UDK 821.163.42.09-1Frankopan F. K.
Saša Potočnjak
Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci
FRAN KRSTO FRANKOPAN I BEČKO-FURLANSKO PJESNIŠTVO
17. STOLJECA
Pjesničko djelo Frana Krste Frankopana do sada nije proučavano u kontekstu starijih za-padnoeuropskih tradicija, niti je njegova poetika stavljena u širi kontekst hrvatske, a još manje europske književne kulture 17. stoljeca. U radu se usporeduje pjesništvo F. K. Frankopana s lirskim opusom talijansko-austrijskoga pjesnika Leopolda Wilhelma Crescentea (1614-1662) sadržanom u pjesničkoj zbirci Diporti (1656). Osim u kontekstu talijanskih akademija u Beču u 17. stoljecu, pjesništvo F. K. Frankopana promatra se i u kontekstu furlanske dijalektalne poezije u 17. stoljecu, posebno pjesnika Ermesa di Colloreda i Eusebija Stelle.
Ključne riječi: Leopold Wilhelm Crescente, akademsko pjesništvo, Ermes di Colloredo, Eusebio Stella
Fran Krsto Frankopan's literary work has not yet been studied in the context of older Western European traditions, nor has its poetic concept been placed within the wider context of the Croatian, let alone European, literary culture of the 17'h century. The intention of my article is to compare F. K. Frankopan's poetry with the work of the Italian-Viennese poet Leopold Wilhelm (1614-1662), also known as Crescente, and his collection of poems Diporti from 1656. Besides in the context of the appearance of learned societies, especially Italian academies in Vienna in the 17th century, this article also analyses F. K. Frankopan's work in the context of Friulan dialectal poetry of the 17th century, especially Ermes di Colloredo and Eusebio Stella.
Key words: Leopold Wilhelm Crescente, academic poetry, Ermes di Colloredo, Eusebio Stella
0 Uvod
Sjeverozapadna se hrvatska regija u 17. stoljecu s obzirom na društvene, gospodarske, političke, kulturne i jezične uvjete razlikuje od dubrovačko-dalmatinske. Glavno je obilježje te regije društvena struktura feudalnoga karaktera. Za književnu djelatnost uglavnom nije postojao materijalni ni intelektualni potencijal, te se ona razvijala uglavnom na dvorovima velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana, ne na-stavljajuci se ni na kakvu prethodnu književnu kulturu (Rapacka 1998: 194).
Jedan dio sjeverozapadne hrvatske književnosti 17. stoljeca, poznatiji pod imenom ozaljski književni krug, oblikovan je kao zaseban kulturalni model, nastao u estetički zrakopraznom prostoru, i to u vrlo kratkom razdoblju. Književnost ozalj-skoga kruga njegovala je raznorodne kako popularne tako i elitne književne strukture, nepodudarne s dubrovačko-dalmatinskom književnom produkcijom prvenstveno artističkoga karaktera. Obilježje je te književnosti supostojanje podrijetlom i statu-
som različitih književnih tradicija. Najznačajniji su predstavnici ozaljskoga kruga Petar Zrinski (1621-1671), Fran Krsto Frankopan (1640/1643-1671), Ana Katarina Zrinski (1625-1673), Ivan Belostenec (1593/1594-1675), Juraj Rattkay Velikotabor-ski (1612-1666), a njihovu književnojezičnu tradiciju dijelom nastavlja i Pavao Riter Vitezovic (1652-1713) (Vončina 1977: 191-255).
1 Pjesničko djelo Frana Krste Frankopana
F. K. Frankopan (1640/1643-1671) uz Petra Zrinskog najznačajniji je pripadnik ozaljskoga književnoga kruga hrvatske književnosti 17. stoljeca. Njegov književni opus pronašao je Ivan Kostrenčic u Državnom arhivu u Beču 1871. godine, u svežnju Hungarica, fasc. 122 pod naslovom Frangepani croatice conscripta (Rački 1871: 45-47; Kostrenčic 1871: III-IV). Tako je hrvatska kulturna javnost tek 200 godina nakon smrti saznala da je F. K. Frankopan bio i pjesnik hrvatskoga, slovenskoga, talijanskoga i latinskoga izraza.
F. K. Frankopan napisao je na hrvatskome jeziku zbirku pjesama Gartlic za čas kratiti, zbirku zagonetaka Zganke za vrime skratiti, zbirku sentencija Šenten-cije vsakojaške, ciklus Dijačke junačke i ciklus Pobožne pjesme te prozni ulomak Trumbita sudnjega dneva. Prema francuskom izvorniku preveo je na slovenski jezik prve tri scene i početak četvrte prvoga čina komedije George Dandin ou le mari confondu J. B. Molierea pod naslovom Jarne bogati. Na talijanskom je jeziku napisao nekoliko pjesama te u prozi oproštajno pismo supruzi Guliji di Naro. Je-dino za života tiskano djelo napisao je na latinskom jeziku pod naslovom Elegia (Divoto pianto).
Književni je opus F. K. Frankopana često bio tema filoloških, književnopovije-snih te komparatističkih istraživanja s time da je najveci interes proučavatelja za njegovu ulogu u velikaškoj Uroti Zrinskih i Frankopana protiv Bečkoga dvora. Vri-jednosna je ocjena Frankopanova književnoga opusa relativno niska. Smatra ga se boljim vojnikom nego li pjesnikom (Ježic 1971: 77) iz čega proizlazi da je njegov prinos znatno veci u političkoj nego li u književnoj povijesti.
Frankopanov književni opus obilježava specifična poetika i estetika, te ga je potrebno promatrati i u nešto širem književno kulturnom kontekstu. S obzirom da je riječ o razdoblju 17. stoljeca valja voditi računa i o različitim manifestacijama »književnoga baroka« u europskoj književnosti 17. stoljeca.1 Tako se u njegovu pjesništvu razabiru književne tradicije različita trajanja, različite dubine starosti i različita dru-štvenoga statusa (Kravar 1993). Zamjetna je sklonost generičkom i poetičkom reper-toaru predhumanističkih, često popularnih tradicija. Razaznaju se poetičke analogije s mitološkom i klasičnom antičkom književnosti (Vergilije, Ovidije), sa srednjolatin-skom popularnom književnosti (vaganti, golijardi, Carmina burana), provansalskom ljubavnom lirikom (alba, pastourelle, dipartiti), s pojedinim književnim vrstama ta-lijanske renesanse (canti carnascialeschi), sa srednjovisokonjemačkom književnosti katoličkoga Juga (koncepcija viteške minne / niedere minne). Takoder, u dijelu opusa
1 Pojam baroka u ovome radu koristim kao oznaku stila (Kravar 2003), a ne kao periodizacijsku oznaku za razdoblje 17. stoljeca.
