Ivan Lozica
O folklora — šesnaest godina nakon »Metateorije«
Polazeči od svijesti o žanru folklorističkih i antropoloških rasprava, autor se osvrče na probleme medunarodnogpovezivanja hrvatske folkloristike, posebice na pitanja ob-javljivanja u inozemstvu, u svjetlu političkih promjena i rata na jugoistoku Europe. Središnji dio teksta bavi se definiranjem folklora i mjestom folkloristike u sistematizaciji znanosti, na temelju ponovnoga čitanja ranog autorovoga teksta -Metatorija u folklo-ristici i filozofija umjetnostu tiskanoga 1979■ godine. Članak završava digresijom o identiteta i folklora, u kojoj autor iznosi vlastite poglede na odnos identiteta i cjeline.
Using the knowledge about genre in folklore and anthropology studies, the author focuses on the problems Croatian folklore researchers are faced with in their international contacts, especially as far as publishing abroad is concerned in view of the political changes and war in southeastern Europe. The central part of the paper is an attempt to define folklore and the place of folklore studies within systematized science - on the basis of the author’s early study, "The Melatheoiy in Folklore Studies and the Philosophy of Art", published in 1979. The paper ends with a digression on identity and folklore, in which the author expresses his views on the relationship between identity and the whole.
Naslov ovoga članka zahtijeva ispriku i pojašnjenje neupučenom čitatelju. Šesnaest je godina prošlo od objavljvanja mojega ranog rada »Metateorija u folkloristici i filozofija umjetnosti« (Lozica 1979). Iako taj tekst posjeduje svu uobičajenu znanstvena aparaturu, riječ je o tipičnom metateorijskom članku koji preispituje temeljne pojmove struke, odreduje mjesto folkloristike u sklopu sustava znanosti i zalaže se za istraživanje folklora u kontekstu.
Ispričavajuči se čitateljstvu zbog autorske neskromnosti i osobnoga tona, usudujem se tvrditi da proteklih šesnaest godina nikako nije umanjilo kakvoču toga članka. »Metate-orija- (tim skračenim naslovom u ovome tekstu mislim nazivati gorenavedeni članak), bila je i ostala temelj na koji se oslanja sva moja dosadašnja folkloristička znanstvena djelatnost. Meni je kao autoru to bio i ostao možda najdraži vlastiti tekst - čini mi se ne bez razloga.
Svijest o žanru
U knjiži Victora Turnera From Ritual to Theatre objavljenoj 1982. godine, u članku o dramskom obredu i obrednoj drami (Turner 1989:188—189) kao opčepoznata istina izrečena je tvrdnja da je antropološka monografija postala strogim književnim žanrom, donekle uvjetovanim modelima prirodnih znanosti, što se uostalom odnosi i na sve humanističke znanstvene rasprave. Hrvatskim folkloristima, upučenim u Bahtinovu te-oriju govornih žanrova, ta je tvrdnja neupitna. Pitanje je, medutim, je li to jednako neupi-tno na drugim područjima humanističkih i povijesnih znanosti. Preispitivanja metoda, proširivanje polja istraživanja i sve veča upučenost u pravce i škole svjetske znanosti svugdje rezultiraju sve vecim brojem metateorijskih tekstova, koji se stilom i sadržajem obično udaljavaju od "klasične» produkcije znanstvenih rasprava i knjiga. Metateorijski tekstovi često su nalik književnim ili filozofskim esejima, lišenim uobičajene pozitivističke aparature. To bi se poglavito moglo ustvrditi za tekstove bliske pravcu «nove etnografije», ali ne samo za njih.
Ratovati kod kuče, objavljivati vani?
Hrvatski su znanstvenici pripadnici »maloga» naroda, a žive u zemlji koja je u ratu. Znanstvenici »velikih» naroda žive u miru i objavljuju kod kuče i to u medunarodno priznatim časopisima koji su uredno pokriveni sekundarnim publikacijama. Nalazimo se u nezavidnoj situaciji: moramo ratovati i preživjeti u vlastitoj zemlji, a objavljivati u tudoj - ako želimo kod kuče biti priznati kao znanstvenici. Kolege iz »velikih» naroda u dvostrukoj su prednosti!
Ali, kako je - tako je. Izložit ču neka pitanja povezana uz objavljivanje znanstvenih radova i kod kuče i vani. Jer: moramo objavljivati i vani, ili barem na stranim jezicima, ako želimo medunarodnu afirmaciju vlastitoga znanstvenog rada. Ne možemo se povuči u izolaciju unutar naših ugroženih granica i pjevati poput naivnih i gladnih entuzijasta u prošlome svjetskom ratu: »Sijat čemo pšenicu do neba, Amerika gladna neka gleda!».
Sve veča medunarodna povezanost hrvatske folkloristike i etnologije u novije vrijeme ima i drugih posljedica osim povečanoga broja metateorijskih tekstova. U humanističkim i povijesnim znanostima u Hrvatskoj (kao i daigdje, ali posebno u zemljama koje su padom socijalizma promijenile društveni poredak) sve je jača težnja za nadilaženjem nacionalnih granica i za probijanjem jezičnih i kulturnih barijera, a to se može postiči jedino objav-ljivanjem na svjetskim jezicima - u stranim ili u domačim publikacijama. Težnja za medunarodnim probojem domače znanosti povezana je i s večom strogošču u izdavačkoj politici znanstvenih časopisa i godišnjaka. Uloga recenzenata postaje sve važnijom, traže se sve više strani recenzenti da bi se izbjegao sindrom provincijalizacije. Pojedine struke u Hrvatskoj i nemaju dovoljno vrhunskih stručnjaka koji bi mogli nezainteresirano prosudivati znanstvene radove. Sve to nedvojbeno pomaže u podizanju kakvoče znanstvenih tekstova - ali ima i značajnih negativnih posljedica. Modeli preuzeti iz prirodnih znanosti sve više utječu na domače publikacije humanističkih i povijesnih struka. Uredno navodenje izvornika, a i znanstvena akribija uopče, svakako pomažu jasnoči i uporabljivosti teksta. Nitko pametan ne može imati ništa protiv toga. Medutim, primjena univerzalnih scien-tometrijskih mjerila u rukama državnih službi kao uvjeta za reizbor i napredovanje u znanstvenim zvanjima, brojanje referenci, briga o referiranosti u časopisima kao što je Current Contents i drugim sekundarnim publikacijama i bazama podataka, uniformno uredivanje tiskovina po prepoaikama financijera, obvezno kategoriziranje članaka na izvorne, pre-
gledne i stoične radove, prethodna priopčenja i referate sa znanstvenih skupova - sve to utječe i na stil i na grafičko oblikovanje, pretvarajuči malobrojne folklorističke publikacije u karikature kemijskih i fizikalnih izdanja. Oblik uvijek povratno utječe na sadržaj - lanci UDK brojeva u zaglavljima tekstova kao da sputavaju teško izborene začetke folklorističke interdisciplinarnosti obnovljenim duhom neopozitivizma: može li tekst s toliko brojeva u zaglavlju uopče biti prava znanost? Mnogi če se laik upitati nije li svo to bavljenje folkloram ipak neko neozbiljno svaštarenje, sumnjiva esejistika?
