ZORA-UJC
GLASILO JUG. KAT. DAČKE LIGE
Co	o / . Dr Jože Turk, Roma : Par migljajev za go-
sja UI	. jitev praktičnega katoličanstva. - Lovre Katic:
Vječno svjetlo. - Nikola Kolarek: Iz uspomena na mrtvog viteza sv. Grala. - Jože Piber: Meditacija. - S. J. Nddson - Tine Dcbeljak: Mili drug, - jaz vem ... - J. A., Ljubljana: Ali je redovničtvo še času primerno. - M. Soljačič: Lepeze. - Prud-liomme. - M. Pretnar: Le vase brise: Počeni vrč. - M. Sudeta: Prvo prolječe. - Anton Vodnik -. Ivan Pregelj: Joannes Plebanus. Mihajlo Firak: Zapisci. - ViHngaj. - Boško: Jutro. - N. Šop: Moja ruža. - Boško: O poldan. - Anka Šop: Dobrotvorko! -D. Kamber: Jeseni. - Anka Šop: Novi lik. - M. B.: Rastanak. -Kulturni vjesnik. -Listak. -Za duhovnu obnovu.- Internacijo-nala. - Socijalno gibanje. - Ex Oriente. - Djački svijet. - Vijcsti.
God. XXIII.
Br. 8,
Iz uprave.
Školska se godina primakla kraju, a s njom istječe i ovo godište ,Zore-Luči". Zadnjim naporom vrši uprava svoju dužnost, prisiljena, da i ovo godište poput ostalih završi — dvobrojem. I ovaj če dvobroj izači po milosti strpljive tiskare, koja čeka i opominje. Kolikogod smo puta' na ovom mjestu pisali jadikovke, nikada nije bilo uspjeha, ponajviše kod onih, kojima se išlo u prvom redu na ruku. Dački se dug digao do nevjerojatne višine. Hoče Ii drugovi barem sada pri koncu godišta ispu-niti svoje obveze, ili če oglušujuči se našim pozivima pridružiti se onima, koji uništavaju naše glasilo?
Katolički djače, ispuni svoju prvu dužnost prema svojoj organizaciji. Pošalji smjesta sav zaostatak svoje pretplate i potjeraj oko sebe drugove, da učine isto. Ne trpi podnüpoäto u svojoj bližini sudru» gova, koji su tako nemarni.
Pretplata iznosi za djake 18 K, a za ostale 24 K polugodišnje. Salje se upravi u Zagreb, Pejačevičev trg 15. 1. Za Slovence je uprava u Ljubljani.
Darovi u fond „Zore-Luči".
Klementina Koharič, učiteljica, Andrijaševci 52 K; Danijel Lepeš, župnik, Trsteno 16 K; Stjepan Topolčič, župnik, Kutjevo 6 K ; Dr. Mato Vrandečič, sreski lekar, Caribrod 32 K; Ivo Protulipac, cand. iur., Zagreb 20 K; Pavao Vrnoga, Metkovič 14 K; Filip Radič, iur., Usora 4 K; Viktor Ružman, VIII. g., Bjelovar 4 K; Dimitrije Vac, prof., Ruma 6 K; Dr Josip Marčelič, biskup, Dubrovnik 12 K; O. A. Cvitanovič, župnik, Drvenik 16 K; Jugoslav, kat. djaštvo u Sarajevu 200 K; Ivan Kvintus, katiheta, Ruma 40 K; Branko Storff, Našice 80 K; Fran Leskovar, Požega 100 K; M. Proštenik, kanonik, Varaždin 4 K; Pušič don Miho, Supetar 6 K; Društvo kčeri Marijinih, Supetar 6 K; Jugosl. kat. društvo u Čakovcu 40 K; Don K. Kapurso, Dubrovnik 12 K; Dr Ivo Blaževič, Senj 32; O. Feliks Gretschl, vjeroučitelj, Čakovec 160 K; Drugovi iz Varaždina 100 K; „Danica" Zagreb 300 K; Andrija Mikolič, kapelan, Osijek 52 K; Ivo Bucič, klerik, Dubrovnik 6 K; Zboj franjev. bogoslova „Iskra", Dubrovnik 24 K; Jugosl. katoličko djaštvo, Split 500 K; Širne Šalovac, duhovnik, Osijek 16 K; Drago Bratič, iur., Mitrovica 4 K; Tomo Capara, svečenik, Lovrečina 6 K; Karlo Schwerer, kateheta, Ruma 100 K; Katoličke učenice iz Rume 31 K; Dr Andrija Živkovič, Dakovo 16 K; Dr Josip Lončarič, ravn. nadb. orf., Zagreb 10 K; Jugoslav, katoličko djaštvo u Subotici 500 K; Nikola Slavujevič, Zagreb 36 K.
C'jenjenim darivaocima naša srdačna hvala i od Boga plača.
GLASILO JUG. KAT. DAČKE LIGE
God. XXIII. Zagreb, 15. travnja 1921.	Broj 8.
Dr Jože Turk — Roma.
Par migljajev za gojitev praktičnega
katoličanstva.
Hvale vreden je namen vzbuditi med člani društva več smisla za praktično katoličanstvo. 0 potrebi in koristi tega namena ni treba nikoli dvomiti. Seveda, kako doseči ta namen, to je drugo vprašanje. Evo par migljajev:
Samo po sebi je vprašanje po uresničenju krščanskega ideala odveč. Da se ta ideal da uresničiti, da celo mora oživotvoriti v prav vsakem posamezniku — katoličanu, o tem ni nobenega dvoma. Krščansko razodetje, Kristus in njegovo delo, Cerkev in njen namen, niso fantomi, ne lepe misli izven dejanske resničnosti, ne sanje, ne govorjenje v spanju ali deliriju, ampak umska zavest in praktična gotovost tiste resničnosti, kateri se mora vsaka druga resničnost klanjati v prepričanju svoje ničnosti. Dokaz: „Nebo in zemlja bosta prešla, moje besede ne bodo prešle": za resničnost nauka: — „Kaj pomaga človeku, če ves svet pridobi na svoji duši pa škodo trpi" — za resničnost katoliških nravnih naukov. Tovariši! Teh stavkov ni zadosti samo slovnično umeti, niti ni zadosti misliti na njih vsebino mimogrede ali v raspoloženju, kakor pokadimo mimogrede in v razpoloženju eno ali dve cigareti : treba je, da te misli prevzamejo človeka tako zelo, da se sploh ne ločijo več od njega; potem jih šele spozna, potem šele okusi, potem imajo vpliv na njegovo življenje.
Nadalje je tudi pot krščanstva do njegovega cilja ravno tako realna in konkretna kakor je konkreten njegov cilj in ideal. Cilj, ideal krščanstva je Kristus, Bog-človek. Spoznati Kristusa umsko, a tudi moralno, pred svetom, se pravi začeti živeti večno življenje, kakor pravi On sam: „To je večno življenje, da spoznajo Tebe edino resničnega Boga, in katerega si poslal, Jezusa Kristusa." (Jan. 17, 3.) To je večno življenje, spoznanja blaženstva, — Resnica. „Jaz sem — resnica". . . a tudi pot do tega cilja je Kristus sam. To je tista čudovito lepa skrivnost: on je obenem pot in cilj tega pota. Kakor je konkreten cilj, tako in nič
manj ni konkretna pot do cilja; Kristus je cilj, ideal, a obenem tudi sredstvo za dosego tega ideala. On namreč ne pravi samo: „jaz
sem —--resnica", ampak tudi: „Jaz sem pot, resnica . . ." Kakor
hitro pa smo po tej poti spoznali resnico, Boga, smo dosegli tudi svojo blaženost, milost in mir v večnem življenju: zato se cela misel glasi: „Jaz sem pot, resnica in življenje." Da je res spoznanje te Resnice življenje, potrjujejo tudi druge že zgoraj navedene besede Kristusove: J. 17, 3.
Iz tega krščanskega ideala, spoznanja Kristusa, izvaja sv. Peter
v	svojem prvem pismu vsa sredstva v dosego tega ideala, sredstva, katera nahajamo pri idealu samem :
Cap. 1, 1 — 11.
„Gratia vobis et pax adimpleatur in cognitione Dei, et Christi Jesu Domini nostri:
Quomodo omnia nobis divinae virtutis suae, quae ad v it a m, et pie tate m donata sunt, per cognitionem eius, qui vocavit nos propria gloria et virtute,
per quem maxima, et pretiosa nobis promissa donavit: ut per haec efficiamini divinae consortes naturae: (torej cilj — naše božanstvo),
fugientes eius, quae in mundo est, concupiscentiae c orrupti on em". (Sredstvo.)
Kal<o se to vrši v podrobnem, govori nadalje takole:
„Vos autem curam omnem subinferentes,ministrate in fide vestra
vi	rtu tem, in virtute autem scientiam, in scientia autem abstinen-tiam, in abstinentia autem patienfiam, in patientia autem pietatem, in pietate autem amorem fraternitatis, in amore autem fraternitatis caritatem".
Če dosežemo to, potem bo zavladala v nas milost Kristusova, ne bomo slepo tavali po svetu, ampak bomo očiščeni, brez greha pričakovali kraljestva Božjega.
Da zamoremo doseči ideal krščanstva, ideal človeštva, nam je treba dvojne pomoči: božje in človeške; božje, ker je, kakor smo že videli, sredstvo za dosego krščanskega ideala, Kristus, Bog sam. — Bog pa ne vodi vsakega posameznega do svojega cilja neposredno in čisto individualno, ne, ampak ga vodi, vpošte-vajoč socijalni značaj človeške narave potom družbe, ki jo je ustanovil v človeštvu in kateri je izročil vso svojo kraljevsko, uče-niško in duhovniško oblast, vse svoje milosti, da še več, samega sebe. Tu torej, v Cerkvi Kristusovi, brez katere ni rešitve, najdemo drugo, človeški naravi tako odgovarjajočo človeško pomoč za dosego krščanskega ideala. Ta družba, Cerkev, je organizam, ki na čudovit način presega vse druge organizme: dočim vsi drugi bodisi moralni organizmi prej ali slej zapadejo smrti, Cerkveni organizem ne pozna ne smrti, ne konca. „Peklenska vrata je ne bodo premagala!"
Kakor skušajo nadalje drugi organizmi asimilirati sebi anorganske snovi, tako si hoče tudi Cerkev asimilirati dežele, narode, svet. To njeno asimilacijsko silo ne omejuje ne čas, ne prostor, ne način. Njena časovna neomejenost je njena trajnost, njena teritorijalna neomejenost — njena veseljnost in način njene asimilacije, njeno čudovito razširjenje, stoji pred nami kot čudež, ki ga more prav spoznati le človek vere, ne
pa človek nevere ni sovraštva do Boga. Če pa sovražniki Cerkve ne poznajo čudeža, cerkvene asimilacije, njene taktike, je jasno, da se ne morejo in tudi nikoli ne bodo mogli uspešno boriti proti Crkvi, kajti nasprotnik se more uspešno boriti z nasprotnikom le tedai, kadar pozna njegovo taktiko.
V to mogočno, to nepremagljivo kraljestvo spadajo, hvala Bogu in našim prvim blagovestnikom, tudi naše slovensko in hrvatsko ljudstvo. Torej je potemtakem Cerkvena uprava, Cerkveno vodstvo, ki vodi naše ljudstvo do imenovanega vzvišenega cilja, tudi pri nas urejeno. Ta uprava, to vodstvo: škofje in podrejeni duhovniki: nas po Kristusovem namenu in načrtu, kakor po namenu in načrtu sv. Cerkve, vodijo po pravi poti, do krščanskega ideala. Tem se nam je izročiti popolnoma: Tu ne velja noben pomislek! Najsi ima ta ali oni član cerkvenega vodstva svoje posebne lastnosti, naj si je manj učen ali izobražen kakor kak drugi član, naj si je končal svoje študije v škofijskem semenišču, to je vseeno, njegova pooblaščenost od škofa je tisti titulus, ki nam jamči za vso sigurnost njegovega vodstva. Kakor hitro mu je vzet ta titulus, je vsakega cerkvenega vodstva nezmožen, najsi tudi ima poleg krivde, vsled katere mu škof vzame ta titulus, mnogo ali vsaj nekaj dobrih ali celo zelo privlačnih lastnosti. O tem se lahko sami prepričate!
Kakšno veljavo imajo sedaj v Cerkvi uporni, a zato tudi z občutljivimi cerkvenimi kaznimi obloženi neznačajni, pomilovanja vredni nekateri češki in hrvatski duhovniki ? Cerkveni nastop proti njim jasno kaže, kako se z visokih pastirskih sedežev, z apostolske stolice same gleda na to, da ne pomečejo verskih zakladov in cerkvenih svetinj v blato niti e sami Cerkvi in Bogu zapriseženi služabniki, dokazuje pa tudi, kako Cer-1 kev skrbi za pravo vodstvo njej izročene množice. Skratka oživotvoriti krščanski ideal nam ja mogoče le v Cerkvi s pomočjo duhovnikov, posredovalcev med Bogom in ljudstvom. Ti oznanjajo dejanski namen človeštva, zlasti krščanskega ljudstva, ti kličejo na pravo pot in ponujajo zadostna sredstva, postavljena od Jezusa v naše posvečenje, sv. zakramente, zlasti važna zakramenta sv. spovedi in sv. obhajila: vir tistih moči in milosti, ki nas s Kristusom zvežejo tem tesnejše, čim češče in pobožnejše jih prejemamo. Cerkev, to je tisti dom, kjer v tajinstveni, božji tišini umolkne posvetni krik, kjer se s prižnice razlaga le beseda Božja ter ispred oltarja in iz množice kipi proti nebesom Bogu dopad-ljiva molitev, kjer se skesanemu verniku deli odveza od njegove zadolženosti ter notranji dušni mir, kjer pri obhajilni mizi vživamo žrtev za naše grehe, Kristusa samege, Cerkev, pravim, ta za naše življenje tako pomenljiv kraj, tako očetovska hiša — bodi vedno naša shodnica. Treba je torej poslušati besedo Božjo, treba se udeleževati sv. maše, treba prejemati sv. zakramente, potem je praktično krščanstvo na naši strani.
Smisel istega praktičnega katoličanstva pa zopet na drugi strani zahteva, da zvesto izpolnujemo svoje stanovske dolžnosti, da smo možje na svojem mestu, da je n. pr. katoliški akademik vzgled marljivega študija in bogatega znanja predvsem v svoji stroki in da tako res nekaj reprezentira.
Moči, ki nam pri tem še ostanejo na raspolago, pa seveda posvetimo drugim, porabimo jih za socijalno kulturno — politično delo, delo v organizacijah n. pr. orlov, katoliških delavcev, dijakov; za delo, za katoliški tisk, katoliški javni nastop, katoliško dostojnost in doslednost itd.
Tovariši! Vidite, to so principi, ali načela za smotrno praktično delo v svrho uresničenja našega krščanskega ideala. Kakor je razvidno, so nam ti principi dani že s samim našim katolicizmom, zato sem na početku dejal, da je samo po sebi pravzaprav odveč hoteti o njih razpraljati. Vendar je za nas slabe ljude dobro, če ih večkrat proma-tramo in se jih oklepamo z novimi umskim in voljskimi čini: tako se krepi naš značaj vedno bolj in naš ideal ne izgubi pečata naše resnične osebnosti. Vsi imenovani principi se dajo razdeliti na tri kategorije :
1.	Izpolnjevanje verskih dolžnosti. (Spoštovanje in vdanost napram dušnim pastirjem, molitev, pridiga, sv. maša, sv. spoved, sv. obhajilo..)
2.	Izpolnjevanje stanovskih dolžnosti. (Marljivo študirati, čas porabiti tako, da postane vsak član ali dober profesor, ali dober sodnik, advokat ali dober zdravnik.)
