R. KURELIĆ: Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela ... 104 Kureli ć Robert, dr. sc., docent, Sveu čilište Jurja Dobrile u Puli, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, HR-52100 Pula, Ivana Mateti ća Ronjgova 1, rkurelic@unipu.hr Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela – jedinstven prikaz potpunoga grba u historiografi ji grofova Celjskih Zgodovinski časopis, Ljubljana 72/2018 (157), št. 1-4, str. 104–124, cit. 68 1.01 izvirni znanstveni članek: jezik Sn. (En., Sn., En.) U Baštinskoj knjižnici Hendrika Consciencea u Antwerpenu pod signaturom B 89420 čuva se Grbovnik Henrika van Heessela, vrhovno- ga heralda Ruwierena, podru čja ome đenoga rijekama Rajnom i Meuseom, u kojemu se nalazi jedinstven prikaz potpunoga grba Ulrika II. Celjskog s heraldi čkim rodoslovljem po- sljednjega grofa Celjskog. Osim što predstavlja izniman prinos heraldici te znamenite obitelji, grb odgovara i na važna pitanja percepcije mo ći i simboli čke komunikacije te potvr đuje važnost vizualnih izvora za razumijevanje kasnoga srednjovjekovlja. Klju čne rije či: heraldika, Ulrik II. Celjski, Henrik van Heessel, simboli čka komunikacija KURELI Ć Robert, PhD, Assistant Professor, Juraj Dobrila University of Pula, Faculty of Humanities, Department of History, HR-52100 Pula, Ivana Mateti ća Ronjgova 1, rkurelic@ unipu.hr Ulrich II of Celje’s Coat-of-Arms in Hendrik van Heessel’s Armorial – a Unique Depiction of a Complete Coat-of-Arms in the Histori- ography of the Counts of Celje Zgodovinski časopis (Historical Review), Ljubljana 72/2018 (157), No. 1-2, pp. 104–124, 68 notes Language Sn. (En., Sn., En.)Hendrik van Hees- sel’s Armorial with the shelf mark B 89420 is kept at the Hendrik Conscience Heritage Library in Antwerp. V an Heessel was the King of Arms of the Ruwieren, the area bounded by the riv- ers Rhine and Meuse. His armorial contains a unique depiction of Ulrich II of Celje’s complete coat-of-arms with the heraldic pedigree of the last count of Celje. Apart from contributing greatly to this notable family’s heraldry, the coat-of-arms also provides answers to the im- portant questions of the perception of power and symbolic communication and confi rms the signifi cance of visual sources for understanding the Late Middle Ages. Key words: heraldry, Ulrich II of Celje, Henrik van Heessel, symbolic communication Robert Kureli ć Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela – jedinstven prikaz potpunoga grba u historiografi ji grofova Celjskih Vizualni izvori i historiografi ja grofova Celjskih * U uvodu zbornika posve ćenoga heraldici u srednjovjekovnoj Engleskoj Maurice Keen se osvrnuo na činjenicu kako je, za razdoblje od trinaestoga stolje ća nadalje, istraživanje vizualnoga u povijesti postupno prestalo biti predmetom op ćega interesa povjesni čara, ve ć su se za insignije, heraldiku, pe čate, odje ću i ostale materijalne simbole statusa i mo ći zanimali uglavnom samo oni koji su se specijalizirali za taj vid materijalne i vizualne ostavštine, te više nije bila integrirana u „totalnu historiju“ kakvu je zagovarala škola Annalesa. 1 Razumijevanje ranoga, ali i razvijenoga srednjeg vijeka bilo bi gotovo nezamislivo bez snažne vizualne komponente, čemu su velik prinos dali prvenstveno, ali ne i isklju čivo, njema čki autori, poput Percyja Ernsta Schramma, Ernsta H. Kantorowicza ili, u novije vrijeme, Gerda Althoffa i drugih, koji su upravo na materijalnim simbolima mo ći – krunama, žezlima, prijestoljima i dr. – te ritualima i gestama dokazali njihovu važnost za razumijevanje odnosa mo ći u srednjovjekovnim društvima. 2 Schramm je u svojem djelu Die deutschen Kaiser und Könige in Bildern ihrer Zeit, 751-1190 (1928.) ikonografi ju postavio kao temelj za razumijevanje naravi vlasti u srednjem vijeku. 3 No, Keen je primijetio da su vizualni izvori u o čima historiografi je izgubili na težini zbog dva bitna – iako ne i jedina – razloga. „Jedan je eksponencijalan rast proizvodnje pisanih dokumenata, a posebno službenih dokumenata, što je dalo poticaj sustavnom čuvanju pisane baštine u dotad nezabilježenim razmjerima. Drugi je dramati čno širenje pismeno- sti me đu laicima.“ 4 Ne smatra, naravno, da su povjesni čari zaboravili na važnost vizualnih izvora – postoji, uostalom, niz autora koji se bave zna čajem simbolike i vizualnosti u kasnom srednjem vijeku 5 – ali zaklju čuje da se autori koji se bave * Tekst je pripremljen u okviru projekta »Izvori, pomagala i studije za hrvatsku povijest od srednjeg vijeka do kraja dugog 19. stolje ća« Hrvatske zaklade za znanost (šifra: 6547), kojemu je voditelj znanstveni savjetnik dr. sc. Damir Karbi ć. 1 Keen, Introduction, str. 1. 2 Schramm, Herrschaftszeichen und Staatssymbolik; Kantorowicz, The King’ s Two Bodies; Althoff, Die Macht der Rituale; Althoff, Verwandte, Freunde und Getreue; Althoff, Spielregeln der Politik; Garipzanov, Symbolic Language. 3 Schramm, Kaiser und Könige; Garzipanov, Symbolic Language, 4; Thimme, Schramm und das Mittelalter, str. 226-242. 4 Keen, Introduction, str. 2. 5 Povjesničari koji se bave, primjerice, Burgundskom dinastijom, Karlom IV . ili Matijom Korvinom gotovo da i ne mogu o njima pisati ako ne obuhvate i dimenziju vladarske propagande i reprezentacije koja je tvorila integralni dio njihovoga politi čkog djelovanja. Vaughan, Phillip, Zgodovinski časopis | 72 | 2018 | 1-2 | (157) | 104–124 105 R. KURELIĆ: Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela ... 106 razdobljem pove ćane prisutnosti pismenih izvora „gotovo trebaju uštipnuti kako bi se podsjetili da postoje i vizualni izvori“. 6 U istraživanju srednjoeuropske kasnosrednjovjekovne povijesti svakako se najve ći naglasak daje politi čkoj povijesti temeljenoj na pisanim izvorima koja se, pored obilja diplomati čkoga materijala, nadopunjuje i narativnom ostavštinom. Kro- ni čari poput Eneje Silvija Piccolominija, Eberharda Windeckea, Jánosa Thuróczyja, Antonija Bonfi nija, Thomasa Ebendorfera ili Jakoba Unresta upotpunjuju mozaik kompleksnih društveno-politi čkih doga đaja koji su obilježili četrnaesto i petnaesto stolje će na podru čju jugoistoka Svetoga Rimskog Carstva te Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. 7 Povijest grofova Celjskih se, u na čelu, temelji na pisanim izvorima. Diplomati čki korpus je raspršen te se može prona ći u arhivima Slovenije, Austrije, Mađarske, Hrvatske, Njema čke i drugih zemalja. 8 Zatim slijede narativni izvori, pri čemu svakako treba spomenuti izniman prinos slovenskoga povjesni čara Janeza Mlinara, koji je u svome djelu Podoba Celjskih grofov v narativnih virih prikupio preko šezdeset kronika koje u ve ćoj ili manjoj mjeri spominju Celjske. 9 Vizualni, odnosno materijalni izvori u manjoj su mjeri zastupljeni u historiografi ji grofova Celjskih, ali treba izdvojiti prinos Katje Žvanut, koja je obradila i predstavila gotovo sve njihove trenutno poznate pe čate. 10 Dok je sfragistika, dakle, u novije vrijeme zauzela svoje mjesto u historiografi ji, srodna joj je heraldika dosad bila u potpunosti zanemarena. Za politi čku su povijest Celjskih historiografi je zemalja na jugoistoku Europe proteklih stolje ća imale malo sluha i tek je prije nekoliko desetlje ća oživljen interes za ovu mo ćnu obitelj. Stoga je sasvim logi čno da je potrebno više vremena kako bi Celjski postali tema i specijaliziranih disciplina. Nadalje, heraldika se suo čava s istim problemima kao i politi čka povijest. Dok je njihov osnovni grb, sastavljen od mati čnoga žovne čkoga te heunburškoga koji su preuzeli nakon naslje đivanja mjesta Celje, još i relativno dobro zastupljen u suvremenim kronikama i slikovnim zapisima, grb iz vremena nakon uzdignu ća na kneževski rang gotovo da i ne postoji u suvremenim prikazima na podru čju jugoisto čne Europe. Jedini poznat primjerak punoga celjskog grba sa čuvan je u grbovniku Henrika (niz. Hendrik) van Heessela koji se danas čuva u Baštinskoj knjižnici Hendrika Consciencea u Antwerpenu pod the Good, str. xliii; Engel, St. Stephen, str. 318-322 i pripadaju ća bibliografi ja; Fajit, Karl IV. 6 Keen, Introduction, str. 2. 