Revus Journal for Constitutional Theory and Philosophy of Law / Revija za ustavno teorijo in filozofijo prava  16 | 2011 Pravo, morala in vladavina zakona Vladavina zakona: đenovski dijalog Odgovor Kristanu Rule of Law: a Dialogue in Genoa. Reply to Kristan Francisco J. Laporta Translator: Anica Juretić and Luka Burazin Electronic version URL: http://journals.openedition.org/revus/2144 DOI: 10.4000/revus.2144 ISSN: 1855-7112 Publisher Klub Revus Printed version Date of publication: 10 décembre 2011 Number of pages: 101-104 ISSN: 1581-7652 Electronic reference Francisco J. Laporta, « Vladavina zakona: đenovski dijalog », Revus [Mrežno izdanje], 16 | 2011, Datum mrežne objave: 10 décembre 2013, pristupljeno 22 septembre 2020. URL : http:// journals.openedition.org/revus/2144 ; DOI : https://doi.org/10.4000/revus.2144 All rights reserved 101 revija za evropsko ustavnost (2011) 16 www.revus.eu revus (2011) 16, 101–103 Sa zadivljujuće kritičnom pozornošću i po- znavanjem koje imaju mladi istraživači iz Odje- la za pravnu kulturu Giovanni Tarello u Genovi, moju knjigu Vladavina zakona1 temeljito secira i Andrej Kristan.2 U svojoj recenziji Andrej otva- ra dva ozbiljna problema s pitanjem koje, u pr- vome redu, postavlja sebi – a onda i meni. Pita se je li u mojemu djelu riječ isključivo o opisnoj rekonstrukciji pojma onoga što danas nazivamo “vladavina zakona” ili je, naprotiv, riječ o norma- tivnom zahtjevu načela, koja – s obzirom na to da proizlaze iz nekoliko moralnih postavki – mora- mo ispunjavati. Kako bih odgovorio na to pitanje, koje si u knjizi izrijekom ne postavljam, mogu najprije podsjetiti (a to čini i on) da – s time što u jednoj od napomena u knjizi izrijekom navodim poznatu Galliejevu teoriju o u svojoj biti spornim pojmovima – prihvaćam stajalište prema kojemu je zbog naravi nekih praktičnih pojmova (poput autoriteta, demokracije, slobode, ljudskih prava, vladavine zakona itd.) nemoguće jasno razlučiti čistu pojmovnu analizu od utemeljujućega argu- mentiranja. To je zato jer svaka pojmovna analiza već pretpostavlja određeno implicitno utemelje- nje, a svako utemeljenje, svjesno ili nesvjesno, 1 Francisco J. Laporta, El imperio de la ley, Madrid, Trotta, 2007. 2 Andrej Kristan, Vladavina zakona po Franciscu Laporti. Mestoma prelahko dosegljivi, in vednar neuresničljivi vzor?, Revus – Revija za evropsko ustavnost (2011) 16, 95–100; ili Andrej Kristan, El laportiano imperio de la ley. Un ideal... ¿asequible y sin embargo irrealizable?, Analisi e diritto 2011, 189–197. Francisco J. Laporta Vladavina zakona: đenovski dijalog Odgovor Kristanu preuzima neku pojmovnu konfiguraciju onoga što se utemeljuje. To znači da utemeljenje unapri- jed zacrta referentno polje samoga pojma pa je zato njegovo područje uporabe određeno onime što utemeljenje dopušta. To je doista rečeno do- nekle apstraktno, ali vjerujem da je razumljivo. I čini mi se da to obrazlaže zašto se knjigu može čitati na oba načina: samo kao formulaciju poslje- dica, koje objektivno (gledajući izvana) proizlaze iz nekog vrijednosnog stajališta, ili kao norma- tivni prijedlog koji ide u korist tim posljedicama i proizlazi iz subjektivnog vrijednosnog stajališta (gledajući iznutra). Ne znam kojoj se od tih dvi- ju perspektiva knjiga pripisuje, ali mislim da je riječ više o opisnoj rekonstrukciji svega onoga što je na implicitan način prisutno u javnim in- stitucijama i u njihovu djelovanju, utemeljenom na osobnoj autonomiji i, još općenitije, na idea- lu vladavine zakona. Dakako, pribrajam se u one koji podupiru to etičko i političko načelo, a time i u zagovornike iz njega proizlazećih posljedica; ali u tom pogledu moje osobno stajalište mora biti nevažno. Čini mi se da bi se kostur knjige mogao čitati kao argument u obliku “ako..., onda...”