već u onih godinah (1839—1840), ali izraziti ih u pjesmah mogao je tek mnogu godinu poslie, a nije morao odmah, čim su im sbiljne pobude nastale. To je sve valjalo iztaknuti, da se nepodvoji o saveznom napredku i jedinstvu Djulabijah u sa-danjem im obliku od četiri diela; a glede tankoćutnosti pjesnikove i idejalnosti njegova odnošaja
naprama sbiljnoj Ljubici već je bila rieč sprieđa u životopisu njegovu.
Treći dio. Dvokitice i—34 namienjene su dragoj, 35—78 izmjenice domovini, zavičaju i dragoj, a 79—130 sve domovini. U slovinskom gradu, komu je ime po carstvu Lelje (to je Ljubljana) sad boravi drhćuć duša pjesnikova, jer je sad draga njegova u tom gradu (Ljubica udav se otišla je prvu godinu u Ljubljanu). Pjesnik je to slutio iz poja žutovoljke : „nikad tvoja biti neće*, a zatim bjelokrila ptica, padši mu na prozor u zoru, izpjevala mu je strašnu viest, kako se je draga udala za drugoga. U pjesmicah priprostih na pučku tuži on svoju težku tugu. Sjeća se na svoju nekadanju sreću u sadanjoj nesreći. Slika si opet njezine dražesti, kakove bijahu mile njemu, da sada to više gorčinu svoje biede ćuti. Strašna je ta bieda; za uviek su mu vrata u raj, koji je njegov bio, zatvorena, ljubav mu je cvieće sipala pred noge, sad mora križ svoj na Golgotu nesti, sad mu je sbiljni život sama bol. Tim je pripravljena krasna alegorija u dvokiticah 20—34. Iz sbiljnoga svieta, gdje je zanj sama bol, utiče se u sviet idealni, koji mu fantazija stvara, oživ-ljujuć prošlost i pretvarajuć ju u sadanjost; u tom svietu on će od sad živjeti, dok se neprene, a kad se prene, umrieti će. U sreći (I i II) bila mu je draga cio sviet, i duša svieta; sad, izgubiv nju, njegov sviet može biti samo sjena, san pjesnički. I ono je bio san (u I, 63—74), kadno si je on sve divote i velebnosti svieta fantazijom utvarao
u dragoj, koja ga ljubi; ali to je bio sretan, sjajan san, koji je pjesniku bio živom istinom, a naprotiv sadanji mu san pusti je san, a evo kakov je. Sried mora divan je otok, oko njega i u njem svi prirodni čari: vilinski otok. Na njem sried cvieća mramorni je stanak; k njemu duža pjesnikova, voleći ga od najsjajnijeg dvora, često dolazi, ko žto roblje po okrepu dolazi k studencu: u tom je stanku »njegove ljubavi kolievka i groblje*. To jest: pjesnik živi samo u svietu poezije, i u spominjanju; a spominjanje, kad je odlučeno od sve sbilje, kad je ugasla sva svjetlost žive jave, oživljuje svu prožlost, uzkrisuje ju u sadanjost, kao da mrtvi u polnoćnoj tižini iz groba ustaju. Tako uzkrsne iz prošlosti najprije prva dragina rieč ljubavi, pak tihi i nježni domjenci njegovi s njom, pak suze radosti i nade, a napokon vjera njezina njemu dana; toj je »najmučniji uzkrs, ona stenjuć puze po zemljici hladnjoj *. 1 kad tako sve, što je bilo, u uspomeni pjesnikovoj opet oživi, kao da je sada: u milovanju traju čase on i draga ko u vilinskom raju. Ali kad se prene iz spominjanja, i vrati se u sbilju, u javu : sve opet propada u dno prošlosti, kako dusi jutrom padaju natrag u grobove. Nesretni ljubovnik kao pjesnik već se je iztužio, sad će kao čovjek protužiti, i zadnje sile skupiv poletiti k zapadu, »gdje na tudjem spava golubica krilu*, a on će da pred njom »srne, klone, pane, i razmine u cvielu*. Zato pjesnik u 35 — 40 naredjuje, kakov si želi grob ; to je prekrasna pjesma, spajajuć prenježne
pučke motive s veličajnimi umjetničkimi, izcrp-ljujuć glavna obilježja bića Vrazova i ujedno po-davajuć kao u oporuci pjesnikovoj program pjesničke škole, kakova bi imala za dobro naroda našega biti. Na jugu želi biti zakopan (po vjekopisu str. XLV : u Hrvatskoj); „na jugu tamo stoji polje, na polju brežuljak, na brežuljku lipa, na lipi slavuljak*. Tu mu ima biti grob, da može slušati pjesmu slavulja, šapat lišća i „glas žetelica, kad prolaze kući*. To je prekrasno; zanosi na pučku (osobito malorusku), a ujedno preliepo iz-ražuje jednu crtu bića pjesnikova: on je bio ljubitelj prirode, a najpače ljubitelj svoga puka i njegovih pjesama, kojih je zanosnom ljubavju od mladosti sabirao. Dalje želi: „do mene položte još i mač dno groba, da se mača hvatit mogu u ono doba, kada duhne vjetar i braću misao jedna složi, da se otresu robovanja biedna*. Tim je druga crta bića pjesnikova krasno izražena; on je mogao samo duhom boriti se za svoj narod, ali je žudio za dobom, da bi se borio i mačem. Nadalje : „nemećite mi na grob vienca slave, jer sam za života nosio najljepši vienac: vienac ljubavi*. To je treća i četvrta krasna crta bića Vrazova: nikad nije težio za slavom, jer je njegov život bio ljubav čista i žarka. A napokon hoće da mu bude nagrobni napis: „pjesnik, rajske ptice čujuć pie-nje milo, nij’ ni osjetio težko ljeti krilo*. To je peta crta Vrazova bića; biede života, koje nijednoga čovjeka pa ni njega nisu minule, snosio je muževno bez sdvajanja, jer je živio u idealih, i u
njih utjehu nalazio; istu misao samo drugimi riečmi kaže na koncu ove pjesme : „ostavi nas sreća, al nam osti vjera*. To je zdravi, veli čovjek i pjesnik ; takov je na sreću svoga naroda, a ne onakov s njemačkim „weltschmerzom*. Sdvajanje uni-štuje, a pjesnik ima kriepiti i uzdizati svoj narod. — Ali naš pjesnik još živi; i povraća se na prikazivanje čuvstva svojih, o kojih sad živi. Vidi dragu kao tudju ženu; njezine dražesti, njekoč njemu slast, sad su mu strašna muka: crni njezini prami zmije su, u srdce njegovo zagriznute, rieči trublja suda, pogledi striele, što ga zarobljuju te on do groba mora verige vući. Ali ne, nije ni sada draga takova, to mu se samo pričinja; ona je i sada krasna i nevina ko prije: „usta su joj puna božanskoga smieha, oči vedre, jasne, čiste i bez grieha*. To je krasno, plemenito; svu krivnju, što mu se draga sad drugačija prikazuje, odbija na sebe i na „zemlju*: „moja su usta niema, oči suzne —jer što nebo dađć, to mi zemlja uzć*. A što mu je nebo dalo, to on i sada, pošto mu je zemlja otela, smie svojatati te zove natrag dragu u raj ljubavi, da u njem do smrti borave; ta on nikad nemože iz okruga svoje ljubavi, on će uviek ostati u njem. Ipak kuša tu ljubav iz grudih svojih izagnati, ta srdce mu je već bdiju posve iztrošeno: za tu ljubav već je mrtav ; samo povratak k nevinoj ljubavi djetinstva, samo povratak k domu, gdje se je rodio, mogao bi ga još upokojiti: i za to se sad vraća u seoski mir rodne kuće svoje (dvokitice 47 do 59). Gleda opet mjesta svoga djetinstva i mla-
cxxx
dosti, gdje mu jeuzzibku sestrica(Anka)pjevala, gdje je čitao Omira, slušao piev seoskih djevojaka, gdje je svanulo čuvstvo slavenskoga rodoljubja u njem, gdje je prviput ljubio te mu je seoska draga u igri nevinoj metnula vienac na glavu. Ali uzalud u sebi oživljuje tu prvu iđiličku mladost svoju: ni u njezinih uspomenah pokoja nenalazi; ta mladenački nepokoj bio ga je iz te seoske zabiti u sviet iztjerao, zalud mu je sad tu tražit pokoja. Dapače, tu ga istom stižu nove težke boli: »sviet me nerazu-mie u kraju ovomu, ah sad težko patim bez doma
—	u domu !* To je izjava gorke pjesnikove boli, što njeki mu zemljaci nerazumijahu njegova nastojanja i rada. Dakle ni tu nema mu utjehe. Sve je ipak u dragoj; u njoj je njegova sreća, pokoj, radost i sve nade, u nje mu je srdce zarobljeno : spasa, utočišta mu nema! Ali ipak voli, da je ljubio sretan ma i samo časak, no da bi bez ljubavi živio sto godina. Taj jasni časak dala mu je draga,
—	sad gine u mraku bezdanom. U toj podpunoj beznadici i očajanosti samo jedno biće moglo bi mu utjehe dati: majka. Dok je bio djetetom i mladićem, svud su ga majčine molitve pratile i štitile; ali sad je majka u grobu, utočišta mu nemal O, da opet na njezinu krilu može počivat, ko njekoč djetetom, minuli biga svi jadi 1 Tako je ova skupina (41—59) elegičnih pjesmica o zavičaju oprečna s onom sjajnom slikom zavičaja u I; ali ni ova elegična slika uspomeni! na mladost, osobito ukrašena svetom uspomenom na majku, nije mogla manjkati u pjesničkom samovjekopisu
Vrazovu. U 60—79 izmienjaju se elegična čuvstva ljubovnika s elegičnimi čuvstvi rodoljuba. Iz uspomeni mladosti povraća se pjesnik opet k dragoj. Sad ga nada tješi, sad beznadje muči. Sviet će mu jednom morati vratit onu, koju mu je oteo »proti volji s gora*. Ipak samo njegova duša nenalazi prelaza preko Save, koju svaki drugi stvo-rak prieći može: nikad mu se nije više moći vratiti k dragoj i sdružiti se s njom. Može se vratiti samo kraju onomu, gdje je ona njekoč boravila, i gdje ju je prviput vidio. Krasnom pjesmicom ele-gičnom (63—70) prikazuje, kako opet vidi taj kraj; razgledajuč se po njem, raduje se opet kao njekoč u prvoj sreči svojoj, tek se nakon sjeti, da je tu ne samo kolievka, nego i grob sreče njegove. »Gledam vas opeta, zdravo mi svedj bili, vi krajevi, meni i ljubavi mili! Oj zdravo mi bio, ti moj rajski sviete, gdje mi svanii sunce, i — sgasnii prije mete*. Pozdravlja izbu, vrata i prag, gdje je dragu prviput vidio, prozor, na kojem ju je pozdravljao, potočić, uz koji je kolo plesala, travnik, gdje je cvieće brala, prodolicu, gdje je jagode brao i vodu iz studenca crpio, brežuljak, gdje su seljanke pojuć žito plile, i jeku staroga grada (samoborskoga). Ali nj e sad nema! Sve je sad inako! Isti je krasni kraj, ali nijednog cvietka sreće njemu tu nema, te se sdm s tugami bez broja tuda šeće »ko po groblju djece Slava, mati moja*. Tako se tuga osobna i tuga obča domovinska svedjer napokon sastaju. Patriotična bol izvesti će pjesnika iz osobne, ljubavne boli, te će ovaj dio DjulabijU
završiti pjesmami o domovini. (Da se u gornjoj elegiji ima misliti Samobor, nema dvojbe; po-grješno sam dakle napisao sprieda XXXVII, da bi se njeka mjesta u Djulabijah mogla ticati Dra-gojile. Nije tako; u Djulabijah nigdje nije posestrima pjesnikova Dragojila, nego je svud samo jedina draga njegova: Ljubica.) Prije obsežnoga rodoljubnoga zaglavka još se izmienjaju kratke pjesmice sad dragoj sad domovini (od 71—78). Makar si dragu izbijao iz misli, ipak njezin lik svedj se vraća u njegovo srdce, na staro, vjerno mjesto svoje. Ali njega kako i sav narod zove „Slava gromoglasnom trubom* u boj, i to „s Velebita, Vitoša, Triglava*. Proti tri dušmana bije se junak, da spasi slobodu i slavu. Tako ovdje pjesnik razmiče prema II dielu svoju patriotičku misao; ovdje je sav jug slavenski na okupu u borbi proti sva tri glavna svoja dušmana, Turčinu, Niemcu i Magjaru. Još su tri pjesmice dragoj, (75—78) zadnje njoj živoj. Sve su priproste, pučkoga kroja, a za to tim bolje i istinitije izra-zuju duboko ćućenje njegovo. Prva kaže: „Dok si moja bila, svako jutro ti donosih cjelov i niz jagodi, a sad, kad mi te sviet uze, donosim ti kiticu cvieća a na njoj tri suze. Prva suza ti kaže: ljubih te njekada; druga tuži: ljubim te i sada; a treća prisiže: ljubit ću te, dušo, u vieke vjekova*. U drugoj pjesmi veli, da mu je za uvieke sunce zapalo, u trećoj, da je dragu izgubio za uviek. Tim je pjesnik završio razvoj svojih čuvstva pra-ma živoj dragoj: izgubio ju je za uviek, ali je ipak
njegova ljubav za nju vječna. Zadovoljava li posve estetički i etički taj završetak ljubavnoga čuvstva? Možda bi još imala pridoći nova faza, gdje on za uviek stiče onu, koju toli čisto, žarko, vjerno za na vieke ljubi ? Na to će nam odgovoriti zadnji, IV dio Djulabijlt. — Konac ovoga III diela tvore tri poveće patriotične pjesme. Prva pjesma (79 do 97) jest oda Iliriji. ,Domovino moja, puna sjajnih zrakH, majko sokolovi, majko od junakd! uviek sokolove sinke vid’la zdrave, nad tobom izašle zviezde, pune slave!* Pretrpila je od tuđjinaca i nevriednih sinovi izdajnika zla i tuge bez broja. Ali nije za to sdvojila, vjera će ju vodit opet k slavi i slobodi; ostala je čista, neoborena, kao svetica. Opet će biti sretna, sjajna, moćna, poklonit će joj se turski i sredovječni evropski silnici i vratiti joj staru svojinu njezinu. Dugo joj nedolazi dan spasa, još je svedj mučenica, još joj put do visokoga cilja dalek, mučan, krvav. Od umora klonula joj nebeska glava u rajski san. Netreba ga mutit, ona će se sama prenut, kad svane do skora dan obćega narodnog ustanka. Dotle sinovi joj nek umom rade i spremaju za nju za ono doba, kad se bude prenula, okrepnu ponudu istine i dobrote, i uresnu ponudu ljepote. Dotle ona boravi uboga i biedna, a zlotvori joj u zlatu i grimizu sjaju; ipak je ona sretnija, jer su joj ruke čiste ko u djeteta a nad glavom vienac od lipova cvieta, doćim njezini zlotvori sa sjajnimi krunami nose i ruke okaljane krvju njezinom. Nu, što joj je bog odlučio, to će i biti: ona će izaći u visok hram kao
mlada na pir; Triglav, Velebit i Vitoš doniet če joj vjenčane od srebra krune, Dunav, Sava i Drava zlatan pas, a tri mora, sinje, crno i egejsko, miraz biserni; Ilir pak doniet če joj dar, koga drži jedna rieč, sladka ko rieč spasa, rieč tajna, ali u cieloj prirodi upisana i bogu znana. Kad dodje dan občega narodnog ustanka, sam bog će tu rieč s neba raztrubit dati; i onda če k mladoj pristupit mnogi i nudit joj krune, znakove sil-ničke vlade nad neslobodnimi, ali ona će primiti onaj svoj od starine slavenski vladarski znak, lipov vienac, znak skupnovlade slobodnih, i »posljednji če skršit svietu mač krvavi, vladat čovječanstvom u miru i slavi*. Tako je ovdje pjesnik razširio i razvio onu svoju misao o budućnosti domovine, koju je u II 82—84 samo natuknuo. Druga pjesma (98—116) posvećena je slovenskoj Koruškoj i Kranjskoj. Za tumač joj služe putopisni listovi Vrazovi iz god. 1841 (u V knjizi njegovih sabranih diela). Najprije (98—100) slavi slovensku krasnu zilsku dolinu u Koruškoj i dva u njoj prvaka rodoljubna, sigurno misleći Jarnika i M. Ma-jera (vidj V knjigu str. 237—243); zatim (101 do xo2) Režiju, slavenski kraj u Mletačkom (vidj V knjigu 43), pak (103—109) Triglav, na kojem usried stiene kao geslo dalekovidno urezuje rieči na vječnu slavu Vodniku, pjesniku Ilirije oživljene, pod Triglavom Bledsko jezero i na njem boraveće dvie krasotice slovenske, koje su ga, putnika godine 1841, ovdje zaniele (vidj V knj. 251, 254); zatim (no —113) slavi uzorne krasote i vrline
gorenskih Kranjica, a napokon (114—116) silazi »dalje, gdje na nebu sjaje zviezda mila*, t. j. zviezda ljubavi (Ljubljana), i tu slavi dva groba pjesnička, jedan grob mlada pastira (možda Ko-rytka, zanosnoga sabirača slovenskih narodnih pjesama, prerano umrloga), drugi grob Vodnika, j,silnoga orline, što je zakrilio letom sve slavske krajine*. Ovom pjesmom nadopunja Vraz proslavu svoje užje, slovenske domovine, od koje je u II dielu samo štajerski kraj opjevao. Treća pjesma (i 17—130) prikazuje ideju ilirsku u njezinom postanku i razvoju (tumač se nalazi u posveti: »Gušili i Tambure* Mihovilu Jaklinu god. 1845, i u književno-poviestnoj opazci pod br. 15 istoga djela). Pjesnik prikazuje, kako su slobodni pokret francezki i Napoleon potaknuli njegove zemljake na nov život, a najpače se je Vodnik pjesmom »Ilirija oživljena* pojavio, o kojem kaže: „nada sve se uzdignu s krilma velikanskim pod nebo naš oro s klikom proročanskim*. Ali reakcija, „studeni sjever*, zaustavi ilirski pokret, Vodnikovi druzi poginuše ili klonuše, samo jedini Mihovil Jaklin na slovenskom Štajeru neklonu, a sam Vodnik, pjesnik uzajemnosti, zamuknu i bez nade umrie. Nu na jugu, u Hrvatskoj, opet se ideja ilirska obnovila, te se duševni život i rad pokrenuo po slo-vinstvu. Kad se prosvjeta razširi svud po narodu, sav će se narod ganuti, ustati će iz groba Marko i Zrinski, i „sveti mač će u ruci ići od roda k rodu, noseć u krilu staru vjeru i slobodu* Nu treba se duševnim radom pripravljat za tu buduću
dobu oslobadjanja, netreba se varat i nadat prerano, nu nevalja ni duhom klonut od čekanja, jer po prirodnom zakonu, koji se neda slomiti, mora se prije trpiti nego što dodje doba sreće. Tako je pjesnik ovdje na koncu III diela dovršio u svakom pogledu sliku svoje domovine, započetu u II dielu. Ali, otvarajuć ovdje vidik u strašni budući rat svoga naroda za oslobodjenje, nije još harmonički završio svoje misli i čuvstva o domovini: taj završetak će podati u IV dielu, otvarajuć vidik u buduću konačnu pomirbu svih naroda slobodnih. A jednako glede drage, koju je u III dielu za uviek izgubio, prikazat će u IV dielu, kako ju za uviek opet stiče; tim dolazi i taj dio njegova stradajućega bića do konačne skladne umirbe.
Četvrti dio sastoji se od same dvie pjesme; prva je dragoj (i—13), druga je domovini posve-ćena(i4—20). Ljubica je umrla 22. svibnja 1842. Njezin otac je pismom zaprosio Vraza za nagrobni napis. Evo toga napisa, koga pjesnik za života nije u sviet puštao, nego istom iz mrtve svoje ruke izpustio. » U zemlji slovinskoj*, u hrvatskom po-savju stoji brdo, na njem crkva, pred kojom tri lipe stoje sko tri slavske sestre izpred kuće svoje*. U proljeće zelene i cvjetne pružaju široko svoje grane, kao da tri proroka pružaju ruke blagosliv-Ijući rodni kraj svoj. Na to brdo pjesnik u proljeće svako podvečerje šeta i sko rodjene sestre te tri lipe grli, a crkvi se klanja ko majci sin vrli*. Bijaše mjesec lipanj, kad jednom prije sunčana zapada amo dodje i sjede pod hladni i mirisni
krov triju lipa. Krasna je večer, nebo bez oblaka, zapad kao zadahnut rumenilom sunca. Izpred crkve jata mušicđ. i komaraca zujeć igraju svoje kolo. Inače sve tiho, mirno; i sam vjetrić je na ružah zadriemao. Al u to mu nad glavom zakuka drobna ptica toli tužno, da od tuge zdravo lišće s lipa padat stane a njemu srdce zađrhće. Eno na zapadu nebo plamti u žaru zlatnom i grimiznom; sried tog žara ukaže se ženski lik, u prebielom ruhu, s viencem ružmarina na glavi, sa živom zviezdom nad čelom, su lievoj mu ruci zlatan krst počiva, desnom na nebeska vrata pokaživa; još na mene oči m i 1 o t o m okrenu, još se mukotrpno ustima nasmjehnu: u to se otvore ta nebeska vrata i oči mi otmu silnim žarom zlata*. Kad seje opet osviestio i podigao oči, vidi, da je sav zapad biel, nalik na mramornu ploču. I sunce i ženski onaj lik i zuj i poj: sve mu je izčeznulo ko san u jutro; i on bi za sigurno držao, da je samo snivao, ali eto stoje četiri svjedoka onomu, što je vidio: tri cvjetne lipe i crkva biela. — Koli je divnom poezijom evo prikazao pjesnik onaj čas, kad mu je stigao glas, da je draga umrla, i što se je na to sbivalo u njem 1 Kako u pučkih pjesmah, tako našemu pjesniku pri svakoj glavnoj sgodi njegove ljubavi ptice su glasnici za dragu i od drage. I ovdje ptica zloglasnica kliče mu iznenada nad glavom, a što kliče, mora biti neizmjerno tužno, jer od njezina glasa svježe lišće s lipe pada, a njemu srdce zatrepeće. Da je to smrt dragina, to mu odmah sama draga, ukazujuć se njemu, za izvjestno
objavlja, ali mu ujedno načinom pojavljanja svoga podpunu utjehu podaje: ona se prestavlja s ovoga svieta kao čista, vječna zaručnica njegova, pu-teć i njega na nadu na onom svietu, te prije nego izčezava u rajskih vratih, još jednom se obazire na njega, i njemu zadnji pogled svoje ljubavi šalje i zadnji posmjeh svoj, ne posmjeh slasti zemaljske, nego posmjeh priegora za te slasti. Tako pjesnik dragu, koju je bio u III dielu izgubio kao za uviek, ovdje u istinu za uviek opet stiče : ona je na uviek njegova u svietu ideala. Tim je razvoj ljubavi njegove kroz sladkogorke miene, od časa prvoga za-milovanja kroz sve slasti i boli dospio k svomu podpunomu idealnomu kraju, koji je bez kraja, jer će njegovom harmonijom, nikad više nepomućenom, odjekivati sva buduća vječnost. Pjesnik je zavriedio taj konačni idealni umir svojih patnja ljubavnih, jer je i prije, i u sreći i u nesreći ljubavi svoje, svedjer idealno, čisto ćutio. U biću draginu nazirao je tolikokrat (u I i II dielu) priliku angjela i madone; u njoj, i kad je već s drugim u životu sdružena, vidio je (III diel) „usta puna božanskoga smieha, oči čiste i bez grieha* : zato mu se sada, na odlazku svom sa zemlje, može draga pojavljati nalik na Tizianovu madonu u nebo uzlazeću, dakako od nebesnice bogorodice ipak različna bilježi zemaljskoga svoga bića. Nu ovaj uzvišeni prividjaj drage pokojnice, ova apoteoza njezina mogla bi se činiti pretjerana, nenaravska ili pače snimljena s koje svete slike, na primjer rečene Tizianove, da nije pjesnik i samu tu viziju
prikazao posve priprostimi črtami, i da ju nije umetnuo u posve priprostu i naravitu, a tim kras-nije izvedenu sliku okolne prirode. Na brdašcu hrvatskom izpod tri lipe, »tri slavske sestre®, i izpred crkvice biele, koju pjesnik »ko majku sin vrli® štuje, vieran biću slovenskoga svoga zavičaja i skladan s onom hrvatskom pučkom pjesmom, koja o majci kaže »majčice moja, bila crkvice*: na tom mjestu u podpunoj tišini vedra proljetna podvečerja gleda pjesnik u sjaju zahodećega sunca viziju drage. Sva prirodna okolina i sam čas pokojem i čarom svojim naravski uvodi pjesnikovu dušu u nadzemsko vidjenje; sve je priprosto, na-ravito, skromno, a to tim uzvišenije, kao u onoj misli stare svete knjige, da se u lahoru vjetrića ne u gromoru oluje bog objavlja. A zatim kako naravito i priprosto povraća se pjesnik iz rajske vizije u zemaljsku sbilju oko sebe. Prvo, što vidi osviestiv se, jest: sve se zapadno nebo bieli kao mramor-ploča. To jest: pjesnik vidi kamenu ploču groba dragina; ali ta ploča, kojoj dolikuje pokrivati njezino mrtvo tielo, jest sUmo nebo, jest zapadni rub nebeski k zemlji spušteni, poslie zahoda sunčana u bielu svjetlost izbljedjujući. A što je vidio još u žaru sunčana zapada, to ni sada u sutonu zemaljske sbilje nemože držati za san; jer je isto s njim vidila okolna priroda, ne sva, ali bar ono, što je u njoj najvišje i njemu kao slavenu i kršćaninu najmilije, i što je s njim na brdu bilo onim žarom obasjano prije gasnuća sunca: tri lipe i crkvica biela. To su svjedoci vjerenja njegova
s rajskom zaručnicom. Evo tako je pjesnik mjesto naručenoga svoj iz dna duše izvadjeni napis pokojnici dragoj upisao u grobni spomenik, koji je o n njojzi postavio : u Djulabije svoje. Prekrasna ta pjesma, vriedna da s Djulabijami vjekuje u hrvatskom narodu, pobudjuje želju saznati za sbiljno ono mjesto, koje je tu opisano. Bit će negdje u okolici zagrebačko-samoborskoj onakovo brdašce s crkvicom i s trima lipama, a s vidikom k Samoboru na zapad. Vrazovi opisi iz prirode svigdje su istiniti, pak će biti i ovaj; a da pod krajem sna zapadu* misli Samobor, svoje ljubavi »kolievku i groblje*, nemože biti dvojbe po svih Djulabijah i po sonetu „Konac* iz god. 1845, gdje se zadnji put za svog života prašta u pjesmi s pokojnicom dragom. — U dvokiticah 14—20 rodoljubna pjesma završuje Djulabije. Ona će biti pisana blizu pokretnih godina 1848 i 1849, valjda poslie njih. Sumoru, koji je poslie te dobe nastao, pjesnik ne-daje maha u pjesmi, jer ima tvrdu, nikakovom ne-sgodom neslomljivu vjeru u dostojniju budućnost ljudstva; i zato, premda ojadjen, nejauče nego satirom obara protivnika i diže sjajnu zastavu budućnosti. Tako, sbog gorkih uticaja onodobnih, ova pjesma nije toliko zanosna ko ona domovini u III 79—97, ali je krepka i muževna, a svakako dopunjuje i umirno završuje razvoj rodoljubnih čuvstva u Djulabijah. Dočim je prije (u II) govorio o bojnih dušmanih svoga roda u prošlosti, ovdje mu je izhodištem pjesme suvremeno ono neprijateljstvo tako zvanoga javnoga, novinskoga
mnienja u inostranih priestolnicah, najpače u tridesetak njemačkih, proti slavenskomu plemenu i naposeb narodu hrvatskomu i slovenskomu. Od-praviv satirom te nove bojovnike, „inostranske vi-kače i pisače* proti svome narodu, „guske teutonskih tri’est kapitola, žabe u barah krekećuće, buncajuće pijane babe, lajuće pse*, čim označuje nerazum, nizkoću, prostačku svadljivost i plaćeničku podlost njihovu : izriče prostu istinu, da takov njihov, ljudi nedostojni posao nemože odlučivati sudbinom njegova naroda, nego samo po-budjuje još jači njegov odpor i veći rad za slobodu, i tako iz zla, koje oni hoće zadati tomu narodu, niče njim i njihovim veće zlo, a njemu veće dobro: „striele, pune hrdje, što bacate na nas, odbit će se na vas oštrije i tvrdje, a svaki lanac, što za vrat kujete nama, pretvorit će se u ključ do slobode hrama*. Svi su ljudi i narodi po prirodnoj vječnoj pravdi te po svom biću i pozvanju, koje će oni jednom i doseći, braća; a dotle zlo, koje brat bratu čini, vraća se po onoj pravdi na zlotvora te onaj narod, koji drugoga zarobljuje, sam mora robovati svomu samosilniku. Pak opet samo onaj čovjek i narod, koji je rob svojim stra-stim i strastim svoga jačega gospodara silnika, vriedja i progoni drugoga čovjeka, drugi narod, i u njem ujedno svoje pravo ljudsko biće; koji čovjek i narod razvija u sebi čisto ljudsko biće, taj će za slobodu i čast svakoga drugoga čovjeka i naroda raditi, jer samo tako može raditi i za svoju. Po bratinstvu ima i jedno, jednako pravo za sve
narode valjati. Zato tudji narodi neka nerade gospodovati i svetiti se ovomu narodu ; to je posao vučji i zmijski, ne ljudski. Po bratinstvu u jednakosti prava nastani sloga medju romanskim, germanskim i slavenskim plemenom. Onda će po onoj vječnoj pravdi »doć opet sloboda, nad nami izteči sunce bez zahoda*. Sigurna budućnost je bratinstvo, jednakost i sloboda svih naroda te vječni sretni mir svega čovječanstva : to su zadnje rieči pjesnikove. Nije ih on samo iz buke pokreta francezkoga načuo, nego ih je mogao crpiti u mirnih mislih svih prvih, pravo čovječtvo izrazu-jućih, strastim svojim i svojih silničkih gospodari nerobujućih pjesnika, mudraca, državnika srednjega i novoga doba, i u samih prvih muđra-cih prošloga i ovoga vieka Njemačke, premda vlastodršci vladane. Zato može pjesnik onu u III izrečenu kob skoroga strašnoga rata na iztoku i kob daljnih još patnji svoga naroda prije oslobo-djenja ovdje na koncu Djulabiji ublažiti i smiriti sigurnim izgledom konačne, makar još i odaljene pomirbe svoga naroda slobodnoga sa svimi ostalimi takodjer slobodnimi, i tako onu misao o budućoj harmoniji narodi, koju je u III 97 nejasno samo natuknuo, ovdje jasno i odrješito izraziti. Posve je naravski, da je ovaj konac Djulabiji više pjesma misli nego li pjesma čuvstva, te po tom mirnija i manje zanosna od pjesama rodoljubnih u III; jer konačni sigurni umir donosi samo misao, u koju se je pročistilo čuvstvo, Utaloživ se, umiriv se. Djulabije su estetički i etički posve završene.
Djulabije su u istinu pjesnički samovjekopis Vrazov. Njimi je prikazan njegov istiniti život u ljubavi i rodoljubju; uz to je njimi prikazana i ko-lievka mu i grob, i krstitelj Mihovil Jaklin i majka i ljubljena sestra Anka, i tiha prva mladost i burno muževno doba: „sav raj na zemlji i čitav viek kratki*. S toga, što su Djulabije istinit odsjev njegova života, nemože biti inako nego da su one u svojoj cjelosti posve izvorno djelo, a da neopo-našaju nikoga dragoga pjesnika. U odlomcih iz Djulabija, kad su izlazili u Danici god. 1837 pak 1839, nazrievali su njeki prijatelji Vrazovi, da se on gdješto povadja za Saphirovimi „Divljimi ražami*. Vraz u prvom izdanju Djulabija odbija to odlučno, veleči, da nema ni najmanje sličnosti u sadržaju, zatim da on nije nikada prijatelj Saphi-rove muze bio, i napokon, da su Djulabije svojim začetkom starije od Divljih ruža (za godinu dana). Kad uzmemo Djulabije kao cjelinu, već za prva dva diela, nekmoli još za treći i četvrti zajedno s onima nemože ni govora biti o kakovoj imitaciji: sastav Djulabija niknuo je iz života Vrazova, u ružah bečkoga Saphira nema ništa o rodoljubju nekmoli onakovu, kakovo je Vrazovo; što i Sa-phir pjeva dragu, koja nemože njegova biti, kao što i Vraz, to je slučajna sličnost, koja postoji ne-samo izmedju ta dva, nego izmedju stotine lirskih pjesnika. Zato je i to slučajno a naravski, što se gdjekoja misao i slika pjesnička o dragoj nalazi slična u Djulabijah i u Divljih ružah. Čitajući one Saphirove pjesme (u izdanju brnsko-bečkom od
Karafiata) nailazimo po koju sliku ili misao sličnu s njekimi u Djulabijah na sliedećih mjestih: u I svezku u posveti i u pjesmah i, 7,15, 57, 59, 73, 77, 84, 89, 98, 99, 125, 156, a u II svezku u pjesmah 6, 9, 15, 49, 84, 108, 114, 167,180, 184. Nu takovih sličnosti nalazi se u veoma mnogih lirskih pjesnika, od kojih jedan za drugoga nije ni znao. A s razlogom piše Vraz: Ja mogu iskreno kazati, da nisam nikada prijatelj Saphirove muze bio*; jer taj ima i mnogo takovih pjesama, koje su bez istinita čuvstva puko prenavljanje, prenakićeno retoričkim blještavilom i domišljenimi doskočicami, a takovo pisanje moralo je skroz naravitoga Vraza, neprijatelja svemu umjetnomu nakitu, silno odbijati, ne-kmo li da bi ga na oponašanje pritezalo. Posve je pak vjerojatno, da je na Vraza, barem u zamisli Djulabija, uticao slavljeni pjesnik slavenske uza-jemnosti Jan Kollhr svojom pjesnju ):>Slavy dcera* (Slave kći). Osnov kompozicije sličan je u Djulabijah i u Slave kćeri: u obijuh se prepliću i sastavljaju pjesme dragoj s pjesmami domovini u jedan vienac; u obijuh je miena čuvstva slična, i razpored njihov u sad veću a sad manju skupinu saveznih kitica (ili soneti) pak u poveće razdjele sličan je; konac I diela Djulabiji (dvokitice 107 do 112) i sadržajem je sličan koncu I razdjela Slave kćeri (soneti 115—119)' Svoj tumač k Dju-labijam udesio je Vraz po uzoru Kollđrova k Slave kćeri i crpio iz njega. U tvorenju plastičkih sastavljenih rieči osobito pridavnih (kao: časi krilo-trudni, hari milotravni, rosa srebročista itd.) bit
će se Vraz izprva mnogo više povadjao za Kolld-rom nego li za narodnimi pjesmami. Svakako je Kolldr pobudjivao Vraza. Ali rečenim sličnostim u osnovu i slogu Djulabijd nije toliko uzrok ho-tično ili nehotično oponašanje Vrazovo, koliko je slučajna sličnost u njekih životnih sgođah i u duševnom smjeru kod obadva pjesnika. Tako se sličnost konca I diela Djulabiji s koncem I diela Slave kćeri ima odbiti na to, da je Vraz ostavljajuć hrvatski zavičaj Ljubice i odlazeć u daljinu jednako morao prebroditi rieku, kako i Kolldr, kad se je od svoje Mine na Sali, u lužičko-srbskom kraju, dielio putujuć u daljinu; ali u III i IV dieluDjula-bije su posve različne u ljubavnih pjesmah od Slave kćeri. Nu Vraz se i slogom pjesničkim mnogo luči od Kollara: ovaj je često posve prozaičan, obiluje suhoparnimi alegorijami, neshodnimi prispodobami i metaforami, upušta se u starinarska, jezikoslovna i poviestna razpravljanja, u obće više je učenjak i politički borac u svojoj Slave kćeri no čisti pjesnik. Naprotiv u Vrazu sve je živo i istinito čuvstvo, i s toga u pjesničkom pogledu Dju-labije bez dvojbe nadkriljuju Slave kćer, premda je ova širim svojim predmetom i obzorjem te prema povoljnijim okolnostim pisca mnogo znatnije djelovala po svem Slavenstvu no što su Djulabije; nu Djulabije bi mogle biti reć bi „Slave kći* slovenskoga i hrvatskoga naroda. Vraz je u Djula-bijah u svem više naravit i narodan, upravo pučki pjesnik nego li je Kolldr; to se očituje već u tom, da je Kolldr pjevao u sonetih a Vraz u pučkih ki-
ticah, kakova je poljski krakowiak. Mnogo više no ikoji zapadni ili slavenski pjesnik uticala je na slog Djulabijii narodna poezija slavenska. Po istini piše uviek iskreni i istinski Vraz god. 1840 Če-lakovskomu glede svojih Djulabija: sMoja vila odgojila se je u bašti narodne poezije, budući sam imao sreću roditi se u jednom kraju Slovenstva, gdje se možebit najviše pjeva. Tako su mojemu srdcu omilile ove proste pjesme*. To je pjesnik u samih Djulabijah očito naznačio. One tri poljske kitice, što ih je stavio za povodnice pred I, II i III dio, upleo je prevedene u niz svojih pjesmica, nadostavljajuć svoje misli na njih. Kako se žica narodna često oziva u Djulabijah, to smo već gore spominjali. Dakako ima uz to u slogu i višjega umjetničkoga kroja, osobito po ukusu romantičke škole. Opaža se gdješto i uticaj naročito dubrovačkih lirskih izraza, i, s pravom mjerom, poraba mitologičnih to slavenskih to staroklasičnih povoda, pak i trag izučanju staroklasičnoga pjesnič-tva. Nu ipak je narodna pjesnička žica u Djulabijah toli premašna, da bi mnogim te mnogim ki ticam dolikovao naziv poput onoga, što ga je Če-lovski napisao na dva svoja djela, naziv: oglasje narodnih pjesama. Obilate pjesničke slike malne su sve uzorito krasne, te obilno nadomieštaju kađi-kadanju neokretnost u vanjskom obliku jezika, koji je oblik Vraz diljem života, kako se u njegovih rukopisih vidi, opet i opet izpravljao i ljepšao.
Cjelokupne Djulabije bit će po svom uzornom sadržaju i krasnom slogu za hrvatsku djevojku 1
mladića, bog daj i za slovensku mladež, najplemenitije i najmilotnije štivo ; ljepšega vienca, savita od izborita cvieća i dragoj i domovini uz po koji ljuti trn za đušmane, nema ni hrvatska ni slovenska knjiga. U Djulabijah ujedinjena je sva pjesnička snaga Vrazova; u njih se najpodpunije odsieva cielo krasno pjesničko biće Vrazovo, koje je ona-kovo moglo niknuti samo u slovenskom milotnom zavičaju a razviti se u napun samo u tadanjoj Hrvatskoj na žaru ljubavi domovinske one, koja je i branila svoje od starine i gradila most od brata k bratu te obuhvaćala svu Iliriju, svu Slaviju.
Ob ostalih pjesmah možemo samo iztaknuti: značaj i odnošaj pramaDjulabijam. Čuvstvene elegije prve su mu pjesme, poglavito o seoskoj dragoj, o kojoj je u Djulabijah spomen; ona mu je prije Ljubice reć bi Rozalinđa prije Julije: mag-leno predzorje prije jasnoga sunca. Mladenačku sentimentalnost njihovu i savez s inostranskom romantikom iztiče sam pjesnik: su njekih su sami težki uzdasi, gorke suze, više plača nego što treba*. Krasne pjesme ljubavi njeke samo na širje izvode gdje koju misao iz Djulabija; sPretvor uma i srdca* zanosi na zapadnu izhitrenu romantiku, a 8Srdce moje* krasno oponaša misli jedne narodne hrvatske pjesme, ali joj daje priliku iztočnjačke gazele, štono pripjev naš narodni, koj je više puta bez sadržajne znatnosti, podiže do temeljne, delom pjesmom vladajuće misli. ^Nepokornost* ima poput Heineovih trpku oštricu na koncu. Krasni su soneti. Da Vraz i u dievi, kojoj god. 1845
tri godine po Ljubičinoj smrti pjeva ove sonete, ljubi samu Ljubicu, očituju soneti XXII i osobito III: „Što smrt razbi, bog stvori iz nova: ko čist angjeo s rajske mi se uze sad nje duša u tvom kipu vraća, daju ljubim opeta bez suze*. Gha-zele ticat će se jamačno takodjer Ljubice; sve su krasne, a orientalnomu smjeru dolična osobito prva. Pjesnik naš mogao je ovaj iztočni oblik prihvatiti tim više, što u bosanskih njekih narodnih pjesmah neznaš odsjeći, što je iz Azije a što li domaće, pak, kako gore spomenusmo, značajka u obliku gazele nije ino no pojačeni pripjev naše narodne pjesme. U baladah bile su pjesniku uzorom narodne balade ili Mickiewiczeve. U romancah uvodi on prvi poput Prešerna u našu umjetnu poeziju narodni španjolski oblik sroka, asonanciju, jer da ona dolikuje našemu samoglasničkomu jeziku, a da je i u narodnih pjesmah ima. U povje-stici „Babji klanjac* pjeva sukob magjarski sa svojimi zemljaci, o čem je rieč u Djulabijah. Medju prigodnicami u „Sestri Anki* i „Dragojili* prikazuje uzornu bratinsku ljubav, o kojoj je u Djulabijah kratak spomen. U pod smješnicah ima oštroga njegova satiričnoga duha. Napokon u budilicah ori se ista krepka domorodna žica, koja i u Djulabijah, osobito u pjesmah „Nemarnim i neodlučnim*, „Kajte se*, „Kršni*, a zavr-šuje istim glasom, kojim Djulabije : „sloboda!* — I tako opet vidimo, da su Djulabije ogledalo svega pjesničkoga bića Vrazova, vriednog slave kod oba naroda, za kojih slogu i slobodu je živio.
Zaglavna primjetba.
Većina sadržaja, što ga je u ovom uvodu do strane LXXVI, bila je za proslavu sedamdesetgodiš-njice Vrazove u svetčanom broju (> Vienca* jur priobčena, ali ovdje su mnogobrojni to veći to manji dodatci, kratice, izpravci. A sve od strane LXXVI do CXLIX pisano je posve iz nova za ovo izdanje.
Za mnoge ustmene i pisane prije nepriobćene podatke o životu Vrazovu zahvaljujemo se na dobroti svim, koji nam ih podadoše, osobito: gospo-djam Sidoniji Malinovoj, Josefini Vancaševoj, Gabrijeli Gaj-Zemljićevoj, gospodi Matiji Kočevaru, Naumu Malinu, Josipu Muršecu, Vjekoslavu Štau-duaru i Ljudevitu Vukotinoviću.
Ovo izdanje pjesama Vrazovih neluči se od prijašnjih samo tim, što je ovdje samo izbor, nego i tim, što su ovdje prvi put štampane njekoje pjesme (Orao i soko, Iskreno očitovanje, Kajte se) i njekoje kitice (n. pr. u Djulabijah III 37, 54; i još druge), pak što su više put upotriebljeni rukopisni varianti i izpravci Vrazovi oni, koji nisu u prijašnjih izđanjih rabljeni.
F M.
CL
ZABRANE PJESME.