F. K. Frankopana zamjetni su i elementi renesansne ljubavne lirike, baroka te eleme-nata književnoga folklora.
Motivsko-tematski te stilski instrumentarij Frankopanove lirike proizlazi iz raz-ličitih vrela. S jedne strane u ljubavnoj i u religiozno-refleksivnoj poeziji Frankopanu je uzor austrijsko-talijanski pjesnik Leopold Wilhelm Crescente. Takoder, u knji-ževnoj historiografiji i komparatistici u potpunosti je zanemarena i neistražena mo-tivsko-tematska podudarnosti zbirke Gartlic za čas kratit s pjesništvom furlanskih pjesnika. Pjesništvo F. K. Frankopana u odredenoj je mjeri blisko jednom odvojku popularne književne tradicije kakvu su njegovali furlanski pjesnici 17. stoljeca, posebno Ermes di Colloredo i Eusebio Stella.
2 Talijanske akademije u Beču u 17. stoljecu
Hrvatska književna povijest relativno je malo istraživala književni kontekst u kojem je moglo nastati pjesničko djelo F. K. Frankopana. Smatra se da je glavni utje-caj na Frankopanovo pjesništvo izvršio austrijsko-talijanski pjesnik L. W. Crescente (Ježic 1921: 41, 99-100; Kostrenčic 1871). Do sada ipak nije provedena temeljita analiza kojom bi se pokazalo u kojoj mjeri i na koji je način austrijsko-talijanski pjesnik izvršio utjecaj na F. K. Frankopana. Sama sličnost motivsko-tematskih elemenata koji su zajednički cijelom europskom seičentu nije pouzdan pokazatelj Frankopanove isključive ovisnosti o jednom odredenom pjesniku ili maniri (Kravar 1978: 224-26).
U Beču su u 17. stoljecu u okviru Bečkoga dvora djelovale tzv. talijanske akademije - učena društva (Sprachgesellschaften) - u kojima su se okupljali pjesnici i intelektualci kako bi raspravljali o različitim filozofskim i književnim temama (Wilpert 19644: 664-65; Landau 1879). Članovi su talijanskih akademija u Beču bili pjesnici uglavnom iz redova plemstva, teolozi i vojskovode koji su djelovali na prostoru regije Alpe-Adrija. Istom bečkom akademskom miljeu pripadali su i pjesnici iz susjednih književnih krugova, Ermes di Colloredo iz furlanskoga književnoga kruga sa sjeve-roistoka Italije, ali i F. K. Frankopan iz ozaljskoga književnoga kruga sa sjeveroza-pada Hrvatske.
Naime, u rukopisnoj ostavštini F. K. Frankopana na talijanskome jeziku nalaze se prijepisi predavanja i rasprava koje su se vodile medu članovima talijanskih bečkih akademija. Prema naslovima prepisanih rasprava moguce je zaključiti da su glavne preokupacije članova bečkih akademija bila pitanja o biti tjelesne i duhovne ljubavi, ljepote, ljubomore, o načinu ophodenja prema dami, je li udvaraču bolje govoriti ili šutjeti te različiti sastavci na temu Kupidove sljepoce, o njegovu ropstvu i oslobode-nju ili pak na temu zaljubljena starca.2 Prijepisi u rukopisnoj ostavštini Frana Krste
2 Naslovi akademskih rasprava: Discorso accademico sopra la belezza del corpo e dell'anima e quale di quelle prevaglia; Che la gelosia e tormento in amore; Se con dama amata devesi usar silenzio o parlare; Che siapiü lodeuol cosa il benparlare ch' il ben tacere; Se amore deve esser solo o con rivali; Se abbia maggior forza ed efficacia in petto umano, per indurlo a innamorarsi, il canto di bella donna o il pianto per moverlo a compassione delle di lei sciagure; Qual sia maggior pena in una innamorata dama, vedersi con improvvisa partenza lasciata dall' amato cavalire o mirarlo sposo d'altra belta; Che piü compassioneuol Cosa sia in un Vecchio l'Amore che la Vecchiaia; Amor Priggionero chiede Elemosina per suo Riscatto; Per il Riscatto di Cupido (Ježic 1921: 166).
potaknuli su starije istraživače na pretpostavku prema kojoj je Fran Krsto upravo u Ozlju želio osnovati jednu takvu sličnu akademiju (Kostrenčic 1971: IX; Ježic 1921).
Autori su rasprava koje je Frankopan prepisao grof Raimondo Montecuccoli iz Modene, protektor slavne Akademije de' Curiosi della Natura pure di Viena, grof Franz Piccolomini, barun Bucceleni, barun Vertemate, toskanski izaslanik na Beč-kom dvoru Marchetti i opat Spinola (Ježic 1921: 36, 166; 1916; Matic 1970: 276). Ti su akademici bili članovi talijanske bečke akademije koja je s radom započela 1657. godine i djelovala pod pokroviteljstvom nadvojvode L. W. Crescentea (tal. Arciduca Leopoldo Guglielmo).
Leopold Wilhelm poznat je i pod nadimkom Crescente što je i naznačeno u podnaslovu njegove pjesničke zbirke Diporti del Crescente. Participni oblik »crescente« podrijetlom je iz glazbene terminologije i to prema gerundu »crescendo« [krešendo] u značenju »jačajuci, rastuci«. Smatram da nadimak najvažnijega člana akademije - Crescente - proizlazi iz samoga naziva Akademije: Diporti del Crescente, da-kle onoga koji je pripadnik Akademije dei Crescenti - Akademije jakih ili rastucih (Maylender 1926-1930: 119). Nadimci ostalih akademika nalaze se u istoj pjesničkoj zbirci u kojoj akademik Crescente posvečuje uvodne sonete akademicima nadimkom Caliginoso (maglovit), Distillato (destilat, R. Montecuccoli), te ostalim članovima s nadimcima Sprezzato (prezren), Sitibondo (željan, pohlepan) i Errante (lutajuci, bludeci).
Nakon posvetnih pjesama u zbirci se nalazi jedna impresa3 sastavljena od sli-kovnoga (emblem) i tekstualnoga dijela (epigram) pod geslom »crescit evndo« (raste šireci se) podrijetlom iz Lukrecijeva djela De rerum natura (1. st. pr. Kr). Slikovni dio (emblem) prikazuje rijeku kako se prelijeva preko stijenja i natapa dolinu čineci ju plodnom. Takva emblematska predodžba povezana je s imenom akademije, a članovi su Akademije rastucih opat Spinola i grof R. Montecuccoli i neposredno bili povezani uz Frana Krstu i njegov kulturni krug.4 Stoga nije isključen ni Frankopanov angažman u jednoj takvoj ili sličnoj akademiji, a valja spomenuti da je i Frankopan u svojoj pjesničkoj zbirci koristio nadimak (Ditelina) po uzoru na akademske pjesnike.