Uvriježilo se mišljenje (opet potaknuto scientometrijom) da treba uvijek citirati što novije, recentne autore, posebno Strane. Duboko sam uvjeren da se u folkloristici i etnologiji (kao, uostalom, i u drugim humanističkim i povijesnim strukama) taj princip jednostavno ne može sprovesti: za razliku od fizičara ili kemičara koji u dobrom prošlostoljetnom duhu napretka znanosti uvijek moraju raditi na temelju novih, najsvježijih rezultata svojih svjetskih kolega i gotovo nista više ne mogu naučiti od Paracelsusa ili Newtona, mi humanisti i povjesničari moramo opčiti i sa srednjovjekovnim ili čak antičkim autorima kao s ravnopravnim sugovornicima. To, dakako, ne znači da smijemo zanemariti istraživanja nama suvremenih kolega u drugim zemljama.
Uz objavljivanje folklorističkih i etnoloških rasprava na stranim jezicima (i za stranu publiku) povezani su još neki problemi. Jedan od njih tiče se predmeta istraživanja i proučavanja. Naša su istraživanja gotovo isključivo »domača”. Hrvatski folkloristi i et-nolozi istražuju tradicijsku kulturu i folklor vlastitoga naroda i vlastite zemlje, dok se zapadnoeuropski i američki kolege pretežito bave tudim kulturama, ponajviše u slabo razvijenim zemljama Afrike, Azije ili pacifičkih otočja. Ta razlika je u njemačkoj terminologiji i etnološkoj tradiciji poznata kao razlika izmedu Volkskunde i Völkerkunde, i nikako nije bezazlena. U njoj se zrcale ekonomske, povijesne i političke prilike - riječ je o kontekstu znanstvenog djelovanja. U metateorijskim razmatranjima kontekst je važan koliko i u samome istraživanju: ne smijemo ga zanemariti. Ukratko, hrvatski fizičar koji istražuje na primjer poluvodiče lakše če objaviti svoj rad u nekom stranom znanstvenom časopisu nego hrvatski folklorist koji je napisao študiju o usmenoj poeziji malog slavon-skog sela. Jasno je da na humanističkom i povijesnom području postoje (i moraju posto-jati) nacionalno usmjerena istraživanja, važna za domaču, nacionalnu kulturu. Rezultate tih istraživanja teško je objaviti u stranim časopisima - ali bi ih bilo dobra objaviti na stranom jeziku u domačem časopisu s medunarodnim pretenzijama (razmjenom i dis-tribucijom) i tako ih približki stranom čitateljstvu. Osim toga, u humanističkim i povijesnim znanostima rezultati istraživanja često se objavljuju u knjigama - što je u prirodnim znanostima rijetkost. Nači stranoga izdavača za knjigu s domačom problematikom skoro je nemoguče - ukoliko se ne radi o knjiži čija je tema rat na prostorima bivše Jugoslavije.1
U folkloristici i etnologiji (i u svim drugim antropološkim istraživanjima, uostalom) pos-toji mogučnost i potreba pisanja komparativnih študija koje imaju več stoljetnu tradiciju, ali zahtijevaju od autora temeljito poznavanje tudih kultura, jezika i grade. Zato če se mladi znanstvenici, žele li objavljivati izvan nacionalnih meda, uvijek radije odlučiti za pisanje teorijskih (ili metateorijskih) tekstova, jer če takvi tekstovi imati nešto veču šansu da budu
1 Donekle pojačano zanimanje medu na rod ne javnosti za hrvatsku i bosansko-hercegovačku tematiku preskupo je plačeno ki viju i ratnim stradanjima, ali o ratu se ne smije Sutjeti! Zbirka rasprava s ratnom problematikom nekolicine hrvatskih etnologa i folklorista pod naslovom l-'ear, Death and Resistance (Čale Feldman et al. 1993) tražena je i čitana izvan Hrvatske. Knjiga sadrži i tekstove prethodno objavljene na hrvatskom jeziku u tri časopisa {Narodna umjetnust, Etnološka tribina i Dometi) i važna je ne samo svojom tematikom, nego i promicanjem novih etnografskih metoda. Vjerujem da bi na sličan način (nastojanjem udruženih izdavača) u boljim prilikama bilo moguče objavljivati i druge folklorističke i etnološke knjige, isto tako na stranim jezicima. Kao uzor mogla bi poslužiti izdanja Akademiai Kiado u Budimpešti, koja izlaze ved desetlječima.
publicirani. Osobno sam i sam sklon pisanju teorijskih tekstova i mislim da bez poznavanja suvremenih svjetskih teorija nije moguče napisati zaista dobar znanstveni rad. Ipak, čini mi se da je posebnost (i zadača) folkloristike i etnologije očuvati kontinuitet istraživanja, zadržati onaj pravi odnos izmedu terenskog rada, obrade i publiciranja prikupljene grade, pisanja teorijskih tekstova i primjene suvremenih metoda i teorija u vlastitome radu. Poznavanje teorije "Samo" je važan preduvjet istinskoga znanstvenog rada.