7 Detaljan popis svih narativnih izvora nalazi se u Bák, Jurkovi ć, Chronicon, str. 388- 396, 448-450. Treba spomenuti i napomenu Pála Engela kako je za srednjovjekovnu Ugarsku narativni materijal doma će provenijencije vrlo skromna obujma, ve ć da se potrebno oslanjati na austrijske, poljske ili mleta čke kronike, kao i na specifi čan ugarski izvor, narative sadržane u kraljevskim donacijskim ispravama koji često vrlo detaljno opisuju zasluge primatelja. Engel, St. Stephen, str. xvi. 8 Arhiv grofova Celjskih vra ćen je iz Be ča u Ljubljanu, ali su mnoge isprave koje spominju Celjske ostale u Ku ćnom, dvorskom i državnom arhivu (Haus-, Hof- und Staatsarchiv). V elika se ve ćina isprava koje se odnose na posjede i djelovanje Celjskih na podru čju Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva nalazi u Državnom arhivu u Budimpešti, a manji dio u Državnom arhivu u Zagrebu. 9 Mlinar, Podoba. 10 Žvanut, Pe čati. Nedostaje jedino banski pe čat Hermana II. iz 1434., koji se nalazi u Državnom arhivu u Budimpešti. Slika i signatura u Kureli ć, Simboli statusa i mo ći, str. 66. Zgodovinski časopis | 72 | 2018 | 1-2 | (157) 107 signaturom B 89420. 11 Rije č je o iznimno vrijednom izvoru za heraldiku petnaestoga stolje ća uop će, a za povijest je grofova Celjskih neprocjenjiv. Sam je manuskript ostao gotovo potpuno nepoznat akademskoj javnosti do unatrag nekoliko godina, kad je o njemu prvi pisao nizozemski povjesni čar Wim van Anrooij. 12 Henrik van Heessel – Sancti Imperii Romani Ruir rex armorum Henrik van Heessel ostvario je blistavu karijeru u svijetu heraldike kasnoga srednjeg vijeka. Rodom iz vojvodstva Gelre (njem. Geldern, niz. Gelderen), svoj je uspon dugovao pokroviteljstvu dvojice mo ćnih vladara tadašnje Europe, bur- gundskom vojvodi Filipu Dobrom (1419. – 1467.) te ugarsko-hrvatskom kralju (1387. – 1437.) i svetorimskom caru (1411. – 1437.) Sigismundu Luksembur- škom. Prvi njegov spomen u njema čkim izvorima datira iz lipnja 1433., kada ga je Sigismund uzdignuo na plemi ćki rang te mu podario grb sastavljen od tri lijevo dijagonalne crne i srebrne grede. 13 Tada je ve ć služio Sigismunda kao pomo ćni ili mla đi herald (fr. poursuivant), a kasnije ga je car, na prijedlog vojvode Filipa, imenovao i vrhovnim heraldom (fr. roi d’armes, njem. Wappenkönig, eng. King of Arms) Ruwierena, podru čja ome đena Rajnom na istoku te Meuseom (niz. Maas) na zapadu, a čije je ime izvedenica od imena Ripuarskih Franaka, koji su na njemu obitavali po četkom ranoga srednjeg vijeka. 14 Naslov vrhovnoga heralda nekog podru čja bila je najviša čast u heraldovoj karijeri, a uklju čivao je i nadležnost nad svim ostalim imenovanim heraldima na tome podru čju. Vrhovni herald Ruwierena bio je još istaknutiji naslov, koji je donosio izniman ugled, kao i nadležnost nad svim vrhovnim heraldima izme đu Rajne i Me- use, a imenovan je na prijedlog vojvode Brabanta, naslova koji je od 1406. pripadao burgundskoj ku ći. 15 Na engleskome dvoru je sredinom, a na francuskome potkraj četrnaestoga stolje ća uspostavljena dužnost vrhovnoga heralda kraljevstva, koji je bio nadre đen svim pokrajinskim vrhovnim heraldima. Engleski je nosio naziv gar- ter, prema slavnome Redu podvezice, a francuski montjoie, prema bojnome pokli ču francuskih vladara. Dok je u ostatku Carstva takva služba ostala nepoznata, njegov 11 Grbovnik je dostupan u digitaliziranom presliku na http://anet.be/digital/opacehc/eh- c/o:lvd:1072220/N. Celjski grb nalazi se na f. 57v-59r. Ovom prigodom želim zahvaliti gospo đi An Renard, ravnateljici Baštinske knjižnice Hendrika Consciencea u Antwerpenu, na dopuštenju za reprodukciju grba. 12 Anrooij sam navodi kako se dotad nitko nije bavio rukopisom te je stoga napisao kratak opis i pregled sadržaja u nadi da će potaknuti istraživa če na temeljitije bavljenje tim izvorom. Zanimljivo je, me đutim, da nije posebno izdvojio grb Celjskih, ve ć ga ubraja me đu „32 grba barúna Alberta V ., austrijskoga vojvode“. Vidi Anrooij, Hendrik van Heessel, str. 713, 725. 13 Slika u Van Heessel, Grbovnik, f. 55r. Opis i u Paravicini, Zeitenwende, str. 425. 14 Johan Huizinga je prvi defi nirao navedeno podru čje te ustvrdio kako je ono nastalo zbog viteških turnira koji su tada bili iznimno popularni na podru čju današnjih zemalja Beneluksa. U kasnome srednjem vijeku su vitezovi izme đu Rajne i Meuse zajedni čki nastupali na turnirima i time izgradili takozvani ripuarski identitet naspram vitezova iz susjednoga francusko-nizozem- skoga podru čja koje je nosilo naziv Poyers. Vidi Huizinga, Ruyers et Poyers, str. 539-546. 15 Nijsten, Shadow of Burgundy, str. 179. R. KURELIĆ: Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela ... 108 je sjeverozapad bio ja če izložen anglo-francuskim utjecajima te je vrhovni herald Ruwierena (cuninc van den Ruyeren), izvjesni Jan van Steensel, prvi put zabilježen 1362. u službi grofa Holandije. 16 Najpoznatiji je svakako Claes Heinenzoon, gelrejski herald koji se obi čno prema svome profesionalnom imenu naziva herald Gelre, autor jednoga od najpoznatijih grbovnika kasnoga srednjovjekovlja, nastaloga izme đu 1369. i 1396. godine. U njemu se nalazi i najstariji prikaz hrvatskoga grba u sklopu grba ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika Anžuvinca, s tri srebrne lavlje glave na crvenom polju, koji je kasnije postao i dijelom grba grofova Celjskih. 17 Henrik van Heessel, koji ga je na dužnosti naslijedio negdje izme đu 1433. i 1437. je, poput svojega slavnog prethodnika, svoje heraldi čko znanje i iskustva preto čio u svoj grbovnik, u kojemu je sa čuvao i jedini suvremeni prikaz grba Celjskih, konkretno, Ulrika II. 18 Grb grofa Celjskog u grbovniku Henrika van Heessela Nakon uzdignu ća na grofovski rang 1341., 19 Celjski su svome drevnom žovne čkom grbu, koji se sastojao od crvenih i srebrnih greda, pridodali naslije đeni heunburški s tri zlatne zvijezde na plavom polju. Celje je bilo ve će i zna čajnije mjesto od njihovoga mati čnog Žovneka, a stjecanje toga grada nije teklo glatko. Polovicu su naslijedili od Heunburških 1322., a ostatak otkupili od Konrada Auffensteina nakon desetogodišnje fajde. V ažnost Celja za njihovu dinasti čku politiku odrazila se i na simboli čkome planu: heunburški grb postaje temeljna odrednica njihova identiteta. Ispo četka se prikazuje samostalno, a u kasnijem, kombiniranome štitu zauzima važniju, heraldi čku desnu stranu. 20 Herald Gelre je u svojem grbovniku preferirao kombinirane štitove te je, primjerice, štit Ludovika Anžuvinca prikazao podijeljen na četvrtine, svaku sa svojim posebnim grbom. V an Heessel je postupio sli čno u primjeru bavarskih Wittelsbacho- vaca 21 ili tirolške grane Habsburgovaca, 22 ali je u slu čaju Celjskih prikazao odvojene štitove Celja (Heunburga) i Žovneka na jednoj te Ortenburga i Zagorja na drugoj strani. 23 Osim što je važnost Celjskih naglašena podarenim im prostorom, isti ču se i po tome što je njihov grb me đu rijetkima u manuskriptu koji sadrže kacigu s krunom i plaštom. Velika ve ćina grbova, uklju čuju ći i one austrijskih vojvoda, prikazani su samo kao štitovi bez ostalih osnovnih elemenata (kaciga s nakitom i plaštevima). Ovakav izniman status vjerojatno treba zahvaliti posebnom odnosu izme đu Henrika van Heessela i Ulrika II. Celjskog, čiji je grb i prikazan u grbovniku. 16 Seggern, Herman von Brünninghausen, str. 109-110. 17 Heinenzoon, Grbovnik Gelre, f. 52v. 18 Nije poznato je li netko obnašao tu službu izme đu Heinenzoonove smrti 1414. i Van Heessela. 19 Dopsch, Die Freien von Sannegg str. 23-35. 20 Katarina Kotromani ć, supruga Hermana I., na svojem je pe čatu iz 1372. imala dva štita: Heunburga i Kotromani ća. Vidi V oje, Katarina Celjska Kotromani ćka, str. 287-292. Kombinirani je štit prvi put zabilježen na pe čatu Hermana II. iz 1387. Vidi Žvanut, Pe čati, str. 64, 84. 21 Van Heessel, Grbovnik, f. 27r. 22 Van Heessel, Grbovnik, f. 91r. 23 Van Heessel, Grbovnik, f. 57v-58r. Zgodovinski časopis | 72 | 2018 | 1-2 | (157) 109 Slika 1: Štit Celja s rodoslovljem Ulrika II. i štit Žovneka Heessel, Henrik van, Grbovnik, Heritage Library Hendrik Conscience, Antwerpen, cat. nr. B 89420 (http://anet.be/digital/opacehc/ehc/o:lvd:1072220/N), f. 57v-58r Fig. 1: The shield of Celje with Ulrich II’ s genealogy and the shield of Žovnek. Heessel, Henrik van, Grbovnik, Heritage Library Hendrik Conscience, Antwerpen, cat. no. B89420 (http://anet. be/digital/opacehc/ehc/o:lvd:1072220/N), f. 57v-58r Slika 2: Štit Ortenburga i štit Zagorja Heessel, Henrik van, Grbovnik, Heritage Library Hendrik Conscience, Antwerpen, cat. nr. B 89420 (http://anet.be/digital/opacehc/ehc/o:lvd:1072220/N), f. 58v-59r Fig. 2: The shields of Ortenburg and Zagorje. Heessel, Henrik van, Grbovnik, Heritage Library Hendrik Conscience, Antwerpen, cat. no. B89420 (http://anet.be/digital/opacehc/ehc/o:lvd:1072220/N), f. 57v-58r R. KURELIĆ: Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela ... 