prejeto: 2008-03-07	UDK 929.53:929.737(497.5Dalmacija)
pregledni znanstveni članek
METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA: PRIMJER ANALIZE TROGIRSKOGA PLEMSTVA OD 13. STOLJECA DO KRAJA PRVE AUSTRIJSKE UPRAVE (1805.)
Mladen ANDREIS
Kralja Zvonimira 42, HR-10000 Zagreb e-mail: andreis@irb.hr
IZVLEČEK
Eden od temeljnih virov o dalmatinskem plemstvu je 'Wappenbuch des Königreichs Dalmatien' Heyerja von Rosenfelda, katerega podaki se pogosto navajajo v enciklopedično-biografskih priročnikih, kot sta, denimo, 'Zbornik plemstva' in 'Hrvatski biografski leksikon'. Podrobnejša analiza trogirskega plemstva pa je pokazala, da približno dve tretjini rodov, ki jih omenjeni grbovnik uvršča med tro-girsko plemstvo (86 od 130), le-temu sploh ne pripadata. Namen pričujočega prispevka je zato opozoriti, da je genealoška obdelava baze podatkov, zasnovana na podatkih iz zapisnikov mestnih svetov, iz občinskih in družinskih arhivov, matičnih knjig ter drugih virov, edini pravilni pristop k preučevanju problematike plemstva. Z omenjeno metodo je namreč mogoče natančno definirati pripadnike plemstva in določiti demografske pokazatelje tega socialnega izolata skozi večstoletno obdobje.
Ključne besede: mestno plemstvo, genealoška metoda, Trogir, Dalmacija
APPROCCIO METODOLOGICO ALL'ANALISI DELLA NOBILTÄ CITTADINA IN DALMAZIA: IL CASO DELLA NOBILTÄ DI TRAÜ DAL DUECENTO ALLA FINE DELLA PRIMA AMMINISTRAZIONE AUSTRIACA (1805)
SINTESI
Una delle principali fonti documentarie sulla nobiltä dalmata e il 'Wappenbuch des Königreichs Dalmatien' di Heyer von Rosenfeld, i cui dati sono spesso citati nei manuali enciclopedico-biografici, come per esempio lo 'Zbornik plemstva' (Raccolta delle famiglie nobili) e il 'Hrvatski biografski leksikon' (Enciclopedia biografica croata). Attraverso un 'indagine dettagliata della nobiltä di Trau e statopero stabilito che circa due terzi delle famiglie attribuite da questa raccolta di stemmi alla nobiltä di Trau (86 su 130) in realtä non vi appartengono. Lo scopo della presente analisi e
1
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
quindi di far rilevare l'elaborazione genealógica della banca dati basata su informazioni tratte da verbali dei Consigli municipali, archivi municipali, archivi famigliari, registri di stato civile e altre fonti, come l'unico approccio giusto allo studio della nobilta. Questo metodo, infatti, permette di definire con precisione i membri della nobilta nonché stabilire gli indicatori demografiji di questa isola sociale attraverso diversi secoli.
Parole chiave: patriziato civico, metodo genealogico, Trau, Dalmazia
UVOD
Grbove dalmatinskih rodova obraduje Heyer von Rosenfeldov Wappenbuch des Königreichs Dalmatien, jedan svezak opsežnoga grbovnika neujednačene kvalitete i opsega - J. Siebmachers grosses und allgemeines Wappenbuch - koji uz opise grbo-va donosi povijesne i genealoške podatke o pojedinim rodovima (Heyer von Rosenfeld, 1873). Medutim, taj je grbovnik Dalmacije nepotpun i sadrži niz netočnih podataka, posebice o trogirskim rodovima, koje autor temelji na isto tako nepouzda-nom Buffalisovu rukopisu "Giuoco d'armi della nobilita di Trau [...J".1 Detaljna genealoška analiza svih rodova "trogirskoga plemstva" iz Heyer von Rosenfeldovog grbovnika (Nobilitä von Trau) jasno pokazuje da je to vrlo neprecizan i metodološki neispravan pristup problematici plemstva. Iako naslov ovo djelo definira kao grbovnik (Wappenbuch), podnaslov upucuje da se govori o plemstvu (Der Adel des Königreichs Dalmatien). No, popisu rodova prethodi naslov koji ih odreduje kao plemicke i gradanske (adelige Geschlechter und Cittadini im Königreiche Dalmatien). Autor je u plemicki grbovnik uključio sve rodove iz Buffalisova djela te je sačinio popis od 130 trogirskih "plemickih" rodova - "Nobilita von Trau", od kojih 86 rodova ne pripada trogirskom plemstvu (Andreis, 2006, 318-343). Provjerom podataka iz genealoške baze dalmatinskoga plemstva utvrdeno je da brojni podaci o plemstvu drugih komuna u grbovniku takoder nisu točni (npr. mnogi šibenski i rapski, a posebice brojni brački plemicki rodovi ne nalaze se u grbovniku). Stoga se ovaj grbovnik, koji je više od jednog stoljeca bio temeljni izvor podataka o dalmatinskom plemstvu, a mnogi netočni podaci iz njega preuzeti nalaze se u Duišinovom "Zborniku plemstva" i Hrvatskom biografskom leksikonu, ne može držati preciznim i vjerodostojnim priručnikom za povijest dalmatinskih plemickih rodova.
1 Rukopis u vlasništvu obitelji Slade-Šilovič u Trogiru.
2
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
Nadalje, unatoč vrlo preciznoj njemačkoj genealoškoj terminologiji koja rodove (Geschlecht) sistematizira u linije (Linie, dijelovi roda), grane (Ast, dijelovi linija) i ogranke (Zweig, dijelovi grana), Heyer von Rosenfeld npr. pojedine grane roda Celio (Cega) naziva rodovima, te zasebnim rodovima (Geschlecht) smatra "de Celio Doroteo" i "de Celio Tavileo", iako su to grane istog roda koje imaju vlastite nad-imke. "de Celio Morte" odnosi se na gradansku obitelj, a medu potomcima Ludovika "Lode" Cege (+ poslije 1390.) tijekom šest generacija patronim Lodi (Cega Lodi, odnosno od 16. stolječa Celio Lodi) počeo se sve češče rabiti samostalno, čime je ova grana počela poprimati obilježja zasebnog roda. No, postojanje prezimena osnovnog roda (Cega ili Celio) kod svih generacija, pa tako i posljednje, ovu genealošku grupa-ciju odreduje kao granu roda, a ne kao zaseban rod.
Stoga je cilj ovoga rada ukazati na primjenu računalne analize genealoške baze podataka na primjeru trogirskog gradskog patricijata. Naime, postupno staleško raslojavanje u dalmatinskim gradovima/komunama može se pratiti od ranog srednjeg vijeka, kada staleška zatvorenost još nije izražena. U gradovima tada postoje dvije grupacije stanovništva: brojčano manji i povlašteni gradani (cives) i večinska grupacija - stanovnici (habitatores) (Raukar, 1976). Pripadnici najbogatijih i/ili najuglednijih obitelji biraju se na najviše gradske (priori, suci i tribuni), ali takoder i crkvene dužnosti (biskupi). Tijekom vremena visoke svjetovne dužnosti postaju na-sljedne u pojedinim obiteljima, no to još nisu jasno definirani plemički rodovi, koji če obnašati gradsku vlast u sljedečim stolječima. Medutim, otvorenost Viječa za prijem novih članova iz gradanskih redova ubrzo če u gotovo svim dalmatinskim komunama u prvoj polovici 14. stolječa biti zamijenjena njegovim zatvaranjem po uzoru na Viječe u Veneciji (tzv. "serrata"), čime su viječnici postali nasljedni plemiči. Buduči da se ovako stečeni plemički naslov nasljeduje isključivo po muškoj lozi,2 genealogija je jedina povijesna disciplina koja može egzaktno pratiti kretanje plemstva od srednjeg vijeka.
Jedan od temeljnih problema povijesti stanovništva u srednjem vijeku jest nepo-stojanje prezimena kojima su rodovi definirani u kasnijim razdobljima. Tadašnja se identifikacija osoba, svojstvena svim europskim srednjovjekovnim izvorima, temelji na sustavu filijacije (osobe su najčešče zabilježene s osobnim i očevim imenom). Medutim, sustavnim istraživanjem sačuvane grade u posljednje se vrijeme razvila zasebna disciplina - srednjovjekovna genealogija, koja rekonstrukcijom rodoslovlja utvrduje rodovsku pripadnost osoba zabilježenih tim sustavom. Ova su rodoslovlja podložna relativno čestim dopunama i izmjenama, posebice ako su genealoški za-ključci ili pretpostavke temeljeni samo na jednom ili nekoliko sačuvanih izvora. Nove verzije genealogija dijela europskih suverenih dinastija u srednjovjekovnom razdoblju objavljene su krajem prošlog stolječa (LM, 1998), a rodoslovlja odredenog
2 Pojedine komune tijekom vremena u gradksim statutima definiraju različite odredbe u svezi primanja u Viječe sinova plemiča koji su ozakonjeni naknadnim brakom roditelja.
3
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
broja rodova europskog visokog plemstva sadržana su u 22 sveska novog izdanja Europäische Stammtafeln (Schwennicke, 1980). U ovom izdanju, koje nije ograni-čeno samo na srednji vijek, u pravilu nema podataka o brojnim gradskim patricijskim rodovima, a plemstvo iz južne, istočne i jugoistočne Europe - o kojemu u državama toga područja postoji veči broj povijesnih i genealoških djela - vrlo je slabo za-stupljeno. U Hrvatskoj je objavljeno više studija o srednjovjekovnim plemičkim rodovima, a na temelju sačuvane grade iz tog razdoblja sustavno su rekonstruirane genealogije plemstva gradova Dubrovnika (Mahnken, 1960) i Trogira (Andreis, 2002a). Rodovi trogirskog plemstva takoder su sustavno obradeni i u kasnijem raz-doblju, do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji god. 1805. (Andreis, 2006).
MATERIJALI I METODE
Zapisnici plemickih vijeca jedini su neposredni izvori koji omogucuju egzaktno pracenje svih njihovih članova. U njima su zabilježena sva primanja (agregacije i uvodenja), ali takoder i isključivanja iz Vijeca, čime dio potomaka isključenog plemiča može izgubiti nasljedno pravo uvodenja u Viječe. Zapisnici su dodatna potvrda genealoškim istraživanjima, no oni uglavnom nisu sačuvani u kontinuitetu, a medu sačuvanim fragmentima rijetko se nalazi i poimenični popis svih viječnika. Prisutni su viječnici redovito iskazani brojem te se na temelju takvih zapisnika može rekonstruirati samo djelomični sastav Vijeca, tj. onih viječnika koji su predloženi ili imenovani na pojedine dužnosti, te viječnika koji su na pojedinim sjednicama agre-girani ili uvedeni u Viječe. Sačuvani su zapisnici Viječa iz razdoblja 1470.-1481. (Pederin, 1987), zatim iz razdoblja 1586.-1601. (DAS, 1), 1629.-1640. (DAS, 2) te 1662.-1688. (AHAZU, 1).
Uz zapisnike Viječa, opcinski arhivi (Državni arhiv u Zadru, Arhiv Trogira) su jedan o temeljnih izvora za povijest stanovništva, posebice plemstva. Iako samo djelomično sačuvan od god. 1263., trogirski je arhiv vrlo opsežan; veči dio grade iz 13. stolječa i početka 14. stolječa objavljen je: opčinski spisi iz razdoblja 1263.1273., 1274.-1294. te sudbeni spisi iz razdoblja 1266.-1299. i 1310.-1331.3 Najvaž-niji dijelovi opčinskih arhiva za genealoška istraživanja jesu oporuke (u Arhivu Trogira sačuvano je više od 6.100 oporuka), zatim bilježnički spisi (u kojima se na-laze npr. i vjenčani ugovori) i gradanske parnice zbog nasljedstva koje - kao dokazni materijal - često sadrže odgovarajuče oporuke predaka, katkad i uz shematski prikaz srodstva suprotstavljenih stranaka.
Sačuvani popisi birača rektora crkve Sv. Barbare iz god. 1494., te posebice iz god. 1551. i 1570. takoder su važni genealoški izvor za povijest dalmatinskoga plemstva (Andreis, 2002b). U ovom su izvoru medu više od 1.000 birača navedeni plemiči
3 Popis objavljene grade nalazi se na str. 9, bilješke 12-25 u bibliografskoj jedinici (Andreis, 2006).
4
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
u Rabu, Zadru, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Poljicima, Omišu, Braču, Hvaru i Korčuli, te njihovi izvanbračni potomci i pripadnici gradanskih obitelji koji po ženskoj lozi potječu od osnivača - trogirskih plemiča.
Matične knjige najprecizniji su izvor vitalnih podataka o stanovništvu. Iako su u nekim župama postojale več početkom 16. stolječa (npr. u Hvaru od god. 1516.), ka-tolička je crkva uvela obvezatno vodenje matica krštenih i vjenčanih na Tridentskom saboru (1545.-1563.), što je Mletačka Republika prihvatila več god. 1564. S obzirom da su plemiči raznih dalmatinskih komuna povezani brojnim bračnim vezama, prilikom istraživanja trogriskog plemstva pregledane su i matice drugih dalmatinskih gradova (Splita, Šibenika, Zadra, Hvara, Omiša), otoka Brača te Kaštela, gdje su neki trogirski plemiči i stalno živjeli. Na taj su način vitalni podaci trogirskog plemstva znatno upotpunjeni.4
Uz rekonstrukciju rodbinskih veza temeljno je obilježje genealoških istraživanja utvrdivanje vitalnih podataka (datumi i mjesta rodenja, vjenčanja i smrti), kojim ro-doslovlja poprimaju odgovarajuču vremensku (biološku) i prostornu dimenziju. Oni se u pravilu sustavno bilježe tek od druge polovice 16. stolječa (nakon Tridentskoga koncila) u odgovarajučim matičnim knjigama krštenih, vjenčanih i umrlih, te precizni podaci o datumu rodenja/krštenja trogirskih plemiča prije god. 1569. najčešče ne po-stoje. O njihovoj približnoj vrijednosti na razini godine može se zaključiti posredno na temelju niza izvora kao što su npr. uvodenje plemiča u Veliko viječe (puno-ljetnost), podaci iz oporuka ili npr. popisi birača patrona crkve Sv. Barbare u kojima se za pojedine osobe navodi jesu li maloljetne ili punoljetne itd. Jedini do sada poznati zapis datuma rodenja iz srednjovjekovnog razdoblja potječe iz ljetopisa Pavla Pavloviča, u kojem je naveden datum rodenja njegova sina, nepoznatog imena: [1371.] Die 7. mensis aprilis natus fuit filius meus (Šišič, 1904).
