POROČILA TRAGOVI SPILJSKOG MEDVJEDA I KULTURE LJUDI PALEOLITSKE DOBE NA TERITORIJU VARAŽDINSKIH TOPLICA STJEPAN VUKOVIČ Na področju sjeverno od gore Ivančice najznačajnije nalazište fosilnih kosti diluvijalnih životinja predstavlja paleolitsko nalazište spilje Vindije kod sela Voća Donja. Tu su zastupani rodovi sisavaca kao što su Rhinoceros, Bos, Ursus, Hyaena, Canis, Sus, Equus, Cervus, Felis, Mustela, Arctomys, Arvicola, Cricetus, Capra, Castor, Meles, Lepus i drugi. Među ovom diluvijalnom faunom iz spilje Vindije najbrojnije je zastupan spiljski medvjed, ali ostaci njegovog kostura nađeni su i u Mačkovoj spilji kod Višnjice i u Severovom Kamenolomu kod Ivanca. Na obadva ova mjesta otkriveni su zajedno sa kostima spiljskog med­ vjeda i tragovi kulture ljudi dii u vi jalne dobe. Osim spomenutih područnih nalazišta kosti spiljskog medvjeda, još su poznata nalazišta kosti spiljskog medvjeda na tlu N. R. Hrvatske: Baračeva pećina, Bednik kraj Petrinje, Bukovac pećina, Cerovačka gornja pećina, Cero- vačka donja pećina, Dubci, Gjurkovica, Kraljeva pećina, Kupici pećina, Lukinić pećina, Mali prekop, Medvjeđa pećina, Močilje, Mračna pećina, Pećina na Brehu, Pećina na Gradini, Pećina na Šternici, Pisana Stina, Rodićeva pećina, Sparožna, Supljasta pećina, Tikvenjak, Veternica, Vlaška peć, Vranjaća, Vrapče, Vrlika, Žrvena peć i Županja, koje sve redom spominje M . Malez u časopisu Spele­ olog (lit. 1). S onu stranu Ivančice najbliže nalazište kosti spiljskog medvjeda je kra­ pinsko nalazište, gdje je Dr. Dragutin Gorjanović Kramberger otkrio ostatke kostura pračovjeka, zajedno sa kostima diluvijalnih životinja i kamenim i ko- štanim artefaktima (lit. 2). U najnovije vrijeme otkrio sam fosilne ostatke spiljskog medvjeda kod Varaždinskih Toplica i u neposrednoj blizini nekoliko kamenih artefakta. Ovaj nalaz zaslužuje posebnu pažnju, pošto je na tome lokalitetu bio već ranije ustanovljen po Dr. Gorjanoviću Bison priscus i dvije vrste nosorošca, Rhino­ ceros Merckii Jäg. i Rhinoceros antiquitatis Blum (lit. 3). Do otkrića fosilnih ostataka spiljskog medvjeda u Varaždinskim Toplicama došlo je posve slučajno. Proučavajući sastav vapnenih sedrenili stijena zapadno od Varaždinskih To­ plica, primjetio sam, da je jedan radnik uposlen kopanjem sedre izbacio iz jedne šupljine (rupe) u sedri nekoliko zubi i kosti spiljskog medvjeda. Ove su kosti nažalost postradale prigodom razbijanja i kopanja sedre i zemlje, ali su zubi na sreću ostali cijeli. Od kosti tu se nalazio corpus mandibulae, fragmenat ulne i oštećeni talus. Među zubima, koji svi redom pripadaju lijevoj grani donje čeljusti, nalazi se premolar P4, i molari Mi, M 2 i M 3. Nađen je i caninus, koji imade jako savijenu krunu anterior-posteriorno i medio-lateralno, pa prema tome pripada isto donjoj čeljusti. Nažalost, isti imade apicalno oštećenu krunu i odbijen donji dioi korijena. Pretražujući pukotinu unutar sedrene stijene iz koje je radnik izbacio spomenute kosti i zube ustanovio sam, da se u njoj sačuvao još jedan dio zem­ ljanih slojeva u obliku profila. Ovaj profil pokazivao je slijedeće slojeve: 1. Humus crno-smeđe boje u debljini od 8— 11 cm. 2. Žuto smeđu, glinovitu ilovaču u debljini oko 26 cm. 3. Sivo-zelenkastu glinu sa mnogo sedrenih utrusaka. Debljina sloja iznosila je oko 23 cm. 4. Vapneno-eedrena stijena na kojoj je izravno ležao treći sloj sivo-zelen- kaste gline sa utruscima. Prema tome unutar pukotine nalazila su se staložena samo spomenuta tri sloja. Na granici između drugog i trećeg sloja nalazili su se još in situ razbijeni i .smrvljeni dijelovi kosti, postradali prigodom kopanja tako, da se na temelju istih moglo još točno ustanoviti mjesto i sloj gdje su ležali iskopani zubi i fragmenti kosti. Preostali zemljani material unutar pukotine ja sam pomno pretražio, ali osim neznatnih krhotina kosti nisam našao ništa drugo. Kasnije pretražio sam zemljani materijal, što leži niže sedrenih stijena, a potječe iz vremena ranijih radova u kamenolomu, pa sam u njemu našao više komada kremenih mikrolita i jedan