. Tako pišem u uvodu: “Ako prihvatimo tu ideju [tu re- gulativnu ideju vladavine zakona], onda na neka pitanja treba odgovoriti na određeni način.” Ne znam stavlja li me to na stranu golog opisivanja ili normativnog predlaganja, ali mislim da to i nije toliko značajno – ni za Andrejeve prigovore, niti za raspravu o njima. Prvi od tih prigovora temelji se na jednoj od mojih tvrdnji: vladavina zakona je moralna ideja, 102 revija za evropsko ustavnost REVUSOV FORUM (2011) 16 www.revus.eu sastavljena iz određenog broja zahtjeva koji “mo- raju biti ispunjeni u najvećoj mogućoj mjeri”. Na toj osnovi Andrej artikulira kritiku koja može do- vesti čak do toga da ideal izgubi čitavo svoje zna- čenje. To, naime, da je standard vladavine zakona “ovisan o uvjetima mogućega”, kaže Andrej, čini ga vrlo neodređenim idealom, što ima nekoliko nepovoljnih posljedica: pregledavanjem kritič- kih ocjena koje ukazuju na činjenične situacije, katkada se, primjerice, suočavamo s većom po- pustljivošću prema nekim režimima ili instituci- jama određenih država i manjom popustljivošću prema drugima. Štoviše: u nekoj situaciji gdje je ono što je “moguće” učiniti vrlo malo ili praktično ništa, moglo bi se tvrditi da je zahtjevima vladavi- ne zakona udovoljeno. Na to možemo gledati kao na neki perverzni oblik argumenta hrpe [sorites]: ako ćemo sastavne dijelove i zahtjeve vladavine zakona uklanjati zrno po zrno, jedan za drugim, bit ćemo prisiljeni zaključiti da je vladavina za- kona prisutna i ako je bilo koji od zahtjeva toga ideala ispunjen u najmanjoj mjeri. Moguće je da taj argument apsurda ne može- mo izbjeći. Kada tvrdim da mnoštvo normativnih i institucionalnih zahtjeva treba ispuniti u najvećoj mogućoj mjeri, nadovezujem se na stvarnost koju je teško izbjeći. Vladavinu zakona, kao etičko-po- litičko-pravni ideal, tvori više sastavnih elemenata i mnogi od njih su takvi da ih se ne može točno odrediti. Kao primjer uzmimo neovisnost sudstva. Bilo bi veoma teško, ako ne i nemoguće, odrediti neko mjerilo na temelju kojega bi se moglo reći je li neki sudac neovisan ili nije. Ta mjerljivost si- tuacija na koje se pojam odnosi čini mi se iluzor- nom. A isto vrijedi i za načela, poput načela diobe vlasti, ili za zahtjeve, poput zahtjeva da pravne norme budu razumljive, ili za obvezu da sudske odluke budu obrazložene ... Pri pokušaju mjere- nja takvih stvari, neki politolozi upotrebljavaju mnoštvo varijabli, kojima pripisuju brojčane vrije- dnosti, iako ne smatram da je takvo postupanje potpuno uvjerljivo jer sâmo pripisivanje takvih vrijednosti nije ništa manje intuitivno ili točnije. Po mojemu mišljenju, najviše što možemo učiniti jest to da izaberemo neku državu kao model (npr. Njemačku) i da s njome uspoređujemo druge dr- žave, kako bismo potom mogli zaključiti jesu li te države pri ostvarenju vladavine zakona uspješni- je ili manje uspješne od države-modela. Unatoč svemu, to sigurno nije ono na što me nagovara Andrej Kristan: da odredim “najniži standard udovoljenja kod kojega ne bismo mogli govoriti o vladavini zakona” (str. 191). Ne znam kako bi se takvo što moglo učiniti. Međutim, to ne znači da prihvaćam posljedice koje on iz toga izvodi: da u tom slučaju “ne bi bilo nijednog primjera koji ne bi spadao pod vladavinu zakona”. Ne dijelim taj argument hrpe [sorites] kad je riječ o većoj ili manjoj popustljivosti koju iskazujemo prema nekim državama i životnim situacijama, nego mi- slim da bi ta popustljivost mogla proizlaziti ne iz posebne rastezljivosti našega ideala već iz nekog kritičkog, posibilističkog stava koji nastoji ostaviti dio prostora za nadu u situacijama gdje bi strože zauzimanje za zahtjeve svih sastavnih elemenata vladavine zakona gotovo zaustavilo trenutni po- vijesni proces. Ne podcjenjujem takve primjere, ali razumijem da se otvara neki oblik kreditne linije za situacije – kao, primjerice, zadnjih mjese- ci u arapskim državama – koje mogu dovesti do bitnih poboljšanja. Ipak, to nije nešto što bi relati- viziralo naš pojam već je prije nešto što u politič- kom društvu spada u zadaću i uvjete kritičnosti. Andrej Kristan me u nastavku kritizira upra- vo zbog suprotnoga. Ne samo da je iz aspekta određenih situacija moj ideal vladavine zakona postavljen prenisko, nego je istodobno, iz aspek- ta drugih situacija, “nepotrebno utopijski”. U tom dijelu svoje kritike oslanja se na moju tvrdnju da vladavina zakona uspostavlja zahtjev po kojemu “svaka vlast mora biti predviđena i izvršavana u skladu s nekim