Književna poroCila. 93
Književna poročila.
Handbuch der oeslcrrcichiscken direden S t enem i71 systemaUscher Dar-stellung. Von Gustav Freiberger, Oberfinanzrath in Wien. \Vicn, Manz, 1899. Pisatelj, ki je že leta 1887. pod takim naslovom izdal veleuvaževano knjigo, je s sedanjim delom, katero imenuje drugo izdajo, zopet ustregel ne le strokovnjakom nego tudi vsem tistim raznovrstnim slojem, katerim je neposredno ali posredno opraviti z direktnimi davki, kajti delo poučuje in to na primeren in prikupljiv način v vseh direktnih davkih, vzlasti o njih stanji po zadnji davčni reformi. Knjiga ima štiri dele, vsak s poglavji, v katerih se tvarine obdelujejo vedno z ozirom na praktično življenje in večkrat tudi z ozirom na davčne predpise v tujih deželah.
Zakonik Štefana Dušana, cara srfskog. I34Q i I3S4- -'^'"^ ""i^'" izdao i objasnio St. Kovakovič. (Dalje.) God. 1870. izdao je Novakovid taj zakonik zajedno s tumadenjem i opisao sve rukopise i dosadanja izdanja. U ovom izdanju učinio je izdavac veliku pogrješku, što nije štampao zakonika Dušanova redom, kako je u rukopisu, nego je članke njegove doveo u sistem, u kojem se od prilike danas pišu zakonici. Pisac doduše želi opravdati u svom predgovoru taj svoj postupak, koji mu je kritika prebacila, no nije uspio. U Radu jugosl. a kad. knj. 15. str. 178. zgodno odgovara Daničid Novakovidu na riječi, kojima se u predgovoru opravdavao, zašto je ovako radio. Novakovid u svom predgovoru veli: Sad ne rije po starim pismima samo filolog, nego isto toliko istorik, pravnik, ekonomista, istraživalac ccr-kvenik zapleta i s vi stručnici, koji se o jednoj ili o drugoj strani narodnog života bave. Tim je Novakovid htio spomenik ovaj staviti u ruke svakomu. Na što mu Daničid odgovara; Za to niti je več došlo vrijeme niti če kada doči vrijeme, da izdavaocima starih pisarna bude posao nešto drugo nego je svagda bilo, a njihov posao nije davati starim pismima »drugi oblik« nego to može biti posao onima, koji bi o starima pismima, što pisali. Tu pogrješku ispravio je god. 1872. Rus Zigel, koji je u svome djelu: Zakonik Štefana Dušana taj isti prizrenski tekst redom samoga rukopisa izdao i napisao o njem raspravu na ruskom jeziku. Vrijcdno je jošter spomenuti, da Zigel u svom uvodu navodi sve, koji su dotad bilo izdavali bilo pisali o zakoniku. Osim več spomenutih bavili su se s ovim zakonikom: Filaret, Gjor-gjevid, Grigorovid, Nadeždin, Bogjanski, Miklošid, Macie-jo\vski, Golubinski, Majkov, Lamanski, Krstid, Leontovid, Mijatovid, Jagid itd. Vidi: Zigel, Zakonik Štefana Dušana. Petrograd 1872. str. 35—45.
Pri svem tom znanje o zakoniku ostalo je u glavnom pri dotadašnjem vidiku. G. 1888. učinio jo korak naprijed kijevski profesor Fl o ri n s ki, koji je u svom djelu: Pamjatniki z ako n o d a t e 1 n o j dj e j a t cln o s t i Dušana cara Serbov i Gre ko v, predao učenom svijetu četiri samo po imenu poznata teksta i time popunio glavnu prazninu u poznavaj u zakonika jer je iznio na Vidik sačuvane odlomke jednog od najstarijeg prepisa (atonski)
94 Književna poročila.
bez kojcga se ne bi mogao lako uhvatiti onaj razvitak, koji je danas u prepisi-vanju i priredjivanju zakonika očevidan. — Napokon sada je pred nama drugo izdanje zakonika od Novakoviča kod kojeg demo se malo zadržati. — Ovc je možemo reči jedno od najlepših i najpotpunijih izdanja pravnog spomenika, što ga u slavenskoj pravnoj literaturi sasredemo. Knjiga sadržaje: Predgovor. — Pristup.
I. Postanak pisanih zakona u srpskom narodu.
II. Ustanova sabora u staroj srpskoj državi.
III. Kako je postao i kako je sklopljen zakonik Dušanov.
IV. Original i prepisi Dušanova zakonika.
Prepisa imade 20 i to: Struški, prizrenski, atonski, stu-denički, b istr ički, hil andarski, hodoški, šimatovački, rako-vački, ravanički, Tekelijin, so f i j ski, b e ogr ads ki, k ar 1 o v ač k i, zagrebački, dalmatinski, Ljubišin, Stratirairovidev, borg-joški i koviljski.