Još nenapisana komparativna povijest antropologije, etnologije i folkloristike u raznim zemljama svijeta bila bi zanimljivo i napeto štivo. Vjerojatno bi pokazala uzroke neravnomjernoj zastupljenosti Volkskunde i Völkerkunde u pojedinim zemljama Zapa-da. Nema sumnje da su kolonijalni interesi u velikoj mjeri utjecali na istraživanje tudih kultura, kao što nema sumnje i da je npr. američkim antropolozima i jeftinije i zanimlji-vije istraživati nerazvijena plemena po drugim kontinentima nego prodirati u zatvorene etničke enklave kojima obiluje melting pot novoga svijeta.
U sjeni željezne zavjese
Koji su razlozi zatvaranja hrvatske folkloristike i etnologije u nacionalne granice lako je pretpostaviti. Pretežito seljačka struktura hrvatskog pučanstva sve do najnovijeg doba, spora industrijalizacija i bogatstvo »narodnog blaga« i tradicijske kulture pružali su do-voljno grade za istraživanje. S druge Strane, borba za dokazivanje i očuvanje nacional-nog identiteta u borbi protiv stranih vlasti i utjecaj romantizma usmjerili su prve istraživače na domače običaje i folklor.2 Ne treba zaboraviti ni utjecaj s njemačkoga govornog područja i iz Središnje Europe opcenito. Bili smo krajnji istok Austrougarske monarhije -nešto egzotičnije nikome nije ni bilo potrebno.
Naravno, od davnine pa sve do naših dana bilo je hrvatskih istraživača stranih zemalja i kontinenata. Dovoljno je spomenuti »hrvatskog Mlečanina« Marka Pola, braču Seljan ili Dragutina Lermana. Medu krščanskim misionarima bilo je, a i danas ima, mnogo Hrvata. Iako su putovanja naših ljudi rezultirala ponekad značajnim etnografskim zbirkama, sve je to ipak ostalo na avanturističkoj, putopisnoj ili misijskoj djelatnosti. U Hrvatskoj Völkerkunde ne postoji kao sustavno ustrojena znanost. Postoje samo neki vrijedni rezultati pojedinačnih istraživanja.
Osvrnemo li se na proteklih pola stolječa, vidjet čemo da tematsko omedivanje istraživanja tradicijske kulture i folklora na domače prostore nije značilo i znanstvenu izolaciju hrvatske folkloristike i etnologije. Razlike u političkim sustavima otežavali su naše dodire sa Zapadom, ali ih nisu mogli prekinuti. Skupina istraživača u današnjem Institutu za etnologiju i folkloristiki! svojom je djelatnošču, osobito godišnjakom Narodna umjetnost, ostvarila svojevrstan most izmedu Istoka i Zapada: prikazi znanstvene literature u Narodnoj umjetnosti predstavljali su mali, ali značajan prodor kroz željeznu zavjesu.' Nakon faze timskoga istraživanja folklora i običaja u Hrvatskoj (što je urodilo
1 Borba za očuvanje nacionalnog identiteta jedan je od pokretača i hrvatske znanstvene orijentacije danas. Podijeljenost izmedu želja za sudjelovanjem u medunarodnoj znanosti i težnje za promicanjem vlastitih nacionalnih vrijednosti samo je prividna. Cilj svake razumne znanstvene orijentacije morao bi biti afirmacija vlastite kulture i znanosti u drugim zemljama, a to podrazumijeva i pojačanu znanstvenu suradnju u medunarodnim krugovima.
’ Na primjer, kolege iz bivšeg SSSR-a i Bugarske mnogo puta su isticali svoju zahvalnost - Narodna umjetnost često je za njih bila jedini dostupan izvor informacija o novim naslovima i znanstvenim postignudima na Zapadu. U promijenjenim uvjetima Narodna umjetnost donekle mijenja svoj profil: izlazi dvaput godišnje (svaki drugi broj je na engleskom jeziku), nastojeci ostvariti Sto bolju povezanost s europskom i svjetskom znanstvenom javnošdu.
monografijama, knjigama i člancima o Istri, Sinjskoj krajini, Hrvatskom Zagorju, Braču, Zlarinu itd.), djelatnici Instituta u posljednja dva desetlječa sve su skloniji novim strujan-jima. I etnolozi i folkloristi ne bave se samo povijesnim razinama, nego nastoje pratiti suvremeno stanje u društvu i folkloru - u početku kao transformacije tradicijske kulture i folklora, a zatim sve više kao legitiman proces. Istraživanja kulture svakidašnjice, dječjeg folklora, zanemarenih verbalnih žanrova, političkog plakata i rituala u politici, scenskih svojstava običaja i sl. približila su hrvatske znanstvenike njihovim zapadnim kolegama. Promjene nisu zamjetne samo u predmetu istraživanja nego i u teorijskim temeljima: od kritike pojma marod“ i zalaganja za kontekstualnu folkloristiki!, preko raznih struktu-ralističkih i semiotičkih utjecaja, postmodernističkih poigravanja granicama klasičnih znanstvenih disciplina i žanrova, do pokušaja nove interpretativne etnologije. Čak i medu zastupnicima kulturnopovijesnih metoda u hrvatskoj etnologiji može se primijetiti »novi vjetar«: mitološka istraživanja pod utjecajem filologije, donekle bliska i radovima ruskih mitologa Ivanova i Toporova. Jednom riječju, hrvatski folkloristi i etnolozi nisu čekali uspavani u sjeni željezne zavjese. Problem je uglavnom u torne što se njihov glas nije uvijek čuo dovoljno daleko.
Čitanje staroga teksta u novom kontekstu
Izjasnio sam se več u prvom odlomku: rani rad »Metateorija u folkloristici i filozofija umjetnosti» temelj je moga svekolikog bavljenja folkloram, čak i nakon šesnaest godina koje su protekle od objavljivanja. Moglo bi se pomisliti da to i nije baš laskavo: od znanstvenika se i dalje očekuje napredak. Ako sam zadovoljan vlastitim početničkim radona, to bi moglo značiti da ne slijedim nova postignuča. U svoju obranu ipak moram ponešto reči.
Kao prvo, »Metateorija« nikako nije samo moja, u njoj su izložene glavne teze kontek-stualne folkloristike onako kako su iskazane u tekstovima stranih i domačih autora.