nucleus. Nešto pozitivna u pogledu određenja stra- tigrafije ovog zemljanog materijala nisam mogao postići, jer se tu nalazila izmješana zemlja iz više raznih slojeva. Mikroliti obzirom na njihovo doba upotrebe i tipološki karakter, više naginju dobi neolita nego poslednjoj fazi paleolita. Usporedimo li zemljani materijal iz profila vapneno-sedrene pukotine u kojoj su bili nađeni zubi i kosti spiljskog medvjeda u Varaždinskim Toplicama, sa zemljanim slojevima (gornjim) iz profila pretspiljskog terena spilje Vindije, nalazimo u zemljanom materijalu i redosljedu slojeva izvjesne analogije. U poredbi ova dva profila izgledaju ovako: Profil iz Varaždinskih Toplica: 1. Crno-smeđi humus. 2- Crveno-smeđa glinovita ilovača. 3. Sivo-zelena glina sa utruscima sedre. Profil iz pretspiljskog terena spilje Vindije: 1. Crni humus. 2. Crveno-smeđa ilovasta glina. 3. Sivo-zelena glina sa utruscima vapnenca. Komparativnim putem dobivene analogije u redosljedu slojeva i vrsti ma­ terijala u obadva profila dopuštaju, da se nalaz ostataka spiljskog medvjeda iz Varaždinskih Toplica vremenski stavi u drugu polovicu posljednje glacijacije wiirma. Da se u stvari radi o vrsti Ursus spelaeus, a ne o vrsti Ursus arctos pokazuju metričke izmjere i speleoidne forme zubi, naročito posljednjeg molara M s čija kontura krune izrazito je pentagonalna. Od spiljskog medvjeda iz Va­ raždinskih Toplica nađeno je vrlo malo fosilnih ostataka, ali nažalost svi ovi fosili ne mogu se upotrebiti za potrebna metrička mjerenja, obzirom da su u fragmentarnom stanju. Prema tome u tu svrhu, kao i za provedbu potrebnih komparacija, preostaju nam jedino zubi kutnjaci iz ovog nalazišta. Stog razloga dajem najprije kratak opis raspoloživih kutnjaka spiljskog medvjeda iz Varaž­ dinskih Toplica, koji kako je već navedeno ranije, pripadaju lijevoj grani mandibulae. Premolar Pa nalazi se još usađen u vrlo malenom fragmentu stijene čeljusti. Dužina njegove krune iznosi 15-9 mm, a širina 9.3 mm. Tragovi naglođanja na kruni ovog zuba ne mogu se zapaziti. Od kvržica lijepo se ističu protocol]id, paraconid i deuteroconid. Korijen ima dva kraka, od kojih se prednji nalazi izvan čeljusnog fragmenta, pa je vidljiv. Cingulum je veoma nježno razvijen i tek djelomično vidljiv. Molar M i imade dužinu krune 29.2 mm, a širinu 14 mm. Kruna pokazuje mjesta lakog naglođanja, koja su zahvatila protoconid, njegovu sekundarnu kvužicu i hypoconid. Paraconid je srazmjerno prema ostalim kvržicama ostao malen. Zatim slijedi sa bucalne strane jako istaknuti čunj protoconida. Lako uaglodanje, što se nalazi između protoconida i hypoconida pokazuje, da je pro- tokonid s te strane imao malenu sekundarnu kvržicu. Suprotno protokonidu sa lingualne strane leži vrlo razvijen i sa dvije sekundarne kvržice popraćen meta- conid. Njegova prednja kvržica vrlo je jako razvijena, dok kvržica smještena između nje i protokoniđa, znatno je manja. Nadalje s bucalne strane nalazi se naglodano mjesto, gdje se još razabira nejasne konture zaostalog hypoconida. Po svemu izgleda, da je ova kvržica bila najslabije razvijena. Konačno nalazi se s linqualne strane entoconid, koji imade na prednjoj strani jednu vrlo jaku sekundarnu kvržicu, ispred koje se nalazi u poprečnoj brazdi još jedna posve malena kvržica. Zub je kao obično, najuži na prednjem dijelu, a prema zadnjem dijelu postepeno se proširuje. Sa dvije jasno izražene, transverzalne brazde, podijeljena je facies masticatoriia u tri polja, koja osim što posjeduju spomenute grbe i sekundarne kvržice, ostala su pretežno glatka, bez nekih naročitih tvore­ vina, brazdi, nabora i bradavica. Cingulum se jedva zamjećuje, a nalazi se u prostoru iznad stražnjeg korijena s vanjske strane. Korijena imade dva, od kojih je prednji vretenastog oblika, a zadnji, koji je znatno jači, ponešto je uzdužno splošten. Vršci obiju korijena lako su savijeni u smjeru vanjske stijene čeljusti. Molar M : osobito je lijepo razvijen. Dužina njegove krune, koja ima oblik lako formirane osmice, dosiže 31 mm, a širina 18.8 mm. Korijen ima dva kraka