Definiranje godine rodenja na temelju zabilježene starosne dobi u nekom odre-denom trenutku (najčešče prilikom smrti) takoder nije precizni pokazatelj životnog vijeka dotične osobe sve do početka 20. stolječa, kada preciznost podataka postaje znatno veča. Pregledom nekoliko desetaka tisuča upisa u matičnim knjigama od 17. do 19. stolječa i bez detaljne genealoške analize (koja precizno identificira pojedince) primječuje se iznimno veliki broj zapisa životne dobi čija je zadnja znamenka "0" ili "5". Ovi zapisi nisu vjerodostojni jer ljudi, dakako, ne umiru pretežito u 60, 65, 70, 75, 80 itd. godini, a utvrdeni identitet svakoga pokojnika nerijetko pokazuje da su dotične osobe i više od 10 godina starije ili mlade od zabilježene dobi.
Genealogije pojedinih rodova sastavljene su računalnom obradom genealoške baze podataka dalmatinskoga plemstva.5 Rezultati genealoških istraživanja predaka
4	Popis korištenih matica nalazi se na str. 22-23, bilješke 75-79 u bibliografskoj jedinici (Andreis, 2006).
5	Baza podataka dalmatinskoga plemstva sadrži vitalne podatke trogirskoga plemstva, plemstva drugih gradova koji su sklopili brak(ove), mletačkoga državnoga plemstva te dijela gradanskih rodova koji su
5
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
(ascendenata) ili potomaka (descendenata) odredene osobe tradicionalno se prikazuju kao rodoslovlja u obliku stabla (arbor). Rodoslovna stabla plemickih rodova nerijet-ko su formata zidnih slika ili papira velikih dimenzija. Razvoj suvremenih računalnih tehnika omogucio je i elektronički oblik rodoslovlja, a u tiskanoj verziji tablice potomaka, kao rezultat analize genealoških baza podataka s pomocu odgovarajucih računalnih programa,6 najčešce se prikazuju na dva načina. Medu njima je tip (a) uporabljen u prikazu trogirskoga plemstva u srednjem vijeku (Andreis, 2002a), a s pomocu tipa (b) prikazane su genealogije rodova u razdoblju do god. 1805. (Andreis, 2006). U računalnom ispisu generacije slijede od lijeva na desno, a osobe unutar iste generacije odozgo prema dolje. To je ekvivalent klasičnom načinu prikazivanja, u kojemu generacije slijede odozgo prema dolje, a osobe unutar iste generacije slijeva na desno, pri čemu su u slučaju (a) osobe definirane rednim brojem generacije (1/x, 2/x, 3/x itd.) i rednim brojem osobe na dotičnoj generaciji (x/1, x/2, x/3 itd.) a u slučaju (b) grupom rednih brojeva odredenih prema redoslijedu potomstva muških članova roda počevši od rodonačelnika (npr. 1.2.4. označava četvrto dijete drugoga sina rodonačelnika, a 1.3.2. označava drugo dijete trecega sina rodonačelnika).
Klasični način prikazivanja rodoslovlja i genealoški sustavi identifikacije (a) i (b) prikazani su u Tablici 1. na modelu rodoslovlja potomaka osobe "A": tri sina ("B"-"D"), šest unuka ("E"-"J") i pet praunuka ("K"-"O").
Sl. 1: Klasični način prikazivanja rodoslovlja. Fig. 1: Classic family tree presentation.
kasnije stekli plemički naslov (oko 8.000 brakova). Temeljena je na podacima iz matičnih knjiga i arhivske grade te omogučuje rekonstrukciju genealogija večeg dijela splitskih, šibenskih, zadarskih, bračkih, omiških i hvarskih plemičkih rodova.
6 Baze podataka i odgovarajuči programi izradeni su u softwareu tipa dBase (dBASE III+, dBASE IV, Microsoft Visual FoxPro); ispis rodoslovlja je u formatu "txt".
6
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
1/1. A -2/1. B 1-3/1. E
l4/1.K. L 3/2. F -2/2 C l3/3.G L 4/2.L L 2/3. D -3/4. H -3/5.1 4/3, M 4/4. N 4/5. O 3/6. J
Sl. 2: Prikaz rodoslovlja s pomocu genealoških računalnik programa - tip (a). Fig. 2: Family tree prepared by genealogic computer programme - type (a).
1,1.1.1,K
1.2.1. G 1.2.1.1.L
1.3.1. H
1.3.2.1.	M
1.3.2.2.	N 1.3.2.3.0
Sl. 3: Prikaz rodoslovlja s pomocu genealoških računalnik programa - tip (b). Fig. 3: Family tree prepared by genealogic computer programme - type (b).
U rodoslovnim su tablicama zbog preglednosti navedene samo godine pojedinih vitalnih dogadaja, odnosno godine kada se osoba posljednji put spominje kao živa ili prvi put kao pokojna.7 No, treba napomenuti da nije jednostavno doči do svih vitalnih podataka pripadnika pojedinih rodova i njihovih bračnih drugova, te se večina objavljenih genealogija stalno dopunjava. Tome su najčešči razlozi relativno veliki broj vojnih časnika medu pripadnicima plemičkih rodova, koji su sa svojim
7 Neke specijalizirane periodičke publikacije koje objavljuju plemička rodoslovlja, primjerice Genealogisches Handbuch des Adels, donose datume i mjesta rodenja, vjenčanja i smrti te sva krsna imena kako pripadnika pojedinih rodova, tako i njihovih bračnih drugova (takoder su navedena imena očeva i djevojačka prezimena majki bračnih drugova). Ovakav način prikaza daje potpune informacije, no zahtjeva znatno više prostora.
7
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
obiteljima često mijenjali mjesto stalnog boravka, te udaje žena za osobe koje žive u brojnim naseljima na području Dalmacije i Italije. Primjerice, trogirska gradanka, ugarsko-hrvatska i ninska plemkinja Ivana Buffalis udala se god. 1768. u Postirama za bračkog plemiča Stjepana Matuliča, te se zatim kao udovica god. 1800. takoder u Postirama preudala za bračkog pučanina Josipa Krinfokaja iz Donjeg Humca, gdje su supružnici vjerojatno i umrli, no matične knjige iz tog razdoblja nisu sačuvane.
Posljedica nasljedivanja osobnih imena pojava je da istovremeno živi više osoba istog imena i prezimena, katkad i istog očeva imena. U tim se slučajevima za jed-noznačnu identifikaciju pojedinaca rabi: (a) ime očeva oca, (b) osobni nadimak ili nadimak grane roda ili (c) pridjevak "Stariji" i "Mladi". Uporaba djedova imena relativno je česta u srednjovjekovnom razdoblju, kada prezimena još nisu potpuno formirana, a od 16. stolječa najčešče se rabe druga dva načina identifikacije. Ponavljanje osobnih imena u višestoljetnom razdoblju rezultira večim brojem nositelja istog imena koji su u rodoslovljima plemičkih obitelji često dodatno identificiraju rednim brojem. Identifikacija s pomoču imena i rednog broja uobičajena je u kronotaksama papa, suverena europskih nasljednih monarhija i biskupa, no načelo dodjeljivanja red-nog broja razlikuje se od načela u kronotaksi npr. mletačkih duždeva, gdje se redni brojevi ne odnose samo na osobno ime, več na osobno ime i prezime (npr. Giovanni Corner I., odnosno Giovanni I. Corner, nije prvi mletački dužd imena Giovanni, nego prvi dužd toga imena iz roda Corner). Identifikacija s pomoču imena i rednoga broja česta je u rodoslovljima visokoga plemstva Njemačke i Austrije, gdje svi potomci jedne osobe imaju isti plemički naslov, no u slučaju plemičkog naslova temeljenog na majoratu (kada postoji samo jedan nositelj odredenog plemičkog naslova) osobe se u pravilu identificiraju prema rednom broju nositelja naslova (primjerice 8. vojvoda ili 6. grof kod britanskih, španjolskih i talijanskih plemičkih naslova).
U rodoslovljima hrvatskih plemičkih rodova pridruživanje rednog broja osobnom imenu najčešče se rabi pri identifikaciji pripadnika srednjovjekovnih velikaških rodova i rodova visokog plemstva. Iako se ovim načinom pojedine osobe najpreciznije identificiraju, njegov je temeljni nedostatak nepreciznost u srednjovjekovnom razdoblju. Istraživači su, ovisno o tada dostupnim podacima, različito numerirali pojedine osobe te se u genealogijama koje obuhvačaju razdoblje srednjeg vijeka često pojavljuju dvostruke i višestruke numeracije istih osoba. Medu brojnim primjerima te pojave jest i suvremeno rodoslovlje francuske plemičke obitelji Lusignan (čiji su pripadnici bili kraljevi Jeruzalema i nasljedni kraljevi Cipra), u kojemu je zabilježen specifični način "renumeracije" nakon otkriča novih podataka. Naime, ovom je rodu svojstveno nasljedivanje osobnog imena Hugues, koje se u izravnoj liniji pojavljuje tijekom više od deset generacija te je u starijim genealogijama (Stokvis, 1966, II, 102) Hugues IX. (+ poslije 1206.) definiran kao sin Huguesa VIII., zabilježenog god. 1165. Medutim, novija su istraživanja utvrdila da je spomenuti Hugues IX. (+1219.) unuk Huguesa VIII. (+1173.), odnosno sin do tada nepoznatog Huguesa, koji je umro
8
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..., 1-36
prije god. 1169. (za vrijeme očeva života). Da bi se izbjegla dvostruka numeracija ili renumeracija sustava identifikacije, prema kojemu je Hugues IX. u povijesnim i genealoškim izvorima više stoljeca jednoznačno identificiran, "novi" Hugues u suvremenoj genealogiji nema pridružen redni broj (LM, 1998), no pojedini ga autori navode kao Hugues VIIIa.
U genealogiji dalmatinskoga gradskoga plemstva pridruživanje rednog broja osobnom imenu nije uobičajeno te je medu rijetkim primjerima prikaz izravne linije zadarskoga plemickoga roda Ferra, koji navodi sljedece osobe: Zoil I. (oko 1380.) -Ivan Jakov - Zoil II. - Filip I. - Zoil III. - Filip II. itd. (Heyer von Rosenfeld, 1873, 43). Medutim, genealoška baza podataka dalmatinskoga plemstva potvrduje posto-janje Zoila Ferre zabilježenog u razdoblju 1317.-1346. (+ prije 1353.), koji se takoder navodi i u Hrvatskom biografskom leksikonu (definiran kao Zoil I. uz napo-menu da je Zoil I. prema Heyer von Rosenfeldu identičan s Zoilom II. u HBL, 1998, 180), no identifikacija ostalih osoba, npr. Jakov II., Jakov III., Jakov IV., Zoil III., Zoil IV. itd. otvara mogucnosti za dodatnu renumeraciju. Naime, nakon objavljivanja registra zadarskih srednjovjekovnih gradanskih parnica (Ravančic, 2001) i popisa birača rektora crkve Sv. Barbare u Trogiru dostupni su novi podaci o pojedinim oso-bama (ponajviše o rano preminuloj djeci) koji zahtijevaju renumeraciju postojecih genealogija. Iako ce promjeni pridruženog rednog broja zasigurno doprinijeti i novi podaci iz brojnih oporuka, u kojima su takoder zabilježene osobe koje do sada nisu bile poznate, bitni je problem ovog pristupa i procjena godine rodenja u srednjo-vjekovnom razdoblju, koja je temelj dodjeljivanja rednog broja u nesuverenih ple-mickih rodova. Naime, godina prve pojave dvaju suvremenika istog imena i roda u nedovoljno sačuvanim pisanim izvorima ne podrazumijeva da je ranije zabilježena osoba ujedno i starija, odnosno da bi trebala imati niži redni broj.
Navedeni razlozi pokazuju da metoda pridruživanja rednog broja pripadnicima dalmatinskoga gradskog plemstva nije prikladna, jer ono još nije sustavno obradeno. Redni bi brojevi daljnjim istraživanjima zasigurno bili podložni renumeraciji, ovisno o novim izvorima (posebice iz srednjovjekovnog razdoblja), pri čemu bi temeljni cilj ovog pristupa - jednoznačno [i konačno] identificiranje osoba - rezultirao različitim verzijama pojedinih autora u kojima bi npr. Augustin VIII., Augustin IX. ili Augustin X. u rodu Casotti mogli biti iste osobe, ovisno o dostupnim podacima i pristupu pridruživanja rednoga broja. Naime, potrebno je definirati pridružuju li se redni bo-jevi svim pripadnicima roda, samo djeci rodenoj u zakonitom braku plemica, ili i osobama ozakonjenim naknadno sklopljenim brakom, u skladu s tada važecim odredbama trogirskog statuta. Nadalje, takoder se postavlja pitanje kako riješiti problem djece koja su rodena prije sklapanja braka, a o kojoj nema preciznog podatka jesu li umrla prije ili nakon sklapanja braka itd.