Kao drugo, 11 ovom tekstu več sam spomenuo da u folkloristici (kao i u drugim humanističkim strukama) ne »igraju« samo najnovija postignuča i najrecentniji citati. Ponekad mi se čini boljim držati se jedne suvisle teorije u nizu istraživanja, nego skakati od teze do teze ne primjenjujuči ih u praksi. Činjenica je da nove teorije nastaju baš nadogradivanjem starih. Na primjer, bez Proppove knjige Morfologija bajke(1928) i djelat-nosti Praškog lingvističkog kruga tridesetih godina ne bi se mogao zamisliti strukturali-zam 11 znanosti o književnosti sedamdesetih godina.
Kao treče, u »Metateoriji« sam se zalagao za razlikovanje prakse, teorije i metateorije u folkloristici. Premda je moguče da se pojedini znanstvenik bavi samo jednom od njih, zapisivanje folklorne grade i golo dokumentiranje uvijek traži i tumačenje i daljnju obradu. Bez teorijskoga promišljanja i ne može se prikupljati »narodno blago«, a bez metateorij-skoga temelja (svjesnog ili nesvjesnog) nema čak ni motivacije za folklorističku djelat-nost 11 cjelini, pa ni djelovanja na preostalim dvjema razinama. Pisati uvijek iznova nove metateorijske i teorijske tekstove na temelju najnovijih disparatnih teorija koje se javljaju u svijetu može se pretvoriti u grozničavu epigonsku djelatnost, upravo znanstveni promiskuitet. Takvim tempom mogu se pisati samo prikazi, pregledni članci ili pripreme za predavanja o recentnim teorijama.
Kao četvrto, dosljednost i nije najgora vrlina. Iako su prošla vremena stabilnih i cjelo-vitih sustava u filozofiji i znanosti, još se uvijek može primijetiti kod priznatih autora načelo: jedan autor, jedna teorija. Dakako, dobri autori tijekom života modificiraju i na-dopunjuju vlastitu teoriju, ali je gotovo nikada ne mijenjaju potpuno. Na metateoriji temelji
se teorija: na »Metateoriji« temeljena je teorija koju primjenjujem u vlastitim etno-teatrološkim i drugim istraživanjima. Izučavanje mijene funkcija unutar običaja i obreda zasniva se na poimanju folklora kao procesa u kontekstu.4
Ipak, lagao bih kad bili tvrdio da se u svemu slažem sa starim tekstom »Metateorije«. Mnogo je toga što bi tek trebalo napisati, a ima i ponešto što bi trebalo ispraviti. Dio toga nadam se napisati u ovome tekstu.
»Metateorija« započinje definiranjem temeljnog pojma, »dobre saksonske složenice« folklore. Svaka se znanost gradi aksiomatski, što dopusta izvjesnu arbitrarnost definiranja. To zapravo znači da u načelu možemo izabrati svaku valjanu definiciju koja omogučuje postavljanje teorije i koja če izdržati provjeru u istraživačkoj praksi. U »Metateoriji« sam krenuo od početaka, od Thomsove definicije iz 1846. godine, koja folklor smješta u prošlost. Thoms nazivom folklor imenuje »narodno znanje» te »navike, običaje, obrede, vjerovanja, balade, poslovice itd. iz starih vremena» (Thoms 1965:5). Tvorcu pojma folklor prvome možemo zamjeriti neodre.šenost u definiranju. Od samih početaka pojam folklor svojim opsegom i sadržajem nije jednoznačno odrešen: Thoms s jedne Strane piše o njemu kao o grani književnosti, a s druge Strane uključuje i »narodno znanje» i običaje. Ne možemo mu zamjeriti: njegova definicija pripada prvoj polovici devetnaestog stolječa, nastala je u sasvim različitoj situaciji od naše (ili mi barem tako vjerujemo). Mnogoznačnost je održala termin folklor u uporabi. Mnogoznačnost i neodre.šenost dopustile su »varijacije u smislu što ih život nameče znanstvenim terminima kao i drugim riječima» (Saintyves 1935:29). Baš tu mnogoznačnost i mogučnost variranja htio bih isko-ristiti danas, šesnaest godina nakon »Metateorije». U ono vrijeme kontekstualna je folkloristika još uvijek bila novost. Pod utjecajem starijih kolega iz Instituta za etnologiji! i folkloristiku u Zagrebu, poglavito Maje Boškovič-Stulli, prihvatio sam tada definiciju folklora kao »umjetničke kontaktne komunikacije». Definicija je bila zasnovana na pregledu teza o folkloru koje su dali Alan Dundes (1964), Dan Ben-Amos (1971) i Kiril Čistov (1975). Več u »Metateoriji» zapitao sam se po čemu se razlikuju umjetnička i neumjetnička komunikacija, te kakva je razlika izmedu »kontaktne« umjetničke komunikacije i »kontaktne« umjetničke folklorne komunikacije. Mudro sam izbjegao odgovor. Ni danas ne bih ulazio u škakljivu i sklisku elaboraciju lih tema. Slutim da bi ona mogla osporiti gorenavedenu definiciju, prilagodenu potrebama trenutka i primjeni strukturalizma i teorije komunikacije u hrvatskoj folkloristici. Čini mi se, uostalom, da uporaba »kontaktne» komunikacije i nije največi problem spomenute definicije. Problem je u pridjevu »umjetnička». Uvodenje toga pridjeva u definiciju posljedica je izobrazbe folklorista, koji su večinom študirali književnost, glazbu ili povijest (likovne) umjetnosti. Školovani na izučavanju umjetničkih djela gradanske kulture, pristupali su proučavanju folklora kao »narodne umjetnosti«. O torne svjedoči i naslov hrvatskog časopisa za etnologiju i folkloristiku, koji se i dalje (zbog kontinuiteta) zove Narodna umjetnost. Moglo bi se tvrditi da je pridjev »umjetnička« odraz interdisciplinarne podjele područja istraživanja, po kojoj su se folkloristi bavili umjetničkim sferama tradicijske kulture (folkloram), dok su se etnolozi uglavnom bavili običajima kao kontekstom folklora. Takva pragmatična shema s vremenom postaje sve upitnija. Etnolozi u Institutu svojom djelatnošču odavno več nisu »kontekstualni servis« folkloristima, postali su po broju, vrsnoči (i znanstvenim zvan-jima) najjača skupina etnologa u Hrvatskoj. S dinge Strane, folkloristička istraživanja preteklih desetlječa proširila su svoj predmet proučavanja i na izvanumjetničke pojave i procese. Tako, na primjer, istraživači usmene književnosti sve više pozornosti posvečuju
' Svoje poglede na problem folklornoga kazaliSta u Hrvatskoj sustavno sam izložio n knjiži Izvatt teatra (Lozica 1990) i u članku »Problemi etnoteatrologije» (Lozica 1993).