3.	Socijalno-kulturno politično delo. (V orlovskih, delavskih, dijaških organizacijah; katoliški tisk, katoliška olika in dosleden nastop.)
Kdor zanemarja eno izmed teh treh nalog, ne trdim preveč, če rečem, da je polovičar. Zato pozor in pogum 1
Zdi se, da tem trem nalogam odgovarjajo kreposti, katere našteva sv. Peter v zgoraj imenovanem pismu; in sicer odgovarja prvi nalogi fides, virtus, pietas; drugi scientia, abstinentia, patientia; tretji amor fraternitatis, caritas. — Kadar bomo izpolnili vse to, potem bomo dosegli ovo, o katerem govori sv. Peter: najprej pridemo do spoznanja Jezusa Kristusa, do posesti našega ideala, dalje ne bomo več slepo tavali za prevarami, ne več živeli v grehu, ampak v sladkem pričakovanju kraljestva našega Gospoda in Odrešenika Jezusa Kristusa.
Lovre Katič :
Vječno svjetlo.
Petar se je pomolio.
Zapalo je sunce, suton se hvata, noč se krade, a on svejedno kleči u crkvi. Po zidovima zastrtim polumrakom titraju sjene oltara, cviječa i crkvenih zastava. Vječno svjetlo dršče — — Zar če se utrnuti? — — To malo svjetlo, to slabašno srce stare crkve stotine godina dršče u njezinim kamenim grudima.
Pogledalo ga je tisuče očiju kroz suzu i čežnju.
Vidilo je ljudska srca i venuti i kako novim životom zenuše.
Na oltaru sviječe čuvaju stražu, ali ih danomice nestaje i drugi če doči, da se krabe pred obrazom Vječnoga, a ono kandioce dan i noč izgara i nigda ne izgori . . .
Sirotinski žižak, ali drag, draži od buktaja Ijetnoga sunca, duši, koja je tudinka svijetu i koja trne i trza se s nepokoja.
Petar nije odavna klečao i ovaj ga čas zanosi u dane, kad se je molio pri smiraju dana, da mu Nebo ugasne jar puti.
A svjetlo je tako slabo i kao da če ga utrnuti vjetar što prodire kroz polu pane stare prozore — — —
Oči upire sad u kandilo sad u oltar. Duša bi da izleti i upita u svome očaju:
—	Cemu nas nijesi stvorio laganima kao leptire, čistima kao cvi-ječe, snažnima kao oluju, a mudrima kao sunce? —
To su bili dani, kad je duša tonula----Trzala se je kao
zvijere sapeto lancima, koje u prvoj svojoj snazi misli slomiti okove, ali na posljetku klone
—	Ljudi smo! Zovnuo si nas k sebi, ali majka Zemlja čvrsto nas stišče grudima gladnim. —
—	Zar da se snagom goluba dignem u orlovske višine? —
—	Progovori, Gospodine, ne puštaj u dvoumici svisnuti krunu stvo-renja svoga! Zar sam ova kav Tvoja slika? —
Oltar se je dizao kao gora sionska, iz koje udarahu gromovi, a kandioce pred njim gorilo je kao grm Mojsijin. Gorilo i ne trnulo se. Kao njegovo svjetlo drhtala je duša Petrova. —----___
Gospodin šuti? Ne! Progovorio je. Kada? Komu? Njegovoj majci i ona je kazivala Petru Njegove riječi u davnim molitvicama, koje su lijepe kao plavet nebeška iza dalekih gora.
—	Da te zbacim s prijestolja, na koje mi te je ona postavila? Ali je tužna slika praznog prijestolja! —
I on zavapi kao da se lome grudi:
—	O razapeta boli Getsemanska! —
A kameni zidovi odjeknuše:
—	O razapeta boli Getsemanska! —
I diže se Petar i koraknu k vratima crkvenim. Vani je bjesnio vjetar. Ulazio je i u crkvu i vijao slabašnim svjetlom u kandilu.
Ono je drhtalo, ali nije gasnulo — — —
A da ugasne, puklo bi srce stare crkve i mnogo drugo s njime. —
Nikola Kolarek:
lz uspomena na mrtvog viteza sv.Grala.
(Nastavak.)
Nezaboravan ostat če svim učesnicima socijalni tečaj na Homcu, djelo nesaviadive energije našeg Viteza sv. Grala. Kad su več svi kur-zisti počivali na svojim domovima, uhvatio je on tek čas vremena, da od ahne od napora, što ga je uložio u ovaj tečaj. Pozvao nas k sebi u redakciju i pričao, kakve je poteškoče morao da svlada, dok je ostvario nastavak tradicija soc. tečajeva svoga velikog učitelja dra Kreka. Poma-gao sam mu kod priprema i bile su mi prilično poznate brige, što ih je znao tako vješto sakrivati. Da ne nabrajam drugo, On je jedva dan prije polaska dobio popust na željeznici, nakon lične intervencije kod direkcije u Ljubljani! A ipak na licu Njegovu nije bilo vidjeti kroz čitavo vrijeme drugo, do onog karakterističnog posmjeha u sitnim valovima oko usana.
Ma da je bilo u vlaku, koji nas je imao povesti u Krek ovu Slo-veniju, i odličnih gostova iz Bačke i Banata, on je več u Zagrebu sjeo u naš dački vagon i za nas je tim časom započeo socijalni tečaj. Okru-žen časnom bračom, započeo ih pitati, koliko je pojedini raširio štampe
u svom mjestu. Onda je prešao na zanimivu temu o svojem putovanju po Medumurju s najinteresantnijim poglavljem o susretaju s „preloškim pašom", koga je konačno nepopustljivim napadajima, na veliku radost Medumuraca, otpravio iz Preloga. Živa je debata doskora privukla oko njega veliku grupu tako, te su več iz drugih vagona^ dolazili kurzisti na početak soc. tečaja. On je bio u svom elementu. „Časna bračo, žurna-listika je naša najpotrebnija akcija. S njome možemo sve postiči. Samo nam treba dobrih žurnalista. Pamtite: iz redakcija polazi se na ministar-ske stolice. Viviani, Briand, Clemenceau, Millerand, Pašič, Protič, Korošec, Pribičevič; svi su ti bili nekad žurnaliste, pa postadoše ministri. I hvalio je žurnalistiku kao vješti trgovac svoju robu. Visokim je glasom pozivao, ko želi u žurnaliste, neka Mu se javi. Pa opet završavao refrai-nom: „Viviani, Briand . . . Protič i Korošec bili su žurnaliste. Tko hoče biti ministar, mora najprije u žurnaliste!" Ali nitko nije imao ambicije da postane ministrom i tako je Njegova agitacija, barem za onaj čas, ostala bez vidnog uspjeha.
„Časna bračo, vi čete na Homcu vidjeti rad jednog od najboljih slovenskih socijalnih organizatora, župnika Mrkuna. Ugledajte se u njega! Ja ču biti s vama zadovoijan, ako svaki od vas bude, ako ne Mrkun, ono barem Mrkunič".
Svuda, u Ljubljani i na Homcu i po svim mjestima, kuda smo za vrijeme tečaja prolazili, bio je On centar, oko koga se sve kretalo. Bez njega nije se zapravo moglo ništa učiniti. On je odredivao dnevni red, najavljivao predavače, tumafoo nejasne izraze, vodio debatu, bio tumačem svih institucija u čitavoj okolici. Svoja je naredenja izdavao obično odmah iza objeda. Stavši na rub podija velike dvorane homečkog izobraževalnog doma reškim je tenorom, koji je prodirao do u kosti, povikao: „Ustaj!" i onda su svi bez razlike pozorno slušali i bez prigovora izvršivali njegove diktatorske zapovijedi. Ali znao je On, da kurziste za dnevne napore odšteti kod večere duhovitim zdravicama — uz čašu vode. Jer na Homcu je vladala kroz sva 4 dana potpuna apstinenca! Kad je obredao sve svoje „adute", onda je, da veselje bude potpuno, uz salve smijeha, dr-žao zdravicu u čast Peri Rogulji. Pa kad se ispraznila dvorana, a urnorni se kursisti več krijepili snom, on je okružen grupom daka, pjevao s njima sevdalinke do u kasnu noč, dok nije prvi prekinuo ugodnu zabavu: „Vrijeme je, da idemo". I pošao je medu dake i medu njima, na tvrdom ležaju, proveo kratku noč.
* # *
Došavši iz Ljubljane, jedne ljefne večeri, vračao se iz redakcije, nakon što je uredio hitne poslove. Pratio sam ga komad puta, i on me ispitivao, što rade „časna brača". Morao sam o svakom referirati. Prije nego se rastadosmo, zaustavi me, potrepta ine po ramenima i u značaj-nom smiješku reče: „Ove ču godine biti ja vaš spiritual." Svoju je riječ vjerno držao sve do časova, dok je ležeči u Sarajevu na smrtnoj postelji ostavio kao baštinu „časnoj brači" bogatu svoju knjižnicu, za koju je uložio svaki slobodni filir.
Znalo se je, da je dr Petar Rogulja u posljednje vrijeme često, vrlo često zalazio medu zagrebačke bogoslove. Neki su iz njegovih izjava znali, da s veseljem ide, i da ih voli.
Poznavao sam mrtvog Viteza iz redakcije. Giedao sam ga kao govornika na sastancima, u polemici i mirnom nastupu. Ob ovom dr Petru
Rogulji rekao je dobri poznavaoc njegov, da je ljubav mrtvog viteza sv. Grala prema stvari, kojoj je posvetio svoj život, teško padala i na mnoge, koji su skupa s njim radili. Jer on je tražio žrtvu, po mogučnosti pot-punu žrtvu za Kristovu stvar. Gdje toga nije našao, znao je jetkom iro-nijom i sarkazmom koriti i šibati. Čovjek bez srca, tako je često nazvan.
Napadna mi je bila silna promjena, što sam je zapažao na njemu, dok je medu nama boravio. Tražio sam joj razloge. Ne dugo. Pomagao je on sam: „Vi ste odlučili, da se sasvim posvetite Kristu i stvari Nje-govoj, spremni da podnesete za Njega i patnju i sramotu. To vas, vje-rujte, ne če minuti. Ali ja vas baš zato poštujem, zato ste mi dragi". To je bila polazna točka, s koje sam pratio svaku riječ i gestu njegovu: da nas što bolje pripravi na žrtvu, koju je svaki od nas imao da prinese Kristu. I zato nam je bio iskren, kao rijetko gdje. Sakrivene dragulje silnoga svoga značaja, u koje je samo malo njih imalo priliku da zagleda, otkrivao je svaki put, kadgod je došao medu nas. Pričao nam je o svojoj mladosti, o školovanju na srednjim i višim školama. Aneg-dote svoga putovanja po Njeinačkoj, Belgiji i Francuskoj. Nije propuštao da govori i o svojim tadašnjim svakodnevnim borbama, o uspjesima i nacrtima. I brige svoje i udarce životne borbe, koji su ga često stizali, sasvim se povjeravao „časnoj brači". Pa dok smo koji put, potišteni sami s njime trpili, on se najednom energičnom gestom znao uzdignuti do heroja žrtve: „Mili moji, mi moramo biti spremni na najteže žrtve. Da žrtvujemo ne samo malo ugodnosti, nego i ono, što nam je najdraže. I onda, kad budemo sve, bez pridržaja, položili na oltar žrtve, onda očekujemo, da če nas tek zabaciti kao iscijedeni limun. 1 u tom času moramo zriati sačuvati mir svoga srca i ostati vjerni svojim načelima!" Tako nas je pobjedivao i lomio svaku skepsu.
Naš je „časni otac" imao dobar uspjeh, Doskora je otvorio vrata u naše duše i on je u svako vrijeme mogao sipati vatru svog goručeg srca u duše „časne brače". Redovito svakog tjedna dolazio je medu nas. 1 samo je trebalo, da ga tko opazi na kraju dugačka hodnika, več je zvono javljalo, da je došao „časni otac". Iz sviju se soba zgrtali bogoslovi u sobu, gdje se on obično navračao. I sad netko otvara vrata, netko mu skida šešir i kaput, netko ga opet pita o ovom, ili onom, dok se svi ne sakupe. Dotle se on več smjestio kod „svoga" pulta i podbočen pitao: „Jesmo li svi?" Jednoglasnom je odgovoru slijcdilo pitanje: „Što hočete časna bračo, da vam pričam ?" Kad se svi slože, onda započinje škola. S olovkom i papirom u/uci, ili pozorno prateči svaku riječ i gestu, slušaju ga njegovi učenici. „Časna bračo, vi me izguraste s ovoga pulta!" Što se dogodilo? Da ga bolje čuju, primakoše se neki bliže k njemu, i tako ga pomalo odrinuše od pulta, kod kojega je podbočen stajao. Ovako je redovito bivalo. Kad je svršio obligatno predavanje, započeo je razgovor. Tu bi se obredala pitanja o svim granama naše katoličke akcije i njenim potrebama. „Gledajte, gradove smo skoro sasvim zapustili, jer smo sve energije koncentrirali da dobijemo selo. Ali nije to dobro! Socijaliste če nam zaraziti radništvo i bit če teško jurišati na jednom izgubljene pozicije. A mi još sada nemarno stručnjaka za radničku i opču komunalnu politiku" i risao nam je soc. bijedu, koju je gledao svaki dan u kuči, gdje je stanovao. „Vi iz grada študirajte radničko pitanje i komunalnu politiku. Vi bolje poznate ökol-nosti i imat čete za to više srca. Trebamo jakih, borbenih ljudi, koji če biti centar našega rada u gradovima. Bez njih ne možemo naprijed!"
I u neobično vrijeme, poslije 8 sati navečer, kad je polazio u re-dakciju, znao se navratiti k nama. Pokucao bi na vratima, pozdravio s „Hvaljen Isus, časna bračo!" nabacio nekoliko misli i brzo otišao. Tako nam je na staru godinu 1919. navečer došao čestitati sretniju 1920., koja je prvoga njega pokopala, s listom biskupa Mahniča. Reče nam, da smo mi prvi, kojima pokazuje pozdrav Učitelja Mahniča. Biskup je go-vorio o žutom pokreta i odgovoru kardinala Gasparria na propozicije jednog vode naših reformatora: „Časna bračo, talibus defensoribus non eget Ecclesia! Mi čemo poči s Rimom, pa stojalo nas to kakovih žrtava. Naš je položaj težak radi riječkog pitanja. Ali mi čemo znati razlikovati političke poteze rimske kurije od odredaba, što ih Rim izdaje, kao glava Crkve. A i za našu pravednu nacijonalnu stvar pobrinut čemo se, da bude zastupana dobrim informacijama. O tom mnogo ovisi".
Tako nas je školovao mrtvi Vitez sv. Grala.
* * *
Jedva smo se nekako smjestili na početku zimskog semestra 1919,20. Još nijesu ni predavanja započela, več je naš novi spiritual došao, da nam, kako izričito naglasi, on prvi progovori, kako čemo se sub specie aeternitatis spremati kroz čitavu godinu za kasniji rad.