110 Da je rije č upravo o posljednjem grofu Celjskom možemo deducirati prema prvoj od četiri folije, na kojoj se nalazi štit Heunburga okružen četirima dodatnim štitovima s nazivima (slijeva nadesno): Cili (kombinirani), Krabaten, Schauenberg i Padaw. Rije č je o svojevrsnom heraldi čkom rodoslovlju Ulrika II. Celjskog. Na heraldi čki desnoj, važnijoj strani, štitovi su Celjskih i Schaunberga, odnosno Ulrikova djeda Hermana II. i bake Ane Schaunberške po ocu Fridriku II. 24 Na heraldi čki lijevoj strani su štitovi Stjepana II. Frankopana i Katarine da Carrara, odnosno djeda i bake po majci Elizabeti Frankopan. Djedovi su pritom postavljeni iznad, a bake ispod glavnoga štita, čime je na simboli čkom planu dvostruko re- fl ektirana patrijarhalnost. O čevi roditelji važniji su od maj činih, a djedovi od baka. Ovo heraldi čko rodoslovlje predstavlja simboli čku manifestaciju identiteta Ulrika II., odnosno njegovog višezna čnog plemi ćkog identiteta kao potomka znamenitih rodova u široj regiji. Ako plemi ćki grb shvatimo kao svojevrsnu osobnu iskaznicu, ovaj Ulrika II. je zasigurno jedan od najosobnijih. Ana Schaunberška k ći je grofa Henrika VII., koji je od 1380. do 1390. vodio znamenitu Schaunberšku fajdu protiv Alberta III. Habsburgovca. Schaunberški su tijekom četrnaestoga stolje ća slijedili sli čan razvojni put poput Celjskih, Gori čkih ili Hohenzollerna, s kojima su uspostavili i bra čna savezništva. 25 S posjedima na granici Gornje Austrije (njem. pov. Österreich ob der Enns) s Bavarskom, Schaunberški, ina če neposredno vezani s krunom (njem. reichsunmittelbar) još od trinaestoga stolje ća, težili su emancipaciji od lenskoga vrhovništva Habsburgovaca, u čemu im je isprva pomagao car Ludovik Bavarski, koji ih je 1331., poput Celjskih desetlje će kasnije, proglasio grofovima. No, ve ć 1348. Karlo IV . Luksemburški poništio je sve odluke svojega prethodnika koje su išle protiv interesa Habsburgovaca te su Schaunberški prisiljeni priznati njihovo vrhovništvo, ali uz zadržavanje grofovskoga naslova. 26 Vjenčanje izme đu Hermana II. i Ane vjerojatno je odraz sli čnih ambicija dvaju rodo- va. Nakon smrti Rudolfa IV . Habsburškog nastao je razdor me đu njegovom bra ćom Albertom III. i Leopoldom III., što je oslabilo dinastiju i pobudilo me đu nižim ku ćama želju za emancipacijom i stvaranjem vlastitih teritorijalnih gospodstava neposredno 24 Iako je u prošlosti postojalo više oblika imena obitelji (Schauenberg, Schauenburg, Schaunberg, Schaumberg) u suvremenoj historiografi ji koristi se Schaunberg. 25 Henrik VII. bio je oženjen za Uršulu Gori čku, a njegov brat Ulrik I. za Elizabetu, sestru nürnberškoga burggrofa Fridrika V . Zollerna koji je, zahvaljuju ći dobrim odnosima i vjernoj službi Karlu IV. Luksemburškom, 1363. stekao privilegije istovjetne onima pripadnika kneževskoga staleža. Iako pravno nije bio uzdignut u kneževski stalež, de facto su Zollerni do kraja stolje ća priznati od ostalih kneževa kao njima jednaki. Njegovi sinovi Fridrik VI. i Ivan III. pratili su Sigismunda Luksemburškog na križarskome pohodu kod Nikopolja, a Ivan III. ga je nakon poraza, zajedno s Hermanom II. Celjskim, spasio od Osmanlija. Zbog stalne potpore njegovoj politici, Sigismund je Fridrika kasnije nagradio brandenburškom markgrofovijom i članstvom u izbornome kolegiju. Vidi Moeglin, Fürstliche Ehre, str. 82; Schuhmann, Johann II, str. 504.; Ficker, Vom Reichsfürstendtande, str. 116, 211-212. 26 Karlo IV . poništio je sve privilegije Ludovika Bavarskog koje su bile protivne habsburškim interesima. Dok je u slu čaju Celjskih poništeno uzdignu će Celjskih iz 1341., Schaunberški su i prije Ludovikova proglasa smatrani grofovima, a njihovi posjedi grofovijom pa se vjerojatno u njihovom slu čaju prigovor odnosio na lensku ovisnost o Habsburgovcima. Vidi Haider, Herren und Grafen, str. 16. O poništenju Ludovikovih privilegija vidi Štih, Grafen von Cilli, str. 70-71. Zgodovinski časopis | 72 | 2018 | 1-2 | (157) 111 vezanih za krunu i lišenih lenskoga vrhovništva Habsburgovaca. Dok su Celjski svoju poziciju postupno gradili služe ći Ludovika Anžuvinca, a zatim i njegova nasljednika Sigismunda Luksemburškog – politika koja će im se u kona čnici i isplatiti 1436. go- dine – Henrik VII. Schaunberški svoj je potez, po svemu sude ći, povukao prerano. U fajdi, koja je s prekidima trajala čitavo desetlje će, pobjedu je odnio Albert III., koji je Henrika natjerao na priznavanje lenske ovisnosti o austrijskom vojvodi te mu oduzeo niz posjeda dok su neposrednost uspjeli sa čuvati podrškom careva iz luksemburške kuće. Vjerojatno su pritom odre đenu ulogu odigrali njihovi celjski ro đaci, ali ne treba zanemariti ni tradicionalnu luksemburšku politiku slabljenja Habsburgovaca. 27 Stjepan II. Frankopan bio je prvoro đeni sin Bartola VIII. iz Vidove loze kne- zova Frankopana te je kao senior držao i sjedište roda, Modruš. U drugoj polovici dvanaestoga stolje ća prvi se pripadnik roda, Dujam I., s naslovom kr čkoga kneza, pojavljuje kao mleta čki vazal, ali ve ć od Andrije II., kojega su pratili na križarskom pohodu, Frankopani se s Krka šire na kopno te stje ču Vinodol i Modruš. U narednome stolje ću balansirali su izme đu Budima i V enecije kao dvostruki vazali, me đutim, sve se više po činju izmicati mleta čkom vrhovništvu. Kona čni raskid dogodio se nakon Zadarskoga mira 1358., kada Bartol VIII. i formalno prestaje biti mleta čkim vazalom, dok je visok položaj njegova sina Stjepana II. ocrtan u tome što je u ispravi o miru naveden kao jedan od petnaest baruna kralja Ludovika I. 28 Ugarsko-hrvatski kralj je, prema padovanskome kroni čaru Galeazzu Gatariju, osobno posredovao u sklapanju braka izme đu Stjepana II. i Katarine da Carrare, k ćeri mo ćnoga gospodara Padove Franje I. i njegova klju čnog saveznika na Terrafermi protiv Venecije. 29 Raskošna svadba, s turnirima, igrama i gozbama, a koju je Gatari detaljno opisao, trebala je svima pokazati mo ć i prestiž i Carrara i Frankopana, dviju obitelji koje je ujedinjavala naklonost ugarsko-hrvatskoga kralja i neprijateljstvo Serenissime. 30 Odnos Henrika van Heessela i Ulrika II. Celjskog Iako su obojica bili u službi mo ćnih i bogatih gospodara, grbovnici Claesa Heinenzoona i Henrika van Heessela nisu nastali prema njihovim narudžbama, ve ć su odraz želje vrhunskih stru čnjaka na tadašnjim dvorovima da svoje bogato ste čeno znanje ostave iza sebe u obliku svojevrsnoga magnum opusa za budu će generacije, ali su vjerojatno trebali služiti i kao njihovi osobni spomenici. Herald iz Gelrea je, pored iznimno bogatog heraldi čkog korpusa, u svome djelu zapisao i niz književnih 27 Haider, Geschichte Oberösterreichs, str. 85-88. 28 Sažeti pregled povijesti Frankopana s opsežnom bibliografi jom u: Str či ć, Frankapani (Frankopani), Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, online izdanje. 29 Klai ć, Frankapani, str. 171. 30 Zanimljivo je da Vjekoslav Klai ć navodi kako je do braka došlo jer je Ludovik htio zahvaliti Frankopanima, dok talijanski povjesni čar Giovanni Cittadella izri če upravo suprotnu tvrdnju, odnosno da je do braka došlo kao izraza Ludovikove zahvale Franji da Carrara. Ovo je možda najbolji pokazatelj da je Ludovik spojio dvije prestižne i ambiciozne obitelji koje su tako me đusobno potvrđivale i poja čavale ugled i status u regiji. Cittadella, Storia della dominazione, str. 305, 307. R. KURELIĆ: Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela ... 112 uradaka. Na prve dvadeset i dvije folije nalazi se poema o brabantskim vojvodama, dvije kratke kronike te dvanaest panegirika. Dok su ostala djela vjerojatno prepisana ili kompilirana, panegirici su Heinenzoonovo autorsko djelo i nastali su u razli čitim fazama njegove karijere, u službovanju od Gelrea do Brabanta. 