f
___«X2.____m_____
S
_MU3LABIJS. '{■
D*
A
i 1

VIENAC POPJEVAKA
DRAGOJ I DOMOVINI
U ČETIRI ODJELA.
I sun’d my hoart in beauty’s eyea.
Byron.
O patria I dolce nome..
Silvio Pellico.
---------del — ferro cinta,
Pugnar col braccio di straniere gen ti, Per servir serapre o vincitrice o vinta.
da Filicaja.
MžgkJt/
'M—
Dolina, dolina,
w dolinie potoczek, — Nie mogQ zapomnieć
dziovvki czarnych oc/.ek.
Krakowiak.
^.ied zemlje slovinske ft bio se grad vidjeva, U tom bielom gradu ponosita dieva.
U te dieve jedno momče zarobljeno Vapi i nariče,
gorko razcviljeno.
Ti bi, grade, bio bez tvoje djevice Tužan, k6 bez Vild zelene gorice.
Ja bih bio sretan, slobodan k& ptica, Da nikad nevidjeh Njena krasna lica.	
i) dolu, u dolu ° do tri hladna vrela: Ah nemogu zabit Njena lica biela . . .	3
Lice, oči, usta — tri rieči malene, A1 se od njih rodiše pjesni nebrojene.	
i	—'	
[putrom svaki listak 0 blista od rosice — Sjajnije neg alem na kruni carice.	4
Jutrom svaka grana glasom ptice sbori; Jutrom svako srdce Bogu se otvori.	
Jutrom te ja vidjeh : nebo — tvoje lice, Munje — crne oči, striele — trepavice.	5
Jutrom u očima suza mi zablista — K6 u ranoj ruži rosa srebročista.	
Jutrom čuh — bi reći da krilatac sbori — Gdje ti do tri riečce naški progovori.	G
Srdce mi se odpre, u nj božić uleti, Pa sad tu caruje i zimi i ljeti.	
tijuven plam, što mene '	toliko razcvili, Njoj samo povjerih i posestri Vili.	7
Nu što dosad tajno skrivala bi mila, Sad u sviet raznosi . posestrima Vila.	
Drobna ptica ševa u nebo se skriva, A1 ju odavaju usta ljubezniva.	8
A ja ime drage skrivam u pjesmice, Al pjesmice viču: »Ljubice! Ljubice!*	
|^red oč'ma mi trepti 0 rumen od zorice, Odkako zaglednuh Njeno rajsko lice.	0
A na srdcu guje od ljuvezni bdiju, Odkako me sgodi strielj Njenih očiju!	
Af\ajka kaza: »Sinko! štuj Boga i moli!* A da Lelja Bog je, naučih u školi.	10
Nedivi se dakle, 'brate srdca moga! Što ja cienim Lelju i štujem kb Boga.	
Slast, milina rieči, što joj usta kiti, Stas ponosno vitki i hod plemeniti:	11
To su učitelji,
što me momče mlado Naučiše pjevat:
»Lado, Leljo, Ladol*
KLosa, što zahita	12
J srdce kano mreža,
Pogled, nehotice što na plijen preža:
To su oni hari, hari milotravni,
Što me uhitiše
te sam sluga stavni.
Krasota angjeoska,	is
čar rieči slovinski’;
Medju dušom, tielom sklad divni vilinski:
To je visok izvor od mojih pjesmica,
Što će dotle teči, dok s gore bistrica.
it
A srdce slobodna srnica u gori.
Moj je pako obraz lier o ranoj rosi, A srdce titranka, koju dieva nosi.
)ad mi jadnom ljubav	15
hitra krila mori,
Srdce za ljepotom Njezinom se bori.
Pamet Nje kip sliedi u noći i u dne,
Brojeć, zaklinjući čase krilotrudne.
Ljubavi, ljubavi!	16
odkud tvoja sila ?
Sad me nosiš nebom, paklom sad nemila.
Sad činiš da čeznem vas rajskom razbludom,
A sad da u jada
tonem moru hudom.
Oj pojavi mi se	u
srdca Dioskure!
Sjajuć na taj čunac tjerani od bure.
Javi, da bude ga sreća tud ponesla, Gdje nekida više sjever jadra, vesla.	
Poved’ me u sriedi zemljice i neba, Gdje borave dusi gladni rajskog hljeba;	18
Jer ja nisam čovjek, što u prahu plazit, Niti Bog, što može sunca nadilazit.	
'Sreću traži jedan 3 brodom po pučini, Taj za častmi hlepti, taj se kućom brini.	19
Moja nij’ u častih nit u tankoj plavi, Moja sreća samo uza te boravi.	
Tvoje su mi usti knjiga začarena — Bi reć od dva listka ružica rumena.	20
U njih mi je sreća: bi 1’ se otvorile, Za mene kazale bar tri riečce mile ?	
Tvoe su crne oči dva prozora biela, Iz koih gleda do sto veselih angjela!	21
U njih mi je sreća: daj da se otvore, Da mi se u srdce slije slasti more.	
Zamka mi je crne tvoje kose svila, Gdjeno mi se ptica slobod ulovila.	22
Ulovila te će tu umriet bez česti, Ako nećeš od nje ljuven vez mi splesti.	
Vrt su lica tvoja, u kom ruža cvati, Stid stoji ko stražar pri ljepote vrati’!	23
IO
O	dostoj, da i smieh nebude daleče,
Neka opet momku sunca zrak izteče.
Čelo, njedra dva su
stana plemenita,
Dva oltara, gdje se proročanstvo pita.
Slušaj, dievo, samo šta ti srdce pravi:
U njem Bog stanuje, ne u pakoj glavi.
Iz tvojih očiju	2,5
munja se obara,
Plašeč meni pokoj iz srdca, njedara.
Ej sklopi ih, dievo, sklopi i dopusti,
Da se opet smiri medom tvojih usti’!
carice od moma!
Pojdi amo, pojdi, srnice pitoma!
Nebi li kušala piće s moje ruke; Nebi 1’ od milosti primila jabuke.	
Viek za tobom nosim darka dva nevina: Jabuku crvenu, kitu ružmarina.	27
A ti viek odmičeš od mene k& ptica — Od lukava lovca i njegvih strjelical	
Netrči, netrči viek s plahostju bježnom, Udrit ćeš o kamen nogom lahkom, nježnom.	28
Netrči, netrči: trn leži na stazi! Netrči, netrči: stazom zmija plazi!	
Vaj! Ona nesluša: koraci ju hitri Nose izpred mene k6 ružicu vitri.	29
Ona bježi, a ja
sliedim svedj nje lice —
K6 za jutra sunce luč sjajne danice.
Bi li Joj prosuo	so
zlatjane jabuke,
Da trčeč za njimi prigne biele ruke ?
Nu odkud mi zlato ?
u mene ga nima:
Srdce mi tek za njom bije u grudima.
Čim me iz dubljine	si
prsih tuga zove,
U njih se stvoriše Djulabije ove.
Pa ih sad prosipam pred nju bez pokoja ;
Nebi 1' se prignula Atalanta moja.
---*A/V-
H/no je opet, gdje već	32
® stoji kraj studenca,
Krasne kose svite na način od vienca.
Pa se nagnu nada nj i liepa i mila — Kano nad jezerom jezerkinja Vila.	
K6 što duga sdruža sve nebeske boje, Tako u tvoem tielu sve ljepote stoje.	33
A1 što sve su boje, gdje sunašca nije: To su i sve ljepote, gdje ljubav negrije.	
Ljubi me, Ljubice, ljubi, dievo mila! Dok su nam još vita od mladosti krila.	84
Sreća bez pokoja mienja brzu nogu.. Što će doniet sutra, znano j’ samo Bogu.	
Uitavu noć, kažu, ■' slavulj pjevat mari, Kap krvi iz kljuna dok mu neudari.	35
Ja da svoju ljubav mogu izpjevati,
Nebi žalio pojuč
sljednju kaplju dati.

i mi zabranjuješ, da te već neslavim, Neg da tvoje dike iz misli postavim.
Slušam, al zabrana nij’ povoljna Bogu.
Iz glave te metnem, iz srdca nemogu.
Kako k majci diete viek najradje bježi,
Tako svaka pjesma viek za tobom teži.
I ti ih prigrli
ljubezno i milo —
Kano majka diete jedinče u krilo.
— -vv/w- —
log je tebe stvorio,
' Ljubice milena,
S tielom od ljepote, s srdcem od kamena.
30
37
30
To je, zašto plačem s glavom na koljenu,
Plačem, tužim tugu viek neizrečenu.
Da bi mi u srdce	39
pogledati htila,
Razplakale bi se oči ti od mila.
Da bi slušat htjela srdce razcviljeno,
Puklo bi u grudih srdce ti kameno.
(U	--Aftft-
lNa moj jad je stvoren	40
15 pogled ti vilovit —
Za srdce zanosit, za srdce mi trovit.
Ah on s srdcem radja nemile mi rate,
Te za usta goji uzdahe krilate.
Tebe jurve dvorim	41
tri godine dana —
Tek za tri cjelova tvojieh ustana.
Ja jih prosim, ištem od jutra do jutra,
A ti mi usta sklapaš šapćuć : »Sutra, sutra!*
svilena vezila, Izmaknut iz uze speta svoja krila,
Razastrt ih sretan, slobodan ko ptica — Daleko od tvojih krasnih, rajskih lica.
pa s licem vcscufll,
Scieneć se slobodan, od Nje se odielim.
Ja se dielirn, ni da riečce bi tratio ;
A Ona u smieh : 9s Bogom!
Brže se vratio ! *
Odem, al do mala	44
srdce upoznađe,
I)a, što je na licu, ii njem neimade.
Skršit ću verige,
Opet se povraćam gdje je moja Vila, U zlatne verige stavljajući krila.	
Oprosti, oprosti, jedina carice! Pa k meni okreni svoje blago lice.	4f>
Karaj, veži, razpni roba skrušenoga, Samo ga nebaci od obraza tvoga.	
JjCnieš li, krijuć oci prami svione kose, Da mi sakrivene jada već nenose ?	4G
Nemoj ih krit, nemoj, već promisli, mila, Da izza zasjede grdni’e ranja strila.	
Tebi se ja molim, tanka koprenice, Ti od moga neba krasna stražarice!	47
Izvedi mi na dvor žudjenje kfl sanak: Moju rujnu zoru, i moj bieli danak.	
Taj predivni zastor: duge trepavice — Oj digni ga, digni, krasna golubice!	48
Da bar jedan zračac pred vrata mi sine, Srdce da utješi, tuga da ga mine.	
O. 'jjto te crne oči 3 sili me motriti? Što iz njih pogledom crni nalip piti?	49
Aj oči, aj oči, nalipe medeni! Radi vas ah pokoj s Bogom ode meni!	
Sunčanice moja, ja ču iz njih piti, Makar mi i bilo na mjestu umriti.	50
Takva bit će smrtca	
sladka i bez muke,	
Jer nosila budu	
tvoe mi biele ruke.	
O ikad nij’ na ruži	51
” čišće rose bilo,	
Kad je sunce jutrom	
bieli dan razkrilo, —	
Neg što biahu suze,	
što ko tri zvjezdice	
Padoše s Nje očiuh	
na krasno joj lice.	
Blago vama, blago,	52
vi tri suze mile,	
Što ste mi od ljube	
dušu predobile!	
Nebeski vas angjeo	
Njoj u grudi slio,	
Pa u njih studeno	
srdce raztalio.	
Da je meni Višnji	53
na milosti sada,	
Pa da me pretvori	
u slavića mlada:	
U grm bi se skrio,	
pa vžis bez prestanka	
Pjevao od mraka	
pa do biela danka.	
Blag večerni hlađak	54
vds je razpirio,	
Pa čist bljesak opet	
na nebo odnio,	
Te tu stolujete	
u nebeskom moru —	
Sjajne tri carice	
u Petrovu dvoru.	
Svedj odtud na staze	55
sjale u toj slici,	
Kud drage slovenski	
sliede vjerenici;	
Da materi Slavi	
nebude s prevarll	
Od ljubljene djece	
jadnih Leandara.	
-fcta li si vidio,	56
^ kad pod večer ptica	
Nad mirnim jezerom	
lieće — lastavica?	
Lieće te se nezna, da 1’ ga poljubila,
II’ tek dodirnula krajci svojih krila?
Takov biaše cjelov — dar dušice Njene -— Te i sad pitaju ustnice blažene:
Biaše 1’ to taknuće Njezinih ustana, Ili njihov dašak, ii od neba mana?

Jiđiš li, gdje blisnu, dievo, dragušica,
Bi reć zlatan posmjeh nebeskoga lica.
Tako se razasja jednom duša moja, Kad se s njom složila u ljubavi tvoja.
k
nadeš li još vrieme, kad pjevaše meni: „Sadila sam, ljubi, bosiljak zeleni.*
87
58
Tada ti, tad u me Ljubice, usadi — Cviet željne ljubavi; njom srdce ogradi. h joiepo poje Slavka, ’ liepo slavulj-ptica; Nu sve nadilazi glas dviuh pjesmica:	
	00
Prva mi je: »Ja te ljubim bez pokoja!* A druga je pjesma: »Ja sam uviek tvoja!*	
V ta ime metuljica, ® svjetlom zatravljena, S njim se složit žudi, njim umre blažena.	61
Nu gle čudo ognja tvojih od očiju! Tim me većma kriepe, čim me većma biju.	
	
n
osa ti j’ mekana,
3 usti su ti ljubke,
A njedra snježana kano u golubke.
O kada to samo
razmišljavat smijem, Već moram rukama oči da sakrijem.
uuti tc
Onud, gdje mi leži sloboda sapeta —
Kao što se kreće
k mjestu Slovin pravi,
Gdje se sveta dieva, bogorodka slavi?
Nebi li, moj duše,	64
sliedeć čuda prava,
Onamo krenuo,
gdje caruje Slava, —
Gdje se izpod Njenih zlatnih krila novi
Lovorom vjenčani radjaju vjekovi ?
Nebi li sliedio put na krilih tanki’, Gdje vjetrić žuberi još o Delijanki; —	65
Gdje sa stieni sbori tisuć siedih lieta, Razkršene leže krune dvaju svieta.	
Nebi li sliedio mater sedam seka, Kud te njekoč vukla slava davnih vieka?	66
Sliedio na obale Ćercu Alkinoja, 11 viteze hrabre, gdje vladaše Troja?	
Kolikrat onamo ti si me prestavio, Gdje gatahu sfinge, gdje se Memnon slavio; —	67
' Gdje u sveta pisma Mumie su povite, Duhu čovječjemu viekom nedokrite!	
	
Ajd onamo, srdce da se upokoji, Gdje viek povjetarce amberom se poji; —	(58
Gdje iz svetih poju rajske ptice gaja, I gdje šaren lepir ružom se opaja.	
O moj duše samo u ljubav zaprti, Drugo pred tobome sve se kolom vrti.	09
Ta viek trepćeš krilma, gdje j’ moja ljubezna — K6 sokolić, s gnjezda što nesmi i nežna!	-
Ja sam u verigah u Nje naručajih, Što nipošto srdce skršiti neda jih.	70
U njih si uživam čase pune cvieća, Kojih nebi dao za slavna stoljeća.	
Ljubica mi stvara	71
vrte vilovinje,
Uči kako srdce,
s srdcem se spominje.
Ona mi j’ Areta,
Nausika milena,
Ona i Penelopa — kruna slavnih žena.
U Njenoj ljepoti	72
čudesa su moja,
Koja viek razkladam, gledam bez pokoja.
Njezin mi je posmjeh pismo začareno,
Što još nebijaše nikim tumačeno.
Sa svojim očima	73
sunce mi je Ona,
S kog mi duša zvoni kano stup Memnona.
Dk, Ona od mene . sad stvara kip mumie,
A sad sfingu, koje nitko nerazumie.
Njezin uzor svet mi gaj je, gdje dušica Pjevajući gine kano rajska ptica.	74
Njena lica su mi rajski perivoji, Gdje kS leptir slastju pogled mi se poji.	
vjad mi čelo ravni, ć> sad mi vlasi redi, Sad mi lice gladi, Sad u oči gledi; *	75
Sad mi ljubi oči, sad opet ustnice: »Ti si uviek angjeo, sladka mi dušice !*	
Sada na smieh složi, sad na sbiljno usti; Sad čelo nabere, sad obrve spusti.	76
Iz očiuh joj strielja munja — oganj živi: »Ipak si ti angjeo, angjeo ljubeznivi!*	
Sad ručicu diže, njome meni priti; Na čelo se skupi oblak plahoviti.	77
Iz očiuh joj pada bi reć gržid ledeni: »Ipak si ti angjeo, angjeo moj ljuveni !*	
Već izkrivi ustne, nos i obrvice, Razmrsi si prame, nabra čelo, lice.	78
Sklope joj se ustne, sklope crne oči: »Ipak viek nespava sunce u iztoči!*	
Zastor od očiuh i od ustiuh pade, A na njih razbludno posmjeh se ukrade.	70
Čelo se razvedri, pogled se razjasni: »0 ti si mi uviek angjeo moj prekrasni!*	
11 se ti smijala il lice grdila, Svedjer si mi liepa, svedjer si mi mila.	80
0 ti sve uzmožeš do jedno, a to je : »Da tebe neljubi vazda srdce moje.*	
vdrdce mi uzdrhće ' misleč na on sanak, Gdje ja kroza nj vidjeh noćni tvoj sastanak.	81
On me uči uzrok čuda prekoredna, Zašt ti oči žarke, lica nenagledna.	
Vidjeh sanjajući uz uzglavje tvoje Sniti s jasnog neba angjelaka dvoje.	82
Jedan umivaše rosom te nebeskom, Drugi napajaše oči sunca bljeskom. 	»/v/vv		
jo
4	
yfa prvom sastanku ^ mnjah da dieva jesi, A sad znadem, da si angjeo od nebesi, —	Hl)
Angjeo, koga Višnji na taj sviet premjesti, Da kip ima rajske ljepote i česti.	
Slušaj, moj angjele mili nada svime! Dokle ovdje traješ, molim te : Ljubi me!	84
A kad se povratiš u nebeske hrame, Prosim te, Ljubice : Moli ondje za me!	
jb	-***■—	
T\aj se već otvara, ■ angjeo pri vrati’ Žarkim mačem mašuć iz raja nas prati:	85
Pitoma grlice! sokole od luga! Treba da se jedno • oprosti od druga.*	
Sve se vedro nebo zviezdicami osu; Noć na zemlju plače hladne suze — rosu.	88
O grlice sladka! čas već teče kraju ... Gle sunce zapada, brodari čekaju.	
S Bogom mi ostala, s Bogom moja mila! Najsjajnija zviezda nad tobom svietila!	87
K.6 što trepavica brani oko od truna — Branila te od jada sreća blagopuna!	
Svedj ti bila duša, sladka moja ljubi, Krotka i vesela ko bieli golubi!	88
Ob dan sprovadjali angjeli ju mili, Ob noć njegovali sanci mođrokrili!	
Bio u ognju juga	89
ii ledu sjevera,
Viek uza me bit će tvoj kip, ljubav, vjera.
A kudgodjer vitom ti krenula nogom,
Svedj i svedj molila
za me... s Bogom! s Bogom!
’dtisnuše brzo	90
od kraja brodari:
Svatko huči, pjeva, nit za išta mari.
A ja tužim, plačem s udesa siona,
K6 da mi j’ već poći preko Acherona.
S Bogom gore, s Bogom	91
livade, dubrave,
Pune Vesne dara, pune Vili slave!
Aj kod vas boginje sve mi bjahu mile,
Samo od jedne sinak na me baca strile.
Sladka j’ tvoja čaša	92
Leljo kralju kralji!
Ali skupo, gorko plačati ju valja.
Krasan je tvoj vienac od ruži spleteni,
Al je pod ružami trni množ skrivenih.
Plynie woda, plynie, po kamikach huozy, — Kto nieumie wzdyohać, milo4ć go nauczy.
Krakowiak.
. nkraj Ilirije
stoji grad na stieni,
U toni gradu tuži
junak zatravljeni; —
Tuži, prisluškuje s jedne razvaline, Nebi li gdje čuo glaska iz daljine.
lomci u njedrima amajlije nose: Sitnu knjigu drage, pr&m svilene kose.
Nu u mene neima ni stvarce jedine Srdcu za razgovor, želja da ga mine.	
Toj želji srdašce jedva da odoli: Za Njome, za Njome gine, čezne toli, —	3
Da za jedan pogled oka Njezinoga Sva bi sunca dao od života svoga.	
era sam sin domaći, ' lišen domovine; Ja ptica, proljećem što pjevajuć gine;	4
Ja metulj u cvieću i šiba na vodi; Ja duh, što sad živjet, sad će da izhodi.	
varava ljubav stvara ® (to nam je očito) Od mahnita mudro, od mudra mahnito.	5
Što od mene stvori, dokučit nemogu; To j’ samo Njoj znano i višnjemu Bogu.	
»Neljubim Ljubice... neljubim, neljubim!* Tako srdce varam, da mu mir prisnubim.	G
Nu kad se osviestim, mah pamet uvidi, Svedj ko rieka more srdce Nju da slidi.	
k osadih za topla sunčana proljeća Ljubicu i druga razna krasna cvieća.	7
A1 zašto uzniknu samo ti, nevene, Te mi s tebe uviek jadno srdce vehne!	
edro bjaše vrieme ’	ljubljenja nevina, Vedro, nu jao kratko, k& ura jedina.	8%
Vaj I brzo odprši ko striela s tetive,
Al od njega viek mi uspomena žive.
Sad mi pada pogled, sad na um Nje lica;
Sada, kud u crkvu hodila, stazica.
Sad Nje pjesma mila, sad Nje cjelov sladki,
I	v&s raj na zemlji i čitav viek kratki.
^j usta, aj usta, v vi ruže mog ljeta!
Aj oči, aj oči,
vi sunca mog svieta:
Vi ste divnom krasom momka nadigrale,
Te sada nehaje neg za vaše hvale.
——sA/Na-—
lije voda:, plije, po kamenju buči, Tko uzdisat nežna, ljubav ga nauči.
10
0 ljubavi, ti si mene naučila, U što je kaljena tvoja travna strila.	
K/obar danak, prijo!* — '■> Nerazumi toga; »Božja pomoć, pobro!* — Nezna ni za Boga.	12
0 sada znam, zašto tuži Slava mati: Gradi su nevjerni, sini renegati.	
Oj grade, oj grade, spasi ime svoje! Pa ti meni vrati sinke majke moje.	13
Jer bez njih se činiš men’ k6 liepa glava, U kojoj nestoji ni’edna miso zdrava.	
božanstveno sveto slovo od djedova, Kuda si nam, kuda iz slavskih gradova ? ,.( ’	14 %
Kud se godjer krenem, puno j’ tvojih traga,
A1 nigdje nij’ čuti tebe mila, blaga.
U grobu nam spavaš u grobu sadara,
Na koj luda sliepost pogrdom udara.
Nu kolo sreće se kreće bez pokoja :
Sinut će sunašce i pred vrata tvoja.
0 davni stupovi od vieka bijeni!
Vi kletim rukama uresa lišeni!
Vi ćete k6 Memnon za koj dan zamnjeti;
Jer od Slave sunce opeta zasvieti.
2 .
Cjdje si, dušo moja?
Bogom posestrena!
Mila kano pjesma iz davnih vremena.
15
16
Čuj, ja sam bez tebe, bez tvog oka mila — Kano sivi sokS bez desnoga krila.	
Bielim’ rukam’ oči pokrij mi, milena, Da nezrim prikora tvrdih od vremena !	18
Riečju svojom sladkom razgovori druga, Da nečuje kletvi, uzdisaji, rugi.	
Gledaj kolut sunca na zapadu gdi je : Jedna pola svieti, drugu gora krije.	19
Eto ti prilike srdca moga živa, Gdje ga pola u slasti, pola u tuzi pliva.	
|\ad mišljenje moje svieta je već trudno, Tvoju vadim sliku, smatram ju razbludno.	20
Razmniva tol liepu dušu joj nadane, Te joj žao, kad treba s njom da se razstane.	
Makar što gledao, mislio štogodi, Svak pogled i misao opet k Njoj me vodi,	21
Ter me primorava sudit bez uklona, Od čitavog svieta duša da je Ona.	
Ti — karanfil cvieće — ® ustne čudokrasne; Zubići, od kojih isti biser gasne:	22
Vi ste srdca jadi, vi i radost tiha, Te s Vas tuži junak k6 stravljena Psycha.	
Ona riečca ljubka ■ kano glas tambure; Pogled, koji rodi srdcu mile bure:	23
0 gdje su ti hari? gdje je čar tih dikž.? U njih meni stoji radost svakolika.	
vjuješ me, grlice, ” što uza svog druga Lahkokrila liećeš put toploga juga!	24
Kaži Njoj: »I on bi došo s nama k tebi, Da ga huda sreća proganjala nebi.*	
Mirišuć najljepšim cviećem zavičaja, Diel’te se, vjetrići, put onoga raja!	25
Pa Joj se na čelo, lišća svaki spusti, Šapćuć.: »Dolazimo s njegvih željnih usti.*	
Al nečuju mene: igrajuć bez brige Nose cvieće — lišće iz Vesnine knjige;	26
Tjeraju metulje i drobne ptičice, Cjelivajuć potok i rumen-ružice. (U TO	
Pjevani svoju sreću J črnookim dievarn, Ali neslušaju, što od srca pjevam.	27
Sestrimim jih, videć slovenske obraze; A1 diveć se stranim riečim, odilaze.	
Samo jedna tužbe dočekuje moje, Sa mnom vierno plače Sa mnom vierno poje.	28
Drugo moja, jeko! Posestra mi bila, Od propalog raja, Ti jedina Vila 1	*
Ja se tužim crietu, al tu nij’ slavulja: Otrovna po travi sama plazi guja.	29
Tužim lugu: i tu	
svaka šuti ptica,	
Odgovaraj uć mi	
sama kukavica.	
Oj ti kukavice,	30
pjevalice vaja!	
Ti jedina vilo	
tog paloga raja!	
Puno j1 slična tvojoj	
moje majke sgoda,	
Koja u crno zavi	
sa svog se poroda.	
Emo ti je gora,	31
® jadna i nesretna,	
Koja obrvama	
vlada polja cvjetna.	
Tamo je tudjinca	
digo car paklenski,	
Kažuć kud se stere	
mili raj slovenski.	
Eto ti pred vraga	32
tudjin nica pane,	
Te k6 Bogu njemu	
klanjati se stane.	
Pa se raztrkaše kano gladna pseta Čete mu, da mjesta poharaju sveta.	
S oružjem uz vojne leže žene mrtve; Vrag pali dvorove, vragu dužne žrtve.	33
Slušaj, brate, slušaj kak zveče veruge, U koje dječicu kuju sa poruge !	
,j.': i Plaču, ti krajna ® slavska stražarnice, Brojio si uzdahe, vidio suzice,	34
Kada se praštahu s rajem djeca Slave, Prisiljena da ga bez grieha ostave.	
Pod tvrdim se dubom sruši cvjetna lipa; Zemlju bije tudjeg kopito paripa.	35
Ej zlatna Slobodo, i vedra pravice!
Zašto vi od Slave odvraćate lice ?
(O	-*wv——
u a se molih Ladi;	3u
’ al dočula Vila,
Pa se s razcviljenim srdcem posestrila.
Oj ti Vilo, prosim : ajde mi otale,
Da nenosim, vajme! dva put srdca žale.
Stravljen Deljan Daphnu	37
sliedjaše da dvori,
Al u lovoriku nebo ju pretvori.
Samo ljubav prosili od najljepšeg stvora,
Al nebo mi nudi vienac od lovora.
(0	.—*vw-  
L/robna žutovoljka	38
■’ žuberi u lugu;
Ždrali složnim redom putuju pram jugu.
Pram jugu, pram jugu iznad triuh rieka Uviek mene zove moga raja jeka.	
Moga raja jeko, ti Ljubice moja I Zašto me ti zoveš, mamiš bez pokoja ?	39
Bog je odsudio, pa medju nas jadne Tri metnuo gore i tri rieke hladne.	
Zato valja, tužan da ja ovkraj stojim, I vlastitom krvlju svoje jade gojim.	40
Jer ja nisam ptica, bi brieg preletio, Nit riba, bi vodu preplivati smio.	
Tavate li u tebe ^ (kaži, dušo draga!) Dragoljub, ljubica, vratiželja blaga?	41
U mom perivoju sve već Vesna mila Čudotvornim prsti cvieće razpupila.	
Po mom perivoju da ti je pogledati, Kako trator lista, kako ruža cvati;	42
Kako po jablanih zujeć pčele lieću I zlatokrilaši metulji po cvieću.	
Oj Ljubice moja! gdje si mi ti, gdje si ? Ajde, draga, gledat, što moj vrtlić resi.	4.*)
Gle pitome ruže rumene ko zora... Pozdrav mi ju, sunce, onkraj rieka, gori!	
Q					
Č-Java su i Drava 0 dvie rodjene druge, Koje se sastaju nakon staze duge.	44
Bog je liepo složio dva stvorenja mlada, Ali škoda te ih sviet razstavlja sada.	
ewe protka je Nje duša " kano golubova, A Nje ime sladko kano med cjelo va.	45
Al šta mi to hasni dobro najugodnje, Kad nebo i zemlja razstavlja me od Nje !	
l^j zdravo mi bio D ti zeleni gaju 1 Gdje slobodne danke krotke vile traju:	46
Zatravljen, razcviljen padam ti na krila, Nebi 1’ mi tvoja usta rane ohladila.	
Cvjetokitna lipo 1 tebe u svbj srdi Niti Perun žarkom strielom nenagrdi.	47
Oj dozvol’, u hladu tvom da se zakloni Putnik, što ga Perun vazda strielom goni.	
Ti mladjahna brezo, dievo punokosa! Sjajnim te biserom kiti rana rosa.	48
Primi vruće jade, djecu moga skrdca, Ljuljaj ih u zibci hladna povjetarca.	
Aj vi tankostruki visoki topoli! Šaptajućim lišćem sliko srdca boli!	49
Aj tresite jače plahe svoje vlase, Da to tužno srdce zaboravi na se!	
Čujte, gajske vile, drage mi nad svime Vi drobne ptičice, Bogom posestrime!	50
Zdrave i slobodne svedj od lovca bile, Pa tu zašlu sestru u kolo primile!	
Pjevče zatravljeni, zlatokljuni kose, Što ti se pjesmice zelen-lugom nose!	51
Znam za jednu ljubu, što je ljepša tvoje, A za njom uzdiše vazda srdce moje.	
I ti hladnog erieta pustinjake stavni, Slađjahni slaviću, Vesne sinko slavni1	52
Samo jedan glasak treba ti do žica, Da te u raj uznese : krasan glas ,,Ljubica/	
ft)			
Fljdmo, pjesmo moja, gore u Jeruzalim, 1 )a kip zavičaja pred tobom razgalim!	53
Pa odtud u rode i vjekove pričaj, Koli drag i krasan naš je taj zavičaj.	
Modra se ravnina pruža pram iztoči, Koj nestižu kraja nit sokolske oči:	54
Kan da hoće bozi tim da te uvjere, Da končinam slavskim tuda neima mjere.	
A s ostalih strana u poluokrugu Pašu ga planine od sjevera k jugu.	55
Izsried njih se dižu redom razsijani K6 oriaške straže gorski velikani.	
Gle tamo k sjeveru Klek i Ilum-mogila, Gdje sa slavskim slovom nesta slavskih Vila.	ftfi
Si
Samo jos glas pietja pjevice izdava, Da i tim vladaše njegda ustma Slava.	
A ondje na rubu sjevernog prostora Lašti se Vildunska i Gradačka gora.	67
Vrag tu uguši Slavi djecu u kolievci, Prie neg zapjevaše slavskog jutra pievci.	
Medj modrim sjeverom i rujnim zapadom Viri Golubinjak, gora s bielom bradom.	58
K njoj s g6r južnih pada piev sladkih djevica, K6 majke, k&j umre ćerca jedinica.	
K zapadu Boč stoji i glave Pagorja, Sried zapadajučeg sunca alem-morja:	59
Dva oltara, noći gdje za dobe mrtve Mat’ priroda pali Višnjem’ tajne žrtve.	
Do njega Rogatčka, s viencem vrh tjemena, Prama nebu pruža silna si ramena,	60
Kan da hoće čelo da mu ljubi jasno, Što ju u pravieku stvori toli krasno ;	
Od juga se dižu Kalnik i Ivanska: Bi reći tri kule, tri mosta slavjanska.	61
Gle preko njih do dvie rukuju se grane, Da u bratskoj slozi prava si obrane.	
U tome okviru kS sag dragocjeni Krasan zavičaja kip je uhvaćeni —	62
SS
Kip od zavičaja kitna i ugodna: Brda lozoslavna polja žitoplodna.	
Gledaj oko sebe u dole cvatuče: Po njih raztresene liepe biele kuće;	f»3
A po brdih crkve, dvore sa gradići, K6 gljive, u šumi što ih vidiš niči.	
Jesi 1’ ikad ginuo za žudjenim krajem, Gdje pokoj i sloga i ljubav vlada trajem?	64
Stresi ovdje prašak s umorenih nogft, Pa se prostri nica pojuć: Slava Bogu!	
Slušaj, srdce, slušaj sladjahna imena, Što blagim slovenskim krstom su krščena!	65
Sladjahna i sladja od pjesni slavulja, I krajine ljepše od krili metulja.	
0 vi Godomjerci, Radoslavci slavni! Vi ste glasno groblje od vjekovd davnih!	60
U tom groblju djedd počivaju glave, Viencem ovjenčane prezirane slave.	
Tu si gnjezdo gradi orao vatrokrvi, Nehaj uć, što viču kraljici i crvi.	67
Mrzeč nizke plote i pojuć sve jače Krilma u visine k suncu se primače.	
Leti nebom, leti, orle domišljati! Skupi rajskih zraki i s neba se vrati;	68
Pa nad zavičajem	
spusti vita krila,	
Nek se tvdm slobode	
pjesmom braća mila.	
Čuješ li ti pjesme?	69
to nij’ pienje ševa,	
Grlica, slavnija,	
već slovenskih dievd —	
Diev&, kojih lica	
kano ruže sjaju	
Cvietom, kim su cvale •	
prie grieha u raju.	
Tko nij’ slušao, kako	70
Slovenka govori,	
Nezna kako rajski	
angjeo s ljudmi sbori.	
Tko nij' ljubio njenih	
rumenih ustana,	
Nezna što je šećer,	
što 1' nebeska mana.	
Tko nij’ slušao njenih	71
pjesama ljubeznih,	
Nij’ ljubavi ćutio	
razblude, boljezni.	
Tko nje slušao nije
pjevat ,svet—svet—sveta1', Nezna koja ga razkoš čeka onkraj svieta.
Oj Slovenke krasne, vi morske đjeklice! Od kolievke moje krotke grličice!
Oj Slovenke, Bogom posestrime mile!
Bile viek zelenim našim gajem Vile!
Viek vam duša čista i nevina bila!
Tuđja zmija srdca vam neotrovilal
Čuvao vas angjeo, neba sinak prosti,
Svedj vas nadkrivajuć štitom narodnosti!
Mile Godomjerke! mile Radoslavke!
Ljubezne i krasne vi ste bjeloglavke.
Nu hman ste mi krasne k6 Vile od gori, Jer u srdcu mojem već nesta prostora.	
Oj krasan si, krasan, ti moj zavičaju! Kakve u tebi, nigdje ruže necvjetaju.	75
Čini se, da Bog te stvori, kraju ljubljen, Da jadnu Slovencu vrati raj izgubljen.	
Sve dalje i dalje leže brda sama — Kano liepa modra svilena marama,	70
Što se s povjetarcem dugo igra, titra, Po tom na tle pane puštena od vitra.	
Tamo u tri turnja stoji mlada mati, A do nje šarenu vidim zibku stati.	77
U njoj pojuć čedo črnooko šika, ' S kojeg bit će slava, bit joj vječna dika.	
Širi krila, širi, moj sokole bistar, Na Labu i Vislu, na Dunaj i Nistar!	78
Žuri se ko pčela zujeć oko trave, Kitne pletuć vience za hramove Slave. —	
Žitom ogradjena s desne Tiva stoji, Hrabrih vitezova silu što zadoji,	79
Što nose ko triesi na konj ma visokim Poraz četam, koljuć mačem ih širokim.	
Kod Mure razbiše srdca hrabrenoga — Vraga, odpadnika Slave, vjere, Boga; —	80
Vraga, odpadnika, koji kleti ište Oskvrnut im postelj i sveto ognjište.	
Kod Huma vukoše vruća kola Slavi, Rad šta ona na nje po zviezdu postavi.	81
A oni ih svojim vodjam prikopčaše, Samo čast od rami. sebi pridržaše.	
Oj neharni sviete, robe omamljeni! Trikrati slovenskom krvcom odkupljeni.	82
Od Boga mi našo, što ti ruke klete Dižeš da pogrdiš obraz Slave svetel	
Ah hman ju bijete, vi ruke proklete 1 Svanut će Gjurgjev dan, velik dan osvete.	83
Mati moja jadna po krvavoj cesti Junački će na vrh gvozden križ donesti.	
Tad će se otvorit nebo žarom zlata, Zlatno sunce sinut i pred njena vrata.	84
Srušit će se svieta žrtvenik krvavi, Dignut vječni hrami i Bogu i Slavi 1	
Do Tive Tesalja prostire se ravna, Od hrabrih konjica majka plodna, slavna;	85
Konja, što po zraku pasuć glave nose, I na skočni mej dan hitri vjetar prose.	
Više gledj zelenu glavu diže brdo! Tamo kđn vladaše pleme svoje tvrdo.	8G

