O izvoru 73SV Vrazova „ Babjega klanca“ Napisao I) r - F. Ilešič. (Preštampano iz 4. kiiige „Grade za povijest kniževnosti hrvateke", Sto je svijet izdaje .Tugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.) Zagreb. Tisak Dioničke tiskar e. ':P$k O izvoru Vrazova »Babjega klanca 11 . Napisno (Preštampano iz 4. knige „Grade za povijest kriiževnosti hrvatske*, Sto je svijet izdaje .Tugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.) Zagreb. Tisak Dioniike tiskare. 1904. Otanko Vraz, vrlo obrazovan u svima literaturama svoga vre¬ mena, opet je u duhu romantike rado erpao iz narodnih pjesama i priča. Naročito se služio historijskim predajama svoga štajerskog zavičaja. „ Babji klahac“ sam je nazvao istinitom povjesticom, a dosad se, koliko je meni poznato, još nije istraživalo, ni u ko j e doba pada dogadaj Vrazove pjesme, ni koliko gaje on s pjesničkom slobodom promijenio. Jeruzalem, kod kojega se nahodi sigurno do tri hvata duboka jaruga „Babji klahac“, koja djelomice služi i kao kolovoz, po- drnžna je crkva Sv. Nikolaja i pripada zajedno s ovom župom pod dekaniju Veliku Nedjeju uz Dravu. Ovdje u Velikoj Nedjeli bio je od g. 1831—1873. dekan Petar Dajnko, neumoran kao pisac školskih kniga, dok ga nije zagušila „črkarska pravda" (gl. Glaser, Zgod. slov. slovstva II, 175.). Kao dekan mnogo je radio oko lokalne povjesnice; o svim župama svoje dekanije sastavio je kronike, koje se doduše ne osnivaju uvijek na nepokoleblivim po- dacima, ali ipak imaju svoju cijenu. Ovi bogati, omašni rukopisi čuvaju se u arhivu župe velikonedjelske. U svesku „Urkunden der Filialkirche von Jerusalem" čita se pod poglavjem „Bemerkungen von der Ortsgeistlicbkeit zu St. Ni- kolaus iiber die Filialkirche Jerusalem" ova (iz nikolajskoga ar¬ hiva uzeta) priča: „Nach der bertihmten Schlacht bei St. Gott- hardt, wo Montecuculi und der ihm untergeordnete kroatische General Zrini die Tiirken aufs Haupt geschlagen, sollen einige Nachziigler derselben auch in diese Gegenden gekommen sein, wo sie pliindernd und sengend die Berge durehstreiften. Die Manner 174 F. ILEŠIČ, ( 2 ) warcn einem Aufrufc zum Landsturme gefolgt und soinit vom Hause entfernt. In dieser Not soli die gesammten "VVeiber der Um- gegend kriegerisclie Begeisternng erfasst haben ; wie Weibern tiber- baupt List angeboren ist, so nahmen sie auch diesmal zur List ibre Zuflucht. Sie hielten sieh niimlich in den Gebiischen beim (erwahnten) Hohlwege, wobin sie vorher einen grossen Vorrat Steine herbei- geschafft hatten, verborgen, wahrend einige von ilmen in einer nahen Hiitte fleissig siedendes Wasser bereiteten. Als nun die Tiirken, welche in diesen Gegenden gar keinen Widerstand vermuteten, ganz sorglos durch den Hohlweg zogen, ertonte plutzlich das Kriegs- geschrei der verborgenen heldenmittigen "VVeiber, die aus ihren Verstecken von der Hiihe herab durch einen gewaltigen Steinhagel den bestiirzten Muselmanen die Kopfe zerschmetterten, wahrend an- dere ihnen durch einen ganzen Regen vom siedenden "VVasser die Glieder verbrannten. Ein zwolfjahriger Ivnabe soli bei dieser Ge- legenheit eine alte ganz verrostete Flinte auf die Feinde abgefeuert und zufallig ihren Anfiihrer getroffen haben, was die gftnzliche Niederlage der Tiirken entschieden haben soli. Sehr viele Tiirken sollen hier den Tod gefunden haben, die iibrigen aber entiiohen, wfthrend von den windischen Amazonen keine verletzt wurde. Noch heutzutage kennt man fiir diesen Hohhveg keinen anderen Namen als Babji klanetz, d. i. Hohlweg der "VVeiber od. Weiberschlucht“. U rukopisnoj kronici Sv. Nikolaja, koja je kao i predašha