31 V an Heessel je i u svoj grbovnik unio mnoge autobiografske elemente putem kojih je mogu će pratiti njegov životni put kroz dvije glavne faze: luksemburško-habsburšku te burgundsku. Posveta vremenu provedenom u Sigismundovoj službi vidi se gotovo na samome početku manuskripta, gdje se nalazi prijepis osniva čke isprave Sigismundovog Zmajskog viteškog reda osnovanog 1408., a na kraju teksta je i prekrasno oslikani znamen reda. 32 Zatim slijedi istovjetni Zmajski red koji je u Aragonu utemeljio Alfons V. 33 te Red bijeloga orla Sigismundova zeta Alberta V. 34 Svim trima re- dovima zajedni čki je cilj bila borba protiv neprijatelja vjere. Oba zmajska reda imala su kao neprijatelja muslimane, Osmanlije i Saracene, dok je Albertov red bio prvenstveno usmjeren protiv čeških husita. Budu ći da su Alfonsov i Albertov osnovani 1433., iste godine kada je Henrik van Heessel boravio na Sigismundovu dvoru, čini se logi čnim da su navedeni viteški redovi ostavili dojam na njega te ih je predstavio na po četku svojega djela kao svojevrsni spomen na godinu stjecanja plemi ćke titule. Nadalje, znakovito je i da je uvodni tekst manuskripta upravo njegova lamentacija o propasti viteštva koja je u kontrastu s osnutkom navedenih redova. 35 No, najvažniji za razumijevanje njegova odnosa s Celjskima je jedan sitni detalj u osniva čkoj ispravi Zmajskog viteškog reda. U originalu iz 1408. sadržan je popis svjedoka, osniva ča Reda, navedenih prema na čelima hijerarhijskog shva ćanja srednjovjekovnoga društva. Nakon kralja Sigismunda i kraljice Barbare Celjske popis nastavljaju srpski despot Stefan Lazarevi ć, čija je titula bila odmah do carske u bizantskoj hijerarhiji, te Herman II. Celjski i njegov sin Fridrik II., a tek nakon njih slijede ugarski baruni na čelu s palatinom Nikolom Gorjanskim i erdeljskim vojvodom Štiborom Štibori čkim. 36 Ukupno je bila rije č o dvadeset i jednome plemi ću, redom sve velikašima s posjedima na teritoriju Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. U van Heesselovoj verziji izostavljen je despot Stefan Lazarevi ć te je na prvome mjestu Herman II., dok je ostatak popisa istovjetan s originalom. 37 Zbog čega je došlo do ovakve, o čito namjerne, intervencije u tekstu? Mogu će je da je autorova namjera bila upravo istaknuti izniman položaj gro- fova Celjskih koji su, micanjem despota Lazarevi ća, zauzeli najvidljiviji položaj u hijerarhiji osniva ča Reda, uz bok kraljevskome paru. Vjerojatno je u tome ulogu imao i sam grof Ulrik II., čiji su djed i otac bili osniva či Reda, a on sam osobno je i dobro poznavao Henrika van Heessela. Njihovi su se putovi ukrstili 1447. i 31 Nijsten, Shadow of Burgundy, str. 177-220. 32 Van Heessel, Grbovnik, f. 7v.-18r. 33 Van Heessel, Grbovnik, f. 18v.-21v. 34 Van Heessel, Grbovnik, f. 22r.-26v. 35 Van Heessel, Grbovnik, f. 2r.-4v. 36 Tekst isprave u: Fejér, Codex diplomaticus, str. 682-694. 37 Original: Nos vero Stephanus Despoth, Dominus Rasciae, idem Hermannus Comes Cily et Zagoriae ac Comes Fridericus, fi lius eiusdem … V an Hesselova verzija: Nos vero Hermannus Cilie Zagorie Comes ac Comes Fridericus, fi lius eiusdem. Zgodovinski časopis | 72 | 2018 | 1-2 | (157) 113 1448. tijekom pregovora na najvišoj razini izme đu burgundskoga vojvode Filipa Dobrog i cara Fridrika III. Pregovori su bili toliko tajnoviti da o njima ne postoji nikakva zabilježba me đu suvremenim kroni čarima, ve ć su sadržani samo u memo- rijalu Henrika van Heessela koji se čuva u Ku ćnom, dvorskom i državnom arhivu u Beču, a prvi ih je objavio Ernst Birk 1838. godine. 38 Memorijal se sastoji od šesnaest dokumenata, uglavnom pisama, koje su si slali poslanici obaju dvorova. Burgundskoga vojvodu predstavljao je van Heessel sa svojim sinom Vilimom, dok su Fridrika III. zastupali kancelar Kaspar Schlick i Ulrik II. Celjski, tada carev savjetnik, a iz pozadine ih je podržavao i Fridrikov brat Albert VI. 39 Filip Dobri težio je stvaranju neovisnoga burgundskog kraljevstva koje je još od koncila u Baselu pokušavao legitimirati temeljem nepostoje će tradicije o drevnom lotarinškom kraljevstvu najstarijega sina Ludovika Pobožnog, a koje se prostorno uvelike poklapalo s posjedima koje je burgundski vojvoda uspio sjedi- niti pod svojom vlaš ću. 40 Fridrik III. bio je spreman ponuditi mu kraljevsku krunu vezanu uz Brabant kao „kolijevku najuglednijih kneževa“ ili Friziju, koja je bila kraljevstvom u pretkarolinška vremena, 41 me đutim, Filip je tražio da se njegovome novom kraljevstvu pripoje svi posjedi koje je držao unutar granica Carstva – ve ći dio današnje Nizozemske – te da ono bude potpuno samostalno, što je bio uvjet na koji Fridrik nije mogao pristati bez suglasnosti izbornih kneževa, koja nije bila izgledna. Kako je u intitulaciji svetorimskih careva stajalo mehrer des Reiches, odustajanje od velikih dijelova Carstva bilo je ravno politi čkome samoubojstvu i povodom za svrgavanje. Upravo zbog velike osjetljivosti pitanja i potrebe za čuvanjem obraza sudionika, pregovori su vo đeni oprezno i preko posrednika, čime se izbjegavao gubitak ugleda u slu čaju neposrednog negativnog odgovora ijedne strane. Postoje tuma čenja da je Filip Burgundski potkupio carskoga kancelara Schlicka, koji je snažno zagovarao njegovu stvar pred Fridrikom tako što je navodno i sugerirao izvorni prijedlog o stvaranju brabantske ili frizijske krune, ali mogu će je i da se samo htio okoristiti nastalom situacijom i naplatiti svoje sudjelovanje u pregovorima od bogatoga i častohlepnog vojvode. 42 Van Heessel je u Be č stigao polovicom 1447., kad su po čeli njegovi prego- vori s kancelarom i grofom Celjskim. 43 Kako su maksimalisti čki zahtjevi njegova gospodara Fridriku bili neprihvatljivi, poslao je sina Vilima natrag na burgundski dvor na konzultacije, a on sam ostao je u Be ču na izri čit zahtjev grofa Celjskoga i 38 Birk, Aktenstücke Herzog Phillip’ s, str. 232. 39 Ulrik i Albert imenovani su savjetnicima u sije čnju 1444. godine. Vidi Kureli ć, Simboli statusa i moći, str. 63. 40 Simili modo et per talem divisionem olim factam de imperio, tempore quondam regis Lotharij, qui per partagium factum cum fratribus suis successoribus Karoli magni imperatoris, suum tenebat et habebar regnum. Birk, Aktenstücke Herzog Phillip’ s, str. 260. 41 U anglosaskoj kronici spominju se kao reges kneževi Adalgis i Radbod. Müller, Warum nicht einmal, str. 432. 42 Chmel, Geschichte Friedrichs, str. 480, 487; Sugenheim, Geschichte des deutschen Volkes, str. 693; Müller, Warum nicht einmal, str. 431-432; Vaughan, Phillip the Good, str. 288. 43 Njegovo prvo datirano pismo je od 19. srpnja 1447., a carev odgovor su mu Kaspar Schlick i Ulrik II. Celjski prenijeli 29. srpnja. Birk, Aktenstücke Herzog Phillip’ s, str. 237-239. R. KURELIĆ: Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela ... 114 kancelara. 44 Znakovito je i Schlickovo pismo Filipovom poslaniku Adrianu van der Eeu koji je u velja či 1448. nastavio pregovore, u kojemu se kancelar izjašnjava u svoje i Ulrikovo ime kao vjeran sluga burgundskoga vojvode. 45 Iako je pregovore nastavio van der Ee, van Heessel je čitavo vrijeme boravio u Austriji i vjerojatno se dobro upoznao, a možda i sprijateljio s Ulrikom II. Izostavljanje Stefana Lazrevi ća s popisa osniva ča Zmajskog viteškog reda čini se jasnim pokušajem naglašavanja statusa Celjskih. Bilo je to vrijeme kad su ve ć primljeni u kneževski stalež (Rei- chsfürstenstand) i time dosegli sam vrh tadašnje politi čke hijerarhije u Carstvu, dok se Ulrik II. u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu nametnuo kao slavonski ban, što ga je ubrajalo me đu najmo ćnije magnate u državi. 46 Celjski grb u Grbovniku Henrika van Heessela je svakako najautenti čniji budu ći da je rije č o jedinom prikazu čitavoga kneževskog grba čiji je autor osobno poznavao Ulrika II. i imao prilike vidjeti njegov pe čat te se, kao profesionalni herald, i raspitati o svim elementima grba uklju čuju ći i boju štita Zagorja. Štit Zagorja O problematici štita Zagorja ve ć je ranije bilo rije či u historiografi ji. 47 Štit s tri zlatne (ili srebrne) okrunjene lavlje glave na crvenoj pozadini predstavljao je Hrvatsku od vremena Ludovika Anžuvinca te je kao takav prikazan i u grbovniku Gelre, ali i u dvama djelima Konrada Grünenberga: grbovniku iz 1483. 48 te ilu- striranome putopisu hodo čašća iz Konstance u Svetu zemlju 1485. – 1486., nasta- lom oko 1487. godine. 