od kojih je prednji znatno kraći, tanji i transverzalno splošten, a zadnji veći, dulji i longitudinalno eplošten. Facies masticatoria ne pokazuje tragove naglo- danja, ali su zato vidljiva jaka naglođanja na prednjoj i zadnjoj plohi krune, koja su nastala u kontaktu sa susjednim molarimia M i i M 3. Paraconid je stopljen sa prednjim rubom zuba, koji je zahvatilo mjesto kontaktnog naglođanja sa molarom Mi. Zatim slijedi formiranje suprotnih kvržica, protoconida s bucalne strane i metaconida s lingualne strane, koji su međusobno premošteni jarmom. Protoconid kod ovog zuba ne strši u vis kao zasebno izolirana prednja vanjska kvržica, već se stapa u produženju i u istoj visini sa jarmom, koji se pruža transverzalno preko žvakače plohe do mjesta, gdje ga .presjeca vrlo tanka longitudinalna brazda. Od tog mjesta jaram se uspinje koso do samog vrha metaconida, koji je svojom visinom znatno nadvisio cijelu površinu žvakače plohe. Metaconid svojim piramidalnim oblikom djeluje kao jaka i posve zasebna kvržica, koju s njezine prednje i zadnje strane popraćuje po jedna pokrajna kvržica. Hypoconid, koji se nalazi is bucalne strane zadnjeg vanjskog dijela zuba tvori posve zasebnu, izoliranu kvržicu, koja se gotovo okomito uzdiže iznad vanjskog ruba krune, dok se prema nutarnjem polju žvakače površine postepeno spušta, gubeći se u nizu sitnih bradavica i brazda. Naprotiv hypoconidu nalazi se u zadnjem dijelu lingualne strane endoconid, koji možemo smatrati za dvo- djelan, jer se sastoji od dvije otprilike jednako velike kvržice. Osim spomenutih glavnih kvržica, cijelo je polje žvakače plohe posuto nizom jače razvijenih bradavica. Molar M 3 invade izrazito pentagonalan oblik za razliku od prethodnog M 2, koji svojim oblikom potsjeća na osmicu. Dužina mu je znatno manja od M 2 , svega 26 mm, a širina mu iznaša 20-2 mm. Korijen imade srašten od dva kraka, od kojih je prednji transverzalno, a zadnji longitudialno splošten. Na granici stapanja ovih dvaju korijena nalazi se s lingualne strane prirašten još treći maleni korijen, koji je apicalno oštećen. Facies masticatoria ne pokazuje tragove naglodanja. Jedino, se na prednjoj strani krune razabire izglađeno mjesto nastalo uslijed kontakta sa molarom M 2. Sačuvanost krune od naglodanja omogućuje dobar pregled preko sviju glavnih kvržica, koje su usko vezane na sam rub zuba, koji poput vijenca obilazi krunu uokolo. Protoconid se jasno razabire na prednjem dijelu bucalne strane, gdje strši kao malena šiljasta uzvisina iz samog ruba zuba. Nasuprot no. protokonidu uzdiže se iz prednjeg lingualnog ruba meta­ conid. Njegova prednja i zadnja strana postepeno se spuštaju samim rubom vijenca zuba dajući mu oblik visoke i duge grbe. Granica između protokonida i hypoconida jasno je određena poprečnom brazdom i bokovnim stegnućem ruba krune. Hipokonid je snažno razvijen i popraćen s prednje strane većom sekun­ darnom kvržicom. Entoconid je naprotiv slabo istaknut. Radi daljnjeg poredbenog upoznavanja oblika i veličine zubi spiljskog medvjeda iz Varaždinskih Toplica i njihovog odnosa prema obliku i veličini zubi spiljskog medvjeda iz Voće, učiniti ću kratak komparativni osvrt preko zubi iz ova dva nalazišta. Razumljivo, da ću se i ovom zgodom poslužiti samo zubima donje čeljusti spiljskog medvjeda iz Voće. Pošto iz voćanskog nalazišta raspolažemo većim brojem zubi, to će se i obzirom na njihovu brojčanost moći lakše prikazati velika varijabilnost, koja je toliko karakteristična za zube spiljskog medvjeda. Premolari P » donje čeljusti spiljskog medvjeda iz Voće pokazuju osim znatnih razlika u dimenzijama, još i znatne morfološke razlike. U njihovom formiranju krune obično susrećemo po tri glavne kvržice, od kojih se proto­ conid najjače razvio, a nalazi se na prednjem dijelu s bucalne strane. Njemu nasuprotno, više nešto naprijed, s lingualne strane, nalazi se smješten paraconid, a iza njega slijedi deuteroconid. Ovako je formirana i kruna premolara P4 iz Varaždinskih Toplica. U slučaju, da postoje kod P4 iz Voće samo ove tri kvržice, zapažaju