donedavna zanemarenim žanrovima verbalnoga folklora, medu kojima ima i takvih koji se (npr. pričanje o životu) nikako ne mogu svrstati u sferu umjetničke književnosti. U "Metateoriji» sam načeo i taj problem odnosa folklora i -visoke“ umjetnosti, upozoriv.ši na neke značajke gradanske umjetnosti od romantizma do danas, koje folklor ne poznaje, prije svega svijest o potrebi čuvanja djela kao vrijednosti izvan konteksta. Ustvrdio sam i da je svjesna estetska funkcija strana folklornom procesu. I danas vjerujem da je u načelu tako, iako je poznato da svijest o vrijednostima može biti nazočna npr. kod dobrih pripovjedača, glazbenika ili rezbara. Sve to ne umanjuje stvarne umjetničke vrijednosti folklora, koje su neupitne. Riječ je samo o kontekstu, točnije o namjeni i recepciji folklora u izvornome kontekstu. Najzad, i kapitalno pionirsko djelo Jakobsona i Bogatirjova (1929) ne govori o folkloru kao osobitom obliku umjetnosti, nego stvaralaštva. U duhu takvog suptilnog razlikovanja danas viže ne bih bio sklon definiciji folklora kao umjetničke kontaktne komunikacije. Ako baš ne mogu izbječi definiciju, radije bih ga definirao kao usmenom tradicijorn uvjetovan verbalni, glazbeni, plesni, predstavljački i likovni izraz.
Folkloristika - etnologija - kulturna antropologija
Ispuštanje pojma umjetnosti u definiciji folklora ponovno potiče raspravu o odnosu folkloristike i etnologije. Rasprava je u današnjoj postmodernističkoj situaciji zapravo ana-krona, ali joj se uvijek iznova vračamo. Humanistička i povijesna područja znanosti, suočena s vlastitim problemima u istraživanju ne prestaju pozivati na pomicanje uvriježenih disciplinarnih granica, a u tome im danas pomaže duhovno ozračje postmoderne. Istini za volju, pomicanja granica i primjene metoda jedne znanstvene discipline u drugoj bilo je oduvijek, pa i u modernističkom razdoblju - sjetimo se samo silovitog prodora lingvistike i teorije informacije u druge humanističke discipline, što i nije bilo tako davno. Znanstvenici iz prirodnih znanosti takoder poznaju takve utjecaje, iako u daleko manjoj mjeri -zbog veče potrebe pračenja recentnih rezultata u vlastitoj štruci i zbog uže specijalističke izobrazbe u tim znanstvenim sferama znatno je teže biti upoznat sa suvremenim stanjem u drugim strukama. Zato »prirodnjaci i tehničark oduvijek sa skepsom reagiraju na humanistička previranja medu disciplinama, koja im se čine neozbiljnima i «neznanstvenima". Bavljenje ljudima i njihovim stvaralaštvom zbližava humanističke i povijesne znanosti - one su se, uostalom, vrlo kasno odvojile od »majke sviju znanosti», filozofije. Izobrazba humanista i povjesničara ni danas nije usko specijalistička, što potiče uzajamne utjecaje. Postmodernistička »polilogija» usprkos svemu tome ipak ima svojih problema, jer prelaženje granica jedne discipline obično završava u drugoj - a malo je znanstvenika koji su tome dorasli. Univerzalizam renesansnih učenjaka, pa čak i širina enciklopedista osam-naestog stolječa u naše su vrijeme nemoguči. Često nailazimo na otkrivanje »tople vode« i na diletantizam. Rješenje je vjerojatno u interdisciplinarnoj suradnji i timskim istraživanjima, no to je u humanističkim disciplinama relativno rijetka praksa.
Folkloristika i etnologija toliko su bliske da nije uvijek Iako povuči razliku. To što je bavljenje folklorom (povijesno gledano) starije od sustavne etnološke znanosti navodilo je (i još uvijek navodi) neke etnologe da u folkloristici vide ranu fazu (danas nepotreb-nu) etnologije. U »Metateoriji" sam, čini mi se, pokazao neodrživost takvog mišljenja, posluživši se razlikovanjem razina teksture, teksta i konteksta u folkloristici i etnologiji. Ponovit ču to ukratko i ovdje, za potrebe slovenskoga čitateljstva. Kad je riječ o predmetu istraživanja, ono što je u folkloristici tekst, u etnologiji je samo dio teksture. Kontekst folkloristike (ljudi i njihov život) jest u etnologiji tekst. Na primjeru verbalnog folklora to se može prikazati shemom:
FOLKLORISTIKA			Razne kulture, čovječanstvo
TEKSTURA	TEKST	KONTEKST	
Jezična obilježja, način izvedbe	Pjesma, priča itd.	Situacija izvedbe (način života)	
	TEKSTURA	TEKST	KONTEKST
	ETNOLOGUA		
Polemizirajuči s gledištem koje u folkloristici vidi predznanstveni stadij etnologije, upozorio sam na potrebu usporedivanja recentnih stanja obiju sfera. Ipak nišam mogao opovrči glavni prigovor folkloristici kao znanosti, naime da ona nema vlastitih metoda, nego se koristi u istraživanju metodama drugih disciplina. Zaključio sam da ako folkloristika i nije autonomna znanost ili disciplina, ona ipak ne može biti dijelom etnologije ili sociologije, nego če prije biti konglomerat različitih disciplina sjedinjenih predmetom proučavanja, tj. područjem istraživanja.