„Čitav naš privatni i javni rad moramo promatrati i upravljati sub specie aeternitatis. Pod tim vidom vodimo mi i naš državni život. A i vi morate svoju pripravu za kasniji rad da vodite sub specie aeternitatis. Prije svakog znatnijeg rada morate postaviti pitanje: koliko če mi to koristiti, da budem što vjerniji i sposobniji sluga božji. Vaš je poziv u najeminentnijem smislu socijalni. Onaj čas, kad svečenik sjedne u ispo-vijedaonicu, vrši on takvu socijalnu funkciju, kakvu ne može da obavi ni najspretniji socijalni politik. Jer socijalno pitanje nije samo pitanje želuca. Kad bi to bilo, onda ne bi naši bogati slavonski gazde za prevrata plijenili spahiluke. Socijalni je problem u prvom redu pitanje unu-tarnjeg zadovoljstva. A u ispovijedaonici če vam ljudi istoyarivati more socijalne bijede, na koju čete ulijevati blagi lijek za potištene duše. Zato študirajte socijalno pitanje, ali pamtite, da ne može valjano socijalno raditi onaj, koji zanemari svoj stručni študij". Prolazio je redom sve predmete, od apologetike i dogmatike, pa sve do — židovskoga i pokazivao kako se u njima mora gledati i socijalna važnost."
„Študirajte sv. Pavla i njegove poslanice i govore, pa čete vidjeti, kako je on moderno širio i branio krščanstvo. U crkvenoj čete historijl naučiti, kako je Vječni poklad, što ga je Krist dao svojoj crkvi, ostao do danas isti, nepromijenjen, a kako se ono, što je u Crkvi ljudsko, mijenjalo. Što je jedno stolječe sagradilo, drugo je razgradilo. Ali Crkva je svoj ljudski elemenat znala prilagod ti potrebama čovječanstva. Upo-zoravam samo na to, kako je izvršno upotrebila ženu za karitativni rad u formi starodrevnih dijakonisa, kako je pomoču redova unijela u čovječanstvo smisao za organizovani socijalni rad. Neka vas to ne smeta! To je djelo ljudi, i baš te činjenice najbolje dokazuju, kako je jezgra Crkve božanska".
Ideje pokreču životom, ideje, časna bračo, privlače. Eto liberalizam je raskrhao socijalne sisteme, na kojima je kroz stolječa počivalo ljudsko društvo. Liberalne ideje rimskog gradanskog prava normiraju čitav naš javni život. Mjesto našeg starog zadružnog prava ucijepile su našem se-ljaku norme rimskog trgovačkog prava. Tako je kapitalistički princip

prikrojen na naš stari, komunistički život. U Rimu su trebali da dodu plemenita brača Grakhi sa svojim reformama, osobito agrarnom. I mi čemo trebati svoga Gaja Grakha, da pametno rješava naš agrarni problem. Ali mi čemo, u tom. slučaju, imati i svoga Livija Druza, koji če vještije nudati masi više, i koga če zato masa slijediti. Historija se ponavlja! I to je jedan problem, koga vi ne smijete u svojoj pripravi mimoiči!
„Mi ljudi laviramo izmedu životinje i savršenstva, izmedu Krista i Sotone. Možemo se usavršiti. Samo moramo u sebi pronači jednu sposobnost i nju kultivirati do skrajnjih granica. I to je zadača vaša, da svaki otkrije u sebi najvredniju stranu i u njoj se specijalizira. Jer moramo biti radi ideje, kojoj smo se posvetili, ljudi največe spretne. To znači raditi sub specie aeternitatis!	(Nastavit če se.)
Jože Piber:
Meditacija.
Ob rdeči luči med belimi gredami sanja — nočni sanjar — vodomet in solze proti nebu joče.
„Rože sem trgal na tvojih poljih in rožmarine, Gospod —" tako pričenjam betlehemsko pesem sam s seboj — kot kralji jutrovih dežel ob znamenju v božični noči in polno nerazrešenih skrivnosti — kot svetel demant bil bi tvoj — vsejasnih v filmu misli zrem pred sabo. (Vse neutelešene simfonije igrajo
moje koščene, v temo vpletene roke.) „A kdaj spoznal bom tebe, veliki Bog — od vekomaj Hieroglif? Kdaj v tvojem srcu bo sanjalo moje revno srce?"
Po parku je molk zavpil in vodomet je obstal kot da priti do Njega
bilo bi vsem nemogoče.
S. J. Nädson — Tine Debeljak:
Mili drug, ■■ jaz vem . . .
Mili drug, — jaz vem, priznam odkrito, bled da je moj verz, bolan, plahutajoč . . . Ta nemoč bolest mi prizadeva skrito, često tajno plakam v tiho noč . . . Ni na svetu hujšega od muk jezika : z ust s težavo krik izvije se na dan ; in zastonj ljubezen dušo žge velika: jezik naš beraški je, hladan .. .
Mavrica vseh barv, razlita po prirodi, zvok vglašene pesmi s strun drhteč plahi, bol za ideal in solze o slobodi: Käk z besedami izrazim naj vse to ?. . . —
Käk naj svet brez mejni, svet razpet pred nami, in duševni svet, z nemirom prepojen, živo naj naslikam z robimi zaznami in kako izrazim v verz naj omejen ?. . . —
In molčati, kadar jok razlega se kroz tebe, in se siliš, da miril bi rad v grozni borbi, proč trpljenje le krog sebe . . . Ne, molčati nočem in ne morem, — brat! — Pusti, da — kot borec — spon teh ne razbivam, da ne lijem — prorok — luči iz višav: — v tolpo sem odšel, v trpljenju z njo prebivam in kar znam to dam: — odgovor in — pozdrav . . .
J. A. — Ljubljana.
Ali je redovničtvo še času primerno.
Meništvo! Kdaj je "bila ta cvetka krščanstva bolj teptana, kot v današnji dobi! Kdo je ne prezira, kdo se ne spotika nad samostani ? — Vsemogoče očitke se dviga proti njim. Nekateri izražajo bojazan, da bo radi par sto ljudi, ki se posvete deviškemu življenju, trpela rast in napredek naroda. Drugi vidijo v obstoju samostanov le kotišča lenobe in brezdelja in računajo, koliko novih stanovanj bi se dobilo, ako se redovnike postavi na cesto. Tretji — in teh je menda v tej vrsti največ — govore o velikanskem mrtvem kapitalu, ki leži brez opče koristi nakopičen po raznih samostanih. Vsi ti pa se strinjejo v tem, da smatrajo redovništvo kot družbi škodljivo napravo, za nekak izrodek krščanstva, ki bi ga bilo treba že davno odstraniti.
Pri nas v Jugoslaviji postajejo ti glasovi vedno glasneji, ki jih pravilno moremo ceniti le, ako jih nesmatramo kot posamičen pojav neraz-položenja proti samostanom, temveč jih je treba spraviti v zvezo s splošnim kulturno-bojnim razpoloženjem naših svobodnomiselcev in njihovega časopisja. Le ti se danes že toliko odkriti, da ne zatajujejo več naivno, njih boj velja le samostanom, ne pa Cerkvi, da so le proti redovništvu, ne pa proti religiji. Sovražniki krščanstva jesno uvijajo, da ima Cerkev ravno v svojih redovih najjačjo oporo, najsilnejšo oporno moč nasproti brezverstvu in razkristjanjenju človeške družbe, zato velja njim prvi boj, prvi strel kulturnega boja zadene samostane in njih ustanove, kri redovnikov je prvo, kar zahteva revolucija! Vsak zaveden katolik lahko takoj uvidi, odkod prihaja in kak namen ima klic po odpravi redovništva.
Jasno je pa tudi, kdo je v to poklican, da odloča o upravičenosti raznih verskih redov in kongregacij. Gotovo si ne bomo stvorih sodbe iz pojmovanja in stališča drugih religij, vprašanje se tudi ne da pravično rešiti na podlagi teoretiziranja modernega racionalizma, ampak vprašati je treba Cerkev, ki je mati vseh teh naprav in zanje odgovorna. Nauk Cerkve pa je, da redovi in redovne naprave nujno spadajo k celotnemu sestavu cerkvenega življenja, da so pojav, ki izvira iz najglobjega, bistvenega. pojmovanja krščanstva. Nauk Cerkve je, da evangeljski sveti povzročajo pri marsikaterih osebah življenski poklic, ki v spolnjevanju
obljub vednega devištva, uboštva in pokorščine slede idealnem, bogo-navdahnjenemu hotenju, posvetiti vse življenje božji službi in tako zadostiti za one soljudi, ki tavajo za zmotnimi cilji, gnani po poželjenju mesa, pože-Ijenju oči in napuhu življenja. Mnogo je oseb, ki šele v redovnem stanu morejo svoje sile razviti do polnega razcvita in najti svojemu značaju primerno udejstvitev.Zato pojav meništva v katoliški Cerkvi ni nekaj slučajnega, temveč bistvenega i le svedoči, kako Cerkev kljub raznolikosti značaja vernikov razume za vsakega najti primeren izraz verskega življenja. Cerkev si more ponosno spričati, da je razumela v vseh vekih se prilagoditi iz same sebe toku in duhu časa, da je vedno našla primerno obliko, v kateri je mogla čim popolneje vršiti svojo božansko misijo med narodi zemlje. In edeno temu cilju so vedno služili tudi njeni redovi, kakov nas-uči zgodovina. Cerkev prvih stoletij je silne, dolgotrajne boje z neštevilnimi herezijami zmagoslavno izbojevala pod vodstvom učenega, dobro discipliniranega meništva; pokristjanjenje zapadne in severne Evrope je potekalo iz samostanov in veliki papež Gregor VII. je zamogel tako korenito reformirati versko-naravno življenje svoje dobe edinole oprt na vzorno ispeljano organizacijo Ciygnyske kongregacije. Skoraj odveč bi bilo omenjati, da se nam je le potom samostanov ohranila antična kultura, da so bile naselbine menihov skozi več kot 1000 let edina torišča znanosti in umetnosti, edino toplo gnezdo, kjer so se mogli razviti početki ustvarjajočih narodnih kultur.
In ako Cerkev še tudi dan danes vstraja pri svojih verskih redovih, kongregacijah in samostanih, potem tega ne smemo smatrati za nekak okrneli izrastek na njenem živem organizmu, ampak, kot vedno, tako tudi danes z redovništvom dosega svoje posebne namene, Doba, ki jo živimo, se upravičeno nazivlje socijalna doba, ker bolj kot kdaj preje se delovanje posameznika in tudi družbe skuša uravnavati v dobrobit skupnosti. Socijalno življenje našega časa je pa tako zamotano, tako polno različnih pojavov in oblik, da mora vsak, ki hoče socijalno koristiti, poleg onih nalog, ki jih je preje družba stavila, spolniti še mnogo novih, težkih pogojev. Pride li redovništvo, v teh spremenjenih razmerah tudi kot socijalni faktor v poštev?
Nasprotniki redovništva si pač ne upajo odrekati socialne funkcije takozvanim aktivnim redovom, kar je njih delovanje v javni blagor pre-očitno, absolutno pa odrekajo pravico do egzistence kontemplativnim redovom. Glede aktivnih redov je jasno: delo, ki ga vrše v dušnem pa-stirstvu, v šoli in zlasti na karitativnem polju je nenadomestljivo. Celo nasprotniki so prisiljeni priznati samostanskim učnim zavodom prednost pre državnimi in dajejo svojo žensko deco v pretežni večini v vzgojo redovnicam. Kaj naj rečemo o strežbi bolnikov, o obskrbovanju azilov za onemogle starce i nepreoskrbljeno deco, ki je pobirajo na cesti in rešujejo popolnega fizičnega in moralnega propada. Ne bilo bi težko, s številkami dokazati vse ogromno delo, ki ga vrše redovi na polju krščanske Caritas, če prav bi bile statistike le približne, aproksimativne, ker redovniki ne delajo za številke, temveč za Boga. Le Bogu plačniku je znano, koliko mladih življenj ovene v strežbi kužnim bolnikom, ki so tudi od najbližih sorodnikov populnoma zapuščeni, koliko tihih, nesebičnih žrtev darnjejo na altar krščanske ljubezni do bližnjega, žrtvujoč vse ugodnosti življenja in končno življenje samo bednim in najbednejšim iz človeške družbe. To je heroizern, ki se ne da kupiti ne s srebrom, ne zlatom, ampak ga more doprinesti le krščanstvo v upanju na posmrtno plačilo.
Toda, kaj je s kontemplativnimi redovi? — Predno govorimo o tem, je treba povdariti eno stvar: Cerkev je popolna verska družba, ki se more enakovredno primerjati s politično družbo (državo) in kot taka v posesti združevalne pravice zase in za vse svoje ustanove, redove in kongregacije. Res, daje to materia mixta, nekako cerkveno-politično polje, in je želeti, da se uravnava v prijateljskih odnošajih s političnim oblastimi, toda, kljub temu ostane Cerker nad državo po svojem namenu in ne narobe. Je pa tudi v lastnem interesu vsake države, podpirati Cerkev v njenih stremljenih po poglobitvi verskega življenja med državljani, kajti le državljani, ki priznavajo božje zakone, bodo vestno spolnjevali tudi državne postave. Vsako, Cerkvi nasprotno postopanje državnih oblasti nasprotuje pravičnosti in je nasilje. Vzemimo le naš slučaj: Med tem, ko se vsetn drugim ljudem pusti svoboda v načinu življenja, da le ni družbi v kvar, se hoče ta pravica odrekati redovnikom. Zakaj se ne bi smelo združiti 10 ali 15 možkih ali ženskih oseb v eno družbo, se odtegniti svetnim opravilom, družini in lastnemu premoženju, ako se jim tak način življenja zdi najprimernejši služiti svojemu Bogu? Mnoge osobe se družijo v družbe in hiše z vsemi drugačnimi, družbi naravnost kvarnimi nameni — in čudno, proti tem ni ugovora! Sicer bo kdo ugovarjal, češ, kon-templativni redovi žive na stroške družbe. — Tuje pač treba razlikovati: v veliki meri krijejo potrebe z delom lastnih rok, kar pa prihaja od zunaj, so prostovoljni darovi, miloščina, v kateri ni nihče siljen. Vsi ti pa, ki darujejo samostanom ali Cerkvi sodelujejo pri veliki dobrodelni akciji, ki že od vseh stoletij poteka iz zamostanov. Premoženje Cerkve je služilo v vseh časih preskrbi revnih in ubogih! To je zgodovinsko dejstvo vseh stoletij, ki ga ne spravi s sveta vse obrekovanje in Iažisumničenja nasprotnikov Cerkve! Da je to velikega pomena v narodnem in državnem gospodarstvu, je razvidno samo po sebi.
Vendar moremo vprašanje kontemplativnega meništva le kot verni katoliki, in z socijalnega stališča, pravilno presojati. Življenje kontempla-cije je življenje odpovedi in molitve. To je življenje nadomestilne molitve. To je življenje nadomestilne molitve za vse one, ki nimajo časa, da bi molili, njih življenje je spravna daritev za vse one, ki so se odtujili Bogu. In če marsikdo, ki je živel Bogu odtujeno življenje, vendarle najde milost srečne smrti, se ima tudi zahvaliti temu redovništvu, ki daruje Bogu svoja dobra dela in pokorila v zveličanje duš. To meništvo je živ, tvo-ritveni del v občestvu katoliške Cerkve, ki je enoten organizem poln stvarjanja in življenja. Dela molčečih, tihih redovnikov enačijo podzemskim vodnim žilam, ki skrivno učinkujejo, da zelene polja in nevidno namakajo livade in tečejo dalje, kjer se združujejo z drugimi tokovi nevidno in neslišno. Kar je bilo mučeništvu Cerkvi v dobi preganjanja, to ji je bilo meništvo v poznejših stoletjih in je še danes mogočen dokaz za božanski izvor Kristusove ustanove. Dolga stoletja je veljalo meništvo krščanskem svetu kot tip krščanske popolnosti.