se i u njihovom smještaju i oblikovanju stanovite razlike. Tako na primjer P4 iz Varaždinskih Toplica ima paraconid i deuteroconid tijesno smješten jedan uz drugi, a dijeli ih jedino vrlo uska brazda. Međutim, kod jednog P4 iz Voće vidimo, da paraconid i deuteroconid stojp svaki zasebno odjeljeni širokom dolinom. Jedan drugi primjerak P4 iz Voće imade u dolini između paraconida i deuteroconida malenu međukvržicu. Nadalje na jednom P4 iz Voće razabiru se razvijeni i ostali elementi krune, što se inače kod ove vrste zubi rijeđe susreće. Međusobnom poredbom premolara P4 iz Voće mogu se izdvojiti zubi, čiji se korijen sastoji iz dva zasebno stojeća kraka, za razliku od zubi sa jednim korijenom, koji je nastao sraštavanjem i stapanjem iz dvaju krakova. Unutar ova dva oblika, susreće se čitav niz varijanata, koje nam pokazuju evolucioni put, koji je doveo do tih slučajeva. Među zubima iz Voće prevladavaju primjerci sa dva kraka, a toj grupi pripada i korijen premolara Pi iz Varaždinskih Toplica. Molari Mi donje čeljusti spiljskog medvjeda iz Voće ne pokazuju neku naročitu morfološku varijabilnost. U svom prednjem dijelu nose ovi zubi jaku, šiljastog oblika kvržicu, koja predstavlja paraconid. On je obično jednostavno građen, ali imade primjeraka iz Voće kod kojih se, bilo s bucalne, bilo s lin­ gualne strane nalazi po jedna malena sekundarna kvržica. Veoma malenu sekundarnu kvržicu nalazimo i s lingualne strane paraconida na molaru M i iz Varaždinskih Toplica. Paraconid je redovno odijeljen od protoconida i meta- eonida transverzalno ležećom brazdom. Protoconid kod M i iz Voće redovito prati sa stražnje strane po jedna sekundarna kvržica, koja u većini slučajeva nosi tragove naglodanja, što je slučaj i kod Mi iz Varaždinskih Toplica. Suprotno i ponešto koso straga vanjske kvržice nalazi se metaconid, koji pokazuje nešto više varijacija na zubima iz Voće. U jednom slučaju kod Mi vidimo, da meta­ conid prate i sprijeda i straga po dvije sekundarne kvržice. Molar iz Varaždinskih Toplica naprotiv imade samo dvije sekundarne kvržice u svom prednjem dijelu, dok unutar trasverzalne brazde, koja dijeli srednje od stražnjeg polja zuba, odnosno metaconid od endoconida, nalazi se malena među-kvržica. Ovaj se način formiranja metaconida s dvije prednje, sekundarne kvržice, susreće najčešće među molarima Mi iz Voće. Hypoconid je manje više uvijek naglodan kod zubi iz Voće u obliku polumjeseca, što je i slučaj kod M i iz Varaždinskih Toplica. Endoconid na Mi iz Varaždinskih Toplica je dvodjelan, što je slučaj i kod Mi iz Voće. Samo u jednom slučaju na Mi iz Voće zapažen je endoconid formiran kao troikvržičasta tvorevina. Žvakača ploha u nekoliko zubi iz Voće još je potpuno netaknuta, zatim slijede primjerci u kojih je apicalno naglodan protoconid, metaconid i hypoconid. Nekoliko zubi nosi jače istaknuta naglodanja, koja su zahvatila žvakaču plohu preko njezine cijele površine. M i iz Varaždinskih Toplica nosi vrlo laka naglodanja, koja su zahvatila sve elemente zubne krune s bucalne strane. Ova vrsta zubi imade dva korijena, od kojih je prvi obično nešto slabije razvijen od zadnjega. Vršci korijena Mi iz Varaždinskih Toplica međusobno su znatno razdaljeni i savijeni prema vanjskoj stijeni mandibule. Molari M2 iz spilje Vindije imadu kao obično temeljni oblik paralelograma sa zaobljenim uglovima. Njihova kruna kadšto je manje ili više u sredini s bucalne, a isto tako i ponešto s lingualne strane malo utisnuta, pa podsjeća na oblik osmice. Vrlo su rijetki primjerci, gdje se kruna formirala u bubrežasti oblik. Oblik blago formirane osmice imade i M s iz Varaždinskih Toplica. Jedan primjerak M2 iz Voće ima prednji dio krune znatno uži od stražnjeg dijela, pa svojim oblikom krune potsjeća na Mi mandibule. Paraconid je kod većine zubi iz Voće naglodan. Ova se kvržica obično nalazi u sastavu više kvržica smještenih uz sam rub prednjeg dijela zuba. Rub je kod stanovitog broja zubi iz Voće uslijed kontakta sa susjednim molarom M i znatno utisnut. Jaram (Querjoch), što spaja ili premošćuje