F. K. Frankopan mogao je biti povezan s više talijanskih akademija, koje su dje-lovale na Bečkom dvoru u periodu izmedu 1657. i 1674. godine (npr. Accademia degli Illustrati). Ježic (1921: 36) smatra da je Frankopan najvjerojatnije bio povezan s Akademijom delle schiave della virtu i to samo zbog pridjevka »schiave'«. Ježic je ipak zanemario prethodno spomenutu Akademiju jakih ili rastucih, pa Frankopanov pjesnički rad nije doveo u vezu s tim bečkim književnim krugom.
Da je Frankopan nasljedovao odredene motivsko-tematske sadržaje kojima su bili zaokupljeni i članovi akademija pokazuje i podudarnost lirskih sižea nekolikih pjesama u Frankopanovoj zbirci Gartlic za čas kratiti s problematikom akademskih
3	Imprese su se najčešče koristile u nazivima akademija prema kojima su se onda nazivali i njezini članovi. Opisivale su značenje naziva odredene akademije. Imprese i embleme koristila su razna intelektualna društva u Europi vec sredinom 16. st. G. Ferro objavio je 1623. knjigu Ombre Apparenti nel Teatro d'imprese u kojoj je detaljno objašnjena razlika izmedu imprese, simbola i emblema.
4	R. Montecuccoli bio je suparnik Zrinskih. U sukob je došao s Nikolom Zrinskim zbog neslaganja u primjeni ratne vještine i tehnike u obrani od Turaka. Istaknuo se svojim teorijskim spisima vezanim uz ratnu vještinu. Opat Spinola je posjetio Frana Krstu u zatvoru te mu je donio izdanje zbirke Diporti, koju je sluga Roman prepisao za Frana Krstu (Ježic 1921: 37).
rasprava. U pjesmama Prisega mučati, V ljubavi potribno je govorit, Lila spoganja Težeu da ni znal mučati, Težeuš sebe priča nazlobnika kriveč i Lipost naj ne čeka starost opjevani su isti sadržaji koji su naznačeni u naslovima pojedinih akademskih sastavaka - o ljubomori u ljubavi, o hvalisanju i šutnji u ljubavi, o prolaznoj Ijepoti. Takoder, tema zaljubljena starca, motiv slijepoga Kupida, ljubavnoga ratovanja; a znakovita su i imena ženskih adresata - Fili, Klora, Čintija, nadimak Ditelina. Sve to upucuje na akademsku praksu nadijevanja imena i stvaranja pjesničkih 'umjetnih svjetova'. Riječ je o tipu pjesništva koji nastaje radi estetičkoga zadovoljstva i intelektualne zabave.
3 Fran Krsto Frankopan i Leopold Wilhelm Crescente
F. K. Frankopan se pjesništvu akademskih krugova približio ponajviše posred-stvom pjesnika Leopolda Wilhelma Crescentea (1614-1662) i njegove pjesničke zbirke Diporti del Crescente, objavljene u Briselu 1656. Središnji je dio zbirke podijeljen u četiri skupine pjesama i to s obzirom na njihovu temu: moralističke, pobožne, ju-načke i ljubavne. Pjesnička zbirka Diporti izvršila je odredeni utjecaj i poslužila je kao uzor dijelu ljubavnoga te refleksivnom i religiozno-refleksivnom pjesništvu F. K. Frankopana.
Vecina pjesama F. K. Frankopana koje je moguce dovesti u vezu s pjesmama L. W. Crescentea slobodni su prepjevi. Obično se podudaraju samo početni stihovi ili refren. Primjer je slobodno proširena Frankopanova pjesma Spogajnanje prošastno-ga vrimena što je razradena Crescenteova dijaloška kanconeta Fileno Clori na temu ostarjele ljubavnice. Frankopan je pjesmu proširio dodajuci znatno više šaljivih ele-menata, nego li ih ima u predlošku:
Ak sam ružna, sebi jesam, ak sam lipa, tebi nisam, još med ledom plamen biva, stara serna poigriva. Jur te spoznah u falšnosti, za dvi jajca si vridnosti, nimam s tobom več spravišče; zlo ti jutro, zlo godišče.
U odnosu na Crescentea:
Bon di, bon anno, Bugiardo sei tu, Crudel traditor, Di fe mentitor, Non t'amo mai piu, Sei pien d'inganno, Bon di, bon anno.
Frankopanova pjesma Kupido ni drugo neg lipost takoder je znatno proširena Crescenteova Altro non e Amore, che la beltade. Pjesme su podudarne u motivu
potrage za Kupidom kojega pjesnik pronalazi u Ijepoti. No u Crescentea je Kupido slijep (»cieco Amore«), dok je u Frankopana taj motiv izostao. Takoder, Fran Krsto predložak iz Diporti znatno proširuje dodavanjem novih stihova pa tako četrnaest stihova proširuje na čak trideset i dva.
U pjesmi V ljubavi ki zgubiva, ta dobiva Frankopan preuzima motive u opisu ljubavnoga ratovanja (Venerina trijumfa) prema Crescenteovu predlošku In guerra dAmore e Vincitore il vinto. Medutim, Frankopan na drugačiji način gradi lirski siže i oblikuje metaforiku pjesme, kod njega je za razliku od Crescentea izostao motiv vezanja zaljubljenika kosom:
Nje cifraste žute kose, ke niz nadra proigruju, gdo jih takne, začaruju, al dragost neg donose. Dragi lasi, vridni lasi, čisto srce vas ne plaši; ko neg biva u vernosti, nima muke, neg radosti.
U odnosu na Crescentea:
In guerra d' Amore, Bellezze pellegrine Col laccio del tuo crine, M' allacciano il core [...]
Pjesma Vsaka žena štima se lipa proširena je Crescenteova Ogni Donna vuol' esser bella. Frankopan ju je doradio i na razini stiha i strofe i na motivsko-tematskoj razini. Crescenteovu anizometričnu septimu prepjevao je u šest terceta s pravilnom izmjenom sedmeraca i šesteraca (7 + 7 + 6). Motiv ljepote i ženske taštine opjevao je u šaljivu tonu koristeci se i lascivno-vulgarnim leksemima. Crescenteovi stihovi poslužili su pretežno kao poticaj i motivacija (»Per che ogn'un sa, che le femine tutte, / Che benche sian, non voglion esser brutte«) Frankopanu:
Ter bar ludo ne čmerkni, njih maganje ne terkni da te ka začuje. Jer nit čora, srabljiva, coclava nit sperdljiva ružna bit valuje.