Danas bih to, zbog jasnoče, drukčije formulirao - iako se u osnovi slažem s gornjom tvrdnjom. Folkloristika u postmodernističkom ozračju ima baš tu prednost da nije koncipirana čvrsto kao klasična parcijalna znanost u pozitivističkom smislu. Baš to Sto je odredena svojim predmetom i što se u istraživanju toga predmeta služi metodama i surad-njom različitih znanosti odreduje folkloristiki! kao interdisciplinarno područje istraživanja, a ne kao samostalnu znanost ili znanstvenu disciplinu. Pitanje odnosa folkloristike i etnologije, dakle, nije pitanje odnosa dviju znanstvenih disciplina. Folkloristika nije dio etnologije, niti njezina rana faza. Folkloristika je područje istraživanja na kojemu interdisciplinarno suraduju i etnolozi, zajedno s filolozima, stručnjacima za književnost, muzi-kolozima, koreolozima, teatrolozima, povjesničarima umjetnosti i znanstvenicima drugih humanističkih i povijesnih disciplina.5
Propitivanje položaja vlastite struke osječa se i u tekstovima hrvatskih etnologa (Sklevicky 1991; Priča 1992; Čapo Žmegač 1993). U raspravi o pitanju oko možebitne promjene imena etnologije u kulturnu antropologiju sklon sam mišljenju da je kulturna antropologija širi pojam, pogodan možda i kao zajednički nazivnik etnologije, folkloristike i još nekih drugih bliskih znanstvenih sfera. Naravno, tako široko koncipirana kulturna antropologija još je interdisciplinarnija od folkloristike, pa se u tom slučaju nikako ne radi o pukom preimenovanju etnologije. U birokratskim sistematizacijama znanosti folkloristika (zbog svega što sam gore izložio) obično nema svoje mjesto, nego je rascjepkana, jersu takve sistematizacije nesklone interdisciplinarnosti. Iz toga nastaju teškoče administrativne naravi i problemi s financiranjem istraživanja - ali znanstvene koristi od tako zasnovane folkloristike daleko nadmašuju te teškoče. Vjerujem da je budučnost u povezivanju i suradnji znanstvenika različite izobrazbe i profila, a ne u zatvaranju u neopozitivističke rezervate strogo specializiranih stručnjaka.
' Iako je odredena predmetom proučavanja, a ne jedinstvenom metodologijom, folkloristika ipak ima i metodoloških posebitosti, koje moraju poštovati svi znansvenici kad se have folklorom. Dijelom su to opča pravila zapisivanja grade, njezine obrade i pisanja tekstova. Postoje i specifične metode izučavanja poje-dinih aspekata folklora. Tako su muzikolozi koji se bave folklornom glazbom razvili metodologiji! etnomuzikologije, koreolozi etnokoreologije, teatrolozi etnoteatrologije, književni znanstvenici imaju svoje metode itd. Sve te specijalističke struke imaju svoju povijest, neke imaju i medunarodna društva, medunarodna glasila, kataloge i baze podataka.
Završna digresija o identitetu i folkloru
Osobni ton teksta želim radikalizirati u završnome dijelu. Osjecam da je motiv koji se provlači cijelim tekstom skepsa prema specijaliziranoj, parcijalnoj znanosti. Sto je više specijaliziranih disciplina, to je manje znanja dostupno pojedincu, cjelovitost ljudskog znanja sve je usitnjenija. Ne znam, možda i proučavanje folklora tako utječe na mene -jer folklor jest -narodno znanje», dostupno svima u zajednici, opča utjeha u tradicijskim sredinama. Danas, u ozračju postmoderne i u kontekstu rata koji traje, sve mi je teže razumjeti prošlostoljetni vedri pozitivistički optimizam, vjeru u svemoč ljudskog razuma i znanosti. Vjera modernog zapadnjaka u napredak čovječanstva čini mi se slabom i privremenom zamjenom za jedinstvo s prirodom i Bogom, i za cjelovitu sliku tradicijskih kultura. Sve su to dodatni argumenti za koncepciju interdisciplinarnosti, za pokušaj nadilaženja rascjepkanosti i fragmentarnosti koje su ugrozile prirodnu ljudsku težnju za cjelovitošču, za što potpunijim ljudskim znanjem.
Pitanje identiteta zapravo je pitanje cjeline. Možda to ne mogu do kraja argumentirati, ali osječam da je tako. Vjerujem da u takvom razmišljanju nišam usamljen. Pokušat ču to izložiti, iako znam da moje izlaganje, ostajuči metateorijskim, ipak mora imati i značajke filozofskog diskurza. Moja mi formalna izobrazba i to dopušta (študij filozofije) - neka onda i to bude prinos humanističkoj interdisciplinarnosti.
Zaista, ljudima cjelina nedostaje. Dolaskom na svijet nismo samo dospjeli u jezik -započinjemo postojati. Kao subjekti u nastajanju učimo razlikovati sebe od okoline. Uz pomoč drugih gradimo postupno sebe kao nositelja svjesnih doživljaja, kao ono što spoznaje (pa i kao uvjet spoznaje). Postajemo sve više bolno svjesni meda vlastitoga tijela kao »zatvora duše». Brodolom rodenjaf’ kao da nas je izdvojio iz cjeline nepostojanja (o kojoj ne znamo ništa), otjelovio nas je, usadio u materiju, u zemaljsku zbilju svijeta odredenu modusima prostora i vremena. Život i svijet u koji smo katapultirani abdomi-nalnom hidraulikom funkcionira kao egzil kojemu se moramo prilagoditi (ili ga napusti-ti). To je progonstvo otežano i time što smo lišeni izravnoga znanja o zavičaju: rodeni smo u progonstvu, a žudimo za cjelinom kao za neznanim zavičajem. U životu mi smo samo dio cjeline, naša je vlast ograničena. Pripadamo svijetu, ali naša je veza sa cjelinom nepotpuna, naš način ljudskog opstanka tek je djelič svijeta oko nas. Nitko nije otok, ali drugim otocima vladaju drugi. Kao pojedinci suočeni smo s drugima i mnoštvom, op-koljeni i prožeti prirodom i društvom, žudimo za cjelinom i cjelovitošču, nastoječi kontrolirati barem vlastitoja, kao krhotinu cjeline preostalu nakon brodoloma rodenja, ali i tu su naše moči ograničene. Ja je sraslo s organizmom, a organizam je prostorno i vremenski sazdan. Arhivi našega svjesnog sječanja ne sadrže izvorne podatke o razdoblju prije brodoloma (i nekoliko godina nakon njega), a budučnost i smrt izmiču našemu znanju. Poput okruglih Platonovih androgina iz Aristofanova govora u Gozbi (raspolov-ljenih jer udariše na bogove), tako i mi težimo (izgubljenoj?) cjelini. Ako je vjerovati Platonu, Ijubav(eros) je drugo ime toj žudnji za cjelinom, a ujedno i filozofskom nagonu za spoznajom ideja.