protoconid i metaconid kod M 2 iz Voće, pokazuje stanovitu varijabilnost. Tako na jednom primjerku vidimo, da se sa vrha protoconida pruža u istoj, vodoravnoj visini jaram, koji kao i kod primjerka iz Varaždinskih Toplica prelazi transverzalno žvakaču plohu do mjesta, gdje ga presjeca vrlo tanka longitudinalna brazda, od koje se uspinje postepeno do na vrh metaconida. Ovaj oblik jarma najviše se susreće na molarima M 2 iz Voće, a svojim oblikom djeluje kao jedna prečka, slomljena u sredini longitudinalnom brazdom. No međutim imademo primjerak, gdje dvije longitudinalne brazde presjecaju trans­ verzalno ležeći jaram. Kod jednog drugog primjerka jaram čini zasebno stojeća, izolirana bradavica, pomaknuta više prema prednjem dijelu zubnog polja tako, da je dio prečke jarma što pripada području metaconida, isto skrenuo iz po­ prečnog u kosi položaj i usmjerio se prema prednjem dijelu zubnog polja. Nešto sličan slučaj vidimo na primjerku kod kojega se jaram započeo daleko ispred prednje strane protoconida, odakle u kosom smjeru prelazi žvakaču plohu i uspinje se na vrh metaconida. Razumljivo da i protoconid i metaconid, kao i u stražnjem dijelu krune smješteni hypoconid i endoconid pokazuju stanovitu varijabilnost, koja se ističe u formiranju i broju sekundarnih kvržica. Korijen kod ove vrsti zubi ima dva kraka od kojih je prednji znatno slabiji. Neku na­ ročitu morfološku varijabilnost korijeni ne pokazuju. Molar M 3. Poznato je, da ova vrsta zubi pokazuje među zubima donje čeljusti spiljskog medvjeda najveću varijabilnost, koja se očituje, koliko u metričkim, toliko i morfološkim razlikama. To međutim vrijedi i za molare M3 iz Voće. Prije svega, ako promotrimo oblik krune ovoj vrsti zubi iz Voće, on se kreće od pentagonalnog oblika, preko četverokatnog sa zaobljenim uglovima, do približno eliptičkog — razumljivo, ne gledano na sve te oblike prestrogo geometrijski. Unutar ovih temeljnih oblika nastupaju razne razlike pa vidimo, da je prednja strana kadšto, više ili manje ravnu, odsječena, stražnja strana za­ okružena, jače ili manje uglata, izvučena i poluokrenuta bucalnoj strani, nutarn ja strana može da bude zavojito izbočena, a vanjska utisnuta, uvijena. Kruna je obično uokolo omeđašena nešto višim rubom, koji se uzdiže iznad ostalog nu­ tarnjeg dijela žvakače plohe. Ovaj rub može da bude ili posve gladak, ili je uokolo ispunjen brojnim kvržicama, među kojima se nalaze stopljene, često i nejasno izražene glavne kvržice. Ova dva slučaja susreću se među zubima iz Voće. Obično, ali ne uvijek, od glavnih kvržica, najjače je razvijen metaconid, kojemu nasuprotno stoji na prednjem dijelu bucalne strane protoconid. Ovaj se neznatno uzdiže iz samog ruba i to kao manja kvržica na koju se nastavljaju prema nutarnjoj strani razno oblikovani grebeni i brazde, ili je taj prostor posut sitnim bradavicama. U koliko kruna zuba nije jako naglodana, mjesto proto- conida označeno je zaostalim nepravilnim kružićem. Pretežno je prostor između protoconida i metaconida, ali više prema protoconidu ispupčeno uzdignut, a nje­ gova površina može da bude glatka ili išarana grebenima i brazdama. Ima primjeraka gdje ova ispupčenja ne postoje. Metaconid je obično jaka rubom izdužena kvržica, šiljastog ili tupog vrha. Posjedujemo primjerak, gdje je me­ taconid u sredini razdjeljen jednom poprečnom brazdom tako, da je dvodjelan, to jest, sastavljen od dvije jednako jake kvržice. Nasuprot metaconidu od jedne kvržice, raspolažemo primjerkom, gdje je metaconid popraćen u svom stražnjem dijelu sa tri jednako velike sekundarne kvržice. Predaleko bi nas dovelo kad bi htjeli navesti sve razlike, koje postoje između glavnih kvržica sviju niolara M 3 iz Voće, pa ćemo rade nešto još reći o oblikovanju njihovih korijena. U mnogo slučajeva nalazimo, da je korijen srašten od dva kraka, od kojih je prednji transverzalno splošten, a zadnji longitudinalno. Njihova mjesta sraštavanja po­ kazuju čitav niz raznih stupnjeva u sraštavanju, koja se naročito mogu pratiti s bucalne, strane korijena. Obratno s lingualne