49 U svim navedenim prikazima rije č je o tri lavlje glave s isplaženim jezikom, istovjetnim s prikazom u grbovniku Henrika van Heessela. Osim u rukopisu o hodo čašću, gdje je grb prikazan iznad vedute Dubrovnika, lavlje glave su uvijek okrunjene. Iako su Grünenbergova djela nastala potkraj petnaestoga stolje ća, vjerojatno je koristio starije predloške te nije bio svjestan dviju promjena: prvo transfera grba s tri lavlje glave na Dalmaciju, što je zabilježeno u kronici Ulrika von Richentala iz 1483., i drugo, uvo đenja plave podloge, koja će postati standardnom na slici na svodu ku će gradskog suca Waltera Zellera u Innsbrucku iz 1495. godine. 50 44 auch so hat mein herr van Cilij vnd auch her Caspar cancellir ein wolgeualln darinn das ich bej dem landen beleib. Birk, Aktenstücke Herzog Phillip’ s, str. 241. 45 sed in omnibus nobis possibilibus, dominus comes et ego seruiemus libenter domino meo, domino duci sine fallo. Birk, Aktenstücke Herzog Phillip’s, str. 266; Chmel, Geschichte Friedrichs, str. 487. 46 Klai ć, Povijest Hrvata, str. 245. 47 Kureli ć, Simboli statusa i mo ći, str. 65-67. O grbu s tri lavlje ili leopardove glave vidi Pei ć Čaldarevi ć, Stan či ć, Povijest hrvatskoga grba, str. 25-59. 48 Grünenberg, Wappenbuch, f. 57r. Preslika u Pei ć Čaldarevi ć, Stan či ć, Povijest hrvatskoga grba, str. 34. 49 Grünenberg, Pilgerfahrt, f. 11v-14r. Preslika u Pei ć Čaldarevi ć, Stan či ć, Povijest hr- vatskoga grba, str. 36. 50 Richental, Konzil zu Konstanz, f. 170r. Pei ć Čaldarevi ć, Stan či ć, Povijest hrvatskoga grba, str. 45-52. Zgodovinski časopis | 72 | 2018 | 1-2 | (157) 115 Crvena boja podloge u van Heesselovoj verziji štita čini se samorazumlji- vom te sugerira da su grofovi Celjski za Zagorje odabrali grb koji se neposredno oslanja na Sigismunda Luksemburškog, što je moglo biti odraz bra čnog saveza preko Barbare, ali i odraz njihovih velikih ambicija na podru čjima južno od Dra- ve, uklju čuju ći Hrvatsku, ali i Bosnu na čiju su krunu polagali i pravo. Celjski su svakako vrlo ciljano dizajnirali svoje kneževske pe čate u skladu sa svojim pre- tenzijama i politi čkim ciljevima. Dok je Herman II. isticao pripadnost Zmajskom viteškom redu na svojem banskom pe čatu, Ulrik II. se, vjerojatno se pozivaju ći na svoje hodo čašće u Santiago de Compostela, i sam predstavljao kao punopravni vitez. 51 Odabir grba u slu čaju Celjskih vjerojatno je bio rezultat brižljivo smišljene dinasti čke politike te je isticanje kraljevskoga grba odašiljalo snažnu poruku svima koji su je znali čitati i razumjeti. Dva su izvora koja su dovela u pitanje boju podloge štita Zagorja, a samim time i njegovu neposrednu vezu s hrvatskim grbom. Rije č je o ispravi kojom je Fridrik III. podijelio grb Janu Vitovcu, nekadašnjemu vojskovo đi Ulrika II. podrijetlom iz Češke, te Grbovnik opata Ulrika Röscha iz samostana Sankt Gallen u Švicarskoj. Nakon smrti posljednjega grofa Celjskog, na njegovu baštinu polagalo je pravo više od dvadeset pretendenata. Vitovec je kra će vrijeme ostao u službi Ulrikove udovice Katarine Brankovi ć, ali je ubrzo promijenio stranu, svrstavši se prvo uz Ladislava V., nakon njegove smrti 1457. uz Matiju Korvina, a zatim uz Fridrika III., koji ga je 1459. odlu čio vrbovati donacijama i uzdignu ćem u plemi ćki rang. 52 U studenome i prosincu dodijelio mu je naslov baruna (Freiherr), grb Sternberga u Koruškoj, koji je neko ć pripadao Celjskima, te Zagorsku grofoviju i pripadaju ći grb koji je opisao na sljede ći na čin: „ain Wappen mit namen ain schilt von diemant, darin drey gekrönt lebenköpf von dem obristen metal, gezungt von khel, darauf ain helm, geczirt mit seiner helmdeck, auf demselben helm ain kron von gold, daraus zwo ausgepreit fl ug, geczirt mit seepletern, nach des schildes vnderweisung, so vns als kunigen von Hungarn mit abgang weilent der grafen Zilli ledig worden ist“ (masna slova autorova). 53 Car je Janu Vitovcu podario štit sa srebrnim lavovima na crnoj pozadini te ga je nazvao grbom grofova Celjskih. Budu ći da je istovremeno Vitovcu dodijelio Krapinu, a nedugo zatim i Zagorsku grofoviju, time se sugerira mogu ćnost da je, pored ili umjesto crvene boje mogla postojati i crna što bi navedeni štit udaljilo od hrvatskoga grba Ludovika Anžuvinca. Bojni či ćeva napomena da je „ovaj grb Celjskih u dosadašnjoj heraldici bio nepoznat“ vjerojatno se nije odnosila izri čito na crnu boju, ve ć na činjenicu da je heraldika devetnaestoga stolje ća poznavala samo kombinirani grb Celja. 54 51 Osim prema veli čini pe čata koji su promjerom nadmašivali sve kneževske pe čate u regiji, zna čajna je i promjena čuvara štita, s an đela na vitezove, i to upravo kad se pojavila mogu ćnost naslije đa bosanske krune u vrijeme sve ve će opasnosti od Osmanlija. Kureli ć, Simboli statusa i mo ći, str. 73-75. 52 Sažeti pregled povijesti karijere Jana Vitovca s pripadaju ćom literaturom u: Ban, Mirnik, Münzen des Jan Vitovec, str. 105-108. 53 Isprava od 10. studenog 1459. Birk, Urkunden-Auszüge, str. 228. 54 Bojni či ć, Adel von Kroatien, str. 17. R. KURELIĆ: Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela ... 116 Drugi izvor, Grbovnik opata Ulrika Röscha iz Sankt Gallena, me đutim, nado- punjuje ispravu Fridrika III. i doprinosi sumnji u crvenu kao boju štita Zagorja. U navedenome grbovniku je na 187. stranici prikazan grb here von cyli zu ortenburg und in dem segger et cetera pan in windisch land, koji se sastoji od dva štita. 55 Na heraldi čkoj lijevoj strani je kombinirani celjski grb, a na heraldi čkoj desnoj je kombinirani štit Ortenburga i Zagorja, pri čemu Zagorje zauzima vredniju heraldi čku gornju desnu i donju lijevu stranu. Pozadina štita Zagorja je pritom crna, kao i u Fridrikovoj ispravi. Kako je navedeni grbovnik nastao oko 1470., odnosno netom nakon smrti Jana Vitovca, sje ćanje na Celjske još je bilo svježe. 56 Neobi čna konstrukcija kombiniranoga zagorsko-ortenburškog štita sugerira da je autor vjerojatno radio prema opisu te se vjerojatno nakon 1459. djelomi čno ustalila ideja o crnoj pozadini zagorskoga štita, koja je negdje tijekom idu ćega desetlje ća, a svakako prije 1470., došla do anonimnog autora grbovnika u Sankt Gallenu te je tako štit Zagorja u grbu Celjskih poprimio crnu boju upravo preko promjene koju je car uveo u svojoj donacijskoj ispravi. Vitovec i Fridrik III. sigurno su znali boju koju su Celjski izvorno koristili te se može postaviti pitanje je li Henrik van Heessel pogriješio ili je možda car namjerno promijenio boju štita kako bi mrske mu neprijatelje Celjske udaljio i od simboli čke povezanosti s hrvatskom krunom? Budući da je Fridrik III. sustavno odbijao oslovljavati ih kneževima unato č tome što ih je sam potvrdio 1443., ovakva simboli čka degradacija ne bi mu bila strana, pogotovo nakon što se proglasio ugarsko-hrvatskim kraljem te je, barem nominal- no, mogao promišljati o tome da i sam preuzme tri lavlje glave na crvenome štitu kao svoj grb. 57 Maksimilijan je uveo potpuno novi heraldi čki simbol za Hrvatsku oko 1495. – srebrno-crvenu šahovnicu sastavljenu od 4x4 polja – te nekadašnji anžuvinski grb uz promjenu boje pozadine u plavu ograni čio na Dalmaciju. 58 Mogu će je, me đutim, da je nakon smrti Ulrika II. anžuvinski grb Hrvatske još uvijek bio u habsburškim planovima te je njegovo vezivanje uz Celjske trebalo izbrisati poput svojevrsnog damnatio memoriae. Potvrda teze da je štit Zagorja u grbu Celjskih doista bio crvene boje nalazi se u još jednome grbovniku iz prve polovice petnaestoga stolje ća. Rije č je o Gr- bovniku Bratovštine sv. Kristofora u Arlbergu, odnosno, o nizu knjiga čiji se to čan broj više i ne zna, a koje su služile kao svojevrsna trajna, gotovo besmrtna potvrda donacija raznih dobro činitelja koji su dolazili iz svih slojeva plemenitog društva i iz svih krajeva Europe. Pored zapisa o iznosu donacije na folijama grbovnika bio je oslikan i donatorov grb kao svjedo čanstvo njegova identiteta. Osniva č Bratovštine, Henrik Findelkind (njem. naho če), svoju je životnu pri ču ispripovjedio u samome 55 St. Gallen, Stiftsbibliothek, Cod. Sang. 1084, str. 187. 56 Grbovnik se tradicionalno pripisuje majstoru Hansu Haggenbergu koji je u Sankt Gallenu djelovao oko 1483., me đutim, grbovnik je u posjed opata Ulrika došao oko 1470. i ve ć je tada bio uvelike oslikan. Prema klasifi kaciji Alberta Bodmera iz 1941., velika ve ćina grbova, me đu kojima i onaj grofova Celjskih, pripada ranije oslikanome materijalu, što zna či da je grb morao biti oslikan prije 1470. Vidi: Bodmer, Wappenbuch von St. Gallen, str. 49-58; Tremp, Fürstabt Ulrich Rösch, str. 168. 