Odtuda po svietu kunuć ukaz razsu — Kano kletvu pakla, danas još na glasu.	
Jao! taljige škriplju, u njih uhvaćene K6 sirote cvile Duljebinke žene.	87
Eto tvrdi, divji, opaki, bezbožni Vozi se gospodar Obarin uzmožni.	
A gle izza njega žedno ljudske krvi Pleme od Harpiji! pritisnu, privrvi.	88
Kao striele otrovne svietom se razprši, Da od slave drievo narodom razkrši.	
Eno grozna vaja! — drugo jato srdi, Ko’e na izkušanje posla udes tvrdi.	89
Al se slavno izni Slava iz te vatre ; Jer nje srdca porod sve ih listom satre.	
Što se žari s dal’ka ? nij’ 1’ to zrak sunašca? Nij’ još ta žar-ptica digla se iz gnjezdašca.	90
Turci, braćo, Turci sa srdjbom se kletom Digoše kd pakd nad nesložnim svietom.	
Kud vrve, izza njih otvara se groblje, A izpred njih cvileć	, trta jadno roblje.	91
Poharani stoje gradovi i polja, A nad njimi mučeć caruje nevolja.	
Eno za lisicu hitru odtjerati, Blago krotko janje s vukom se pobrati.	92
&5	S
Polja procvatiše	
opet kitnim žitom,	
Netlačena više	
poganskim kopitom.	
Ali krsti vuka	93
a vuk če u goru;	
Pa on opet doc če	
gladniji k tvom toru.	
Kumi ga i brati,	
a on od obiesti	
Kletnik če iskreno	
srdce ti izjesti.	
Čuj jauk staraca,	1)1 |
plač ženi, dječice!	
Jesu 1’ uzkrsnuli	
Obri iz grobnice ?	
Tjera 1’ Mongol čeljad	
kandžijom u bitku?	
Vadi 1’ opet Turčin	
demeskinju britku ?	
0 gorja Obari,	95
Turik i Mongoli —	
Diže se vragovi	
čopor-četa hola.	
Da, braćo! pitomče tudjega priekora, Zmaj šestoglav, opet čeljusti otvora.	
0 moja jadna mati! Eto zmije klete, Koju su grijale tvoje grudi svete.	96
Ti si ju svom krvcom kS bušac hranila, A sad od nedraga hodi do nemila!	
Čujte trublju slave: Na vrance, na vrance! Da skršimo klete naših rukfi lance!	97
Ajd stlačimo u prah vragov čete prike, Dižuć svetoj Slavi vječne žrtvenike.	
Al primir’ se, brižno ti moje srdašce! Još nije ugaslo na nebu sunašce.	98
Sginut će taj čopor k& kip grozna sanka ()d blagog svanutka luči — biela. danka.
Jolube, golube,
ljubezniva ptice! Kako je bez tvoje Tebi golubice?
Nemoj pitat, brajko, kako j’ srdcu mome, Lahko možeš čitat to isto u svome.
udgodjer hodio putem ili stazom, Svuda se sastajem
s Tvojim ja obrazom.
Tako on svedj stoji u mojim mislima Ko žudjeno zdravlje onom, koj ga nima.
Gledao ja pod večer kroz tanke prozore U zelen-prodole ii na modre gore,
;ki
100
101
Slušajuć slavulje, gdje uz drage poju : jOh i Ti pjevaše* — vapim — »-dragu svoju*.	
Kad se šećem dolom, gdje potok romoni, Jug se cviećem titra i metulje goni:	102
Tad se sjetim tužan Gorko uzdišući: „I mi se igrasmo igre: cjelov vrući*.	
Kad na krovu gledam bjelane golube, Gdje se krilma grle, očice si ljube:	103
Čini mi se kan da iz srdca mi glasi: „Tako i Ti ljubljaše, al su prošli časi*.	
H vrtu je ruža ljubljena od dana, Stidna k6 djevojka prvom cjelivana.	104
6g
Oj ružo, oj ružo, prvi Vesne dare! Ti cvatiš, a moju možda grob već tare.	
Oj vi gusti luzi, i visoke gore! Dignite vi svoje zelene zastore!	105
Da se nepokojna duša osvjedoči, Gdje su sladka usta i one crne oči. 1	
Mrkim nebom lieču munje i grom ljuti; — A moju mi dušu tužna misao muti.	100
Hoće 1’ se razvedrit skoro svod nebeski? Hoće 1’ se razpršit magle, grom i trieski?	
Ogrnula si se u plašt maglom tamnom, — Nemoj, južna goro, šaliti se sa mnom.	107
Proučih nebesa, te znadem doista, Da i za maglami ima neba čista.	
Ljuti jastreb može razpršit golube; Al nemože činit, da se več neljube.	108
Ej zaludu sviet nas razstavi, raztuži: Što bog Višnji složi, viek se nerazdruži.	
l^rigrlih od svieta krase svekolike, Da izhitrim pravi kip Tvoje prilike.	109
Nu kad Tebe gledam u oči, od stida Iz ruku mi pada djelo Pieridd.	
Da mi je namočit kist u lice zore, 11 u oči sunca, il u zviezda more;	110
I da taj odjenem	
Kip koprenom duge:	
Jošte Ti po tielu	
Nebi bilo druge.	
Da mi je skupit miris	111
ruže i dragoljuba,	
Pa stopit u jedno	
s krotkostju goluba;	
Tim življem nadahnut	
Tvoga tiela dike:	
Još Ti duši nebi	
imao prilike.	
Nu Višnji će dati,	112
što ištem, ljubljena,	
Kad jednom smrt — biela	
prigrli me — žena.	
I)&, onkraj ću Tebi	
nać priliku pravu	
Na "čelu angjeli	
pojućih joj slavu.	
L,to djulabije,	113
o jabuke crvene!	
Od njih Ti sagradih	
ponude kićene :	
Primi od milosti, dušo, dar u pjesmi Od onoga, koj Ti prstena dat nesmi.	
Zašto zviezda blista? zašto cviet miriše? Zašto slavulj poje, i pojuć uzdiše?	114
Tko mi to razrieši, taj hoće i znati, Zašto neprestajem pojuć uzdisati.	
Slušao, neslušao slavulj a grm gusti, U vilinski način slaže drobne usti :	115
Tako ni ja slave netražim, necienim, Što propievam danke duhom uznesenim.	
Prsa moja puna od ljubavne sile Na usta mi meču pjesme tužnomile, —	116
Da mi samo čuje cviel tužna srdašca Ona, koju ljubim do sljednjeg uzdašca.	
Što si mi razriešit srdce i ustnice S neba došla, Lade čerce mjezimice!	117
Slušaj sad pjevaoca od domače grane, Što j’ daleko prognan u dubrave strane.	
Tako mi spomena majke drage toli! I križa, pred kojim i Ti i ja molih!	118
I dobe, s djetinstvom što Te razstavila: Ja te ljubim, ljubim, ljubim, dievo mila!'	
Tako crnih očiuh i crne ti kose! Tako svih cjelova, što dušu uznose!	110
Tako ti pokoja sried ljubavi krila: »Ja Te ljubim, ljubim, ljubim, ljubo mila 1*	
Tako od sastanka omamna veselja! Tako od razstanka nepokojnih želja!	120
Tako ti ljubavi gorkih, sladkih strfla: »Ja te ljubim, ljubim, ljubim, dušo mila!*	
Tako višnjeg Boga, koj nam duše sdruža! I lukava svieta, koj nam pelin pruža!	121
Tako sastaništa onkraj svieta prieka: »Ja te ljubim, ljubim, ljubim u viek vieka!*	
A sad, pjesme, u sviet, koj vas je dozivao, Ja sam suzam’ kupao, srdcern vas sagrivao!	122
Kaž’te, ako Vaše ugadja mu lice: „Nas je porodila liepost od Ljubice*.	
Ajdte, djeco moja, širom biela svieta, Kano drobne pčele od cvieta do cvieta;	128
Pa gdjegod vidite branit Slave dobro, Svakom nazivajte: „Božja pomoć, pobro!*	
Nu kako se pčele vraćaju košnici, 1 vi se vraćajte s tom riečcom k Ljubici:	124
, „Liepo je u svietu na ljudskom vidilu, Ali je najljepše na majčinu krilu*.	
i	
III.
J uz sic jesi en konczy.
lićcie z drzewa leci: — Gdzio sic dwojo kocha, niepotrzebny trzoci. —
zemlji slovinskoj grad se vidi jedan, Kano grad od pčela krasan i uredan.
U tom gradu stoji moja duša sada, Drhćuć k6 na drievu list, kim vjetar vlada.
EratowIat.
Oj grade, oj grade,	2
hrano mojih želja,
Što po carstvu svome krstio te Lelja!
Zašto sada mene s milom ti razstavi, Te tužim k6 golub samcat u dubravi ?		
Oj grade, kolik si zvjezdnom nebu sličan, Gdje ti blistaš od sto ljepotici! dičan 1		3
Pa zar nedospieva taj ures tv6j slavi, Te ti meni ote i sunce ljubavi ?		
gladko žutovoljka ° žubori u crietih, Bi rek6, Nje diku svu će proizrieti.	II	4
Dična ti je, dična; al sve već i veće Drhćuć sluti srdce: »Viek tvoja bit neće 1	«	
P oš me nij’ sa sankom “ zora razstavila, Pade mi na prozor ptica bjelokrila.		5
	Pade i zapjeva pjesmu tužnu toli, Te me još i danas od nje srdce boli.	
	Urani, urani, jadni moj junače! Sunce se već radja i na prozor skače.	6
*	Urani i zdbi na te svoje vaje, Jer tvoja se ljuba za drugog udaje.	
	Već se crkvi sprema od svatova kita, Gdje pop snahu čeka i ovako pita:	7
	»Hoćeš li ga ljubit i danju i noćju?* Tvoja ljuba plače, ali kaže: ,Hoću!‘	
	Oj ptice, oj ptice, crna zlokobnice! Koja te doniela bieda mi pred lice?	8
Ah pocrnjela ti snježnobiela krila, Što si mi ti jadno srdce probit smila!
v lišće s granah lieće; —
Gdje se dvoje ljubi, nij’ potrebno treće.
Ah moj listopade, dalko se odstranio!
Jer si mi najljepši ljeta cviet stamanio.
JVUJU UU1CL OH vati, Sried mora odnese, te neima gdje stati.
A kamo je ono srdce nesretnije, Što na srdcu kuca, u kom vjere nije !
10
	
pnađeš li, kako si y šaptala bez broja Usta mi ljubeći: »Uviek... uviek tvoja!*	11
Bog je čuo prisegu, pa pedepsa sada: Ti si sagriešila, a strielj na me pada.	
Tvoja usta su mi obricala radost, A sad tužno krasna prolazi mi mladost.	12
Ti si me turila iz neba razbludi — Na zemlju već stranu, te sad neznani kuda.	
Kad suza dozrije, padne kS jabuka... A zašto ja plačem, ženo bjeloruka?	13
Po raju sam šetao, dok sam bio s tobom, A sada bih mienjao i s najgorim robom.	
— —vVV— -	
ift 1%lehke ko jastuci, biele pahuljice — To nje liepe biele nebjahu ručice:	14
Već Vila ogrli svoga prijatelja, Te ga sad viek nosi za njom travna želja.	
Ti sladki glasovi k6 pjesme angjela — Nebjahu, ne, rieči Njena grla biela:	15
Već bjahu čarobna rajske ptice pienja, Koja mi proleti vrh staze življenja.	
Luči vedre, tople k& dvie ljetne noći, To nikad nebjahu Njene crne oči:	11»
Već to bjahu, brate, dvie nebeske svieće, Koje razsvietliše praznost moje sreće.	
Ona sladost ljubka kano miris južni, Nebjaše Nje ustih cjelov dušodružni:
Već bijahu do tri kapi rajskog meda,
Da sad bolje čutim
gorkost zemskih bieda.
a viauMjgd iicućlj
Nikad več nemože vratit se, kud treba.
I moja u nebu jednoć duša biše,
Al sad od nje rajska vrata zatvoriše.
Njekoč mi sipaše ljubav na put sreče
Ruže i ljubice
i sve ljepše cvieće.
A sad na Golgotu krst mi veli nesti,
Suzom stazu rosit, trn u vienac plesti.
18
i |^/poji mi trudno “ srdce san ugodan, Te vidjeh sried mora otok divnorodan;	20
Oko njega stahu stiene od korala, Gdje se sunce igra kano sried zrcala.	
Taj je otok labud, što po moru pliva; Taj je otok mjesec, što iz mora siva;	21
Taj je otok kruna, što nikog netišti, S koje sto kamena i sto zviezda blišti.	
Kano svilen šator crna Arapina Nad otokom tim se razstire vedrina:	22
Kao da ovo čuva milče srdca svoga Njišuć ga u zibci mora bezburnoga.	
Najljepšimi đari izkiti ga mati:
Tu žuta naranča, lier i ruža cvati,
Tu jug u kolievci od cvieća se ljulja Pjesmom od goluba, pjesmom od slavulja.
Taj otok pučini morskoj toli omili,
Te viek zatravljena oko njega cvili.
I brižno od njega sve odklanja bure, Noseč mu ponude — šarene ljušture.
Tu stoji sried cvieća stanak od mramora, Kog mi duša voli od najsjajnjeg dvora,
Tu dolazi često,
k6 k studencu roblje: Tuj’ moje ljubavi kolievka i groblje.
Kad oko pćnoći	26
sviet se već utrudi,	
Svak se dragi mrtvac	
makne i probudi.	
Uzkrsne tvo’a prva	
riečca od ljubavi,	
I šapćuć po groblju	
sa snom se razstavi.	
San s očijuh meću	27
razgovori tisi;	
Probudjeni prše	
med lišće uzdisi;	
A ljubkih cjelova	
družbica vesela	
Sjeda na cviet ruže	
u prilici pčeli.	
I ljubezni sanci	28
dižu se iz groba,	
Stvarajuć si tiela	
od liepih podoba:	
Stiču modra krila,	
na njih zlatne pruge,	
Pršeć po cvietnjaku,	
tražeć svoje druge.	
Tim se i suze prenu — radosti dječica — Iz zraka se liju ružicam na lica.	29
Najmučniji je uzkrs vjeri tvojoj jadnoj.... Ona stenjuć puze po zemljici hladnoj.	
A kad sve se prene, mio žamor nastane K6 kad za dvie duže dan ljubavi svane.	30
Da ti j’. slušat, kako to razbludno traje, Mnio bi, da si došo u vilinske raje.	
Oj koli krat Njeno ime tu proslove, A na divan njemu moje se odzove!	31
Tako tajni šapat sve sliedi rieč po rieč, Stravljeno si služeč, Ijubezno se dvoreć.	
87	'	
I ti razgovori tolik čas se čuju, Dok nestane noćnih pjesama slavuju.	32
Kako svanu jutrom pjesme golubove: Sve umukne, i opet padne u grobove.	
Razpjevao se je stravljen slavulj veće, Tihom noćcom tjeran od boli ljubeče.	33
Sad se ti razplači, ostavljen golube, Ustma se raztuži, što se već neljube.	
Kad si se razplako, raztužio u jadu, Tada nebom krila prostri pram zapadu,	34
Gdje na tuđjem spava golubica krilu: Srni, kloni, pani, razmini u cvilu!	
T arno, gdje jug trepće B	krilina bezkonačnim, S neba motre zviezde očma modrozraenim:	35
Tamo stoji polje, na polju brežuljak, Na brežuljku lipa, na lipi slavuljak.	
Tu vi, kad se pjesnik sa svietom oprosti, Položite u grob njegve trudne kosti.	36
Nek sluša slavulja, lišća sbor šapćući, I glas žetelidl, kad prolaze kući.	
Do njega položte još i mač dno groba, Da se mača hvatit može u ono doba,	37
Kada duhne vjetar, braću misao jedna Složi, da se otresu robovanja biedna.	
Kad ste sahranili kosti izpod trave, Nemečte mu na grob zlatna vienca slave;	38
Jer tko je iz čaše od ljubavi pio, Već je za života pod viencem hodio.	
Več vi na hum grobni ploču zavalite, A na ploču rieči ove postavite:	39
„Pjesnik, rajske ptice čujuć pjevanje milo, Nij’ ni osjetio težko ljeti krilo*.	
Glasi pjesni mojih, u tužnoj prilici Od ljubavne sreče vjerni nadgrobmci!	40
Ruka mi s tim riečmi na grob vas prostiera: Ostavi nas sreča, al nam osta vjera.	
	
go
Jp/ ti crni prami, ® koji mi njekoč milo Vruć obraz hladiše k6 vjetrića krilo:	41
Sad ih tek poznavam, da su guje ljute, Sve u razcviljeno srdce zagriznute.	
Ustiuh rieči, što ih duša poslušaše, Bi reć da ju isti angjeo u raj zvaše:	42
Ah koliko sada strašne mi se čine, K6 trublja od suda, il triesak s visine.	
I očijuh Njenih pogledi — te strile ! Što su mi srdašce, dušu zarobile:	43
Ah da sad slobodi puste ta dva roba, Te ja nebih vuk6 verig tja do groba!	
Usta su Joj puna božanskoga smieha,
Oči vedre, jasne, čiste i bez grieha,
Moje usti nieme, oči roneć suze;
Jer što nebo dit mi, to mi zemlja uze.
v	------
vaiješ moj prstene!	15
* rajska ptico moja!
Tebe žude, ištu
želje mo’e bez broja.
Ah vrati se vrati, u raj nam odprti,
A u raju mjesto
za nas je — do smrti.
Meni je k6 u staklu	is
zlatoperoj ribi,
II metulju, dječak što ga iglom pribi.
Riba i metulj krilma trepću bez umora,
A1 nemogu prieči uznoga prostora.
j^j mog srdca ptico, “ oj moja ljubavi, Zašto ti se opet kod mene ujavi ?	47
Istina, još ima u prsijuh mjesta, Al si zahman došla, jer hrane već nesta.	
Ajd na one kraje, gdje ti je stajala Zibka, a uz zibku Sestrica pjevala;	48 N
Gdje su ti »tri žene* prorekle njekada Baš radosti malo, ali puno jada.	
Evo, znam, tu moja rodila se sreća, I streptala kri Ima kd leptir proljeća.	49
Dš., evo je mjesto, gdjeno ju ostavih, Gdje u kolo smjelo uhvatih se Slavi.	
Evo zraka, što mi	50
kolievku nadkrivS,	
Vjetrića, što s njime	
natjecS se živo;	
Evo lipe, gdje sam	
čito Omira za dne,	
Ili Vile slušao	
do hore zapadne.	
Evo gaja, gdje me	51
Lada zagrlila;	
Gdje sam se u kolo	
uhvatio Vila.	
Evo i dolina,	
evo i studenac,	
Gdje na glavu draga	
metnula mi vienac. X	
(5 TO 'Slušaj po dolini	52
" pjesme milovanja,	
I slavnija žubor,	
što srdcem ozvanja.	
Neozvanja više	
VM glas slovinskih	
Njim, ni sladki žubor	
ptica žeravinskih.	
Želja te je vukla
53
amo neprestance, Gdje je mladost plela od cvieća ti lance.
A1 ih ti raztrže,
te sad tražiš radost, Odkle ti ju progna nepokojna mladost.
na tvrau Kamenu,
Uzdasi ga biju,
kano daždi stienu ;
Sviet me nerazumie u kraju ovomu,
Ah sad težko patim bez doma — u domu !
J>	---*W>——
0 dalekoj stranoj	55
zemlji stoje sade Sreća, pokoj, radost i sve tvoje nade :
Tu ti zarobljeno srđce je ubogo,
Kukavice jadna!
Višnji ti pomogo !
54
E/olje jedan danak	so
^ radosti proljetne,
Nego sto godina od dobe bezcvjetne.
I meni taj danak
svanu iz Tvoih usanft,
A1 sad čamim, ginem sried mraka bezdana.
HLad me njegda, majko,	57
“ u zibku dievaše,
Prekrstiv me svagda suze si lievaše.
O sad tvoju shvaćam skrb i suzna lica :
Ništa sretna nečii od moih Rodjenicd.
Dok me sprovadjahu	ss
svud molitve tvoje,
Slobodne i mirne bjahu prsi moje;
A sada, zelena čim te trava krije,
Hiljada strjelica moje srdce bije.
Da ti opet mogu
59
na krilu počivat, Piti dah od ustU i o raju snivat!
Ah da to je meni, znala bi dušica, Gdje izvire žednim voda zabitnica.
vicncc muj zeleni!
Tko će opet vratit tvoju ruku meni ?
Sviet, što mi ju ote prot volji od zgora,
Opet jednom vratit mora ju te mora.
ceur sirane svieta,
Al ga vjetar kući odnese opeta.
Gdje si ti, moj vjetre, čekan od dne do dne ?
Te bi me vratio na obale rodne ?
Koliko te, Savo,
prebrodi ladjica, I preplovi riM, i preleti ptici;
Koliko košuti s jeleni pregazi: Samo jedna duša broda nenalazi!
3 zdravo mi svedj bili,
Vi krajevi meni i ljubavi mili!
Oj zdravo mi bio, ti moj rajski sviete,
Gdje mi svinu sunce, i sgasnu — prie mete !
Evo izbe, gdje mi	<s4
kano zviezda tajna Razsvietila dušu Nje ljepota sjajna.
Evo vrata i praga, gdje mi kob uzroči,
Da se sastadoše dvoje sretnih oči.
63
Evo ti je potok, gdje još vidjeh lani, Rajskom svom ljepotom gdje sve kolo zani,	65
Evo je i prozor, gdje zoru čekaše, 1 na jdobro jutro® „Bog daj® mi vraćaše.	
Eno zelen travnik, gdje u bujnoj travi Braše cvieće, pletuć vienac mojoj glavi.	66
Eno prodol, za nju gdje kupih jagode, Vrelo, gdje rukama zacrpi mi vode.	
Zelene gorice, gdje su vaše Vile, Što su njegda ovdje pojuć žito plile?	67
Ah prošle su, prošle za tragovi sestre, Jer sad drač i kukolj polja, livade strel	

	Jeko starog grada, gospodarko draga! Zašto neprelaziš već visoka praga ?	68
	Minuše vremena, neima krasne mome: Zato ostavljena mučiš mramorkome.	
	0 gdje si mi, mila, mila kfl mio sanak ? Sunce se već smira, ostavlja me danak.	69
%	Tebe neima: ja sam ko metulj sried travnja, Što još cvieće traži odevalo odavnja.	
	Krasan si moj kraju, sva su mjesta ista; A1 od cvieta sreće nij’ već ni’ednog lista.	70
	Samcat po njih šećem s tugami bez broja, K6 po groblju djece Slava mati moja.	
				
i	
Ko ptica pitoma, J od dieve prognana, K njoj se opet vrača, gdje ju čeka hrana: —	71
Tako i Tvoj obraz, iz prsih iztjeran, Vrača se na staro mjesto opet, vieran.	
(C)	
«le sa Velebita, Vitoša, Triglava Gromoglasnom trubljom pozivlje te Slava,	72
Što su odkupili djedi krvcom teškom, Sad ti brani s dušom hrabrom i viteškom.	
Ti si, o junače, svietu i svom rodu Težkom krvcom kupio slavu i slobodu.	73
A1 te sviet prevari za slobodu, slavu, Metnuvši ti vienac od trnja na glavu.	
lOI
Prani iztoči riekom težka krv se lije, Suprot do tri svieta naš se junak bije, —	74
Bije, tuče, davi aždaju triglavu, Da spasi slobodu i vjeru i slavu.	
4? £/ok si moja bila, a’ donosih ti na god K dobru jutru cjelov i niz sladkih jag6d.	75
Danas, kad te meni već hudi sviet uze, Donosim ti kitu, na kiti tri suze.	
Prva suza kaže: „ljubih te njekada!* Druga suza vapi: „ljubim te i sada!*	76
Treća suza u ta prisiže ti slova: „Ljubit ću te, dušo, u vieke vjekovi*. ——	
uzan ti je oblak, kog večer pozlati, Nu opet domala u crno obrati.
Kamo su tužnije one oči mlade, Kojima na vieke sunašce zapađč!
----v\/W-
a zelen-goricu
lete do dvie vrane, Moje srdce žežu
do dvie gorke rane.
Prva: što ju, bože, toli krasnu sazda, Druga : što ju krasnu izgubih za vazda.
J5	.-<*—
womovino moja,
~ puna sjajnih zraki! Majko sokolovi, majko od junaki!
Uviek sokolove
sinke vidla zdrave 1 Nad tobom izašle zviezde pune slave
Koliko, koliko, sveta majko moja! Ti od tudjinaca trpiš zla bez broja ?	80
Kano ranjen junak, nad kim lieču vrane, Čekajuć, dok jadan bolju neizdane.	
Kolko od nevriednih sini, jadna mati, — Jadi ih ubili 1 — tuge ti propati!	81
Što se u tudje krilo kleti odmetali, Vrativši se svetu grud ti probijali.	
Nu osta ti vjera, zviezda posried noći : Ta će tebi svietit, kuda god ćeš poći;	82
Ta će tebe spremat, tješit i slobodit, Opet tebe k slavi i slobodi vodit.	
83
Nu ti osta stalna, divna, čista žena, Od vjekova u prah viek neoborena:
Kano križ gvozdeni na visokoj gori, Koga sjever bije, nu viek neobori.
Zdrava bila, ti ćeš ljepše vidit dane, Sinut će ti obraz, zamladit se rane;
Tebi će se klanjat kule i mečiti:
Što je tvoje bilo, tvoje će opet biti.
Prosti, da te zovu usta ljubogrješna, O ti mojih dana zviezđice utješna!
Prosti, da na tvoga hrama prag ti mećem Vienac urešeni zelenju i cviećem.
Kolko godin, rieko, na tvom briegu stojim, Prošle vieke gledam, naše jade brojim.	8(i
Mnogo je krasnih dara došlo već od Boga, Al za moju ljubu sam vienac od gloga.	
Put je tvoj još dalek, glibna ti je staza, Krv ti curi s noguh, znoj kaplje s obraza.	87
Tu se ti počini i muke odmori, Da te smrt nestigne u zelenoj gori.	
Gledjte, moja braćo, kako mirno spava, Kako rajski sniva ta nebeska glava!	88
Nemojte je budit, niti okom krenut; Doć će Gjurgjev danak: sama će se prenut.	*
	Brzo sakupite, (doba je već kratka), Pred putnicu djen’te cvieća, voća sladka,	89
	Te će imat čim se ukriepit, zabavit, I prenuv se svoje tuge zaboravit.	
	Zlatom i skrletom tvoji vrazi sjaju, Čim ti ostavljena u ubožtvu, vaju.	90
	Nu nebudi moja sveta mati tužna 1 Medjer si uboga, pa i nikom dužna.	
	Vrh glave ti stoji vienac lipna cvieta, A ruke u krilu čiste k6 djeteta;	91
.	A tvoim vragom sjajna kruna je vrh glave, Nu od tvojih rana i ruke krvave.	
Nu tko može božju okrenut odluku? Sreća će pristupit, prihvatit ti ruku,	92
U visoke hrame odvest te, nevjesto, Gdje ti je od Boga odlučeno mjesto.	
Visoke planine svoje, srebra pune, Meću ti na glavu orijaške krune.	93
Dunaj, Drava, Sava nosi pas od zlata, Troje more miraz bisera prebrata.	
A kakov će poklon sinak tvoj donesti — Dostojan najmladjoj od Slave nevjesti r	94
Samo jednu riečcu malenu i kratku, Nu kao od spasenja slovo — rajskosladku.	•
Zacrtao već ju na prvi list ljeta, Cjelovom upisao sried ružina cvieta;	95
S večera njom krila jugu nadahnuo, I sried tajne noći zviezdam prišaptnuo.	
Ah nesmi je kazat sad još sinak tebi, Ali su ju čuli angjeli na nebi.	90
Doć će Gjurgjev danak, nebo će se otvorit, Zlatnimi trubljami s neba rieč proorit.	
Sto će onda kruna sviet ponudjat tebi, Ti nećeš neg lipov vienac uzet sebi;	97
Posljednji ćeš skršit svietu mač krvavi, Vladat čovječanstvom u miru i slavi. 	—	
	
Plosi, Vilo moja, ® na svom tankom krilu Moj slovenski pozdrav na slovensku Žilu;	98
Gdje pod cvjetnom lipom plešu momci krasni I djevojke čiste kano mjesec jasni.	
Tu silena bura od sjevera puše, Da se Zvon i Dobrač i tresu i ruše.	99
Rieke uzpredaju, al, ko mati prava, Ipak neostavlja svoje djece Slava.	
Tu ćeš naći do dvie šibke koljevčice, Uz koe proricahu dobro Rodjenice.	100
Tu dva sinka Slava poljubi u čelo, — Tu i ti dva vienca ostavi veselo.	
lio
	Dalje pram zapadu u mirnom zavjeću Stoji narod veseo k6 diete u cvieću.	101
«	Slabo ih kraj hrani, al ko ptice nebom Veselo razhode svietom se za hljebom.	
	I tu kitu blagoj čeljadi ostavi, A majku mi Slavu tim slovom pozdravi:	102
	,U tih hridih neimaš ni srebra ni zlata, Al si tu, carice ! srdci prebogata.*	
	Tam niže k iztoku, riečju groma punom Gdje pravjeki Triglav govori s Perunom, —	103
	Ti napiši zlatnim perom nasried stiene: „Vječna slava pievcu Ilirie oživljene!*	
Tu leži raj jedan pod striehom Triglava, Kog drži k A diete u naručju Sava,	• 104 •
I čim ga kao mati milo gleda i ljulja, Zabavlja ga pienjem vili i slavulji.	
Usried toga raja nač češ nje zrcalo, Cviečem obkičeno nač jezero malo:	105
Kod jezera toga duše golubinje Dvie Slovenke, divne Vile jezerkinje.	
Kad na Gjurgjev danak na vodu urane, Te od zapada vjetrić na jezero dahne :	106
Metni na talase južnih strana cvieče, Koga tu nerodi onda još proljeće.	
Taksi će od njeg vience, kite sviti, A na brieg skaćući tihi šapat iti :	107
»Evo, sestre, uzdar od vašega druga, Što stoji daleko na krajini juga.*	
Slavan si, Triglave, care groma i trjeskal Na glavi ti krune tri od divna bljeska:	108
Kruna sunčnog zlata, kruna srebra snježnog, I dar Vik — kruna od nevena nježnog.	
Slavan si ti s toga i s tvoe kćerce Save, A1 si kamo slavnii s krasnih kćeri Slave,	100
Kćeri, što se šeću po zelen-dolinah, Kan ovce pod okom stara čobanina.	
Krasna je Gorenka, kad kućom upravlja; Krasna, u kolievci kad čedo uspavlja;	110
Krasna je kraj vatre i kraj kolovrata, Krasnija i dražja od srebra i zlata.	
Krasna je Gorenka na stanu planinskom, Gorske Vile pjesmom kad budi slovinskom;	111
Krasna, kad na polju ljeti srpom vlada, 11 pojuć kad rani na vodicu mlada.	
Krasna je Gorenka, kad se raju kreće, Krasna, u bjelini u crkvu kad šeće;	112
Krasna, kada šuti, ii šapće ii sbori: K6 angjeo u nebu, k6 Vila u gori.	
Čije god, Gorenke, oko vas vidilo, Njemu se deveto nebo otvorilo :
I ja kad pomislim na čas tolkih dika,
Srdce mi uzigra kano trepetljika.
Idi, čedo duše,	ih
pjesmo tankokrila !
Dalje gdje na nebu sjaje zviezda mila.
Pod tom zviezdom stoji grob mlada pastira,
A na grobu trune ostavljena lira.
Na grob metni vienac	115
od cvieća lipova,
Na svaki napiši list evo ta slova:
»Tko se i jedan danak čist borio za Slavu, Tomu neće nikad minut vienac glavu*.
A taj vienac nesi na grob, širok lakat, Gdje ćeš nać u dolu slavsku Vilu plakat.	116
Jer tu leže kosti silnoga orline, Što j' zakrilio letom sve slavske krajine.	
m c/arko dan svanjiva, krvcom trava rosi, Grom topovi nebom, zemljom se pronosi.	117
Eto, braćo, ide kći nebeskog roda, Vraćajuć se s neba na zemlju — sloboda.	
Zlatnim mačem misli duh skrši veruge, Te dopre slobodan i u naše luge.	118
K6 što pčele iza sna glas probudi Vesne: I u naših luzih svaki um uzkresne.	
Hitri izletješe na dvor kd metulji I udriše glasom sladkim k6 slavulji.	119
I doli i gore zamnješe od veselja, I srdca i duše stravi divna želja.	
Nada sve se uzdignu s krilma velikanskim Pod nebo naš ord s klikom proročanskim.	120
Al do malo opet studen sjever duhnu, Te razprši pticž. slutnju slasti punu.	
Al k6 pokoljenje griešno Izraila Do dušice pustoš iztriebi nemila:	121
Tako mu izumroše ii dušom il tielom Druzi, nadajuć se željno danku bielom.	
Samo ti preosta, drugog vieka dube! Ti moj Miovile, bieli naš golube!	122
Te k6 Aron gledaš sad tvoj narod smjeli, Gdje pustoš ostaviv u Kanaan se dieli.	
Kano ptica, gnjezdo k6j zavi snieg ljuti, Pokraj gnjezda sjedeć razcviljena šuti:	123
Tako i ginu prorok, pjesnik uzajmnosti, Dok mu u grob nepanu i nada i kosti.	
A1 opet ukloni jug na nebu bure, Zaigraše srdca kd žice tambure.	124
Na nebu slovinskom sto zviezdU zablista, Sto slavnija pjevnu, čim gora zalista.	
lig
Nu kad jednom plane osvješćenja zublja I zahrže Gjurgjev zelenko k6 trublja:	125
Tad će se razigrat svaka duša troma, Kan bezkrajno nebo od silnoga groma.	
Ej ustat će Marko, kad dodje to doba, I Zrinski sa svojiem vojaci iz groba;	126
Sveti mač će u ruci ići od roda k rodu, Noseć u krilu staru vjeru i slobodu.	
Nu pazite dobro, braćo, na taj danak, Da Vas nezateče kano smrtni sanak;	127
Sakupljajte ulje za svoe svjetilnice, Jer će ga predhodit tri dana od tmice.	
Mraz metulja, pčelu na polju zadavi, Prvim bljeskom sunca što svoj stan ostavi.	128
Nenosite pamet od pčele, metulja: Svaki ih bljesk izmami i u smrt zaljulja.	
Nije svaka iskra sunca žar veseli, Nije svaka svjetlost već i danak bieli.	129
Neg kad će se suncem raztopit dno groba: Znajte, da j’ proljeće 1 — znajte, da je doba!	
Nu nete čekajuč duhom klonut, braćo, Kad Vam se nebude dan bez muki vračd ;	130
Jer prvo neg sunce izteče — jest zima, Prvo — neg dolazi Vesna — bure ima.	
	