Kakor so se zapadni narodi učili od meništva reda, dela in pod-ložnosti, tako morejo biti redovniki tudi današnji družbi v zgled čistosti, odpovedi in samozatajevanju. — Mnogi možnost spolne zdržnosti sploh zanikavajo. In vendar lahko vsak čas vidijo mladeniče in mladenke najlepših let, ki v službi večnih idealov žive populnoma čisto. — Neizmeren egoizem se šopiri vse povsod, okužuje družinsko in javno življenje in grozi zatreti vsako sled krščanske ljubezni in nesebičnosti. In takim
ljudem, ki so si sicer po krvi in ognjišču sorodni, pa vendar po sovraštvu in .sebičnosti odtujeni, je samostanska družina, ki ni združena po tradiciji, tem več ljubezni, živ memento! — Nekaj naravnost nepojmli-vega je pa moderni družbi, ki živi tako često od krivično pridobljenega bogatstva, prostovoljno uboštvo. Pač res, da ji manjka zadostnih nagibov za tolik heroizam. Velik problem našeg časa je, kako izenačiti socialna raspotja med stanovi. Veliko je število onih, ki razmotrivajo v dolgih in temeljitih razpravah o tej stvari. Toda kje so, kadar je treba teorijo prenesti v prakso? Toda, ako ljudstvo vidi, kako zapuščajo često tudi bogati raskošna stanovanja in razvajeno življenje in1 se posvečajo redov-niškemu življenju, da tu strežejo revnim in bolnim, potom morajo verjeti da v samostanski celici ne iščejo udobja in naslade, temveč, da zapuščajo bogastvo in svet, da v službi večnih idealov služijo za posmrtno plačilo. Ako ljudstvo vse to vidi, potem more tudi verovati, da je izenačenje na podlogi pravice možno v krščanstvu pa tudi edinole v krščanstvu. Potem tudi veruje, ako se umu govori o posmrtnem življenju, da le to v resnici biva. In kdo, ki socijalno misli, more oporekati, da je tako delo kontemplativnih redov, socijalno koristno?
Tudi zgolj kontemplativni redovi niso torej brez važnosti za človeško družbo, da naravnost potrebni so. Da se jih toliko preganja in sovraži, je iskati vzroka v tem, ker njih obstoj vzbuja v duši marsikoga slabo vest, neljube spomine, ker so redovniki žive priče, da je možno življenje čistosti in odpovedi. — Pa tudi Cerkev kot živ organizem jih potrebuje. Pravično in primerno je namreč, da ima taka verska družba, kot je ravno r kat. Cerkev v svojih vrstah osebe, ki žive zgolj njenemu najvišjemu namenu. Ona rabi prostovoljcev, ki je odpovedo vsakemu drugemu opravilu in služijo edinole Bogu. Mi, ki verujemo v moč molitve in cenimo priprošnjo pri Bogu in veličino duhovnih žrtev, se zavedamo, da je življenje teh redovnih oseb nad vse blagonosno.
M. Soljačič:
Lepeze.
P. B.
Lepeze, lepeze, što dišete mirise sa grudi djevojačke, ne bunite sna naših patničkih priča!
Duše su naše drhtave
i srca izjedena.
Mi smo ko šuma hrastova,
što plače zimi cviječe uvelo,
i oči naše plašljive
i našu bolest golemu.
Ne blažite nam truda naših golemih.
S radosti vaše svi čemo da umremo
u jedan velik dan.
Lepeze, lepeze, pustite nas da tonemo sve dublje, sve dublje u te naše bolove. Da vidimo očaj duša velikih i srž života našijeh!
— Malene bjehu stare vaše utjehe Ej — sad nam dajte tuge goleme, da zaplovimo u te bezdane i izronimo srca čovječja.
Da svakoj duši dademo po jedan pehar krvavi i jednu dušu patničku i jednu ljubav čovječju.
Lepeze, lepeze, što dišete mirise sa grudi djevojačke, ne bunite sna naših patničkih priča!
Prudhomme — M. Pretnar: Le vase brise.
Počeni vrč.
Vrč, kjer ta cvetka uveneva, udar s pakljače je zdrobil, dotik bil lahen je da zevo najmanjši šum ni bil razkril.
Se v steklo raspoklina nežna zajedala je dan za dnem. Bilo potezo le je bežno, nepaznim skrita je očem.
Za kapljo kaplja se gubila je vode; vse je zdaj zaman. Nikakega več ni slepila: vrč počen je, pazite na nj.
Tako pod roko, ki je drago, srce izmučeno trpi, dokler naposled ne omago in cvet ljubezni uveni.
Vsekdar zakrito svetu čuti, zajedati se polno ran, ki jih od nas nihče ne sluti: Vrč počen je, pazite na nj.
M. Sudeta:
Prvo proleče.
Znam. Proleče je bilo, kad se mleko cedi, po jabukama zrelim mirisala trava; a ja sam osetio, da ko seta plava, nešto ide u me, i pogled mi sledi.
1 u svako jutro puno molitava odšle ja sam snio jedan pogled, bledi. Verovao mnogo. Maštanja u bedi moja su mi bila kao davna java.
Da. Tako je došla jednom prolet meka, a s njome i jedan oblak iz daleka. Sve su sanje moje u njeg se gubile . . .
0	onda kroz plave devojačke oči u mene je sišo jedne bele noči —
1	moje su reči prvi puta ljubile.
Anton Vodnik:
Ivan Pregelj: Joannes Plebanus
Prečudno hitro je vzrastel Ivan Pregelj iz svoje prve skromne zbirke „Romantika" in večerniške povesti „Mlada Breda" do „Balad v prozi", ki dihajo že vse vonj njegove samosvoje čuvstvenosti in samorasle besede, pa preko „Tlačanov" in „Zadnjega upornika" do globoko intimnih lepot v „Otrokih solnca" in religiozne mistike „Joannesa Plebanusa" (v Dom in Svetu, 1920).
Ivan Pregelj jev po smrti Cankarjevi (o, ti ubogi, kolikokrat sanjam o nenapisani Tvoji „Ženitnini v Kani Galilejski", kako nam je tesno brez Tvoje besede, ti silni mož, ti dobro dete, o Ti, po silnih lepotah trudni daljnovidec 1 . . .) naš najtesnejši, najglobokejši umetnik, ki gleda svet in vse vesoljstvo v opojnoskrivnostnih dimenzijah religije in večnosti, v svojem zadnjem delu moško pobožni, od nepojmljive besede božje presu-njeni interpret evangelijev . . . Kar nebi mogel izraziti ostri dogmatični duh, to je položila globoko-religiozno doživljajoča umetnikova duša v včasih skoraj vizionarno silna občutja. V svojem, rekel bi, elementarnem religioznem doživljanju je Ivan Pregelj sijajni antipod razbitih duš v iskanju Neznanega v moderni srbohrvatski liriki.
Joannes Plebanus, kjer je epičnost hkrati čudovita lirika, kjer je telesnost, kljub temu, da je včasih drastično materielna, dematerializirana, oproščena brutalne teže naturalizma, ker se vedno, vedno zavedane, da je človek srivnostno bitje z neumrljivo dušo, potom katere smo v čudni zvezi z metafizičnim svetom, z onostranstvom in smo vedno tako blizu temnega misterija Božanstva, ki pa dobiva tu vedno svetlejši, jasnejši obraz neskončne dobrote in skrbi, obraz Očeta, ki prečudežno raste iz
besed Kristusovih: Oče naš, kateri si v nebesih. . . Tu se ta silni mi-sterij realizira v čovekovi duši potom skrivnosti polnega metafizičnega sorodstva: On nas je ustvaril ... On nas je odrešil . . . Marija, mati Božja . . .
Vsled tega metafizičnega elementa, ki vse prešinja in ki daje vsemu stvarstvu silne dimenzije večnosti (a kakö ničev se ti zazdi naturalizem in laži - realizem, ki ni sub specie aeternitatis, ki se neodraža na neskončnem obzorju Nepojmljivega, v primeri sto umetnostjo! . . .) zadobi včasih kak prizor v foannesa kljub strogo lokalni omejitvi mistično brezprosto-ren in brezčasen, oz. vseprostoren in osečan, neskončen značaj, ki je čudno skrivnostna sinteza časa in kraja. Na pr.: (Katrica, nezakonska mati, se je kamenčkala na produ). „In ko je doigrala, je zajela po dva kamenčka naenkrat, potem tri, štiri naenkrat, se je zasmejala veselo in tlesknila z rokami:
„Že spet doigrala srečno!"
„Lepa igra", je odvrnil ribič, „pa stara. Že Sara se je kamenčkala, ko je dete nosila".
„Kdo je bila Sara?" je vprašala ženska in obraz ji je pokrila trudnost.
„Da tega ne veš! Abrahamova žena je bila, stara čeljust in siva,
a ljuba Bogu. Njen sin je bil Izak".
*
S čudovitim vonjem je prepojil Pregelj o Joannesu besedo „mati". (Katrica, ki ji je lastno dete umrlo, je dojila tuje otroke.) In nam jo je naslikal z nežnostjo (o, kako lepa in ganljiva je v ustih in močnih rokah moža!) in religioznostjo, da se je fizis čisto poduhovila in poneskončila.
—	„Sancta!" je vzkliknil Joannes, ko je videl Katrico dojiti tuje matere dete. —
Ali silna vizija, ko leži Joannes bolan in blodi in zaprosi mleka.
—	„In je videl v grozi in slasti, daje bila žena sramežljiva odpela obleko nad svojimi dojnimi udi in so sinili mehki in topli: strašna ljubezen ženskega telesa. In je čutil, da se je nagnilo zdravo telo nadenj in je dahnil vonj nepoznane polti. Njegova moška in trpka narava je jeknila v brezmočnem uporu:
„Svinja!"
Nato je slika ugasnila, a vstala nenadoma znova, sijajno večna. Tam je klečala žena, skrivnostna razumu in srcu. Z obema rokama in krčevito je bila rastrgala obleko na svojih deviških prsih. Njene oči so prosile k Sinu, njena usta so govorila Sodniku, ki je prihajal:
„Poglej, moj ljubi sin, telö, ki te je nosilo, in prsi, ki so te dojile! Bodi usmiljen, kakor si obljubil!" — (D. in Sv., str. 283; 1. 1920).
In ko je pri maši dijakon Peter zaprosil vikarja Joannesa, naj mu da piti iz keliha Gospodovega — tedaj je vikarju zadrhtela duša in je videl: žena je nad tuje matere dete zgrnila prsi. „Naj sem, naj sem kakor žena, ki je dobro storila".
Obrnil se je in obhajal tovariša .. . —
To je čudnovito globoko, transcedentalno doživetje materinstva, kakršnega je zmožen le krščansko, mistično — religiozni pesnik . . .
„Joannes Plebanus" je globoko umetniško delo. Bogastvo lepote je nakopičeno (sit venia verbo!) v njem. In študija — kulturne zgodovine
in toliko tihih, tihih podrobnosti. (Kulturni zgodovinarji bi mu morali biti hvaležni — pa mu ne bodo 1) In ljubezni . . da, ljubezni . . (Skrijse. naturalizem, pred to večno lučjo človeške duše! O skrivnost! O slast! Tudi najbednejši imajo duše, neumoljivo dušo! . . . In ljubezen je, ki jih oživlja!) Joj, koliko jo je in kako vroče v klasičnih pridigah Joannesa Plebanusa: do domače besede in zemlje, do rojakov, preprostih — toda dobrih, dobrih, in do besede božje in do vsega, vsega . . . Joj, koliko jo je in kako grozne : do Kristusa, trpečega, odpuščajočega . . .
In kakö je Ivan Pregelj rešil v Joannesu problem človeka — duhovnika, ki v bolečinah in askezi raste k svojemu Gospodu! S plemenitostjo in resnostjo in z ljubeznijo (da, z ljubeznijo!) kakor more zopet le — religiozni pesnik . . .*
*
Ivan Pregelj je pisatelj z velikim obzorjem in globokim življenjem srca. Po smrti Ivana Cankarja med slovenskimi pripovedniki do sedaj edini, ki odpira naši besedi novih vrelcev, naši duši novih lepot in novih opojnosti . . . Njegov slog je res njegov, ves njegov, brez deklamator-skega patosa in retorike. Sem in tja spominja na preprosto dikcijo evangelijev, kar tako blagodejno vpliva: glavni stavki, zvezani z enostavnim veznikom „in", kar daje pripovedovanju značaj resnosti, pristnosti, iz globočine izvirajoče resničnosti (ne mislim tu zunanje!), sveže in tihe monumentalnosti. . . Nekaj posebnega je v njegovem slogu, kar mu vliva opojnosti in čudovitosti pesniškega razmaha. Novo je v našetn slovstvu tudi to, kako hoče čuvstvo ali misel v njini neenotnosti kar najtočnejše zajeti v ozko obliko besede : pomaga si s sestavljenkami, ki so v časih naravnost vzorne in lepe. —
Ivan Pregelj je tudi naš najglobokejši, filozofsko doumevajoči kritik.
Slovenska katoliška moderna je nanj lahko ponosna.
Mihajlo Firak:
Zapisci.
21. II. 192. O, kako strašna je osamljenost duše! Koliko puta zaplače ona, zaplače tiho i bolno, tako bolno! — Sam, sasvim sam usred bučnog, rastalasanog svijeta . . .
U samoči rada se bol, samotna i neznana gine.
More trpljenja talasa se dušom, poplavljuje svaki njen drhtaj, jadom i čemerom zalijeva čežnje, u zametku truje svaki poriv za srečom i vedri-nom, olovnom tugom ovija dane mladosti moje.
Tugom ovijena duša i otrovane čežnje.
Jer je samotna duša usred nebrojena ljudstva i nitko ne zna o bes-krajnoj žudnji Istine i Ljepote i Ljubavi, jedne Ljubavi. A samo tom žudnjom živi duša i zato joj nema zavjetišta na zemlji.
I neznan potucam se kraj dvorova onih, koji zovu sebe ljudima, a duše ne čute i ne znaju, što krije ona u sebi.
* In dotični gospodje, ki se baje skandalizirajo nad Joannesom, bi morali biti zato pisatelju hvaležni — pa mu tudi ne bodo . ..
Tko de me primiti, tko če mi dati da počinem i sudbu moju tko če razumjeti ? . ..
Komu da otkrijem svoj svijet, tko če htjeti, da pogleda u njega, tko če da dušom pristane uz mene? . . .
Bože, — jedini Ti!
Ti, koji mi dade dušu i dade mi da spoznam njena neumrla bo-gatstva, njene bezdane dubine i beskrajne čežnje. Ti mi dade dušu, Ti mi objavi njenu sudbinu — jedini češ Ti da je prigrliš k sebi i da je primiš kao svoju. Jer Ti je jedini ljubiš!
Ti češ uslišati beskrajne njezine čežnje i naselit češ se u bezdanim njenim dubinama.
Razbij moju samotnost!
Rasprši tugu!
Osjeni životvornim blijeskom moju dušu i zavladaj u njoj na vijeke!
27. II. 192 . — Što je sanja? — Toliko sam ih imao i jedino sam u njima živio. A sad se nekud izmiču, blijede, moja se ljubav k njima ohladuje i bolno, tužno je u duši. Sad trepet strave, sad fini, nježni akord boli, sad opet mukli glasovi pogrebnih zvona prostruje dušom. Tako tužno i bolno je u duši.
Oh, što su sanje, što su? Hoču da znadem sad, kad nastaju, kad me napuštaju, kad blijede njihove sjene obilaze dubinama duše.
— Hoču li moči bez njih živjeti i kako ču, kad je u njima bila sva životna radost, sva ljubav? Ljubio sam ih nada sve, i čutio sam, da one ljube mene, nježno, duboko i vjerno. To je bila moja jedina ljubav, jedini uvjet i izvor dosadanjeg mog života. Njima sam hranio ubogu dušu, vjerovao tvrdo u njih i nadao se.