Crescenteovu pastoralu La morte di Fileno per Musica Frankopan preraduje tako što preuzima osnovne motive kao što su smrt Filenuša, žalovanje Klori nad mrtvim Filenušem i motiv okrutne žene, te sastavlja čak tri pjesme koje opjevavaju istu temu te se nadovezuju jedna na drugu: Filenuša smert od Klori nemilne; Klori žalovanje i Opominanje ženam na milost. No, temeljna je razlika u tome što su u Frankopana u potpunosti izostali pastoralni motivi (pastiri, nimfe) te dijelovi namijenjeni pjevanju ili muzičkom izvodenju.
I	pjesma Pozvanje na vojsku slobodna je prerada i adaptacija Crescenteove pje-sme Invito alla guerra. Podudarnost se medu pjesmama nalazi u početnom stihu koji sadrži poziv u boj. U Crescentea glasi »Alla guerra, alla guerra Guerrieri«, a u Frankopana »Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani«. U obje se pjesme stih ponavlja na početku i na kraju svake strofe (ponavlja se i prvi članak stiha). Takvim se pona-vljanjima postiže ritam pjesme koji nalikuje na odjek ratnoga bubnja. U Crescentea:
Alla guerra, alla guerra Guerrieri, Dal cavo metallo
II	suon rimbomba, Risuona la tromba, Hor senza intervallo, S' abbattin gl' altieri,
Alla guerra, alla guerra Guerrieri.
Svim se ostalim elementima (vrsta stiha, dužina i semantika pjesme, pa čak i pjesničke slike) pjesme ove dvojice pjesnika posvema razlikuju. Najveca je razlika u posljednjoj strofi u kojoj je Frankopan iskoristio motiviku vojničkih pjesama koje su se pjevale u ratovima protiv Turaka:
Nu, bratja ljublena, na noge, na noge, turskom misecu da stlačemo roge, za veru kerščansku, viteštva zlamenje, svitu na hasan, a nam na poštenje, naj nam ne budi premilo živlenje.
Najviši je stupanj podudarnosti izmedu pjesama zbirke Gartlic za čas kratiti i zbirke Diporti u ljubavno-lirskim podvrstama u kojima je ljubav doživljena kao vesela igra, a u kojima se kao adresat pojavljuje Kupido (Rime amorose). Podudarnost je dominantna na motivsko-tematskoj razini, posebno kada Fran Krsto preuzima gotove petrarkističke metafore (motivi koralja, ljiljana, bisera kojima se opisuje ljepota drage), embleme (srce u plamenu, slijepi Kupido i sl.) ili topičke teme (tempus fugit, cum tempore mutamur).
No, važno je istaknuti da je u onim pjesmama koje bismo doista mogli odrediti samo kao prijevode, upravo diskurs lirskoga subjekta i koncept ljubavnoga odnosa izmedu subjekta i adresata posve drugačiji nego li u Crescentea. Tako na primjer u Crescenteovoj pjesmi Amor taciturno šutljivi zaljubljenik moli:
Merce, gratia, pieta chieder volea Gosi tacendo, senza alcun conforto;
Dok je u Frankopanovu prijevodu Mučeča ljubav zaljubljenik obavezno i sluga koji traži najam za svoju službu:
milost, najam, dragost prositi želeči [...] Tako služeč, mučeč, oh, prez smilovanja.
U odnosu na Crescentea u svoje je pjesme F. K. Frankopan sklon unijeti od-redene viteško-trubadurske elemente. I dok je vrlo jednostavno primijetiti elemente
petrarkističkoga diskursa koji su u Frankopanov opus prispjeli posredstvom Cre-scentea, izgleda da su trubadurske konvencije prispjele ipak nekim drugim putem (Kravar 1993: 95). Naime, u Frankopana se redovito javljaju elementi trubadursko--viteškoga podrijetla: »vim ne prosim vnoge službi zahvalnosti« (Očiju serditim mojlba da se ukrote) ili »je l' me ljubi kojoj služim« (Boježliv u ljubavi). Za razliku od Crescentea u kojega ljubav-služba, centralni pojam trubadurskoga pjesništva, uglavnom izostaje.
Zanimljiv je postupak na temelju kojega su na kraju nastale lirsko-refleksivne i religiozno-refleksivne podvrste u Frankopanovu pjesništvu. To su pjesničke adaptacije koje su nastale kombinacijom više različitih Crescenteovih pjesama.
Fran Krsto Frankopan je preveo osamnaest talijanskih pjesama iz skupine Rime morali pjesničke zbirke Diporti W. L. Crescentea. Te je pjesme izdvojio u zasebnu skupinu izvan zbirke Gartlic za čas kratiti koju je naslovio Pobožne pjesme. Te prevedene Pobožne pjesme pjesnički su nacrti uz pomoč kojih je F. K. Frankopan, tek formalnim preslagivanjem pojedinih stihova i strofa sastavio nove pjesme koje je uvrstio u svoju pjesničku zbirku Gartlic za čas kratiti:
Lipote zemajlske jesu ništar (Belezze mondane son nulla)
Serce moje, kamo misliš? Je l' na vilu kojoj služiš? Deh, povij mi ke vridnosti ti nahodiš v nje dragosti. Jesu l' oči ke igraju, kako sunce zažigaju? Je l' vustnica ke skup zdiva, v kojih klariš, biser biva? Il su persi tak nasladne,
snigu, mliku prem prikladne?
Vrime cvitje povenuje, beteg lipost iskončuje
(Gartlic za čas kratiti)
Tužno moje serce, kamo sada misliš? je l' na vilu dragu kojoj verno služiš, na nje černe oči ke dično igraju, ar spodobno suncu serce zažigaju?
Je l' vustnicu miliš, ke skup drago zdiva, v kojih klariš, biser kinčeno prebiva? Il nje bele persi štimaš tak nasladne, koje snigu, mliku bivaju prikladne?
Na takav je način od odredenih pjesama skupine Pobožnih pjesama, preslagivanjem i umetanjem pojedinih stihova ili cijelih strofa, u zbirci Gartlic za čas kratiti nastalo pet pjesama: Spetenje človičanske pohlipnosti (od pjesme 18); Vrime cvitje povenuje, beteg lipost iskončuje (od pjesama 1, 4, 9 i 11); Zornica na dobro opomi-najuč (od pjesama 6, 7 i 8); Beteg drage Klori serce požaljiva (od pjesama 11 i 12) i Kak svit prohaja (stihovi pjesama 13 i 14). Do sada u književnoj historiografiji nije uočeno da su navedene Frankopanove pjesme nastale sažimanjem i preslagivanjem više pjesama iz Crescenteove skupine pjesama Rime morali.