IV.
J
*™|j! zemlji slovinskoj,
što se zvaše savska, Stoji jedno brdo,
na njem crkva slavska,
A izpred te crkve do tri lipe stoje,
Ko tri slavske sestre izpred kuće svoje.
/j ltey
Krasne te su, brate, tri lipe u proljeće, Kad ih zelen-lišće kiti i miris-cvieće,
Gdje pružaju grani ramena široka,
Kraj svoj blagoslivljuć, bi reć tri proroka.
2
Na krasno to brdo	s
za doba proljetnje Biahu svakidanje pod večer mi šetnje.
K6 rodjene sestre ja te lipe grlih,
A crkvi se klanjah k6 majci sin vrli.
—
wiaše mjesec lipe,	4
s što mu kumovala,
I u krstni kolač svoje ime dala, —
Kad ti jednom dodjoh prie sunčanog pada I pred krovac sjedoh mirisa i hlada.
Krasna ti je večer,	5
nebo bez oblašca,
Zapad tek nadahnut k6 stidom sunašca:
Izpred crkve zuje komarči, mušice,
Svoje igrajući kolo jatomice.
Sve ostalo biaše tako mirno i niemo, Već je isti vjetrić na ružah zadriem6,	7
Te si mog6 čuti baš i istog crva, Kako zubi toči utrobinu drva.	
A1 u to nad glavom kliče drobna ptica Tužno i žalostno kano kukavica;	8
S tuge stane padat s lipa zdravo cvieće: Tu i meni s muke srdce zatrepeče.	
Eno na zapadu nebo plamti u žaru, Naličnu na skrlet i zlatom protkanu;	9
I tu se ukaza čudesno vidjelo: Ženski lik, odjeven u ruho prebielo.	
Vienac ružmarina čelo mu obavi, Nad čelo se zviezda živa mu postavi;	10
U lievoj mu ruci zlatan krst počiva, Desnom na nebeska vrata pokaživa.	
Još na mene oči milotom okrenu, Još se mukotrpno ustima nasmjehnu:	11
U to se otvore ta nebeska vrata, I oči mi otmu silnim žarom zlata.	
Kad se opet razabrah i podigoh oči: Vks je zapad bjelan nalik mramor-ploči.	12
Neima traga suncu ni ženskome liku, Neima glasa zuju ni ptičjemu kliku.	
Sve izčezč kb jutrom	13
snovidjenje živo,	
I ja bi sam sudio,	
da sam samo snivč;	
A1 mi stoje četir	
svjedoka vidjela: —	
Te tri cvjetne lipe	
i ta crkva biela.	
^ ikaći, pisači	14
® inostranih stoli:	
Guske teutonskih	
tridest kapitola,	
Zašto krekećete	
ko u barah žabe?	
Zašto i buncate	
k6 pijane babe?	
U zao čas vam jadi,	15
i groze i vika !	
Pusta vaša taštog	
mudrovanja dika!	
On, što se za vieke	
i narode stara,	
Nesluša laj pasa,	
ni krič novinara.	
Što bacate na nas striele pune hrdje, Odbit će se na vas oštrije i tvrdje;	16
I svak lanac, o vrat što kujete nama, Pretvorit se u ključ do slobode hrama.	
Tko slabijeg hoće brata svog da sudi, Pada pod sud božji i neba tries hudi;	17
Tko pod jaram hoće bratu vrat da metne, Neće viek slobodi gledat dane cvjetne.	
Svi narodi braća, svi su božja čeda, Na njih jedno nebo i jedan Bog gleda ;	18
I k6 jedno sunce nad svimi izhodi, I jedno stoj, vladaj pravo nad narodi!	
Zato vi tjerajte	19
iz glave još za dne Od gospodovanja vuke uviek gladne!
Koljite u srdcu zmije od osvete,
Viek za krvcom hlepteć gdje gniezde proklete!
Pak se mi slagajmo	20
ko ruže u viencu:
Brat budi Vlah Niemcu, a Niemac Sloviencu.
A Bog će se smilit, doć opet sloboda,
Nad nami izteči sunce bez zahoda 1
ELEGIJE.
E S M E LJUBAVI.
SONETI I G H A Z E L E,
... ii Biionn
1)1 qiiol soHpiri, oncl* lo nudriva II cor«
Jn sul mio prlmo glovenile errore,
Quand’ i-ra iu parte alti ’ uoiu da qual eh* i’ sono
Fr. Petrarca.
ELEGIJE.

O mladosti! prva tvoja doba
Rumena je kfi svibanjski jar : Živio poslie sto godin, do groba Takvih dana nećeš nać nigdar.
Kan u ptice krila bez veriga — Tvoj je um i slobodan i vit, Srdce mlado bez tuge i briga,
A put gladak i ružom pokrit.
Brača draga, dosad ko angjeli Što kroz život vodjahu te taj, Sestre krasne kd golubi bieli — Pretvarahu zemlju ti u raj.
A sad ruke pruže ti k razstanku,
Svako stranom sv6m veselo gre,
A za njimi k6 sreča u sanku Ah i tvoje ide veselje.
Hman izza njih vičeš: S Bogom, s Bogom!
Bez obzira na rieč ljubeznu Dalje ih tjera sudba šibom strogom, Izpred oka dok ti izčeznu.
Izpred tebe sunce svoje luče Ugasiva u rumen oblak,
Izza tebe bura bič svoj vuče,
A noć grozna neprozračan mrak.
Ah po mraku sad ti j’ tumarati;
Mjesto ru/A putem leži glog,
A noga ti nesmie nigdje stati:
Dalje zove udilj sreće rog.
0	mladosti! krasna j’ bila tvoja Prva doba, al ode k6 san:
S Bogom ostaj! vapi duša moja,
K6 da skrajni zapadć joj dan.
1	k6 majka meće povrh groba
Dragog čeda ruže i ružmarin :
Ja ti danas mećem, krasno doba!
Na grob ovu pjesmu u spomin. '
——#------
Izpoviest.
(Pisao sluteći smrt).
t
JjLad tjelesni duša skine tovor, v Kad lopata zvekne nada mnom — Neće mene slavit ljudski govor;
Jer na glavu nemetnu mi lovor Ni besjedi, ni topovi grom.
Dari, sviete, tvoi su sljeparije:
Otrov med je, pelin cviet je tvoj, Trnje vienac, što ga slava vije,
Žar mu znanja vir: tko iz njeg pije, Dok krv igra, nezna što j’ pokoj.
Tek prestavljen duh će znat za blagi Odmor: prestat će mu smetat mir Tašti sanci — srdcu toli dragi —, Travne želje i varavi vragi,
Praznih nada neprestan prepir.
Di 1 prestat će, što sad duša trpi, Spast s nje muke i brigi, teret; Križ će kitit vienac — ne što crpi Iz krvi se ii žanje na hrpi
Od trupovi — neg ljubavi cviet.
Ti jedino dobro 1 o ljubavi 1 Ti si duši plemenitih kruh,
Ključ i zviezda k raju, k pravoj slavi; Rado mladost ja u tebi stravih,
Da još onkraj prati me tvoj duh.
Blago nama, gdje pod sunčan zapad Nadkrivo nas svojiem granam’ bor,
Slušo sladki naših priseg šapat,
Ustne samo pod cjelovma sklapat — Dvijuh duša vječni ugovor.
«
0	blaženstva! Al več s Bogom ljuba!
Znaj, i onkraj žive ljubvi san:
Za mnom plakat — tašta je danguba;
Dok nas sudnja nesastavi truba,
Duh moj k tebi slazit če svak dan.
A ti, brate, koj no u prikljetje Od Mudrice uvede mi um,
Nek te Slava viek u vience splietje, Razigrava grčkih maslin cvietje,
I tih palmi! hindostanskih šum !
1	vi, bračo, drugovi na stazi
Rodnog prava... s Bogom, s Bogom svi! Bili za rod svietli vam obrazi!
Bran't’e, diž’te, što nepravda gazi.,.
Vienac za vas na križu visi.
S Bogom! ... Skoro duh če skinut tovor, Spavat trup spod humka nagrobnog,
Niti marim, bio li nad njim lovor,
Bio 1’ po svietu za mnom dug razgovor; — Ja sam ljubio: — eto vienca mog! •
Tuga.
6 pod jesen lastavice družne Skupljaju se na visokih stienah,
Tu začinju pjesme milotužne,
Gledajući na gnjezda ljubljena;
Za tim dižuć krila prem nerado Kreću dalko za to sinje more: —
Tak se prašta sad moe srdce mlado S tobom, gnjezdo, moj domaći dvore!
Polje j’ dugo, nebo je široko,
Al im ipak kraj nalaze oči:
Što j’ preda mnom, to nijedno oko Nepromjeri, nit pamet dokroči.
Hman odtiskam misli u to more,
(Lete brže od sokola siva),
Skoro udare na guste zastore:
Što j’ za njimi ? — nežna duša živa.
Nu opet se vraćam k dragom dvoru:
Tu j’ vrt s cviećem, nad njim roj leptira, Tu studenac pri listnom javoru,
I lug zelen, u njem stanak mira;
Do njeg travnik, brz'konjić ria paši,
(Na nj se mahnem, da zviždaju grive), Tu i oganj, u okol momci naši,
Svirajući ii pojuć pjesme žive;
A na njivi, zanj ući, sestrice,
Medju njimi i ti, ljepša zore!... Sve je prošlo! a ja skrivam lice, Plačuć s tebe, moj domaći dvore!
ćnoći je 1 misli spat nemogu;
3 Slavulj plače na oknu sried uze,
U srdcu mi budi žalost mnogu,
A na oči mami gorke suze.
Sad na pamet dolaze mi sladke Uspomene — ko sunašce sreće: Ljubav silna i nje ure kratke,
Kim nijedna već ravna bit neće.
Gdje sam ja sad? a gdje li je Ona — Obraz taj viek dosta neproslavljen ? Nij’ mi jadnu lista ni poklona,
Mjesec k6 čun kroz oblake bježi, Razsvjetljujuć tihu noć bez vitra: Eno kuća, vrt i hladnik leži,
Nad njim zviezda najsjajnija titra.
--^---
O p 6 n o ć i.
Što tol’ davno od nje sam razstavljen.
0
U hladniku — što kroz grane sieva ?
U bjelini tu se nješto giblje:
Žena liepa kano gorska dieva,
A na krilu mužku glavu ziblje.
To j’ ljubovnik a ona ljubovca;
Ona njemu, on njoj lice ljubi,
Oni šapću, al glas svakog slovca Već na ustnah blažen se izgubi.
Još se grle, cjeluju cjelovi,
Šapću, muče: tad naglo ustanu,
»S Bogom 1* kažuć ljubeznimi slovi,
I izčeznu svako na svoju stranu.
Tim sve umukne; mjesec za oblak mine;
Skrije se zviezda; studen hlad zapiri;
Isti slavulj na oknu utihne, —
Samo srdce moje se neumiri.
----^----
Preprošenoj.
trašan čas prolazi evo bez obzira,
Da sljednji put oko spram oka zablisne,
Još slobodno srdce na srdcu umira,
Još ruka u ruku sljednji „s Bogom® stisne,
A po tom — kad ruku tu drugom’ već dadu — Hrlit ću ja k grobu k6 sunce k zapadu.
U tebe mi srdce, ko bez duše tielo,
A oči sried suznog mora mao otočac:
Bože daj, te tvoje srdce bi iznielo Bolji udes, i bolji bio tvojih očac;
Možda to ti i bude za časom sadanjim,
Ako ljubav možeš zaboravit sa njim.
O moja sladka dušo! ta biela ručica Hoće 1’ bit prikladna oko drugog grla?
Zar su ta procvala drugom’ usta, lica?
Zar ta krv i duša za mene umrla ?
Zar se to udalo s drugim srdce vruće ?
(Ta ga j’Bog zaručio s mojim!) — Nij’ moguće!
Ima 1’ tu razluke, gdje od vieka sveže
Svemogućom rukom Bog dvie složne duše ?
Može 1’ čovjek slab da vez taj mah razreze,
Da se u prah vječne prisege razruše ?
Da, može on, može dva srdca raztužit,
A1 viek neće moći dvie duše razdražit.
Dosad biaše nama udes mio svak satak,
A1 sreća ta biaše ko ruža u travnju;
Svak dan biaše nama sunčan, liep al — kratak: Lelj nosaše svjetlu izpred nas dva glavnju,
Al Polelj za drugog sad ju upaljiva,
Hoće da raztrgne do dva srdca živa.
Ah tih rajskih dana, dok još noga moja Onu uzku stazu svak dan bi sliedila
Od dvora do kuće, gdje s’ me bez pokoja Na pragu pod večer čekala, grlila:
Bio je svjedok komen, prag i svako mjesto, Da si ti viek moja, duše mi nevjesto!
Pa zar tako brzo prodjoše ti sanci r Drugi sada tvoju ruku prosi, ište:
Zarast staza, prestat sladki će sastanci I cjelovi (svjedok im tol’kim ognjište!)... Jednom još k razstanku !... Ne! Ah usti tvoje Nisu više naše, nisu ljube moje.
A da čuješ sada! U pđnoćno doba,
Kad, grleć te, lica ljubit će ti mlada, Razkošju ginula kad budete oba:
Zaklinjem te, dušo, neozri se tada,
Jer izza te bit će u zračnoj pojavi Duh ostavljen naše nesretne ljubavi.
Nu već »s Bogom ostaj!* cvili moja duša: Evo raj ostavljam bez krivnje i grieha, Slušaj moje tuge, kojih sviet nesluša:
Gorki jad me prati, ostavlja utjeha — Kano nevoljnika, što ga sried stratišta Vode da pogube, prem neskrivi ništa.
S Bogom ljubo ! s Bogom uz te sve radosti!
Sad sljednji put oko spram oka zablisnu, Srdce s srdcem, duša s dušom se oprosti, Ruka u ručicu sljednji »s Bogom* stisnu Ja hrlim, ostaviv uz te krajnu nadu,
K6 starac pram grobu, ko sunce k zapadu.
----#----
Borba.
ud ste svibnja mog časovi kratki ?
Nade zlatni sanci dan i noć?
K6 pod ljeto ode slavulj sladki,
Vidio sam vas hitrom jagmom proć ...
Smrkni sunce 1 dana mi nerodi!
Dosta dugo čeko sam zahman:
Čas mladosti tonu ko tone u vodi Zlatan prsten . . prošo je moj dan.
Tražih sladki mir u prašnih knjigah, Kako u ružah pčela traži med;
Plaća praha, plaća gorkih brig;!
Sad je meni uspomene jed.
Iz srdca mi nauk sanke dere,
Mladih mojih dana sladki dar : Razbjenog se hvatam čuna vjere —
Ko razbjenih dasaka mornar.
Nu čas bježi ko noćca o zori;
Razbjen čun mi izbaci talas....
Gdje ste sanci? gdje li zlatni dvori? Gdje ti, zviezdo, što sjaše on čas ?
‘ ‘
PJESME LJUBAVI.
Srdce moj e.
/ •<
j ,l^ioge želje nosi srdce moje;
Ah da usliši Bog to srdce moje,
/nao bih, što pati srdce moje.
I )a sam ptica, sio bih na tvoj prozor, Pa viek pjevo sjaj ljepote tvoje: Ah ljubim te, ljubim, srdce moje !
1 )a sam topol, znam gdje bih šuštio: Suštio bih pokraj kuće tvoje,
Da znaš, kako drhće srdce moje.
Da sam ruža, znam gdje bih miriso: Mirišuć bih cvao do kuće tvoje, Da znaš, kako gine srdce moje.
Da sam vrutak, znam gdje bih izviro : Udrio bih baš kraj kuće tvoje,
Da znaš, kako plače srdce moje.
Da sam vjetrić, znam gdje bih igrao : Treptio bih ok6 kose tvoje,
Pa tu gledo roba: srdce moje.
Da sam sunce, znam kud bih pronikč: Pao bih u grud baš na srdce tvoje, Uzkrisio ga viek za srdce moje.
A1 ja nisam ptica, topol, ruža,
Nit sam vrutak, nit vjetrić, nit sunce: Već Tvoj sužanj, dušo, srdce moje!
voe ljepote, dušo, kip prekrasan
Donese mi noćas san na krilih;
Al čim rodi jutro iztok jasan,
Pa probudi taj me sanak mili, Gledaj, grud mi prazna osta o zori : Moe se srdce u ruže pretvori.
Skočih brže s kreveta k6 jelen,
(Hlad igraše s lišćem .vrhi i gran), Pozdravljajuć polji, livAri zelen,
Ja iztrčah na dvor vis razigran ; Nu gledajuć po dolu i gori,
Vidjeh, gdje se sve u ruže pretvori.
Pretvor uma i srdca.
Vis utonut u razkošje mnogo, Hotjah u raj od razmnive stupit; A1 se nikak razabrat nemogoh,
Nit u jedno razne misli skupit, Da te njimi duša slavi i dvori:
Ah u ruže vis mi se um pretvori.
•—--------
f(<> L i e p a A n k a.
Ftla je liepa naša Anka !
* Istina li je ? ili san ?
Tresu se bor i jela tanka, Navidjajuć joj struk tanan.
U lugu sladki sbor slavniji Šuti uz njezin sladji glas ;
Nad njome trepti roj metulji Držeć za cvietak njen obraz.
Dive se u vrtu krasne ruže, Gledeć taj lici, usti raj;
Vjetrići zračna krila pruže, lija ju zavrnu u svoj gaj.
Niz stienu prska, u dol skače Brže i brže vodopad :
Gdje si nestašna prst namače, Da ga poljubi, noseč hlad.
Tako sve čezne, da ju prati I grli, ljubeč njezin slied; Samo ja moram ovdje stati, Gdje me začara njen pogled.
—#-----
Ti si moja.
' i mi se rodi kč dan s iztoči, Blažena mati tvoja!
Gledo ti usti, gledo ti oči,
Svako mi, dušo, od njih svjedoči: Ti si moja! Ti si moja!
Sve se sa svietom po nebu kreće, Vidiš gdje tu bez broja Blistaju zviezde k6 alem-svieće; Medju nje zlatno pismo se splieće : Ti si moja! Ti si moja!
Vjetrić se igra s lišćem dubrave I s ružom divnih boji;
Nad cviećem lieću pčele gizdave I leptir-roji, sve da mu jave :
Ti si moja! Ti si moja!
Ptičica, što ju pri mom prozoru Tanahna njiše hvoja,
Glasno proziva u svom žuboru, Da se razliega u dol i goru :
Ti si moja! Ti si moja!
Ma se zakleo sviet, da mi ugrabi — Taj prsten od pokoja,
Neboj se dušo, i nepozdbi:
Višnji je moćan, a ljudi slabi: —
Ti si moja! Ti si moja 1
Tako j’ upiso nepromjenice Višnji u djela svoja :
U jasne zviezde, tvoje zjenice,
U lišće, ruže i žubor ptice:
Ti si moja! uviek moja 1
i me pitaš s dušom brižnom: Kako želim, da me služiš, Da mi s dušom dušu družiš U životu časobižnom?
Razne roke, razne staze Ima ljubav, srdce mlado, Koji treba da se paze ... Slušaj dobro, moja Lado !
Dok me u raj luda mladost Nosi zlatniem krilma sanka, Gdje se liju bez prestanka Srdca u čašu slast i radost:
I Ti pristan tuda uz mene,
Pa ćemo i mi, dva goluba,
--^--
Rok i staza.
Tu slast srkat bez promjene ... Bud’ mi, budi tada ljuba.
A kad jednom za proljećem Dodje skokom ljeto vruće,
I s njim buri na tisuće,
Koje krše stabla s cviećem:
Bud’ uza me, pa mi pokrij Bielim rukam’ oči i lica,
Taruć suze i znoj mokri. . .
Bud' mi, budi tad sestrica.
A kad, pozvav domovina Tu doraslu djecu svoju,
K slavnomu i mene boju Baš ko vierna zaište sina:
Tad slobodom ti me sdružaj, Blagoslovom ti me prati, Duhom božjim oboružaj ...
Bud’ mi, budi tada mati.
Kad mi usti budu modre —
K6 što sad su oči tvoje,
I studeno tielo moje Kad na crne metnu odre :
Ti pred križem sklopi ruke,
Za dušin mi moleć djeo,
Da mi viek se spasi muke...
Ah budi mi tad angjeo!
Ti me pitaš s dušom brižnom : Kako želim, da me služiš, Da mi s dušom dušu družiš U životu časobižnom ?
Razne roke, razne staze Pokazah ti, srdce mlado, Koje treba da se paze .. . Pamti dobro, moja Lado I
ok se smies još gnaše sried prostora Bez vremena, mjere i pravila,
Iz bezkrajnog neizmjernosti mora Digne Višnji i ruke i krila:
Jednim trenom dugih trepavica Otvrde se bježne smjesi,
Drugim trenom a uresi Sviet se lučom sunčanih zjenici.
Eto nebo, kopno, more sinje: Ljudi, crvi, raji, pustinje!
Tko taj izli od svesile rog ?...
— Svemogući Bog.
Dok caruje Bog, to se pojavi Iz umrlih biće divno smjelo,
(Oči— oganj, krv mu — vino vrelo)
Tri moći.
(Ditirarab).
Digne glavu sjajuću u slavi,
Na šareno vito krilo Krasnih mečtđ. um postavi;
Na zulum se tužeći nemilo,
Kori Boga, drma mu priestolje, Hvastajuć se, sve da čini bolje... Prijaznije namiešta u nebo Bogove, Sviet prevrača, praveć stvore nove, U raje pretvara bezplodne pustinje, Otoke plovuće I divno cvatuće Meće u more sinje;
Mćđ sa dubja kapat čini,
Cvasti ruže na trnini,
Rieke točit sladost mlika,
Ovce plodit zlatno runo,
Gore kamenje blieska puno,
Da sjaše s uresa razlika Zemlja svakolika....
Tko biaše taj tvorac, taj biesnik ?.. — Čovjek pjesnik.
Time s neba najvedrijeg lica Sidje djevojčica,
Mjezimče božjeg uma I vječne mudrosti:
Čelo drago, vedro, od razuma Bi reć da stoji u njem priestć,
Oči izvor svijuh blaženosti,
Usta svijuh milin mjesto.
Plašt ju krije bieli, prosti;
U desnoj joj prutak pozlaćeni,
U lievoj — bič gvozdeni.
Višnji iznad žarkieh oblaki —
Svog podnožja — zemlju gledi, Gdje se bori s dobrom strast opaka,
I grieh hoće sviet da poda biedi. Bog u svetom svom gnjevu i srdu, Da pedepsa pakost grdu,
Digne s trieskom desnicu;
A1 da vidiš djevojčicu!
Podhvati mu ruku tvrdu ...
Bog mjezimče upazi,
A tries — nerazi.
A pjesnik ? Na medjašu svieta Sad boravi, vatru da ugrabi,
(Što na vieke zemlji bi oteta),
Njom da otme smrti rod slabi:
U nebeske diže ga visine,
S priestolja s njim Boga da skine.
A1 gle diete gdje se smijuć ujavi! Pogledne ga u oči,
Oko njega vis sviet se zatoči, Oholost ga ostavi...
Vaj u kosti strta su mu krila!...
Ah odkud ta dragobjesna sila?
To je prutak zlatni, bič željezni — To si ti, ljuvezni!
---------
Prepirka.
TO	Oko.
^rdce, srdce! kaži mi pravo:
' Što igranje tvoje namieni?
Ako si ti jako i zdravo,
Zašto drhćeš k6 list jeseni ?
Srdce.
Oko, oko ! kaži ti pravo :
Zašt’ na tebi vlažna koprena ? Ako si ti jako i zdravo,
Zašto plačeš ? odkud promjena ?
Oko.
Muči, muči, srdce nesretno !
Što sam krivo, što mienjam lice? Vedro gledah, al neprimjetno Zastrše me zle koprenice.
Srdce.
Muči, muči, oko nesretno!
Lahko tebi u tvome stanju: Gledaš u sviet — u polje cvjetno, Gdje sve žive u milovanju.
A težko ti meni u njedrih:
Tu ja k& rob čamim porazit;
Ob noć zviezdđ. nevidim vedrih, Niti ob dan sunca dolazit.
»So
Oko.
Srdce, srdce, ti zlato moje!
Nisam li ja već od naravi Odlučeno, rad službe tvoje Mao prozorčič stoječ u glavi?
Što sviet radi, ko vierna sluga Sve ti javljam do tvoje uze;
A za sve to plača mi druga Nije od tebe nu gorke suze.
Srdce.
Oko, oko, ti hrano moja!
Istina je, liepo mi kažeš,
Da tu krasna ima bez broja,
Što mi rajskiem bojam’ predlažeš.
Nu baš s toga stravi me tolko Želji te plačem k6 trs obrezan, Šiljuć i tebi suzi njekolko,
Da ti javim svoju boljezan.
Taj ja prepir čuh onomadne Izmedj jednog srdca i oka,
I dimu mi grudi nehladne Svako slovce sbora žestoka.
Ja sam znao baš u istinu,
Ko’e je krivo, koje li nedužno, A1 sam mučao k& rog na klinu ... Vrlo žaleć to srdce tužno.
----#-----
Šta je ljubav?
v	Branislavi.
'Sta je ljubav? Vjetrić milen,
° Što se brati s premaljećem, Cjelivajuć igra s cviećem.
Šta je ljubav ? Vihar silen,
Što se pod njim obaraju Cviet u vrtu, dub u gaju.
Šta je ljubav ? Sunca zraci,
Što još niče od njih brže.
Šta je ljubav ? Sunca traci,
Što no ljeti travu prže.
Šta je ljubav ? Most do neba, Kud angjeli k nam silaze, Kazivajuć čiste staze,
Noseć komad rajskog hljeba.
Šta je ljubav ? Crni djavć,
Što nas truje kupom lasti,
Tielo čini u prah pasti,
Duši otimljuć neba pravo.
Tvoja ljubav, srdce drago!
Bila uviek, kako treba:
Bila vjetrić, sunce blago,
Bila zlatan most do neba;
Bila uviek i bez kraja Vienac sreće, priedkus raja,
Bila čista — rajski sanak —
Ko tvoja duša — njezin stanak.
j, rodj’ se, misli, vilinskih obrazd!
Prodj’ nje licd — ljepših od zorice! Prodj’ ustnicd — sladjih jagodice, I očiju krasnih, rimska staza Da neimade krasnije zviezdicel
Prodj’ se, misli, uspomena sladkih: Naslonjene glave mi na glavi,
Oko grla ruke — i ljubavi Prvih riečca, prvih časa kratkih! Prodj’ sna svakog u noć i na javil*
Al nesluša: ljubavi se klanja,
Koje ganut srdca cviel netegne — Nalik hrtu, koj, kad goso segne Po kandžiju, k njemu od drhtanja Mruć pripuzi, i — k nogama legne.
' .....................................................................
Nepokornost.
Udaljenoj.
lađa krasna domorodko, Svjetlokosa, bjeloruka!
Znaš li vrieme, kad moja desna Vila ti se oko struka?
Od sto sviećl sja dvorana,
Od sto zviezdU — krasnih oc ju; A ja htio bih sad, da mogu, Noćni dan taj zastrt noćju.
U kolo se momčad hvata,
Al nij’ meni do zabave,
Već ja žudim, k6 što lani, Igrat s kosom tvoje glave.
Žudim čarom od cjelova Ustne k ustnam ti priliepit,
Gledajuć ti rajske oči Za ostali sviet osliepit.
Ali s Bogom, što si proš6, Čase, kano striela s luka!
S Bogom i ti, domorodko, Svjetlokosa, bjeloruka!
----------
.azvedrilo nebo mrko lice,
Nada varalica.
Jugovinom kopni snieg gorice,
Izpod njegva skuta proniknula Vesne prva kita — ljubičice. Odkovani potok u dol skače,
K6 nestašne vičuć djevojčice.
U dubravi pjeva žutovoljka,
Po livadah rane pastjerice.
Razbludno i meni igra srdce,
Udaraju suze na zjenice.
Mislima si gradim zlatne kule,
U koe nada meće dvie dušice. Stanko, Stanko ! kad će jednom tebi Nestat nade, vječne varalice ?
rvojim pnroua mge resi — Ko djevojka, koja vjesi Na kip dragog vienac cvieća.
Sni su božje udjelice,
Koje angjeli nose s neba — Ko što sužnju komad hljeba Kradom nosi kći kraljice.
Sni i suze.
Suze jesu rosa duše,
Koja joj hladi oganj jadži, Kano rosa, koja pada Na cviet prignut od zle suše.
Evo 1 i s t a k uspomene,
Koji od suzi vila slaže,
Da kroz sanak tebi kaže : »Nezaborav’ nikad mene!®
SONETI.
----503-----
I.
Posestrimi vili.
i:i®!^kliniem te’ Posestr*mo tajna! JfliSp*. Daj m' s Prama najdivnije cvieće, X Tako moje i tvoje ti sreće,
I dvorenja vierna, dugotrajna!
Daj mi cvieća, kim rodi ti kraj’na, Cvieća uma, što viek vehnut neće, I za nj vienac, Njojzi da se splieće Drag i divan ok6 čela sjajna.
Nek tu stoji i neka tu blista,
Ko najjasnja. zviezda neba čista! Nek se dive rodi i vjekovi!
Jer tu dušu prva ide kruna,
Gdje stoluje kriepost dike puna, I angjeli svi — i svi bogovi.
i	Ime i oči.
»vid milosti drage čuvarica*
“ Sladko ime zvoni ti i znači;
• II se, dušo, smieši ti il plači:
Smieh ti j’ zora, po biser — suzica.
Zato milost, zadovoljstvo s lica Tvog uživa s umom srdce svačje; Samo meni jadnu drugojačje Baš odluči sreče djelarica.
Kad ti gledam u te rajske oči,
I ko u isto božje nebo — lica,
Hoće u rieč srdce da mi skoči.
Al um kaže: Muč’ i gledj taj bliesak 1 Ima 1’ za te u njem i zvjezdica?—-Neima, neima — rfeg munje i triesak.
Hl.
3)	Ođkud modre oči?
i
/Mladje bjaše srdce mi i glava,
“ Ljubih dievu: kan u kćeri juga Crne oči, crna kosa duga ..
(Nje razkršen kip već krije trava).
Tvoe su oči modre, kosa plava,
Kan da rajskim angjelom si druga, A1 obraza tvog je svaka pruga, Kan da duša davno jih poznava.
Da! ja slutim, te već od vjekova Duše su nam sestre si i braća:
Što smrt razbi, Bog stvori iz nova.
K6 čist angjeo s rajske mi se uze Sad Nje duša u Tvom kipu vraća, Da ju ljubim opeta bez suze.
---#-----
Vrpca.
ad mornaru sve u biesnom skoku More u grob zakopa prostrani, Te on nakon, od vala šibani, Na pustome izpliva otoku ;
Svak dan na hrid penjuć se visoku Nebi 1’ spazio brod u dalnjoj strani, Razigra se, videć gdje čekani Stieg mu broda primiče se oku:
Tako i ja — kome život ovi
Bez Tebe je pust otok, na kojem Svak dan mi se radja brig^ novih —
Razigram se i pobratim s pokojem, Tek što spazim vrpcu, s k6m vjetrovi Igraju se na kriljaku tvojem.
---#—-
v.
a	Pozdrav.
tždravo bila, kućo plemenita,
Gdje u jednoj sve tri Mile stoje,
Gdje sve davno misli mi se roje, Kojiem srdce mori se i pita 1
Zdravo hram taj, od hramovi kita,
Ti 6tari zlatni duše moje,
I ti na njih ognji čisti, koje Svečenica čuva uzorita!
Zdravo i prag i ta dva prozora,
I sobica i ta postelj čista,
I taj stolić, gdje šije ii piše.
Zdravo i ruža, što tudier miriše U prilici tankoj rajskog stvora,
I ta zviezda, što viek nad njom blista!
—^------
lt
S r d c e.
pepele opet oživljeni,
Sto te zovu srdce ljudi moji!
Ti klisuro, što sried mora stoji,
Što okS nje burka se i pjeni!
Sta ćeš opet ti u toj promjeni?
Zašto tvoji sladki nepokoji?
Zašto opet s razborom ti boji,
Ki će doniet jad tebi, jad meni ?
K6 što mornar za bure se hiti U bezkrajno more s tanke plavi, Nemareći, hoće 1’ gdje iziti: —
Tako i ti sa življenja ladje U jedno se more strmoglavi,
Prem i znaš, da kraj mu se nenadje.
---------
Evo ti Je!
vo ti Je medju dieve mile,
Kose svite u dva divna vienca,
Kan da su ju iste kraj studenca Opletale pletikose vile !
Mili Bože, tko da se od te sile Nepretvori mah na uznesenca ?
A u kolu kad još uz mladenca Njoj igraju noge vjetrokrile!
Ah koli se divno onda kreće
S poniknutim trepavicam, za njom Svak da šilje oči i uzdašce.
I ja s vatrom nesliedim je manjom;
Za njom pogled i misao odlieće,
Te već neznam ni kud mi srdašce.
^--
Kazna.
osestrime, vile neborodne!
U kolo me na vodu čudesnu,
(Što izvire, gdje konj nogom tresnu), Odvedoste na igre ugodne.
Tu začamih od večera do dne,
Te ja z&bih, snivajuć u nesnu, Ples obrečen i dievu nebesnu, Tek spazivši bludnju oko pdđne.
Zato sad vam ok6 vrata mečem Za tu krivnju divnokovne lance Od četrnajst karikd s osvete:
Da stojite tu mi neprestance,
Za nju vienac dok mi nespletete Narešeni biserom i cviećem.
----^----
Preobraženje.
licom Te jedno pratih veče:
Pokrivaše nebo oblak gusti;
Ti pogledneš u njeg, — ode ptisti — Kano munja magle kad razsieče.
Pokažu se bliže i daleče
Sitne zviezde, — nasmiju ti se usti, — K 6 sve nebo u Te da se spusti,
Mah ti lice rajski bljesk obteče.
Tad sva sreća u Te mi se skupi; Objeručke dieleć slast i vaje,
Ogrli me ljubav, nada, vjera.
Tu su sada mom spasenju stripi,
Jer iz očiuh sve Ti nebo sjaje,
Ko po noći zviezde iz jezera.
X.
Duga.
ada putnik zabludi sried luga,
Pa vks netom lug zašušti vihrom, I oluja razpljusne se širom A on jadan bez konja i druga:
Grozna srdce pritisne mu tuga,
Po tmini se obzire s nemirom, — Dok ti eno sa zlatnim kondirom Na nebu se nepojavi duga.
Kan da ljestvu Bog mu s neba pusti, On se prene i jedva odane,
Te već tuga sa srdca mu pane.
Tako i moj ode jad k svim biedam,
I sve bure i oblaci gusti,
Kad god Tebe, ah Tebe zagledam !
--#—
Odziv.
»tra te ljubimi* čujte dol i gore,
' Pa raznes’te gromom na sve Strane, Kaž’te orlom, nek s hridi neznane U nebeske razkliču prostore!
»Ja te ljubimi* na gorske izvore Nek se ori i rieke prostrane,
A odtuda nek se glas taj mahne Tja na Sinje i na Crno more.
»Ja te ljubimi* čuju stiene, rieke, Orli, mora, pa mah glasom grubim Oreč, šumeč odzivaju: »Ljubim!*
Tako sve se odziva, a tek dvoje Mene sluša, pa muči u vieke :
To je nebo, i čudno srdce tvoj e.
a	Sanak.
y)nivah jednom baš razkošan sanak,
• Gdje se otvori nebeski perivoj,
Te tu vidjeh u prilici živoj Snit angjela k meni na sastanak.
»Tamo sjaje sunce noć i danak Po odluci vječno milostivoj:
Hodi sa mnom ti u taj perivoj !(< Kaza mi u glas ko djetinski tanak.
Hvatim mu se za skut pun uresa;
A1 u zć čas... »Stante!* vikne sluga. Ode sanak, angjeo i nebesa.
I vjeruj mi, viek se smirio nebi,
Da angjela i nebesa druga Bog na zemlju neposla u Tebi.
Struk.
'to u kolu nošaše ’nomadne,
Zamolih te o jedan cviet struka,
A ti neđaš (i sve što te nukah)
Za razgovor duše mi ga jadne.
študijska knjižnica Ptuj
Uzrok saznah ja tek sutra za dne,
Da pokloni jedna ti ga ruka ;
(Je 1’ istina, neznam sad, ii puka Opadljiva laž i tlapnje gadne ?)
Evo ti sad i od mene (prosti!)
Struk, a svijen sve od željž. živih, Što ga k tebi poslanikom obrah:
Rumen poda cviet mu tvoe ljeposti, Duša miris, a k tomu ja privih Četir riečce: » Budi mi viek dobra 1 *
---§----
Moja sreća.
ad o rajskom bdijuć snivam cvietu,
Nje ljeposti misleć bez prestanka,
I obraze Njena kipa tanka Mećem zlatan u okvir sonetu;
Nakon trudan legnem na krevetu, — Sklapljuć oči molim boga sanka: sDaj nastavljaj obraze tog danka,
I kroz noćcu tja k sunčanom svietu 1*
Sanak sluša: pa mene k Njoj vodi, Meće kod Nje srdce mi na stanak, A na glavu vienac Njenog cvieća.
A to traje, dok se dan nerodi...
I tako ti viek ni moja sreća Nije drugo neg sanak te sanak !
----#-----
Čija je krivnja?
eljuti se, što sam Tvoe prizivd Krasno ime u pjesme tolike, Kan da Tvoje (sudeć ove slike) Srdce meni biaše milostivo.
Ja do duše sudih jednom živo,
Da su meni sklone Tvoje dike; Nu sad vidim sried tuge velike, Da sam samo rajski sanak sniv6.
A Ti oprosti i primi te stvore, Što udriše k6 voda iz česme; A to Ti si kriva, moj uzore!
Jerbo Ti mi (što se tajit nesme) Opet vile dovede u dvore,
A vile mi donesoše pjesme.
---^----
I7I
Sila ljeposti.
ij’ baš tolik vanjski čar Nje dela, Al se nješto nebeskog nalazi, Što tu živi, vlada svimi trazi Bezkrilatog rajskog tog angjela.
Kad prvi put do mene sjedjela,
Te Joj kradom modre oči pazih:
S divnom slutnjom nješto me prorazi, I razigra od srdca do čela.
Kad Joj danas pazim obraz mili,
Ok6 mene vas se sviet zavrti, Zadrhče mi k6 list srdce živo;
Te ja puštam nebraneč se sili
Vesla, jadra, ma ja k vječnoj smrti Ili k vječnom životu odplivč.
---------
Pohodi.
ek unidem, prosborim tri slova,
Već zakuca:... eto udje gladki, Sad dugački, za njim krupni, kratki, Usta puna sitnoga otrova.
Da obranim od lijd, vukovi
Nju i cvietak Nje stidnosti sladki, Sve bi prognao (da mogu) Kamčatki, II pod ledom gdje mre Zemlja Nova !
Čuj, kako im govor s ustiuh kane Bez obraza, a Ona viek ista Medju njimi kano angjeo čista.
Bože, što Joj poda stid Diane, Zašt Joj i nje hrtovd neprida, Da kidaju te vragove stida?
Ruži carici.
^rago ti je gledat roj lepird,
* Kad proljećem po vrtlih se druže, I tu cvieće najkrasnije kruže, Šariem krilma igrajuć bez mira.
Ali na njih vrtljari se tuže, Tjerajuć ih s cvieća bez obzira,
Ili koljuć sried nestašnog pira,
Da obrane čistost mlade ruže.
Prva ružo mojeg perivoja !
Kruže tebe lepiri bez broja,
Tražeć trunit rajsko tvoje cvieće.
O da bies ih odnio bez traga! A najprvo malog onog vraga, Što u svaki perivoj dolieće!
---—
Sastanak u kući.
ijto te, čoeče, smuti? što te maknu?
° Zašto nemir iz očiuh ti blista,
A strah s lica, bi reć duša ista Da ti visi nad paklom na vlaknu ?
»Bojiš li se mene? 0 da graknu Danas glavi gavrani mi trista, Ako hoće zlo noga, što čista Hrama ovog danas mi se taknu 1 *
Nu poznam te, znam ti na obrazih Uzrok smutnje: tebe smeta, boli, Što te svjedok u kući sastade —
K6 čovjeka, što baš nedolazi
Po bielu dne u hram, da se moli, Već po noći, da kandila krade.
---#----
Molitva.
Kad ja gledam tolke ašikdžije “ Gdje Te svaki sladkiem riečmi dvori, Strašna mene miso tad zamori,
I malo mi grudi nerazbije.
Netraže li lahke te delije
Cviet Ti skrunit o tvog danka zori I tu dušu, koju Višnji stvori,
Težko u raju da ima krasnije ?
Čuvale Te (zamolim tad Boga)
Čiste ruže 1 čuvale te vazda Vječne zviezde s neba visokoga,
I sni moji, što Te željno kruže,
I angjeli — i Bog, što Te sazda Krasniju sanka, zviezde, angjela i ruže..!
---—
Mornar.
omar kune i sunčane luče,
Kad na moru brod svoj vidi stati; A kad počme vjetar ga njihati, Opoji se, zapjeva, zahuče.
A doskora, kad većma povuče Brod mu more i baca i mlati,
Da krm škriplje kan oklop u rati, Pod zviždanjem vihra zajauče.
Srdce moje! kolko na mornara Nenaličiš! Pokoj kunuč viekom Išteš buru čuti sried njedaril.
Al na posljed, kad te več priuze, Probijeno groznim sreče stekom, Razmineš se — na uzdahe, suze.
----^----
‘77
12
XXII.
Konac.
aslonjenu opet na prozoru
Nad tim grobljem oči mi odlieću — Pram zapadu a na onu goru,
Gdje mi prvi cviet propao u cvieću.
Tu sam vidio, gdje zabieli, zoru,
Gdje mi sunce granu u proljeću, Tu i vidjeh u nebeskom moru
Ugasnut ga sried podne k6 svieću.
Drugo sunce granu vrh meneka, Koje vatrom razgori me svetom, A1 zagrmi sudba glasom smeće:
Preko groblja nad Ti cvate cvietom! Preko groblja vjera t’ vienac spleće ! Preko groblja Tebe ljubav čeka!