V. Kako stoje prepisi medju sobom i koji su stariji, koji mladji i najmladji.
VI. O ovom izdanju.
Dio prvi. Tekst i poredenje prepisa. Cara Štefana o zakono-davnoj radnji oko 1346. Iz prepisa rakovačkoga. Zakon blagoviernago cara Štefana čl. 1.—201. Cara Uroša potvrda zakonodavne radnje oca mu cara Štefana 10. Aorila 1357.
Dio drugi. Čitanje teksta i objašnjenja. Zakon blagovernaga cara Štefana čl. 1—201.
Dio tredi. Pregled i registar.
Kako se iz vsega toga razbira, podao nam je izdavač posve ozbiljnu teraeljitu naučnu radnju i popunio još ono u čemu se prije osječala praznina. Novakovid je ovo izdanje izradio sasvim iz nova po gragji sada poznatoj, bez obzira na pregjašnji svoj posao. Tu izpravlja onu pogrješku, koju je u prvom izdanju učinio, a ovdje je i sam priznaje. Iznesao je sve, što je o ovom predmetu iz raznih vremena ostalo, šta je što značilo i kako se raz-umijcvalo. Glavni dio tega posla osniva se na poregjenju a kao osnov uzet je prijepis »prizrenski«, prama kojemu je poregjenje svih drugih prijepisa ovršeno. Pazi i na razlike jezika i stila. Poregjen je član po članu u svima prijepisima, koji su sačuvani. Mnoga mjesta, za koja se drži, da su tamnija — izrečena su suvremenim književnim jezikom. Na kraju djela izradje je rječnik i registar, da se lakše može nadi, gdje se o čemu govori. To de istraživao-cima vrlo olakšati upotrebu ove knjige. Ovdje nam je naglasiti, da je izdavač u pristupu kod poj edinih naslova unesao mnogi tračak svjetla u mladu jošter nauku slavenskoga prava, što de kasnijim istraživaocima ovog pravnog spomenika dobro dodi.
U prvom naslovu: Početak pisanih zakona u staroj srpskoj državi — govori, kako so Srbi, kad se doseliše u sadašnju zemlju, bili izloženi u jednu ruku utjecanju ondašnje grčko-rimske prosvjete, a u drugu ruku i onom prosvjetnom prevratu, koji je sa sobom nosilo krščanstvo. Narod je s kršdan-
Razne vesti. 95
stvom upravo primao svu obrazovanost bizantijsku kao svoju. Od starijeg samorodnog ostalo je onoliko, koliko nije smetalo novomu duhu i pravu. S vjerom došla je knjiga, pismenost, umjetnost i društveni red u opče a i zakon. Vjera je nosila sa sabom i novu filosofiju, nov pogled na svijet, nova moralna načela. — Pri svem tom megju balkanskim Slavenima u prvi mah se drugojačije gledalo na državne zakone nego u bizantijskom carstvu. U bizantijskom carstvu vazda su se razlikovali zakoni državni i zakoni crkveni, dok u novim krščanskim državama na balkanskom poluostrvu: Srbiji i Bu-garskoj nijesu u početku te razlike ni osjedali. Svedenici a ne svjetovni ljudi bili su posrednici, koji su iz bogate pravne knjižnice grčko- rimskog svieta iznalazili ono, što je bilo za potrebu novih sljedbenika krščanskih. Što su nalazili, to su i prevodih. Po svečenicima došli su Srbi do prve knjige i do prvih pisanih zakona.
Po svemu tome vidimo, da su počeci nekih južno-slavenskih prava prama dosadašnjem istraživanju u uskom savezu s pravom bizantijskim. Ta iz Bizanta, kako spomenusmo, došlo je ne samo krščanstvo nego i kultura bizantijska, a s njom i pravo bizantijsko, ponajpače kanoničko. Što se tiče svjetskog prava, ima medju piscima različito mišljenje. Neki bizantiniste drže, da je bizantsko pravo igralo ulogu u svih naroda slavenskih. Izvode to po-najglavnije iz toga, što se nekoje bizantijske pravne zbirke javljaju sada u slavenskom prijevodu u svih pravoslavnih naroda slavenskih. Razlogom tomu prihvačanju bilo ponajglavnije to, što se pravo bizantijsko nije širilo jezikom tudjim (grčkim) več u formi shvatljivoj narodu, u jeziku slavenskom.
(Konec prihodnjič.)