brojem prije uspostavljenih ovla- šćujućih pravnih normi”. Ne moram naglašavati da sam se nadovezao na onu staru težnju ka “vla- davini zakona, a ne ljudi”, koja se nalazi u samoj srži ideala vladavine zakona i svih srodnih ideala (pravne države, načela zakonitosti itd.). U skladu s time, tvrdim da u nekom uređenju na temelju vladavine zakona svaka politička i pravna vlast mora biti predviđena i ovlaštena unaprijed uspo- stavljenim pravnim normama. Ne slažem se da taj zahtjev krši maksimu “ob- veznost pretpostavlja mogućnost”, kako to misli Kristan. Rekavši da u obzir trebamo uzeti “izvor vlasti i prava odnosno trenutak njihova nastan- ka” (str. 195), on upućuje prigovor nemogućnosti ispunjenja toga zahtjeva. Međutim, mislim da se on ovdje možda prepustio vrlo raširenoj predra- sudi: onoj koja pravo i vlast povezuje na, da se tako izrazim, “genetičan” način, tj. shvaćanju po 103 revija za evropsko ustavnost Vladavina zakona: đenovski dijalog (2011) 16 www.revus.eu kojemu je pravo nužno proizvod vlasti; shvaćanju po kojemu prije prava uvijek postoji neka vlast. Na podlozi te predrasude, primjerice, čitavo se vrijeme govori o postojanju neke fantazmagorič- ne “izvorne, konstitutivne [ustavotvorne] vlasti” i stvarima slične naravi. I zato jer je, naravno, logič- no da ne može postojati “pravna” vlast ako prije ne postoji pravo, onda ta vlast nužno mora biti “faktična” – što netočnom čini tvrdnju da norme moraju postojati prije uspostave vlasti. A reče- no, unatoč svemu, vrijedi samo pod uvjetom da vrijedi i pretpostavka. Pa se pitam kako se do te pretpostavke došlo. Sigurno ne putem povije- snih istraživanja koja bi pokazala da je u nekom trenutku stvarno postojala neka faktična vlast iz koje je proizašla pravna vlast. Takve spoznaje za- sada još nemamo. Do pretpostavke je, dakle, mo- gla dovesti samo neka pojmovna presumpcija, a u svijetu presumpcija dopustljiva je takva misao da vlast prethodi pravu, kao i suprotna misao da pravo prethodi vlasti. Jedna napomena koja mi se svejedno čini pravilnom ona je u pogledu državnih udara. Mo- ram priznati da sam se svojim argumentiranjem osobito suprotstavljao konzervativnim udarima. Sva moja politička socijalizacija odvijala se u kru- gu diktatorskih sustava koji su bili uspostavljeni državnim udarima. I s idejom vladavine zakona radikalno isključujem legitimnost sličnih poli- tičkih avantura. Hitler, Mussolini, Franco, Pino- chet i slični po toj su ideji moralno nepodobne osobe. Ista bi argumentacija očito mogla služiti i za isključenje spontanih revolucija (ako takve i postoje) koje pokušavaju ukloniti kakav nelegiti- man politički sustav. Takvo mi se upozorenje čini potrebnim, a na njega mogu odgovoriti samo na dva načina. Prvo, da jednako tako nisam pristalica nasilnih revolucija; da mi se čini teškim prihvatiti obrazloženje po kojemu njihovi konačni ciljevi opravdavaju štetu koju neizbježno prouzroču- ju; da općenito mislim da imaju malo uspjeha u postizanju svojih ciljeva i da, iako ne namjerno, prouzročuju mnogo štete; i tomu slično. A moj bi drugi odgovor bio da ideal vladavine zakona ima i neke granice i da nije nemoguće zamisliti slučaj u kojemu bismo ga mogli ignorirati – kad o tome ovisi ispunjenje nekih ciljeva pravičnosti. Sa slovenskog preveli Anica Juretić i Luka Burazin. Bilješka o autoru Francisco J. Laporta San Miguel profesor je fi- lozofije prava na Pravnom fakultetu Autonomnog sveučilišta u Madridu. Nekadašnji je direktor istra- živačkog centra Centro de estudios políticos y constitucionales i nekadašnji član “venecijanske” Komisije za demokraciju kroz pravo pri Vijeću Euro- pe. Između ostalog, član je upravnog odbora Među- narodnog udruženja za filozofiju prava i socijalnu filozofiju (IVR), član prestižnog Tampere kluba i važne međunarodne skupine za poredbenopravna istraživanja Bielefelder Kreis te suurednik biblio- tečnog niza Law and Philosophy Library pri izda- vaču Springer (prije Kluwer). Napisao je na desetine pravoznastvenih studija i nekoliko knjiga. Zadnja u nizu – El imperio de la ley. Una visíon actual (Ma- drid, Trotta, 2007.) – predmet je rasprave u ovom broju Revusa.