GHAZELE.

, j e moje pjesmice okvir su zrcala, m&U koje je zraka Tvoe ljepote pala — rffif'	Zulimko zlatna!
Te moje pjesmice srebreni su zvonci,
1 Koim je zlatan jezik Tvoja ljubav dala —
Zulimko zlatna!
Te moje pjesmice kitne su ružice,
Koje je Tvoja stidnost rumenju nadahla —
Zulimko zlatna!
Te moje pjesmice smokve su i tunje,
Koim Tvoja duša miris je podala —
Zulimko zlatna!
Te su moe pjesmice nestašni leptiri,
Koim Tvoja milost stvori krila mala —
Zulimko zlatna!
Stankova pjesmica glas je od sto usta,
A bez Tvoe bi slike bez traga propala —
Zulimko zlatna!
2.
log slovo napisa •— da Te miluje,
A srdce neznaše — da Te miluje.
A Bog ga zapisa — nebu u zviezde, A srdce neznaše — da Te miluje.
Tu tajnu si zviezde — prišaptivahu, A srdce neznaše — da Te miluje.
Taj šapat razprše — vjetrići svietom, A srdce neznaše — da Te miluje. Razumi ga i slavulj — sjedeć u hladu, A srdce neznaše — da Te miluje.
Pa taj glas uplete — u sladke pjesme, I razkliče širom — da Te miluje. Tad mi živo srdce — prene se iza sna, I drhćuć uzdahne — da Te miluje.
Vječni otrov, vječna hrana — bez milosti ’ Ljubavi je strielj i hrana — bez milosti.
Strašna j’ pustoš, gdje iz čaše — višnjeg tvorca Kap nepada „bunar* zvana — bez milosti. Strašno j’ more, gdje nemetnu — misao luke Za mornara burom gnana — bez milosti.
Strašan grad je, gdje nečeka — „dobro došo!* Hodočasta svud tjerana — bez milosti.
Znam gdje j’ bunar, gdje luka i — „dobro došo* Srdca moga milovana — bez milosti!
Ali nesmieš tud, moj Stanko, — zašto vjetar Od protivnih bije strana — bez milosti.
4.
dral putuje k toplom jugu — u jeseni,
A meni je put sjevera — u jeseni.
Pastier čuva po planini krotka stada,
Pa se pojuč vrača kući — u jeseni.
Vrtljar kupi plod svog znoja, zlatne broskve I jabuka rumen-voče — u jeseni.
Što se ljeti trudio mnogo oko njega, Vinogradnik bere groždje — u jeseni. Tako svatko kupi, bere i uživa U veselju plod svoih muki — u jeseni.
A što, Stanko, plod je brigd, mukd tvojih? Gorko voće — bol i suze — u jeseni.
h6 bio labud po pučini — mjesec pliva po vedrini:
' Tko li s tobom u daljini — mene, dušo moja, sjedini ? Jastreb hrupi na golube, da se strahom svi razprše; Nu pod večer ljubav čini, da se s dragom drag sjedini. Hud uzbuni more vihar, pa od broda brod razstavi; Nebo pošlje vjetar ini — pa u luci sve sjedini.
Mura, Drava, bistre rieke — kolievkom su razlučene; A1 hrvatskoj u ravnini — grleći ih brieg sjedini.
U gori su alem, rubin — dva kamena razdražena; Nu na kruni caričini — oba zlatar vješt sjedini.
Ti si, Stanko, od Zulimke dalko — dalko razstavljeni; Nu utješ’ se i negini — i Vas jednom Bog sjedini.
6.
3trana j’ pustoš i nezdrava — gdje neima stana,
" Tu neniče cviet ni trava — gdje neima stana,
Tu viek biča od sunčana — drhće povjetarce, Razliega se rika lava — gdje neima pristana.
Mirno leži štit od pieska — gujam’ izkičeni,
Od Meduze kan da j’ glava — gdje neima pristana.
Za brežuljci pješčatimi — smrt čeka putnika Karavane nekrvava — gdje neima pristana.
Gle gdje trči noj! gle krila — jadra, vrat katarka, Kan da brodić morem pliva — gdje neima pristana. Eno deva ko galija — bojna toponosna S vodičem se približava — gdje neima pristana. Smrtca šaljuć iz potaje — buru zatočnicu,
Sipa piesak k6 s rukava — gdje neima pristana. Nadhrvani burom padnu — noj, deva, povodič U skut njenih od ponjavi — gdje neima pristana. Strašno j’ gledat na to groblje — vječno bezkonačno, Tu zla smrtca viek nespava — gdje neima pristana. Zla pustoši 1 o koliko — nenaličiš srdcu,
Što od jada uzdisava — gdje neima pristana.
EPSKO-LIRSKE

L
I


*v
|S I S IS I„|
•P <ffi	■
A	BALADE.
SP®-
ROMANCE. POVJESIICE I PRIČICE.
Bt, J’M-B MOCMt MHHyBlUH J*Ta Hact OTt qacy tcmhhh, tcmhrh; Ho 3apoHH^acb mschh ata I\jy6oico rt. naMHTH Moefi
llyuiKiiiri>.
BALADE.
--
Troje proljeće.

EU' o planinah topla krila 1	Ju8 prostire i kreće;
iftJ	Po dolinah Vesna mila
•f A. Slaže zelen i cvieće.
U dubravi grle guče,
Slavuj milost pripjeva, — Sada šapću, sada muče Stravljen junak i dieva.
II.
Po planinah topla krila Jug prostire i kreće; Po dolinah Vesna mila Slaže zelen i cvieće.
Uhvaćen je slavuj mili, Tužno guči grlica; — Junak spava u gomili, Nad njom plače djevica.
Po planinah topla krila Jug prostire i kreće;
Po dolinah Vesna mila Slaže zelen i cvieće.
Nij' slavuja, nij’ grlice,
Oba lovac zatvori; — Pored stoje dvie grobnice: Jad i dievu umori.
---
Kratka sreća.
ieva s dragim žeta Puna misli sretnih Ručeć se kroz cvjetni Divni djulistan.
Junak mlad joj gleda U zjenice jasne,
Gladi lica — krasne Kano tulipan.
III.
Čim priniknu k ustam, Oglasi se zvono; Ode, ah! siono Dieve sretni san.
Zvono dievu zvaše U crkvu na horu; Junaku na moru Svanu krajni dan.
---------
Svak dan.
ajka kara,
Ćerci prigovara;
A ćerca Milica Mučč gleda niča.
„Draga čeri!
Srdce, nezamjeri, Nisi opet danas Dost naprela za nas.
Te od toga,
Šta je gotovoga, Malo bit če prida; Jer se strašno kida.
Znam ja dobro,
Opet krasni pobro Da uza te staše,
Lice cjelivaše.*
Majka kara,
Cerci prigovara;
A ćerca Milica Mučč gleda niča.
, »Istina je
(Milica priznaje),
Gdje se lice ljubi,
Tanki konac gubi.
Odreći ću
Ja gospodičiću,
Da mene opeta Neljubi, nesmeta.* *
Tako kaza
Gnjevnoga obraza;
Al jadna kraj toga Nij’ molila Boga.
Eno dodje ...
Dievo, tvoj gnjev? — prodje... Gospodičić ljubi,
Opet konac gubi.
Majka kara,
Svakdan prigovara; A ćerca Milica Svakdan gleda nica.
---So-
latno si bieli za rana Kraj vode mlada Bjelana.
Na vodu aj! se nadvodi, Zagledne sebe u vodi:
»Mili i dragi moj Bože! Jeda šta ljepše bit može?
Oči se sjaju iz vode —
Kd zviezde kada izhode.
Lica se sjaju iz vode — K6 ruže cvietom kad rode.
Usta se sjaju iz vode — K6 ljeti zrele jagode.
Aj daje vienac još k tomu, Bila bi snaša u domu.*
Bjelana.
A junak loveč u šumi,
Bjelanu dobro razumi.
Od s traga mučš pristane,
Poljubi lice mladjane.
Ljubi, te ljubi bez broja,
»»Ti moja*—šapčuč—»viek moja!**
Dodje ti sveta nedjelja,
Ala ti liepa veselja!
Jer junak vodi vjenčanu Iz crkve kući Bjelanu.
Tetični Resi K....eevoj Muropoljankf.
iepo ti je Mursko polje :
Sve njiva do njive; — Tamo zanju dobre volje Djekle ljubeznive.
Da su vedre, bistre, tanke, Nedvoji se o tom;
Jer su znane svud Poljanke Divnom svom ljepotom.

Nenadani.
Za domaća momka draga Krotke su grlice,
Ma za strana i nedraga Plahe k& vlasice.
Nu svaku je nadvisila Ćerca Jurinčeva,
Sve ljepotom nadčinila Reza, draga dieva.
Da ju vidiš, ruke svoje Kako radeć kreće,
Mislio bi: Pčela to je, Što po cvieću lieće.
Da ju vidiš sried večera, Kad pjeva pjesmicu,
Ti bi reko : Od jezera Čuo sam djeklicu.
I ta lica rujno bila,
Oči s ognjem smjelim, Prisego bi: Nju j' rodila Zora s dankom bielim.
>l)o konca smo baš dožele, Mile drugarice 1 Nebi li si u hlad sjele,
U hlad od lipice?
Znam, svaku su zaboljele Već pri laktu ruke,
Zašto snoplja ima vele, Vele s njime muke.
Ti pa za nas, dragi brate, Pod grabar potrči,
Te vodice studenate Donesi u vrčih.*
Reza veli; bratac ode Na studenac liepi,
Da donese hladne vode, Te djekle okriepi.
Za tim hitre igre stase,
Igra družba višta,
Jedna drugoj pripjevaše Nepraštajuć ništa.
Reza oči prem ljubezne Krenu put ravnine,
Za kojom joj srdce čezne, I želja nemine.
Srdce igra, skače, bije K njedrim’ bez pokoja, Te da milu bunu skrije, Ovako zapoj a:
j, Žuta vuga liepo poje Sried zelena luga —
Liepo poje — hoje, hoje ! Žuta ptica vuga.*
Tek što poče, već zašuti Izpred sebe gledš;
Jer prorazi trepet ljuti Srdce plašne, bliede.
»»Ah za Boga, draga seko ! Koja ti j’ nevolja,
Da zabliedi te daleko Gledaš niz ta polja ? —* *
»Vaj nam, brate! sprema vesi... Tuda, gdje j’ dvorište,
Četa ide... da! po liesih Svud se puške blište.
Dušu Vida već iz sela Četa k vojsci vodi,
Oh i tebe hoće smjela Da uhvati 6đi.
,Nepraštaj se, idu sati,
Uskoči k Ugrcem,
Tamo će te sprovadjati Sestra s dušom, srdcem.*
Tim se od nje brat oprosti,
Pa otide kući;
Sestra pako od žalosti Zatuži plačući.
I u kolu žetelica Zabrinu se svako,
Tek najdraža drugarica Smi sborit ovako:
j, sO vojnice prem nemile 1 Prošle vi do mala,
Jer s vas ljube, majke cvile, Što ste pune zdli.
Jer za mlada već oditi Momak u sviet mora,
Dom i dragu ostaviti,
Ginut onkraj gori.
Nu negrdi plačem lica, Drugarice našal Prestanut će još vojnica,
A ti bit ćeš snaša. * * —
Tim se digne krik i huka, Pucnjava pušaka,
Da se praskom vika, buka Razprši put zraka.
Zamisli se um djevice,
Obraz zacrveni,
Zabljesnuše trepavice Kano cviet jutreni.
Drugaricam mah okrenu U radost sve muke,
Grle redom sve blaženu, Pljeskajuć u ruke.
Eno njetko grč niz krče,
Nosi viesti nove,
Polak ide, polak trče.... Slušajmo, kog zove.
„ »Vrzi na stran nepokoje,
Pa ajd dvoru, seka;
Jer kod dvora, srdce moje, Liep te poso čeka.
Sva se j’ kuća napunila,
Brzo dare nosi;
Znaj bo, danas, dušo mila, ' Vido tebe — prosi.(< *
	
Buči, zvižda vihar kroz grede i tram,
^ Staro drma sljeme, stari drma hram.
Od smrti barjake noć je razastrla,
Spasonosne zviezde u svoj dvor zaprla. Grozovitom rukom od oblaka gromni Do oblaka trže Perun nebolomni.
»Jao nama munje, strahovita groma!... Jeste li, dječice, svakolika doma?
Da li se krstite ah molite Boga,
Neka nam sačuva ćaćka prem dobroga/' Prekrstiv se žena djeci kaže tak,
Kako brzo munja razsine oblak.
» »Slušaj, Vanko, slušaj! kako Bog nas kori, Jer ni’edno molitve dobro još nesbori. Uzdignimo ruke kutu, gdje je spas,
Gdje je Bogorodke namješten obraz,
Nebi li se smilit božja mati htjela,
Vratila nam tatu zdrava i vesela.**
Tako mladjahnomu bratcu Angja sbori;
A majka od brige ovako govori:
»Ta on bi već davno kod kuće bit mogo; Nedaj njemu tonut u pogibelj, Bogo 1*
Za tim opet munja prosine oblak,
Kraj peći pokaže od žene se trak.
Tu je mlada majka, a uza nju sjedi Petero joj drobne dječice u biedi.
Njim otide otac drvarit u luge,
Ter sudba nedade njemu sreće druge,
Što mu već u zibci kaza, puna srde,
Da će uviek jesti zalogaje tvrde.
Gle opet obsinu kuću naglo bljesk;
» »Eno, mamo, tate____* * tada tres tres tresk!
Angji rieč prekine, uzdrma vžis dom Padajuć na zemlju strmoglavce grom.
Dječica zavrisnu u sav glas nemilo,
A starji zamuknu, k 6 da nij’ ih bilo.
Nu se majka najprie od straha probudi:
'»Mili Bože! — reče — u pomoć mu budi!. .. Što si htjela kazat, Angjo ćerce mila? —* »»Izpod duba doći ćaćka sam vidila —** : »Ta moro bi davno već pred pragom biti, Valjda biahu traci, što ih munja hiti...
Kod kuma je osto, tješ’te se, tješite!
Sutra, djeco, doć će, donieti vam pite.*
Grom prestade: — majka djecu upokoji, Da joj usnu svako na dušečih svojih.
A1 ona nemože usnut ni za čas,
Viek izpred nje staše suprugov obraz.
Zapjevaše pietli, te i danak svanu ;
Prenu se iza sna, spremi k poslu ranu,
Vatre si naloži, sude uzporedi.
Tim i Angja stane i kroz vrata gledi:
»»Za Boga, što vidim? što to leži tamo? Brzo podjte sjemo, brzo, draga mamo!** »Vajme, mili Bože!* zavapi majčica Od petero sada drobnih sirotici!;
Za glavu se uhvati, koljena se sruše,
Jer pod dubom suprug — leži joj bez duše.
iepa Vida pokraj mora Staše,
Na obali pelenice praše.
Od zapada, gdje sunce zahodi, Morem crni Arapin dobrodi;
Čun pristavi, liepu Vidu pita: »Čuješ, snašo! kamo tvoja kita? Zašto nisi već tako rumena,
Ti rumena, liepo nakićena,
Kao što si lanjsko ljeto bila,
Kad si ovdje platno bijelila?*
Ovako joj crni Arap sbori; Liepa Vida njemu odgovori: »»Kako, brate, bila bih rumena, Tk. rumena, liepo nakićena ?.. Nije meni do vrpce ni cvieća, Gdje mi lanjska već nesluži sreća. U koljevci bolno mi je čađo; Prevari me moje srdce mlado :
Liepa Vida.
Po n&rodDoj kranjskoj pjesmi.
Udadoh se, stara vojna uzeh,
Sad utjeha gorke su mi suze:
Vas dan sinak plačuć proboljuje,
A svu noćcu vojno prokašljuje.* *
Svjetovat ju Arapine stade: „Kad na polja ljuta slana pade, Ždralovi se dignu prama jugu:
I ti podji tražit sreću drugu.
Čuj! kraljica slavne zemlje naše Mene, Vido, po tebe šiljaše,
Da joj podješ dojiti kraljića,
Njena sinka mlada carevića:
Dojit ćeš ga kano prava mati, Povijati, na rukuh njinati,
Dok nezaspi, mile pjesme pieti, Težjeg djela nećeš viek imjeti.*
Bez obzira Vida u čun skoči; Nu kad nesta žala izpred očih, Kad po moru plav već zaplivala, Liepa Vida gorko zaplakala:
Jao meni! šta sam učinila?
Komu, jadna, doma ostavila Sinka svoga, puna grdnih tuga, Vojna svoga, stara dobra druga?
Kad već treća nedjeljica prodje, S njom kraljici crni Arap dodje. Uranivši rano liepa Vida Na prozoru vazdan čeka blida;
Da utješi srdce razcviljeno,
Tako pita sunašce rumeno:
Božje čedo, sunce, povedj meni! to sad radi sinak moj mileni?* — s ,Što bi radio sad tvoj sinak mili! Sinoć su mu na smrti svietlili;
A tvoj vojno ostavi ognjište,
More brodi, jadan tebe ište,
Tebe ište i za tobom gine, *
Malo da se s dušom nerazmine. * *
Kad na večer zasja luna blieda, Opet Vida na prozoru gleda;
Da utješi dušu j^da punu,
Tako pita mladu bliedu lunu:
Danas su ga jadna sahranili;
A tvoj vojno ostavi ognjište,
More brodi, jadan tebe ište,
Tebe ište i za tobom gine, .
Malo da se s dušom nerazmine.**
Liepa Vida k nebu ruke pruži, Ruke pruži, pa gore zatuži;
Nu kraljica gospojica začu,
Pa zapita sirotu u plaču :
„Što je tebi, moja liepa Vido!
Što mi plačeš, grdiš lice blido?* —
,,Božje čedo, luno, povedj meni! Što sad radi sinak moj mileni?* — „ „Što bi radio sad tvoj sinak mili
s>>0 gospoje, presvietla kraljice! Kako nebi ja grdila lice ?
Kad umivah čaše kraj prozora, Upade mi jedna u dno mora —
U dno mora, mora preduboka, Zlatna čaša s prozora visoka* *. —
Al ju tješi gospoja kraljica: sNemoj plakat, nemoj grdit lica!
Ja ću kupit čašu ljepšu, veću, Izgovorit kod kralja nesreću.
Deder doji moga zlatna sina,
Da te mine od srdca gorčina.* Zbilja j’ čašu kraljica kupila,
A od kralja milost izprosila.
Opet Vida stoji kraj prozora,
I nemilo gleda putem mora — Stoji, gleda od danka do danka, Sinka, vojna— plačuć bez prestanka.
——*--
Osveta.
Udje dvorana Dolnjeg grada ; Davno stoji zapuštena, Svaku skoro noćcu sada Po hodnicih hodi sjena — Sjena, što tri, kažu, ima Ljute rane na prsima.
»Slušaj, dušo! golubice!
Samo jedan pogled mili, Jedan cjelov od ustnice, Samo to mi ti udili,
Pa ćeš biti sjajna žena, Mojom rukom uzvišena/'
To njemački plemić kaza Trudniem riečmi, da pridobi Dievu liepu od obraza, Mladu jučer što zarobi;
A1 se stidnost Slovenčina Stavno brani od tudjina.
Plemić prosi, al badava! Obećaje mito, blago,
Kim se kroti ženska glava: Liepi ures, ruho drago; Obećaje, no zahmani... Jednako se dieva brani.
Sunce se je već smirilo U postelji od zapada,
Svi usnuše, što jih bilo, Već prozori biela grada, Tek se svieti iz jednoga, Gdje Slovenka moli Boga.
Tim na bedem biela grada Uzpeše se tri junaka,
Jedan stari a dva mlada, Koim se ciedi krv s balčaka, Te gledaju po gradištu,
K6 da koga ubit ištu.
sAj lagano, momci, sjemoi Tu se svieti, tu uzdiše,
Tu lupeža susrest ćemo;
A sad niti slovca više.. .* Starac šaptne rieči mudre,
Pa u sobu s momci udre.
Tri slovenske zasjekoše Sablje, svietle kano svića,
Iz trih rani iztekoše Rieke — težka krv plemiča. Opet visi, gle, o vratu Dieva otcu, dragom’, bratu.
Svane danak kao od zlata; Budne straže oj gdje su ti? Mrtve leže pokraj vrati; Dieve neima ... sve, sve šuti, Tek po sobah cvili jedna Kukavica — majka biedna.
Puno j’ prošlo več vjekovi,
A grad stoji opušteni;
Poviest pako još se ova Pripovieda svedj o sjeni, — Da još hoda, da tri ima Ljute rane na prsima.
---
Sablja i ruka.
o Mostaru baš k kovaču Jaše Ture dobra stabla: »Sakuj de mi sablju, more! Od nakova bolju, jaču. Imam mejdan prve zore: Dobar junak, dobra sablja.®
Po Mostaru baš k kovaču Jaše Hrvat tanka struka:
,Sakuj de mi sablju, prije! Ni najslabju ni najjaču. Sutra mejdan dielit mi je: Dobar junak, dobra ruka.®
Zora j’ lice pomolila:
Pred Mostarom na poljani Mejdan diele dva junaka, Ko dva risa mlada, čila; Jednog kaurka rodi jaka, Drugog bula što odhrani.
Dobre konje razigraše
Po tom liepom ravnom polju. Turčin vadi sablju bolju : sUdri, kaure ponositi!
Neka vide bule naše,
Da ti slavno znaš umri ti. * —
, ,Mahni ti, o Ture, prvo,
Da vidimo, što je bolje : Dobra sablja il dobra ruka.*® Mahne Ture... k6 strielj s lOika Pade glava na to polje,
A za glavom trup ko drvo.
Po Mostaru niz čaršiju Jaše Hrvat pjevajući:
„Dobar jpnak, dobra ruka.*
0	sta Ture krma vuka
1	gavrani graktajućih,
Ki mu crne oči piju.
-i—^----
Na prozore gleda mlada Od iztoka do zapada.
»Ah moj goso, lože sreće! Danas dobro biti neće :
Da 1’ je ono vatra živa ?
Ili more krvcom pliva ?* —
»»Nije ono vatra živa,
Niti more krvcom pliva: Vrazi idu od izhoda,
Vrazi idu od zahoda. —
Biele ruke lomit uze, Prolievati gorke suze,
Grdit lice s tuge, s jada Stana liepa, Stana mlada.
»»Nemoj tužit, oj dušice! Tužit, plakat, grdit lice:
Nek se krile od izhoda,
Nek se šire od zahoda.
Tek uzdaj se ti u Boga,
Pa mi napoj šarca moga, Moju hitru lastavicu,
Da odletim na vojnicu.
Ja ću letjet pram izhodu,
Ja ću letjet pram zahodu, Ljuta vraga da porazim,
Da porazim i pogazim. * * —
	j Ah prodji se, goso Marko! Tko će gasit sunce žarko ? Prodj’ se vraga, dobro moje, Vraga ima čete troje.* —
	»»Aj bilo ga il nebilo, Koliko mu godjer milo: Ja ću njemu krv ohladit, Sve na manje broj posadit.. * *
	Brzo j’ pošla Stana mila, Dobra konja napojila, Napojila, pored toga Kapnula joj suza mnoga.
1	Nebi kada trošit časa: Marko svietli mač pripasa, Skuči prsi u oklopje, Uze svoje bojno kopje.
	Pa prigrli Stane tielo, Ljubi oči, lica, čelo	 Ode kano krila vitra, Ili s luka striela hitra.
	Vrazi idu od izhoda, Vrazi idu od zahoda, Pa na njega srne četa, K6 na lava divlja pseta.
Marku dobar konj zavrisne, Niz to polje s njim odtisne; Pa se brani kako valja Sve od kopja i sabaljd.
Kako kosom kose travu,
Sve za glavom sieče glavu, Da već plije krv k6 voda — Od izhoda do zahoda.
Glave sieče do poldana, Glave broji od poldana :
Kad izteče večernica,
Imade jih hiljadica.
Kad već pade mrak na goru, Marko svom se vrati dvoru; Ljubi Stanu tja do rana,
Tja do rana — biela dana.
----#—
Grob izdajice.
}Na sablju visoki,
0 Na sablju duboki Grob na polju stoji jedan ; Nad grobom križ vriedan.
Na tom križu sjedi,
I niz polje gledi Crni gavran grakćuć, vičue, Sve ljuto naričuć.
Zašto vičeš, ptice,
Grdna zlokobnice ?
S čije li se rugaš rane,
Crni moj gavrane ?
»Ja se rugam s toga,
Sto sad vojna svoga Kapetanka mlada čeka Željno iz daleka.
Ja ti vičem s toga,
Što kletva — nesloga Još u ratno kolo hvata Sve brata na brata.*
»Jesu 1’ težke ove Daske ti dubove ?
Je 1’ ti mučno ljube stanje, Težko uzdisanje ?
Je 1' ti žao mača I konja jahača?
Žao, što neznaš na krvavu Polju vjenčat glavu? —*
>>>;,Nisu težke ove Daske mi dubove;
Nit mi mučno tvoje stanje, Težko uzdisanje.
Nit mi žao mača,
Nit konja jahača,
Nit što neznah na krvavu Polju vjenčat glavu.
Nu mi ’e žao, što moja Braća bez pokoja Ah! prokletstvo u grob meću — Na mene nesreću.
Što k6 nizko pseto Biah za tudje kleto Pleme na zlo viek pripravan, Sve, da budem slavan.
Ah! puno mi žao,
Što sam uza nj stao,
Odreko se sv6m narodu,
Tlačio mu slobodu.
To sad mene žešće Kida nego kliešće,
Jadnu dušu svud proganja Bez pomilovanja.
A te ljute srde — Uspomene grde —
Ah nemože ništa dignut,
Nit ublažit, prignut.
Mač kraj mene leži,
Križ na prsih teži:
Mač me žeže kano plamen, Križ tišti k6 kamen ;
Jer za križ taj prodah Sreću svoga roda,
Krvcom njegvom mač si mastih Sve do mo’e propasti.
Ah prokleto budi To srdce u grudih !
Viek proklete oči, krvi Put i korak prvi!
I vienac na glavi,
S kojim list krvavi Ja u knjigu sgodU uložih,
Na sebi gniev boži!
Za to mi je tiesan Grob i prostor liesan,
I prašak se svak na meni Čini stup gvozdeni.
Ah da će se smilit Tko, moj grob razkrilit,
Pa izvadit trup na polje :
Bilo bi mi bolje I
Božje nemilosti 1 Nemiruju kosti,
Jer izdajstvo viek u Boga Nema odpusta svoga.4*
Tako duh se mori,
Iz groba govori;
Tuge nitko neodvraća Do gavrani braća.
A kad pdnoć stiže,
Kažu, da se diže K6 vukodlak — trup iz groba, Sliep na oka oba.
Tako noćcu svaku Ostavljajuć raku,
I)o pietlovih prvih piesni Oko groba biesni;
Dok se smili nebu,
Pa ga psi izgrebli,
A gavrani — crni gosti — Raznesu mu kosti.
-■ ------
Hajduk i vezir.
(k	i. Prietnje.
i'stom svane s iztoka dan bieli,
* Na poljanu kroz gvozdena vrata Grne narod kan od pticrl jata; Čoek bi reko, v&s se grad već seli.
Kroz ulice iz Travnika grada Vode spetog Kulaša hajduka,
Od kojega, k6 janje od vuka, Drhće isti car sried Carigrada.
Vezir viče: »Davori dželati!
Brže, djeco, na kolac djaurina! Uteče li danas, tako dina,
Sutra će nas po Travniku klati ....
Pseto djaursko 1 deder bjesni sade 1 Plieni, robi našu slavnu Bosnu, Vod’ u grade hajdučad ponosnu, Kolji Turke, plaši bule mlade!*
Grozno hajduk zubima zaškrtnu, Oč’ma baci triesi hiljadicu,... Zaljulja se vezir na konjicu,
Kan da primi od njih ranu smrtnu.
»»Nerugaj se, krvniče vezire!
Pamti dobro, što ti kažem sada: Sried pćnoći doć ću ti sried grada, Pa te ubit, tako meni vire 1. * *
To još s kolca Kulaš progovori, Na vezira biesno se nasmjehne, Da mah vezir konjica okrene, Smeten ode, u grad se zatvori.
2. Smrt vezira.
Vezir jakiem stražami obsadi I Kulaša i sebe u gradu,
Čim se sunce smiri na zapadu,
Od hajduki tim da se zagradi.
I već hodže k jaciji s munara Razvikaše družbu pravovjernu:
Čut je samo kroz šutnju većemu
Lavež pasi i korak stražari.
Viče vezir baš oko pđnoći:
»Gdje ste momci? gle Kulaš dolazi 1* Skoče brže u sobu kavazi,
Da veziru budu na pomoći.
» »Gdje je djaurin ?* * svaki od njih pita — »Zar nevidiš, gdje me ovdje davi,
I nogu mi za vrat već postavi ?
Nevidiš li djaura strahovita?*
Vezir stenje, grči se i vije,
Grozan strah mu iz očijuh siva,
Ustne drhću, dah mu utrnjiva,
Protegne se još i — već ga nije.
Po aharu, čardaku, magazi Mah se momci raztrkaju;
Još protraže harem i odaju,
Al se zalud vraćaju kavazi.
Neima nigdje ni živoga stvora,
Nij’ Kokara, nije Jezdimira,
Što prietjahu, da će zla vezira Tu noć smaknut a sried njegva dvora.
3. Smrt hajduka.
Istom Turci već sabu klanjaše,
Kad bi grozan glas do age prenet, Tu noć vezir da ode u dženet.... Uplaše se i age i paše.
Jedni kažu : Jezdimir ga ubi! — Drugi: Kulaš uteko je s kolca! — Al Jezdimir robi do Sokolca,
Kulaš dušu na kolcu izgubi.
Tim razturi glas se po narodu;
Do p6 grada ostavi ognjište,
Sad k veziru, a sad na stratište,
Da razvide i mjesto i sgodu.
Vezir leži raztegnut na odrih:
>;Valah mrtav!* kaže jedan paša. Idu dalje, a da vi’š Kulaša,
Gdje mu nikla glava ust& modrih.
Tielu žice napete k6 šibe,
Rujne kapi krvi na tle cure: sDjaur još žive*, kaže jedno Ture,
»A naš vezir sinoć već pogibe.*
Mah te rieči uzdrmnu hajduka Kano vjetar suhi list u gaju, Razabra se jednom još u vaju ...
Hi reć taj čas sva ga pusti muka.
Na kolcu se izpravi, izusti:
„ Slava Bogu!* ustma se nasmjehne, Glavu digne i nebu okrene,
Jednom dahne, pa i dušu pusti.
ROMANCE.
Junak Hranilović.
KBI, .
n plan'nu Velebita Jaše rruikom junak snažan, Na vitezu konju dobra Jaše aga Asanaga.
Trikrat primi vjeru tursku,
A tolikrat i krst častni; Nakon treće godinice Prevari ga luda glava,
Pa ostavi zakon krsta, Prigrlivši red ćitapa.
To najbolje biaše Ture,
Što jih ima Bosna slavna. List mu dodje knjige biele Od Udbinje tvrda grada,
Da grad ima Senj bijeli Sried Primorja kršna, jadna, Gniezdo kleto, gdje se legu
Sokolovi od junaki,
Koji sieku turske glave, Pliene grade, robe stada,
Te udbinjski kraj Udbinja Njim u šake pade paša. — A ga skupi silnu vojsku Konjanika i pješaka.
S njom prevali planinicu, Pade Senju upred vrata. Trista šator’ porazape Navezenih kitom zlata.
A sried bielih tih šatora Dignu šator Asanaga;
Na njem zlatna jabuka je, Polumjesec na njem strašan, Navrh kojeg namješten je Dragi kamen — alem sjajan, Koj se blista sried polnoči Kano sunce sried poldana.
II.
Davor Senju, bieli grade! Slavno gniezdo sokolovi! Kano sunce dobra ljeta Jasno sjala slava tvoja ! Mnogo puti nad tobom se Demeskinja digla moćna, A1 opeta pred tobome Uštrbljena na tlih osta.
Jer sok6 se mnogi rodi
Izpod jaka krila tvoga,
Koji brane i čuvaju Kule tvoje, vrata tvoja.
Nu je soko nad sokoli Hranilovič junak dobar,
Koj je kule nakitio Kitom turskih glavi grozan... Gdje si, vodjo Hranilovič? Viek ti sjala slava k6 dan!	•
Ej pripaši britku sablju,
Metni za pas handjar oštar: Jer dušmanin tebe traži, Asanaga Turski vodja,
Da osveti tvojom krvcom Pobratima ljubljenoga,
Komu glavu mrtvu gleda S biele kule dvora tvoga.
III.
Hranilovič.
Čuješ morel izadji mi Sad na mejdan, Asanaga!
Da vidimo, koga rodi Bolja sreča, bolja majka;
Da vidimo, tko je jači:
Tvoj Muhamet, il krst častni?
Asanaga.
Kog si roda i plemena,
Ubila te glava luda!
Što me zoveš ti na mejđan, Da ga đielim s tobom junak, Koj sam mnoge mejdanđžije Pogubio već bez truda.
H r a n i 1 o v i <5.
Što me pitaš za rod, pleme, Poturice jedna, danas ?
Kog sam roda, kazat će ti Bedemovi Senja grada;
Nit plemena ja se stidim, Mnoga pjesan proslavlja ga. A tko ja sam, kazat će ti, Ako Bog da, pobre glava.
Asanaga.
Ti 1’ si glavom Hranilović,
Što mi ubi vierna druga?
Ala kerim ! ti došo je Dan osvete, dan mog sunca! Neće Bogme danas s tobom Esapit se djeca luda. —
Šta ? da li si poludio,
Da 1’ si sišo bolan s uma,
Te ti smiješ izić na dan,
Gdje te sreta Asan junak!_____
Doba dani zelenijeh Da li ti je omrznula?
Što nežališ svoje ljube,
Od ljepote što je kruna ;
K6j ću tebi na sramotu Ljubit obraz pun razbludi — Nasried Senja biela grada,
Baš gdje stoji tvoja kula.
H r a n i 1 o v i ć.
Nehvastaj se zahvalami, Bezbožniče, Asanaga! Nežalim ja mladih dana,
Već mi se je napojila Dosta turske krvce sablja,
Do umora vaših glavi Sabljom ruka nasiecala.
Što spominješ moju ljubu, Doista je liepa mlada,
Niti nad njđm niti do nje Nema ti je carski šaraj.
Nu nestoji samo u njoj Moje srdce, moja slava;
Jerbo nisam nježno Ture,
Tek uz žene junak hrabar: Kršćanin sam, koj vojuje, Krv prolieva za krst častni;
I Hrvat sam, koji mrzi Život tašti i bezslavan K6 tamnicu kuću tužnu,
U koj nema živa zraka.
S toga, znaj, ja živim, gorim, Te ja hvalim Boga danas,
Što će pasti, ako Bog da!
Pod mom sabljom tvoja glava. Nu uzhtje li bojna sreća,
Ja od tvoje padem danas :
To je meni porodila Ljuba porod sinka jaka,
Koj će liepo danas sutra
Osvetiti svoga ćaćka......
A sad muči, nisam došo, Poturice Asanaga!
Da se s tobom ja natječem Ovdje riečmi kano baba;
Nu sam došo, da junački Mejdan dielim, Asanaga I Udri dakle, neka tvoja Odgovori britka sablja!...
IV.
Vedro j’ sunce obasjalo Zlatne krste Senja grada,
A pred gradom na poljani Stoji tabor od dušmana: Trista šator’ razapeto Navezenih kitom zlata. Nasried bielih tieh šatora Asanagin šator krasan.
Na njem zlatna jabuka je, Polumjesec na njem strašan,
Navrh koga namješten je Dragi kamen — alem sjajan, Koj se blista sried polnoči Kano sunce sried poldana. Ma gdje ti si, zahvalniče, Silni aga Asanaga!
Što ti junak Hranilović U njem vino pije danas ? Gdje je tvoja silna vojska, Nedobitna družba sada,
Što kaurska pred šatori Kolo vodi četa mlada?
Nasried polja truplo leži, Nesahranjen vodja spava; Pored njega s desne, s lieve Trupla njegvih od momaka. Ob noć vije iz gorice Bez pokoja kurjak gladan, Jer on njuši već krvave Mrtve trupe od junaki. — Ob noć bliedom mjesečinom S bielih kuli Senja grada Strašno glede na poljanu Mrtve glave od Turaki!
A medj njimi najstrašnije Gleda jedna grozna glava, Od koje se prepadaju Djeca, seke Senja grada.
Al jih miri Hranilović, Slavni junak od mejdana : »Nedrhćite, luda djeco,
I vi seke Senja grada!
Jer neće već uzkrsnuti Poturica Asanaga. *
---^—
Zora i Bogdan.
i	I. Sanak.
J j Bogdane, oj Bogdane!
- Moje dobro, moja dušo! Siono ljube tvoja usta,
Ljubiš li ti tako s dušom ?* —
»»Čudna dievo, krasna Zoro! Moje zlato, moja kruno ! Kako može o tom sumnjat Srdce sada, raja puno!**
»Oj Bogdane, oj Bogdane, Moje dobro, moja dušo !
Ja vjerovah k6 u spasa U te, dragi, stalno, puno;
Nu me skoro san uplaši Posried noći sinoć hudo .... Vidih u snu: na koljenu
Naslonjen mi ti razbludno, Cjelivaše prame, čelo,
Lica, oči s vatrom dugom ;
Nu kad k ustam ti priniknu, Ljubeč kano diete ludo,
Činilo se, jednom tvojih Da iz ustih mraz je udro, Razteko se po utrobi Kano otrov s biesnom mukom, A na blieda usta krvca Da mi probi — te ja umroh. Planuh iza sna kan oganj Kad prinose listje suho ...
Sve se jurve sitne zviezde Posakriše neba u dvor,
Tek kS ribje oko svietla Još danica sjaše krugom,
A mjesec se na zapadu Pripasao tmastom prugom.... Znam, da j’ ljubav rajska čerca, Al se druži rado s munjom.. . Hočeš li me ljubit stalno ?
Kaži pravo, moja dušo!* Čudna dievo, krasna Zoro! Moje zlato, moja kruno !
San je tlapnja, Bog istina,
A ti, draga, diete ludo.
Nekaže li svak ti uzdah Sa cjelovđ. živom munjom,
Da tvoj Bogdan bit če vieran Tja do groba Lade službom ?* *
2. Oproštaj.
s;)Čuješ dušo, krasna Zoro! Moje srđce, moje zlato!
Car nam šalje drobne liste Po krajini ovoj našoj,
Pozivaj uć sve junake,
Da sastave kolo slavno,
Da sastave jednu vojsku Oružanu bojnom spravom,
Pa na vraga da udare,
Koj je slavnu Kraj’nu sharo, Da se s njime ogledaju Na mejdanu na junačkom,
Čija bit će slavna Kraj'na, Bistra Kupa s rodnom Savom. •I ja hoću poć s Hrvati, Jednokrvnom, viernom braćom, Da vojujem za slobodu I krst častni ko muž hrabro. Car će meni nagraditi Viernu službu i junačtvo,
Mene opet podpomoći Djedti blagom, dostojanstvom.
Čuješ, dušo, prama jugu Njegda puna bielih grada Stoji zemlja žitoplodna,
Dokle Staše srbsko carstvo. Medju timi, znaj, gradovi Kruševac je, mjesto slavno,
Gdje se pleme djeda moga Porodilo i procvalo....
Djedo moj je prvi bio Na divanu srbskim čarom,
Do koljena sjedeć pio Mrko vino sa Lazarom.
Njemu bude starjeSinstvo Mnogom pjesmom izpjevano — StarjeSinstvo i gospodstvo I sinova čast, junačtvo.
Nu na jadan onaj danak (Nikad sunca negledao 1)
Gdje propade i izdade Vuk Brankovič srbsko carstvo, Gdje propade ban Strahinja I Toplica sa Ivanom:
Tu propade i Jug Bogdan S devet, sina turskom sabljom. Tek najmladji, diete Gojko, Koje nije još doraslo Ni do konja ni do sablje,
Kod kolievke osta zdravo. Njega odni na svom krilu U Njemačku sluga Ranko,
Kad oteše naš grad Turci Sa Krajinom svom ostalom. Nauči ga konja jašit,
Vladat kopjem, vladat sabljom. Tu se j’ junak oženio S Hrvaticom ženom krasnom, Dobrih konja najašio,
Turskih glavi nasjekao,
Doklem i on platio je Slobodu si svojom glavom,
Nakon sebe neostaviv Ništa nego ime slavno,
I mene i bratca Božka,
Diete ludo i nejako.
Hvala Bogu! što do konja I do sablje već dorasoh,
Te ja mogu stat u kolo Za dom, za rod i kršćanstvo ... Čuj, u našem rodu djeda Imadjaše proročanstvo,
Da će pasti rad nesloge Sila srbska s bojnom slavom;
Ali isto kobno kaže Djeda moga proročanstvo,
Da nam Višnji oprostit će,
Opet vratit vrieme zlatno,
Gdi će Turska demeskinja Past pod našom svietlom sabljom, Klanjati se polumjesec Krstu moćnom pravoslavnom, Nestat kletog bratskog jeda,
Ki nam gradi ovdje pako 1 Gdi će kuma kum poštovat,
Brat zvat opet brata bratom,
A pobratim s posestrimom Nepostupat već bezsramno.
O ! Bog će se smilovati Nad nesrećom groznom našom,
Koju mi si k6 prokletstvo Sliepi na vrat nakopasmo :
Te će dati, izbavljenje Da će doći skoro amo.
Silna jeste naša vojska,
Koju sada oružamo :
Otet ćemo — ako Bog da!
S njom svu Srbsku s Bosnom slavnom. Tu ću i ja na Kruševac Posaditi krst s barjakom.
Tu ćeš tada ti šetati,
Moja dušo, moje zlato,
Ko gospoja od Kruševca I ostalih bielih gradil,
Tu ovijat grdne rane Sirotinji braći sa mnom;
Učiti ju k nebu gledat Opet smjelo i upravo,
Dok privikne bielom danku,
Jasnom suncu oko slabo....
Nu ako bi na mejdanu Pao pod britkom turskom sabljom, To past neće mlad Jugović Bez odmjene i bezslavno ...
Budi stalna, ja ću doći.
S Bogom ostaj, moje zlato 1**
3- Boj.
Bojak biše do dvie vojske,
Sa kršćanskom četa turska,
Sve za Sisak na krajini,
Mjesto snage i oružja.
Tu je sila bojne djece Na mejdanu izginula,
Dok pod svetim krstom častnim Alaj-barjak pade u prah.
I	naš Bogdan hrvo se je Za slobodu kano junak;
Nu što li se s njime sbilo:
Stiže li ga smrtni udar,
II	promaši u svoj hitnji, Razaznat je zbilja muka.
Njeki momak kaza Zori Za ustavit potok suzd,
Da ga odvest vidili su
U Carigrad kano sužnja. Drugi: da se poturčio,
Zavjerio krasnim bulam,
Po njem njojzi poručujuć,
Nek za vojna podje druga.
Nu zakle se krasna Zora:
Bio nevieran, vieran bulam,
II zarobljen ili mrtav,
Čekati ga kano druga.
4.	Prosi oci.
Pod Turjačkom lipom sjedi S otcem svojim Zora mlada,
K njoj dolaze vitezovi Od iztoka i zapada;
K njoj dolaze prosioci Sve gospoda izabrana;
I banović od Hrvatske,
Krasan kano bieli danak, Dodje prosit s družbom svojom, Nudeć prsten zlatni darak.
Te tja daljne iz Njemačke Prose slavom grba stara I djedovi silom božjom, — Prose, prose, al badava: Krasna Zora sve jednako U ljubavi, vjeri stalna Željno čeka svoga dragog Kano drugi dan sastanka,
Čeka ljeto jedno, drugo,
Jur i treće ljeto nasta, —
Čeka, čeka, nu neima Te neima već Bogdana.
5.	Poslušnost.
Pod Turjačkom lipom vrvi Opet sila prosioca.
Sluge vode vrane konje,
U podrume biela dvora ;
A u dvoru rujno vince Pije družba mladih gosta, Nazdravljajuć Zori liepoj Bez ikakva prigovora. Bogme ima biela svieta Na četiri strane dosta;
Al njoj neima nigdje druge, Bila žena ii djevojka,
Bila ista u gorici Vila žena zlatokosa;
Jer Turjačka ćerca sama Milina je i dragota . .
Liepa biaše u raskoši,
A još ljepša je žalostna, Kano sunce kroz oblačak Kad izlazi od iztoka.... Družba pije, nazdravljuje; A1 nemari za to Zora:
Šum veselja ode mimo Vrata srdca njezinoga,
Kan od krčme kad prolazi Šum crkvenih kraj prozori.
»Oko moje i ručice — Zoro, draga ćerce moja! Grdno sam ti ostario Za kuću se brinuć dosta.
Ni pod starost neimam časa Utrt s čela grad od znoja. Neimam komu izručiti Gospodarstvo grada svoga. Puno briga već pregorjeh S tebe kano blagi otac, Nadajuć se, da razabrat Tužno srdce hoće doba;
A1 nemože odoljeti

