Glasnik SED 20 (1980) 2
100
Ive Rudan
INTERDISCIPLINARNI PROBLEMI U ODNOSIMA LITERARNE HISTORIJE I FOLKLORISTIKE
(Na primjerima književnog djela Vladinira Nazora)
I
Vrednovanje književnog djela jednog pisca bilo je u hrvatskoj literarnoj historijl suviše suženo na literarnopovijesna razmatranja. U središtu pozornosti bili su odnosi književnog djela i konkretne društvene zbilje i veze književnog djela sa stilskom formacijom vremena u kojem je djelo nastalo.
Do pojava Antuna Barca (1894—1955) hrvatska literarna povijest bila je pod jakim djelovanjem filologije. Vodnik (1879—1926) počinje zagovaranje da se hrvatska književna hlstorija oslobodl flloloških okvira i da nastupa samostalno(1 ). Tako Vodnik u prvi plan počinje stavljati književnikov ljudski portret i kroza nj vrednovati djelo(2).
Barac uvodi nove kriterije: on "paraleino vodi dva carriculuma (i gradanskl I pjesnički), imajuči na umu neprestano njihovo preplitanje i njihovo udaljavanje."(3}
Na tim ishodištima Barac pronalazi i unosi u hrvatsku literarnu historiju nekoliko oosve novih komponenti u vrednovanju književnog djela:
1.	pejzaž (kod Matoša, primorskih pisaca i, osobito, kod Gunduliča);
2.	izvornost hrvatske književnosti s naglaskom koliko je sagledavala i pratila život naroda;(4)
3.	historijsko-sociološko elemente (pisac — djelo — publika);(5)
4.	bol sa šutnjom.(6)
Barac je smatrao da kod vrednovanja književnog djela treba naročito sagledati ova četiri elementa:
a)	širinu i dubinu zahvata tematike-problema u djefu;
b)	intezitet umjetničkog doživljaja;
c)	organičnost djela;
d)	neposrednost izraza.(7)
Kad je ta načela u svom radu primijenio (na liniji Kranjčevič — Carducci — De Vigny) izostali so učekivani rezultati.
U svojim monografijama o istaknutim hrvatskim književnicima(8) Barac uvodi nove komponente u vrednovanju književnog djelovanja — ličnost umjetnika. Ni time nije postigao one rezultate koje je oče-kivao: kod Nazora — zbog toga što je "odviše lektire i remiscencije" unlo u tekst;(9) kod Senoe unio je suviše svoje intimne zaljubljenosti u tematiku i pritom izgubio osječaj i mjeru distance pa je precjenjivao i generalizirao temu. U Vidrièa polazi s novih Ishodlšta — osnovni umjetnički doživljaj. Tu je skrenuo u raspravu o biti umjetnosti, o strukturi i zakonitosti stiha i metra. To je bio vidan i u biti dobar Barčev naučni zaokret ali ga je napustio i vratio se ranijim polazištima i kriterijama več u slijedečoj monografiji, o Mažuraniču. Tu je analizu usitnio i istrošio se u detaljizlranju pa je tako izostao sustav.
Odlučivši se da napiše povijest hrvatske književnosti u pet knjiga, u čemu ga je prekinula smrt, tako da je ostavio samo jednu dovršenu knjigu (Književnostu ilirizma, Zagreb, 1964) i drugu djelomično (Književnost pedesetih i šezdesetih godina, Zagreb, 1960) — Barac polazi s osnova sličnima onima več utvrdenih u monografijama: da u literarnoj povljesti obuhvati prikaz društvenih prilika u Hrvatskoj, zatim prikaz književnih prilika (u poglavlju Vrijeme i 2adaci) i da dà portrete književnika i njihovih dejla (u poglaviju Pisci i djela).
M
Zadržavajuči se samo na nekim komponentama književnog djela u njegovom vrednovanju a ne videči, i Zato zaobilazeči, i druge — hrvatska je literarna historija ostala ipak jednostrana i relativno površna.
Previše je ostala zanemarena razrada činjenice več jednog razvijenog jezika, razvijene književne tematike, načina obrade tematike i motivike i svega onoga što čini književno djelo relativno autonomnim I specifičnim.
Ne uvažavajuči i te komponente književnog djela, prirodno je i razumljivo da hrvatska literarna historija nije ostvarila svoje zadatke: ostala je u nekim vldovima krnja I protegnula se samo u nekoliko smjerova.