57 Kureli ć, Status Celjskih, str. 62. 58 Stan či ć, Povijest hrvatskoga grba, str. 53. Zgodovinski časopis | 72 | 2018 | 1-2 | (157) 117 Slika 3: Grb Celjskih u Grbovniku opata Ulrika Röscha iz Sankt Gallenu St. Gallen, Stiftsbibliothek, Cod. Sang. 1084: St. Gall Abbot Ulrich Rösch’ s book of heraldry (http://www.e-codices.unifr.ch/en/list/one/csg/1084), str. 187. Fig. 3: The coat-of-arms of the Counts of Celje in the book of heraldry by Abbot Ulrich Rösch of Sankt Gallen.St. Gallen, Stiftsbibliothek, Cod. Sang. 1084: St. Gall Abbot Ulrich Rösch’ s book of heraldry (http://www.e-codices.unifr.ch/en/list/one/csg/1084), p. 187. R. KURELIĆ: Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela ... 118 grbovniku. 59 Sedamdesetih godina četrnaestoga stolje ća pronašao ga je i usvojio mljekar iz Kemptena u Allgäuu, ali je zbog fi nancijske propasti morao i Henrika i svojih devetero djece poslati u svijet. U pratnji dvojice sve ćenika na putu prema Rimu Henrik je došao u Arlberg, strateški planinski prijevoj koji je povezivao Tirol i Vorarlberg, iznimno opasan zimi zbog snažnih snježnih me ćava. Nakon što je desetak godina radio kao svinjar u službi plemenitoga Jakova Überreina, jednom je prilikom zimi, dok je svojem gospodaru služio kao ma čonoša na putu do crkve, opazio mnoge unesre ćenike koji su jedva preživjeli prelazak preko prijevoja te je odlu čio osnovati uto čište za pomo ć putnicima. Pored vlastite ušte đevine, mogao je ra čunati i na podršku vojvode Leopolda III., koji je 27. prosinca 1385. izdao ispravu kojom mu je dopustio gradnju te svojim vazalima i službenicima naložio da ga čuvaju, brane i pomažu svojim donacijama. 60 Kako bi namaknuo sredstva za izgradnju hospicija i kapelice, inovativni je Henrik osmislio sustav pribavljanja donacija koji je igrao na dvije komponente koje su bile itekako bliske osobnim uvjerenjima tadašnjih elita: pobožnost i taštinu. Zajedno sa svojim pomo ćnicima proputovao je čitavo podru čje Svetoga Rimskog Carstva – na popisu su gotovo svi važniji centri toga vremena – od relativno bliskih Be ča, Ljubljane ili Gorice, sve do Praga, Mainza, Triera, Kölna i Magdeburga – u potrazi za pokroviteljima koje je privukao i pomo ću grbovnika koji su on i njegovi izaslanici nosili sa sobom. 61 U zamjenu za godišnju donaciju, kao i odre đen iznos za slu čaj smrti, Henrik je u svoj grbovnik unosio zapis o imenu donatora i predivno oslikan grb kao vje čni spomen. Nije poznato koliko je verzija grbovnika postojalo. Slikar Vigil Raber je 1548. zapisao da je vidio pet primjeraka u iznimno lošem stanju. 62 Danas su sa čuvane svega tri originalne knjige, Tirolški rukopis ili Codex Figdor, koji se čuva u Zemaljskom arhivu Tirola u Innsbrucku, Minhenski spis, u vlasništvu Kraljevskoga bavarskog viteškog reda sv. Jurja u Bavarskom državnom arhivu, te Be čki spis, koji je pohranjen u Ku ćnom, dvorskom i državnom arhivu u Be ču. Nadalje, postoje i dva prijepisa iz 16. stolje ća. 63 Grbovi grofova Celjskih mogu se prona ći u oba „austrijska“ rukopisa što je, naravno, i o čekivano uzevši u obzir izniman položaj i mo ć Celjskih u vrijeme nastanka i prvih pola stolje ća djelovanja bratovštine. 64 Virgil Raber u svom vrlo 59 Hauptbuch der Bruderschaft f. 123v-124r; Ledel, Ein spätmittelalterliches Spenderver- zeichniss, str. 185-196. 60 Tekst isprave u Hauptbuch der Bruderschaft, f. 12v. Vidi i Ledel, str. 186. i Hupp, str. 3-4. 61 Indeks donatora u takozvanom Tirolškom rukopisu i pripadaju ća karta u Widmoser i Köfl er, Botenbuch der Bruderschaft, str. 35-45. 62 im wirtshaus bey der Cappl auff dem Arlsperg in pergamenem Buechern verzaichnet und befunden werden, nach sollichen mich belangt und hart überkumen; welicher Buecher fünf sein, gar allt Scarteggen, zerprochn, zum tayl zerrissen und aussergschnittn pletern, auch schillten und zerprochennen Coppertpretern, gantz schmutzig und ubl ghaltn. Fischnaler, Vigil Rabers Wappenbuch, str. 156. 63 Popis u Ledel, str. 188. Detaljan opis svih postoje ćih rukopisa u Hupp, str. 7-14. Digita- lizirani pristup svim navedenim izdanjima mogu ć je neposredno s mrežnih stranica bratovštine. https://www.bruderschaft-st-christoph.org/wappenbuecher.html (pristupio 5. kolovoza 2016.). 64 U takozvanome Minhenskom spisu ne nalazi se grb Celjskih, ali ni grbovi austrijskih vojvoda i ostalih lokalnih dinastija. Zgodovinski časopis | 72 | 2018 | 1-2 | (157) 119 opsežnom grbovniku iz 1548. predstavio je samo najosnovniji, jezgreni štit Celjskih, nekadašnji heunburški grb s tri zlatne zvjezdice na modroj pozadini, me đutim, kako je rije č o stolje ću nakon izumiranja Celjskih ovdje je predstavljen kao dio cjelovite habsburške titule i to vjerojatno iz vremena Maksimilijana I. 65 Mnogo važniji za heraldiku Celjskih su Tirolški rukopis, koji sadrži grb Hermana II., te Be čki rukopis, u kojemu je grb Fridrika II. 66 Dok je Hermanov grb zanimljiv sam po sebi jer je rije č o kombiniranome štitu Celja podijeljenom na dva umjesto uobi čajena četiri dijela, puno je važniji Fridrikov grb budu ći da, pored klasi čnog kombiniranog štita Celja na heraldi čkoj desnoj strani, sadrži i štit Zagorja na heraldi čkoj lijevoj strani, s tri okrunjene srebrne lavlje glave na crvenoj pozadini. 67 Iako se ne može utvrditi to čan datum nastanka grba u Be čkome rukopisu, svakako je nastao prije 29. velja če 1420., kada je Sigismund Luksemburški Hermanu II. udijelio grofo- viju Ortenburg kao leno nakon smrti njezina posljednjeg grofa tri godine ranije. 68 Time je jasno vidljivo da je stari anžuvinski grb Hrvatske s crvenom pozadinom, koji je koristio i Sigismund Luksemburški, bio kontinuirano korišten od po četka petnaestoga stolje ća kao grb Zagorja, a da je promjena na crnu pozadinu nastala tek nakon smrti Ulrika II. Zaklju čak Grb Ulrika II. Celjskog otkriva da je ova znamenita i mo ćna obitelj na jugoistoku Carstva svoje ambicije i svoju mo ć kontinuirano izražavala i putem simboli čke komunikacije te da jezik simbola svakako može pridonijeti poznavanju odre đenih aspekata njezine politi čke i društvene djelatnosti. Kompleksna mreža me đuodnosa diljem Carstva, koji su uvelike izgra đeni vezivanjem uz kralja i cara Sigismunda Luksemburškog, otvarala je Celjskima vrata visoke politike u Carstvu i Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Poput svojega djeda Hermana II., i posljednji je grof Celjski bio iznimno ambiciozan, a taj se zacrtani cilj može lijepo vidjeti upravo u Grbovniku Henrika van Heessela, u kojemu se našao jedinstven prikaz 65 Raber, Wappenbuch der Arlberg-Bruderschaft, f. 430. Celjski grb grupiran je s ostalim grofovskim titulama i nalazi se iza Gorice, Pfi rdta i Artoisa, a ispred Holandije, Kyburga i Na- mura. Da je rije č o Maksimilijanovom, a ne Ferdinandovom grbu ukazuje činjenica da me đu grbovima nema španjolskih, koje je Ferdinand naslijedio po majci. 66 Widmoser i Köfl er, Botenbuch der Bruderschaft, f. 2v.; Hauptbuch der Bruderschaft, f. 30v-31r. 67 Za razliku od ostalih prikaza štita Zagorja, u ovome je slu čaju rije č o heraldi čkim leopardima, odnosno lavovima okrenutima prema gledatelju (lion passant guardant), umjesto u profi lu. No, na pe čatima ugarsko-hrvatskih vladara i Celjskih je još od vremena Sigismunda Luksemburškog bio obi čaj lavove prikazivati okrenute prema gledatelju, tako da je svakako u svim ovim slu čajevima rije č o lavovima, odnosno o istome grbu. O čito se nije pravila razlika izme đu lavova i leoparda, kao što je to bio slu čaj u francuskoj heraldici toga vremena. 68 Pored Ortenburga, Celjski su dobili i grofoviju Sternberg, čiji grb nisu posebno isticali, vjerojatno i zato što se od heunburškog, čiji su ro đaci bili, razlikovao samo prema boji podloge koja je bila crvena. Upravo je taj grb bio osnovni koji je Fridrik podario Janu Vitovcu. Meyer, Grafen von Cilli, str. 91. R. KURELIĆ: Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela ... 