sa- stavlena od Dajnka g. 1840., nahodi se pod poglavjem „Der Tiirken- mord“ ista priča: „Als im Jahre 1664. die grosse, ewig denk- wiirdige Schlacht an der Rab bei St. Gotthart z\vischen den Tiirken und Oesterreichern unter dem Oberbefehlshaber General Monte- cuculi und dem ihm untergeordneten General Zarini der Kroaten geliefert wurde, wo die Tiirken ganzlich geschlagen, sich in allen Gegenden Oesterreichs und Steiermarks verlaufen hatten, sollen, wie man sagt, dieselben und zwar drei auch ins hiesige Gebirge bis Jerusalem gekommen sein. Alle Miinner mussten wegen eines Landsturmes vom Hause abwesend sein; nur die "VVeiber blieben zuhause, und diese letzteren zogen zusammengerottet wider jene drei Tiirken los und alle drei Tiirken wurden von ihnen im Hohl- wege zwischen den "VVeingarten der jetzigen Iierrn Uebleis und der Herrschaft Lukalzen ermordet. Nach diesen Vorposten seien noch mehrere Tiirken an dem niimliclien Fakrwege von St. Niko- laus gegen Jerusalem gekommen und alle mussten in der nftmlichen Schlucht entvveder das Leben opfern oder die Flucht ergreifen. O IZVORU VRAZOVA BABJEGA KLANCA. ( 3 ) . to Seit jener Zeit ftthrt von jenen kiilinen Weibern dieser Holilweg den windischen Namen Babji klanec, d. i. der Schluchtweg der Weiber. Er liegt in der Gemeinde Jerusalem and obige Volkssage hort man noch taglich von den Ortsbewobnern“. Ova posledna primjedba, da puk još uvijek pripovijeda ova.ko o Babjem klancu, mora se uzeti tek o jezgri priče. Ta Sv. Gothard uz Rabu i naznaka godine 1664. ne može biti iz pučkib usta. več je znak učene primjese. S hi štorij skoga gledišta a priori je vrlo nevjerojatno, da bi koji Turci posli j e bitke kod Sv. Gotharda bili zalutali u jeruzalemsku okolicu; nedokučlivo je naime, kako bi Turci bježeči od Sv. Got¬ harda mogli zači u Babji klaiiac, jer je on otvoren prema jugu, nipošto prema sjeveru; osim toga je več deset dana poslije bitke bio uglavlen mir. I doista je dokazano, da Turci ove godine nijesu došli u luto- merske gorice ni uopče u Stajersku (Mitth. des hist. Vereins fiir Steierm. XV, 160—161, 174; XXXII, 75). Najboli poznavač po- vjesnice ovih krajeva, župnik Slekovec, uvjerio se višegodišhim izučavaiiem turskih provala u Stajersku, da su Turci u sredinu lutomerskih gorica došli tek g. 1605., a poslije Kruci g. 1704. Dakako u istoj nikolajskoj kronici ima primjedba, za koju se čini, da može poduprijeti protivnu misao. Iz krsne knige nikolajske zabiležio je Dajnko: „Anno Domini 1687. die 8. Junii baptizatus est hic in Ecelesia Parochiali S. Nicolai promontorii Luttenbergensis j uveniš Turca septem annorum nomine Franciscus Carolus, patris Ibrahimi Bassae matris Dinvae Budensis. Patrini: Illustrissimus Dominus Johannes Josephus lib. Baro a Mauerburg, et Illustrissima Domina An na Elisabetha Francisca a Foesiau ex Zasavetz per Parochum hujatem Michaclem Sager“. Dajnko je ovaj dogadaj tu- mačio odmah tako, da su valada bježeči ispred Beča god. 1683. Turci pribjegli takoder u latomerske gorice. Dinva se, otkako joj je Kara Mustafa usmrtio Ibrahima, zakloniia k Tekeliju i g. 1685. u lupeškoj četi nekoga Pelhazija, pristaše Tekelijeva, došla na šta¬ jersko mursko pole, gdje je Tomo barun Mauerberg, vlastelin luto- merski, održao nad plačkašima pobjedu i medu ostalima zarobio Ibrahimova petogodišhega sina. Kumom odredio mu je svoga brata Ivana Josipa, koji je letovao ponajviše u svojim vinogradima kod Sv. Nikolaja. Ovaj mladi Turčin mirnim je dakle putem došao k Sv. Nikolaju (Isp. Slovenski Gospodar 1880., str. 45.), Ni godina 1664. ni g. 1683. ne dolazi u obzir. 