9
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA 1-36
REZULTATI I DISKUSIJA
Kritička analiza grbovnika, rodoslovlja i eniklopedijsko-biografskih priručnika
Obiteljske genealogije i predaje o podrijetlu nerijetko su izmišljene, kako rodova europskih suverena, bogatih i utjecajnih plemiča ili gradana, tako i dalmatinskih gra-danskih i plemičkih rodova. U njima se odredene obiteljske veze - najčešče one ko-jima je dotični rodbinski povezan s kraljevskim/carskim rodovima, srednjovjekovnim svecima i blaženicima, rimskim patricijskim rodovima, te u nekim slučaj evima i biblijskim osobama - na temelju sačuvanih izvora danas ne mogu potvrditi. S obzirom na navedene probleme identifikacije osoba u srednjem vijeku, te na relativno mali broj sačuvanih izvora iz toga razdoblja, navedeni podaci u takvim rodoslovljima najčešče su ujedno i jedini dostupni, te ih se ne može provjeriti u drugim izvorima.
U krivotvorenim genealogijama, koje u pravilu sežu u 13. ili 14. stolječe, navode se npr. brakovi predaka s kneževima Šubičima (Buffalis, Dojmi) ili kneževima (conti) Kotromaničima (Jura). Podrijetlo roda često se izvodi iz Rima, Bosne, ali i od poljičkih kneževa (npr. Nutrizio) ili od engleske vojvodske obitelji Seymour (Kre-ljutič/dalle Ale). Dio tih rodoslovlja osobno je izradio ili prepisao spomenuti trogirski bilježnik Jerolim Buffalis.
Bitna obilježja ovakvih rodoslovlja pokazuje objavljeni shematski prikaz prvih pet generacija roda Andreis na temelju podataka iz izvornog Buffalisova grbovnika (BASD, 1896, 158). Uz pripadnike prve tri generacije navedene su sljedeče godine: Amblasio de Cernotta (1079.), Cernotta (1083.), Marc-Amblasio (1094.). Takav tip prikaza - koji kod pojedinih osoba takoder i izostavlja naznaku bilo kakve godine -zbog objektivnih se razloga vrlo često primjenjuje u srednjovjekovnim genealogijama, a u sačuvanim izvorima ne može se provjeriti niti jedan od navedenih podataka. Buduči da je namjera prikazanog rodoslovlja bila "dokazati" da su preci Andreisa živjeli u vrijeme kralja Zvonimira (1075.-1090.), uz "rodonačelnika" Am-blazija zabilježena je godina 1079.
Prikrivanjem procijenjenih približnih godina rodenja i smrti, na prvi pogled teško je uočiti moguču biološku nestvarnost ovakvih, često krivotvorenih rodoslovlja. Medutim, u vlastitom, dijelom izmišljenom rodoslovlju u srednjovjekovnom raz-doblju, Buffalis je primijenio drugi pristup: on navodi točne godine rodenja osoba od god. 1064., te datume od 14. lipnja 1152., koji se, dakako, ne mogu provjeriti (Andreis, 2001). Time se stječe dojam preciznosti i vjerodostojnosti podataka koji su na taj način prikazani zaista biološko-kronološki i moguči, no najčešče nisu realni (podatke iz ovakvih rodoslovlja obično se ne može potvrditi u drugim izvorima).
10
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
knez iMarin (+oko 1278.}
Andrija (+prije 1292.)
I
Marin (+prije 1329.) !
Andrija (+prije 1377.)
Nikola (+1396.)
I
Petar ^+1454.)
Pavao (+1514.)
I
Franjo (+1552.)
I
Dominik
(+1570.)
I
Pavao (+1605.) 1
Dominik (+1658.)
I
Pavao (+1686.) ■vjesničar
P"
Jerolim (-1646.)
1
Magdalena <= Donat Civalelli
Marcela m Franjo And reis
Jakov, soprakomit (+1515.)
I
Petar
("oko 1475.)
I
Jakov
(+oko 1587.)
I
Jerolim (izvanbr. sin) | Ferenac' Ivan, kapetan (gradanin)
I
V icen ca «s Jakov Celio Ce ga
Blaž, kraljevski vitez (+1446.)		
i Andrija I —GRANA U SlBENIKU Jakov (+poslije 1497.) I	i Krištofe r (+oko 1463.) Ivan (+1511.) i	1 Nikola ( + 1470.) León (+1500.) i
1 Ivan (+prije 1551.) i	1 Jerolim (+prije 1561.) i	1 Ivan Nikola (+1563.) i
1 Petar (+poslije 1591.) i	1 Jakov Coko 1528.) i	1 Franjo (izvanbr. sin) i
1 Ju raj (+prije 1635.) 1	1 Baltazar (-1572.) i	1 Ivan (gradanin) |
1 Mihovi! (+1656.) I	1 lakov (M 593.) 1	1 Petar (*1610.) agregiran 1659. 1
1 Jakovica (+oko 1693.) Narcis Crivellari	1 Baltazar (* 1612., + 1689.)	1 Franjo (*1648.) <*> Marcela And reís
Jakov
(* 1648.) ]
Antica ('1695.)
Franjo Cippico
ivan Nikola (*oko 1670.)
I
Jerolim
(* 1714.) [
Marko Antun C1750.)
I
Jerolim
(*1788.)
1
Sl. 4: Shematski prikaz genealogije roda Andreis. Fig. 4: Genealogic chart of the Andreis family.
11
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
Medu primjerima očito izmišljenog rodoslovlja, u kojemu vitalni podaci pojedinih osoba nisu u skladu s podacima iz matičnih knjiga 16. i 17. stolječa, jest obiteljsko stablo roda Grazio.8 Usporedba prvih četrnaest generacija navodne izravne linije prema obiteljskom rodoslovlju s podacima iz matičnih knjiga pokazuje da je razlika u godinama rodenja sve veča u starijim generacijama. Tako npr. u jedanaestoj generaciji iznosi 26 godina, u desetoj oko 32 godine, a u devetoj generaciji oko 42 godine. Kako je pripadnik devete generacije (Bartol) biološki stanji od svog navodnog oca u iz-mišljenom rodoslovlju, postojanje prvih osam generacija upitno je, kao i odgovarajuča verzija o navodnom podrijetlu roda Grazio (Andreis, 2006, 32-33).
Sačuvana verzija rodoslovlja Dojmi de Lupis sadrži dvadeset generacija9 te je zasigurno temeljena na Buffalisovoj genealogiji učinjenoj u drugoj polovici 18. sto-lječa. Ovo rodoslovlje, kao i ono Buffalisova roda, sadrži niz netočnih podataka posebice u razdoblju srednjeg vijeka. Rodonačelnik roda osoba je imenom Dujam -"Domnius Dojmi 1200 Nobilis Traguriensis" - no, ovo se "prezime" ne susreče u trogirskim vrelima, a genealoškom analizom srednjovjekovnog patricijata takoder se ne može potvrditi ni postojanje "trogirskih plemiča" Nikole Dujmova (1235.-1263.) i njegova navodnog sina Petra Nikole Dujmova (1263.). Upitne su dvije bračne veze s knezovima Šubičima bribirskim, splitsko i bračko plemstvo te postojanje prvih de-setak generacija u cijelosti (Andreis, 2006, 29-31).
Tijekom 18. stolječa sve veči broj obitelji nastoji dobiti priznanje plemstva od mletačkih vlasti temeljem krivotvorenih isprava i rodoslovlja, u čemu katkad i uspje-vaju, kao npr. rodovi Nutrizio iz Trogira i Ostojiči iz Staroga Grada (Granič, 1992, 196). Medu ispravama koje se drže falsifikatima jest i povelja kralja Ludovika iz god. 1377., kojom Dujmu Martinovom Buffalisu dodjeljuje naslov palatinskoga grofa (CD, 1934, 327).
Dalmatinski su plemiči rabili različite verzije grbova. Sačuvani kameni grbovi plemstva iz 14. i 15. stolječa nisu podlijegali heraldičkim pravilima, a gradska Viječa i mletačke vlasti prilikom nobilitacije nisu odredivale i obiteljski grb, kao što je bilo pravilo u dijelovima Hrvatske pod hrvatsko-ugarskim kraljevima. Ako štit grba nije isključivo geometrijski podijeljen, naravni likovi u grbovima i prezime roda nerijetko su povezani, no ne može se uvijek utvrditi je li prezime motivirano grbom ili je grb motiviran prezimenom. Jedan od najstarijih potvrdenih primjera povezanosti grba i prezimena odnosi se na izumrli rod Chiudi, čiji se štit grba sastoji od dva ključa. Pojava ključa u štitu upučuje na njegovu moguču motiviranost službom rizničara (claudo = zaključati), koju su obnašali pripadnici roda u 13. stolječu. Iako je ob-jašnjenje prezimena moguče takoder i tjelesnim nedostatkom (claudus = hrom), ono je zasigurno patronim osobnog imena Klaudij/Čude (Claudius), čiji su sinovi ujedno bili i rizničari.
8	Kopija rodoslovlja nalazi se u Muzeju grada Trogira.
9	Obiteljsko stablo porodice Dojmi (kopija se nalazi u Muzeju grada Trogira).
12
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ., 1-36
Sličnost ili istovjetnost nekoliko desetaka tisuča europskih grbova, te moguča "značenja" pojedinih prezimena ili njihovih verzija na različitim jezicima (najčešče grčkom ili latinskom) dodatno su "potkrijepili" krivotvorene obiteljske povijesti. Grbovi koji izravno opisuju "značenje" prezimena vrlo su česti, pa je tako npr. dubrovački rod Pecorario u grbu imao ovcu (tal. pecora), a Ragnina tri pauka, koji vezuju ime roda uz "ragna", paučina (lat. aranea) (Janekovič-Romer, 1999, 332333). U štitu grba trogirskog roda Stafileo/Štafilič nalazi se grozd (grč. staphile), koji je povezan s izmišljenom obiteljskom predajom o njihovom plemičkom podrijetlu iz Krete i primanju u trogirsko Viječe: "Na grčkom jeziku rieč "staphile" znači grozd groždja, pak ako se uzme u obzir da na obiteljskom Stafileovom grbu ima lozova grana sa dva lista i o grani viseči grozd, postaje nam jasno koliko grčko porieklo, toliko i sama proveniencia prezimena Stafileo" (Pera, 1997, 16). Medutim, gene-aloška istraživanja trogirskoga stanovništva u 15. stolječu jasno su potvrdila da je riječ o potomcima postolara Stjepana Prvšiča rečenog Stafilije (Stephanus Perfsich dictus Stafilia caligarius), koji su njegov nadimak preuzeli kao predložak za prezime. Nadalje, iako se u štitu grba roda Dragazzo nalazi zmaj, ovu činjenicu ne treba po-vezivati s latinskom riječi draco = zmaj. Naime, unatoč sličnosti po zvučnosti, prezime roda motivirano je osobnim imenom mesara Dragača iz 15. stolječa (Dragatius Bositcouich becharius).
Treba napomenuti da počevši od 13. stolječa, kada sve veči broj sačuvanih doku-menata omogučuje genealoško pračenje obitelji i rodova, trogirski plemiči imaju grč-ka, romanska, svetačka i narodna imena, koja su ženidbenim vezama putem uobi-čajenog načina nasljedivanja došla u mnoge obitelji. Stoga romanska i slavenska imena, koja se nerijetko generacijski smjenjuju, u to vrijeme nisu pokazatelj etničke pripadnosti pojedinaca, nego su najčešče posljedica načina nasljedivanja osobnih imena gradskog i doseljenog stanovništva različitoga podrijetla. Primjerice trogirski plemič iz roda Vitturi - slavenskog imena Držimir - starijem je sinu nadjenuo ime Totila (prema gotskome vladaru), a mladem romansko ime Salingvera; Držimirovi unuci imaju pak svetačka imena Jakov i Grgur.
Isto tako sustavna genealoška analiza srednjovjekovnoga patricijata Trogira, Zadra i Splita utvrdila je da su rodovi definiranog prezimena Ciprianis (de Ciprianis) u ova dva grada različitog podrijetla, ali da je njihovo prezime istog postanja, tj. motivirano je osobnim imenom Ciprijan. Patronim zadarskog plemičkog roda motiviran je Cipri-janom Bartola Dominikova (+ oko 1314.), patronim splitskoga plemičkog roda motiviran je Ciprijanom Petra Leonardova (+ poslije 1311.), a postojanje trogirskog roda Ciprianis nije potvrdeno, tj. u srednjovjekovnom razdoblju svi su potomci nekoliko trogirskih plemiča imenom Ciprijan bilježeni isključivo s pomoču filijacije. Medutim, u Hrvatskom biografskom leksikonu (HBL) pod natuknicom "Ciprianis" definirana je "plemička obitelj, koja se javlja u dokumentima s kraja XII st. u Zadru, Trogiru i Splitu" (HBL, 1989, 686-687), iako su to tri različita roda u tri dalmatinska grada.
13
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..., 1-36
U enciklopedijama i biografskim leksikonima plemicki su rodovi vrlo često zasebne biografske jedinice, čije je rodoslovlje nerijetko prikazano u "narativnom" ob-liku. No, relativno veliki broj izvanbračne djece plemica, posebice u 16. i 17. sto-ljecu, uzrok je postojanju istoimenih plemickih i gradanskih/obrtničkih grana gotovo svih plemickih rodova. Stoga se zbog nedosljednog naslovljavanja pojedinaca u poj edinim izvorima ne može utvrditi je li riječ o plemicu ili gradaninu, kao npr. u natuknicama u HBL-u koje se odnose na trogirski rod Andreis. Uz ninskog biskupa Franju (1602.-1667.) zabilježeno je: "Potječe iz plemicke trogirske obitelji. Otac mu je bio Ivan, majka Marija Katarina, a braca Jeronim i Ivan Nikola" (HBL, 1983, 115). Medutim, biskupov otac Ivan sin je Franje, izvanbračnog sina trogirskoga plemica Ivana Nikole Andreisa, koji prema trogirskom statutu nije mogao biti uveden u Vijece. Njegov brat, korčulanski biskup Jerolim (1612.-1673.), takoder nije trogirski plemic. U leksikonu se navode i podaci o hvarskom i trogirskom biskupu Ivanu Andreisu: "(Trogir, 1611 - Trogir, 28. VI. 1681). Pripadnik plemicke trogirske obitelji, necak korčulanskog biskupa Jeronima (1612.-1673.) i brata mu ninskog biskupa Franje Andreisa (1602.-1667.)" (HBL, 1983, 119-120). Dakako da Ivan, koji je prema navedenim podacima roden god. 1611., ne može biti necak spomenutih biskupa, odnosno unuk Ivana Andreisa (+1630.), koji je bračni ugovor sklopio 6. veljače 1599. Buduci da se na temelju biskupove oporuke iz god. 1681. (DAZ, 2) može utvrditi samo genealoški podatak da je imao sestru Jelenu, očito je riječ o djeci trogirskoga zlatara Krstitelja Andreisa: Ivanu, krštenom 22. listopada 1612. i Jeleni, krštenoj 7. rujna 1614. No, biskupova oca majstora Krstitelja (*oko 1573., +1646.) ne može se genealoški identificirati kao brata korčulanskoga i ninskoga biskupa (on je vjerojatno sin ili potomak nekog trogirskog plemica iz roda Andreis, no u brojnim sačuvanim oporukama pripadnika roda Andreis on se ne spominje).
Identifikacija pripadnika gradskog plemstva u srednjem vijeku
U prvom sačuvanom popisu članova trogirskoga Velikog vijeca god. 1284. (CD, 1906, 503) sve su osobe navedene sustavom filijacije, ponekad i različitom grafijom (npr. Strechia kao vijecnik i Serbella Desse kao blagajnik ista su osoba), te njihovu pripadnost pojedinom rodu nije moguce precizno utvrditi. Primjerice, pomocu gene-aloške analize odredena je rodovska pripadnost sljedecih vijecnika: Gausinnia Marini = Gavžinja Andreis, Thomas Janniche = Toma Casotti, Marinus Bertanni = Marin Cippico, Petrus Valentinii = Petar Lucio itd. U sljedecem sačuvanom popisu iz god. 1322. (MSHSM, 1868, 340) vijecnici su takoder zabilježeni sustavom filijacije, te su genealoškom analizom identificirani npr. Petracha Stefani = Petar Cega, Ma-theus Glodii = Mate Chiudi, Federicus dom. Mathei = Fridrik Lucio, Jacobus Da-nielis = Jakov Vitturi itd. I u posljednjem, dakako nepotpunom, popisu vijecnika neposredno prije zatvaranja Vijeca iz god. 1339. (CD, 1912, 487) takoder se bez
14
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA 1-36
prethodne genealoške analize ne može utvrditi da npr. Nicola Simonis pripada rodu Andreis, Michael Stephani rodu Cega, Antonius Doymi rodu Domišič, Gregorius Matei rodu Lucio, Marcus Georgii rodu Miškovič, Dobrolus Matei rodu Quarco te Gregorius Salinguerre rodu Vitturi.
Ovi popisi, kao i objavljeni popisi zadarskih plemiča iz god 1283. (Alačevič, 1889), koji je zatim obraden uz različito čitanje izvornika (Jelič, 1901), upozoravaju na probleme čitanja brojnih antroponima, čija je preciznost od ključne važnosti pri identifikaciji svake osobe, odnosno rekonstrukciji rodoslovlja koja definiraju plemičke rodove. Brojni primjeri različitih verzija čitanja istog izvornika navedeni su prilikom identifikacije trogirskih plemiča u srednjem vijeku. Takoder je upozoreno i na suvre-menim pravopisom pisanje srednjovjekovnih osobnih imena zabilježenih u izvornoj gradi latinskim pismom, koja brojni autori čitaju i pišu na različite načine. Tako je npr. ispravno čitanje zapisa Dirsemirus, Dersemirus, Dersimirus, Dragomerus, Dersdemir, Dresemirus, Dresimirus, Drigimerus, Drugimerus i Drusimirus - Držimir, a ne Drže-mir, Druzimir, Družimir ili sl. (riječ je vokalnom "r") (Andreis, 2002a).
Potomci plemiča po muškoj lozi tijekom vremena poprimili su prezimena s pomoču kojih se identificiraju kao pripadnici istog roda, no prezimena se formiraju znatno kasnije od pojave prvih poznatih pripadnika roda, posebice za plemičke rodove čije se genealogije u Dalmaciji najčešče mogu pratiti od 13. stolječa. Stoga je temeljni problem pri istraživanju plemstva u srednjovjekovnom razdoblju upravo nepostojanje prezimena, s pomoču kojih se pojedini rodovi mogu definirati. Pri rješa-vanju ovog problema prihvačen je uobičajeni pristup koji precima pojedinih rodova i u vrijeme dok još nisu imali prezime pripisuje isto prezime. Rodovi koji su izumrli bez formiranog prezimena definirani su osobnim imenom (npr. "Ciprijan" i "Ka-lende") ili nadimkom rodonačelnika (npr. "Kokot", "Krnja" ili "Ploča"). Ova "prezimena", naznačena navodnim znakovima, potrebna su da bi se identificirali i sistematizirali svi plemički rodovi. Takoder je moguče da su neki "rodovi" nedefiniranog prezimena zapravo grane nekog drugog roda, no zbog nedostatka odgovarajučih izvora to se nije moglo utvrditi. Njihovo "prezime" definirano je kao nominativ osob-nog imena ili nadimka, tj. nije izveden moguči oblik prezimena koji bi rod mogao imati (od oblika "Ciprijan" moguči su npr. oblici Ciprianis, Ciprijanič, Ciprijančič, Ciprijanovič itd.), kao u slučaju izumrlih europskih srednjovjekovnih vladarskih dinastija (npr. Karloviči ili Karolinzi prema osobnom imenu Carolus). No, neki auto-ri, kao npr. N. Klaič, bez prehodne genealoške analize stvaraju pojedina prezimena prema vlastitome nahodenju. Ona je pripadnicima roda Andreis pridružila "prezime" Blažič (prema Blažu Andreisu), a pripadnicima roda Cippico "prezime" Ružič (prema nadimku Ruža), iako se ovi oblici ne susreču ni u izvornoj i objavljenoj gradi, a takoder ni u literaturi (Klaič, 1985).
Najstarija prezimena trogirskih rodova jesu Cega (1264.), Vitturi (1295.), Cippico (1308.) i Casotti (1362.). Sustavna genealoška obrada baze podataka dalmatinskoga
15
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
plemstva na primjeru roda Casotti ukazuje na prednost ove metode pri utvrdivanju prezimena patronimičkog postanja. Naime, rod potječe od Kažota koji se spominje god. 1216., a god. 1227. zabilježen je kao sudac. S obzirom da se osobno ime Kažot (hipokoristik romanskog imena Cassianus) u ovom rodu nasljedivalo, kao i činjenicu da je najčešci način osobne identifikacije u strednjem vijeku sustav filijacije, kao prvu potvrdu prezimena u kojoj oblik de Casotti(s) nije u funkciji filijacije treba držati zapis iz god. 1362. kada je biskup Nikola Donatov (Nicolaus Donati) zabilježen i kao Nicolaus de Cazottis.
Neki rodovi poprimaju prezime početkom 15. stoljeca (Andreis, Lucio i Buffalis), a prezime roda Mazzarello formira se tek početkom 16. stoljeca - nakon osam generacija roda, koje su u Trogiru zabilježene isključivo s pomocu filijacije, odnosno tijekom 15. stoljeca često i s nasljednim patronimom "Michaelis" - vjerojatno motivirano izmišljenim podrijetlom iz iste obitelji iz koje je potekao i trogirski biskup Desa "Macarelli", zabilježen god. 1151.
Medutim, kao što je navedeno u popisima vijecnika iz god. 1284., 1322. i 1339., prezimena se ne rabe u sustavu identifikacije. U popisu predstavnika dvije sukobljene strane plemica god. 1395. (CD, 1990, 4-5) samo dva pripadnika roda Casotti (Donatus Augustini de Casoctis i Casoctus de Casoctis) i Cippcio (Marinus Petri Cipichi i Marcus Petri Cipichi) zabliježena su imenskom formulom koja sadrži prezime dok su svi ostali plemici zapisani uobičajenim sustavom filijacije (pripadnici roda Vitturi zabilježeni su npr. kao Dessilus quondam Lampredii, Luxa Micacii, Marinus quondam Lampredii, Micacius quondam Lampredii, Micacius Nicolai Micacii, Micacius Petri Micacii i Nicolaus Petri Micacii). Medutim, u razdoblju 1470.-1481. svi pripadnici trogirskog Velikog vijeca vec su zabilježeni suvremenom imenskom formulom: osobnim imenom, očevim imenom i prezimenom. Izuzetak su dva člana koji pripadaju rodu Domišic; oni su zapisani kao Jakov pok. Dujma Desina i njegov sin kao Ivan Jakova Dujmova.
Pored utvrdivanja rodovske pripadnosti pojedinih osoba ključni problem u razdoblju prije zatvaranja Vijeca jest utvrditi koji su pripadnici pojedinih rodova ujedno bili i članovi Vijeca. Naime, tada su u Vijece birani i ugledni/imucni gradani čiji očevi nisu nužno i sami bili vijecnici, a samo naslovljavanje gradana kao ser nije izravni dokaz da je dotična osoba ujedno i član Vijeca, odnosno, kasnije i plemic.
Otvorenost Vijeca za prijem novih članova iz gradanskih redova ubrzo ce u gotovo svim dalmatinskim komunama biti zamijenjena njegovim zatvaranjem po uzoru na Vijece u Veneciji (tzv. "serrata"), čime su vijecnici postali nasljedni plemici. Svoje Vijece Korčula zatvara god. 1326., Dubrovnik god. 1332., Hvar i Split god. 1334., Trogir god. 1340. itd. Stoga u statutima vecine dalmatinskih komuna iz prve polovice 14. stoljeca postoji odredba prema kojoj članovi Vijeca mogu biti samo sinovi i unuci jednom izabranih vijecnika. Time se izdvaja plemstvo (gradski patricijat, vlastela), odnosno nasljedni stalež koji postaje istovjetan s članstvom u Vijecu.
16
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA 1-36
Sl. 5: Grb trogirske plemicke obitelji Casotti (katedrala Sv. Lovre). Fig. 5: Coat of arms of the Trogir noble family ofCasotti (St. Lawrence Cathedral).
17
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA 1-36
Identifikacija plemičkih naslova u razdoblju od 16. do 19. stoljeca
Državne vlasti u 16. stolječu sve češče dodjeljuju plemičke naslove. Stvara se novo plemstvo u obnovljenim gradskim Viječima Nina i Skradina, a u Dalmaciju doseljavaju i plemiči iz geografski bližih regija (najčešče iz područja današnje Italije i Grčke). Plemstvo u Dalmaciji 17. i 18. stolječa različitog je podrijetla i nobiliteta, a na grad Trogir i/ili njegove stanovnike odnosi se nekoliko tipova plemstva. Večina plemiča trogirski su plemiči, iako plemstvu Trogira pripadaju i obitelji/rodovi koji ne žive u gradu. Isto tako, u gradu žive plemiči drugih dalmatinskih gradova/komuna, zatim plemiči koji uživaju mletačko državno plemstvo i/ili plemstvo drugih suverenih država, ali i gradanske ili obrtničke grane istoimenih plemičkih rodova, koje su katkad i same stekle plemičke naslove u vlastitom ili nekom drugom gradu. Stoga je analiza dalmatinskoga plemstva i plemstva u Dalmaciji, gdje žive plemiči i neplemiči istog prezimena kao i nositelji različitih plemičkih naslova, moguča isključivo gene-aloškom analizom brojnih izvora. Shematski prikaz različitih tipova i stupnjeva plemstva nakon 16. stolječa koji se odnose na grupacije gradana i plemiča u Trogiru, odnosno trogirske gradane i plemiče u drugim naseljima je sljedeči:
1.	Plemstvo Trogira
-	(a) plemstvo Trogira kao matičnog grada/komune koje uživaju njegovi gradani (večina rodova trogirskoga plemstva)
-	(b) plemstvo Trogira koje uživaju pripadnici stalnoga stanovništva drugih gradova/komuna (npr. Califfi iz Rovinja i Zadra, Caralipeo iz Omiša, Fondra iz Šibenika i Zadra itd.);
2.	Državno plemstvo Venecije (naslov nobile ili conte) koje uživaju:
-	(a) pripadnici domačega plemstva koji stalno žive u gradu (nije poznata niti jed-na dodjela naslova conte Veneto trogirskim plemičima stalno nastanjenim u gradu);
-	(b) pripadnici domačega plemstva koji stalno žive u drugim gradovima (npr. conti Califfi, Caralipeo i Fondra);
-	(c) obitelji koje povremeno (npr. conti Dudan u razdoblju 1774.-1793., kada su agregirani i u trogirsko Viječe ili stalno (npr. conte Šimun Nutrizio Grisogono) žive u gradu kao trogirski gradani;
3.	Plemstvo drugih gradovaAomuna koje uživaju trogirski gradani (npr. Dragaz-zo kao plemiči Budve, zatim Canali, Casotti i Grazio kao plemiči Skradina, Crnice kao plemiči Nina i Garagnini kao poljički i omiški plemiči prije agregacije u tro-girsko plemstvo);
4.	Plemstvo drugih državno-pravnih entiteta koje uživaju trogirski gradani (npr. Buffalisi kao ugarsko-hrvatski plemiči prije agregacije u trogirsko plemstvo i jedna grana roda Cippico čiji su pripadnici i u zapisnicima Viječa naslovljeni kao conte, što vjerojatno odgovara naslovu lateranskoga grofa).
18
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA 1-36
Padom Mletačke Republike god. 1797. Trogir je došao pod austrijsku upravu (1797.-1805.). Nova vlast nije zadirala u plemička Viječa gradova te su ona nastavila djelovati sve do uspostave francuske vlasti. Neke su komune u tom razdoblju i dalje primale nove članove u Viječe, no trogirsko Viječe nije agregiralo ni jednu novu obitelj. Francuska uprava (1806.-1813.) ukinula je god. 1807. sva staleška tijela u Dalmaciji, no dvadesetih godina 19. stolječa austrijske su vlasti počele potvrdivati plemičke naslove obiteljima koje su u bivšoj državi imali različite plemičke statuse (gradsko plemstvo ili državno plemstvo s naslovima nobile ili conte).
Iako su počevši od 16. stolječa formirana prezimena svih plemičkih rodova, zbog relativno velikog broja izvanbračne djece dalmatinskih plemiča, posebice tijekom 16. i 17. stolječa, isti rodovi (prezimena) pripadaju različitim društvenim grupacijama. Svi rodovi imaju i svoje gradanske grane, koje se nerijetko mogu pratiti i tijekom nekoliko stolječa. Pripadnici tih grana često su obrtnici ili trgovci koji su kao tro-girski gradani u arhivskoj gradi (notarskim spisima, oporukama, matičnim knjigama) često naslovljeni kao i plemiči (dominus, signor) te se bez sustavne genealoške analize cjelokupnog dalmatinskoga plemstva ne može utvrditi jesu li plemiči ili gradani, te njihov ispravni nobilitet.
Primjerice, Krstitelj Casotti (1581.-1639.), izvanbračni sin trogirskoga plemiča, god. 1628. oženio je šibensku plemkinju Klaru Križančič te se u Šibeniku i nastanio. Njegov unuk, vojni časnik Ivan (*oko 1681., +1743.) agregiran je u plemičko viječe grada Skradina god. 1727. te je za iznimne zasluge god. 1728. od mletačkog senata primio nasljedni naslov "conte veneto" (Granič, 2002, 191). Stoga ova osoba naslovljena kao nobile ili conte Ivan Casotti u arhivskoj gradi kako Šibenika tako i Trogira ne pripada trogirskome plemstvu, iako večina pripadnika ovoga roda naslovljena kao nobile pripada trogirskome gradskom patricijatu.
Ivan Blažev Casotti (1651.-1712.), na sjednici Viječa 11. prosinca 1685. isklju-čen je iz plemstva zbog odbijanja sudačke dužnosti. Iako su prema odredbi Viječa on i njegova obitelj trebali biti prognani u Split, Ivan se često spominje u trogirskim izvorima s kraja 17. stolječa. Buduči da trogirskim statutom nije reguliran plemički status živučih potomaka osobe koja je isključena iz plemstva, nije jasno jesu li istovremeno isključeni i njegovi tada maloljetni sinovi, koji su po rodenju naslijedili plemički naslov, te kojima je otac bio član Viječa (u slučaju da su sinovi isključene osobe i sami članovi Viječa, na njih se ta odredba zasigurno ne bi odnosila). S obzirom da nisu sačuvani zapisnici Viječa iz početka 18. stolječa, ne može se utvrditi plemički status Ivanova sina Blaža Casottija. Iako je roden god 1676. kao sin plemiča, vjerojatno nije uveden u Viječe te njegovi potomci nisu izgubili plemički naslov zbog njegova braka s kčeri trogirskog obrtnika, nego zbog očeva isključenja iz plemstva za vrijeme njegove maloljetnosti.
Naslovljavanje u sačuvanim izvorima nije uvijek ujednačeno, katkad nije do-voljno precizno, a u nekim slučajevima nije ni točno. Stoga se na temelju naslova i
19
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..., 1-36
prezimena ne može uvijek precizno utvrditi pripadnost odredenom gradskom plemstvu. Naime, mnogi su plemiči često naslovljeni kao gospodin (ser, illustre signor, illustrissimo signor, spettabile signor, domino i sl.) - kao i njihovi rodaci istog prezimena koji (više) nisu pripadnici plemstva. Katkad su plemiči zabilježeni samo imenom i prezimenom (kao i drugi gradani i stanovnici Trogira), a u nekim su slučajevima naslovljeni kao Nobilis vir ili Nobil signor, pri čemu plemički naslov ne pokazuje da su pripadnici trogirskoga plemstva. Neki su plemiči istovremeno bili članovi nekoliko viječa (npr. Jakov Cerineo bio je prvotno brački, zatim hvarski, splitski i trogirski plemič). Poneki su imali i više od pet plemičkih naslova, no svi njihovi plemički naslovi u izvorima redovito nisu navedeni.
Takoder treba napomenuti da se pored neodredenoga naslova "Nobile" u matičnim knjigama i oporukama često navodi i nedovoljno preciziran naslov "conte", koji može imati višestruko značenje: conte veneto - najviši stupanj državnoga plemstva, conte laterano - naslov koji je dodjeljivao papa ili papinski vazali i conte per cortesia - naslov iz učtivosti kojim su naslovljeni mnogi dalmatinski plemiči tijekom 18. stolječa, iako nisu imali državni ili papinski naslov "conte" (u to je vrijeme večina splitskih plemiča iz učtivosti naslovljena kao "conte").
Netočno naslovljeni kao trogirski plemiči u pravilu su zabilježeni u matičnim knjigama drugih naselja. Tako je npr. u hvarskim maticama vjenčanih god. 1627. za-bilježen magnificus dominus Ioannes Babtista Capogrosso Nobilis Traguriensis (trogirski gradanin), a u šibenskim maticama vjenčanih god. 1630. šibenski plemič i trogirski gradanin Ivan Ferro naslovljen je kao trogirski plemič (Iohannes Fero Nobilis Traguriensis).
Relativno je česta pojava medu europskim vladarskim dinastijama i visokim plemstvom da izvanbračna djeca dobivaju plemičke naslove nižeg ranga od očeva te nerijetko postaju rodonačelnici rodova drukčijeg prezimena. Izvanbračna djeca tro-girskih plemiča izgubila su plemički naslov, iako su neka (npr. Ivan Casotti Dona-tov), ili njihovi potomci osobno primljeni u plemička viječa (Andreisi u Trogiru, Buffalisi u Ninu te kasnije u Trogiru; Buffalisi su dobili ugarsko-hrvatsko plemstvo, a Casotti u Šibeniku mletački naslov conte veneto). U ovim su slučajevima izvan-bračna djeca i njihovi potomci zadržali prezime matičnog roda, što je najčešči slučaj u dalmatinskom plemstvu; u svakom gradu postoje plemičke i gradanske ili obrtničke obitelji istog prezimena, koje su u pravilu potekle od izvanbračne djece plemiča.
Medutim, izvanbračni potomci nekih dalmatinskih plemiča promijenili su pre-zime. Na taj su način nastali npr. gradanski rodovi Avian u Trogiru - prema Okta-vijanu/Avijanu, izvanbračnom sin trogirskog plemiča Konstantina Celia Casotta - i Giordani u Zadru - kao potomci zadarskog plemiča Jordana Nozdronje. Pored ovak-vog gubitka rodovskog identiteta (prezimena), takoder je zabilježeno nekoliko slu-čajeva nastanka novih neplemičkih obitelji, katkad i rodova, s več postoječim ple-mičkim prezimenima. One su u pravilu nastale pokrštavanjem pripadnika osoba
20
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA 1-36
drugih vjera, koje su tom prilikom najčešče poprimile prezime crkvenoga vjerodo-stojnika koji ih je pokrstio. Tako je npr. god. 1727. hvarski plemič i prezbiter Šimun Jakša u Visu pokrstio židovsku obitelj Abenu (supružnici Jakob i Stela, te djeca Abraham, David i Mojsije), koji su tom prilikom dobili prezime "Jakša-Farolfi" te, dakako, promijenili i osobna imena. Njihovi su potomci u viškim maticama tijekom 18. stolječa bilježeni prezimenima Jakša (pri čemu ih se bez genealoške analize ne može razlikovati od pripadnika istoimenoga plemičkog roda), zatim kao Jakša Farolfi i, Farolfi - oblikom koji se ustalio kao prezime novoga gradanskog roda.
Demografska obilježja gradskog plemstva kao staleškog izolata
Povijesna demografija relativno je nova znanstvena disciplina kojoj je cilj rekonstrukcija demografske slike prošlosti, te objašnjenje uzroka i posljedica koji na nju utječu. Istraživanja su u pravilu interdisciplinarna, smještena izmedu povijesti, demografije, geografije, ekonomije, etnologije i antropologije. U Hrvatskoj je od druge polovice 20. stolječa objavljen znatan broj radova o povijesnoj demografiji pojedinih naselja ili regija (Stipetič, 2004), no vrlo je rijetka demografska analiza na razini društvenih grupacija, posebice za razdoblje prije 19. stolječa. Naime, ako grupacije nisu ograničene geografski ili geografsko-staleški (npr. trgovci, obrtnici ili plemstvo - osim dubrovačkoga, koje je u odredenom razdoblju statutarnim odredbama zahtije-valo sklapanje brakova isključivo medu vlastitim pripadnicima), potrebno je sustavno pregledati brojne izvore iz širega geografskoga područja, da bi se utvrdili precizni vitalni podaci i migracijski putevi pripadnika ovih relativno malobrojnih grupacija. To je vremenski zahtjevno istraživanje s obzirom da je to relativno mali uzorak, te je preciznost podataka od iznimne je važnosti pri statističkoj obradi. Jedine do sada poznate povijesno-demografske analize odredene društvene grupacije u Hrvatskoj temelje se na gradi iz najsačuvanijega hrvatskog arhiva (dubrovačkoga) i gradskih matičnih knjiga, a odnose se na dubrovačku vlastelu (Krivošič, 1990; Vekarič, 2000; Rheubottom, 1988; Rheubottom, 2000; Cosič, 2001).
Prve demografske podatke o dalmatinskim komunama i njihovom plemstvu donosi Giustiniani u svom izvještaju iz god. 1553., prema kojemu u Trogiru tada živi deset plemičkih "obitelji" (MSHSM, 1877, 208). Medutim, buduči da se deset "obi-telji" (famiglie dieci) odnosi na deset rodova različitog broja obitelji, Giustiniani ne donosi informaciju o stvarnom brojčanom stanju plemstva, odnosno Viječa. Naime, u to vrijeme rodovi Buffalis, Chiudi i Vitturi zaista su zastupljeni s jednom obitelji, a npr. rodovi Andreis, Casotti i Cega/Celio imaju po desetak obitelji (usp. Tablicu 1). Deset trogirskih plemičkih rodova imalo je u to vrijeme oko 50 obitelji s približno 250-300 članova, te se udio plemstva u stanovništvu trogirske komune može pro-cijeniti na oko 5,5%. Uz pretpostavku da je udio djece do 18 godina oko 30%, broj punoljetnih muškaraca koji mogu biti članovi Viječa kreče se oko 70-80. Slični udio
21
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA 1-36
u ukupnom stanovništvu imali su patriciji u Veneciji god. 1581. (4,5%), a u Dubrovniku je udio vlastele u ukupnom stanovništvu sredinom 16. stolječa iznosio 15% (krajem 14. stolječa udio je iznosio 17%, a sredinom 15. stolječa 20%) (Krivošič, 1990, 61).
Zatvaranjem Viječa nastaju malobrojni staleški izolati čija budučnost ovisi is-ključivo o demografskom razvoju plemičkih rodova. Svi su plemiči do god. 1553. uvedeni u Viječe kao zakoniti (ili naknadnim brakom ozakonjeni) punoljetni sinovi plemiča koji su - u skladu sa Statutom - pokazali da znaju čitati i pisati. Medutim, sve je više bilo plemiča koji su neku od izvanbračnih veza - ponajčešče sa svojim služavkama - ozakonjavali, čime su i djeca iz tih veza postala zakonita i primana u Viječe. Po uzoru na Veneciju šibensko je Viječe god. 1551. zaključilo da takve sinove (kojima majka nije plemkinja) ne bi trebalo primati u Viječe, što je mletačka vlada potvrdila iduče godine, a to vrijedi za one koji se rode poslije toga datuma (Novak, 1976, 222). Slična se odluka nalazi i u reformacijama trogirskog statuta iz god 1553., prema kojoj plemiči više ne mogu biti ni oni koji su pozakonjeni kasnijim brakom roditelja (Statut, 1988, 364) ali se, za razliku od šibenske odluke, to odnosi i na tada več rodenu djecu. Nakon što je trogirski plemič Donat Casotti naknadnim brakom sa služavkom ozakonio njihove sinove Augustina (*oko 1530.) i Ivana (*oko 1540.), Augustin je zasigurno uveden u Viječe prije ove statutarne odluke. No, Ivan -koji nakon novih odredbi više nije mogao biti uveden na uobičajeni način - agregiran je u Viječe dukalom od 28. veljače 1565., što je ujedno i jedini poznati slučaj agre-giranja trogirskoga plemiča putem dukale, koju je Viječe i prihvatilo.
Broj trogirskih viječnika tijekom tristotinjak godina (1475.-1659.) isključivo je ovisio o broju zakonite muške djece trogirskih plemiča. Procjena broja punoljetnih muških članova ovih rodova, koji su u pravilu i članovi Viječa, u razdoblju 1475.1675. prikazana je u Tablici 1.
Epidemije kuge, ratovi, utrnuča pojedinih plemičkih rodova i brojna izvanbračna djeca, koja prema gradskim statutima nisu imala pravo na nasljedni plemički naslov, doprinijeli su znatnom smanjenju broja viječnika sredinom 17. stolječa. Tada ih je bilo samo tridesetak koji, dakako, nisu uvijek bili u gradu. Desetak plemiča zasigurno ne prisustvuje sjednicama Viječa zbog stalnog boravka u drugim gradovima, obnašanja civilnih ili crkvenih dužnosti izvan Trogira, boravcima na talijanskim sveuči-lištima, bolesti, itd. Stoga su plemiči bili primorani promijeniti neke statutarne odredbe te nakon više od tri stolječa god. 1659. "otvoriti" Viječe, odnosno agregirati nove obitelj i/rodove. Slično je stanje, kao posljedica specifičnog razvoja staleških izolata bilo i u drugim dalmatinskim komunama sve do druge polovine 17. stolječa kada su gotovo sva brojčano osiromašena Viječa bila prisiljena provesti agregacije novih obitelji (Split god. 1671., Zadar god. 1694. itd.).
22
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
Tablica 1: Procjena broja muskaraca starijih od 16/18 godina prema plemickim rodovima, 1475.-1675.
Table 1: Estimated number of men older than 16/18 per noble families, 1475-1675.
Rod / Family	1475.	1500.	1525.	1550.	1575.	1600.	1625.	1650.	1675.
Andreis	13	17	15	13	12	8	7	5	9
Buffalis	2	3	3	2	2	1	-	1	1
Casotti	2	2	4	6	11	9	4	4	2
Celio/Cega	9	9	10	23	15	9	8	5	3
Chiudi	4	4	3	5	5	-		-	-
Cippico	8	8	7	10	11	9	5	5	4
Domišič	2	-	-	-	-	-	-	-	-
Lucio	2	6	5	2	3	2	2	1	1
Mazzarello	3	4		14	8	4	6	4	4
Quarco	1	3	4	6	9	2	5	3	2
Vitturi	4	3	I	1	3	2	3	4	1
Ukupno / In stim	50	59	58	83	79	46	40	32	27*
'Nakon agregacija god. 1659. (kada su primljena i 2 i lana roda Andre is) i god. 1671. (Radoš), u Viječu se god. 1675. rialazi još i 11 pripadnika novoprimljenih rodova te ono ukupno broji oko 40 članova.
'Fallowing the aggregations in the years 1659 (when 2 members of the Andreis family were also admitted) and ¡671 (Rados), the Council in 1675 also included II members of newly admittedfamilies, and had thus around 40 members in total.
Prema anagrafu Trogira god. 1795., koji obuhvaca grad s predgradima, bilo je 25 plemickih (4,6%), 15 gradanskih obitelji (2,8%) te 505 obitelji pučana (92,6%) (DAZ, 1). Medutim, u ovom su popisu plemicke "obitelji" zapravo rodovi koji imaju 46 obitelji, a obitelji pučana zasigurno su računate kao domacinstva te je tako kod plemickih "obitelji" desetak obitelji rodova Casotti i Cippico iskazano kao "dvije obitelji", a kod pučana su npr. dva brojna roda - Slade i Pomenic - iskazani kao dvadesetak obitelji. Uz isto značenje pojma "obitelj" za plemicke i pučanske rodove, ova bi statistika trebala iskazati 46 plemickih obitelji, tj. njihov bi udio u gradskom stanovništvu bio 8,1%. No, ovakav pristup nije metodološki opravdan jer su gra-danske obitelji i obitelji pučana pripadnici stalnoga stanovništva Trogira, a svi rodovi trogirskoga plemstva ne žive stalno u gradu. Iako je god. 1795. bilo 26 plemickih rodova, šest rodova (koji ujedno imaju i šest obitelji) ne žive u Trogiru, nego pri-padaju stalnom stanovništvu drugih gradova: Mazzarello u Splitu, Pellegrini i Fondra u Šibeniku i Zadru, Radoš u Parmi, Caralipeo u Omišu, Califfi u Rovinju i Zadru te Dudan u Kaštelu Kambelovcu. Takoder ni sve obitelji Cippico ne žive u Trogiru, a obitelji Michieli Vitturi tada pretežito žive u Kaštelu Lukšicu, Postirama i Splitu. Stoga stvarnom udjelu plemickih rodova od oko 6% doprinosi svega 35 od 46 ple-
23
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..., 1-36
mičkih obitelji, a treba napomenuti da je udio plemstva manji od udjela plemičkih obitelji, jer dio plemičkih obitelji ima manje djece od relativno brojnih obitelji pu-čana.
Pokazatelji prirodnog i mehaničkog kretanja staleških izolata, s obzirom na njihove specifičnosti, imaju drukčije značenje od istih pokazatelja u demografiji sta-novništva. Naime, pod prirodnim se kretanjem ove grupacije najčešče podrazumijeva samo onaj dio nataliteta koji se odnosi na zakonitu djecu plemiča, što npr. u 17. sto-lječu iznosi oko 80% ukupnog nataliteta te, nakon donošenja odgovarajuče statuarne odluke, i djecu iz brakova sklopljenih izmedu plemiča i pučanka. Doseljavanje (imigracija), kao jedan od tipova mehaničkog kretanja stanovništva, analogno je agregiranju plemiča u Viječe, a iseljavanje (emigracija) u pravilu nije istovjetno s iseljavanjem plemiča iz grada (oni su u večini slučajeva i nadalje članovi Viječa), nego obuhvača plemiče koji su isključeni iz Viječa, ali i one koje Viječe više ne vodi u svojoj evidenciji, najčešče zbog neprimanja u Viječe potomaka iseljenih obitelji nakon tri generacije, definirajuči iseljenika - koji je bio trogirski plemič - kao prvu generaciju.
No, gradska su plemstva vrlo mali staleški izolat koji broji nešto više od stotinjak osoba, te njihovi demografski pokazatelji nemaju i odgovarajuču statističku vrijed-nost. Oni su isključivo kvalitativni pokazatelji, tj. upučuju na pojedine osobitosti izolata koje če biti kvantitativno preciznije utvrdene nakon sustavne analize znatno večeg broja izvora. Naime, nepoznati ili nesigurni vitalni podaci o dvadesetak osoba u izolatima koji imaju 1.000-2.000 stanovnika sačinjavaju svega oko 1-2% poda-taka, dok je njihov udio u prosječnom dalmatinskom gradskom plemstvu znatan, te iznosi oko 15-20%.
Zbog nasljednosti plemstva po muškoj lozi, stopa maskuliniteta iznimno je važan pokazatelj nataliteta ovog izolata. Ona se najčešče iskazuje kao broj živorodene muške djece na 1.000 živorodene ženske djece, odnosno u manjim uzorcima na 100 živorodene ženske djece. Broj rodene muške djece u pravilu je uvijek veči od ženske, iako je na području trogirske opčine u pojedinim naseljima tijekom 18. stolječa za-bilježen i manjak muške rodene djece (Andreis, 1998). Procjena stope maskuliniteta u 16. stolječu iznosi oko 110 te je nešto veča od prosječne stope za splitsko i za-darsko područje u 19. stolječu. Trogirske matice od god. 1569. do 1800. sadrže oko 16.400 upisa, te je na temelju tih podataka izračunata stopa maskuliniteta od 111 za 17., odnosno 109 za 18. stolječe.10
U istom razdoblju podaci izračunati na temelju broja nositelja pojedinih imena, prema kojima bi stopa maskuliniteta trogirskoga plemstva u 17. stolječu bila veča od gradske i iznosila 119, te još veča u 18. stolječu (124) nisu realni pokazatelj. Naime,
10 Dio upisa odnosi se na krštenja stanovništva susjednih naselja Žednog, Okruka i Segeta rijekom 16. i 17. stolječa. S obzirom da svečenici nisu uvijek zapisivali provenijenciju roditelja, egzaktne vrijed-nosti bit če poznate tek nakon sustavne analize stanovništva ovih naselja.
24
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..., 1-36
u prikazu osobnih imena zabilježeni su svi plemiči: oni koji su to pravo nasljedili rodenjem (prirodno kretanje), kao i oni koji su plemstvo stekli agregacijom (meha-ničko kretanje). Kako su svi agregirani članovi muškarci, a dio njih je u vijeme agregacije i neoženjen, broj nositelja muških imena veči je od broja muške djece rodene u obiteljima trogirskoga plemstva. S obzirom da se radi o relativno malom uzorku (oko 350-400 osoba po stolječu) nedostatak podataka o pojedinim rodovima može znatno utjecati na procjenu ove stope. Primjerice, udio samo jedne osmeročlane i jedne deveteročlane obitelji roda Radoš u ukupnom broju trogirskih plemiča ro-denih u 17. stolječu jest oko 5%. O ovom rodu tijekom 18. stolječa ima vrlo malo podataka (tada žive u Parmi) te bi dodatni podaci o npr. desetak više muških ili ženskih osoba znatno utjecalo na procjenu stope maskuliniteta.
Izvanbračna djeca, posebice muška, takoder znatno utječu na stopu nataliteta plemstva. Ona, dakako, povečavaju natalitet stanovništva, no ne utječu (osim u iz-nimnim slučajevima) na pokazatelje nataliteta plemstva. Njihov relativno veliki broj indirektno utječe na smanjeni natalitet plemičkih obitelji, odnosno na smanjenje broja viječnika. Naime, ona su rodena najčešče prije sklapanja (prvog) braka oca (plemiča), a kasnijim ulaskom u brak kod dijela plemiča smanjen je fertilitet braka.
Broj izvanbračne djece posebice je velik u 16. i 17. stolječu. U razdoblju 1601.1700. prema podacima iz matičnih knjiga u Trogiru je medu 7.144 krštenika bilo 531 izvanbračno dijete (7,4%). No, medu 253 djece trogirskih plemiča njih 42 (oko 17%) rodeno je u izvanbračnim vezama. Zbog nepotpunosti matičnih knjiga Trogira i susjednih naselja, broj izvanbračne djece plemiča zasigurno je veči; njihova su krštenja nerijetko zabilježena u maticama drugih naselja, kao što su npr. splitski plemiči svoju izvanbračnu djecu katkad krstili i u Trogiru, trogirski u Kaštelima itd. Za dio djece nema podataka u sačuvanim maticama te se o njihovom postojanju do-znaje iz oporuka, kako plemiča tako majki ili rodbine pojedine djece. Na temelju podataka iz svih izvora može se procijeniti da tijekom 16. i 17. stolječa svako četvrto ili peto dijete plemiča - koju su očevi i priznali te su vjerojatno i njihovi biološki očevi - nije rodeno u braku (uz nekoliko zapisa krštenja dopisano je da "otac" djeteta tvrdi da nije otac, iako je to njegova majka izjavila). Trogirski su plemiči najčešče imali izvanbračnu djecu sa svojim služavkama, ali i s izvanbračnim kčerima plemiča, a izvanbračna djeca plemiča i plemkinja, kao npr. Augustin, sin Jerolima Casottija i Klare Cippico, koji je roden u Kaštelu Novome 23. srpnja 1713. (roditelji su vjenčani u Trogiru 10. siječnja 1714.), vrlo su rijetka.
Podaci o iseljavanju trogirskih plemiča zabilježeni su u zapisnicima Viječa (prili-kom uvodenja u Viječe npr. pripadnika rodova Andreis iz Šibenika ili Mazzarello iz Splita), zatim oporukama, u kojima oporučitelji navode gdje se tada nalaze njihova brača, sinovi ili nečaci, te brojnim drugim izvorima. Katkad je to bio privremeni boravak (npr. na sveučilištu u Padovi), ili trajni svojevoljni boravak, ali takoder su zabilježeni i prinudni boravci u Veneciji ili Padovi u prvoj polovici 15. stolječa, te u
25
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA 1-36
turskom zarobljeništvu tijekom 16. i 17. stoljeca. Ti su podaci nerijetko i posljednji o dotičnim osobama.
Iseljavanjem iz grada plemici su katkad generacijama zadržali gradsko plemstvo. Tako je npr. Andrija Andreis oko god. 1435. odselio u Šibenik (ova grana takoder je agregirana i u šibensko plemstvo), Valerij Mazzarello nakon vjenčanja sa splitskom plemkinjom Klarom Geremia oko god. 1560. trajno je preselio u Split (njegovi su potomci neko vrijeme takoder živjeli na Visu i u Kaštelima). Neki plemici koji su stalno živjeli izvan matične komune, izgubili su pravo na njeno plemstvo zbog ne-primanja u Vijece tijekom dvije generacije, kako je u dalmatinskim gradskim sta-tutima najčešce regulirano pravo na nasljedno plemstvo. Medutim, vecina plemica nije htjela da njihovi potomci izgube pravo na plemstvo te se u relativno kasnijoj životnoj dobi pojavljuje na sjednici Vijeca matične komune. Primjerice, na sjednici Vijeca 11. ožujka 1773. prema nasljednom pravu uvedeni u Vijece conte Petar Antun Caralipeo pok. Pavla iz Omiša (u dobi od oko 68 godina) i Augustin Mazzarello pok. Fridrika iz Splita (u dobi od 38 godina). Slično je bilo i medu splitskim plemicima, te je npr. splitski i hvarski plemic Rafael Jakša (1688.-1760.) po nasljednom pravu uveden u splitsko Vijece na sjednici 19. svibnja 1737. u dobi od 49 godina (Duplan-čic, 1998).
Zasigurno je bilo više trogirskih plemica koji su iselili iz grada, no nije poznato jesu li u novim sredinama imali potomke te jesu li oni - i koliko dugo - zadržali pravo na trogirsko plemstvo, kao npr. grana roda Casotti u Bellunu. No, u matrikuli trogirskoga plemstva god. 1797. upisan je conte Pietro Radoš čiji su preci agregirani u Vijece god. 1671., te nikada nisu stalno živjeli u Trogiru (sastavljaču matrikule nije poznato ime njegova oca, jer rod vec dugo živi u Parmi); rod Radoš nalazi se u evidenciji trogirskih plemica unatoč činjenici da generacijama ne živi na području Dalmacije te, dakako, ne prisustvuje sjednicama Vijeca.
Sklapanje brakova plemstva obilježeno je njihovom staleškom pripadnošcu i imovinskim stanjem. Medutim, genealoškom analizom sklopljenih brakova teško je raz-lučiti osobne od obiteljskih, odnosno rodovskih interesa. Brakovi npr. žena iz starije grane roda Lucio (tada još bez formiranog prezimena) - najimucnijega trogirskog roda u 13. stoljecu (Andreis, 2003) - s krčkim knezom Leonardom Frankapanom, dubrovačkim plemicem Junijem Volcio, te sinom kneza Nikole iz Splita (nepoznate rodovske pripadnosti), vjerojatno su plod obiteljskih interesa. Manji je dio plemstva sklapao brakove protiv obiteljske/očeve volje, o čemu postoji nekoliko zapisa u oporukama u kojima otac izrijekom razbaštinjuje dijete.
Statutarna odluka kojom trogirski plemic ne može biti onaj kojemu otac ili djed nisu bili plemici tijekom stoljeca se pokazala nedovoljnom te je dopunjena novim odlukama. Sve češca pojava ozakonjivanja izvanbračne djece plemica naknadnim brakom roditelja potaknula je Vijece da god. 1553. donese odluku kojom takva djeca više ne mogu biti plemici. Medutim, buduci da su naknadno sklopljeni brakovi u
26
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA 1-36
pravilu bile ozakonjene izvanbračne zajednice plemiča i njihovih služavki ili pu-čanki, god. 1573. donesena je nova statutarna odluka da se ubuduče "ni jedan plemič ovoga Viječa ne usudi zaključiti brak niti uzeti za ženu onu koja nija plemkinja ili bar časna gradanka. A ako postupi suprotno te uzme za suprugu ženu najnižeg podrijetla ili (ženu) na zlu glasu, njegovi sinovi ne mogu i ne smiju nipošto biti primljeni ni prihvačeni u ovo viječe ... (Statut, 1988, 364-366).
Ove statutarne odluke, koje su redefinirale natalitet trogirskoga plemstva, zasi-gurno su utjecale i na izbor budučih supruga trogirskih plemiča. No, zbog nedostatka zapisnika sjednica Viječa ne može se sa sigurnošču utvrditi jesu li svi zakoniti sinovi potekli iz brakova trogirskih plemiča i gradanki zaista i primljeni u Viječe.
Analiza nupcijaliteta trogirskog plemstva temeljena je isključivo na plemičkom naslovu u trenutku sklapanja braka, pri čemu su obuhvačeni svi brakovi trogirskih plemiča/plemkinja, bez obzira je li trogirsko plemstvo odredene osobe kronološki ujedno i najstarije, a kod njihovih bračnih drugova plemički je naslov odreden kronološki (ako su poznati odgovarajuči podaci), a ne plemičkim rangom. Primjerice, ako je bračni drug imao naslov conte i nije bio član nekoga gradskog viječa - definiran je kao conte; ako je bio npr. plemič grada Zadra, a takoder i conte - definiran je kao zadarski plemič. Na taj način svaki bračni drug odreden je samo jednim naslovom. Treba napomenuti da dva plemička ranga (conte i nobile) nisu znatno utjecala na izbor bračnog druga dalmatinskog plemstva, iako su odredeni trendovi zabilježeni u sredinama u kojima postoji nekoliko plemičkih stupnjeva (niže plemstvo, baruni, grofovi, kneževi), pa su tako npr. njemački plemiči češče sklapali brakove s ženama višega plemičkog ranga, a plemkinje s muškarcima nižeg ranga (Hurwich, 1998).
Zbog složenog sustava plemičkih naslova, koji nisu uvijek povezani s mjestom stalnoga boravka, analiza nupcijaliteta može se provesti prema nekoliko kriterija, pri čemu se glavni metodološki problemi odnose na iskazivanje nobiliteta plemiča koji su istovremeno bili članovi nekoliko Viječa, odnosno koji je primarni pokazatelj plemstva bračnoga druga: pripadnost Viječu ili rang plemičkih naslova (conte, nobile). Tako se npr. brak sklopljen 23. studenog 1749. u Trogiru izmedu Silvija Dragazza i Ane Gavalla prema nobilitetu drži brakom budvanskog plemiča i kretske plemkinje, no s obzirom na pripadnost stalnom stanovništvu riječ o braku dvoje trogirskih gradana (Silvije Dragazzo agregiran je god. 1773. u trogirsko Viječe, no u vrijeme skla-panja braka nije bio trogirski plemič). Medutim, zbog nepotpunih naslova u matičnim knjigama, svim osobama ne može se utvrditi moguči plemički status.
Brakovi dalmatinskih plemiča u višestoljetnom razdoblju pretežito su sklapani s plemkinjama (oko 75%), najčešče iz vlastitoga grada i susjednih komuna, ali takoder i s djevojkama iz imučnih i uglednih gradanskih obitelji. Na taj su način tijekom vremena dalmatinske plemičke obitelji rodbinski višestruko povezane, a mreža sklop-ljenih brakova dalmatinsko plemstvo povezuje najčešče s mletačkim patricijatom, ali takoder i s gradskim plemstvom drugih talij anskih gradova te plemstvom grčkih
27
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
otoka Krfa i Krete, zatim Dubrovačke Republike, Njemačke i Svetog Rimskog Carstva, Francuske, (vjerojatno) Irske i drugih europskih država. Stoga se bez sustav-ne genealoške analize plemstva, a i stanovništva širega geografskoga područja ne mogu uvijek precizno utvrditi stupnjevi srodstva plemičkih brakova.
Sumarni pregled strukture brakova trogirskih plemiča i plemkinja prema ple-mičkom statusu bračnoga druga prikazane su u Tablici 2.11 Broj poznatih brakova žena manji je od broja brakova muškaraca, posebice u ranijim razdobljima. To je pretežito posljedica nedovoljno sačuvanog trogirskog arhiva, koji je takoder dijelom i uzrokom nepoznate rodovske pripadnosti oko 25% žena trogirskih plemiča u 15. stolječu, te oko 18% žena u 16. stolječu. Zbog sve brojnijih izvora iz 17., a posebice 18. stolječa, broj žena kojima nije poznato djevojačko prezime samo je oko 3%. No, dio nepoznatih podataka iz 15. stolječa zasigurno če biti dopunjen sustavnom ana-lizom opsežnog zadarskog, šibenskog i splitskog arhiva. Iako prema dostupnim po-dacima niti jedan brak izmedu trogirskog plemiča i zadarske plemkinje nije sklopljen u tom stolječu, vrlo su vjerojatno u zadarskim notarskim spisima zabilježeni neki bračni ugovori, koji su najčešče sklapani u rodnom gradu zaručnice.
Tablica 2: Pregled strukture brakova trogirskoga plemstva od 15. do 18. stolječa. Table 2: Overview of the marriage structure among Trogir nobility from the l5h to the 18^ centuries.
Podrijetlo	—muäkarci / men—		-žene / women—	
bracnoga druga /				
Spouse's origin	broj /n.	%'	broj / n.	%'
A) Plemstvo / Nobility	317	72,8	276	81,4
Trogir	142	44,8	140	50,7
Split	37	11,7	39	14,1
Sibenik	31	9,9	19	6,9
Hvar	19	6,0	11	4,0
Zadar	15	4,7	16	5,8
Brae	10	3,2	20	7,2
B) Gradanstvo /	58	13,4	42	12,1
Bourgeoisie				
Udjeli pojedinih komuna odQose se na broj brakova plemstva.
*The percentages of individual communes refer to the number of marriages among nobility.
11 Ako je bračni drug kao udovica/udovac ponovo sklopio brak, u ovoj je analizi iskazan kao zasebna osoba.
28
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA 1-36
Iako dio podataka nije poznat, može se zaključiti da su od 15. do 18. stoljeca trogirski plemici i plemkinje sklapali približno 75% brakova s plemicima i oko 13% brakova s gradanima. Udio brakova sklopljenih s gradanstvom tijekom vremena se povecava. U 15. stoljecu samo je oko 2% brakova sklopljeno izmedu plemica i gradana (stvarni udio vjerojatno je nešto veci), a u 18. stoljecu to je svaki peti brak.
Medu plemickim brakovima približno su polovica medusobni brakovi trogirskoga plemstva. Zbog metodološkog pristupa ovaj je udio nešto veci, jer je iskazan samo najstariji plemicki naslov bračnoga druga, pri čemu su npr. pripadnici roda Cerineo i Michieli Vitturi brački plemici, neki članovi roda Jura torčelanski plemici itd.
Čestoca i konsanguinitet brakova u srodstvu unutar poj edinih grupacija stanov-ništva može se utvrditi jedino genealoškom metodom koja, dakako, podrazumijeva poznavanje odredenog broja predaka bračnih drugova. Izrada tablica predaka, odnos-no stvaranje genealoške baze podataka koja primjenom odgovarajucih računalnih programa može dati podatke o svim stupnjevima krvnoga srodstva dvije osobe, vrlo je dugotrajan i zahtjevan posao prikupljanja, provjere i obrade podataka iz brojnih izvora. Ovom metodološki isključivo ispravnom i preciznošcu rezultata opravdanom metodom obradeno je npr. stanovništvo geografskih izolata otoka Drvenika, Ploče i naselja Vinišca, prilikom čega su takoder rabljeni i podaci iz geografski bliskih naselja i gradskih središta kojima naselja gravitiraju, čime je baza podataka znatno do-punjena (Andreis, 1998, 264-266). Rezultati su pokazali da je svaki brak sklopljen medu stalnim stanovništvom u razdoblju 1891.-1900. ujedno i brak u srodstvu, koje se krece od 3. do 7. stupnja prema kanonskom pravu.
Ovom je metodom takoder potvrdeno da je podacima o oslobadanju zapreke vjenčanja zbog (krvnog ili tazbinskog) srodstva iz matičnih knjiga obuhvaceno samo 8 (oko 17%) od 46 parova, koji su prema tada važecim crkvenim zakonima trebali tražiti oslobadanje zapreke zbog srodstva do 4. stupnja. Stoga je preciznost druge metode za analizu konsaguinih brakova, koja se temelji na podacima iz crkvenih dozvola (ili matičnih knjiga) za sklapanje brakova u srodstvu do 4. stupnja, unatoč njezinoj jednostavnosti upitna (kolika je preciznost izvora u drugim naseljima može se utvrditi jedino usporedbom s genealoškom metodom).
Treca, takoder vrlo jednostavna, ali isto tako i vrlo neprecizna metoda procjene zatvorenosti izolata (staleškog ili geografskog) jest izonimija, tj. analiza brakova medu nositeljima istog prezimena. Ona se temelji na pretpostavci da je brak medu pripadnicima istog roda brak u srodstvu - što dakako i jest - no u 17. i 18. stoljecu plemicki rodovi, posebice oni čije se genealogije mogu pratiti od 13. ili 14. stoljeca, imaju više od deset generacija, te brakovi medu njihovim članovima nisu u pravilu brakovi u srodstvu do 4. stupnja, što je crkvenim zakonom tada bilo zabranjeno (Andreis, 2006, 80-81).12
12 I medu europskim dinastijama izonimijski brakovi mogu vec u 15. stoljecu biti sklopljeni medu dalekim srodnicima, ali i u 18. stoljecu medu vrlo bliskim srodnicima.
29
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA 1-36
Kvantitativno iskazivanje zatvorenosti pojedinih izolata, koje bi omogučivalo njihovu medusobnu usporedbu, vrlo je složeno, kako metodološki, tako i provedbe-no. Kao što je prije spomenuto, jedina metoda koja omogučuje zadovoljavajuči stupanj preciznosti jest genealoška analiza predaka svih zaručnika u odredenom razdoblju, što zahtijeva poznavanje nekoliko stotina njihovih predaka. Prilikom me-todološkog pristupa temeljni je problem kako jednoznačno definirati zatvorenost izolata na temelju nekoliko pokazatelja. Naime, različite informacije potječu od tri kvantitativne veličine: broja konsaguinih brakova, stupnja krvnog srodstva i gubitka predaka. U nekim je izolatima veči broj brakova u daljnjem srodstvu, a u drugima je manj i udio konsaguinih brakova, ali u bližem srodstvu, što u konačnici rezultira podjednakim gubitkom predaka, pri čemu krvno srodstvo na kojemu se ovi brakovi temelje u nekim slučajevima ne potječe iz analiziranog izolata. Gubitak predaka važan je povijesno-demografski pokazatelj različitih geografskih i staleških uzoraka, no zbog njihove isprepletenosti interpretacija ovog pokazatelja nije jednostavna.
Usporedba broja i stupnja konsanguinih brakova u tri izolata različitoga tipa (dva staleška i jedan geografski) pokazuje znatnu osjetljivost ovog pokazatelja na zatvorenost izolata u odredenom razdoblju. Iako su staleški izolati vrlo mali uzorci, nedo-voljni za statističku obradu, broj brakova sklopljenih u srodstvu do 3. stupnja (uklju-čujuči stupnjeve 30/40 i 30/50) medu uzorcima znatno se razlikuje. Največi je u npr. vladara država Njemačkog Carstva (više od polovice), u geografskom izolatu je oko 20%, a u trogirskog je plemstva oko 5%. Takoder je bitni pokazatelj broj brakova u najbližem srodstvu. U uzorcima hrvatskih izolata nije zabilježen niti jedan brak medu prvim rodacima, a u njemačom je uzorku to svaki je peti brak (Andreis, 2006, 8687). No, ovi se podaci ne mogu izravno usporedivati, kako zbog različitog razdoblja tako i zbog specifičnosti pojedinih izolata.
O dobi zaručnika ovisi fertilitet braka te je ona jedan od važnijih pokazatelja nupcijaliteta. Zbog nepostojanja matičnih knjiga dob zaručnika do 16. stolječa ne može se precizno odrediti, no utvrdivanjem približne godine rodenja osoba u gene-aloškoj bazi dalmatinskoga plemstva, može se procijeniti da je relativno veliki udio žena stupao u brak prije 20. godine života. Prema tadašnjem crkvenom zakonu naj-niža dobna granica za zaruke bila je 7 godina; djevojčice su mogle najranije stupati u brak s 12, a dječaci s 13 godina (Duby, 2002). Medu primjerima maloljetnih brakova trogirskih plemkinja najpoznatije je vjenčanje Katarine, nasljednice imanja grane Celio Lodi, s zadarskim plemičem Lelijom Grisogonom. U vrijeme sklapanja braka (8. listopada 1603.), ona je imala 12 godina, a njen suprug 14.13 I trogirski su plemiči sklapali brakove prije dvadesete godine života, ali nerijetko i nakon četrdesete godine (prvi brak), pri čemu je dio plemiča prije braka imao izvanbračnu djecu. Tijekom 17. i 18. stolječa 23 su trogirska plemiča (oko 14% u uzorku od 160 brakova s poznatom
13 U tom su braku rodene tri kčeri (god. 1610., 1612. i 1614.).
30
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
životnom dobi zaručnika) stupila u brak prije 20. godine života (dvojica su medu njima u vrijeme sklapanja braka imala svega 15 godina).
Poznati su neki demografski pokazatelji nupcijaliteta stanovništva Dubrovnika (Krivošič, 1990) i dubrovačkoga područja, medu kojima i tamošnje vlastele u 18. stolječu (Vekaric, 2000). Iako relativno mala veličina uzoraka nema odgovarajuče sta-tističko značenje, pojedini pokazatelji nupcijaliteta trogirskih i dubrovačkih plemiča mogu se usporediti da bi se upozorilo na njihove osobitosti. Tako je npr. prosječna dob muškaraca pri sklapanju braka u Trogiru tijekom 17. i 18. stolječa oko 28 godina, a u Dubrovniku oko 39 godina. Značajna razlika u dobnoj strukturi brakova trogirskog plemstva izmedu dva stolječa veča je starost žena u 18. stolječu za oko 3,4 godine u odnosu na 17. stolječe, što je ponajviše posljedica dvostrukog smanjenja udjela žena koje su sklopile brak prije 20. godine života (19,4% u odnosu na 42,1% u 17. stolječu). Uz neznatno manju prosječnu dob muža, prosječna je razlika izmedu muža i žene upola manja u 18. stolječu (oko 3 godine u odnosu na 7 godina u 17. stolječu), no u usporedbi s dubrovačkom vlastelom u istom razdoblju (oko 14 godina), ona je više od četiri puta manja. Iako je tijekom 18. stolječa prosječna dob žena trogirskih plemiča i dubrovačke vlastele slična (24,4, odnosno 24,7 godina), udio najmlade dobne grupe (do 20 godina) u Trogiru je samo 19,4%, dok u Dubrovniku iznosi 33,9%. Medutim, znatno veča prosječna dobna razlika u dubrovačke vlastele posljedica je veče prosječne dobi muža za oko 10 godina u odnosu na trogirske plemiče. Naime, oko 13,5% oženjenih plemiča u Trogiru sklapa brak prije 20. godine života, do 25. godine oženjeno je u 17. stolječu oko 31%, a u 18. stolječu oko 40% oženjenih plemiča; udio dubrovačkih plemiča koji su sklopili brak do 25. godine samo je 3,2% (sklapanje braka dubrovačkih plemiča najčešče u četvrtom ili petom desetlječu života posljedica je ostajanja pod očevom vlašču i nakon puno-ljetnosti, bez prava na imovinu, samostalnost i odvojen život; Janekovič-Romer, 1994, 112).
No, kako prosječna dob pokazuje samo da je polovica zaručnika stanja, odnosno mlada od navedene dobi, dodatne informacije o dobnoj strukturi zaručnika pruža raspodjela pojedinih dobnih grupa muškaraca i žena u sklopljenim brakovima (Andreis, 2006, 89-90). Unatoč činjenici da oko 25% podataka o životnoj dobi žena pilikom stupanja u brak nije poznato, podaci pokazuju da je trogirski plemič u 18. stolječu prosječno oko 3 godine stanji od svoje žene, no dobne razlike izmedu muža i žene u 67 brakova, za koje su poznati točni podaci o oba zaručnika, kreču se u širokom rasponu. U 5 brakova (7,5%) muškarci su više od 10 godina mladi od žena, u 16 (23,9%) mladi su do 10 godina, a zaručnici istih godina zabilježeni su u 3 braka (4,5%). Kod približno dvije trečine brakova muž je stariji od žene (43 braka; 64,2%), pri čemu je razlika do 10 godina zabilježena u 27 brakova (40,3%), a u preostalih 16 brakova (23,9%) muž je stariji od žene više od 10 godina (največa zabilježena dobna razlika je 34 godine).
31
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
ZAKLJUČAK
Kritička analiza grbovnika i rodoslovlja, identifikacija pripadnika gradskog plemstva, utvrdivanje demografskih obilježja ovoga staleškog izolata, kao i analiza suvre-menih načina prikazivanja rodoslovlja jasno pokazuju da se dalmatinsko gradsko plemstvo može precizno analizirati isključivo primjenom genealoške metode pri ob-radi baza podataka temeljenih na brojnim izvorima, medu kojima su najznačajniji za-pisnici Vijeca, opcinski arhivi, obiteljski arhivi i matične knjige. Primjenom ove metode ponaosob su identificirani svi pripadnici gradskog plemstva u višestoljetnom razdoblju, a takoder su utvrdeni i temeljni demografski pokazatelji ovoga staleškog izolata.
A METHODOLOGICAL APPROACH TO THE ANALYSIS OF DALMATIAN URBAN NOBILITY: EXAMPLE OF THE ANALYSIS OF TRAGURIN NOBLEMEN FROM THE 13th CENTURY THROUGH THE END OF THE FIRST AUSTRIAN ADMINISTRATION
Mladen ANDREIS
Kralja Zvonimira 42, HR-10000 Zagreb e-mail: andreis@irb.hr
SUMMARY
Data from Heyer von Rosenfelds Wappenbuch des Königreichs Dalmatien (Heraldry of the Kingdom of Dalmatia) is often quoted in encyclopedic biographical reference books, such as the Croatian Register of Nobility and the Croatian Biographical Lexicon. However, a thorough analysis of Tragurin nobility revealed that approximately two thirds of the kindred (86 out of 130) that Ronsenfeld's heraldry lists among Tragurin nobility in fact were not actually members. The findings presented in the article were reached through the application of genealogical analysis of a database compiled based on minutes of municipal councils, municipal archives, family archives, municipal registers, and other sources; using appropriate computer applications members of the urban nobility in the period from the 13th century through 1805 were authenticated.
Within the examined six centuries, two periods required unique methodological approaches. The main problem when analyzing the medieval period lies in the identification of family membership of individuals frequently recorded only with their
32
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
personal and their fathers' names (in the 13th and 14th centuries most family names were not formed yet). An additional problem characterizing the period preceding the closure of councils (up to the first half of the 14th century) is the identification of the town councilor. Given the increasing frequency of conferring noble titles since the 16th century onwards and the development of new nobility in the restored communes of Skradin and Nin, archival sources reveal that some individuals would be addressed as nobile or conte while no additional information on what defined their status can be found. Some noblemen permanently lived in specific towns; however, their titles as nobles did not derive from their affiliation with the town council. In addition, noblemen addressed as conte could be granted a national nobility status while also being members of the town councils in the towns where they lived as well as in other towns. Often the noble titie would be mentioned only to be polite. Therefore, the origin of noble titles that the sources frequently do not mention needs to be determined.
The possible applications of computer-based methods in the analysis of a genealogical database are shown based on the analysis of nuptial matters, which represents a significant parameter of the nobility as an isolated class. Using this method the marriages among nobility members through centuries were analyzed, taking into consideration their class status (nobility, citizenry) and noble origins. In addition, quantitative indicators of endogamy as a measure of closeness of separate isolates were examined.
Key words: urban nobility, genealogical method, Trogir, Dalmatia
IZVORI I LITERATURA
AHAZU, 1 - Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (AHAZU), Zagreb. Libro del conseglio 1662-1688, VIII, 162.
BASD (1896): Bulletino di archeologia e storia Dalmata. Vol. XIX. Split.
CD (1906): Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diploma-tički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Vol. VI. Zagreb, Jugo-slavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU).
CD (1912): Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diploma-tički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Vol. X. Zagreb, JAZU.
CD (1934): Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diploma-tički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Vol. XV. Zagreb, JAZU.
CD (1990): Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diploma-tički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Vol. XVIII. Zagreb, JAZU.
33
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
DAS, 1 - Državni arhiv u Splitu (DAS), Arhiv Fanfogna Garaganin (AFG), 2/I.
DAS, 2 - DAS, AFG, 3/Ia.
DAZ, 1 - Državni arhiv u Zadru (DAZ), Arhiv Trogira (AT), 19, XXIII.1, 4.
DAZ, 2 - DAZ, AT, 47, XLII.12, 31.
MSHSM (1868): Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium. Vol. 1. Zagreb, Hrvatska akademja znanosti i umjetnosti (HAZU).
MSHSM (1877): Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium. Vol. 8. Zagreb, HAZU.
Statut (1988): Berket, M., Cvitanic, A., Gligo, V. (ur.): Statut grada Trogira. Split, Književni krug.
Alačevic, F. M. (1889): Nomina Domorum Nobilium omnium Jadrae, que reperi-ebantur anno 1283. Bulletino di arceologia e storia Dalmata, 12, 183-185.
Andreis, M. (1998): Povijesna demografija Velog Drvenika, Malog Drvenika i Vi-nišca do god. 1900. Radovi Zavoda da povijesne znanosti HAZU u Zadru, 40, 227-301.
Andreis, M. (2001): Analiza Buffalisove genealogije na temelju povijesnih izvora. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 19, 1-22.
Andreis, M. (2002a): Trogirski patricijat u srednjem vijeku. Rasprave iz hrvatske kulturne prošlosti, 2, 5-210.
Andreis, M. (2002b): Birači rektora crkve Sv. Barbare u Trogiru - grada za anagraf dalmatinskoga plemstva u 16. stoljecu. Grada i priloži za povijest Dalmacije, 18, 161-237.
Andreis, M. (2006): Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji (1805.). Trogir, Muzej grada Trogira.
Andreis, M., Benyovsky, I., Plosnic, A. (2003): Socijalna topografija Trogira u 13. stoljecu. Povijesni priloži, 25, 37-92.
Cosic, S., Vekaric, N. (2001): Raskol dubrovačkog patricijata. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, XXXIX, 305-379.
Duby, G. (2002): Medioevo maschio: amore e matrimonio. Roma - Bari, Laterza.
Duplančic, A. (1998): Regesta zapisnika splitskoga Velikog vijeca od 1620. do 1755. godine. Grada i prilozi za povijest Dalmacije, br. 14.
Granic, M. (1992): Dalmatinske obitelji u "Libro aureo dei veri titolati" mletačkog magistrata nad feudima. Radovi, Razdio povijesnih znanosti. Zadar, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, 17 (30), 159-207.
HBL (1983): Hrvatski biografski leksikon. Vol. I. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
HBL (1989): Hrvatski biografski leksikon. Vol. II. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
34
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ..1-36
HBL (1998): Hrvatski biografski leksikon. Vol. IV. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
Heyer von Rosenfeld, F. (1873): Wappenbuch des Königreichs Dalmatien, J. Sieb-macher's grosses und allgemeines Wappenbuch, Bd. 4, Abt. 3. Nürnberg, Verlag von Bauer und Raspe.
Hurwich, J. J. (1998): Marriage Strategy among the German Nobility, 1400-1699. Journal of Interdisciplinary History, XXIX, 2, 169-195.
Janekovic-Römer, Z. (1994): Rod i grad. Dubrovnik - Zagreb, HAZU.
Janekovic-Römer, Z. (1999): Okvir slobode. Zagreb - Dubrovnik, HAZU.
Jelic, L. (1901): Moči sv. Šimuna Bogoprimaoca u Zadru. Hagiografijsko-povjestna studija. Rad JAZU, 145, 158-206.
Klaic, N. (1985): Povijest grada Trogira, knj. II., sv. 1. Trogir u srednjem vijeku (javni život grada i njegovih ljudi). Trogir, Muzej grada Trogira.
Krivošic, S. (1990): Stanovništvo Dubrovnika i demografske promjene u prošlosti. Dubrovnik, JAZU.
LM (1998): Lexikon des Mittelalters. Bd. IX. Werla bis Zypresse. Anhang. München, LexMA Verlag.
Mahnken, I. (1960): Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd, SANU.
Novak, G. (1976): Šibenik u razdoblju mletačke vladavine 1412-1797. godine. U: Šibenik, spomen zbornik o 900. obljetnici. Šibenik, Muzej grada Šibenika, 222272.
Pederin, I. (1987): Acta politica et oeconomica cancellarie communis Tragurij in seculo XV. Starine JAZU, 60, 101-177.
Pera, J. (1997): Povijest Kaštel Štafiliča. Kaštela, Matica hrvatska.
Raukar, T. (1976): Cives, habitatores, forenses u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima. Historijski zbornik, XXIX-XXX, 139-149.
Ravančic, G. (2001): Curia maior ciuilium - najstariji sačuvani registar gradanskih parnica srednjovjekovnog Zadra (1351.-1353.). Radovi Zavoda da povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43, 85-159.
Rheubottom, D. (1998): 'Sisters First': Betrothal Order and Age in Marriage in Fifteenth-Century Ragusa. Journal of Family History, 13, 359-406.
Rheubottom, D. (2000): Age, Marriage and Politics in Fifteenth-Century Ragusa. New York, Oxford University Press.
Schwennicke, D. (ur.) (1980): Europäische Stammtafeln. Neue Folge. Bd. 1 Marburg - Frankfurt a. M., Vittorio Klostermann Verlag.
Stipetic, V., Vekaric, N. (2004): Povijesna demografija Hrvatske. Zagreb - Dubrovnik, HAZU.
Stokvis, A. M. H. J. (1966): Manuel d'Histoire, de généalogie et de chronologie de tous les états du Globe, depuis les temps les plus reculés jusqu'a nos jours. N.V. Boekhandel - Antiquariaat.
35
Mladen ANDREIS: METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA ., 1-36
Šišic, F. (1904): Ljetopis Pavla Pavloviča patricija zadarskoga. Vjestnik kr. Hrvat-
sko-slavonsko-dalmatskog Zemaljskog arkiva, VI, 1-59. Vekaric, N., Benyovsky, I., Buklijaš, T., Levak, M., Lučic, N., Mogorovic, M., Primorac, J. (2000): Vrijeme ženidbe i ritam poroda - Dubrovnik i njegova okolica od 17. do 19. stolječa. Zagreb - Dubrovnik, HAZU.
36