I sad — one odlaze, gube se, ne znam kuda ni kako. Prati ih umiruči sjaj i mrtva tišina. Hoče li mi sa sobom odnijeti i vjeru i nadu. Drhtaj i groza obilazi najdubljim i najskrovitijim zakucima duše.
Oh, što ste vi, sanje ?
4. III. — Strašni časovi! Duša bez ikakvog truda skroz na skroz prozire svaku stvar, i nigdje ništa ne nalazi, nigdje ne može počinuti. Sve pusto i prazno, a najviše ono, što sam najviše volio, u čem je bila sva nada, ono, što me je vabilo k životu, u čemu sam nalazio najviše uživanja. O, kako sam se varao! Sva ljepota svijeta, koja me omamlji-vala nestade. Preda mnom stoji svijet kao čista prozirna ploča, prozirna i prazna, a kroz nju prodire moj pogled u beskrajne daljine, u nedogled. Jedine tamne, neprozirne točke na toj ploči jesu grijesi, koje sam poči-nio vjerujuči u svijet i tražeči u njem hrane za svoju dušu. Te me točke sacl bodu, probadaju moju nutarnjast, jer su j e d i n e, koje gledam na prozirnoj i praznoj ploči svijeta. I ništa više, ništa! Pustoš svijeta, u kojoj ko sablasti strže bludnie i grijesi, a u nedoglednoj daljini pomalja se vječnost.
Vanitas vanitatum et omnia vanitas!.. O, zašto moram da to tako bolno osjetirn, da gledam tako jasno ispraznost svijeta? Tako jasno, da bi je dodirnuti mogao. I zaista, evo čutim, kako se to ništavilo ta praznoča dodiruje duše; kako jeziva groza kao sjena smrti prolazi čitavim mojim bičem. Sve propada, sve se gubi, iščezava, ostaje smrtni strah i bezgranično kajanje.
... et omnia vanitas!
Pa zašto sam Te onda izdao, kad bez Tebe nema ništa, kad je sve u Tebi, o Jedini, Svemožni, moj Bože? . . . Da, moj si, i ako sam
Te izdao, jer kuda ču, kad si Ti svagdje i uvijek sani u Tvojim rukama ?
Zašto sam Te zapustio i predao se svijetu, svijetu bez Tebe? Zašto sam pošao bludnim stazama i zatvorio uši svoje pred Tvojim glasom. Jer uvijek si me zvao, a ja nišam htio da Te poslušam.
Ljubio sam samo sebe i svijet radi sebe i nijesam htio da znam, da sam i ja i svijet Tvoji, u Tvojoj vlasti, od Tebe stvoreni i da mi Tvoja, ne moja volja ima biti zakon. Zato me kaznila Tvoja pravednost i sad drhčem pred licem Tvojim, Gospode 1
Milost, milost, molim i snagu, da vjeran budem u službi Tvojoj do vijeka!
}{	V i L 1 N G A |.
--
Boško:
Jutro.
U mesečini beli luči plešejo
in sence na barje mečejo; nemir ... v ložah kakor bajka v noči skrivnostno zveni: jutro je, jutro.
Moja ruža.
Uvenula je ruža u vrtu žica moga, i sniva, tiho sniva svoj rajski, meki san. A ja je miran gledani i suzama je rosim syu noč i čitav dan.
Al kada mjesec drhtne vrh dolova i gora, na uvenuloj ruži zablisne nade sjaj. I kao da se moli — A s moje duše bježi sva tuga, bol i vaj.
Boško:
O poldan.
Na parobju gozda
bele breze in oblaki prek neba; tiho je, da slišim mir in molk polja.
Naokoli sonca žarki; v poljanah, v ozarah vse pokojno spi . . . in vendar glas nekje zveni kot jok daljni iz noči.
*
Anka Šop:
Dobrotvorko!
U mjesečine sjaju, što meki blaži ritam Dobrotu tvoju čitam, Dobrotvorko moja!
U blagoj sunca zrači, što tisuč blaga krije Ljubav me tvoja grije, Dobrotvorko moja!
U ljetnom blagom danu i pčela sitnih roju Ja gledam dušu tvoju, Dobrotvorko moja!
U tamnoj oblačini i buri, što se diže Ja tvoje gledam križe Dobrotvorko moja!
U pehar zahvalnosti spram tebi sad ti velim Slit srce svoje želim, Dobrotvorko moja!
D. Kamber:
jeseni.
Kada više sniježnih gora Magie kruži divsko kolo, Zimin pozdrav vjetrič nosi Svirajuč na — granje golo — Kako tužno, kako tužno Zuji mukla pjesma granja, Ko kad cvjetna mladost klone U naručju umiranja.
Kako brzo prode sreča U proljetnom smiješku, slavi! Zadnji joj se pijev rasplinu Na stepama zaboravi. — Drukče sada zvijezde sjaju 1 s nebesi sunce plavih : Proljet naša — sanak pusti, — Jesen — to je život pravi.
Anka Šop:
Novi lik.
Preda mnom novi kazat če se lik. — Na gori plamnoj rajskoga čeznuča buktjet če vatra isušenog pruča uz zanos i uz klik.
Jecat če duša uz želju i bol, kad tvrd se vjetar s novih strana javi razbojnim batom da bije i gnjavi i smuti srca pol.
Nemilom ruljom stupat ču k'o div po svježem čaru procvala tek cvijeta; dignut ču oči, da mi več ne smeta taj nazor svijeta nemio i siv.
M. B.
Rastanak.
Parobrod je odlazio malo prije sunčanog zapada, a ona je ostala na obali sama sa suzom u oku. Iz daljine vidio se još samo bijeli rup-čič, zadnji pozdrav s mora. Ponio ga je tihi val, a onda je utihnulo sve i zvonilo je pozdravljenje. Ona se vratila do tranvaja, sjela i gušila čuvstvo, koje je proviralo iz čitave duše. Najradije bi bila plakala, ali se svladavala, jer je sve moralo biti tajno, a ljudi bi je bili pitali: čemu plače.
Kad je sišla s tranvaja, žurila se kroz rasvijetljene ulice i bilo joj je teško. kao da je tko progoni i pita: čemu se žuriš? — Ona je ljubila čitav svijet, a te večeri činilo jo] se, da su svi ljudi zlobni i dosadni, kao legenda,
I nije pošla kuči, nego je sjela na klupu, u vrtu pod šljivom, gdje su prošlih dana sjedali: on, njezina sestra i ona. Sestra kod kuče čita roman od Fogazzara, on je otputovao, a ona sjedi tu sama i misli na njega i na valiče posute mjesečinom. On je otišao i rekao, da se ne če povratiti za koju godinu, jer ide daleko, daleko preko mora, u svijetli francuski grad. A kad joj je preporučio, da moli za njega, glas mu je

drhtao tako meko i oči su se njegove krijesile. Nije mogla da izdrži, več ]e sjela na klupu i brisala oči onim istim rupčičem, kojim mu je doma-hivaia zadnji srdačni s Bogom.
I sada on plovi sam s njome u duši. On misli na nju i valjda pofiavlja sinočnje časove s njom provedene. Bilo je lijepo, jer oni su tako blizi i govorili su o mladosti i životu. — 1 kad on sade s palube, i onda če pomisliti,na nju i na ljeto. I žalit če, što je ostavio, a nije rekao, da če doči skoro, kad opet šljiva procvate.
Ona ga pozna. Mek je on i voli je, ali ona če mu pisati i blagosloviti puteve želja njegovih: Nemoj doči! Čekat ču te! Kad duša tvoja bude puna i srce (i se bude opilo ljubavlju čitavoga čovječanstva, onda pridi, da vidiš golemu radost!
Bila je velika u tom času. Ona se je pregarala, ali ipak, kad je zvonilo večernje zvono, ona je plakala.
Onda je pošla kuči skrušeno, kao da. se vrača sa sprovoda, i bilo joj je teško.
Majka je samilosno pogleda, a sestra dotrča k njoj, ljubezno je zagrli i reče: vratit če se! Opet če biti lijepo! 1 još bi je bila obodriia, ali ona se otrgla i pošla u svoju sobicu.
Na večeru nije došla, nije ju nitko ni pozvao, več je uzdisala duboko i zaspala na fotelju.
A dobra je bila noč i vedar njezin san. Ona ga je svugdje pratila i čitave četiri godine proživjela je u toj noči.
A kad se u jutro probudila, sunce se več bilo visoko diglo. Ona je ustala, radila i mislila na njega i na lijepu francusku zemlju, gdje boravi on nepoznat i ni od koga opažen. On sakuplja biserje u dušu svoju i dragulje sjajne, da ih, kad joj opet dode, prospe pred nju i daruja joj dubinu duše svoje.
I tako su prolazili dani u mislima tiho i neopaženo, kao tihi i nepoznati koraci putnika po stazama svijetlih proljetnih noči.
Ona je čekala, vjerovala i molila. Bila je dobra kao svibanj i lijepa kao ciklama.
On je mnogo puta gledao s prozora, kako djevojke prolaze i svaki put činilo mu se, da čuje daleku melodiju svoga kraja: Nek prolaze, nek prolaze! Moja proči ne če!
Izložba Mirka Račkoga. —	snažne momente iz mističkog, na-
(Umjetnički Paviljon.) —Mirko Rački	rodnog i modernog života i to na
je veča umjetnička individualnost,	osebujan način. Kroz dugo izbijanje
On se ne gubi u malenim risari-	u tudini prekopao je sve moguče
jama ponajviše geometrijske vrijed-	škole i smjerove, dok nije našao
nosti kao što to čini Oton Ivekovič	sebe i to ne u bučnoj efektivnoj
na najnovijoj izložbi u Ullrichovu	formi nego u dubokom izraženom
salonu, več zahvača jakošču svog	sadržaju. I sasvim tim da se je kod
duha i smionošču svoje tehnike	mladih ukorijenio futurizam, dapače

kubizam i triangulizam (Proljetni salon), koji je počeo osvajati i našu publiku, ova izložba, jer ne poka-zuje prenavljanje niti prekapa stare otrcane škole, proizvodi ugodan dojam i zadovoljava savremeni ukus.
Današnje društvo željno odmora očekuje nervozno novotarije, koje bi mu ga imale pribaviti. Tražeči originalnost osuduje šablonu i prelazi preko nje prezirom. I pravo je. Samo je krivo, što u gramženju za novo-tarijama trpi mnogo puta umjetnost na uhar ekstravagantne tehnike, koja je od sekundarne važnosti. Te ekstravagantnosti kod Račkoga nema. I jer nije ni futurista, ni kubista, ni triangulista, ni dadoista, pitanje je, na koji način on zadovoljava moderni ukus. Na to nije teško odgovoriti. Ne treba nego baciti pogled diljem duge dvorane Umjetničkog Paviljona i stvar je riješena. Dvorana je rasvijetljena potpunoma. Mlado proljetno sunce razasulo je blago svoje svjetlosti po zidovima i oživljava likove davajuči im pose-ban čar, koji izlazi iz jačine i je-dnostavnosti najfinijeg kolorita. Razumljivo je, da če bogatstvo svijetla dušama izmorenim. od pokolja i svakodnevnih patnja posebno im-ponovati, a jednostavnost boja pri-šteduje modemom živčevlju napor, koji iziskuje. slike komplicirane ko-loritne strukture.
Današnji uinjetnici prepuni raz-novrsnih impresija, ne mogu da luče na lak način najmarkantnije, a za značajnije čute potrebu, da ih što prije izbace, jer svaka impresija, koja malo duže počiva u duši, pro-blijedi pred novim, koje se svakog dana u obilnoj mjeri nagomilavaju, pa nije sposobna da se producira (barem ne uspješno). I Rački je sin svoga vremena. I on hoče da poda što prije, s nekoliko zahvata zamisao. Boje ima u vlasti. Nekoliko dominantnih, koje se svuda očituju (modra, crvena, bijela) prave sve mo-
guce nuance, gdjegdje tako smjele, da ih nije inogao stvoriti nitko, nego umjetnik, koji ih je dugo prekapao, prelijevao, kao starodrevni alkimist u „izmučenoj retorti". Te nuance se ne odrazuju u jednoj siici, jer bi postala naporna za posmatrača. Pojedine slike stvara on energičnim plohama jedne boje izmedu kojih uplete pramenove druge, krajeve potencirano istakne i efekat je po-stignut, sa štimungom a fresco. Otale uspjeh: slike ne treba dugo pro-matrati, one su na prvi mah jasne, a za umorne duhove dugotrajnim naporima ta činjenica mnogo znači. Ne slijedi iz toga, da je njegova umjetnost površna. Ne, ona je du-boka, ali se brzo očituje. Ne treba je tražiti Diogenesovom lampom.
Ekspresionizam i stilizovanje su obilno zastupani. Tako se nalazi mnoštvo posve okruglih sovuljagi-nih očiju, posve eliptičnih ustiju ilj izvrnutih u obliku pečurke. Sasvim ekspresionistička slika je „Marija i Marta", ali je pretjerana, pa prelazi u karikaturu. Od narodnih stvari najistaknutije su: „Vila Ravijola", „Devet Jugoviča" i „Udovice". Ra-viola kao i neke druge slike imaju dobru primjesu ornamentike, dok su „Udovice" i „Jugoviči" tamno slikane, sasvim u opreci od večine drugih slika, koje se odlikuju emi-nentno svijetlim bojama. Lica su izrazita, a poze zgodne.
Misticizam zastupaju neki prizori iz Dante-ove „Divne Glume" is-prepleteni gdjegdje finom orna-mentikom. Najinteresantnija je slika iz čistilišta, gdje se plamenovi pre-tvaraju u cviječe. „Na Golgoti" čini jak dojam. Grdno lice krvnika, žalost Majčina, Raspeti Krist, pomrčano sunce i pokajana Mandaljena, personifikacija ljudstva, jednostavno prikazani zaslužuju osobito priznanje.
Narodne legende imadu u sebi mnogo narodnog i u obličju i u odijelu.
„Madonna" nema nista nadna-ravnog. To je obična žena. Oči su prozirne, ko staklo. Iz njih izbija mnogo života. „Naviještenje" je ču-dovište od slike. Mješavina starog fresco-slikanja sa modernim ekspresionizmom. Izražaj je umjetnnički. Poza i sva kompozicija vrijeda reli-gijozno čuvstvo.
Portreti su izraziti, samo su modeli bez jačeg izražaja. Oni su dakle jak izražaj slabo izrazitih modela.
Ostale slike su više manje ženski likovi, a reprezentiraju „Prolječe", „Ljeto", „Plesačice", „Nevi-nost", „Nebesku i zemaljsku ljubav", „Šeherezadu" i „Pastiricu". One najbolje eksprimuju Račkijevu tehniku, koja je u svim gotovo jedin-stveno provedena.
Previše je upadno potencirano izraženo naviranje krvi. Inače sama golotinja je takove vrsti, da se nor-malnog i ozbiljnog čovjeka ne do-imlje, a abnormalnom nema mjesta na ovakovim izložbama.
Još preostaje par dobrih pejsa-ge-a, koji ne zaostaju za ostalim radnjama. Intersantna je i dražesna mrkenta iz Dubrovnika. Po njoj šeče Satir, a ne kako je nekakav dobričina u „Jutarnjem Listu" na-pisao elegantni davol. Tko pozna staru dubrovačku literaturu, taj zna zašto je taj Satir tu.
Veseli nas vidjeti jednu ovako uspjelu izložbu iza toliko blijedih ili osrednjih izložaba, što smo ih imali prilike u Zagrebu vidjeti. G. Rački spada bez sumnje medu naše največe slikare. O tome nas je mogla uvjeriti ova izložba, koja ne ostaje bez traga i sječanja kod svih prijatelja umjetnosti. Ona nam prikazuje velikog umjetnika, dubokog shvačanja i originalnog izražaja.