120 potpunog grba Ulrika II. Celjskog s uklju čenim rodoslovljem, koje je poznavatelji- ma tadašnje društveno-politi čke scene na sjecištu Carstva, Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva i Italije jasno oslikavalo kneza kao potomka mo ćnih i utjecajnih obitelji diljem regije, od sjevernoaustrijskih Schaunberga, preko hrvatskih Frankopana do gospodara Padove te se uklapao u sliku koju je o sebi Ulrik II. širio i putem svojih pe čata. Izniman položaj naglašen je i falsifi ciranjem osniva čke isprave Zmajsko- ga viteškog reda, što samo potvr đuje tezu o bliskoj vezi i osobnom poznanstvu izme đu van Heessela i grofa Celjskog. I štit Zagorja čini se da je predstavljao o čitu asocijaciju na hrvatski regnum te srodstvo s vladarskom ku ćom, što je, po svemu sude ći, car Fridrik pokušao barem donekle zatomiti te bi možda sjena sumnje bila i ve ća da van Heesselov grbovnik, ali i Grbovnik Bratovštine sv. Kristofora nisu potvrdili da je pozadina zagorskoga štita bila i ostala crvena. Grb Ulrika II. upotpunjuje naše poznavanje povijesti Celjskih u vizualnoj i simboli čkoj domeni, ali i potvr đuje važnost materijalnih izvora i za kasno srednjovjekovlje. Iako je rije č o vremenu u kojemu je pismo najvažnije sredstvo komunikacije, jezik sim- bola ostao je i dalje neizostavan čimbenik za razumijevanje društvene i politi čke povijesti vladaju ćih elita. Izvori i literatura Izvori Hauptbuch der Bruderschaft St. Christoph auf dem Arlberg. Handschrift Weiss 242, Be č: Haus-, Hof- und Staatsarchiv Birk, Ernst, Aktenstücke Herzog Phillip’s von Burgund Gesandschaft an den Hof des römi- schen Königs Freidrich IV. in den Jahren 1447. Und 1448. Bettreffend. Österreichische Geschichtsforscher, vol 1, br. 2. Ur. Joseph Chmel. Be č: In der F. Beckschen Univer- sitätsbuchhandlung, 1838., str. 231-271. Birk, Ernst, Urkunden-Auszüge zur Geschichte Kaiser Friedrichs des III. in den Jahren 1452- 1467 aus bisher unbenützten Quellen. Archiv für österreichische Geschichte 10, 1853, str. 175-240, 369-443. Fejér, György, Codex diplomaticus Hungariae, vol. 10, br. 4. Buda: Typis Typogr. Regiae Vni- versitatis Vngaricae, 1841. Heessel, Henrik van, Grbovnik, ‘Heritage Library Hendrik Conscience, Antwerpen, cat.nr. B 89420. (http://anet.be/digital/opacehc/ehc/o:lvd:1072220/N) Heinenzoon, Claes, Grbovnik Gelre, Bruxelles: Kraljevska knjižnica, ms. 15652-5 Mlinar, Janez, Podoba Celjskih grofov v narativnih virih. Ljubljana: Oddelek za zgodovino Filozofske fakultete, 2005. Raber, Virgil, Wappenbuch der Arlberg-Bruderschaft 1548, Weimar: Klassik Stiftung, Herzogin Anna Amalia Bibliothek St. Gallen, Stiftsbibliothek, Cod. Sang. 1084: St. Gall Abbot Ulrich Rösch’s book of heraldry (http://www.e-codices.unifr.ch/en/list/one/csg/1084) Literatura Althoff, Gerd, Verwandte, Freunde und Getreue: zum politischen Stellenwert der Gruppenbin- dungen im frühen Mittelalter. Darmstadt: Primus, 1990. Zgodovinski časopis | 72 | 2018 | 1-2 | (157) 121 Althoff, Gerd, Spielregeln der Politik, Darmstadt: Primus, 1997. Althoff, Gerd, Die Macht der Rituale: Symbolik und Herrschaft im Mittelalter, Darmstadt: Primus, 2003. Anrooij, Wim van, Hendrik Van Heessel, héraut à la cour impériale et à la cour de Bourgogne. Revue du Nord 366-367, 2006/3, str. 709-726. Ban, Herbert i Mirnik, Ivan, Münzen des Jan Vitovec. Numismatische Zeitschrift 108-109, 2001, str. 105-124. Bodmer, Albert, Das Wappenbuch von St. Gallen und seine Beziehungen zur Schweiz. Archives Héraldiques Suisses, 55, br. 3-4, 1941, str. 49-58. Bojni či ć, Ivan, Der Adel von Kroatien und Slawonien, Nürnberg: Bauer, 1899. Chmel, Joseph, Geschichte Kaiser Friedrichs IV als König: 1440-1452. Hamburg: Perthes, 1843. Cittadella, Giovanni, Storia della dominazione Carrarese in Padova, vol 1. Padova: Coi tipi del seminario, 1842. Dopsch, Heinz, Die Freien von Sannegg als steirische Landherren und ihr Aufstieg zu Grafen von Cilli. Celjski grofje, stara tema—nova spoznanja. Ur. Rolanda Fugger Germadnik, Celje: Pokrajinski muzej, 1998, str. 23-35. Engel, Pál, The Realm of St. Stephen: A History of Medieval Hungary. London, New York: I.B. Taurus, 2001. Fajt, Ji ří, Karl IV . Kaiser von Gottes Gnaden. Kunst und Repräsentation des Hauses Luxemburg 1310-1437. München: Deutscher Kunstverlag, 2006. Ficker, Julius, Vom Reichsfürstenstande : Forschungen zur Geschichte der Reichsverfassung zunächst im XII. und XIII. Jahrhunderte, vol. 1. Innsbruck: Wagner, 1861. Fischnaler Konrad, Vigil Rabers Wappenbuch der Arkbeg-Bruderschaft in Weimar. Deutscher Herold 40, 1909, str. 153-178. Garipzanov, Ildar, The Symbolic Language of Authority in the Carolingian World (c.751-877). Leiden: Brill, 2008. Haider, Siegfried, Die Herren und Grafen von Schaunberg und ihr Territorium. Die Schaunberger in Oberösterreich. 12.-16. Jh. Adelsgeschlecht zwischen Kaiser und Landesfürst. Sonde- rausstellung im Stadtmuseum Eferding. Eferding. Schoß Starhemberg, 5. Mai 1978 bos 29. Oktober 1978. Ur. Manfred Mohr, Linz: OÖ Landesverlag, 1978, str. 9-33. Haider, Siegfried, Geschichte Oberösterreichs. München: R. Oldenbourg Verlag, 1987. Huizinga, Johan, Ruyers en Poyers. Wirtschaft und Kultur, Festschrift für Alfons Dopsch. Ur. Gian Piero Bognetti. Baden bei Wien: R. M. Rohrer Verlag, 1938, str. 535-546. Hupp, Otto, Die Wappenbücher vom Arlberg, Tl: 1: Die drei Original-Handschriften von St. Christoph auf dem Arlberg aus den Jahren 1394 bis rund 1430. Berlin: Volksbund der Deutschen sippenkundlichen Vereine, 1937. Kantorowicz, Ernst, The King’ s Two Bodies. A Study in Mediaeval Political Theology. Princeton: University Press, 1957. Keen, Maurice, Introduction. Heraldry, Pageantry and Social Display in Medieval England. Ur. Maurice Keen i Peter Cross. Wodbridge: The Boydell Press, 2002, str. 1-17. Klai ć, Vjekoslav, Kr čki knezovi Frankapani. Zagreb, 1901. – reprint izdanje: Rijeka: Povijesno društvo otoka Krka /Kr čki zbornik, sv. 25. Posebno izdanje, sv. 19/ i Izdava čki centar Rijeka /Biblioteka Fluminensia, sv. 3/1991. Klai ć, Vjekoslav, Povijest Hrvata, vol. 3. Zagreb: Nakladni Zavod Matice Hrvatske, 1975. Kureli ć, Robert, Simboli statusa i mo ći: kneževski pe čati Celjskih grofova. Med Srednjo Evropo in Sredozemljem. Vojetov zbornik. Ur. Sašo Jerše. Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU, 2006, str. 61-77. Kureli ć, Robert, Status Celjskih grofova kao kneževa Svetog Rimskog Carstva. Zgodovinski časopis 60 1/2, 2006, str. 49-68. R. KURELIĆ: Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela ... 122 Ledel, Eva-Katharin, Ein spätmittelalterliches Spenderverzeichniss: Die Wiener Handschrift des Wappenbuches der Brudeschaft von st. Christoph am Arlberg. Heraldik - Bildende Kunst - Literatur / Heraldique - Arts plastiques - Litterature / Heraldry - Arts - Literature Actes du XIe Colloque International d´Heraldique St. Pölten, 20-24 septembre 1999. Jahrbuch der Heraldisch-Genealogischen Gesellschaft “ADLER”, Jahrgang 1993/2002, Der ganzen Reihe dritte Folge, Band 15, 2002, Ur. Georg Scheibelreiter i Michael Göbl. Be č: Selb- stverlag der Heraldisch-Genealogischen Gesellschaft “Adler” in Wien, 2002, str.185-196. Moeglin, Jean Marie, Fürstliche Ehre im Spätmittelalterlichen Deutschen Reich. V erletzte Ehre, Ehrkonfl ikte in Gesellschaften des Mittelalter und der frühen Neuzeit. Ur. Klaus Schreier i Gerd Schwerhoff, Köln: Böhlau, 1995, str. 77-91. Müller, Heribert, Warum nicht einmal die Herzöge von Burgund das Königtum erlangen konn- ten. Frankreich, Burgund und das Reich im späten Mittelalter: ausgewählte Aufsätze. Ur. Gabriele Annas et. al. Tübingen: Mor Siebeck, 2011, str. 421-462. Nijsten, Gerard, In the Shadow of Burgundy: The Court of Guelders in the Late Middle Ages. Cambridge: University Press, 2004. Paravicini, Werner, Zeitenwende. Edelleute aus dem Ordensland Preussen und Livland im We- steuropa des 15. Jahrhunderts. Reich, Regionen und Europa in Mittelalter und Neuzeit. Festschrift für Peter Moraw. Ur. Paul Joachim Heinig, Berlin: Duncker & Humblot, 2000, str. 413-442. Pei ć Čaldarevi ć, Dubravka i Nikša Stan či ć, Povijest hrvatskoga grba. Hrvatski grb u mijenama hrvatske povijesti od 14. do po četka 21. Stolje ća. Zagreb: Školska knjiga, 2001. Schramm, Percy Ernst, Herrschaftszeichen und Staatssymbolik: Beiträge zu ihrer Geschichte vom dritten bis zum sechzehnten Jahrhundert, vol 1-3. Stuttgart: A. Hiersemann, 1954-1978. Schuhmann Günther, Johann II. Neue Deutsche Biographie (NDB), vol. 10. Ur. Berlin: Duncker & Humblot, 1974., str. 504. Seggern, Harm von, Hermann von Brüninghausen, Wappenkönig der Ruwieren. Menschenbil- der - Menschenbildner. Individuum und Gruppe im Blick des Historikers (= Hallische Beiträge zur Geschichte des Mittelalters und der Frühen Neuzeit, 2). Ur. Stephan Selzer i Ulf-Christian Ewert. Berlin: Akademie Verlag, 2002, str. 109-117. Strči ć, Petar, Frankapani (Frankopani). Hrvatski biografski leksikon. http://hbl.lzmk.hr/clanak. aspx?id=6281 (pogledano 26. srpnja 2016.). Sugenheim, Samuel, Geschichte des deutschen V olkes und seiner Kultur , vol. 3. Leipzig: V erlag von Wilhelm Engelmann, 1873. Štih, Peter, Die Grafen von Cilli, die Frage ihrer landesfürstlichen Hoheit und des Landes Cilli. Mitteilungen des Institus für Österreichische Geschichtsforschung 110, 2002, str. 67-98. Thimme, David, Percy Ernst Schramm und das Mittelalter : Wandlungen eines Geschichtsbildes. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 2006. Tremp, Ernst, Fürstabt Ulrich Rösch von St. Gallen (1463-1491) zwischen Eidgenossen und Reich. König, Fürsten und Reich im 15. Jahrhundert. Ur. Franz Fuchs, Paul-Joachim Heinig i Jörg Schwarz. Köln: Böhlau, 2009, str. 157-172. V aughan, Richard, Phillip the Good: the apogeee of Burgundy. Woodbridge: Boydell Press, 2004. Voje, Ignacij, Katarina Celjska Kotromani ćka in njen pe čat. Celjski zbornik, 1977/81, Celje 1981, str. 287-292. Widmoser Eduard i Werner Köfl er, ur., Botenbuch der Bruderschaft st. Christoph auf dem Arlberg. Tiroler Handschrift „Codex Figor. Innsbruck: Südtirol-Verlag, 1976. Žvanut, Katja, Pe čati grofov Celjskih / Seals of the Counts of Celje. Ljubljana: Narodni muzej Slovenije, 2001. Zgodovinski časopis | 72 | 2018 | 1-2 | (157) 123 SUMMARY Ulrich II of Celje’s Coat-of-Arms in Hendrik van Heessel’s Armorial – a Unique Depiction of a Complete Coat-of-Arms in the Historiography of the Counts of Celje Robert Kureli ć Reliance on visual or material sources is self-evident for understanding the Early and the High Middle Ages, while for the Late Middle Ages historiography traditionally relies on writ- ten sources, seeing that they became omnipresent form the 13th century onwards, concurrently with the expansion of literacy across a growing swathe of the society. The historiography of the Counts of Celje does not differ considerably from the prevailing trends, so that a large portion of their history, with certain minor exceptions, is fi rmly founded on diplomatic and narrative sources, which were – due to historical circumstances – dispersed throughout the region of their operation. Sigillography, one of disciplines that are based on the visual material, is relatively well represented in the historiography of the Counts of Celje, while heraldry was almost entirely absent from it. The reason for this lies in the fact that not a single complete depiction of the coat-of-arms is preserved from the period of Ulrich II, the last Count of Celje, in the area in which they were active. Namely, only one example thereof is preserved, i.e. that in Hendrik van Heessel’s Armorial, which is kept at the Hendrik Conscience Heritage Library in Antwerp, far from their sphere of infl uence. Henrik Van Heessel was a highly successful fi fteenth-century herald, whose importance and career match that of his more famous predecessor, Claes Heinenzoon, better known as the Herald of Gelre, the author of the fi rst illuminated Croatian coat-of-arms as a part Louis of Anjou’s coat-of-arms. Both renowned heralds bore the title Sancti Imperii Romani Ruir rex armorum, which was the highest honour that could be bestowed in the northwest of the Empire; it was conferred by the Holy Roman emperor on the recommendation of the Duke of Barabant. Van Heessel was given his noble status and the position of the King of Arms by Sigismund of Lux- embourg, whereby he came in contact with magnates form the emperor’s milieu, among whom the Counts of Celje held a prominent position. His armorial, which he compiled throughout his career and in which individual phases of his life can be clearly detected, includes Ulrich II of Celje’s complete coat-of-arms on four folia. Shields of Celje, Žovnek, Ortenburg, and Zagorje are depicted individually, indicating the family’s power and status, but also suggesting their closeness to the herald himself, seeing that the coats-of-arms of several older and more powerful families, such as the Bavarian Wittelsbachs or the Tryolian Habsburgs, are depicted in a markedly more modest manner. The fi rst folium, framing the shield of Celje, depicts coats-of-arms of Ulrich’s grandparents, Herman II and Anna of Schaunberg on the paternal, Stjepan II Frankopan and Catherine da Carrara, daughter of the powerful lord of Padua Francesco I, on the maternal side. These families belonged to the highest aristocracy of the Empire’s southeast, northern Italy, and the Kingdom of Hungary and Croatia. Along with a very detailed heraldic pedigree, which suggests that the author knew and was favourably disposed towards Ulrich II of Celje, one also fi nds the foundation charter of the Order of the Dragon at the beginning of the manuscript, but in an altered form. Van Heessel, either on his own or at someone’s behest, removed the Serbian Despot Stefan Lazarevi ć from the fi rst position in the hierarchy, whereby Herman II and Frederick II occupied the most prominent position, next to King Sigismund of Luxembourg and Queen Barbara of Celje. In a world where form and rituals very rigorously observed such an alteration could not have been accidental; it emphasised clearly the prestige of the House of Celje in the period when the record came into existence, most probably in the 1440s or 1450s, that is to say, in the period when Ulrich II was involved in the Empire’s and Kingdom’s high politics. It ought to be emphasised that the Dutch herald’s and Ulrich II’s paths crossed in 1447 and 1448, when van Heessel was at the court in R. KURELIĆ: Grb Ulrika II. Celjskog u Grbovniku Henrika van Heessela ... 124 Vienna as an emissary of Duke Philip the Good of Burgundy, who was at the time negotiating with Emperor Frederick III about obtaining the royal crown and the emancipation of his ill-starred kingdom from the Holy Roman Empire. Given the sensitivity of the issue, the talks were held solely by proxy to allow both the duke and the emperor to protect their honour and save face. Frederick was represented by the imperial chancellor Caspar Schlick and the emperor’s adviser Ulrich II of Celje, who carried out a series of confi dential tasks for his feudal lord from 1444 onwards. The documents associated with van Heessel are a testament to his very good relations with the Count of Celje during the talks and, in all likelihood, at a later stage. The shield of Zagorje in van Heessel’s armorial is particularly interesting – three crowned silver lions against a red background – since it is identical to the coat-of-arms of Croatia from the period of Louis of Anjou. The fact that Frederick III bestowed the same coat-of-arms, al- though with a black background, upon the Celje military commander Jan Vitovec in 1459, after the Counts of Celje had died out, raises the question of what it really looked like and whether it indeed was a copy of the Croatian coat-of-arms. The Armorial by Abbot Rösch of Sankt Gallen also presents the shield of Zagorje in the Celje coat-of-arms with a black background, which cast additional doubts on the accuracy of the statement regarding the red colour. On the other hand, van Heessel’s armorial is authentic since it was compiled by a contemporary, while the Sankt Gallen armorial was produced at a later point. The red colour is also confi rmed by Fredrick II of Celje’s coat-of-arms in the Armorial of the Brotherhood of St Christopher in Arlberg that was produced before 1420, whereby it is defi nitely confi rmed that the shield of Zagorje is identical to the Croatian coat-of-arms with all symbolic connotations stemming from it. This also sug- gests that Frederick III’s intervention may have been deliberate in order to create a difference in colour, thereby detaching it from the link with the royal Croatian coat-of-arms. Ulrich II of Celje’s coat-of-arms in van Heessel’s armorial is a unique source for the heraldic history of the Counts of Celje, but also a clear indicator of the signifi cance of visual sources for the knowledge of history of powerful late mediaeval dynasties.