Valja istaknuti da je riječ o pjesničkim adaptacijama jer je prevedeni ciklus Pobožnih pjesama Franu Krsti poslužio kao izvor več gotovih topičkih tema omiljenih u posttridentskoj religioznoj lirici: Contemptus mundi, Sic transit gloria mundi, Memento mori ili pak Vanitas vanitatis, Ubi sunt. Seičentistički su pjesnici takve strukture dugoga trajanja nerijetko ugradivali u vlastiti retorički instrumentarij, pa su pjesme često oblikovali kao nizanje prepoznatljivih poetskih slika. F. K. Frankopan u tome nije bio iznimka (Kravar 1993: 20-23, 56-57). Kao što su takav tip figu-
ralnoga pjesništva njegovali posebno i njemački pjesnici u 17. stoljecu A. Griphyus, M. Opitz ili pak talijanski pjesnik C. di Pers.
Preko pjesničke zbirke Diporti L. W. Crescentea u Frankopanov su opus ušli elementi poetike seičentesknoga pjesništva. To takoder vrijedi i za petrarkistički motivsko-tematski i stilski repertoar. Fran Krsto u tome ne slijedi ni domace dubro-vačko-dalmatinske uzore (I. Bunic Vučic), niti se utječe domačim prethodnicima (Š. Menčetic, Dž. Držič, D. Ranjina). Frankopan od L. W. Crescentea preuzima ustaljene i tradicionalne petrarkističke motive, zatim poredbe i antiteze, a neke od njih koristi i u pjesmama s autobiografskim elementima (Cvitja razmišlenje i žalostno protuženje).
Tako je na primjer za oba pjesnika karakterističan motiv zaljubljenika koji je usporeden s feniksom (Terplenje u ljubavi), motiv uzdaha kojima se raspiruje lju-bavni plamen (Mučeča ljubav), motiv moljca na sviječi (Terplenje u ljubavi), motiv drage koja je jednaka suncu (Za ostajenje mojlba), nesigurna ljubavnika (Boježliv u ljubavi), motiv prekinutih Kupidovih lanaca i motiv srca nalik na pticu u krletki (Serce iz vuze Kupida uteklo), motiv očiju koje govore umjesto jezika, motiv Kupida koji zapovijeda zaljubljeniku šutjeti (Govorit prepovida Kupido), motiv Kupida koji je našao stan u ljepoti (Kupido serca izvižba), slikovno područje kozmičkih pojava (oči kao zvijezde, komete, munje - Očiju serditim mojlba da se ukrote), pojedini pro-zopografski sadržaji za opis ljubine ljepote (Verh ljube liposti radost), motiv ljiljana i ruža te motiv uveloga cviječa (Vrime prohodi, prilika vazdar ne dohodi; Vrime cvitje povenuje, beteg lipost iskončuje).
U svom prevoditeljsko-preradivačkom radu prema pjesničkim se predlošcima Frankopan večinom odnosio vrlo slobodno. Pojedine je pjesničke sastavke koristio kako bi od njih i preslagivanjem pojedinih stihova i strofa sastavio nove pjesničke cjeline. U večini je slučajeva Crescenteove pjesme proširivao i prilagodavao vlastitoj poetici. Pjesnička zbirka Diporti austrijsko-talijanskoga pjesnika L. W. Crescentea poslužila je Franu Krsti Frankopanu kao pjesnička lektira iz koje je preuzimao tradicionalne motivsko-tematske elemente.
Postupak Frana Krste nije nov i neobičan več u skladu s razumijevanjem i odnosom prema pjesničkom stvaralaštvu u književnosti ranoga novoga vijeka. Riječ je o korištenju odredenoga pjesničkoga modela kao izvora inspiraciji ili kao izazova (Goldberg 1974: 27-28). Najpoznatije obrade odnosno slobodne verzije Petrarkinoga soneta Pace non trovo poznate su od Šiška Menčetiča (Blaženi čas i hip) pa sve do Ronsarda (J' espere et crains) i Louisea Labea (Je vis, je meurs), a nastale su istim pjesničkim postupkom koji je u slučaju svojega pjesničkoga uzora primijenio i F. K. Frankopan.
4 Fran Krsto Frankopan i furlanski književni krug u 17. stoljecu
U književnoj povijesti i komparatistici nepoznata je činjenica o rodbinskim i prijateljskim vezama F. K. Frankopana s talijanskom furlanskom obitelji Frangipane (Frangipe, Potočnjak 2010). Takoder je nepoznata činjenica da je Fran Krsto slijedom obiteljskih veza izravno bio povezan i s kulturnim te s vojno-političkim životom te
sjeveroistočne talijanske regije - Furlanije.5 Stoga nije neobično da je u njegovu opusu moguce pronaci poetičke analogije s furlanskim pjesništvom 17. stoljeca, posebno s pjesništvom Ermesa di Colloreda, plemiča di Monte Albano.
Najznačajniji predstavnici furlanske poezije 17. stoljeca jesu Ciro di Pers (15991663), Ludovico Leporeo (1582-oko 1660), Eusebio Stella (1602-1671) i Ermes di Colloredo (1622-1692) (Spagnoletti, Vivaldi 1960: 402-03). Dok se večina pjesnika u svojim lirskim opusima priklanja njegovanju baroknoga ornatusa, Eusebio Stella i Ermes di Colloredo svojim su lirskim opusima bliži pučko-popularnim tradicijama kakve su se njegovale na području »Patrije del Friuli« tijekom nekoliko stoljeca (Ostermann 1900; Chiurlo 1922).
Iz furlanskoga kruga po poetičkim obilježjima najviše analogija sa zbirkom Gartlic za čas kratiti ima lirski opus Ermesa di Colloreda (1622-1692), furlanskoga plemiča di Monte Albano. Jedno je vrijeme boravio i na dvoru Leopolda I. u Beču (Carreri 1893: 105-10; 121-26; Vigevani, Zanetti 1987: 105), te je vrlo vjerojatno bio upoznat s radom talijanskih akademija.6 lake ne nastojim dokazati da su se ova dvojica pjesnika i osobno poznavala, činjenica je da su pripadala istom pjesničkom krugu, o čemu svjedoče poetičke osobine njihovih pjesama.
E. di Colloredo u svojim je pjesmama posezao za folklornim elementima svoga kraja. Njegov pjesnički opus sadrži i pjesme nešto nižega stilskoga registra. lako je bio dvorski pjesnik, pjesništvo E. di Colloreda slijedi odredenu poetičku maniru pseudopučke literarne tradicije. Obilježje je njegove poezije specifična raznolikost u stilskim registrima i posezanje za različitim starijim pjesničkim tradicijama (Colloredo 1994: VII). Na sličan način kao i Frankopanova poetika, riječ je o pjesništvu dvorskoga miljea, zatvorenoga kruga, elite koja poseže u subalternu kulturu ne-elite.