A. Padovan.
Tristia ex Siberia. Spesnil Vojeslav Mole. — Izdala in založila Nova založba v ljubljani, 1920. — Kljub vsemu nosi ta zbirka
pesmi znak artizma na sebi. Vsepovsod pogreša človek prvotnega, neposrednega, močnega izraza, kar postane posebno očividno vsled dejstva, da so topesmi intenzivnega doživljanja daleč izven domovine, sredi „let strahote" in v drugem delu sredi upijanjajočega odrešenja na nekaki simbolični poti skozi čarovite južne otoke, ki spremljajo pesnika kakor razkošna godba v njegovem velikonočnem zmagoslavju. Čim bolj se človek uživlja v to, kar b i nam moral pesnik povedati, tem bolj je razočaran. Vsako elementarno čuvstvo zmedli v enakomerni metriki, ugasne, ostane le še slaboten odsev srčnega ognja, ki se očituje v besedah po lahkotno žuboreči muziki, prijetni za uho, da se moraš šiloma zbujati iz uspavila in prisluškovati čuvstvu, ki pripeva nekje daleč, daleč melodiji zvokov in moraš silno paziti, da te val ne zanese in te čutno estetično ugodje ne okani za utripanje duše, ki je v zvokih. To pa je minus za pesnika. Vemo sicer, da je povdarjal Verlaine : mousique, mousique avant toules choses — toda v njegovi muziki je pela duša neposredno vsak tresljaj duše je dobil svoj zvok, svojo noto, svojo barvo, do-čim je Moietova muzika mehanična, enakomerna, en in isti napev spremlja vsa občutja od groze do tihožitja. Tu se v goloti pokaže vsa nemoč artističnega izražanja. Mi pa hočemo melodijo duše, ne melodijo brez duše ali brez ozira na njo, hočemo eks-presivno godbo duše, ki nas bo žgala im pekla v dušo, da bi kričali v slutnji na neskončno ozadje vsega našega našega človeškega bistva . . .
Ne samo stalni napev njegovih pesmi, ki glušeče in samohotno dominira nad slabotno bolečimi akordi duše, ki mu onemoglo pri-
pevajo, razodeva Moleta kot artista ampak ves njegov način izražanja. Njegove slike so medloobrisne, neprijemljive, neplastične. Med prsti se ti zgube v prazen nič. N. pr.: Iz ritma sanj, samote in tišine, iz rož bolesti, misli in gorja ti spletam .svojega srca tercine. Ali:
Skoz sence blede se smehlja
mladost. — Včasih pa je katera klub plastičnosti nedojmljiva, ker ni organsko in logično zrastla iz celotnega čuv-stvenega kompleksa in je brez vsake ekspresivne sile. N. pr.: A z menoj
je šla pogleda tvojega megla. — Metafere mu nikakor ne pomagajo do nazornozti. Čim bolj se oto-pljaš vanje, tem bolj se ti razblinjajo, nazadnje ostanejo samo še besede, ki nosijo na sebi mučen vtis diletantstva. N. pr.: Še vedno duša v nas tiči
ognjena, iz brona čistega kot solnce
vlita,
nepremagljiva kot železna
stena.
Poleg teka tu čudno opliva čisto nelogična vzporeditev metafor. (Kako popolnoma drugačnega kova je ista metafora z bronom v Župančičevi „Kovaški" I) Vse to izvira iz napačnega umevanja metafors-nega elementa v pesmi, ki nikakor ne sme biti samo v okras, dekoracijo, ampak mora ojačati predstavo do telesnosti. —
Pa Mole ni artist samo v izražanju, ampak tudi v čuvstvovanju, kar posebno jasno kaže ciklus „Bog", ki je nekak artistični misticizem in je brez kakega globljega religioznega doživetja.	T. D.
Talijanska knjižnica krščanske apologetike. Kao što je još danas kod nas, tako je bilo i u Italiji — topla želja učenog svijeta:
zgodna moderna knjižica apologetike. U ovo doba novih istraživanja i strašnih napadaja to je nužda. Tiskarski zavod „F i o r e n t i n a", da brani krščanske istine na svim poljanama filozofske, bogoslovne, socijalne i povijesne znanosti, po-čeo je izdavati krasnu savremenu „B i b 1 i o t e c a d i apologia eri-stiana". Neke su knjige te knjižnice originalne, a druge prijevodi. Svaki svezak ima od 300 do 600 stranica. Svako pitanje je dosta du-boko izradeno. Borba Crkvi Kristo-voj i njezinim svetim naukama na-viještena je i u Jugoslaviji. Bez dubokog znanja i neprestanog učenja teško je uzdržati i svladati u sebi i vani borbe i napadaje raznih neprijatelja Krista. Danas svaki jug. kat. dak mora da bude i apologet. Treba čitati, ali držeči se uvijek one: jedno djelo dobro proučiti više koristi, nego na brzu ruku pro-čitati čitavu knjižnicu. Mi trebamo dake apologete, ali za to treba du-boki nauk i život udešen po nače-lima Kristove crkve. U teškim danima sadašnjosti, tko nije apostol, taj je otpadnik. Zato uz stara godišta „Hrvatske Straže", uz mostarsku knjižnicu „Sa vre menih pitanja", i „Apologetsku biblioteku" vlč. dra. Careviča u Splitu i Devivierovu: „K rš č a n s k u a p o 1 o g e t i k u", poznavaocima ta-lijanskog jezika preporučujemo i ovu talijansku: „Biblioteca d i apologia eristiana". Do sada su izašla slijedeča djela: I. A. Pal-mieri: Dogmatski napredak u k a t o 1. s h v a č a n j u. U njoj brani razvitak dogme ne samo protiv evolucijonista i racijonalista več i protiv formalističke nepomičnosti istočnih i ruskih pravoslavnih. II. Ruville: Natrag sv. Crkvi. Imademo hrvatski prijevod te knjige kod „Narod, knjižare" u Zagrebu. III. i IV. Pavišič: Kodeks života. Ovo je najbolje
svjetsko djelo napisano na obranu vjeronauka. U njoj če svaki katol. radnik pera i riječi nači zgodne dokaze, statistiku i t. d. Bilo bi zgodno, da „Vrhbosna" ili „Hrv. Prosvjeta" prevede ovo djelo učenog pokojnog dalmatinskog socijologa. V. A. Huguenij: Kritik i Katolik. VI. Batiffol: Povjesna vri*jednost evandelja i „Or-feuni" od S. Reinacha. Iza pseudo-životopisa Isusa Hrista od Renana, nitko nije gore pisao o Spasitelju nego što je Židov Reinach. Knjiga Botiffola če zato dobro doči ne samo sa apo-logetskog gledišta, več i za učenje izvora povijesti lsusa Krista. Vil. Batiffol: Početak Crkve. Remekdjelo povijesti je o početku krščanstva. Pred ovim sjajnim stranicama i sam Harnach inorao je da se pokloni. VIII. Post er i s: Humani-zam i krščanstvo. IX., X. i XI. Allard: Kritična povijest progonstva. Sjajno djelo, u ko-jem je kritično prikazana borba na-sljednika Kristovih, koji su trpjeli i umrli za pobjedu nove krščanske civilizacije.XII. Allard: Krščanski robovi. I ta knjiga, u kojoj pokojni profesor povijesti prvog doba krščanstva u Parizu Dr. Allard prikazuje djelovanje krščanstva za oslobodenje robova, svakome če kat. daku dobro doči. Alardova djela zaslužila bi, da se prevedu, da uliju novi žar u naš narod u borbi za krst časni i slobodu zlatnu. Tko pak želi, da se upozna sa svim vjerama svijeta i da vidi, kako vjera Kristova sjaje i pobjeduje sve, neka prouči od iste knjižare prevevedeno djelo u 5 svezaka, Martin d ale: Povijest religije. Učite, jer samo pravo znanje vodi k Bogu istine.
Stražar s Jadrana.
Espero katolika*. Ova espe-rantska kat. revija izlazi mjesečno
* Wien Vil. Kaiserstrasse 10. Pret-plata je 12 jug. kruna godišnje.
(u 24—48 str.) kao službeno glasilo kat. internacijonale, pa je u tom smjeru i uredivana. Donosi vijesti o kat. pokretu iz svih zemalja, različne ideološke i organizatorne članke. Nadalje donosi vijesti iz espe-raritskog pokreta; njegove književnosti i koliko prostor dopusti po koji prijevod iz svjetske književnosti Zb^g bogatoga sadržaja možemo je najtoplije preporučiti, a osobito onima, koji se zanimaju za kat. pokret u stranim zemljama. Ako još kažemo, da su toj reviji svoj blagoslov poslali sv. otac Pijo X. (27. VI. 1906.), Benedikt XV. (20. VII. 1920.) mislim, da joj veče prepo- , ruke ne treba.	M. L.
Narodna crkva. Orjaška postava zaslanja obzorje: Vidim Lie-bermannovega Jeremijo, vidca iz čigar obličja, oči in duše, pročiščene v krčih trpljenja, se izvija silen krik po Duhu. Padel je h nogam Gospodovim: „A, a, a, Gospod Bog! glej, ne znam govoriti, kar otrok sem jaz". Svoj „jaz" je otlačil pod lastno peto in ga zmlel v prah in iz tega uničenja je vplamenel genij pesnika in značaj proroka. In Gospod mi je rekel: Nikar ne reci: Otrok sem; ker pojdeš, kamorkoli te pošijem in vse boš govoril, karkoli ti zapovem. Nikar se jih ne boj, ker jaz sem s teboj . . . glej, svoje besede polagam v tvoja usta." (Jer. 1, 6—9).
V veliki duševni krizi je bilo izklesano obličje, ki proseva skozi meglo tisočletij v naš čas z močjo ustvarjene lepote in spoznane resnice. Mestni dom, Ljubljana. Ustanovljajo narodno cerkev. Gospod Miloševič eleganten mlad mož, propoveduje nov nauk. Za učenikom gredo dijaki, ki so notorični bogotajci. Oni vidijo v narodni crkvi izborno sredstvo „da rušijo Rim". Čakamo, da se nam otvorijo vrata v nov idejni svet. Kako ste nas razočarali, g. Miloševič! Žal nam je. Hranim par brošur iz časa Bismarkovega Kulturkampfa in tam
najdete vse, kar ste povedali o Cerkvi, samo še bolj ostro, bolj globoko in — duhovito!
Na uslugo sem Vam. • * * *
Mislim, da g. Miioševic ni tako važno prikazen, da bi mnogo govorili o njem. Ko motrim pojav narodne crkve,se mi zdi to le pomembno:
V Nemčiji se širi močan pokret za obnovu notrenje kulture. Ta tok je tako močan, da zelo socijalna demokracija razmišlja, ali ne bi bilo dobro, če se postavi na res nevtralno stališče napram religiji. Kulturna Mlada Francija raste v znamenju pcduhovljenja vsega življenja. Velik del kulturnih delavcev odkrito nastopa v znamenu katolicizma. Nasproti rnaterijalizmu postavljajo manifest večnega življenja, živo vero v Krista in Cerkev.
Toda vse to je daleč, daleč . . . Pri nas pa:
Buržoazija je rodila spako, narodna crkva imenovano.
Kaj delate? (Na naslov me-rodavnih faktorjev). Kaj delate z Dom in Svetom, stem ponosnim listom? Kaj literatura in kultura i td. danes res nimajo pravega smisla
Za duhovnu obnovu.
Čeznuče. „Otvori usta svoja i napu-nit ču ih" (Ps. 80, 11.), govori Bog narodu izraelskemu. U duiiovnom su smislu te riječi upravljene svakoj ljudskoj duši. Čim se to duša otvara Bogu ? Željama, velikim željema. Čim je bog napunja ? Milošču. Milošču i vlastiiim nastojanjem postiči če ona svetost. Ali eto, prije svega je potrebno, da želi, živo želi postati svetom. , Život dobroga krščanina jest neprestano sveto čeznuče," kaže Sveti Augnstiu.
Tko hoče da neko dobro postigne,
več v očeh nekaterih gospodov? Saj ne zahrevamo tako silno mnogo: saj D. i Sv., naše ognjišče i gorišče, naj bi kolikor toliko redno gorilo in nam dajalo gorkote in Idči . . . Ker je D. i Sv. res dobra revija in v splošnem daleč prekaši n. pr. Lj. Zvon in hrvatske slične liste — zato nam je tem bolj žal in hudo, da se z njim lako po mačehovsko ravna kakor s prite-pencem. Ali res ni mogoče drugače ? Resne? Da bi n. pr. izhajil vsaj redno enkrat na dva meseca in nekakor se daj na tri mesece in še to brez vsakega reda. Danes je n. pr. 9. aprila — 1. številke še ni, čeravno je bila naznanjena že pred 3 tedni. Stem izgublja list ugled pri sotrudnikih in nazočnikih. Jasno — vsakdo se naveliča neumestnega čakanja. V vsem se pozna lako izdajanje. N. pr.: drugi listi prinesejo kritike, D, i Sv. v 3, oz. 6 mesecih I ln veselje in zanimanje peša . . . Vsajmaice, malce i idealizma! Saj vem: sitni stroški, tisk, papir, črnilo, čas . . . toda k tem žrtvam malo dobre volje in ljubezni za našo umetnost — drugače bo D. i Sv. postal pastorek „Kal. tisk. društva".	Idealist.
taj mora prije svega živo željeti da ga postigne. To vrijedi svagdje. Neki se bogataš dostao iza mnogo godina velikoga imutka. Zašto ? Jer je radio i radio, a na taj ga je rad gonila žarka želja da postane bogat. Isto tako velikim željama započeše svi pravi umjetnici i učenjaci, koji stekoše uzvišenije bogatstvo. Tim istim putem podoše i svi krščani, koji se pooeše k vrhuncima savršenosti. Tko dakle hoče da bude potpun krščanin, taj mora to prije svega ozbiljno htjeti, mora za tim postojano i svom dušom težiti.
0 -	L 1 S T A K.	- - jö] j
0 - _		0
Odje nema želje, tu volja miruje, tu nema govora o pravom radu. Zaokupi li nasuprot volju velika težnja za krepošču, to se ta težnja prelije i u osjetni dio duše, rasplamsa osječaje i sada čovjek na krilima plemenitoga zanosa upravo leti putem kreposti. Volja djeluje na osječaje, ovi opet na nju i to njihovo uza-jamno djelovanje vodi k velikim djelima.
Ovo sveto čeznuče jest zrno sakrive-no u duši, iz kojega raste prava krepost i savršenost. Dok je ono živo, dotle i duša bujno živi, čim ona umire, klone i duša i jedva če se dugo održati, da ne padne u teške grijehe.
Kako čemo to čeznuče pro-buditi u duši? Prije svega treba da razmišljamo život Isusov i vječne istine. Na tom su vrelu svi sveči pili onaj sveii zanos, tu su raspaljivali svoje srce ljubavlju k kreposti, lnteligentan krščanin ne može da postane dubokim krščaninom bez razmišljanja. Svaki bi od nas trebao da izuči tu umjetnost, svaki bi trebao da svagdance razmišlja barem četvrt sata. Razmišljanjem upoz-najemo, koliko je Bog vrijedan naše ljubavi; upoznajemo lsusa Krista i svoju dužnost, da mu postanemo stični; upoznajemo grdobu grijeha i strahotu njegove kazni, te se napunjamo dobrim strahom i svetom mržnjom na grijeh; upoznajemo krasotu kreposti i veličinu nebeške nagrade, te nam se krepost sve više mili i naše ufanje sve jače raste. Razmišljanje našu ditšu rasvjetljuje, za-grijava je i čini gipkom i podesnom, da se dade svim silama na rad olo savr-šene kreposti. Sjetimo se samo, što )e več učinilo od tisuča duša razmišljanje u duhovnim vježbama sv. Ignacija. One su znale biti posve odane svijetu i grijehu, a iz tih su vježbi izišle ko preporodene i napunjene žarkim čez-nučem za savršenošču. I uvjereni smo da su upravo te duhovne vježbe sv. Ignacija potrebne svakomu katoličkomu inteligen tu, koji hoče da započne dublji krščanski život i postane cijeli čovjek, krščanski značaj ni k. 1 moramo i mati na pameti, da se poskrbimo, kako bi i h mogao ovršiti svaki naš drug.