176 F. ILEŠIČ ( 4 ) Uopče Vraz u svojoj pjesmi nije ni mislio na Turke, koji bi dolazili od sjevera, ved nam je prikazao Madžare iz Lendave, koji su dojurili preko Sv. Nikolaja. Plemič lendavski udario je na Stajer, jer „ne iina Štajer sad vojnika: d igli su se bojak biti za vol čara i m is ni k a“. Po tom bi valalo misliti na boj carev protiv dušmana krščanstva, Turaka, i naš plemič bio bi kakav „Ivruc“, koji plijenenem, haraiiem prati rad turskih vezirova. Najopasniji su Stajerskoj postali Kruci Frane II. Rakoeija go- dine 1704. O ve su godine Kruci navalili na Središte (štajersko) i Ormuž. „Tak so v lotmerškib goricah okoli 160 hramov, preš ino kleti ali pivnic gor strgali, sporopali ino mnoge užgali. Miklaušoski farmešter Martin Stariha je k svoji filialcirkvi (Div. Marie v Jeru- zalemi) odišel ino tam svoje krez lotmerške gorice razširjene fare ludstvo obsegurial, da se je pod negovim vižanem proti totim razbojnikom vitežko branilo 1 . Z tem grozovitneše pa so okol Lot- merka ino v Lotmerki delali. Lotmerk so vun poropali ino ga vužgali, v cirkvi altare dol poderli, vun ta zmetali ino si z nimi zakurili, vse kelihe ter druge cirkvene posodbe ino sprave vzeli, potem pa svoje koiie v cirkvo postavili; kaplana so zvezali . . .“ Tako izvješčuje po starim rukopisima S. Povodna, koji se opet služio dnevnikom tadašnega velikonedjelskoga kapelana Adlešiča, povjesnik Krempl u „Dogodivšinama štajerske zemle“ na str. 191. Dapače o navali Kruca na nemački Straden 2 g. 1706. spomine predaja takoder, da su „v hostali ino na bregeh sposkrite ženske ino otroci se k liim pervergli ino ne (sc. poražene Kruce) poma¬ gali tirati 11 (Krempl, 192.). Nitko ne može poreči, da ovi izvještaji o navalama Kruca veoma nalikuju na Vrazovu sliku. Ova sličnost nipošto nije slučajna. A buduči da su Kremplove „Dogodivšine“, koje su prvi put tiskom izvješčivale o Krucima, izišle tek g. 1845. 3 , moramo misliti, da je Vraz ili sam več prije po župnim dvorovima čitao rukopise ili je Krempl o ovoj stvari raspravlao gdjegod u gradačkim nemaSkim novinama, kao n. pr. u „Gratzer Zeitung“, koja je donijela više negovih članaka. Je li Vraz poznavao izvješče nikolajske kronike o Turcima u Babjem klancu? Po svoj je prilici ovo izvješče sastavio Juraj 1 Branik bio je baš „Babji klaiiac" (Lapajne, 199.). 2 Slično su postupali u Središtu (Lapajne, Zgodovima štaj. Slo¬ vencev, 200). 3 dakako kao plod višegodišiiega rada a i „rata“ sa cenzurom. O IZVOKU VRAZOVA BABJEGA KLANCA. 177 ( 5 ) Deutscher, župnik nikolajski od g. 1828—1860., po nepoznatim vrelima, i to prije g. 1840., kad je Dajnko pisao svoju kroniku. Vraz je dakle, pišudi g. 1839. svoj „Babji klanao", mogao ved poznati izvješde kronike. A zašto je Vraz, bilo mu vrelo kronika ili golo pučko pripo- vijedane ili jedno-i drugo, od Turaka stvorio Madžare? Glavnim uzrokom te promjene držim to, što u ono doba nije više bila aktuelna borba s Turcima, ved je nastala razmirica s Madžarima; osim toga povjesničke kronike bileže o Babjem klancu takoder bojeve s ma¬ džarskim Krucima 1 ; s toga je Vraz mogao svoju pjesmu nazvati „istinitom povjesticom". Dodatak. (Ocjena pripovijedaiia nikolajske kronike.) U pripovijedanu kronike razbiram četiri tačke: 1. Turci su bili poraženi kod Jeruzalema. Poraz ne- prijatela kod Jeruzalema historijska je istina. Po rukopisima po- vjesničara Simona Povodna, po rukopisima iz grada Braneka kod Lutomera i po rukopisima u lutomerskoj vijednici tako prikazuje provalu Kruca u Stajersku god. 1704. povjesničar Krempl, vršnak i prijate! Vrazu. Puna „turske“ strahote bila je za Vrazov zavidaj i god. 1605. Ove su godine' provalile u istočnoštajerske predjele čete „gusara, Turaka, Ugara, Bočkajevih ]udi i hajduka". „Der Markt Luttenberg wurde in Brand gesteckt und ging ganz in Flammen auf; das ge- sammte zvvischen Radkersburg, Luttenberg, Fridau und Krapina gelegene Gebiet wurde verwiistet und verheert. In Fridau wurde von den Rebellen die Kirche aufgebrochen, das hochwilrdige Sacra- ment herausgenommen und verbrannt . . .