Angclos Baš, Oblačilna kultura na Slovenskem v 17. in 18. stoletju, Državna založba Slovenije, Ljubljana 1992, 299 str., ilustr.
Sadržaj je svrstan u 10 poglavlja, svako je popračeno obilnim bilješkama.
Nova knjiga Angelosa Baša, poznatog istraživača kulture odijevanja na tlu Slovenije, popunjava prazninu u do sada objavljenim njegovim radovima s tog područja. (Noša na Slovenskem v poznem srednjem veku in 16. stoletju, Ljubljana 1970; Oblačilna kultura na Slovenskem v Prešernovem času [1. pol.19. st], Ljubljana 1987. O navedenom razdoblju autor je objavio čistu gradu u izdanjima SAZU “Gradivo za narodopisje Slovencev” 4, pod naslovom “Opisi oblačilnega videza na Slovenskem v 17. in 18. stoletju", Ljubljana 1989).
I u ovoj knjiži autor se pridržava svoga obrasca u metodološkom pristupu problemu o kulturi odijevanja na tlu Slovenije odredenog vremenskog razdoblja.
1 .poglavlje “Predmet rasprave, izvori i literatura" (str. 7-17, bilježaka 9) iznosi autorovo gledanje na kulturu odijcvanja, zahvatajuči odjcvnu sliku svili društvenih slojeva - feudalnog, gradanskog i seljačkog. Navode se izvori iz brojnih arhiva i ogromna literatura odakle je avtor crpio podatke za svoj rad.
2. poglavje “Odjevni materijah” (str. 18-82, bilježaka 159) najopsežnije je, jer su podaci u izvorima najodredeniji. Iznose se redom za 17. pa za 18. st. U feudalnom te gradanskom društvu u muškom pa u ženskom inventaru uvelike su se koristili uvezeni materijah, a bogatiji gradani nisu mnogo zaostajali za feudalcima. Oba društvena sloja slijedila su tadašnji europski stil odijevanja.
U seoskim sredinama izdvajaju se specifičnosti za svaki pojedini kraj pa i u korištenju odredenih materijala. Kupovni se materijah u odijevanju seoskog svijeta pojavljuju tek u 18. st. Dragocjeni su podaci o domačoj proizvodnji platna i sukna, koji se i izvoze. Preraduje sc koža, a javlja se i domača svila, sve prisutnija u seoskom odjevnom inventaru. U to se vrijeme u Ljubljani i Idriji počinje proizvoditi čipka na batiče. Spominju se odjevni predmeti kao proizvodi cehovski organiziranih obrtnika. Navode se zabranc uvoza odredenih materijala i gotovih proizvoda da bi sc zaštitila domača proizvodnja.
3.poglavlje “Odjevni obrtnici” (str. 83-90, bilježaka 39) donosi podatke o obrtnicima za pojedine odjevne predmete. Najbrojniji su cipelari i krojači, zatim klobučari i dr., a svi djeluju u gradovima, dok se u seoskim sredinama ne spominju. Žene su izradivale “avbe”, vezene ženske kape, a bile su i švelje, ali nisu mogle biti cehovski udružene. Na selu su neke odjevne predmete izradivali priučeni pojedinci. U Tržiču su se masovno plele vunene čarape, u čemu su sudjelovala i djeca od najranije dobi.
4.poglavlje “Konfekcija” (str. 91-94, bilježaka 19). Konfekcijski se izraduju samo pusteni sesiri, koji se šalju i izvan domačeg tržišta, a slamnati se u večem broju izraduju na selu. Konfekcijske su i svilene čarape za više društvene slojeve i vunene za široku potrošnju.
Izrada nekih konfekcijskih odjevnih predmeta u 15. st. i njihova pojava u 1. pol.19. st. ukazuje na to, da je takva roba morala biti prisutna i tokom promatranog razdoblja.