Pitanje ljudskog identiteta prožeto je žudnjom za cjelinom. Postanak te žudnje izmiče našemu znanju, kao i sama cjelina. U egzilu pojedinačnoga postojanja mi se, doduše, koristimo pojmovima cjeline i cjelovitosti, presadujuči ih u prostornovremenski okvir na koji smo osudeni. Tako cjelinom obično nazivamo svaku pojavu čiji su nam dijelovi razumljivi isključivo kao sastavnice koje tu pojavu tvore, a cjelovitost nam je značajka
6 O brodolomu rodenja danas najsuvislije piše i govori Peter Sloterdijk u svojim frankfurtskim predavanjima (Sloterdijk 1992).
svakoga ustrojstva kojemu su dijelovi u takvn uzajamnm odnosu koji nije moguče pro-mijeniti bez gubitka biti ili bez raspada cijeloga ustrojstva. Ali, izvan zavičaja, u jezicima egzila, pojmovi cjeiine i cjelovitosti mogu biti samo metafore. Prava cjelina ne poznaje granice prostora i vremena, a na.še Ja je rodenjem čvrsto usidreno ba.š u modusima prostora i vremena. Željeli bismo biti cjelinom, premostiti jaz koji naše partikularno posto-janje dijeli od prave cjelovitosti, no čini se da ljudski život ne pruža za to mogučnosti. Biti cjelinom znači ne biti ljudskim bičem - u situaciji u kojoj smo se našli nakon brodoloma rodenja, žudnja za cjelinom iskazuje se kao pretežak zahtjev za dokinučem nas samih kao ljudi, kao vremenski i prostorno odredenih biča. Mi postojimo i dalje, žudnja ostaje. Naše životno iskustvo ne uključuje doživljaj cjeiine, možemo je samo okvirno pojmiti kao nešto različito od, ili čak suprotno našemu partikularnom postojanju. Ljudska svijest ne poznaje cjelinu izravno. Od svih glagola kojima raspolažemo, cjelini kao da pristaje samo glagol biti, a mi nismo cijeli. Glagol biti, medutim, govori o egzistenciji, opstanku u sferi zbilje, u prostorno-vremenskom svijetu dostupnom ljudskom iskustvu. Pripisati cjelini isključivo prostorno-vremensko postojanje znači smjestiti cjelinu u kategoriju ograničenih, pojedinačnih biča, dakle negirati njezinu cjelovitost, njezinu bit. Ljudski gledano, cjelina nije, ona ne postoji, nje nema - zato i jest predmet naše žudnje. Cjelina izmiče svakoj kategorizaciji kao nerazlučiva, nediferencirana apsolutnost, u njoj su pomirene (i sukobljene) baš sve suprotnosti, pa i bitak i nebitak. Misao o biti cjeiine ne temelji se na našem pozitivnom iskustvu, nego na negativnom iskustvu nepotpunosti, necjelovitosti. Svijest shvača cjelinu jedino kao privaciju (negaciju) vlastite pozicije. Težnja za cjelinom nije svjesna, ona izvire iz introspekciji nepristupačnih slojeva psihe. Ja (kao supstancijalno biče koje teži cjelini) okreče sliku koju mu pruža vlastita svijest: nije cjelina neljduska, čovjek je necjelovit!
Iz prostornovremenskog (ljudskog) rakursa cjelina je nedokučiva majka svih ideala. Zatvoren izmešu rodenja i smrti, čovjek ne može biti cjelinom, ma koliko torne težio. No težnja za cjelinom ne ukida se spoznajom o nedokučivosti cilja, ona ostaje i dalje sas-tavnicom iskonske ljudskosti, ujedinjujuči u sebi dvojstvo nagona i (za)misli. Nepodnošljiva je težnja za nemogučim. Takva težnja protivi se djelatnom značaju čovje-kove prirode. Suočen s nedostižnim i (po prostorno-vremensku egzistenciju) opasnim ciljevima, ljudski rod pribjegava obrambenim mehanizmima, da bi neutralizirao (iz bilo kojih razloga) neutažive težnje, čežnje, žudnje, pohlepe, želje, nagone. Nedokučivi ideali i ciljevi bivaju potisnuti, najčešče mehanizmima kulture i civilizacije (pojedinaca i zajednice), stvaranjem (i pojedinačnim prihvačanjem) sustava vrijednosti u kojima ono što je neostvarljivo ili po društvo opasno postaje tabu, biva zabranjeno ili proglašeno ludim, nepristojnim, nedoličnim. Čovjekova urodena težnja za cjelinom kao temeljni nagon svjesnog i nesvjesnog duševnog života pojedinca sukobljava se s interesima drugih, zajednice, daištva. Gledano u kontekstu kulture i civilizacije to je nemilosrdno egoističan nagon koji ne vodi računa o dobru i zlu za druge, primitivan nagon koji mora biti suzbijen ili preusmjeren. S gledišta pojedinca to je uvijek neutaživa želja za prevlada-vanjem i poboljšavanjem vlastitoga ograničenog položaja, glavni motiv djelovanja u proštom i vremenu. Težnja za cjelinom izvorna je spontana snaga života. Prikazuje se i kao želja za dominacijom, kao Nietzscheova volja za moči - jer možemo težiti vlastitu boljitku i na račun drugih. Tek razumskim prihvačanjem vlastite egzistencije kao koegzistencije s drugima i pristajanjem na ulogu vlastitoga Ja kao djeliča u cjelini svijeta izbjegava se Hobbesov bellum omnium in omnes, stanje u kojemu je čovjek čovjeku vuk. Dakako, uklapanje u važeče sustave vrijednosti zajednice u kojoj živimo traži od nas potiskivanje žudnje za cjelinom, što nikad nečemo moči u potpunosti postiči. Naše Ja ne može se pomiriti sa situacijom u kojoj smo se našli nakon brodoloma rodenja. Spriječeno u beziz-
glednoj žudnji za kozmofagijom, ne mogavši se identificirati s neograničenom cjelinom, Ja pristaje na postavljanje dohvatljivih ciljeva i na identifikaciju s ograničenim cjelinama.