5	Često su u Hrvatsku dolazili plemiči iz područja Unutarnje Austrije tzv. Innerösterreich [Unutarnja Austrija: Štajerska, Kranjska, Koruška, Gorička s Rijekom i Trstom] i plemiči iz sjeveroistočnoga dijela Italije, točnije iz goričkoga odnosno furlanskoga plemstva. Oni su se na društvenoj ljestvici željeli uspeti vojničkom karijerom. Bili su vrlo zainteresirani za suzbijanje prodora Osmanlija, kako radi obrane svojih matičnih zemalja, tako i zbog toga što su vodili vojničko-lutalački način života. U Furlaniji su poznati kao »plemiči mača«. Nisu bili samo obični vojnici več mladiči uglavnom iz plemičkih obitelji, za koje je vojnička služba bila stvar društvene mode i odredena prestiža, a držali su se koncepcije života podrijetlom iz feudalizma koju su podržavali križarski ratovi. Takvo je društvo držalo do odredene etike i kodeksa časti. Često su boravili na europskim dvorovima i sudjelovali u kulturnom životu. Pripadnici su toga tipa vojničkoga plemstva pjesnici Ermes di Colloredo di Monte Albano i Eusebio Stella, zatim več spomenuti grof Raimondo Montecuccoli te mladi naraštaj talijanske, furlanske loze obitelji Frankopan (Frangipane) Orfeo Frangipane (1642-1681) kao i pripadnici furlanskih obitelji Strassoldo i della Torre. S obzirom da su djelovali na različitim europskim dvorovima, često su bili i prijenosnici kulturnih obrazaca, kao što su i usvajali kulturu kružoka u kojem su boravili (Frangipane 1987: 43-54).
6	Kao pripadnik tzv. vojnoga plemstva E. di Colloredo je sudjelovao u ratovima protiv Turaka. O tome je svjedočanstvo ostavio i u svojem pjesništvu. U pojedinim pjesmama nalaze se motivi kojima je opisan način takvoga vojničkoga života - krv i vino, a u nekoliko se pjesama javljaju i topografski motivi - Drava, Dunav, ušče Drave u Dunav (Aljmaš) na području današnje hrvatske granice s Vojvodinom. Na primjer sonet Proposta al sonetto che comincia ''Toni, se la che l'istro in ietprofond": »La dove la Drava si con-fonde nel Danubio non si vedono che sventolare cimieri: la sono uniti i nostri bravi guerrieri per rendere la loro fama eterna al mondo« (Colloredo 1994: 184). Slične su pjesme u kojima se opjevava i car Leopold: sonet Al signor conte Antonio N. N.; oda Vasti preparamenti di guerra fatti dal Turco contro laMaesta di Leopold imperatore. S'augura e si presgisce vittoria d'armi di Sua Maesta Cesarea.
Cjelovito izdanje pjesničke zbirke E. di Colloreda objavljeno je tek nakon njegove smrti pod naslovom Raccolta di Sonetti, Canzoni, e Dialoghi, ed Intermezzi in Lingua Friulana del sig. conte Ermes di Colloredo (1772). Sadrži 88 različita pjesnička sastavka - sonete, kanconete, dijaloge, intermedije, prigodnice, pjesme pojedinim znamenitim ličnostima, epitalamije i sl. Nekoliko je pjesama tiskano još za njegova života, no one su u Furlaniji uglavnom kružile u rukopisnom i usmenom obliku i tako su se prenosile (Colloredo 1994: XI-XII).
Kao i u F. K. Frankopana i u E. di Colloreda javljaju se pjesme u kojima je opje-vana ljepota žene imenom Fili. I u Colloreda su zastupljeni konvencionalni motivi zvijezda, bisera, rubina, te usporedba žene s andelom (sonet In Lode di Filli) (Colloredo 1994: 53). Takoder, zastupljene su i pjesme u kojima lirski subjekt razgovara (»ratuje«) s Amorom o ljubavnim dilemama (Supplica dAmore):
No, no rispuindi, Amor, sospend alquant, che un si e un no dal par mi da torment, che chest mio cuur l'ame e l'adore tant che, se tu dis di si, muur di content e, se tu dis di no, io muur penant [...]
Pjesme u kojima lirski subjekt u ljubavnim dilemama traži Kupidovu pomoč če-ste su i u F. K. Frankopana:
Oh, razmirje strašno čutim, neg, Kupido, ti razluči: puščat, ufat: deh, odluči, ja prez tebe ne odsudim.
I tema prolazne ljepote pojavljuje se u oba pjesnika (cum tempore mutamur). U sonetu A Lidia invecchiata che vuol pare<r> giovine opjevana je tema prolazne ljepote na sličan način kao i u pjesmi Frana Krste Lipost naj ne čeka starost. Zaljublje-nik s vremenom prestaje biti patnik jer kako vrijeme prolazi tako i ljepota žene kopni. U Colloreda:
Ha pur, o Lidia, ha pur il tempo al fine fatto al bel volto tuo rugoso oltraggio: la guancia impalidisce e fan passaggio le bianche nevi tue dal seno al crine. L'etade ormai con tacite rapine quand'un fiore s'invola e quand'un raggio, sicche del tuo seren fiorito maggio vedo l'irreparabili rovine. Mentre tu la belta perdendo vai io me ne vo recuperando il core: tu gia senza bellezza, io senza guai [...]
Največa je motivsko-tematska sličnost u šaljivom i šaljivo-rugalačkom pjesni-štvu. Colloredov sonet pod nazivom Donna brutta, sporca e pidocchiosa [ušljiva], che vuol esser bella na motivsko-tematskoj razini odgovara Frankopanovoj pjesmi
Vsaka žena štima se lipa, primjerice u zadnjem stihu: »Jer nit čora, srabljiva, / cocla-va nit sperdljiva / ružna bit valuje.«7 U Colloreda se takoder javlja i motiv nosa kao dio prozopografskoga opisa ženske ljepote:
Chel voli traditor al sta in aguat par feri dentri 'l scuss come lu cai, che 'l nas zigant lu ten miez taponat.
Poetičke analogije s pjesništvom E. di Colloreda pojavljuju se i u njegovim di-jaloškim kontrastima te intermedijima. E. di Colloredo sastavio je više pjesničkih sastavaka na temu bračnoga suživota u kojima se kao sudionici lirskoga sižea pojavljuju muž i žena - kancona Contrasto fra marito e moglie i lirski dijalog Altro con-trasto fra marito e moglie in casa. Osnovna je preokupacija u njihovu dijalogu svada, medusobno predbacivanje i podbadanje, ali uvijek na komično-farsičan način. Bitan je element u tim pjesmama izrugivanje bračnim obavezama i bračnom suživotu. Ti pjesnički sastavci osnovnom tematskom preokupacijom i tonom podsjecaju na pje-sme Razgovor med mužem i ženom i Dialogho fra moglie e marito F. K. Frankopana.