strane u sredini korijena, često je vidljiv prirašten još po jedan ili dva vrlo uska i duga kraka. Jedan primjerak imađe korijen od tri, jako razvijena kraka, sraštena u oblik trokrake zvijezde. Konačno imademo dva primjerka od kojih jedan imade korijen u obliku tro­ strane piramide, a korijen drugoga sastoji se iz dva zasebna, izolirana kraka. Pomoću metričkih mjerjenja izračunata je srednja vrijednost za dužinu i ši­ rinu zubi spiljskog medvjeda iz Voće. Komparirajući ovu srednju vrijednost sa dužinom i širinom zubi iz Varaždinskih Toplica pokazalo se, da se zubi spiljskog medvjeda iz Varaždinskih Toplica znatno približuju svojom dužinom i širinom srednjoj vrijednosti zubi iz Voće. Poredbe radi donosim dužinu i širinu zubi spiljskog medvjeda iz Varaždinskih Toplica i srednju vrijednost za dužinu i širinu zubi iz Voće- Tab. 1 Varaždinske Toplice Dužina za P4 ..........................15,9 mm Širina.........................................9,3 mm Dužina za M i......................... 29,2 mm Širina....................................... 14.0 mm Dužina za M 2 ......................... 31,0 mm Širina....................................... 18,8 mm Dužima za M 3 ......................... 26,0 mm Širina....................................... 20,2 mm Tab. 2 Voća Donja Srednja vrijednost Z a, dužinu P4 . . . 15,15 ±0,85 mm Za širinu...................... 10,00 ± 1,10 mm Za dužinu Mi . . . 29,15 ± 2,85 mm Za širinu......................14,45 ± 1,45 mm Za dužinu M 2 . . . 30,95 ± 3,65 mm Za širinu......................18,85 ± 2,45 mm Za dužinu M 3 • • • 26,80 ± 4,70 mm Za širinu.................. 20,20 ±2,30 mm Iz ovih dviju tabla vidimo u kakovom odnosu stoji dužina i širina zubi donje čeljusti spiljskog medvjeda iz Varaždinskih Toplica, prema srednjoj vrijednosti zubi donje čeljusti spiljskog medvjeda iz Voće, a sa tab. 3 možemo razabrati ii kakovom odnosu stoji dužina i širina zubi spiljskog medvjeda iz ostalih na­ lazišta spiljskog medvjeda Hrvatske. Kod izračunavanja ove srednje vrijednosti poslužio sam se rezultatima na tab. 3 u raspravi M . Heraka: Starost i sistematske značajke spiljskog medvjeda Hrvatske (lit. 4). Tab. 3 Ostala nalazišta Hrvatske srednja vrijednost Za dužinu P4 • • • 15,40 ± 3,50 mm Za širinu.......................10,00 mm Za dužinu Mi . . . 28,10 ±2,00 mm Za širinu...................... 13,55 ± 1,55 mm Za dužinu M a • • • 28,70 ± 4,10 mm £a širinu.......................17,20 ± 2,80 mm Za dužinu M3 . • ■ 25,95 ± 2,65 mm Za širinu.......................18,90 ± 1,00 mm Komparirajući dužinu i širinu zubi iz tab. I, sa srednjom vrijednošću za zube na tab. II i III. vidimo, da se zubi iz Varaždinskih Toplica svojom dužinom i širinom približuju srednoj vrijednosti zubi iz Voće i ostalih nalazišta Hrvatske. Uzevši u obzir osobine i neznatnu (početnu) istrošenost zubi iz Varaždinskih Toplica, možemo zaključiti, da su zubi spiljskog medvjeda iz Varaždinskih Toplica pripadali mlađem, zdravom i prosječno normalnom razvijenom pri­ mjerku spiljskog medvjeda. Međutim preostaje nam još, da izvršimo pokušaj datiranja fosila spiljskog medvjeda iz Varaždinskih Toplica, Ako uzmemo da se Ursus spelaeus i Rhino­ ceros antiquitatis mogu smatrati indikatorima za hladnu klimu poslednje gla- cijacije wiirrna, a Rhinoceros mercki kao indikator za toplu klimu poslednjeg intcrglacijala riss-würm, nalazimo u toj podjeli analogije s vremenskom po­ djelom diluvijalne faune spilje Vindije. Drugi sloj crvenosmeđe gline pret- spiljskog terena spilje Vindije nosilac je fosila Ursus spelaeus i Rhinoceros antiquitatis.. Vremenski ovaj sloj pripada poslednjoj fazi würma, a istom tom vremenskom razdoblju možemo pripisati i drugi sloj crveno-smeđe glinovite ilovače iz zapadnih vapneno-sedrenih stijena Varaždinskih Toplica, zajedno sa ostacima Ursus spelaeus. Postavlja se pitanje da li iz tog vremenskog razdoblja potječu i zubi vrste Rhinoceros antiquitatis, nađeni u vapnenoj sedri istočnog kamenoloma u Varaždinskim Toplicama. Za Ursus spelaeus možemo ustvrditi, da potječe iz poslednje faze