U takvim usmjerenjima djelovanja ostali su prazni prostori u razmatranjima i vrednovanjima književnih djela, u koje su, vremenom, usaklvale druge naučne discipline i ispunjavale ih, takodjer uskim specija-lističkim vrednovanjima.
Taj problem je uočio i Barac kad je pisao: "Književna historija, promatrana s ovih gledišta (višestranih: estetskih, filoloških, socioloških, etnoloških, folklorističkih, psiholoških I drugih, i. R.) danas je vrlo Složena nauka, i trebalo bi u nas mnogo ljudi da riješe sve ono što bi ona mogla dati. No aktivni hrvatski historik nalazi se u najviše slučajeva u položaju da mora sam uzimati u obzir sad ovo sad ono gledište, ûa uzima jednom ovu a drugi put onu metodu, jer nema niti predradnja niti pomagala da se do kraja I Potpuno izgradi u jednom smjeru. Cesto puta čovjek hoteči da bude esteta, završava posao s filološkom obradom materijala, a pristupajuči poslu s namjerom da dade radnju o psihologiji stvaranja, svršava s tim a objašnjava sa čisto sociološkog gledišta uspjeh ili neuspjeh kakvog djela."(10)
'VE RUDAN
dr-' Prof., Pedagoški fakultet, Pula
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
Ipak ostalo se samo na konstataciji sioženosti problema — i u Barca i mnogih drugih — a interdisciplinarni pristupi knjlževnom cfjelu su izostali.
Siavistika, etnologija I folklorlstika se udaljavaju, kako nam pokazuju njihovi ostvareni rezultati, u naučnim istraživanjima, pa čak dolazi izmedu njih l do netrpeljivosti s obzirom na to da svaka prenagla-šava svoje interese.
To nam obilato potvrduje več sama člnjenica Sto do danas nemarno vidnijih rezultata ostvarenih u vrednovanju književnih djela interdisciplinarnim pristupfma I metodama.
U hrvatskoh literarnoj historijl posebno je bilo (i još uvljek toga ima u velikoj mjeril) zanemareno razmatranje t vrednovanje usmene narodne književnosti kao zasebnog i autonomnog toka književnog stva-ralaštva, premda u živom inferentnom trajanju nalazimo brojne vrste i oblike. O toj književnosti se najčešče govorilo sporadično i površno, što nam takoder obilato potvrduju po povijesti i pregledi hrvatske književnosti i, posebno, književna kritika.
III
Posebno je u hrvatskoj literarnoj historiji bilo zanemareno vrednovanje interferiranja usmene i pisane književnosti, premda ono traje od dalje prošlosti do naših dana.
Več dubrovački književnik Džore Držič (1461—1501) stvara svoja djela na vrlo izraženim osnovama usmene narodne književnosti i neke njene pjesničke vrste ugradjuje u svoje.(11)
Od tada do danas u hrvatskoj književnosti nisu prekinute naglašene veze interferiranja dviju književnosti (usmene i pisane) i njihovih poetika.
Dokaza o tome ima bezbroj u mnogih pisaca, dakako u različitirn mjerama.
Ovom prilikom prikazat čemo to u djelima Vladimira Nazora (1876—1949) čije se književno stvaralaštvo proteže u vremenskem rasponu od pola stolječa.
Več sam pogled u Nazorovo književno djelo pokazuje nam čvrsto ispreplitanje usmene narodne književnosti s njegovim obimnim stvaralaštvom. Tragajuči za novim temama Nazor često mijenja mt/ieua: BraČ, Zadar, Split, Pazin, Kopar, Kastav, Crikvenica, Zagreb... To ga, več stara i oronula, dovodi preko Kupe i u partizane početkom 1942. godine.
Književnikovo djelo potvrdjuje da je temeljito Izučavao usmenu narodnu predaju, a zatim iz nje u svom stvaralačkom postupku uzimao i koristio i tematiku i motiviku i likove, dajučt im nove poetske vrijednosti.
Potvrdu tomu nalazimo posebno u zbirkama pjesama u kojima je obradivao mitove i legende.(12) U Slavenskim legendama, u odjeljku Junaci — obradena je tematika iz usmene epske narodne poezije. I likovi — Miloš, ban Stranihič, Jug-Bogdan I drugI — dolaze iz usmene narodne epike. Posebno pjeva o Kraljeviču Marku, središnjem liku epske narodne poezije jugoslavenskih naroda; s Markom su I Musa Arbanas, vila Ravijojla i konj Šarac. Posebni ciklus pjesama "posvečuje" vilama.(13)
Poetski obraduje i istarsku narodnu predaju, kako u Slavenskim legendama, tako, još naglašenlje, u zbirci Istarski gradovi.(14)
Cakavska če narodna poezija posebno biti osnova i poticaj književnom stvaralaštvu Vladimira Nazora. To se naročito vidi u tstarsktm gradovlma, gdje u pojedimim pjesmama ne samo koristi tematiku narodne poezije nego je i izravno, pojedine stihove, inkorporlra u svoje pjesme. Takav prlmjer nalazimo u pjesmi Volosko:
"Volonsko drago, lipi moj dijamante. Ti dika jesi istarskih gradova, U tebi cviče i vile galante. Pred tobom jato bilih galebova."(l5)
Stihove narodne pjesme Nazor ovdje uzima za početak svoje pjesme i stavlja ih medu navodnike. U popratnoj bilješci soneta Turanj u Omišlju Nazor kaže: "Ovaj sonet ispjevan je po krčkoj narodnoj pjesmi: Kad mletačke piavi — Sve same galije — Doplove d'Omišlja — Iskrca se četa — Da pozove Kneza — Našega Ivana — Na velo veselje."(16}
Sonet Poreč takoder je ispjevan po uzoru narodne čakavske pjesme: Facol vrati nam lepi, rakamanl, Kot mat je naša sedam let rubila, Vezala zlatom srebrnim iglami, Prala na suzah, na suncu sušila.(17)
I poznata krčko-istarska narodna pjesma Vrbnite nad morem takoder je podstakla Vladimira Nazora da ispjeva Vrbniku (gradič na otoku Krku) sonet Vrbnlk nad morem. U njemu Nazor parafrazira pojedine stihove narodne pjesme: I u mom vrtu cvate mažurana, i bosiljak, i zaCjevam vodom Iz svog zdenca, krvlju svojih rana.(18)
U pjesmi Divltln grad u Puli poetizirao je usmenu narodnu predaju o Marku Kraljeviču koji spava tvrdi san u starorimskom amfiteatru (I st. n. e), a narod ga željno čeka da se probudl i da mu pomogne u rješavanju teških životnih problema.(19)
Ponlruči l u druga Nazorova književna djela, posebno u poeziju, nastala u različitirn vremenima i prilikama pjesnikova Života i stvaranja — nači čemo vrlo prisutnih tragova — osnova, poticaja i preuzetih djellča (stihova) Iz usmene narodne književnosti. U to se je vrlo lahko svakome osvjedočiti.
A Nazorovo književno djelo nije usamljeno u hrvatskoj književnosti, koje bi potvrdivalo žive i čvrste
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
veze interferiranja dviju književnosti i njihovih poetika, Otuda i prijeke potrebe interdisciplinarnim prlstu-pima u vrednovanjima književnih djela pojedinih autora, posebno onih koji su se naglašenije oslanjali u svom stvaralaštvu na folklornu gradu.
IV
Književno djelo Vladimira Nazora — naglašavamo, ne ni iznimno ni jedino u hrvatskoj književnosti — pokazuje da je neophodno potrebna interdisciplinarna suradnja u njegovu razmatranju i vrednovanju. To znači da je potrebno uskladiti i nadopunjavati i metode rada i rezultate naučnlh disciplina.
Ovdje nužno dotazimo i na Barčevu osnovnu misao da stručnjak ocjenjivač književnog djela mora imati razne vidove u sagledavanju književnog djela, a posebno u vrednovanju njegove složenosti, Barac je tu opravdano naslutio složenost i, rekli bismo, svojevrstni polisperspektivizam kojlm možemo književno djelo vred no vat i.
No, smatramo potrebnim naglasiti da se ovdje ne radi o izdvojenom prihvatanju različnih metoda i njlhovom primjenjivanju redom — sad jedne sad druge, nego se radi o jednom Intermetodskom i Inter-metodološkom uskladivanju. To znači da se metode ne bi primjenjivale u svoj svojoj punoči, i od početka do kraja, I jedna za drugom, I jedna pa druga po redu — nego njihovo uskladeno proširivanje proširuje i osposobljuje vrednovatelja književnog djela.(20)
Metodološki pluralizam tim se naglašenije nameče u vrednovanju djela onih pisaca, u kojima je izraže-nije došlo do jednog sretnog i podudarnog interfentnog trajanja dviju književnosti.
No, ne treba usko shvatiti koncepciju metodološkog pluralizma da če ona dočekivati samo djela u kojima su vidljivi interferentnl susretl pisane i usmene narodne književnosti.
Želimo ovdje naglasiti da je metodski pluralizam u osnovi jedna bogatija, suvremenija koncepcija složenog gledanja složenog književnog djela. Tu se stvarno radi o jednoj večoj osposobljenosti u klasificiranju i vrednovanju sastavnih dijelova književnog djela, ali nipošto u odvajanju metoda, niti njihovom hljerarhijskom primjenjivanju.
Posve je prirodno da se proučavatelji književnosti u svom radu oslanjaju na polazišta i primijenjuju kriterije jedne znanstvene discipline i da u snopu njenih osvetljenja sagledavaju analfziranu problematiku. No, taj se ipak — željell mi to III ne — jednostranl pristup ne smije zanemariti nego, naprotiv, naglasiti interdisciplinarni vid i potrebu njegove primjene.
Kod nekih proučavatelja književnosti, posebno kod literarnih historičara, bilo je potvrda da je njima bio bliz I pristupan metodski pluralizam i da su ga jednim dijelom primjenjivali. Ali je kod njih bila uočljiva misao da moraju ostati pri jednom metodološkom pristupu, jer su misli da jednostranost i čistoča jedne metodološke obrade opravdava proučavanje književnog djela. Kod nas se radi o tome da istupamo s jednom novom koncepcijskom spoznajom I koncepcijskom uskladenosti svega onoga što različite metode ™ogu pružiti, unoseči tirne jednu znatno Siru osposobljenost i svestranu aparaturu u ocjenu i procjenu književnog djela.
Samo tako, u suradnji i u usuglašavanju metoda t rezultata više naučnih disciplina, s više če se pozornosti i večih dubina i Širina, izradivati zaključci i sustavi literarne historije.
Toga je dosad u hrvatskoj literarnoj histeriji nedostajalo u vrednovanju književnih djela.
Posebno je nužna suradnja u širim metodološkim osvetljavanjima i uskladivanju rezultata rada izmedu folkloristike i slavistike pa i etnologije — Čime se ne potejenjuje ni gubi iz vida i druge naučne discipline — s obzirom na člnjenicu da su brojnl hrvatski pisci izrasll i školovall se na živim vrelima narodne tradicije I usmene narodne književnosti pa im je ta tradicija i književnost — aa svojim brojnim manifestacijama, vrstama i obliclma — bila uzor, osnova i poticaj u književnom stvaralaštvu. I ne samo to, nego je u različitim mjerama i ulazila izravno u djela pojedinih pisaca.
Naše ukazivanje na prlsustvo usmene narodne književnosti jest pitanje objašnjenja dublje i nezaobilaz-ne suradnje izmedu pisane i usmene narodne književnosti, a koja nije bila samo stvar dobre volje književnih stvaralaca nego je to bila nezaobilazna nužnost i imperativ u trajanju i postojanju književnog stvaralaštva.
To smo pokušali pokazati i dokazati i u ovom radu, na primjerima književnog djela Vladimira Nazora.
Glasnik SED 20 (1980) 2
100
1	Dr Branko Orechsler: Stjepan Ornet: Život I rad Pavla Stoosa. Savremenlk, II, br. 11, str. 697. Zagreb, 1907.
2	Dr Branko Drecsler: Andrija Palmotlc. Savremenlk, 11, br. 4 I 5, str. 193 — 203 I 279 — 285. Zagreb, 1907.
3	Ivo Frangeš; Antun Barac: članci i eseji. Pet stolječa hrvatske književnosti. Knjiga 101. Zagreb, Matica hrvatska
—	Zora, 1968, str. 5.
4	Antun Barac: Evropski okvir jugoslavansklh književnosti. Izraz, lil, br. 3, str. 245 —■ 255. Sarajevo, 1959. (Prijevod s njemačkog).
5	Antun Barac: Clancl o književnosti. Zagreb, 1935, str. 85 — 128 i 129 — 180.
6	Antun Barac: Književnost 1 narod, Lltaratura o Preradovlču. Zagreb, 1941, str. 43, 1: Knjiga eseja, Zagreb, 1924, str. 153.