Sveto čeznuče probudujemo nsdalje tako, dačešče obnovimo odluku da čemo iči za savršenošču. To je ono, što dovikuje Apostol Efescima: „Obnovite se duhom uma svojega" (4, 23) Treba da tu odluku obnavljamo svaki dan tako, kao da istom taj dan poči njem o pravo težiti za savršenošču. „Rekoh: sad počinjem" (Ps. 76., 11.) Treba uvijek iznova počinjati; samo
strpljivom i ustrajnom otkrit če se božanska krasota.
K tomu treba da kao zaboraviš dobro, što si ga več učinio i misliš samo na ono, što ti još treba uči-niti. „Bračo", piše sv. Pavao, „ne utvaram sebi, da sam postigao, no jedno činim: ja zaboravljam ono, što je iza mene i posižem za onim, što je preda mnom." (Filip 3, 13.). Tko misli na dobro, što ga je več učinio, taj je u dvo-strukoj pogibli: da se napuni taštinom ili da se preda lijenotti. Poslušajmo savjet sv. Augustina: „Ne budi nikad zadovo-ljan s onim, što jesi, ako hočeš da postaneš ono, Što još nisi. Koračaj vazda naprijed, ne stoj nikada, ne vračaj se nikada natrag, ne silazi nikad na stran-puticu."
Napokon sječaj se često svojih grijeha, misli na svoje sadašnje pogrješke ili ukratko: i s p i t a j svaki dan sa-vjest. „Bračo moja," veli sv. Augustin, „hočete li da snažno napredujete, ispi-tujte sami sebe ne taječi sebi ništa, ne laskajuči sami sebi ni u čemu."
Drugovi! Naš veliki i divni cilj da obnovimo sav svoj narod u Kristu traži velikih duša. Don Abondijskastisuuta, sebična ma-lena srca ne izvedoše nikad ništa. Do velike se pak duše ne mo?e doči bez velikih želja. Želiš Ii istinski, živo i mnogo, mnogo češ i postiči. Budimo dakle u sebi velike želje, da nam one rašire dušu, koju če onda Bog na-puniti nebeskom krasotom i junaštvom, što če spašavati siromašni naš narod i za ovaj i za onaj svijet. — o —
Internacijonala.
Švajcarska. Konstituisanje kat. internacionalne unije kroči punim korakom naprijed. U siječnju ove godine sastavljen je švajcarsko-španjolsko-holandijski „Ini-tiativ-Comite", koji sprema intemacijo-naini kongres u Freiburgu. Obdržavati če se u maju oko Duhova, a doči če na nj sve kat. organizacije iz Evrope, sje-verne i južne Amerike. Svrha je kongresa da se konstitucioniše kat. internacijonalna unija, a prvi praktički rad te unije biti če osnivanje dačkog sekretarijata. Djelovanje če tog sekretarijata biti onako, kako je to predložila Jug. kat. Dačka Liga na svojem zborovanju u Mariboru. Mariborski sastanak dao je :iovih pobuda i mnogo života osnivačima unije tiin, što se postavio na strogo kat. stanovište. — U svom pozivu na kongres pišu nam Svajcari: „Več su se pokazivale struje, koje su htjele, da oslabe katolički program unije, te da ju učine interkonfesio-
nalnom. Nas je Švajcare ohrabrilo, kada smo čuli rezolucije mariborskog zborovanja, koje tako jasno i oštro ističu katoličku osnovnu ideju.
Poljska. Prvi počeci kat. organizacija sižu u g. 1006. No sve do oslobodenja i ujedinjenja Poljske bile su te organizacije potajne, jer ih je vlada progonila, tako da su dobile gotovo urotnički karakter. Prava katolička akcija započela je tek iza uskrsnuča Poljske. Kat. mladež počela se organizirati, da digne svoj intelektualni 1 moralni život, da razvije individualne sile i da ih skupi u jaku vojsku. karak-ternih ljudi. Pred dvije godine osnovano je društvo „Odrodzenije" (preporod), koje je osnovalo kat. organizacije po svim školama WarSave, Krakova, Posena i Lu-blina, a sada ih osniva u Lavovu i Wilni. Citav rad je koncetriran u sekcijama, bibliotekama i čiiaonicama. A osim toga prireduju tjedno večernja diskusiona sijela. Kulturno im je glasilo Prad, koje odgo-vara po prilici Luči.
Internacio katolika osnovana je na VI. kongresu kat. esperantista u Haagu (u kolovozu 1920.) sa sjedištem u Grazu. Dr. Zammenhof (izumitelj Esperanta) je vjerovao, da če medusobno upoznavanje i približavanje naroda na neutralnom temelju mnogo doprinijetl za opči mir. S istoga stanovišta polazi i kat. internaci-onala. Baza svega rada joj je radikalni katolicizam, a kao pomočno sredstvo medunarodni jezik Esperanto. Nastoji oko ujedinjenja katolika cijeloga svijeta za zajedničku akciju i boj protiv opčega neprijatelja t. j. framasonerije. Dijeli se u više odsjeka. Kao najznamenitije spo-minjem 'ove:
Liga bijeloga križa za svjetski mir.
Udruženje trezvenjaka.
Liga za zaštitu djece i matera.
Krščanska ekonomska organizacija.
Udruženje za osnivanje bezalkoholnih gostionica i hotela.
Internacionalna omladinska liga.
Odio za promicanje dopisivanja kat. omladine i t. d.
Internacijonala obdržava jedamput u godini svoj kongres, koji če ove godine biti u Grazu od 8.—12. kolovoza. (Usput spominjem, da je Esperanto postigao več mnogo uspjeha. Mnoge medunarodne institucije upotrebljavaju ga kao službeni jezik, a sve esperantske novine i revije bi več bilo vrlo teško nabrojiti. U naj-novije vrijeme je kod nas pod okriljem H. K. N. Saveza osnovano udruženje jug. kat. esperantista. Esperanto se može uz malo truda naučiti za mjesec dana. Liga takoder sa svoje strane preporuča
drugovima, da ga uče, jer če on po svol prilici biti službeni jezik kat. dačke inter-nacijonale. Drugovi, koji žele o tome upute, neka pišu na H. K. N#r. Savez (Kaptol 27) i prilože marku za odgovor.)
M. L. sršk.
Socijälno gibanje.
Socijalna organizacija u Francus-koj. ,,L' Oeuvre des Cercles Catholi-ques d' ouvriers". („Djelo katoličkih rad-ničkih društava'.) Ovim se imenom na-zvala prva francuska socijalna katolička organizacija, koja je kao pionir prethodila svekolikoj katoličkoj socijalnoj i prosvjet-noj akciji.
Historijski razvitak. Pokretač je ove akcije bio Albert de Mun, koji je god. 1871.osnovao prvu organizaciju. Iza teške nacijonalne katastrofe, nakon soci-jalne revolucije 1871., kad je izbila sva zaoštrenost klasnih opreka, osjetila se duboka potreba religijozne i socijalne obnove. Na rad za obnovu, za krščanski socijalni poredak dao se sa silnim idealizmom Albert de Mun, čovjek akcije i organizacije. Ideolog je ove akcije bio La Tour du Pir., čovjek misli i doktrine. Oba, mladi časnici, posvetili su se organizaciji „L' Oeuvra" svom dušom.
Osnovna je ideja bila: izmirenje društvenih razreda medusobnom sarad-njom vladajuče i radničke klase.
Cilj je bio intensificiranje religioznoga života i realizacija krščanskoga socijal-noga poretka.
Rad je „L' Oeuvre-a" bio podijeljen u 4 sekcije. 1. Sekcija za propagandu, 2. za osnivanja, 3. financijalna i 4. obra-zovna sekcija, koja je imala najvažniju zadaču : proučavanje socijalnoga pitanja.
„Commission des Etudes" je prouča-vala znanstveno pojedina socijalna pitanja i izdavala rezultate študija u kratkim obznanama.
„Cercle d'Etudes" je širio socijalnu i religioznu obrazovanost medu radništvom.
Akcija. „L' Oeuvre" je zadobio veliko značenje po svojoj organizaciji rad-nika, koje je odgajao socijaino i religiozno. U doba cvata, oko 1890. bilo je u Francuskoj oko 600 Cercles-a.
No iza prve periode, periode organizacije i manifestiranja, djelatnost se L' Oeuvra" koncentrira na znanstvenom polju. L' Oeuvre je centar krščanske socijalne doktrine. Revija „Association catholique" reprezentira idejnu orijentaciju struje I grupe socijalnih katolika (solidarista, po našoj terminologiji).
Djelatnost se L' Oeuvrea" proširila i na zakonodavno polje. Albert de Mun
iznosi pred parlament cijeli niz refosmi, proučenih u „L' Oeuvre-u1.
Sadašnje stanje. „L'Oeuvre des Cercles c^tholiques d' ouvriers" je danas samo organizacija s lijepom prošlosti. Ona je utrla put ostalim organizacijama, i njezin se život prelio u ove nove organizacije. „L' Oeuvre" je bio začetnikom organizacije omladine „Association Ca-tholique de la Jeunesse Frangaise", koja je pred rat brojila oko 150.000 članova, a sada broji oko 2300 grupa sa 80.000 članova. Ova je preuzela apostolat soci-jalnoga rada i obnove.
Radništvo se organizira profesionalno u krščanskim sindikatima, „Confederation Nationale de Travailleurs Chretiens" te dosiže več 150 000 organiziranih članova.
Intelektualci suraduju u Socijalnim sekretarijatima i u Socijalnim Tjednima, gdje im je rad specijaliziraniji.
Mladež je opet dobro organizirana u svojim skautskim i girnnastičkim društvima pa ne čini podmlatka „L' Oeuvre-u.
Sve ove organizacije imaju svoga začetnika u „L'Oeuvre-u", ali ih je potreba specijalizacije odcijepila od njega.
Postoječe organizacije „L/ Oeuvra" broje još kojih 120 Cercles-a u čitavoj Francuskoj sa 3000 članova, radnika i namještenika. Karakter mu biva sve više religijozni i prosvjetni, jer je socijalna i profesijonalna organizacija odijeljena. „L' Oeuvre" saraduje sada s religijoznim i prosvjetnim organizacijama u župi, ali podupire i rad svojih potomaka.
„L' Oeuvre des Cercles" pripravlja sada još jednu uslugu specijalnoj socijal-noj organizaciji, a to je osnutak „Union catholique de la France agricole". Organizacija religijoznoga karaktera seljačkoga staleža, koja je pridružena „L" Oeuvre-u. Več se sada opaža potreba profesijonalne organizacije seljaštva, pa če vjerojatno i ova seljačka religijozna organizacija pri-ječi u sindikalnu. Time če vjerojatno „L' Oeuvre" završiti ulogu svoje socijalne djelatnosti, koja ima tako lijepu prošlost.
J. P. Š.
Ex Oriente.
Početak kulturnoga rada meffu Ukrajincima u istočnoj Galiciji.
Svjetski rat ostavio je u ukrajinskoj zemlji tešlce posljedice, što se ne dadu tako brzo popraviti. Od godine 1914. do danas stoji ukrajinski narod u viteškoj borbi za svoju nacijonalnu neovisnost. Kako če dugo ta borba trajati, nemoguče je danas reči. Sigurno je jedino to, da Ukrajinci ne če iz te borbe iziči prije, nego Ivi im bude ujamčena sloboda i neovisnost. Život ovoga naroda može nači paraleiu
samo u životu i težnjama irskih patnika.
Budučnost jedne nacije osniva se na visokim školama, kojih nažalost ukrajinski narod sada, za poljske okupacije nema. Sveučiltšte u Lavovu zatvoreno je za ul;r. akademičare, kojih imade hiljadä. Teologije koje su dugo bile centar kul-turnog života ukr. naroda sada opustješe i veliki dio toga naroda ostao je sada bez duhovne i moralne potpore, koju je nalazio u svojim svečenicima. Ovih imade sada vrlo malo, jer jedni $u umoreni, druge uništi pjegavac, a trečima okupacija sveža ruke.
U istočnoj Galiciji imade grko katolika Ukrojinaca više od tri i pol milijuna. Sva-kome je čudno, da ujedinjtnje, koje je od nazad dosta vremena prihvačeno, nije na orijentu ostavilo dubljih tragova. Ne ču da se upuštam u razloge, samo pri-pominjem to, da političke i socijalne prilike nisu dopuštale, a još i danas ne dopuštaju, da Unija svoju zadaču izvrši. Ipak je s i g u r n o, da če ukr. narod u nedalekoj budučnosti, kad se prilike poprave, dično izvršiti od Providnosti na-mijenjenu mu misiju.
Kulturni rad je započeo. Organizova-nje i muške i ženske srednjoškolske omladine več je zavedeno. I mnogi aka-demičari u, i izvan domovine, osječaju potrebu organizovanja i več se započelo na svim linijama. Za te organizacije iz-lazi u Lavovu mjesečnik „Poztup", redi-govan od ljudi, u koje se svatko može pouzdavati, jer su več davno poznati po svom radu. Medu redaktorima Ima tako-der nekoliko bazilijanaca. Ovi pokazuju mladoj generaciji put do istine i istinske kulture. Največu važnost polažu na od-goj karaktera. Gesklo „Poztupa" jest: Meyälu altslxe.
Iz gradova istočne Galicije odazvaše se srednjoškolci, te ima nade, da ideja sadržana u geslu ne če propasti. Što više, kad ukr. narod dobije slobodu i neovisnost, uhvatit če ideja korijen u dušama velike večine ukr. omladine.
Bračo Jugoslaveni! Shvatite prillike mukotrpnog ukr. naroda, koji če u budučnosti stati u jednu jaku slavensku falangu za kulturni rad protiv liberalizma, komunizma i materijalizma!	H.
Ukrajinski akademičari u Pragu.
U Pragu na sveučilištu ima oko 700 ukrajinskih akademičara. Svi su organizovani u ukr. „Hromadji". U posljednje vrijeme počeli su se živo interesovati za kulturni rad, koji tamo vodi jug. kat. akad. društvo „Krek" i druge katoličke češke organizacije.
Na katoličkim principima formirala se sekcija Ukrajinaca akademičara, koja broji
oko 20 ljudi. Posječuju Cesto „Krek", a živo se interesuju i za „Cirilc-metodsku Ligu".
Ukrajinskim katoličkim akadermčarima želimo najbolji uspjeh u pripravi na borbu za Hrista i potlačenu Ukrajinu 1
Dački svijet.
Rim. O katoličkom pokretu naroda nama protivnoga, koji je našem narodu zadao skoro smrtni udarac, nije se još, koliko ini je poznato, kod nas pisalo. Evo nekoliko vrlo kratkih informacija o histo-riji, organizaciji i pogodnostima, koje imaju talijanski študenti, da se odgoje i izobraze za svijesne kat. radnike.
Pokret talij, daštva datira od 80. god. prošloga vijeka, ako uzmemo kao njegov početak osnutak akademskih društava. Živi i intensivni život talij. kat. daštva započinje skoro u isto vrijeme kad i naš. No odmah mu je ograničen opseg. Ogra-ničuje se na samu univerizitetsku omla-dinu. 1 to u početku mušku. Negov raz-vitak se je vidio na kongresima, koje je održalo u Genovi, Napulju, Turinu i Bo-lonji. Glavna mu je svrha bila, da okupi u društva kat. študente i medusobno ih poveže. Ipak nije u tomu do rata potpuno uspio. Još je nekoliko akademskih društava zasebno opstojalo. U takvom ga stanju zateče rat. Kako i naši, tako su i talijanski dački kat. redovi ra rata pro-rijedili.