würma, dok Rhinoceros antiquitatis mogao bi pri­ padati i ranijem vremenskom razdoblju würma. Rhinoceros mercki iz Vara­ ždinskih Toplica, kao indikator za toplu klimu, može da pripada interglacijalu riss-würm, kako je to u ostalom ustanovljeno za Voću i Krapinu. Ali poteškoće oko točnog datiranja fosila obiju rinocerosa iz Varaždinskih Toplica proizlaze iz toga, što su ova dva nalaza izvađena iz sedre, a ne iz zemljanih slojeva staloženih unutar šupljina sedre, kao i s razloga, što nije stratigrafija njihovog mjesta nalaza posve točno utvrđena. To zaključujem iz pisanja Dr. Gorjanovića, koji doslovno kaže: »U oči udara zajednički nastup ovih dviju diluvijalnih vrsta, pošto je Rh. antiquitatis geologički mlađi od Rh. Mercki. Moguće je. da je onaj molar izvađen iz mlade sedre, ili su u Varaždinskim Toplicama obje te vrste zajedno živjele« (lit 5). Po udubinama sedrenih stijena u Varaždinskim Toplicama susrećemo staložen čitav niz zemljanih slojeva diluvijalne starosti, na temelju kojih možemo'zaključiti, da su ove stijene bile već za druge polovice diluvija staložene i formirane. Krajem ljeta 1955. godine, poslije mnogih radova u kamenolomu zapadnih stijena, ostali su naročito svi ježi profili, koji su imali u svojim udubinama staložene pjeskulje, gline, ilovače i humus. Redosljed i vrste ovog zaostalog zemljanog materijala po udubinama sedrenog profila, po­ kazivali su mnoge sličnosti sa ređosljedom i vrstom zemljanog materijala iz profila slojeva, koji bijaše otvoren u pretspiljskom terenu spilje Vindije. Na temelju toga može se zaključiti, da večina zemljanih slojeva iz zapadnih sedrenih stijena nema veću starost od zemlj nih slojeva iz profila pretspiljskog terena spilje Vindije, a to govori, da je njihov postanak vezan na jedno vremensko razdoblje od zadnjeg interglacijala riss-würrna do aluvija. Za vrijeme poslje- Sl. i. SI. 5. dnjih istraživanja zemljanih slojeva po profilima pukotina zapadnih sedrenih stijena u Varaždinskim Toplicama, našao sam u sloju crvene ilovače jedan kameni artefakt, koji možemo sa sigurnošću pripisati mousterienskoj kamenoj industriji. Na taj način postigao sam jednu podršku više za vremensko datiranje zemljanih slojeva zapadnih sedrenih profila, a uz to i jedno vrlo važno novo otkriće koje pruža dokaz o životu pračovjeka na tlu Varaždinskih Toplica. 1 danas još zaostale većih dimenzija pukotine i poluspilje, što se nalaze s južne strane zapadnih sedrenih stijena, navode nas na pomisao, da su ovdje morale biti za diluvija razne spilje, koje su poslužile prethistorijskim ljudima kao za- klonište. Poznato je, da su ljudi diluvijalne dobe bili lovci, koji su ubijali spiljskog medvjeda, divlje govedo, nosoroga i druge životinje, pa lahko moguće, da nađene kosti ovih životinja u Varaždinskim Toplicama, potječu od lova diluvijalnih stanovnika ovih spilja. Fragmenat rebra mamuta (Elephas primi­ genius), što sam ga našao u koritu rijeke Bednje kod Varaždinskih Toplica lako moguće, da isto potječe od lova diluvijalnih stanovnika Varaždinskih Toplica iz vremena zadnje glacijacije würma. Nađene kosti mamuta uz tok rijeke Bednje, počam od Luđbrega pa uzvodno sve do Lepoglava lako moguće da potječu iste od diluvijalnih lovaca na mamuta, koji su boravili u spiljama sed­ renih stijena Varaždinskih Toplica. Mi doduše danas ne posjedujemo dokaze o većem diluvijalnom nalazištu ostataka kulture prethistorijskih ljudi u Varaž­ dinskim Toplicama, a možda da ih nećemo nikada niti imati, obzirom, da je kopanjem sedre takav materijal kroz dugi niz godina bio uništen. Međutim na temelju dosad nađenog arheološkog, a donekle i paleontološkog materijala na području Varaždinskih Toplica, mi ipak razpolažemo sa posve sigurnim dokazima o boravku prethistorijskih ljudi diluvijalne dobe na tome tlu. Opis priloženih kamenih artefakata sa područja vapneno-sedrenih stijena zapadno od Varaždinskih Toplica: Slika br. 1. Maleni nožić (mikroartefakt) bilateralnih oštrica iz kremena crne boje. Dorzalna strana imade dvije uzdužne odlomljene plohe, od kojih je desna još