5. poglavlje “Cijene” (str. 95-123, bilježaka 94). U dokumentima su cijene navedene u onovremenom platežnom sredstvu, što danas ne omogučava predodžbu o stvarnoj vrijednosti. Zato autor poznate cijene pretvara u količinu pšenice prema tadašnjim cijenama, odnosno u broj onodobne dnevne zarade radnika u obrtu. Na taj se način usporedbom može stvoriti približna slika o ckonomskoj moči tadašnjeg slovenskog društva kao i o odnosima medu pojedinim društvenim slojevima. Vrijednost odječe u nekim slovenskim seoskim sredinama neusporedivo je niška u odnosu na luksuzne predmete fcudalaca. No, slovenski feudalci po vrijednosti odječe daleko zaostaju za tadašnjom svjetskom feudalnom elitom.
6. poglavlje “Osnovni izgled odijevanja i modni tisak” (str. 124-190, bilježaka 447). Pažnja se najprije obrača na način odijevanja seoskog življa, jer su kod seljaka pojedinih slovenskih krajeva prisutne razlike u odijevanju. Za 17. st. glavni je izvor Valvasor za kranjske pokrajine, dok za goričko područje postoje neizravni podaci. Za 18. st. podataka ima više i to za sve krajevc Slovenije, koji se redom prikazuju. Na istoku zemlje ističu se uglavnom platneni oblici panonskog tipa, kao i suknena bijela “čoha”, dok na zapadu prevladavaju odredeni alpski utjecaji. Kod ženskog svijeta opremanje glave još ima funkciju da na vanjski način obilježi društveni položaj odredene osobe. Navode se vrijedni podaci o kožusima, pojasima, travnatim plaštevima i plahtama za zagrtanje protiv kiše, šeširima, obuči i dr. Ovc stranice pružaju nezaobilaznu uporednu gradu za svakog proučavatelja pučkog odijevanja na susjednim područjima.
Nekoliko stranica autor posvečuje raspravi o pojavi i podrijetlu spccifičnog načina odijevanja seoskog svijeta, navodeči o tome razna mišljenja. Smatram, da pojave koje se javljaju u odijevanju seljačkog svijeta Srednje i Zapadne Europe nisu odlučujuče na našim prostorima pa ih i sam autor navodi s rezervom. Osim odječe donose se i podaci o ustroju tijela seoskog svijeta u Sloveniji onog vremena.
Slijedi osvrt na odijevanje feudalaca i gradana, koji u Sloveniji 17. st. s odredenim zakašnjenjem prate europsku modu s njena tri modna razdoblja: španjolskom modom, modom trideset-godišnjeg rata i modom Ljudevita XIV Predodžba o načinu odijevanja tih društvenih slojeva u
Sloveniji dobiva se više slikovnim dokumentima nego li pismenim podacima. Izraz “moda” prvi se puta spominje 1637. g., a navode se predmeti po španjolskoj, mletačkoj, milanskoj, cngleskoj, češkoj, turskoj pa i po hrvatskoj modi. Spominje se i odječa za odredeno godišnje doba kao i za neke posebne namjene.
Najobilnija dokumentacija za 18. st. postoji o načinu odijevanja viših društvenih slojeva i autor je iserpno koristi. U to vrijeme Slovenija, zbog bolje prometne povezanosti i u mirnijim opčim prilikama, ne zaostaje za tadašnjim europskim modnim pojavama. I u torn se stolječu izdvajaju tri specifična modna razdoblja: do 1751., do 1780. i do 1800. g.
Kod nekih seljačkih poslova golotinja je bila nužna i od ranije poznata, ali duboki dekolte u tadašnjoj odječi fcudalki svečenstvo smatra nečednim i žigoše ga.
Važna pojava tog vremena je francuski, engleski pa zatim i njemački modni tisak, koji je odigrao značajnu ulogu u opčenitom prihvatanju modnih novosti i utjecao na brže izjednačavanje odjevne slike gradskog i feudalnog društva.
7.poglavlje “Običaji i navike u načinu odijevanja” (str. 191-220, bilježaka 174) osvrče se na blagdansko ruho, na pokladne maske, na opremu u procesijama, ophodima, hodočaščima. Spominju se dani i prilike, kad se odijevalo novo ruho. Opisuje se način pozdravljanja i iskazivanja počasti.
Više podataka govori o opremi svatova, o svadbenim vijencima, kiticama, obuči i drugim nužnim predmetima u svatbenoj odječi. Uloga rubaca kao svatovskih darova u slovenskim je običajima tog vremena več znatno reducirana.