Duže milost srclca moga; Znaj, i piesak najmekčiji U tvrd kamen čas pretvora. Danas treba da saznađeš Ti konačno volju otca.
Evo svietla duždevića,
Liepa tvoga prosioca!
Vrzi na stran travnu tugu I čekanje tašto k6 san,
Podji za njeg u stolicu Sile, slave prieko mora,
Da me mine već jedared Za unukom želja moćna,
Da mi s njim se razgovori Starost jadna i žalostna,
Da bez brige za čast kuće Mogu unić u dvor groba. Kod njega će bit ti dobro, Preboljet će duša tvoja.
Nu nećeš li da poslušaš Volju, savjet ćaćka dobra, Neću zvat te ćercom Zorom, Tako meni višnjeg Boga!*
O prem jadna vjerenice! Stražnja ode nada tvoja, Stražnja lanca, koj je tebe Za sviet vezo, puče pola. K6 jeseni list od vjetra Sva uzdrhta od govora,
Ko zastieni mrazom zelen,
Sva zastieni jadom Zora.
Nti Slovenki viek poslušnost Biva sveta k6 rieč božja;
Premda s jada nemogaše Proiznieti niti slovca,
Al’, da hoće poslušati Što zahtieva rieč od otca,
Niknu glavom lica blieda K6 bez sunca rana zora.
6.	Vjera.
Sunce usnu na zapadu A s krvavim licem tužno,
I noć stigne te sakrije Sitne zviezde neba u dvor;
Ma šta svih je zviezdd briga, Kojiem blišti nebo čudno,
U Turjaku po dvoranah Ljepših zviezdd ima puno,
Gdje igraju s podružnici,
S dužđevića mladom družbom. Turjački je na čast pozvo Rod s gospodom svom okružnom, Jer se hoće danas vjenčat S krasnom Zorom sinak duždov. Od gospode sve po gradu Do polnoći vrvi šumno,
Pa ne vide divne igre,
Što grom igra s sekom munjom.
Nu ju vidje sama Zora,
Sto u sobi moli tužno Za spasenje duže svoje A pred krstom kasno u noć.
Vidi, čuje plaho nebo K6 se lomi s groznom bukom, K6 oblake sieče munja I grom treska s gnjevnim đumom.
„Oj Bogdane, oj Bogdane!
Ti si ovdje, moja dušo! *
Vikne, plane jadna Zora,
Prigrli ga k sebi rukom. —
»Gdje si bio ? ja sam tebe Ah čekala davno, dugo .... Pretrpjela s tebe, dragi,
Mnogu brigu s mnogom mukom ■ ■ • Nu dobro je opet meni —
Ti si došo, moja dušo!.....
Gdje si bio ? tako kasno,
I vremenu na tom burnom.... Zašto tako ti probljednu ?...
Ah oko je tvoje mutno !...
I ruke su studenate
Kan da ti se j’ srce smrzlo.*
„ „Moja draga, rajska Zoro !
Moje zlato, moja kruno !
Kraj krvave Kupe usnuh Ono slavno žarko jutro —
Vieran rodu slovinskomu,
Vieran Tebi, moja kruno!
Usnuh s riečmi na ustima:
S Bogom Zoro! s Bogom dušo! Pak sam krasan sanak snio, Svedj o tebi, draga, tu noć.
Tu zakasmh nemogući Razastat se sa snom dugo,
Te mi lice potamnjelo
Sve od sanka sladkodugog----
Ti si ljubav obranila,
S k&m je Bog te nadahnuo — Primi s toga ovaj cjelov —
Sa uzdašcem, s vjerom punom. Višnji Bog je nas složio Tja do groba svojom rukom,
Pa će ljubav našu čuvat I nad grobom, moja kruno!** — sOj Bogdane, oj Bogdane,
Moje dobro, moja dušo !
Ah tvoj uzdah srdce reže,
K6 led me je cjelov udro, Razteko se po utrobi Kano otrov s biesnom mukom. Ah pod tvojim zimnim ustim
Razstavlja se tielo s dušom-
S Bogom ostaj, moj Bogdane! Blago mi je... s Bogom, dušo !*
Tim uniđe drugarica, Mlade Zore srdce družno,
Da probudi i odjene Odjećicom nju zaručnom!
Nu pod krst se Zora sruši K6 pod drvo lišće suho.
Mah proleti, bi reć striela,
Glas po gradu sa jaukom.
Dodju, dižu jadnu Zoru,
Bude tielo neprobudno,
Dižu, bude i premiču,
Dižu, bude, al zaludo !
Očice su izgorjele,
Ruke smrzle, srdce puklo,
A na usta udariše
Biele pjene s krvcom rujnom.
Danak svanu, sve se zviezde Posakriše neba u dvor,
Tek ko ribje oko svietla Još danica sjaše krugom,
A mjesec se na zapadu Pripasao tmastom prugom.
Mlad duždević odieli se Put Mletakd s liepom družbom;
A za njim se porazide
Rod s gospodom svom okružnom.
Sam ostade jadan otac,
Plačuć kano diete ludo.
^--
Grlica.
'r'®	Prve godine.
Svetinje k crkvi ide Reza J Još na tašte na veliki petak;
Zeleni se vrba, bukva, breza,
Ptice poju, jer po koledaru Njihovu baš velik bjaše svetak;
Tim u šumi a na hrastu staru I nesretna zagukne grlica.
Reza čuje, vikne: »Ah grlica I*
I tri suze panu joj po krilu.
Bože dragi, kolku neima silu Nad djevojkom takva mala ptica !
Druge godine.
Stoji kuća, a pred kućom Reza U kolievci pojuć čedo ljulja:
Zeleni se opet bukva, breza,
Kroz dubravu i gustu šikaru Sto se ori slađjanih slavulja;
Tim u šumi a na hrastu staru I nesretna zagukne grlica.
Reza čuje, vikne: »Ah grlica!*
I tri suze kapnu joj po krilu.
Bože dragi, kolku neima silu Nad djevojkom takva mala ptica!
POVJESTICE I PRICICE.
Babji klanjac.
Istinita p o v j e s t i c a.
Ah I Čiem si ho zahvalila, Tašta ljudska oholasti !
Svo sto viso ston-8 krila,
Svo ćeš paka nižo pasti.
X. Gundulid.
P i r.
nkraj ^ure svate iplade ,t Časti plemić rodom znatan, -•/ISa Pa na piru ovako stade
Sborit četi mladih katUn :
sO junaci, družbo slavna 1 Tako ti nas sad za stoli, Već nikakva blaga iz davna Nezaplienih ; to me boli.
Nestat će nam žuta zlata, Nestat će nam rujna vinca :
Štajerska je prebogata,
Ima vinca u Slovinca.
Znam za crkvu Jeruzalem Tam na brdu, kraj nje lipa;
Sja s daleka kano alem,
Koj iz sebe bljesak sipa.
Na prednjemu nje Starcu Liepe jasli sagradit ću,
U njih brzom momu šarcu Biele zobi podvorit ću;
Iz crkvenih sudi pako
Pričestit ga vodom onom, Što se njome kropi svako,
Kad ulazi sa poklonom.
A mi ćemo dignut vince,
Što Slovienac dao za mise,
I poplienit sve Slovince,
S plienom kući vratiti se.
Dakle druzi i katane!
Pod oružjem svak da bude, Dokle treći dan osvane;
Platit će nam Štajer trude.*
Tako plemič probesjedi,
I već na put k božjem hramu
Starom slugi zapovjedi Da opremi konjica mu.
Al ga majka pametovk:
j»Nemoj, sinko, toga činit!
Kakva ti je slava ova,
Biele crkve robit, plinit ?
Moli Boga, pa nebiesni!
Ak ti j’ ruka od junaka,
Nu spram božjoj ona desni Bit če slaba i nejaka.**
Ošinu ga bielom rukom,
Da ga prigne, mlada ljuba,
Uza nj ginuč, kano gukom Golubica uz goluba.
Plemič na te rieči mudre Nasmija se bez obraza,
I družina u smieh udre;
Tim ustane, pa jim kaza :
»Nemoj dirat, majko, u me, Već se brini za ognjište,
Za žitnice i podrume,
I za čeljad što se ište.
A ti, ljubo, kraj vezila Ti se kreči i preslice,
Da mi bude platna bila I vezene košuljice.
Nemarite, vi junaci,
Što zahtieva zmija sladka, Nevjerujte stdroj baci:
Kosa duga, pamet kratka.
Sutra ćemo udariti;
Neima Štajer sad vojnika: Digli su se bojak biti Zavolj cara i misnikS..*
Tim na noge plemič skoči, Majka nesmi več da sbori, I ljubovca skloni oči,
Pa nit riečce negovori.
H.
Prosjak.
Za dugimi trpezami
Sjede gosti — pijanice, Uz njih žene, medj vranami Bi reč sjede golubice.
„Vina, vina!* gazda kune, Slugam kažuć, što da prave :
Sim tam trče, čaše pune,
Jedno maknuv, drugo stave.
Gazda nudi, družba pije,
Što god većma tko uzmože;
Razbor gine, krvca vrije:
Za tram srame! s Bogom Bože !
Da ti j' slušat viku, buku,
Kako družba blazni, vrvi,
Kan da u noguh i u rukilh Teče im vino mjesto krvi.
Taj se hvasta, kolko k smrti Sprovodit če Š taje raca;
Drugi, laktom poduprti,
Čaše prazni, na tle baca.
Primakne se k Fejru Kinčin,
Pa se bratit s njime stane;
Trknu čaše: Haha! čin, čin 1 Čaša s vinom pod stol pane.
Gle, pristupi k Nadju Bolom,
Da ga ogrli ruku pruže ;
Smotaše se, tek pod stolom Ta se braća bratski sdruže.
z«
Tako pod stol svi se veće Povališe bez razbora, Samo plemić još se šeće Kunuć grozno bez umora.
Na vratih se tim pojavi Prosjak, moleć na patrice, Goloprsi, gologlavi,
Suze roneć niz to lice.
Na štapak se naslanjaše, Sirotinjom jadnom tjeran;
Plašt mu kd stieg, što slušaše U sto bitki četi vieran.
Prosi liepo, kako treba,
U tvrdoj ga suprotivi:
„Daj mi, goso, komad hljeba,
Dao ti sreću Bogo živil*
Al obiestan bez obzira
Plemić u prah stlači Boga,
I sjedinu, kbm zastira
Smrt već starca — gosta svoga.
„„Gdje ste? — grozno on zazove — Gdje ste sluge svi do vraga?
Psa li neima, što bi ove Djavole mi gonio s praga?
Daj, Janošu, buzdohana,
Ili sablju, pušku s klina,
Da počastim tog nezvana Gosta s čašom crna vina. *<(
A naš prosjak trne, gledi, Nevjerujuč več sam sebi, Jer viek njegov perčin siedi Tol’ku griehu svjedok nebi.
Te je nakon na dvor pobr6 Starac stare svoje kosti,
Vapjuč: „Smiluj, vječno dobro!
Nada mnom se s pravednosti.
Na nj protegni ruku tvoju,
U k6j leži tvrda bieda;
Neka spozna grješnost svoju,
Neka tebe izpovieda.*
To izusti, rieči druge Nebi više čut od pasi,
Koje na njeg klete sluge Nahustiše istog časa.
Njegvih kletvi neslušaše Od blazniki baš nijedan,
Al jih začu i hajaše,
Koj sve haje: — Bog pravedan. —
III.
Lupežnici.
Od iztoka do zapada Stoji zviezda repatica; A Slovienka tuži mlada, Kan u lugu kukavica.
Nij’ pjesama više čuti
U postojbi pjesme glasne; Isti slavulj već zašuti
Sried proljeća dobe krasne.
Lupeži se dokriliše
Iz Ugarske bjedonosne;
Plam sve diže više i više Svoje ruke nemilosne.
^Svet Miklaš* je pogorište sSlančju-ves* ti dim pokaže — I razbojnik, koj tu ište Iz pepela stvari draže.
(Tu sad leže u pepelu Liepi hrami Radigosta,
S kojih viek po svietu bielu Naš Slovienac slavan osta.)
Odtuda se digne čopor Prama crkvi po goricah, Nenašavši nigdje opor,
Pijuč blazne po pivnicah.
Razbijaju hrame, klieti,
Loču rakiju i starinu,
Dok netone od pameti Sljednja iskra u tom vinu.
Nakon redom, kan komari Ljudske krvi napojeni,
S turaju se ti Omari
Na konjice omamljeni,
I pram crkvi brdom plaze Kano jedna duga guja,
Da oglobe i poraze
Tu hram božji k& oluja.
Konji frču, dalko mećuć Iznad sebe pjene biele, Šumeč kano oblak, šećuć Štono leže grom i striele;
Stignuv mjesto, gdje se cesta Biele ruke sastavljaju, Ustave se, te se s mjesta Za nipošto dić nedaju,
Žešće frču, uš’ma strižu, Zabman jezdac bode, kori: Neće dalje da se dižu;
Sad barjaktar ovak sbori:
»Bre neće nas, braćo milal Dobra sreća susrest danas;
Tek jednom se meni Vila Sprieči, a to zlo bi na nas.*
Nu mah vodja rieč mu smete, Na taj način govoreći:
S))Tko je baba ili diete,
Nek slobodno krene pleći.
Moja hrabrost bez ogleda K svrsi hoće da postupa,
Makar mene našla bieda, Makar propo u tih rupah.
Koga godjer prave rodi Majke srdce i utroba: Sliedit će me u slobodi, Makar bilo usried groba.
Ali kažem baš svakomu,
Koj se plaši vjere, bauka: Odjet ću ga kano momu, Poslat kući ko ludjaka
Nek vreteno tamo vrti I s babami ručak redi,
[ kod peči tja do smrti
Nek kašljajuč mirno sjedi.®
Tako bivši svi u strahu,
Rieč priredi svak se srami, Mukom njega svi sliedjahu, Konje bodud ostrugami.
IV.
Žene.
Pram sjeveru »Slančje vesi*, Nad deš klanjac dubok, strmi; Visok sap se nada nj vjesi,
S druge strane gusti grmi.
Tu zasjćdi strane prike Hrabro jato smjelih ženil, Da počaste odmetnike Iz potaje gradom stiena.
Tu spraviše ploče, kole I kropnjače, lonce, dukle, Pune kropa, luga, smole, Žene liepe i pripukle.
Muž jedini u njih broju Filipič je, glava sieda,
Koj priskoči k ženskom boju, Da ih vodeč zapovieda.
On sad jadan pušku nosi,
Što mu ljeta dotežila,
Što već pet zim’ hljebac prosi Od nedraga do nemila.
Tko ’no trči, rukam maše?
Ono j’ dječak, lud neborak, Kog Filipič posld bjaše,
Da svak pazi vragu korak.
Vas zasopljen naš dječarac Javi, da se bliže vrazi, Kažuć, kakov barjak, šarac, Kakvi brci j obrazi.
Starac vikne: »Već su 6de!
Ajte, žene, brže ih polit! Ajte k sudom smole, vode!
A vi, djeco, Boga molit!*
Srnu žene mah za hižu
K svom oružju k6 strjelice, Ter kleknuvši djeca dižu K nebu oči i ručice.
Donesavši kobne sude,
Hitro za sap u zasjedu —
Pune kropa, smole hude —, Sakriše se sve po redu.
K6 na polju klasi zrjeli Od pšenice zažamore,
Kad zaigra jug veseli,
Dižući ih kano more: —
Sad krenuše pustahije,
Uzdižući zrjele glave;
U mišicah krv jim vrije Željna pliena, prieke slave.
A1 neslute, strahoviti
Gržid vrhu njih gdje već kruži,
Koj ih hoće da uhiti,
I nad njimi da se spraži.
Gle, gdje ženski vodja smiera, Pogledajuć ciev od oka!
Pukne puška: dobro, vjera! Shvati mjesto hit žestoka.
Baš se vodje primi tane Usried glave medj obrvma
Toli zdravo, te on pane Prva žrtva drobnim crvma.
A vidivši lupežnici
Da pogibe njihov vodja,
Nasrnuše svikolici;
Al je starac dobrogodja.
Niti božja sreća neće
Odmetnikom da pristane;
Jer žestoko jurišeće Dopadaju grdne rane.
Kišu skrše nogu strne,
Nigju oči krop izpije,
Konj Bolomu vrat odkine, Kinčin ode, Fejra nije.
Sgar se digne ženska vika,
A iz dola vrisk konjici!,
Ter i jauk lupežnika,
Jadnih sada kukavici.
U to stražnji krenu pleća,
Bez obzira izmičući;
Nu predjašnjim krati sreća,
Na mejdan ih vraćajući.
Kano zmija, kad ju j’ udr&
Tko štapićem priek srjedine,
U klupko se skupi mudro,
Nu tim ludo baš pogine:
Da se spase, jedni vrli U hrpu se sakupiše,
Nu time jih smrt prigrli,
Brže s čela znoj im sbriše
A bježećim baš u lice Star Filipič rieč naziva : „Kud za vragom, kukavice? Ovdje čast vas izčekiva.
Kud junačtvo, kud li slava, K6m se jučer ponosiste ? Sbor vas uzbi ženskih glavit, Što ih sramno vi grdiste.
Tko li srdce mah izgubi?
Jeste 1' ovo vi, Magjari? Gledjte, tko vam vodju ubi! Ozrite se: prosjak stari 1
Prosjak prnjav, onomadne Što j’ molio kruh za Boga; Istog starca ruke gadne,
Sto psa kano otjerd ga.
Najte da vam svjedokinje Babe budu tog zazora,
Da se prikor vaš spominje Sried njih pjesni i govora.
Najte ove da sjedine,
Što sviet bieli obilaze, Slavu vaše domovine Pričajući u prah gaze.*
Tim bjegunce vrati tade,
A1 nevrati srdca njima:
Kad se splaši, v.eć propade, Komu u srdcu Boga nima.
Vratiše se još na cestu,
A1 u z6 čas, naopako :
Po smrt dodju, jer na mjestu Ženskom rukom sgine svako.
Samo momče mlado jedno Iznie sretno rusu glavu,
Te ponese k dvoru biedno Majci, ljubi viest krvavu.
A Filipič žene sabra,
Svih hvaleći polag reda, Kako j’ koja bila hrabra,
1 potukla zla susjeda.
T da slavu Bogu daju,
Na put k crkvi njih pozove; A da konje odtjeraju Kući, djeci ovako pove:
j,Oj dječarci, djeco draga !
Vi moliste Boga dobro ;
Potukosmo ljutog vraga,
Koj nam kuće požg6, obr6.
Pohvatajte te konjice,
Što jih osta jošte zdravo,
Odtjerajte u vesnice;
Sad su naši, to je pravo.
Njih veselo bit će jašit
Trkom — letom sokolovim;
Susjeda se zla neplašit
Nikad više to vam povrni.
Bit će liepo čuvat stada,
Oganj ložeć gdje pod hrasti,
Kolo igrat po livadah,
Hraste stavljat, svinjku pasti. *
To kazavši gre pod lipu,
Što kraj božjeg stoji hrama,
Pomoli se tu pri kipu Bogorodke sa ženama.
A dječarac bacio se
Svak na svoga konja hitar:
Zazvizdaše grive i kose — Kano striela, kano vitar....
v.
Majka i nevjesta.
Stoje dvori u Lendavi,
Okd dvori bieli zidi:
Tu kraj vrati plešoglavi, Krušac jeduć, prosjak sidi.
A u dvoru jadikuju Kukavica i grlica —
U tom dvoru nariekuju Majka i nje nevjestica.
U konjušnji majka stoji, Brojeć konje sina svoga: Svojih devet mah nabroji,
A1 nij’ šarca — desetoga:
9Tko će tebe uzjahati?
Moj žerave, mio mu vazda I Poginu naš mladi gazda, Te se nikad već nevrati.
Tko će tebe uzjahati?
Moj djogate zlatne grive ! Njega neima, on nežive, Neg junačtvo glavom plati.
Tko će tebe uzjahati?
Moj dorine, moj grivnjašu! On ostavi mene, snašu .... Ah nesretne lude rati!
Tko će vrance uzjahati ?
Tko zelenke, labudove, Lastavice, sokolove ?
Tko li zob vam kupovati?*
Tak’ nabraja majka biedu, Zovuć konje sve po redu. Neđizahu konji glave, Kamo 1’ glasom da se jave.
A nevjesta u sv&j sobi Jadna lomi biele ruke,
U netješnoj sv6j žalobi Nabrajajuć težke muke:
,,Komu bit će lica moja, Koja djulsom ja umivah, Da mirišu ljubezniva K6 ružice rajskog goja?
Komu, vajme 1 bit će moje Liepe bistre crne oči,
Zašto sunce od iztoči Neće vidit više — tvoje !
Komu biele ruke moje,
Kojim viek te grlit /.udih,
A na tvojih snivat grudih ?... Ti mi sginu, zlato moje!
Komu bit će vrana kosa,
Duge moje pletenice ?
Broj it ću crne godinice,
Pa ah! mlada još k6 rosa 1
Jučer nosih, oj jabuko,
U njedrih te još crvenu,
Jao, gdje ću te izgubljenu Opet naći, moja muko !
Skoro si mi izginula!
Da te mogu ah odkupit, Htjela b’ sutra u grob stupit, Da bi mi se sad vrnula.
Zahman!... Ja bjah loza mlada, Što se vila po topoli;
Što vjetriću neodoli, Trepetljika ja sam sada.** —
Tako tuži neva draga;
A prosjak joj s praga reče : »Bjaše lakom tudjeg blaga,
Pa ga pri njem smrt zateče.*