“ Ovu provalu napomine i Krempl (str. 186.), ali tek kratkim riječima („Turk ino vogerski spuntniki 1605 vkončajo našo deželo pri Radgoni"), opširnije, ali bez obzira na lutomerske krajeve Ilwof god. 1867. u „Mitth. des hist. Vereins fttr Steierm." XV. 145—146, potahe po zemalskom arhivu u Graeu u istim „Mitth.“ XXXII. 85, otkuda je uzet i gorni citat 2 . God. 1683. neprijatel nije došao do lutomerskih gorica; uopde pravi Turci ove godine nijesu ni vidjeli Štajerske, nego su plačkali 1 Koji su bili više puta pomiješani s pravim Turcima. s U ostalom isp. ovaj stih u Župančicevoj drami „Der Tiirkensturm auf Marburg im J. 1529“ (Gradac 1829.): Der Turke „verwandelt das Hans des Herrn in einen Pferdestall“. F. ILF$IČ. 178 (15) buntovnici Tekelijevi, koje su u Gracu držali četama odmetnika ugarskoga grofa Bačanija. - Značajno je, da govore naša izvješča kao u god. 1605. tako i u god. 1704. (čak i u god. 1683.) ne o pravim Turcima, več o ugarskim buntovnici ma. 2. Neprijatel je bio poražen u klancu kod Jeruza lema. To je bistorijski sasvim vjerojatno. Ovakav način obrane slika nam Zahn u „Mitth. des hist. Vereins fiir Steierm.“ XXXI. („Das Jahr 1683 in Steiermark“). Tako nazvani „Verhackhpatent" odredivao je: „.Wo sich Walder, Piiss und Stainkblippen befinden, da sollten . . . starke, gute, geliorige Verlnlck, Wacht-Tschiirtilkt:n vnd Stainrissen (aufgerichtet vverden) . . . Die Verhaue und Wach- posten auf dem Lande gehorten zu den als gemeine Verkehrswege besetzten und zu sieheriiden Punkten . . .“ Staleži su dijolili medu Stanovnike barut, olovo, pakleiiaču, a zbilo se i to, da su kamo poslali jednu jedinu karabinku! 3. Babe su po razile ne p rij atela. To držim jezgrom na- rodnoga pripevi jedana. Nastaje pitane, počiva li ovo pripovijedane na kojoj historijskoj istini ili ne; mogli bismo misliti, da je priča 0 babama nastala kao tumač imena „Babji klaiiac" (isp. Babina luka, Babino pole itd.), te bi dakle bila bez historijske osnove. Ali Krempl direktno izvješčuje o ženama — branitelicama u Stradenu, a svakako se može držati bistorijskom činenicom, da u opasno doba muškaraca nije bilo kod kučc; ta godine 1683. na pr. išli su selaci 1 iz krajeva medu Murom i Dravom s vojnicima u Ugarsku, da se osvete mrženim svojim medašima. 4. D o gad a j sezbiogod. 1664. poslije bitke kod Sv. Got h ar d a. To je učeni početak pripovijedanu u kronici, učeni tumač prostoj priči, tim čudniji, sto mu u drugim historijskim iz- vješčima nema traga. Kako da je izmislilae ovoga podatka podao baš god. 1664.'? Muškarci svi u ratu to je najlakše mogao tumačiti velikem kojom bitkom, a u bližini Štajerske nije bilo silnijega sukoba s Tur¬ cima nego je bio onaj kod Sv. Gotliarda g. 1664. ,.Die Bedeutung der Schlacht bei St. Gottbard liegt einerseits darin, dass sie der erste Sieg war, den die Cbristen seit den 300 Jahren, als sie mit den Osmanen im Kampfe lagen, gegen den Halbmond in einer grossen offenen Feldschlacbt erfochten . . . und anderseits in dem Umstande, dass durch sie Steiermark vor gewisser furchtbarer Verheerung . . ,gerettet wurde.“ (Mittb. des liist. Ver. fiir Steierm. XV. 164.) 0 CO O O NfiRODNfl IN UNIVERZITETNA KNJIŽNICA 00000503114