Za žalost dokumenti spominju samo “žalobno ruho”, ali ne navode neke bliže oznake. Carica Marija Terezija objavila je dva puta Pravila o koroti, kojima se odreduje dužina žalovanja i neka odjevna ograničenja, čime sc nastojalo ograničiti nepotrebne izdatke.
Od navika spominje se darivanje odjevnih predmeta.
8 .poglavlje “Još neke osobitosti uodjevnoj slici” (str. 221-224, bilježaka 18). Podaci govore o izgledu čovjeka u odredenom zvanju, stanju ili djelatnosti, kao što je zimski plašt stražara, Študentski plašt, pastirska odječa, službena rudarska odječa, slobodnozidarska pregača, planinarska oprema, bijela odječa za one, koji su preboljeli kugu.
9.poglavlje “Gospodarski, društveni i politički vid odjevne slike” (str. 225-238, bilježaka 71). Iz arhivske oporučne grade ne može se dobiti uvid u količinu odjevnih predmeta pojedinca pa tako ni predodžbe o njegovom materijalnom stanju. Odječa seoskog stanovništva bila je funkcionalna i uglavnom skromna, a nikad zapuštena. Prosjači i odrpanci bili su rijetki. U gradanskom sloju službenici su istu odječu nosili godinama.
Propisima su sc odredivala pravila o odijevanju, a podržavala ih je Crkva preko svečenstva. Prcporučivala sc skromnost i štedljivost.
Zasade prosvjetiteljstva, da se odječa prilagodi razumnim prirodnim načelima, prihvatila je engleska moda, nasuprot francuskoj. Feudalci u Sloveniji, kao i u drugim austrijskim zemljama, do kraja 18. st. još se odijevaju po francuskoj modi.
Putopisci posvečuju pažnju scoskom načinu odijevanja pa nastaju brojni opisi tzv. “narodne nošnje”. Taj je naziv za seoski način odijevanja prvi puta upotrebljen 1789. g. U 19.st. takvo seosko ruho vezat če se uz slovensko narodno budenje pa če time dobiti i odredeno političko značenje.
Francuska revolucija uvodi nove oblike u način odijevanja svih društvenih slojeva, od čega su najznačajnije duge muške hlače. U austrijskim zemljama prihvačene su tek početkom 19. st.
10.poglavlje “Čistoča, sredstva za uljepšavanje i pušenje u odjevnoj slici” (str. 242-257, bilježaka 40). Na izgledu odječe najočitije se odrazuje smisao za čistoču. U seoskoj sredini, na koju utječe svečenstvo i škola, a doneklc i medu obrtnicima bila je čistoča prisutnija, nego u tadanjem feudalnom društvu. Ipak, dokumenti ne bilježe značajnije trošenje sapuna (rublje se lužilo!) ali zato obilnije količine mirisa pa i sredstava za dotjerivanje, što je štetilo i zdravlju.
Duhan, koji je u 16. st dospio u Europu, slovenski seljaci u 18. st. koriste više kao sredstvo za njušanje nego li za pušenje. Najprije se uobičajio u jugozapadnim dijelovima zemlje. Krajem 18. st. veoma se proširilo pušenje lula.
Slikovni priloži uz tekst nižu se kronološkim redom. Večina (38) uglavnom su portreti
slovenskih feudalaca, 12 priloga prikazuje gradanski stalež, dok se 32 odnose na odječu seljačkog svijeta iz raznih krajeva Slovenije. Doista, i u tome autor je dokazao svoj vemo širok i strpljiv sakupljački trud. Onome, kome je ta tema bliža, priloži mnogo govore, a moči če mu poslužiti kao dragocjena uporedna grada.
Ovim djelom A. Baša dobiva se cjelovit uvid u način odijevanja u Sloveniji u 17. i 18. st., a s ranijim djelima ispunjava razdoblje od četiri i po stolječa. Minucioznim slaganjem nebrojeno mnogih podataka i njihovim osvjetljavanjem s nekoliko strana, dobivcna je vclebna opča slika s mnogo detalja i zaokruženih cjelina, od kojih svaka za sebe predstavlja študiju u okviru povijesti odijevanja tog područja, a bogatstvom podataka bit če dragocjeni izvor za svakoga, ko prilazi tom problemu i izvan današnje države Slovenije.
Jelka Radauš Ribarič