Pjesnički opus E. di Colloreda sadrži i pjesme sa ženskim glasom. Lirski subjekt - mlada udovica, tuguje zbog svoje samoce i žudi za tjelesnom ljubavlju u pjesmi Canzone della vedova. Pritom se obrača bogu ljubavi - Amoru, da usliši njezine molbe:
Trista e certa e la mia sorte
per cagion d'amara morte:
giache ho perso mio mari<t>o
non ho quasi mai dormi<t>o.
Orsu, che debbo fare? Orsu che debbo dire?
Senza marito non si puo dormire.
S'io mi volto alla sponda,
non v'e alcun che mi risponda.
Se mi volto all'altro lato,
mi trovo in peggior stato.
Amor, che debbo fare? Questa <e> gran cosa:
senza marito mai non si riposa [...]
Lirski glas mladih udovica koje ne žele protratiti svoju mladost i ljepotu prisutan
je i u Venuš nastane davat audijenciju F. K. Frankopana:
Udovice mlade: Udove ostasmo v cvatučoj mladosti,
Navadne užiti ljubavi radosti,
Al rad ničemurna svita običaja
Moramo strajati dok leto ishaja.
Medtim pogubimo sriču nam povojlnu,
Jer ni smit iskazat dragost zadovojlnu,
Mladi pak junaci z ričjom ne raduju,
Neg ljubavi prave zaklad potribuju [...]
7 Frankopanova pjesma Vsaka žena štima se lipa parafraza je Crescenteove pjesme Ogni Donna vuol' esser bella, pa je moguče uočiti sličnost Crescentea s E. di Colloredom.
U religiozno-refleksivnom pjesništvu E. di Colloreda susrecemo istu topičku te-matiku kao i u F. K. Frankopana (na primjer u pjesmi Odsriče nestalnosti) - spoznaja smrtnosti ljudskoga biča, izvjesnost patnje, prijezir materijalnoga (Sopra la miseria umana) te prolaznost slave ovoga svijeta:
Passe la pompe e 'l fast de' imperators, passe dai pais la grandezze e 'l stat, appene ven che passe la beltat, passin cul timp iu zoveni' furors. Passin iu passetimps dai zuiadors, passe la robbe, lu vuadagn stentat, passe lu fred d'invier, lu chia<l>t d'estat, d'autun iu fruz, de primavere i flors [...]
Furlanska književnost ranoga novovjekovlja osobito je njegovala šaljivo i šalji-vo-rugalačko pjesništvo. Takav je tip pjesništva bio posebno potaknut prisutnošču duge tradicije vagantsko-golijardske lirike u Furlaniji. Vrlo su česte lirske parodijske parafraze Očenaša (Giambattista Donato, Per la chiaristia dal 1559 vignint el 1560); lirske molitve bogu vina Bakhu (E. di Colloredo, Sopra gli ubbriachi); burleskni način iznošenja prozopografskih sadržaja (Eusebio Stella di Spilimbergo, Sattirico).
U pjesništvu F. K. Frankopana ne pojavljuje se motiv Bahka, ali se pojavljuju ostali motivi takvih vinskih pjesama - tjelesna ljubav, vino, opijanje i družina (Hop haj da kamo ljuba tamo ja; Napojnicepri stolu). Takoder, u pjesmi F. K. Frankopana Zercalo prave lipote sadržan je sličan prozopografski sadržaj i distinktivni motivski detalji - nos, žuti zubi, velika usta i uši - kojima se koristio i E. Stella:
Se tall'or miro, o' Lucia, la tua bocca veggio all'hor la regina delle bocche, onde s'intiero un gran piccion n'imbocche meraviglia per cio' punto mi tocca. Quando tu parli, indi tal voce scocca, Tanto rumor, quanto farrian cent'ocche; Per voragine tal fia, che trabocche Te stessa un giorno giu' di qualche rocca. Ma che? s'il capo hai grande, ch'un badile Mi sembra apunto, e d'Asino l'orecchie, Di porca i denti, e d'Elefante il naso [...]
Frankopan nasljeduje istu burleskno-bernesknu tradiciju u opjevavanju 'ženske ljepote'. Motivi kojima je opjevano djevojčino lice otkrivaju žensko lice nakaradnoga izgleda: kljukonosa, šmrkava, s jednim okom gleda u križ, na drugo je slijepa, smrdi joj iz usta, škrbava je i ima gljivice, prsa su točkasta, a na ledima nosi grbu. Djevojka je otečena i s čirevima, šepava, a poznato je da je i »prdljiva« i popišana. Dok govori slini, kad se smije, cvili poput miša, kad pjeva, zavija tanko poput vuka, a kad pleše povlači nogu i stražnjicu.
Klišeji na kojima se gradio opis ženske ljepote opjevani su krajnje nakaradno -lice, oči, usta, prsa i ruke:
z jednim okom križogleda, z drugim bit če slipa vreda. Je iz vusti prec vojnjava, škerbozuba i kehlava, v persih svojih vsa pikasta [...]
Uvedeni su i dodatni dijelovi ženskoga tijela koji prelaze i granicu grudi, a nisu svojstveni kanoniziranom modelu opisa ženske ljepote (nos, struk, stražnjica, noge):
Polag toga vertoglava, klukonosa i šmerklava, [...] Vidi mi se i burlava, a prez dvojbe je šantava, drugač pak dobro znana da j' perdliva i poscana.
I Fran Krsto kao i navedeni furlanski pjesnici dvorski su pjesnici-plemici čije su pjesničke zbirke ispunjene i popularnim šaljivo-rugalačkim lirskim podvrstama, a s druge strane i trubadursko-udvornim te petrarkističkim klišejima u opjevavanju lju-bavne boli, motivima Kupida/Amora, cjelova i uzdaha za ženskim adresatima sličnih imena Clori, Fili, Lidija.8
5 Zaključak
Na komparativnu neistraženost regionalnih književnosti u 17. st. - regije Alpe--Adrija i hrvatske književnosti upozorio je vec Dukic (2003: 23):
Regionalizam iznad nacionalne razine u književnoj povijesti uglavnom obuhvaca one ze-mljopisne prostore na kojima je, najčešce zbog političkih razloga, bilo zbog nestabilnosti granica ili njihove širine koja je obuhvacala multietničke i multijezične zajednice, dolazilo do intenzivnih kontakata pojedinih književnih tradicija. U Europi ima nekoliko takvih regija, koje je upravo komparatistika izdvojila kao sebi prikladan predmet istraživanja. To su primjerice Flandrija i regija Alpe-Adrija. U ovoj posljednjoj participira i hrvatska književnost, no hrvatska je komparatistika dosad uglavnom ignorirala taj prostor.
Analiza je pokazala da izmedu pjesništva F. K. Frankopana i bečko-talijanskoga te pjesnika furlanskoga književnojezičnoga kruga postoje odredene poetičke analogije. Ponajviše u šaljivim i šaljivo-rugalačkim lirskim podvrstama, u amorozno-galantnoj dvorskoj lirici kao i u erotskoj poeziji; a zatim i u refleksivnoj i religiozno-refleksivnoj lirici.
Tipološka sličnost analiziranih pjesama, poetičke analogije te posebno cjeloviti
8 Na tradiciju njegovanja dvorsko-pastoralnoga pjesništva upucuje i podatak da je u prethodnom stoljecu u furlanskom književnom krugu djelovao i pripadnik talijanske obitelji Frankopan - pjesnik Cor-nelio Frangipane di Castello (il Vechio: 1508-1588), sljednik slatkog novog stila. I u njegovu je pjesništvu objavljenom pod naslovom Rime moguce nazrijeti pojedine vrste (pastorela) i motive (motiv jeke, proljeca) koji podsjecaju na pojedine pjesme karakteristične kasnije za ozaljski književnojezični krug.
književno-povijesni kontekst otvaraju mogucnost postojanja intenzivnijih kontakata izmedu pjesničkih krugova koji se protežu na prostoru regije Alpe-Adrija (Vallusi 1980), a u ovom slučaju u kulturalnom trokutu na potezu izmedu sjeveroistočnoga talijanskoga (Friuli), južnoga austrijskoga i sjeverozapadnoga hrvatskoga kulturnoga prostora. Time se, štoviše, otvara pitanje postojanja zasebnoga kulturnoga kruga na prostoru regije Alpe-Adrija u 17. stoljecu. Kao i pitanje uloge te načina participiranja hrvatske književnosti u istome.
IzVORI I LITERATURA
Ermes di Colloredo, 1994: Versi e prose. Tavagnacco, Udine: Arti Grafiche Friulane. Cornelio Frangipane, 1959: Rime. Udine: Del Bianco. Fran K. Frankopan, 1999: Djela. Zagreb: Matica hrvatska.
Poesia dialettale dal Rinascimento a oggi, 1960. Cura di G. Spagnoletti - C. Vivaldi. Milano: Garzanti Editore. Vol. I.
Eusebio Stele, 1974: Poesis furlanes completes. Gurizze, Pordenon, Udin: Clape Cultural Aquilee.
Leopold Wilhelm, 1656: Diporti del Crescente. Bruxelles.
Ferruccio C. Carreri, 1893: Ermes di Colloredo. Pagine Friulane VI/7-8. 105-10, 121-26.
Bindo Chiurlo, 1922: La letteratura ladina del Friuli. Udine: Libreria Carducci.
Davor Dukič, 2003: Nacionalna vs. Komparativna povijest književnosti. Umjetnost riječi. XLVII/1-2. 3-26.
Doimo Frangipane, Saša potočnjak, 2010: Prilog istraživanju arhivske grade o Franu Krsti Frankopanu - L'archivio Frangipane, Joannis. Fluminensia. 22/1. 45-65.
Doimo Frangipane, 1987: La gloria militare: Figure di gentiluomini soldati. Strutture dipotere e ceti dirigenti in Friuli nel secolo XVII. Udine: Bianco Editore. 43-54.
Leah Goldberg, 1974: Certain aspects of imitation and translation in poetry. Übersetzung und Nachahmung im europäischen Petrarkismus. Ed. L. Keller. Stuttgart: Metzler. 27-33.
Ivan Kostrenčič, 1871: Pripomenke izdavatelja. U Frankopan, F. K. Vrtič. Zagreb: Tiskom Dragutina Albrechta. III-XIV.
Marcus Landau, 1879: Italienische Literatur am Österreichischen Hofe. Beč: Druck und Verlag von Carl Gerold's Sohn.
Michele Maylender, 1926-1930: Storia delle Accademie d'Italia. Bologna: Arnaldo Forni Editore.
Maria Ostermann, 1900: La poesia dialettale in Friuli. Pagine Friulane. Vol. 12. Udine.
Franjo Rački, 1871: Knez Franjo Krsto Frankopan, nepoznat do sada pjesnik. Vienac. 111/3. 45-47.
Joanna Rapacka, 1998: Uloga regionalizma u hrvatskoj kulturi. Zaljubljeni u vilu. Split: Književni krug. 191-99.
Giulia Vallusi, 1980: Friuli, crocevia dell'Europa. Udine: Universita' popolare.
Alessandro Vigevani, Paolo Zanetti, 1987: Strutture di potere e letteratura friulana nel '600. Strutture di potere e ceti dirigenti in Friuli nel secolo XVII. Udine: Bianco Editore. 101-07.
Josip VoNčiNA, 1977: Analize starih hrvatskih pisaca. Split: Čakavski sabor.
Gero von Wilpert, 1964, 2001: Sachwörterbuch der Literatur. Stuttgart: Alfred Kröner Verlag.
Summary
Fran Krsto Frankopan was a member of the Ozalj linguistic-literary circle in the 17th century. His literary works were discovered as late as 1871 and were published as complete works in 1995. His literary work includes an elegy Divoto pianto, a collection of poems Gartlic za čas kratit, a cycle of poems Dijačke junačke, two separate groups of poems - religious poems and Italian poems, a collection of riddles in verse Zganke za vrime skratiti, a collection of sayings Šentencije vsakojaške, a prose segment Trumbita sudnjega dneva, a play fragment Jarne Bogati and Frankopan's farewell letter to his wife. However, Fran Krsto Frankopan literary work has not yet been studied in the context of older Western European traditions, nor has its poetic concept been placed within the wider context of the Croatian, let alone European, literary culture of the 17th century. Viewed as a whole, Fran Krsto Frankopan's literary work is marked by specific poetics and aesthetics. Literary traditions that lasted for various periods of time, which were founded at different periods and which had different social status can be identified in his work. A tendency towards generic and poetic repertoire of Pre-Humanistic, frequently popular traditions is noticeable. Fran Krsto Frankopan's poetry is compared to the work of the Italian-Viennese poet Leopold Wilhelm (1614-1662), also known as Crescente, and his collection of poems Diporti from 1656. Besides in the context of the appearance of learned societies, especially Italian academies in Vienna in the 17th century, this paper also analyses Fran Krsto Frankopan's work in the context of Friulan dialectal poetry of the 17th century. The 17th century in European, as well as in Croatian literature, should be viewed and studied as a heterogeneous literary epoch. At the same time, the various manifestations of the Croatian Baroque should also be kept in mind. Fran Krsto Frankopan created an opus representative of the north-western Croatian literature of the 17th century and it is impossible to describe it without a wider literary-cultural context in Alpe-Adria region.