Poslije rata poče se mladež ponovno u društva okupljati i svim silama jedin-stveno organizovati. Pokret je danas zahvatio takav zamah, da mu ne može nitko zanijekati najljepši uspjeh. Bilo je to na kongresu prošle godine u Tridentu. Poslije periode podizanja, prikupljanja sila i organizovanja, u Tridentu talj. kat. daštvo dade smjernice svom budučem radu i započe novi, intenzivni život.
Forma organizacije. Organizacija se zove: Kat. talj. univerzitetska Federacija (F. U. C. J.) Kako samo ime govori, tu je sabrana sveučilišna omladina muška i ženska. Nije uključena ni bogoslovna mladež*. Napose su na po-
* Upitah jednog talj. bogoslova, zašto nisu oni organizovani zajedno sa sveučilištarcima, a on mi odgovori: Oni se organizuju, da se sačuvaju u vjeri, izobraze i osposobe za buduče kat. radnike. Mi to imamo u svojim zavodima. A kad se dobro pripravimo i odgojimo
i stupimo u život, razumije se, da čemo mi stupiti u prve redove za pobjedu kat. načela. — Treba spomenuti, da mnogi bog. zavodi imaju svoje zborove s raz-ličitim sekcijama.
jedinim univerzama organizovana muška a napose ženska društva. I ako je u ve-likom narodu teško uzdržati jedinstvenu organizaciju, ipak se talj, daštvo održalo dosta jedinstveno. Opči upravni odbor, koji bira predstavništvo sastoji se iz ovih lica: Opči predsjednik, opči ženski pod-predsjednik za cijelu Italiju, 3 opča muška podpredsjednika, jedan za gornju, drugi za srednju, a treči za južntt Italiju i urednik glasila. Ostale opče funkcijonere imenuje predsjednik, a u svom krugu svoje podpredsjednici. Tako je sačuvano jedinstvo, ali ipak dana je velika auto-nomija pojedinim društvima. Nije odre-dena jednolična metoda za sva društva, več svaki prema svojim lokalnim prilikama razvija svoju djelatnost.
Imaju jedno zajedničko glasilo. Ure-duje ga sveučilištarac. No nije to palestra mladih sila, več smotra, koja universitar-cima daje orijentaciju u svim savremenim pitanjima. Stoga ne pišu večinom daci, nego stariji ljudi, svečenici ili lajici spe-cijaliste u pojedinim pitanjima. Svaki je član društva dužan držati glasilo. Osim toga imaju vazda na univerzama po ko-jega svog kat. profesora i svečenika ver-zirana u savremenitn pitanjima , koji im češče drže konference. Ako još k tomu spomenern, da u Rimu imaju za se na gregorijanskoj univerzi viši Institut za religijoznu izobrazbu, a u Milanu ove godine otvaraju univerzu s religijozno-kulturnim i političko-socijalnim fakultetom, možemo pojmiti, koje pogodnosti imaju da se svjesno i temeljito priprave na borbu za kat. načela u budučem životu. Drugi put čil da izvijestim o unutarnjem životu društava i članova i njiliovom radu prema vani, a ovdje još samo o novoj organizaciji saradnje u zajedničkom služ-benom glasilu.
Od ove god. razdijeliše suradnju na tri serije: a) religiozno-apologetsko-filo-zofsku, b) juridično-ekonomsko-socijalnu i c) umjetničko-literarno-povjesnu. Svaka je povjerena na redakciju specijalistima u dotičnoj struci.
Prva O. Garagnaciju D. I., upravitelju Višeg Instituta za religijoznu izobrazbu na Gregorijanskoj univerzi, druga Dru J. Montiju upravitelju kulturnog sekretari-jata pri „Pučkom Savezu", a treč* jed-nom odličnom književniku. Vrijedno je spomenuti neke teme iz prve serije, jer bi trebale da i kod nas budu obradivane. Duševna Izobrazba sveučilištaraca. Čita-nje sv. Pisma u našim društvima (poslije Enciklike Benedikta XV. o sv. Jeronimu). Moralna veličina papinstva u današnje vrijeme. Sloboda Pape i Italija, Kat. Cr-kvä i težnje moderne duše, Prijevare i pogibelji modernog idealizma, Ideja Boga
u savremenoj filozofiji, Boiesne na grde religioznog čustva: teosofizam, spiritizam, Pojarn slobode u krščanskom naučavanju, Raziičiti pogledi modernog bezvjerstva i t. d.
N» koncu treba spomenuti, da je kat. univerzitetska organizacija ogranak organizacije cijele talij. kat. omladine seljačke, radničke i obrtničke, muške i ženske. Ov» je opet organizovana u opčem tal. kat. pokretu, koji se naziva „Pučki Savez". Sve je to složno i divno organizovano. „Pučki Savez* širi svoju djelatnost na sva područja savremenog rada, i upire sve moralne i materijalne sile, da savremenoj Italiji sačuva vjeru otaca i podi-gne Italiju kulturno i socijalno. Time se i tumače krasni uspjesi na svim poljima.
Rim 6. III.	fra J. B. O. P.
Vijeiti.
f Pravnik: Ivan Zvonimir Mij'a-kovič, domagojac. Rodio se je '899. g. u Krešimirovom gradu Šibeniku. Osnovnu i srednju školu svršio je u rodnom mje-stu. Još u nižim razredima, netom je bila osnovana naša dačka organizacija, bio je jedan od njenih ponajboljih i najagilnijih članova. Svojim veselim temperamentom znao ie uvijek držati drugove u dobru raspoloženju. Čitavlm svojim radom mnogo je doprinio, da se je naša šibenska srednjoškolska organizacija održala sve do dolaska Talijana i ako nije imala skoro ni jednoga starijeg čovjeka, odgojena u našim redovima, koji bi je vodio. On je bio jedan od njenih mladih voda.
Vrlo rano, u nižim razredima srednje škole, pokazao je jaku sklonost prama glazbenoj umjetnosti. Poznavao je više instrumenata te je več kao petoškolac bio dirigent dačkog pjevačkog zbora, a malo kasnije več je tako uznapredovao, da smo ga gledali kako dirigira mjesnoj orhestri u šibenskom kazalištu, koja je izvodila neke njegove kompoziciie! Svi, koji su se rezumijevali u glazbu, te ga poznavali, proricahu mu sjajnu budučnost, i savjetovahu ga da se itključivo posveti muzici. Nitko se nije našao da podupre tai mladi talenat, pa ni sama njegova dosta imučna opčina nije držala zgodnim da ga pošalje na študij, što je bila pokojnikova živa želja i o čem je neprestano mislio. Primao je samo mnogo lije-pih savjeta i ništa više.
Siromah, videči da nema ni s koje strane pomoči, da ostvari svoje nakane, odluči se posvetiti drugome zanimanju.
Teško se je odijelio od svog rodnog mje-sta, gledajuči kako Talijani zatiru svijeni narod u okupacionome području. Došao je u Zagreb i upisao se na juridički fakultet, a odmah i u „Domagoj", gdje je imao svoje ponajbolje prijatelje i drugove. U „Domagoju" nije se doduše mnogo isticao, jer zapravo nije niti mogao bu-duči mu je mnogo vremena i energije oduzimala borba za opstanak. Bio je svakako jedan od boljih njegovih članova. Svagdje je rado isticao svoja katol. načela, te je stoga imao često neprilika sa „kolegama" glazbenicima. 1 ako je bio siromah, kakovih malo ima i u dačkim redovima, smatrao se je uvijek boljim od svojih imučnih „naprednih" drugova, te ih je s višeg promatrao. Kod njega nije bilo kolebanja. Tko je samo jedamput s njim govorio doznao je odmah kako misli, te uvidio da ima pred soboin mladiča dobra i čvrsta karaktera, zbog česa su ga i njegovi protivnici vrlo cijeniii.
U Zagrebu je zapravo počeo njegov patnički život. Da se prehrani bio je pri-moran da uz nauk naporno radi. Svirao je po čitave noči po kavanama i drugim lokalima, odakle se vračao duševno i tjelesno skršen. Koliko je stoga trpio znadu najbolje njegovi intimni drugovi, kojima se je često tužio kako mora tro-šiti energiju i zdravlje, da zaradi nekoliko para, te uz to promatrati život raznih društvenih parasita, koji.seobijesno raz-meču novcem.
Ovako sprovodeči život, jasno je, da ne bi mogao izdržati ni jači organizam, pa je i on, iza skoro dvije godine, sma-laksao. Uništio ga je naporni nočni rad i studiranje.
Početkom ove godine legao je u kre-vef. Strpljivo je nosio svoj križ do zad-njeg časa, dok nije iza tri mjeseca teškog bolovanja 2. o. mj. u bolnici Miiosrdnih sestara u Zagrebu, okrijepljen sv. Otaj-stvima vjere podlegao. Evo na taj smo način izgubiti domagojca Ivana Zvonimira Mijakoviča, vrlog druga i prijatelja. Na ovaj način svršio je mladi glazbeni talenat svoj patnički život u najljepšoj dobi života. Morao je da padne žrtvom socijaine nepravde.
Prošlih dana rastali smo se od njegovih smrtnih ostataka na Mirogoju. Izkazali smo mu posljednju počast, ali s tim nije sve svršilo, Ne prekidamo pot-puno veza sa svojim milim drugom, jer vjerujemo u Uskrsnuče i život vječni.
U.
UREDIO: MARKO SOLJAČIČ. ODGOVORNI UREDNIK: DUKA JAK0BČ1Č. TISAK NARODNE PROSVJETE ZADRUGE S O. J. U POŽEGI.

t
Iz uredništva.
St. Andrejevič. Tvoje pjesme još nisu za „Zoru-Luč". Slabo se dotjeruješ. Biraj riječi. Ne treba zato biti verbalista.
''Avdos i Ciril i M. obraduju u svojim crticama skroz iste sižeje. Kod jednoga i drugoga izbija lakoča u pisanju, no ni jedan ni drugi nije uspio da sugerira. Uao ovaj se siže več nebrojeno puta obradivao, pa čovjek mora biti osobito vješt, da postigne efekat. Neka se uče dublje i psihološkije opažati, pa če uspjeti, jer reklo bi se da imadu talenta.
D. Kamber. Donosimo jednu pjesmu. Čemu toliki pesimizam. Uzto čujem, da si petoškolac! Nemoj tako! Ti pravilno gradiš stihove, a i misli imadeš. Više veselja! Uostalom imaš pravo: Difficile satiram non scribere! Pjesmu „Natrag" donio bih, da je nešto dotjeranija. Pozdrav!
Tadeon. Drago mi je, što napreduješ. „Mi molimo" je prilično lijepa, naivna pjesmica..Samo se kani prevelike afektacije, koja bi mogla da prijede u neiskrenost. Uzrok joj je uvjek u pomanjkanju inspiracije. Mislim, da ču drugi puta moči nešto Tvoga tiskati.
Dumendič. Stvarcu si napisao onako. Da je i bolja ne bi ušla, jer „Zora-Luč" ipak nije glasnik za S c i u ti 11 e, käkove su u običaju osobito kod Talijana. Iz ovoga ne mogu ništa da ti kažem. Piši i vježbaj se!
Deveti i deseti broj izlaze kao dvobroj. Molimo stoga drugove, da što prije pošalju saradnju! Dvobroj izlazi svakako prije lipnja.

k
K K
Otpremni.komisionalni i inkaso posao
Elias i Lah,Zagreb

K Nikoličeva 10 Telefon 13-36	^š
K	*
K	*
*	*
■r	Obavlja brzo i solidno	^
—r	dovoz razne robe, putne	w
prtljage i pokretnine	^
^	svake vrsti na kolodvor	U
^	i sa kolodvora. Preuzi-
ma pakiranje pokučtva	^ ^ preselivanje po gradu.
K	*
K	*
P^ Prodaja kamenog ugljena na
P^ veliko i na malo. - Cijenjene naloge	^
■F umoljava se upraviti na poduzeče	^
ELIAŠ i LACHA u ZAGREBU.	^
I Karodita Kttjižara, Zagreb
§ iedina katolička knjižara u Zagrebu
f Poduprite je. Kupujte sve knjige i na-$ ručujte sve pisarske potrepštine od nje.
a Toplo se preporučuju ove knjige:
J Grgec: Jugoslavenski argonanti	.	K 6'—
ž Brkovič : Povest «v. Pranje I. i IT dio	K 30.—
tGunčevič: Zašto se katolički svečenici
ne ?ene......K 6 —
t Dr. Wilk: Moderni svetac	. .K 5'—
O. Harapin : Opstoji li Bog? . .	K 3 — & Marden Sw.: Samopouzdanje vodi k po-
I	bjedi.....K 10 —
£	Volja i uspjeh . . .K 10 —
¥ Matkovič: Najljepšoj medu ženama .	K 6'— & Jakovljevič: Študije i lejtoni . , .K 5-— £ Lasman-Rac: Izbor iz crkvene književ-
? nosti . .	. . . .	K 15 —
¥ + Mahnič: Več luči .	, .	K 48
§ Grivec: Pravoslavije . .	.	K 8
Stimmen aus Maria Lach	. .	K 14
t Stern der Jugend.....K —'50
Dr. Förster: Sexualethik u Pädagogik	K 54
t	Politische Ethik	.	K100
Die deutsche Jugend	K 20
t	Weltpolitik	. .	K 55
Christentum und Klassen-
t	kämpf	. . .	K 57
Dr, Ude: Lebensreformfragen . .	K 22
t	Kulturschande Europas. .	K 12
Freimauerei und Weltkrieg . . .	K 7
t Gross: Der Soziale Friede . . .	K 2
Messner : Katholizismns u. Revolution	K 5
^ Hochschulführer.....K 5 ^
Knjige Kato-| ličKog žiVota |
Jzdaje Dr. $tjepan itiarKulin. ^
isk Knjiga prva. M. Vanino D. 1.:
v> FilibertVrau. Cijena K 5'80,	S
j^j sva naklada rasprodana.	??
<D Knjiga druga. Dr. A. S. i Dr.A. Ž :	§ j™» Kontardo Ferrini. Cijena
K 4-60, postom K 5'-.	5?
^ Knjiga treča. Michel D' Herbi-	i?f
gny: Vladimir Solovjev.	^
^ Cijena K 15' — , postom K	^ vs lö'SO^placaseunaprijed.
2
Narudžbe prima iztlavač Dr. Stj. ^ Markulin, Zagreb, Kurelčeva 3. t
1815

rararararararararara nmn
n N9R0DNS FBOS53ET0	n
% ZflDRDBll S 0.1	3
ja nnnnnnnnnrFi	§
TI Preporuča dosad izašla izdanja:
Dr.AleksijUšeničnik: „Prin-	■
' PJ C'P' sociologije" .... K 10-—	^
Mirko Gjurkovečki: „Poli-	jr?
tička historija Bosne' . K 4-—
Dr.Janezev.Krek: „Slovenci" K 5-—	^a O. Luis Coloma: „Dječja
knjiga".......K 15'-	f^
»n Antonietta Klitsche de la	^
ri Orange: „Ve s talka" . . K 15-—	rJ Stelle-Terseglav: „SvetaRu-
siia"........K i5'—	r2
P5 Narudžbe se šalju na adresu:
P Knjižnica flarodne prosVjcte
zadruge s o. j. u Zagrebu.	^
rararararararararararararti