naknadno Ijušturasto obrađena. Ventralna, odlomna ploha, lahko je uvinuta i ima bulbusnu uzvisinu sa bazalno-ventralne strane. Terminalno se nalazi ukošena oštrica grebala. Veličina: povečano 2/1. SI. 6 Slika br. 2. Maleni nožić (mikroartefakt) iz kremena ma.slinasto zelene boje, površinski jako patiniran. Dorzalno oblikovan sa dvije nepravilne plohe. Ven- tralno glatka, nepravilna ploha, sa asimetrično smještenim bulbusom na bazalno- ventralnoj strani. Desna lateralna oštrica lako savijena i uporabom istrošena. Lijeva lateralna strana krača je i uvijene oštrice, a iznad nje nalazi se maleno strugalo, koje prelazi terminalno u bušilo. Veličina: povečano 2/1. Slika br. 3. Maleno triangularnog oblika strugalo (mikroartefakt) iz crno- sive boje kremena. Dorzalno obrađeno sa više nepravilnih ploha. Ventralna ploha ravna — odlomna sa lako istaknutom bulbusnom uzvisinom. Oštrice koje obilaze cirkum-lateralno artefakt svedene su u lako uvijena strugala i u jedno terminalno grebalo. Veličina: povečano 2/1. Slika br. 4. Nucleus iz kremena crne boje. Kao udarna ploha iskorištena je od prirode ravna ploha. Mjesto odloma pokazuje konveksno izbočene plohe- Veličina 1/1. Slika br. 5. Strugalo polumjesečastog oblika iz kremena tamno smeđe boje- Površina ploha pokrivena debelom patinom. Strugalo s dorzalne strane obrađeno sa više raznih ploha. Desno lateralno nalazi se glavna oštrica, koja je porubno sitno retuširan od uporabe. Lijevi lateralni rub savijen u odebljali hrbat, koji je djelomično obrađen, a djelomično pokriven još okorinom. Ventralna ploha glatka, konkavno uvijena sa bulbusnom uzvisinom na bazalno-ventralnoj strani. Naravna veličina 1/1. Slika br. 6. Strugalo polušiljastog oblika iz kremeno-glinenog kamena bli- jedo-žute boje. Površinski pokriveno debelom patinom. Dorzalno obrađeno sa više raznih ploha. Desna lateralna oštrica surovo narovašena. Terminalno smje­ šteno grebalo. Lijevo lateralno strmo odsječeni rub sa retušom na gornoj plohi. Bazalna ploha široka i ravna. Bazalno-ventralno naknadno odbijena bulbusna uzvisina. Ventralna ploha pretežno ravna. Naravna veličina 1/1. RÉSUMÉ Les traces de l’Ursus spelaeus et la culture du paléolithique dans la région de Varaždinske toplice (Thermes de Varaždin) Sur le territoire de Croatie la faune la plus riche se trouve dans la grotte de Vindija où l’on est sur les traces de la faune suivante: rhinocéros, bos, ursus, hyaena, canis, sus, equus, cervus, felis, mustela, aretomis, arvicola, cricetus, capra, castor, meles, lepus etc. En outre, ces derniers temps, on a découvert à Varaždinske toplice aussi une faune fossile. Le profile d’ une rupture explorée montre: 1° humus brun noirâtre, 2° limon argileux brun rougeâtre et 3° argile grise verdâtre avec restes de plâtre. Suivant les couches on pourrait supposer que les restes de l’ ursus spelaeus doivent être placés dans la dernière moitié de la dernière glaciation Würm. Les mesurages et les formes spéléoïdes des dents prouvent qu’ici nous n’avons pas à faire avec ursus arctos mais avec ursus spelaeus. A l’ouest de Varaždinske toplice, dans la région des roches plâtreuses, on a trouvé des restes de l’ursus spelaeus et on y a découvert aussi quelques objets artificiels dont quelques-uns appartiennent probablement au paléolithique. Literatura: 1. M. Malez, Nalazišta pećinskog medvjeda u Hrvatskoj. Speleolog, godina III- broj 1—2, 1955. 2. Dr. Dragutin Gorjanović Kramberger, Život i kultura điluvijalnog čovjeka iz Krapine. Izdanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Za­ greb 1913. 3. Dr. Gorjanović Kramberger, Fosilni rinocerotidi Hrvatske i Slavonije s oso­ bitim obzirom na Rhinoceros Mercki. Izdanje Jugoslavenske akademije zna­ nosti i umjetnosti, Zagreb 1913. 4. M. Herak. Starost i sistematske značajke spiljskog medvjeda Hrvatske. Geo­ loški Vjesnik, Zagreb, svež. 1 . god. 1947. 5. Dr. Gorjanović Kramberger, Fosilni rinocerotidi Hrvatske i Slavonije s osobitim obzirom na Rhinoceros Mercki. Izdanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb 1913. str. 53.