Folklor jest i oduvijek je bio izraz i pokazatelj identiteta: osobnog, obiteljskog, ple-menskog, rodovskog, staleškog, profesionalnog, lokalnog, regionalnog, nacionalnog. Folklor je pokušaj čovjeka tradicijske sredine da se identificira sa zemaljskim, dohvatljivim cjelinama, a u tzv. primitivnim društvima prošlosti i nerazvijenih društava čak i s pravom, božanskom cjelinom - obnavljanjem kozmogonije kroz obrede i mitove. Običaji i obredi, kao i folklor koji je uz njih povezan, način su da se premosti brodolom rodenja. Repetitivnost folklora i običaja slijedi ritam astronomskog i vegetacijskog ciklusa, nastojeci u Ijudskoj zajednici ostvariti barem privid besmrtnosti i sigurnosti uvodenjem kružnoga vremena po uzoru na vječno obnavljanje prirode.
U »Metateoriji« sam pisao o romantičkim korijenima folkloristike koja je iz rakursa gradanske inteligencije, razočarane neuspjehom revolucionarnih pokreta, posljedicama rane industrializacije i brzim promjenama života u gradovima, tražila u folkloru upravo stabilnost i izvanvremenske značajke. Jesu li opet došla neka slična vremena?
Sumnjičav sam prema sebi: Thomsova idealizirajuča i neodre.šena definicija koja u prvi plan stavlja »narodno znanje» nekako mi je previse bliska.
Literatura
Ben-Amos, Dan, 1971. «Toward a Definition of Folklore in Context«, Journal of American Folklore, vol. 84, No 331, 3-15.
Čale Feldman, Lada et al. (uredili), 1993. Fear, Death and Resistance, Institute of Ethnology and Folklore Research, Matrix Croatica, X-press, Zagreb.
Čapo Žmegač, Jasna, 1993- »Etnologija i/ili (socio)kulturna antropologija", Audi a eth-nologica Croatica 5, 11-25.
Čistov, Kiril V., 1975. «Specifika fol’klora v svete teorii informacii«, u zborniku Tipo-logičeskie issledovanija po fol’kloru, »Nauka«, Moskva, 26-43.
Dundes, Alan, 1964. »Texture, Text und Context«, Southern Folklore Quarterly 28, 4, 251-265.
Jakobson, Roman i Bogatyrev, Petr, 1929. »Die Folklore als eine besondere Form des Schaffens«, Donum Natalicium Schrijnen, Nijmegen-Utrecht.
Lozica, Ivan, 1979- »Metateorija u folkloristici i filozofija umjetnosti«, Narodna umjet-nost 16, 33-55.
Lozica, Ivan, 1990. /zvan teatra, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, Zagreb.
Lozica, Ivan, 1993. »Problemi etnoteatrologije«, Croatica 23-24, 37-38-39, 189-201.
Priča, Ines, 1992. »Mala europska etnologija. Mogucnost postkritičkog razdoblja«, Dometi 25, 3-4, 95-99.
Propp, Vladimir J., 1928. Morfologija skazki, Moskva.
Saintyves, Pierre, 1935. »Le Folklore. Sa definition et sa place dans les Sciences anthro-pologiques«, Revue de Folklore F ra ni; a is et de Folklore Colonial, numero consacre a P. Saintyves, 26-61.
Sklevicky, Lydia, 1991. »Profesija etnolog - analiza pokazatelja statusa profesije«, u publikaciji Simboli identiteta (Študije, eseji, grada), ur. D. Rihtman-Auguštin, Hrvatsko etnološko društvo, Zagreb, 45-67.
Sloterdijk, Peter, 1992. Doci na svijet, dospjeti u jezik (Frankfurtska predavanja), Naklada MD, Zagreb.
Thoms, William, 1965. «Folklore», u knjiži The Study of Folklore, ur. A. Dundes, Pren-tice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, N.J., 4-6.
Turner, Victor, 1989. Od rituala do teatra, August Cesarec, Zagreb.
Povzetek
O folklori - šestnajst let po »Metateoriji«
Avtor izhaja iz zavesti o žanru folklorističnih in antropoloških razprav in se dotika problemov mednarodnega povezovanja in uveljavljanja hrvaške folkloristike in etnologije v svetu. V osrednjem delu besedila se ukvarja z definiranjem folklore in z mestom folkloristike v sistematizaciji znanosti; pri tem se opira na ponovno branje lastnega starejšega besedila -Metateorija v folkloristiki in filozofija umetnosti*, ki je izšlo leta 1979. Avtor ponuja novo definicijo folklore kot z ustnim izročilom pogojenega besednega, glasbenega, plesnega, gledališkega in likovnega izraza. V tem besedilu avtor obravnava folkloristiko kot raziskovalno področje, ne pa kot avtonomno znanost ali znanstveno disciplino. Besedilo končuje z daljšo digresijo o identiteti in folklori, v kateri predstavlja svoje poglede na razmerje med identiteto in celoto; pri tem poudarja vlogo folklore kot izraza in kazalca osebne, družinske, plemenske, rodovne, stanovske, poklicne, krajevne in narodnostne identitete.
Summary
On Folklore - Sixteen Years after the Metatheory
Using the knowledge about genre in folklore and anthropology studies, the author deals with the problems researchers endeavoring to make a name for Croatian folklore studies and ethholo-gy are faced with in their international contacts. In the central part of his paper, the author defines folklore and the place of folklore studies within systematized science, on the basis of a new reading of his early work, “The Metatheory in Folklore Studies and the Philosophy of Art”, published in 1979. The author gives a new definition of folklore as a verbal, musical, dance, drama and fine arts means of expression passed on by oral tradition. In this study he sees folklore studies as a field of research, not an autonomous science or scientific discipline. He ends his paper with an extended digression on identity and folklore, in which he presents his views on the relationship between identity and the whole, stressing the role of folklore as an expression and indicator of personal, family, tribal, clan, class, professional, local and national identity.