VI.
Biela nedjelja.
S modrog lica i pogleda
Mladog danka rumen blista — Kano s lica zdrava čeda,
Kad od lahkog sanka pristk.
Zrak miriše k6 amberom,
Cvate čremsa, breskva, trišnja; Svud zelenim svoim koberom Zemlju prikri ruka višnja.
Vrana ima več dva kljuna ;
Ševa viče : Na dvor cvieče ! Slavulj kliče grla puna:
Dobro došlo premalječe!
Juče j’ prošo Gjurgjev danak, Danas biela j’ nedjeljica: Gle, vrh klanjca nuz sap tanak Ide jato proštenica.
Crkvi idu, što na hridi Stoji, zvana Jeruzalem,
Na okolo što se vidi
Suncem blišteć kano alem.
Poljećeno odjevene
Sve u platno čisto, krasno, S djevojkami babe, žene Rieč od kuće vode glasno.
Izmedj njih i žena mlada, Koju čili sinak sliedi,
Navrh sapa stanuv zada Okrenu se i besjedi:
»Evo klanjao, gdje se diže Vjenčan kitom vinske loze!
Niz strminu — stupi bliže! — Nije gledat moć bez groze.
On je svjedok maha zloga,
Što istinu rieči javi:
Tko ostavlja višnjeg Boga, Sama sebe da ostavi;
Svjedok, da i žena gubi, Kršeć vraga lance klete,
Dom i Boga što obljubi, Kršeć mačem od osvete.
S onud pušku šarenicu Starina ti djed obori,
Tere vodju na konjicu Baš pogodi i umori.
S onud Dora Bratušina —
Baka sada već pristara,
Onda liepa još djeklina —
Ubi mladog barjaktara.,
S onog sapa onog dana,
Bogu služeć vierno svagda,
Ubi mladih pet katanil Zobovićka hrabra Magda.
Na tom sapu duše tihe Moharićka, znaj, Marina Stegnu — Bog joj prostio grihe! — U korito vodje sina.
A1 tko žive i pokojne
Žene skupi sve na broju,
Što poslaše caru vojne,
Dom na ruku braneć svoju?
Same žene ovdje bjahu
Od slovienskog zdravog roda, Što razbiše vraga u mahu;
Tvoj jim bjaše djed vojvoda.
U to doba njim na slavu,
A Magjarcem na porugu,
Krsti vrieme po svom pravu Babjim klanjcemtu jarugu'*
Tako onda, brate, mlada Filipćevka probesjedi Mladu sinu, kojem sada Niže crkve unuk sjedi; —
Unuk, koj još danas dilo Pra-pradjeda kaže slavna, Baš kako se onda sbilo U vremena starodavna.
Mlinari i mlatci.
og i Petar — bio dan vrući —
0 Jednom putem svoim idući Dodjoše kraj gumna,
Gdje baš mlatcem tustu puru Metnu na stol uz čuturu Kmetica razumna.
»Pomoz Bože, o družino 1 Bog pečenku, hljeb i vino' Blagoslovio vama!
Ter i mjertuk liep udielio : Koliko god koj poželio, Bilo mu sried hrama!
Narodna pričica.
Utrudismo, od uranka Pa do pćdne bez prestanka Po kamenju hode:
Dajte piti, već dosadi Muka žedjce i crv gladi; Ma bilo i vode!*
Al da vidiš mlatce naše! Za Boga ti nehajaše, Nedajuć im ništa;
Već putnike jadne biedne Odtjeraše gladne žedne Ciepi iz dvorišta.
Bog i Petar — bio dan vrući — Jednom putem svoim idući Dodju pokraj mlina:
Na pragu se mlinar grije, Krušac jede, vodu pije;
To mu je užina.
»Pomoz’ Bože, o mlinaru!
Bog ti vodu, kom staru Blagoslovio kruha!
Dao užinu njekoč jaču,
Dao ti vina i pogaču,
Nikad mlinu suha!
Utruđismo, od uranka Pa do pćdne bez prestanka Po kamenju hodć :
Daj der piti, već dosadi Muka žedjce i crv gladi;
Ma bilo i vode !*
To za Boga mlinar prima,
S praga stane, ide s njima U svoju kliet uzku;
Pa iz kuta sa police Snimi vina, šljivovice I pečenu gusku.
„ „Na čast vama, o putnici! Deder gladi i žedjici Odolite time:
Ljetine su došle hude,
Malo imam, al nek bude Sve u božje ime.**
Bog sa Petrom kod mlinara Napije se vina stara,
Naji mesa tusta;
Pa blagoslov reče sveti... Mah iz mlina ter iz kljeti Odu ljeta pusta.
Od to doba, braćo draga! Kod mlinara svakog blaga Ima pune mjere,
Čim se mlatcem bez ogleda Ništ van sira, kruha neda Do zadnje večere.
----^----—
Traži i dat će ti.
Narodna pričica.
og i Petar putovaše
Po liepome bielom svietu,
Pa dodjoše k njekom kmetu, Što se baš sHans Miiller* zvaše: Čini nam se od imena,
Bio je Niemac od koljena.
»Božja pomoć, gospodaru!
Već ti nama glad dotuži, Deder nama čim posluži, Hvalit ćemo na tvom daru.* Niemac muči i nesbori!
Već ih čorbom mah podvori.
Putnici se nahraniše
Kod tog kmeta baš do sita.
»Što smo dužni* ? — Bog upita —
»Kaži račun, makar više. *
Niemac vikne: »»Daj mi kesu Pumi novca, pa ajd’ k biesu!**
Bog i Petar putovaše
Po liepome bielom svietu,
Pa dodjoše k njekom kmetu,
Što se »Marco Rossi* zvaše:
Čini nam se od imena,
Bio je Latin od koljena.
»Božja pomoč, gospodaru!
Več ti nama glad dotuži,
Deder nama čim posluži,
Hvalit ćemo na tvom daru*.
Latin rekne: Gratamente! Dajuć sira i palente.
Putnici se nahraniše Kod Latina gostovita.
»Što smo dužni?* —Bog upita — »Kaži račun, makar više.*
Taj nečeka druge dobe,
Nego reče : »»Stacun robe !* *
Bog i Petar putovaše
Po liepome bielom svietu,
Pa dodjoše k njekom kmetu, Što se »Erdeg Ištvan* zvaše: Čini nam se od imena,
Bio je Magjar od koljena.
»Božja pomoć, gospodaru!
Već ti nama glad dotuži,
Deder nama čim posluži, Hvalit ćemo na tvom daru*. Magjar vikne : Težek b’ratom 1 Dajuć mjerom obilatom.
Putnici se nahraniše Kod Magjara ponosita.
„Što smo dužni?* —Bog upita — „Kaži račun, makar više.*
Magjar vikne: „»Daj mi žita,
Da mi bude hljeb i pita!**
Bog i Petar putovaše
Po liepome bielom svietu,
Pa dodjoše k njekom kmetu, Što se »Matjaš Vjetar* zvaše: Čini nam se od imena,
Bio Slovenac od koljena.
»Božja pomoć, gospodam! Već ti nama glad dotuž.i, Deder nama čim posluži; Hvalit ćemo na tvom daru*.
A Slovenac kliet otvori, Vinom, pitom mah podvori.
Putnici se nahraniše
Kod Slovenca darovita.
» Što smo dužni?* — Bog upita — »Kaži račun, makar više*.
Al Slovenac, duša čista,
Kaže odmah: »»Braćo, ništa!**
Od to doba, znajte, ima Niemac kesu svagda punu, Latin robe u štacunu,
Holi Magjar s hambarima Žitom puna sva dvorišta,
Al Slovenac ? — neima ništa.
Sirotica.
(Parabola).
a zelen vjenčac beruć cvietljice, Prolazi dieva kraj sirotice.
»Ah mili Bože, da je sad meni K ružam u onaj vjenčac zeleni! Volila bih tu ma časak stati, Nego sto godin na ljehi sjati!* Tako uzdiše, željna bez mjere. Dieva ponikne, cvietak ubere,
Do kitnih ruži u vjenčac stavi, Na glavu metne vjenčac gizdavi. S prva u viencu nježnoga tiela Naša cvietljica stoji vesela;
A1 čim se sunce više uzdigne,
Eto zlo po nju, sirota sahne, Glavicu skloni, težko uzdahne : „Ah mili Bože, da lude glave! Bila sam sretna sried zelen-trave; Ali me tašta želja zahiti,
Stati uz ružu, što vjenčac kiti: Evo me, kako ludo poginuh! . . . Čim to izusti, već i preminil.
Koga god u dol namjesti sudba, Nek ga na goru nevuče žuđba.
----^----
Slavulj i diete.
(Parabola).
Diete.
jJlavujče ptičice, božje stvorenje!
Ko srebren-žičice zvuči ti pienje. Mudra me i većeg Tebe sviet kaže;
Uz tebe uzeh tiek pojuć što draže, Ipak se sladje viek Tebi glas slaže. Ded me nauči sad, Slavujče drobni! Kako dokuči sklad Ti tol’ čarobni ?
Slavulj.
Čil li me, djetašce !
Ti pazi na to : Protjeraj iz glave taštini jato,
Pa da ti srdašce čisto 'e k& zlato — A duša od grieha slobodna, prosta, U njoj mir, utjeha, rajska dva gosta.
Umom se načini, k6 što ja — milio,
Pa mi se nebrini ti za ostalo.
Nećeš ti puzjeti tražeć, gdje luč je: Bog će ti uznieti duh u naručje, Uvječit suze ti, jer žića ključ je:
K zemlji će hladilom pršit Tvoe pienje, — K nebu se kadilom đić uzhićenje.
——
Orao i soko.
jekada izčupa sivomu sokolu
Car oro od krila vitog perja polu, Milostivo kažuć : »Ti ćeš ostat soko,
I odsada lietat hitro i visoko,
I unapried ostat slobodni i prosti,
Pod mojom obranom, u mojoj milosti; Samo ti izčupah do njekolko pera,
Nek prestane svračja za tobom potjera.* Ljuto pisne soko, grdno počupani: »»Hvala na milosti i tvojoj obrani,
(Pričica).
Kad će se sad smijat na mene junaka Svaka bieda vrana, svaka hulja svraka. To li mi je plaća za tolke usluge,
Te mi čupaš krila, mećeš u poruge ?
To nagrada, moji što te nokti brane, Da te neizješe već svrake i vrane ?
Na čast ti obrana, na čast ti milosti! Samo ti ostavljaj mene u cjelosti, Ostavljaj mi krila, nokte i kljun zdravi, Pa se nebrin’, care orle čudoglavi; Kada ja poletim, neće bit zaludo,
Bit će ti od vrana i sviuh svraka čudo, Bit će meni liepo u gniezdu junaku,
K6 i tebi pokoj u tvom zlatnom zraku. Ali care orle, orlušino hola,
Da si ti slušala sivoga sokola,
Bilo bi mu davno liepo rodno mjesto,
A tebi od sto crvit neraztočen priestč.**
•<£$%-«
'mub mstm.
K
m
ivfs
f
PRIGODN1CK.
PODSMJEŠNICE.

BUDILICE.
.... je puis braver le regard pudibond : Mon vers rud et grossier est honn&te homme au fond.
August« Barbi«.
PRIGODNICE.
--—
Sestri Anki.
(Posveta prevedenih pjesama „Izza mora“).
Sorella, oh uomo quanto sei caro !

(estro Anko, srdce milo 1 Kako ljubav toli mnogu Nagraditi tebi mogu,
Od kolievke moje Vilo ?
Kada mornar ženu ostavi Sve putujuć dalje i dalje : Zlato i biser kadkad šalje, Vjeru iz dal’ka da joj javi.
L. Carrdr.
Ja ostavih kraj svoj rodni, Tvog se liših lica mila,
Slaba prostrieh svoja vjetrila Na put sklizki i zahodni.
Ah na daljne žale hićen Grke iz čaše srćem slasti, Gdje izčekivah rajske časti, Vječne slave vienac kićen.
Nu osta stalna bratska vjera ; Zato evo izza mora Šljem ti gjerdan umotvora, Svjetla zlata i bisera.
Primi rado, što uhvatih U te okvire, tebe dvorec ; Blagoslov’ me s d&lji, sboreć: »Skoro mi se opet vrati!*
——
Posestrimi Dragojili.
(Posveta „Glasa iz dubrave žerovinske“.)
ežah k6 rob tvrdo svezan,
3 Gojeć samo jednu želju,
Jer povali na postelju Jadna mene zla boljezan.
Stadoh vapit s tugom mnogom :
»Gdje si, sestro? ah priskoči,
Te mi sklopi rukom oči,
Ja umirem . . . Anko !... s Bogom !*
Al nje nebi do uzglavlja, Medja od mene razstavlja ju; Te izručih v&s u vaju Opeta se snu bez zdravlja.
Pristupiše mečte plahe — K6 jeseni lišće šume, Čudan oganj noseč u me, Oko duše grozne Strahe.
Pa kroz sanak vidjeh jadan Gdje ja brodih val bez čuna, Mjesta prodjoh groze puna, Gdje hodjaše lav nevladan.
Tu nasrne na me smjelo Biesneć, prieteć ah! neznano, Kao pod mačem — napadano Da uzdrhta moje tielo.
A1 se u taj čas ujavi,
Neznam odkud, sestra mila, Pa odgoni sva strašila,
Vš.s od duše san nezdravi.
Te mi utre blagom rukom Izmučeno, znojno čelo, Nudeč drugom hladno jelo, Da mi digne oganj s mukom.
sOdkud, Anko?* —ja zapitah,
,, Što te tako brzo doni,
Te ti meni bol ukloni I vidjenja grozovita?*
s))0 moj brate, ozdravio!
Mene sinoć jad obuze,
Stadoh sluteč ronit suze,
Što si mi se razbolio.
s „Tim zamolih višnjeg Boga, Da mi milost tu udili :
Da se duša moja odkrili K tebi tješit jada tvoga.
Višnji smjernu molbu začu; Pa na krilih od ljuvezni Šije ju k tebi, u boljezni Da te tješi i u plaču.**
Tako sbori sestra Anka;
A ja hvaleć višnjem Bogu, Stadoh ronit suzu mnogu,
S ko’e se prenuh svitom danka.
Raztvorivši oči jadne,
Smotrih, gdje je Dragojila, Rukom obraz moj hladila Nudeć drugom piće hladne.
Odtle znadem, posestrimo!
Da si duša sestre moje,
Koju mi nebo poslalo je,
Da bi utjehu mojoj im&.
Rekši s Bogom kući rodnoj, Došad k braći za granicu,
Da imadem uzdanicu —
Tu na stazi prem zahodnoj.
Zato ovaj dar donosim,
Kojeg glava s srdcem rodi, Tvojem umu da ugodi —
S ovom željom — tebe prosim:
Mnoge ti još porodila Sinke smjele, ćerce krotke, Domorodce, domorodke, Kojimi se ponosila!
Te ti stat će viek na glavi Vienac Časti, vienac Sreće, Ostavit te Slava neće,
Kao što ti je neostavi.
--—
Franji Vladimiru Miklošiču,
{Slovencu Radomierčaninu.
, (Posveta povjestice „Babji klanjac".)
Zdravi liste zdrave grane,
Franjo Gjure Miklošiča!
Na ruci ti bila sriča U sva ljeta, u sve dane!
Tvoju ljubav, skrb i brigu Nikad neću zaboravit,
Već ti ime za viek stavit U života moga knjigu.
Nu proslavit tko razsudnu Tvoju pamet može zadostr Što pod moju ludu mladost Upravi mi nogu bludnu, —
I u jednu svrhu skupi Žice plahe moe pameti, Kazivajuć, gdje se svieti Od istine prag i stupi.
Znaš li, s tobom kruge vedre Od Marona i Omiera Od Byrona, Alighiera Kad prolazili do Savedre ?
Znaš li, brate, kad kroz more Odjedrismo k Neve kraju,
K Visli, Labi i Dunaju, Blago kupec, moj Mentore r
Mila bjahu šetališta
Po bostanih Hesperidd,
Milo iz vriel’ Piertdd Pit, nepamteč brige ništa.
Al nada svim naših zibka Mio kraj bjaše Mure, Drave, Gdje slavulja puna slave Hladkom njiše grana šibka.
Tu ti snivat mojoj Vili Sa sestrami godi sada,
Te po raju trepće rada, Koga ah smo ostavili!
Tu sve spliće sad u slavu Naših bakd vience, kite,
I poklanja tebi svite,
Da ti ljubav dd na javu.
Primi, sivi moj sokole,
Što snivajuć ona savi,
Tebe, Franjo da pozdravi,
I osvietli rodne dole.
-#----
Knezu Janku Draškoviću.
Poslanica, poklonjena na njegov 70. rodjen
dan godine 1840.
ije mučno hrabrim bit junakom,
Kad mi priete britke demeskinje, Kad se dušman na vrat mi uzpinje, Moju kuću pali pliena lakom.
Nit je mučno mudrom biti glavom, Kad me taru nudje dugoljetne, Na razkršću kad me rano sretne Bez razkoši trud i briga s slavom.
Al kad s srećom sviet mi se otvori, Kad me zove razkoš-vila sama:
Tu sam junak, od krieposti hrama Ako srdcu nje glas nerazori.
Tvoj dvor, Janko, včs u sreći sjaše, Ti neznaše, što su nudje hude;
Jer sve tebi sestrice razblude Ponudjahu travne svoje čaše.
Al junački ti jih se okanu,
Vjeran Bogu, slavi, djedom, rodu, Koj je za krst, za dom i slobodu Prolievao krvcu na mejdanu.
Zato slavni udostoj me Janko!..
Kad ti vile grade uspomenu Da i moja piše na koljenu Tebi malen ovaj listak. — Stanko.
—Silvanu Krizmaniću,
opatu i župniku na Bistrici.
U slavil 80. godine njegova blaga života.
dvorovih bielih porodila Mužko čedo majka slavskog roda, Nad zibkom mu kob budućih sgodd Sbor proricao rodjenicd vild.
Prva veli: ,,Čut mu rajska bila,
Srdce kriepko, pamet umnih ploda!* ,„Služio Bogu, Slavi I‘“ druga doda, ssSviet ga ljubio !** treća zaglavila.
Ovo Tebi vile proricaše,
I Tvoj angjeo čuvar Bogu podni,
A Bog reče : SI na mnoga ljeta!*
Tako j’ bilo; i mi uz zvek čaše,
Čim Ti danas slaviš dan narodni, Sad kličimo: Još na mnoga ljeta!
----^-----
Djevojčici G—i.
/ eć sam stavio s ovog svieta nogu,
1 Čuo gdje smrt me /.važe u svoe lulo Nu mah hude satrže se odluke —
Gle, angjeoske koliko neuzmogu Dvie tri rieči! — odože sve muke, Mah razkinii život tisućstruke Rane, i njih boli krutu slogu.
D&, molitva iz ustiuh angjela
Svu raztapa krutost božjih striel&l — Zato ti me svud molitvom spremlji,
I spašen ću bit sviuh loših ž.drieba; — Jer tko ima angjela na zemlji,
Za nj će biti i svi angjeli neba.
Čim si ti se za me utekla Bogu.
PODSMJEŠNICE.
Stihovi čitatelju.
i, istina, štioče ljubeznjivi!
Ponješto smo grubi, neučtivi, Neštujući ničije žolencije,
Nerežući nikom' reverencije, Dolazimo k svakom’ smjela lica,
I bez fraka i bez rukavica I bez sjajna na ruci prstena I bez bučna po svietu imena I bez slična sljeparskoga ljepka,
Koj privlači ptića uma nekrepka.
Pa na što nam barjak šarlatanski, Zvuci i prnjci bogme neslavjanski, Kad smijemo, svojom iduć stazom, Svagda izaći na mejdan s obrazom, Na istog lava smiono strielj naperit, Istom orlu rep bez straha izmjerit ?

Svakome svoje.
yJvakom stvoru Bog udieli Svoe oružje za obranu :
Zube psetu, žaoku pčeli,
Roge volu, kljun gavranu,
Mužu srdca, uma kriepost,
Ženi tiela, duše liepost
I ćud sklonu k ljubkiem igram . . . A šta udieli Višnji poeti K sv6j obrani i osveti ? — Mač-satiru, nož-epigram.
hoćeš da ukloniš i iz škode zvier izgoniš,
Pazi dobro glas tog rima: „Vrag debelu kožu ima.*
Za kokoši i puriće,
Za odojke i teliće
Drobnu šibu svak uzima : „Vrag debelu kožu ima.*
A1 za vole, vepre jake,
Za medjede i kurjake
Od toljage boljeg nima . . . „Vrag debelu kožu ima,*

Izpričanje.
Oprostite, štioci moji!
Bit će krupan vers gdjekoji; Al vjerujte mi riečima: »Vrag debelu kožu ima.

(?)
Juste milieu.
!ovorio čovjek stoječi na cesti:
»Da udarim desno, ja ću Janka sresti;
Udarim li lievo, dirnut ću Mijata/
To on reci, sasvim mirne sviesti
Udari po sriedi, pak on pljusk sried blata !
Raznost mnienja.
V
Miloš.
ta će nama to Ilirstvo ? Mi smo srbske krvi: U knjižestvu, hudožestvu bit ćemo još prvi.
Vuk.
E da Bogme! tek nemojmo jedne štedit muke, Još jedanput počet učit, a to od azbuke.
— —
Regula vitae.
'o	(Nad kolievkom svog nećaka.)
izvoli me, sinko, slušat!
' Ako hoćeš ovdje da prolaziš, Neposrneš nikad, nenagaziš:
Budi zdravo ušat I trbušat;
Trbuh će ti steć pred ljudina važnost, Uha — duši mir i snažnost.
Marco Tullio Asinio.
J tv6j glavi sve se slažu ženke,
' Da je na kip stvorena soljenke.
A1 hman sličnost! Pokrovac odmoli, Pa ćeš vidjet, da u njoj neima soli.
——
Orfej.
U Traciji u viek davni
Bio je Orfej, pjesnik slavni, Koj, na liri baš dotjerat, Najljuću bi krotio zvjerad ; Jer slušajuć nje udaranje Medjed, vuk, lis,
Lav i ris
Mah se utaži I k6 janje I ukroti i ublaži.
Sa sviuh strani do sto liri Kod nas zveči sad bez mira;
A1 sve skupa (hvala Bogu!! ?) Niesu kolik jedna tračka,
Jer ukrotit baš nemogu Ni zločestog jednog — Mačka.
>	Lineus II.
/oktor Morbuš, zaklet vrag Iliri,
Na vrat na nos sad botanizira;
I već vražji sviet slame i trave Skupi u nizkom priedjelu svoe glave : Tu ćeš naći žabnjak, čemeriku, Bradušicu, kukolj, vodeniku,
Pasji jezik, kozlić .. ..,
Žabokrečac, koprivu, smrdljiku, Vučji, pasji i lisičji rep,
Vražji stričak, cvić i kiselicu,
.... i babju dušicu,
I	Bog zna još kakvu sve ne travu
II	herbarium glave si ’e zapisao;
Samo pravu — jednu dobru misao Nać tu nećeš — i da bi za glavu !
—
Pantofelić Lobhudelić.
Pantofeliću
Lobhudeliću,
Ti si muž Kano puž:
Komu priliepit ti se pobriniš,
Kujuć ga u zviezde svega osliniš. Pantofeliću Lobhudeliću,
Ti si muž Kano puž:
Kud se uputiš, nitko t’ nesvrnu, Dok te po rozih živo nekrhnu. Pantofeliću Lobhudeliću,
Ti si muž Kano puž:
Rogove imaš, plašno ih kriješ, Najpače ženi kazat nesmiješ. Pantofeliću Lobhudeliću,
Ti si muž Baš k6 puž.
——
Fiškal i mljekarica.
Fižkal-
Jr i si mila, ti si liepa,
■’ A ja imam dobar groš:
Šta se uztežeš ? Nebud sliepa! Uzmi mene; šta ćeš još ?
M lj ek arica.
Nije šala od fiškala,
Gdje mi ruku pruža sad ;
Ali seka, što nosi mlieka, Sprema sebi hoće imat. . .
Fiškal.
Daj mi, Anko, ruku, daj!
Ti si meni sreća i raj 1
Mljekarica.
A1 je čudan čovjek taj!
Kakva sreća, kakav raj ?
Fiškal.
Krasno lice, mljekarice!
Beri zlato, pusti ćud;
Znaj da ’e ljubav laglja ptice; To promisli, ajd na grud !
M lj ekarica.
Nije žala od fiškala,
Gdje sad kleči preda mnom; Ali Janko, momče tanko,
Puno ’e draži srdcu mom.
Fiškal.
Ah nesmij se i nešal’;
Nije šala muž fiškal!
Mljekari c a.
Kad se budem pravdati,
Več ču po vas poslati.
----<§>,—
Savjet.
Mio ti magarac ili pošten čovjek,
Budeš li Magjarac, bit ćeš slavan doviek .	Nova novcata poalovica.
I ta se vi, Iliri, kinite od brige,
Noć i dan čitajuć i pišući knjige,
Da stečete slavno i čestito ime ?
Nećete se tako nikad sastat s njime.
Već bacite k vragu čohu od djedova I ljubav domaće kolievke i slova,
Piš’te po magjarski hrvatska imena,
Pa ćete s’ proslavit do preko koljena :
Bit ćete učeni, mudri, liberalni, Milostni, uljudni, hrabri, vierni, stalni, Makar u ostalom bili prazne glave, Babjih usti i srdca i ruke krvave.
I ako van toga kod koe regimente Magjarske bili ste kapral ili sergjente : To će svi magjarski slavni komitati I za ašešora mah vas izabrati.
a sjeveru, o Europo, pasoglavac huka,
Car grozovit vječnog mraka, leđa i kandžuka. Već svoj na te, krasna gospo, baci pogled oštar, Da te plieni, dere, peče, Bog zna šta ne joštar.
U tvoj dvor je već razposlo uhode i sluge,
Da prekrasnom tvome tielu primjere veruge.
Te su sluge, znaj, Slavjani svi u kolu tamnom ... Bit će ište n još nevolje... zapoviedaj sa mnom!
Tko te zove? Hodi s Bogom! kupče babjih tralji! Sluga, što se sam nameće, kažu, da nevalja.
Sluga nametica.
Magjarski narod:
Europa:
——
Osveta naravi.
(Istinito pojavljenje).
Čovjek obrada, Bog obrne.
Nar. poslovica.
Poznavam Magjara, koj pri našem nebu,
= Pri hrvatskom suncu, pri hrvatskom hljebu Svoju drobnu djecu magjarštinom muči;
Što na volju neide, to šibom douči,
Te već s njom i tako daleko dotjera,
Da od rana jutra do mrtva večera Ništa čut nemožeš pri tom njegvom redu Nego samu čistu magjarsku besjedu.
Ali tek što njima opet krene pleči,
Od sve magjarštine niti vražje rieči,
Neg djeca veselo stanu naški sborit,
Po sobah se naše »Nek se hrusti* orit.
O jadni Magjari! hman je vaša muka!
Budi pojavljenje to vama nauka:
Jači, znajte, Bogje i kći nj egva—narav — Neg su svi zakoni, sviet što ih skova varav.
—
Pas stražar.
dubravi bio je hram,
U njem gorio sveti plam Na ognjištu svetom, brate;
Tu življaše miran rod,
Uživajuć truda plod I slobode dane zlate.
Tu sam vidio jedan čas,
Gdje pred hramom sjedio pas Spravan, vieran svome mjestu. Kad zabludio koj bi vrag Na tog hrama sveti prag,
Lajuć bi mu kazao cestu.
Skuju vrazi prevaru:
Da unidju, bace psu
Smrdljivoga mesa komad.
Pas medj noge stisne rep,
Pas umukne gluh i sliep,
ZUbiv, što je bio onomad.
Dok on s mesom odbježi I na druge pse reži,
Vrebajuče njegvu dobit, — Navali mu lukav vrag I osvoji hrama prag,
Pa ga stane plienit, robit.
Sili sine k nevjeri, Oskvrnjuje stid kćeri,
Bije majke, otce vriedne; Grdi svetce, ruši oltar, Svetih vatrd gasi žar,
Da napoji strasti žedne.
Čuješ li me Maj eru!
Viek ti čuvao Bog vjeru!
Krasni liste njemškog stabla! Poznaš li ti, kaži sd,m,
I psa toga i taj hram?
Ti s’ ga branio kano sablja.
t
Proklet bio, kojgod sliep Za imenu pridan rep
II za zviezdu, il ključ zlatan — Svog ostavi hrama prag,
Pa dopusti, da mu vrag
Rod poždere — dušu satan! I!
----
La patria ritrovata.
ivud putuju vaši rodoslovci slavni, Tražeć odkud došli Magjari su davni; Dolaze pod Kavkaz i tja do Tibeta,
I Bog zna u koje još ne strane svieta.
Nu sve još zaludu kući se vraćaju, Nenašavši zibke ni na Himalaju.
Sad se usudjujem i ja baš spe plena Da pitanje riešim, gospodo učena! Udostojte slušat; istina je prava: Kadkad zrno nadje i kokoš ćorava.
Vi kažete svietu, da ste sinci pravi Vaših pradjedovi po tielu i glavi.
Ako u vaših predjih biaše mudrost ista, Koja sad kod vaših vlada žurnalisti, Kod većine pernih i ustnih deliji,
I njekojih na nas biesnih varmegjiji: To mora, — tako mi poštenja i vjere! — Da vam je djed došo iz slavne Abdere.
Iskreno očitovanje
s da Bog di,
Te, tko dobro srdce ima, Osliepio mah očima!
E da Bog di,
Te, tko ima oči zdrave, Bio duše zle, lukave!
E da Bog di,
Te se i Bog pomamio, Krivo dobrim nagradio!
njekoga iskrena Magjara.
Uzbude li tako ikad,
Onda hoće — moje vjere I — Uspjet naše sve namjere, — Drugčije Bogme nikad, nikad!*
Stari duh.
(Magjarom).
i ste predjih prava slika,
Pred kojiem’ drhtahu crkve, dvori, gradi; Raznost nije baš velika:
Što su oni b i 1 i, to bi vi bit radi.
	
G u n d j a 1.
olko pretrpiste, Magjari, vrućice,
A to porad jedne hrvatske pjesmice! Sve već varmegjije hruste se bez mire, Htijuć nas pozobat hrvatske Ilire.
Pa na što toliko baš grdnje i plača? Nemate razloga lajat na kovača,
Ta ste mu kod radnje i vi pomagali: On je bielio gvoždje, vi ste mieh puhali.

BUDILICE.
---
Pali smo.
;tmo, Hotjel, Godimir, Privina —
Četir zviezde sried noći krvave!
Da ja znadem, gdje vam trunu glave, Tud bih poveo svakoga Slovina:
Cjelivat bi prah svetog spomina Morao svatko od Adrije do Drave, Te iz kupelji toli čiste slave Uzkrsla bi žićem domovina.
A1 šut’ srdce! prodj’ se praznieh nada! Već maćuha rod nam toli obruži, Te nad grobom naše majke psuje:
To istiem Bogom ruglo već dotuži, Plače Živa, zagrinja se Lada, — A gromovnik Perun triese kuje!
Plač i utjeha.
„.L/ance nosim, u lancih me zače ° I porodi mat’*, car-pjesnik piše,
I svak Slovien mora da uzdiše Uz taj uzdah i uz taj plač da plače.
Znoji se radnjom, jeduć siromače Hljeb nakvašen rosom suzne kiše, Dočiem tudjin u slasti se njiše,
Jeduć sladke slovienske kolače.
A1 on opet uspieva i uz kinu, Nadkriljujuć svo’e vragove uzrastom, K6 dub gorski do sebe česvinu,
Te se čini ta mi služba naša — Nezamjeri primjeru tom kljastom — K6 u patuljka robota orjaša
Hrvat pred otvorenim nebom.
rvi put kad nebu vrata Bog otvori,
Pa se tu sunčanoj javi u odori,
Sgrnu se pred njega ljudi sviuh narodi, Od sviuh polji i gori, dubravi i vodi. Tu svaki višnjeg otca o nješto zaprosi Za svoj rod i pleme, što blagoslov nosi.
.JOO
Rimljan, Rus i Arab prose svieta vladu, Niemac, da u svakom zanat tjera gradu, Englez, sva brodovim da zakritja mora,
Čivut, da trguje od dvora do dvora,
Magjar, Mongol, Turčin, da smie zemlje robit, Kitajac, da bude viek s;im i osobit,
Francuz, lahku krvcu i misao viek zdravu,
A Grk, umjetnosti i nauka slavu.
To nebeski vladar kao otac najbolji Svakome potvrdi po njegovoj volji;
A kad se već sprema da zatvori vrata,
Eto ti na pragu još samog Hrvata!
Tu on stoji zamišljen niti šta govori,
Kao čovjek, s pametju što se, kažu, bori.
,A šta ti si prosiš, dobri moj čovječe?* — Dobrostivo njemu Višnji otac reče —
„Bi li ti gospodstvo ? bi li pamet zdravu ?
Bi li bojnu sreću i nje šumnu slavu?
Išti, šta ti drago, al znaj, brzo beri,
Jer ov čas nebeske zatvorit ću dveri.*
Al ti se naš čovjek za ništa neodluči,
Već on za vratom se češuć mukom muči.
Tek naposljcd, Višnji kad se uhvati kvake, Hrvat progovori smierno rieči ovake :
„„E duše ti, kad si voljan na besjedi,
Pa slušaj, u kakvoj nalazim se biedi!
Nije baš muka birat dare ma i najbolje,
Al je muka, hoće I’ braći bit do volje ?
Jer gdje ima ljudi, tu ima i ćudi,
A kod nas je običaj već od starieh ljudi,
Da ono samo, o čem povieča se vieće,
Javno se odobrava i u zakon meće ;
Zato me počekaj ti ovdje na pragu, Doklem se ja vratim medju braću dragu, I doklem se tamo o tom vieće skupi — Starješine mudre, našeg roda stupi,
Pa, što svijuh volja odlukom izreče,
Javit ću ti, otče, još današnji veće.*
A nebeski vladar kao otac najbolji Za tu mu odgodu učini po volji.
Na tom se naš čovjek vrati opet domu Medju svoju braću k rodu hrvatskomu.
Tu ih nadje za stolom do veselieh snaša, Gdje im zdravlje piju iz punijeh čaši.
Danas su ti, brate, uprav dobre volje,
Te već nitko nezna, što ih drugda kolje.
Već u mozgu im sladko vince se prijavi, Širom otvarajuć vrata srdcu i glavi:
Stadoše se grlit, ljubit i bratimit,
Neima ga, koj nebi tu u bratstvo primit. Stade svatko mudrost po svoju razkladat: Jedan kaže, kućom kako umi vladat,
To ti kudi čeljad a to hvali djecu,
Drugi uznosi snagu i svoju pametcu,
Opet drugi ženu i ugledno bratstvo,
Treći svoju hrabrost, četvrti bogatstvo,
Peti liepe dvore, polja i vinograde,
Šesti svoje predje, pse i konje mlade.
Tako kruži riečca redom po razumu,
Dok se sve u bratskom nesmiešaju šumu —
Kao žugor pilića, kad im prospeš prosa ;
Jer svak hoće mudrii da je izpod nosa.
U to i naš čovjek, koj još stoji u vratih,
Kad se priutiša žubor, rieč uhvati:
»Čujte, ljudi, braćo! nebo se otvori,
I Bog se sunčanoj javi u odori.
To čudo vidjahu poslovi naroda Od sviuh svieta poljd i gord i vodd.
Tu svak Višnjeg otca o nješto zaprosi Za svoj rod i pleme, što blagoslov nosi: Rimljan, Rus i Arab od pol svieta vladu, Niemac, da u svakom zanat tjera gradu, Englez, sva brodovim da zakrilja mora,
Čivut, da trguje od dvora do dvora,
Magjar, Mongol, Turčin, da smie zemlje robit, Kitajac, da bude viek sdm i osobit,
Francuz, lahku krvcu i misao viek zdravu,
A Grk, umjetnosti i nauka slavu.
A nebeski vladar kao otac najbolji Svakome potvrdi po njegovoj volji.
Samo ja otidoh, nit išta izabrali,
Jer neznadoh volje vaše, braćo hrabra 1 Nu se Bog smilova, pa meni obreče,
Da će me pričekat tu, dok bude veče.
Zato vi skupite vieće brže bolje,
Da bude nam prošnja polag svijuh volje.*
Na to se od stola dignu starješine,
I’a skupno otiđu, dok im rok nemine,
Da se u viećnici mah posavjetuju,
Te o važnoj stvari toj-odluku skuju.
Tu sad s dostojanstvom velikiem na licu Vieća star predsjednik otvori sjednicu.
Prvo čestita si — kazuje — za sreću Tol’ mudru gospodu da skupi u vieču;
Drugo preporučit slogu im se stara,
I da uvriedili nebi Višnjeg cara,
Kako, baš kao njemu podložnici vierni,
Treba u prošnjah svojieh da budu i smierni.
Na to ustadoše govornici redom,
Tvorec svoe predloge svak kriepkom besjedom. Prvi izreče: „Braćo, traž’mo plodnost zemlje!* Drugi: „Dobre pute, da nam nezadriemlje Liepa trgovina!* Treći: „Mudre brade!* Četvrti: „Da svoe se dokopamo vlade!*
Peti kaže: „Novce! jer novac je lovac;
Na taj ljepak idu knez, pop i trgovac !*
Šesti još primetnu: „Šta bogčarit treba?
Dok je zemlje nama, bit će i po kus hljeba, Dok je starieh glavd, bit će i mudrieh brada, Nije još ni vladara nestajalo nikada;
A novac će i k nama doć bez grdne muke,
Jer ta ptica leti od ruku na ruke.
Nu ako doista stalo vam je u volju,
Da pošljemo prošnju k višnjemu prestolju,
A vi, okanivši prosjačkieh se tralja,
Prosite poštenja svetost kako valja,
Još da vam zavjeri i sreću junačku,
Dodavši i slavu, tu sreće ulačku.* —
Izza toga i sedma pamet se ustane,
Predlažući mudra Bog zna jošte šta ne;
Nu i tomu prekinu rieč, prije no zaglavi,
Opet drugi, mnijuć, da je Solon pravi.
Nakon se izpuknu mlad deliberator,
Koi hoće da svakom mozgu bude mator; Pravda se i inati i kriči i buči,
Samo da na njegvu ruku se odluči.
Jedan jedin šuti driemajuć pri stolu,
Tek se kadkad glaseč s kakviem »hm!* u kolu. Uz tu buku prodje odpćđne i veče,
I tek pod noć prežeš odluku izreče;
Sad tek na vrat na nos slaže prošnju pisar,
Te se s njom pred nebo odpremi poklisar,
Ali već u zao čas po sreću Hrvata,
Jer poklisar nadje zatvorena vrata.
I od to doba njemu sve slabo uspieva:
Zdravo sije žito, a radja mu pljeva;
On izvodi mačem djela vriedna slave,
A1 drugi nje viencem vjenčaju si glave ;
On i brižno radi u poslu trgovd,
Nu i taj mu pada trud bez blagoslova;
Ni na polju znanja nije bio baš ćorav,
A1 i te mu trude meću u zaborav.
Tako on zaosta do danas bez sreće,
Što onda predugo viećalo mu vieće.
Us	*
Oj braćo Hrvati! ustanite iz groba !
Protarite oči 1 Evo ti opet doba !
Pogledajte, nebo opet se otvori,
Bog na vratih stoji u sunčanoj odori:
S prošnjam nahrupiše poslovi narodi Od sviuh svieta polji i gori i vodi.
Svi nose od njega več po krasne dare,
A vaš doma driemljuč tek si oči tare. Dočiem još neznate što vam uprav treba, Drugiem več na polju cvatu vlati hljeba; A pravdanjem pustiem dok tratite vrieme, Žitnice si puni svako ino pleme.
Za vrat s mudrovanjem, pa na posao ajte, Koi vas davno čeka; jerbo, bračo, znajte, Što bi kazivali djedi i babe naše: sTkogodj dugo sedla, Bogme kasno jaše, A tko : s>)Bi li sedlao?** pitajuč oklieva, Taj ni do pol puta doči nedospieva.*
---#-—
Nemarnim i neodlučnim.
Oko tora svaku nočcu vije, —
Sad se lažmi oko časti bije Poveljemh četa lupežnjaki.
O za častju, novcem žedje klete I S koe se za groš s krsta Bog prodava, Nepoštuje brat ni kuće glava,
Ni maleno u utrobi diete.
ako jato od gladnih kurjaki
Čujte mene, što se neprestance,
Za mir kupit, pogadjate s pašom!
Što mislite poniznostju vašom Svit si vience, — vijete si lance.
Blago onom, koj se brine za dne,
Za noć s uljem lampicu pripravi,
I na vrata čvrst lokot postavi,
Da se zlobe obrani nenadne,
I priveže k pragu vierno pseto,
Koje laje drmajuć ga iza sna,
Kad se četa primakne opasna,
Da ga oplieni, sruši mjesto sveto.
Nečekajte, dok vaš dom negori,
Dok netraže da platite glavom,
Već vi noć dan bdijte si nad pravom, Da oltari vrag vam neobori.
Zato bud’mo stalniji od zida!
Nas nasrta od prevari jato : Prezirimo i srebro i zlato,
I sam biser, koj nam vrat odkida.
Drugač ćemo spoznati istinu 1
Doć će vneme nemilostno tvrdo: Težku krv će lievat svako brdo,
A mi ćemo plaćati krvninu.
Djeca će nam u ruhu prosjak!,
Prag dušmana ljubeć, kruha prosit, Glavu će po djedovini nosit Ohol čopor od karakalpaka.
vneme nau vami leu, nosec uic u ruci, Udarit će vas, pa ste po vragu, paše, vuci! Jer ste sliepi za duh, slavu....
Kaj te se!
Kajte se i sipajte pepeo na glavu!
Da vas nestignu suze od vaših robov!,
Da nezaškriplje zubma sbor vaših djedov!, Davših krv svSm rodu i pr!vu....
Kajte se!
Kajte se i sipajte pepeo na glavu 1 Udarit će vam na grob prokletstvo sinovi, Kosti izkopat, razbacat, glodati će psovi, Vući na pir u dubravu .. .
Kajte se 1
Kajte se!
Kajte se i sipajte pepeo na glavu.
Nad vami lieču — čujte! — već grakćuć gavrani, Nepuštaju vas s oka, negrakću zahmani,
Jurve njuše čast krvavu ....
Kajte se, kajte se !
a te stvorih: čuvaj, što si steko 1* Bog svakomu narodu je rek6.
Mi dar božji načinom junaki Sad branimo od bezbožnih šaki.
Što u moru neodplavi krvi,
To li hoće da nam satru crvi ?
Čuj me vraže ! čula me sva četa: „Svaka sila od Boga prokleta!*
Čime ćeš nas bit oštrijom rukom, Tim ćemo bit višji, tanji strukom; Čim ćeš davat tvrdji komad hljeba, Tim ćemo bit tvrdji kako treba.
Udaraj ti nami o zemljicu,
Koja hrani nas i našu dicu,
A mi ćemo sve jači ustati,
Jer je zemlja ova naša mati.
--^---
Kršni.
II nas baci u Dunaj ljutiti,
A nećeš nas nikad razstaviti Sa životom i zlatnom slobodom: Čisti dusi plivaju nad vodom.
II nas sažgi kano kužnu robu, Kosti pepeo nedajući grobu: Mlada ćemo uzkrsnuti lica Kano vatrom prerodjena ptica.
II ovako il bili onako,
Naši ćemo ostat svakojako;
Jer nemože čovjek ono izbrisat, Sto izvoli jedan Bog upisat.
----------
Napitnice.
| 1.
2	draga i mila
° Srdca se primila,
Nicala, listala,
Uresom blistala,
Cviećem procvatila,
Neba se hvatila,
U viek se pisala,
Nadom mirisala,
Rodom nam rodila, Zarodom plodila,
Slavom ga složila,
Sreću mu množila,
U jedno sdružila, Svietom razpružila — Od gord do gord,
Od mora do mora.... Kliknuo svaki gost: »Živila narodnosti® Tako to bilo do vieka, Dok bude čovjeka.
2.
Majka ga porodi Krieposti, slobodi;
Vila ga uljulja Uz pienje slavulja; Zadoji, uzhiti K junačtvu, dobiti; Videć mu um vrli,
Slava ga prigrli,
Javiv mu roda plač U ruke poda mač ;
Na njegov silni glas Naroda živi pds,
Tvrdji od kamena, Njena spod znamena Sgrnu se i skupi,
Na vraga nahrupi, Bujniji od rieke Kršeć sve zaprieke;
Svud hrli i sliedi Kroz borbe k pobjedi: Prestade tmine čas,
Širi se rodu glas.
Cvala mu slavica! Godila zdravica!
Živio vragu bič — Živio J el ač i ć!
Tako to bilo do vieka, Dok bilo čovjeka 1
---#-
Živio!
Jer ti slovom »Recta tueri* Podit štit i našoj vjeri.
Živio! Živio !
Duh sadašnji, čas i vrieme,
Koj prerodi naše pleme,
Živio 1
Mrtvi bili bi bez njega
Naš narodni vrt pun sniega ...
Naš ,,Živio“.
Živio I Živio!
Bože živi Janka, Niku I naroda treću diku —
Živio!
Bože živi našeg Gaja,
Dopala mu duša raja,
Živio! Živio !
Što će živjet viek i viekom,
Jer dojiše diete mliekom,
Živili!
Bože živi domorodce,
Svoje kuće vierne otce —
Živili! Živili I
Hvala budi i otčuhu,
Koj nas zaklat htio k& buhu, Živio !
Što nam kriepak, bistar rod je, Njegve zlobe Bogme plod je — Živio! Živio!
Nek sve živu varmegjije,
S kojih snieg nas i led bije, Živile I
A naj pače Žalska, Gjurska I njezina mudrost turska . . . Živile! Živile I
Košut, Zaji et cetera —
Tko bi znao svih pasjih vjeri?— Živili!
3*3
Ki nas uče tako živo,
Što je pravo, da je krivo, — Živili! Živili!
Koj nam daje il krade hljeba, Koj nas štiti il na nas vreba, Živio I
Bio prijatelj il vrag biesni, Neka žive u toj pjesni. . .
eliki je dug magjarske braće,
Što ga kod nas čine nesmisleno, Neslušajuć od pravice plač.
Jao pomagaj njima na dan plače:
Jer će onda Slavjanin kS Breno Svoj na vagu metnut gvozden mač.
O gdje si ti sad, naš stari Breno,
Naš Bakaču, ime uvječeno,
Koj Hrvat;! štiteć slavu i bit
Kliknu: »Regnum regno non praescribit. *
Gdje ti sablja, u desnici triesk?
Patuljci su tvoji praunuci,
S vragom braća, s hijenami vuci,
Grdeč rod i slave tvoje bliesk.
Živio! Živio!
Breno-Bakač.
Golub i svraka.
(d	Basna.
Petica golub pletjaše gučeći 3 Prosto gnjezdo, gdje će mlade leći. Tim odnjekud bies svraku donese, Te ti grdno na njeg se otrese:
»Oj budalo ! šta ti ovdje radiš ? Kako pjevaš? kako gnjezdo gradiš? Ajd’ u šumu, ostavi to polje,
A ja ću te naučiti bolje :
Sborit čvršće, gradit kuće jače,
Pa i uz to bolje jest kolače.* Ponizno joj golub odgovori:
»»Ja ću ostat, kako Bog me stvori, Moj je život na njegovu krilu,
Bog mi poda i narav i silu;
On kazuje što da svak dan radim, Kako sborim, kakva gniezda gradim: I vazda će mojim biti pita,
Ako Bog da, uroditi žita. * *
Tim odleti golub pod oblake, Ljuto gnjev se upali u svrake;
Skupi krila, pa se u čemeru Odmah pusti za njim u potjeru.
Nu, što kažu, Višnji uzrok znade, Zašto kozi dugi rep nedade :
Da u svrake nisu kratka krila,
Kratka krila, rep težak, dugačak,. Gore bi se njemu osvetila,
Nego mišu ili vrebcu mačak.
A1 svraka još goluba nij’ shvat’la, Izmorenih krili pade na tla.
Čujte, braćo, zadravski susjedi 1 K6 što pticam višnji Bog naredi,
Da sve sliede slut svoje naravi,
Svoje ljubeč i radeć s ljubavi: — Tako i nam Višnji narav poda,
Da sliedimo slut pravog naroda,
Da sborimo, kako djedi ištu,
Da gledamo, kud nas vodi zviezda, Da gradimo na svojem zemljištu,
Da branimo naših starih gniezda, Ostavljajuć čista i unukom ....
Zašto dakle vi prokletom rukom Razmečete domaće nam sgrade ? Bogje otac i sudac, te znade, Zašto raznu dade narav pukom.