7	Antun Barac: Veličina malenlh, Zagreb, 1947, str. 302.
8	Barčeve monografije: Vladimir Nazor (1947, str. 302.
B Barčeve monografije: Vladimir Nazor (1918), August Senoa (1926), Mirko Bogovlč (1933), Hrvatska književna kritika (1938), Vidrlč (1940) i Mažuranlč (1945).
9	Ivo Frangež: Antun Barac: Člancl I eseji. Pet stolječa hrvatske književnosti. Knjiga 101. Zagreb, Matica hrvatska
—	Zora, str..17.
10	Antun Barac: Knjiga eseja, Zagreb, 1924, str. 23.
11	Vidi: Pjesme Slika Menčetlča i GJore Držlca ) ostale pjesme RanJInlna zbornika, dr. Izdanje, priredio Milan Rešetar. Stari pisci hrvatski, knjiga 2, Zagreb, 1937. — osobito pjesme Zavjet I LJubVne, dušica mladahta.
12	Vladimir Nazor: Miti I legende, Djela Vladimira Nazora, knjiga i, Zagreb, 1948.
13	Isto. str. 83 — 141.
14	U Vellkom čirllo-metodskom kalendaru za 1907. godinu Nazor Je objavio 24 soneta pod naslovom Istarska sela 1 gradovi. Godine 1930. je nadopunlo rukovet s još četirl soneta I posvetlo je dr Dinku Trlnajstiču, hrvatskem zastopniku u porečkom Saboru, s kojim je češče znao Iz Pazina iči u Poreč I kojl mu je — kako u posvetnom pismu kaže — bacio sjeme Iz kojeg su ti soneti nikll. 1930. i mijenja naslov rukoveti u Istarskl gradovi.
15	Vladimir Nazor; Miti I legende, Zagreb, 1948, str. 290. Jednu od varijanata narodne pjesme Volosko, iz koje je Nazor preuzeo početne stihove, objavio je Viktor Car Emin u Istarsklm narodnim pjesmama. Opatija, 1924. str, 87.
16	Vladimir Nazor: Miti i legende. Zagreb, 1948, str. 318. Nazorov sonet počinje: "Turne moj lipi, lipi ter prostrani,"
kako sam lipo tebe sagradlo. (Vidi str. 298) U narodno) pjesmi nalazlmo ove stihove: Aj turne moj lipi, lipi ter prostrani, kako sam te lipo,
lipo sagradlo. (Vidi: Tuga kneza Ivana, Istarska narodne pjesme. Opatija, 1924, str. 50).
17	Vladimir Nazor: Mltl I legende, Zagreb, 1948, str. 313. U narodnoj pjesmi o "rakamanom facoiu" nalazimo ove Stihove:
Facol rakamanl, Koga j'moja majka tri leta rubila, a četrto leto zlatom rakamala na suzicah prala na srcu sušila.
(Vidi: Vezan rubac. Istarske narodne pjesme, Opatija, 1924, str. 71).
18	Vladimir Nazor: Mltl I legende, Zagreb, 1948, str. 296. Nazor svom sonetu daje naslov Vrbnik nad morem, dok je narodna pjesma poznata po prvom stihu Vrbnlča nad morem. U popratnoj bllježci sonetu Nazor kaže za Vrbnik: "To se staro mjestopročulo ipak najviše svojom pjesmom Vrbnlče nad morem" (str. 319). Navedeni stihovi parafarizirani su iz narodne pjesme I to ovi;
Da ml zafljemo te naše rožice, drobnu mažuranu
i sltan boslljak. (Vidi: Vrbniče nad morem, Istarske narodne pjesme, Opatija, 1924, str. 92).
19	Vladimir Nazor: Miti I legende. Divičln grad u Puli, Zagreb, 1948, str. 312.
Legende o Divič-gradu, vidi: Maja Boškovič-Stulli: Istarske narodne priča, Zagreb, 1959, str. 119 I 120. Legenda O Marku Kraljeviču u Puli I danas živi u usmenoj predaji starih stanonlka Istre. V,: Ive Rudan: Zmlnjske narodna predaje: SpanjB Kraljeviča Marka, 1 (Rukopis).
20	V.: T. Cubell6: Narodne pripovljetke, Zagreb, 1970, str. XLIV, I dalje.