Diete i ptica.
v	(Hamin).
tejujuć diete pticu u dubra\i,
" Gdje popieva i bieli dan slavi,
Želi, da ju ima u krlietki,
Da joj gleda perje bojU riedkih,
Da ju uči, kako da kljun slaže Polag nota, što su njemu draže.
Diete ludo — kamenja se lati,
Pa sta vičuć za pticom bacati,
Tvrdo suđeć, da đe time plaha Predat mu se u ruke od straha.
Ali ptica — to božje stvorenje — Čuvši viku, vidivši kamenje,
Mah odleti u zelenu goru,
Stan učini na najvišjem boru,
Pa tu poje pjesme bez prestanka Od slobode i nje biela danka.
Ptica ova, prekodravski svati!
Mi smo, znajte, slobodni Hrvati,
Što jih htiaste pri viki i štapu Da spravite poda svoju kapu.
Ali nismo mi ta ptica luda,
Te mi nebi znali »ni kamo ni kuda?* Da ste znali ljubit i cieniti Tudje pravo — znalo bi što biti;
A1 je sad već kasno te prekasno. Vabili nas Bog zna kako krasno,
Neprestali do vieka jadikat, ’
Ptić taj neće vaš biti te nikad.
Već on leti po zelenoj gori,
Gdje se prosto dižu k nebu bori,
Svak cviet svojim mirisom miriše,
Svak se metulj na svoim krilma njiše, Šumno s hridi skače bistra voda I svak listak šušti: „Sloboda 1 Sloboda 1*
IZ VRAZOVIH OPAZAKA PJESMAM.
Acheron: po starogrčkom ba-joslovju riekau podzemlju, preko koje moraju sve duše razstaviv se s ovim svietom prelaziti u onaj sviet, u poljane pokojniki, a prevozi ih starac Charon.
ahar: (turski) konjušnica; dvori.
alajbarjak', (turski) glavna zastava (barjak) čitave vojske.
ala kerim : (turski) „bog je velik", uzklik od čuda, od radosti.
Alkinoj: u Homerovoj pjesni Odiseji kralj Feaki na otoku Scherii, imaše divne dvore i perivoje, žena mu Areta i krasna kći Nau-sika uzor su kućevnosti.
amajlija: talisman ; osobito u iztoku nose ljudi na tielu tobože čudotvorne kojekakve stvarce, urese, zapise, koji da imadu moći
te čuvaju čovjeka od svakoga zla.
arnber: ambra, miomirisna mirodija na iztoku, u Aziji, poimence Perziji, Kašmiru, Indiji i obližnjih otocih.
Areta: uzor-domaćica, žena Alkinojeva.
Atalanta: ljepota junakinja u pričah starogrčkih. Ona je obećavala poći samo za onoga, koji bi ju nad-trčao, a koji bi za njom zaostao, taj bi joj morao dati glavu sa ramena. Mnogi su se s njom natjecali i nedoskočiv joj zaglavili; napokon jednomu mladiću posluži sreća. Njemu je božica ljubavi bila dala tri zlatne jabuke, pak ih on, nadtr-kujuć se s Atalantom, bacaše jednu po jednu preda nju, te ju tako, prigi-bajuć se ona za jabukama,
nadtrča i vjenča se s njom.
Babji klanjac: jaruga sad izkrčena blizu brda Jeruzalem u Vrazovu zavičaju. bauk: stražilo. biela žena smrt: slovenski puk priča i pjeva o smrti, da ona u prilici biele nemilostne žene čovjeka za bielu ruku primi i odvede ili ga zagrli, te on umre. blaznik: čovjek pomaman. bostan: (turski) vrt. božić: božić Lelja, starim Slovienom bog ljubavi (Amor); slikovao se (u Grka i Rimljana) u podobi krasna dječarca s krilma (kao angjelak) i s lukom te strjelicami; držali su stari,da on može vladati i najvišim bogovom bušac: (takodjer nenasit) ptica pelikan, o kojoj se priča, da svoje mlade u nuždi i svojom krvju hrani, rnzdiruć si kljunom prsi. Črnooke, dieve (vidi Djula-bije, stranu 44). U Gra-đaČkom kotaru Štajerske od Gradca prama južnomu iztoku ima koljeno ljudi, koji sad govore njemački ali skoro sasvim naliče Slovencem tielom i odjećom; osobito je liep ženski spol, te se krasotom, okretnostju i dosjetljivostju
mnogo razlikuje od osta lih njemačkih Štajerkinja. Bit će to koljeno poniem-čeni Slovenci; bez dyojbe su tud i po Čitavoj Štajerskoj, pak i po dolnjoj Austriji, po Koruškoj, dje lomice i Salcburžkoj i Tirolskoj obitavali u staro vneme sami Slovenci, kako svjedoče premnoga u tih krajih slovenska imena riekd, gora, seld i gradovd, n.pr. ime i glav-noga grada štajerskoga, Gradca.
Ćitap: turski koran, sveto pismo.
Čisti dusi plivaju nad vodom. U srednjem vleku bijaše tako zvani božji sud, te bi okrivljenika n. pr. žensku, sumnjivu da je vještica, bacili u vodu, pak ako se nebi utopila već bi ostala nad vodom, držali bi ju za nekrivu.
Delijanka: (Delia), djevojka iz slavnoga u staroj Grčkoj otoka Dela, draga Tibulla latinskoga pjesnika, koji ju je proslavio.
Diana: u starih Latina djevičanska božica lova.
din: (turski) vjera.
Dioskur: po starogrčkoj bajci Castor i Pollux, blizanci Zevsa i Lede, nazvani Di-oskuri t. j. sinovi Zevsovi,
bijahu zaštitnici mornarom i putnikom.
djeklice morske ili jezerske : Slovenski puk priča o njih isto što se u naših Stranah priča o Vilah; zove ih i „biele žene, čiste žene“. Djulabije: (turski djul znači: ruža) sladke mirisive jabuke, crvene kao ruža. djulistan : vrt od ružii. djuls: voda od ruža. dđga sa zlatnim kondirom: slovenski puk u celjskom kotaru priča, da je dfiga vila krasna, što nekakovu čudesnu vodu prelieva iz zlatna kolidira (vrča, krčaga) u srebrnu zdjelicu. Duljebinke:	Duljebinci su
staro pleme slavensko; vidj Obarin. die/at: (turski) krvnik, dbenet: (turski) raj. Eldorado: (španjolski) zlato-nosni brieg u južnoj Americi.
esapiti se: (iz turskoga) ra-čuniti se.
Godomjerci i Radoslavci: dva sela u župi Malo-Nedjelj-skoj, zapadno od Ljuto-mira; ta starodavna imena morda polaze od župana Godomira i Radoslava. Krasne žene u tih selih nosile su još u Vrazovo doba biele peče na glavi.
Grlice: U Vrazovu rodnom kraju pričalo se, da če ona djevojka „zibati*1 do godine (a ono prije nego je došla pod vienac), koja u proljeće prvi put čuje na tašte grlicu.
Harpije: po starogrčkom pričanju ptice s djevojačkimi glavami, proždrljive, nezasitne, smradne; čovjeku bi ukrale ili osmradile sve jelo.
Hesperide: po starogrčkom pričanju tri djevojke kao vile, koje su negdje na daleku zapadnom otoku čuvale zlatne jabuke u divnom perivoju.
hram: znači svaku i prostu kuću, na slovenskom jeziku.
Hranilović junak: bijaše jedan izmeđju najglasovitijih , Turkom najstrašnijih četnika Senjskih, njegova se junačka djela i sad u nebrojenih narodnih pjes-mah slave; porodice mu ima i danas.
Hreljo: Herakle, starogrčki div junak.
Hum : jedno brdo toga imena ima u Vrazovu rodnom kraju iztočno od Ormuža, a i drugdje tuda više ih. Nu pjesnik ima na umu onaj Hum iliti Hlum u Češkoj, gdje su god. 1813.

u bitci Rusa i Austrijanaca s Francezi štajersko-slovenski oklopnici golimi mačevi siekuć navratili poraz na Franceze, a slavu i korist pak drugim, ne sebi.
jacija: (turski) peto doba za molitvu.
Jugovič: Pošto su Turci osvojili Srbsku i Bosnu, mnoge porodice osobito plemićke priedjoše u Hrvatsku i Kranjsku, silu svojih podanika sa sobom vodeći. Od ono doba ima u Kranjskoj Blagaja, To-maševiča, Tomašičd, Jugoviča i drugih. Jedan je u Vrazovo doba bio Jugovič okružni komesar kotara Bjelačkoga u Koruškoj (Villach); domorodna supruga vlastelina Rudeža u Ribnici, kod kojega je Vraz liepo boravio godine 1841, bijaše Jugo-vička rodom.
Kdn: grozni Atila, vodja iliti kdn divljih Huna, koji provaliv iz Azije poharaše iztočnu, srednju i južnu Europu i biše poraženi istom usried Francezke godine 451. U slavenskoj jugoiztočnoj Štaj erskoj iliti Malom Štaj eru od Ljutibora (tako Vraz koji put piše za Ljutomir, Lju-tomjer, njem. Luttenberg)
dva sata na sjever prama Radgoni (njem. Radkers-burg) ima na brdu crkvica „Kapela", njoj nedaleko kaže puk špilju Atule; slovenski povjestnik Sta-jera A. Krempel misli, da je to od onoga Atile; svakako je Atila i po ovih krajih haračio.
Karikii četrnaest: oblik soneta, koji sastoji od 14 redaka, te naliči na 11-mjetno skovan lanac od 14 karika.
kavaz: (turski) stražar, o-ružnik.
kliet: po slovenski: dio kuče, a kajkav.-hrvat. znači vinogradsku kučiću.
kober-, (u slov. i kajk.-hrv.) pokrivalo, sag, (i poljski jezik ima tu rieč).
krilatac: t. j, krilati božič ljubavi, Leljo.
Kukavica: ta je ptica u slovenskih Stranah puku kao posvečena ptica, kako i lastavica; ona, kaže puk, donosi prolječe u svom kljunu. U južnih pako krajih priča naš narod, da je njekoč lijeka sestra za svojim preminulim bratom tako dugo tužila i kukala, dok je nije bog pretvorio u pticu — kukavicu.
Kulai hajduk: Povod pjesmi o njem dali su ovi redci
u VukoVoj 'sbirci poslovici : „Kulaš harambaša bio je u Bosni. Slušao sam još u djetinstvu pjesmu, kako su ga turski svatovi iz Po-dažeplja zatekli negdje u kući ranjena, pa ga uhvatili i poklonili nekakvom Topal-paši; nuTopal-paša ga nije smio pogubiti od njegova druitva, od Ko-kara i Jezdimira, nego ga poslao bosanskome veziru, a on ga nabio na kolac. “
Lada: starim Slovienom božica ljubavi; u starih pjes-nicih (dubrovačkih) znači i svaku krasnu žensku.
Latin: U Malom-Stajeru trgovce dučandžije zovu Latine, valjda za to, što su tamo prvi uveli trgovinu Latini t. j. Talijani; s toga će i biti što se ondje dućan zove štacun, od talj. staggione; pak i ima onuda i po obližnjih naših krajih porodica trgovačkih talijanskoga po-riekla n. pr. Cantili (nje-koč i u Samoboru), Fabiani, Tomasi itd.
Leandar:	po starogrčkom
pričanju plivao bi često nočju preko tiesna morskoga Helesponta k svojoj dragoj Heri prieko u Šesto, ravnajuć se po njezinoj iztaknutoj svjetiljki; nu
jedne noći ploveć utopi se, ugasnuv ona svjetiljka.
Leljo: starim Slovienom bog ljubavi (Amor), sin Lade božice ljubavi; slikuje se kao andjelak s krilma, sa strjelicami, a mogao je i vrhovnim bogovom zavladati.
lipa-, starim Slovienom sveto drvo kao Niemcem dub; za to „lipa cvjetna sruši se pod tvrdim dubom11 u Djulabijah na strani 46. Pošto su Franki (Niemci) pod Karlom (nazvanim velikim) krvavo gospodstvo Obaril dokončati te Slo-viencem svoj jaram nametnuli, počeše oni toli tvrdo i nesnosno vladati, da se veći dio Slovienaca uzmače za Muru i planine Radul i Remšnik, gdje još i danas njihove predstraže stoje.
luna: kažu za mjesec po svoj Kranjskoj, a i po jednoj strani slovienskoj željezne županije u Ugarskoj.
Memnon: po starogrčkoj priči sin zore, vladar crnacS u Egiptu; u toj zemlji još stoji ogroman kameni kip, koga zovu stupom Mem nonovim, a stara je priča, da je njekoč taj kip svake zore, čim bi ga sunce
ogranulo, zazveknuo, a to rekoše da Memnon svoju majku zoru pozdravlja.
Mentor: odgajatelj Telema-ha, sina Odisejeva; u obče svaki savjetovalac.
Mjertuk : mjera žitna u kajk. Hrvata, a u Slovenaca štajerskih naposeb ona, za koju mlatci gospodam mlate te njih zapada n. pr. svaki io ili već koji god po pogodbi vagan od na-mlatjena žita; mlatci dobivaju od domaćice mnogo lošiju hranu no ini težaci, samo kad domlate, daje im domaćica čestitu čast, „domlatke". Usuprot tomu nose bake mlinarom koje-kakova mita. Izpjevana priča „Mlinari i Mlatci“ pripovieda se po svih slovenskih krajih.
Morana : starim Slovienom božica zime i starosti.
Mudrica: Minerva u starih Latina, božica mudrosti.
munara: (minaret) visoki i tanki toranj turske bogomolje.
JValif: otrovno bilje (bella-dona), voće mu je crno, gladko, svjetlo, nalik na liepe djevojačke zjenice; tko ga okusi, odmah umre. Takova bilja baš sa zrelim voćem vidio je pjesnik puno u gorah samoborskih.
Nausika: krasna kći kralja Alkinoja (u Homerovoj Odiseji), uzor djevojke i kućanice.
Obarin: (vidj Djulabije II. od 87 do 98, na str. 64 do 68). Poslie Huni pri-tisnuše Obri (Avari), azijski divljaci istoga plemena , slavenske krajeve i mučiše osobito Duljebince. Nestor, stari ruski ljeto-pisac, povieda, da su Du-Ijebinke morale Obre u taljigah voziti mjesto vozne marhe. Jedan dio Slavena porazi te tlačitelje i izbavi se jarma ; Sloviencem ponudi franačko - njemački vladar Karlo, prozvan velikim, da će ih ObarH izbaviti, neka mu u vojni na njih pomognu; oni to učiniše, ali Karlo slomiv Obre nametne Sloviencem sad njemački kruti jaram za obarski ; Slovienci po-uzmakoše iz starih postoj bina niže na jug. Srodnici Hunom i Obrom Ma-gjari najprije su na Crnom Moru stajali. Na Svato-pluka, vladara velike slo-vienske države Moravske, pozove ih sebi u pomoć lukavi njemački vladar Ar-nulf god. 880, i zadavaše skupa s njimi Moravskoj jada; god. 907 u kobnoj
bitci kod Požuna postra-da do kraja Moravska država i propade od udarca Magjarskoga. Starosjedioci razbježaše se iz Podunavlja u Tatre, u Hrvatsku, Bugarsku, a liepe i plodovite, dotada slavenske ravnice uz Dunav za-kriliše azijski skitaoci. Ovi navaljivahu od sada i na Niemce, kao kobilice ha rajuč i robeč, te je imala Teutonija kroz vjekove kajati grieh, koji je počinio bio njezin kopilan Ar-nulf; Magjari harahu i Italiju, Francezku, ali najviše Njemačku. Tek godine 933 ljuto ih poraziše Niemci kod Merseburga, a godine 955 kod Augsburga toli silno, da je sva nazočna magjarska vojska izginula, a onu sedmoricu, što ostadoše na životu, poslaše Niemci kuči u Ma-gjarsku odrezav im uši i nosove. Napokon g. 971, skitajuć se u Bugarske kraje, biše strašno poraženi kod Drinopolja, te se mah-nuše skitnje i haranja po svietu. Poslie toga Magjari nikad više svojom rukom neizvadjahu znamenitih djela. Što su se proslavili Sibinjanin Janko (Hunja-di) i Matija Korvin, bilo
je to ponajviše po slavenskoj i rumunjskoj snagi. Od kolaca turskih odviše mučeni, složiše se Magjari sa susjedi Slaveni, a ovi, kako več jest Slaven naj-snosljiviji i najpomirljivi-ji narod na svietu, pomo-goše svojim neblagim susjedom, da skinu s vrata skupnoga silnika Turčina. Slavenski plemiči, od Magjari liepo gledani, postupahu i oni s njimi bratski, složno vojevahu za njih i za se. A ta sloga i bra-tinstvo trajaše do novijih vremena, dokle nebi od Magjara narušeno. Oniusi-jaše sjeme, da si od njegva ploda svoje siromašne žitnice napune; ali, proniča im samo drač: razpra koja im srdca inoplemenih su-gradjana odvrača.
Penelopa: žena Odisejeva, uzor vjernosti i smiernosti; ona je dvadeset godina čekala svoga muža, dok se nije povratio od rata trojanskoga i svojih dugih bludnja po svietu poslie njega.
Perun: starim Slovienom bog groma i trjeska. Slovenci kažu, da u lipu nikad ne-udara grom, jer da je pod njom Bogorodica, bježeči od svojih progonitelja, počivala sa sinkom svojim.
Petrov dvor: u Slovenskih krajih tako zovu hrpu zviezdd, koje su u okrug sastavljene u priliki dvorišta.
Pieridc: t. j. Muze iliti vile, zovuć se tako po Pieriji, krajini u Macedoniji.
Plač: brdo povisoko u Štajerskoj, od Maribora pralna Gradcu medja izmedju SlovenacA i NjemacA.
Polelj: starim Slavenom bog braka, kao što je Lelj bog ljubavi.
Praviti', kazivati.
prikljetje: u Slovenskoj Štajerskoj i u Medjumurju tako zovu središnji prostor kuće, —* komu drugdje kažu veža.
Psycha : starogrčka priča kazuje o nježnoj ljubavi, kojom su se zamilovali Eros (to će reći: I.elja, božić ljubavi) i Psycha (to će reći duša), ali višnji bozi razstaviše ih te Psycha za otetim si vjerenikom udilj tugovaše.
Ptica prerodjena vatrom : o ptici feniću (foenix) priča se, da se sama, kad već ostari, na oganj stavi pak izgorjevši opet pomladjena uzleti iz pepela svoga.
Radigost: starim Slavenom bog gostoljubja.
Rajske ptice: iztočne bajke, a i ruske, pričaju o rajskih
pticah, koje da u čarobnih gajih pjevaju toli divno, da ih onaj, komu se sluči te ih čuje, sluša i više sto-tinA godini a čini mu se, da ih je slušao samo jedan časak.
Rimska staza: zove se u Vra-zovu zavičaju onaj preko neba široki pramen zviezdA, što ga drugi narodi zovu mliečni put.
Rodjenice, Rojenice: po pričanju slovenskom svaki čovjek, čim se rodi, dobije svoju zviezdu na nebu, a svoju Rojenicu na zemlji, te mu ona proriče njegovu buduću sreću; u njekih krajih priča se, da tri Rojenice ulaze u kuću, kad žena rodi, te djetetu proriču kob i dare mu ostavljaju.
salm klanjati: vele Muhame-dovci za: moliti jutrnju molitvu.
Šaraj: (turski) dvor, pak isto što harem, onaj dio kuće, gdje borave žene-
Sjinga: po starom pričanju čudno biće, pola ženska (do pasa) pola lavlca (niže pasa). Pred staroegipatski-mi hramovi namještali bi se kameni kipovi sfingA kao stražaricA. O njekojih sfin gah pričalo se, da su davale ljudem odgonetati tež-
kih zagonetaka, te bi sfinga mnogo svieta pomorila, dok bi se našao čovjek, koji bi znao raztumačiti njezine tajne rieči.
Sirotica: cvietak lat. viola tricolor, a Niemac mu kaže usuprot maćuhica.
Slovienskom krvcom tri krat odkupljeni sviete; (vidi u Djnlabijah II. 82, na strani 62). Kadno Mongoli iliti Tatari zaprietiše Europi propastju, razbiše im g. 1241 jednu četu Česi pod Jaroslavom Zvjezdogor-skim kod Olomuca, a drugu im četu, koja je bila Ugarsku satrla i potegnula preko Hrvatske put Italije, pobiše Hrvati na Grobničkom polju (ili u tamošnjih primorskih Stranah) i spasiše ugarskoga kralja Belu IV, koji se je k njim bio utekao. Da nije Jaroslav porazio sile Mongolske, bila bi ona istom negdje u Francezkoj naišla na odlučan odpor; da se nisu Hrvati toli hrabro hrvali, kupao bi se bio u malo vrieme Milan i Rim u pepelu svojih palača: Evo ti prvoga odkupljenja. — Turci, osvojiv Srbsku 1389, Carigrad 1453, Bosnu 1463, uhvatiše se s Hrvati, kojim pomagahu Slovenci,
na svih krajih hrvatske kraljevine u tristogodiš-nji boj, nu nikad, osim djelomice, nepodjarmiše Turci jezgre hrvatskih ni slovenskih krajeva, dočim su Budimom i pretežnim die-lom Ugarske kroz vjekove vladali. A kad god. 1683 obsjedoše Beč i zaprietiše mu propastju, spasi Beč i čitav zapad poljski kralj Jan Sobieski, poraziv svojimi poljskimi junaci Turke i otjerav ih od Beča, da ih i po Ugarskoj dalje progoni : eto ti drugoga odkupljenja ! — Napoleon I. pokoriv si malne svu Europu, g 1812. provali u Rusiju s vojskom malne ciele Europe, ali se sasvim poražen tako reći bez vojske jedva izvuče iz Rusije; godine zatim 1813. bi kod Lipskoga hametom potučen vojskami pretežno sla-venskimi; da nije Napoleona u Ruskoj i kod Lipskoga pobila slavenska snaga, Njemačka bila bi pokrajina francezka, a Niemci se hvale, da su oni Europu izbavili od Napoleona. Evo ti trećega odkuplienja!
Tesali ja i Tiva: Tesalija, starogrčka ravna pokrajina, bijaše glasovita sa svojih plemenitih konji;
s toga prispodobilo zove Vraz Tesalijom svekoliko slovensko Mursko polje, što se stere od Ljutomira do Radgone (Radkersburg) a obiluje krasnimi konji. U tom polju uz Muru bogato je trgovište Vržje (v-hrž-je, Wernsee). Vrženci su veliki krepki ljudi te se vo-jače u oklopnike; a i pjesnika se je, makar malo poznatih, rodilo u tom mjestu, o kojem susjedi koje kakve šale izmišljaju S toga pjesnik prispodob no zove Vržje Tivom; Ti va (po novogrčkom izgo voru za stare Thebe) bi jaše slavna stolica Beocije, rodnb mjesto velikoga vojskovodje Epaminonde i pjesnika Pinđara; o njoj stari Grci koje šta šaljiva pričahu. Kod Mure raz-biše Vrženci i Ljutomirci s obližnjimi seljani pod vodjom Petakom, ljuto-mirskim župnikom, jednu četu Rakocijevu, koja je htjela iz Ugarske preko Mure provaliti u Štajersku na plien. O tom imadu još danas dvie stare slike u ljutomirskoj viečnici.
Ves, vesniea: selo.
Vesna: starim Slovienom božica prolječa i mladosti.
Vlah: (Lah) slovenski za: Talijan, nu pjesniku (vidj Djulabije IV, 20 na strani 127) znači cielo romansko pleme, Niemac cielo germansko, a Slovienac cielo slavensko pleme.
vratiielja: bilje, kod Lin-nča: tenacetum.
Zemlja, nala mati: (str. 309) stari Grci pričahu, da, kad se je div Hreljo (Herakle) jednoć pohrvao s Ante jem, rodjemm sinom majke zemlje, svaki put bi se Antej, čim bi Hreljo uda rio njim o zemlju, još jači ustajao od zemlje, jer bi mu ona, kao brižna mati, pri svakom dodiru podie-lila nove sile.
Žar-ptic a : Malorusi pričaju o njoj, da ob noć vasko-lik nebokrug, kuda proleti, svojima žarkim krilima razsvieti i razžari, kao oganj od pogora.
Živa: starim Slavenom božica.
Žutmioljka: ptičica milopojna (motacilla rubeculla), po jarugah u mladoljesju, oko vriela; na volji (guši) ima žutorujno perje.

Stanko Vraz: Njegov život i djela.
I.	Od god. 1810 do 1833: Rodjaj. — Djetinstvo. — Mladost u zavičaju.........................Str. I—IV.
II.	Od god. 1833 do 1838: Na naucih u Gradcu. — Revno-
vanje za slavenske jezike i književnosti. — Prvienci književni slovenski i hrvatski. — Povodi pristupa k ilirštini i preselitbe u Zagreb..Str. IV XXVI.
III.	U god. 1839 i 1840: Značajne crte. — Prvi književni plodovi u Hrvatskoj. — Narodne pjesme slovenske. — Djulabijd prvi i drugi dio.-Str. XXVI—XXXIX.
IV.	Od god. 1840 - 1844: Težka bolest. — Putovanje po slovenskih zemljah. — Glasi iz dubrave Žeravinske. — izdavanje „Kola11 knjige I - 3. • • -Str. XL—LX.
V.	Od god. 1845 do 1851: Vienac sonetd. — Gusle i tambura. — Tajničtvo „Matice ilirske11. — Nastavak „Kola11 knjige 4 do 7. —- Političko zanimanje i političke pjesme. — Dugotrajna bolest. — Oporuka. — Smrt.............................Str. LVI-LXXVI.
VI.	Iz dopisd Vrazu od: Slovenaca— Ceha i Slovaka — Rusa — Hrvata — Srba.............Str. I,XXVI-CXII.
VII.	O kompoziciji, sadržaju i slogu Djulabijd. — O značaju i odnošaju ostalih pjesama prama Djulabi-jam..............................Str. CXI[-CXL1X.
Zaglavna primjetba o uvodu i pjesmah.• • • Str. CL.
Izabrane pjesme.
Djulabije:
Vienac popjevaka dragoj i domovini...........1—127
Lirske pjesme.
Elegije:
Prvi razstanak....................................131
Izpoviest.........................................133
Tuga • .........................................  135
O pćnoći..........................................136
Preprošenoj.......................................137
Borba.............................................140
Pjesme ljubavi:
Srdce moje......................................  141
Pretvor uma i srdca...............................142
Liepa Anka........................................143
Ti si moja....................................... 144
Rok i staza.......................................145
Tri moći..........................................147
Prepirka..........................................150
Šta je ljubav ?...................................152
Nepokornost.......................................153
Udaljenoj.........................................154
Nada varalica.....................................155
Sni i suze....................................... 155
Soneti:
I.	Posestrimi vili............................157
II.	Ime i oči..................................158
III.	Odkud modre oči ?..........................159
IV.	Vrpca .....................................160
V.	Pozdrav....................................161
VI.	Srdce......................................162
VII.	Evo ti Je!..................................163
VIII.	Kazna....................................164
IX.	Preobraženje.............................165
X.	Duga.....................................166
XI.	Odziv....................................167
XII.	Sanak....................................168
XIII.	Struk..................................  169
XIV.	Moja sreća...............................170
XV.	Čija je krivnja 7- • • • ................ 171
XVI.	Sila ljeposti............................172
XVII.	Pohodi....................................173
XVIII. Ruži carici............................... 174
XIX.	Sastanak u kući........................  175
XX.	Molitva...................................176
XXI.	Mornar...................................177
XXII.	Konac.....................................178
Ghazele.......................................179—182
Epsko-lirske pjesme.
Balade:
Troje proljeće....................................185
Kratka sreća......................................186
Svakdan...........................................187
Bj elana..........................................189
Nenadani........................................  190
Bura............................................  196
Liepa Vida........................................198
Osveta............................................201
Sablja i ruka.....................................204
Stana i Marko.....................................205
Grob izdajice...................................  208
Hajduk i vezir....................................213
Romance:
Junak Hranilović................................. • -217
Zora i Bogdan • ................................  224
Grlica.......................................... • ■ ■ 238
Povjestice i pričice:
Babji klanjac........................................239
Mlinari i mlatci.....................................262
Traži i dat če	ti...................................265
Sirotica.............................................269
Slavulj i diete..................................... 270
Orao i soko..........................................271
Razlike pjesme.
Prigodnice:
Sestri Anki..........................................275
Posestrimi Dragojili.................................276
Franji Vladimiru Miklošiču...........................280
Knezu Janku Draškoviču...............................282
Ivanu Krizmaniču ....................................283
Djevojčici G—i.......................................284
Podsmješnice:
Stihovi čitatelju ...................................285
Izpričanje...........................................286
Juste milieu.........................................287
Raznost mnienja......................................287
Regula vitae.........................................288
Marco Tullio Asinio..................................288
Orfej..............................................  288
Lineus II............................................289
Pantofelič Lobhudelič................................290
Fiškal i mljekarica................................  291
Savjet...............................................292
Sluga nametica.......................................293
Osveta naravi......................................  294
Pas stražar..........................................295
La patria ritrovata..................................296
Iskreno očitovanje...................................297
Stari duh............................................298
Gundjal..............................................298
Budilice:
Pali smo............................... ..........
Plač i utjeha.....................................
Hrvat pred otvorenim nebom .......................
Nemarnim i neodlučnim’.......... .................
Kajte se!.........................................
Kršni.............................................
Napitnice.........................................
Naš „Živio".......................................
Breno-Bakač.......................................
Golub i svraka....................................
Diete i ptica.....................................
Iz Vrazovih opazaka pjesmam.................319—
299
300
300
306
308
309
310
312
314
315
317
328
.2 ^O-	___2-
ž)	Tisak
S KARLA ALBRECHTA.
5)	1880.
i? itn: