Mrvatska knjižnica if—= \ Izdaja Matica Slovenska II. zvezek Uredil dr. Fran Ilešič Ljubljana, 1907. Hatisnila Učiteljska tiskarna v Ljubljani. n. ut 03000S^ Kazalo. Stran Stanko Vraz, prvi sveslovenski putnik. 1 Iz hrvatske prošlosti: „Osvit“. Napisao Ks. Šandor Gjalski.23 Od prvih mučenika. Napisao Ks. Šandor Gjalski 31 Pod starimi krovovi. Napisao Ks. Šandor Gjalski 35 Illustrissimus Battorych.40 Slavonija: Tri dana kod sina. Napisao Josip Kozarac . . 72 Njih dvoje. Napisao Joža Ivakid . ..87 M a j s t o r 11 i j a. Napisao Joža Ivakid . ■.94 Naglas. Gre nam le za mesto naglasa, ne za njega kvaliteto, 1. V hrvatskem jeziku nima zadnji zlog (končnica) nikdar naglasa. 2. Dvozložne besede je torej naglaševati vedno na prvem zlogu. 3. Na tri- in večzložnih besedah se naglas tudi raci pomika proti začetku besed. 4. Kjer v „Hrvatski knjižnici" večzložne besede nimajo nikakega naglaska, se naglas ujema s sloven¬ ščino. Na „r“-u je iz tipografskih zlogov izostal na- glasek. Čitaj dvakrat, prvič posebno radi jezika, drugič radi vsebine. A. Stanko Vraz, prvi sveslovenski putnik. (1841.) Po njegovim listovima. „Ja sudim, gdje ima glave i volje i spdznanja samoga sebe, tu če se nad¬ vladat svaka zapreka i postignut svrha, za kojom se teži.“ (Stanko Vraz Dragoili Štauduarovoj.) Njeko vrieme pred prolječem g. 1841. probavi Vraz u dragom si Krču, Omilju i Bistrici, gdje su obitelji Krizmaničeva i Štauduarova njega i putnika ruskoga Izmaila Sreznjevskoga hrvatskim gostoljubljem krasno častile te se ruskomu gostu hrvatska zemlja i inteligencija izvanredno svidjela. Sa Sreznjevskim zaputi Vraz zatim iz Zagreba na podug put po slo- Ja(z ); gdje ima kje(r) je glava; če se nadvladat se bo pre¬ magala); postignuti doseči. — V Bistrici kraj Zagreba je bil za ilirskega preporoda župnik nestor hrvatskih književnikov in rodo¬ ljubov, umni opat Krizmanič; zato so v zagorsko Bistrico romali naši rodoljubi in slovanski ugledniki iz najdaljnih krajev. Pri opatu je izvečine bivala rodovina njegovega brata majorja Krizmaniča. Starina opat je bil deci ne . samo drug'oče, nego tudi prvi učitelj in vzor rodoljubja: to sta zlasti Dragoila, žena Vekoslava Staudu- arja, vlastelina v sosednjem Krču in pozneje v Omilju, in Pavlina, kasneje žena Oajeva. Naravno, da je v Bistrico že rano prišel tudi mladi književnik Stanko Vraz; tu je poleg opata spoznal i V. Štau- duarja in njegovo soprogo, duhovito, poetično domorodko, po¬ zneje proslavljeno posestrimo Dragoilo. — Prolječe pomlad; pro¬ bavi prebije, je prebil; svidjeti dopasti; zaputiti napotiti se; po¬ dug precej dolg. i venskih Stranah. Ovo putovanje znatan je i krasan odsjek u Vrazovu životu. On ga je opisao u brojnih pismih posestrimi Dragoili, ukrašenih čestim humorom, mnogimi živimi črtami o krajevih i o ljudih vidjenih . . . U Novom mjestu, dne 4. travnja 1841. Sinoč smo stigli amo. Pratilica naša bila je kisa debela, koja nas nasred llskočkih gora za¬ teče i vjerno do pod ovaj grad sprovede. Sinoč ti nišam imao kada pisati; glavni naš posao bio je sušiti kabanice i ostalu prtljagu, koja nam putem do posljednje niti prokisnu. Sada sjedimo u go- stionici pod suncem (zur Sonne), no koje nam ipak još nije ogranulo, jerbo konak ovaj mrko je kao noč. Sobe mrkle, ulica izpred nas mrkla, lica mrkla s desne i s lieve, s jednom riečju: sve je oko nas mrklo i neprijazno. Mi bismo se još jutros bili digli odavle, no kako? Brzovoz ljubljanski prošo je več jučer, a druge sgodne prilike ne češ nači ni za težke novce. Ja namrštam lice i hoču da se srdim, no Izmail kaže: „Vsio k lučšemu“ (Sve k boljemu)! te se pri tom tako srdačno nasmjehne, da se ni ja smieha proči ne mogu. I ljutnja me ostavi barem na polak. Tim sjednem k stolu, uzmem divit i hartiju, da ostalu polovinu utopim Vidjen (videti!) odličen; travanj april; stiči, stignuti (do¬ seči) prispeti; amo sera; pratilica spremljevalka (pratiti, pratilac); kiša dež; ovaj ta; nemarn kad(a) (nimam kedaj) nimam časa; ka- banica plašč; prokisnu se je premočil (a, o, prim. kisal); sada sedaj; ograne sunce vzide; jerbo (jer bo) ker, kajti; mrko mrkel (mrkao); jutros danes zjutraj (jutro-s, prim. leto-s, dan-e-s itd.); još še; odavle (odavde) odtod; proči mimo oditi, se proči (čega) okaniti se; zgodan primeren; ne češ nači ne boš našel; hoču hočem; mogu morem; divit pisalo (priprava za pisanje); (hjartija (charta) papir. 2 8*3 u sladkoj uspomeni na Tebe i na put, koji sam dosad prevalio. Evo me dakle opet u razgovoru s Tobom, draga posestrimo! Ja Ti priobčujem sve, što sam vidio znamenitije i čutio i što bude (sudim) i za te od barem ikolike ciene. S tiesnim, žalostnim srdcem dstavio sam 31. ožujka Zagreb. Kad sam sio na hintov, činilo mi se, da sam se več s čitavim svietom oprostio. Tolike mile (radostne i tužne) uspomene povra- čahu mi se u zabunjenu glavu, udarahu na ža¬ lostno srce. Tek čim povuku konji hintov, koji stane štropotati po taracu i, kolebaj uči se, letjeti pram Savi, olagne mi malo po malo srdce. Stanem razmišljavati, da nišam žena, nego čovjek, muž, domorodac, koji valja da je pripravan, oprostiti se sa svim, što mu je milo i drago na ovom svietu, ako to iziskuje korist domovine. I tim sam se opet sasvim razabrao i umirio. Bilo nas je u hintovu četvorica: Ja, Izmail S(reznjevski), Ivan Mažuranič i franceski jedan trgovac — sami složni ljudi. Samo izmedju Izmaila i Franceza porodi se kratak boj, kad se žametne rieč o ratu izmedju Franceza i Rusa. Ozpali se vatreni Francez, uzpali se i sin sjevera, rieči im se stanu sipati iz ustiju i očiju. No eto čuda, eto silne moči izobraženja, koje svagda rado priznaje pravicu, makar i neprijatelja išla! Francez uzklikne: „Marengo i Slavkov (Austerlitz)!" a Rus: Bar(em) vsaj; ikolik (i kolik) nekolik; očnjak marcij; hintov kočija; čini se zdi se; Citav cel, ves; oprostiti se (s kom) poslo¬ viti se od koga; povračahu se so se vračali(e); tek it le; povuku povlečejo; tarac(a) tlak; stane začne; pram(a) proti; olagnuti (lagak) olajšati; valja (velja) treba; stokaj, kar; iziskuje zahteva; sasvim (se vsem : z vsem) povsem; rat vojna; vatren ognjevit (vatra, Vatroslav); svagda (sav gda) vedno; ide mene gre meni. l* 3 IS 5 *© „Moskva i Borodino!“ i tim se prekine puška- ranje, Francez praži svomu suprotivniku ruku, koji ju prihvati i srdačno stisne, i tim se sklopi opet mir. I mi smo do Karlovca proveli čas opet u slozi, smijuč i šaleč se . . . Liepo ti je pdgledati na okolice metličke! Kad čovjek dodje iz Hrvatske, raztvori se pred njim prekrasna panorama: Od Kupe prama sjeveru dižu se brda, na koja se naslanjaju kao na ramena opet sve više glavice, dok ne stignu na vrb, koji dieli korito Kupe sa njezinimi vreli od korita Krke, biele od črnih Kranjaca. Osobito divno ti imadu lice brdašca, što su najbliža do Metlike i oko nje, bi reko, raztresena na način orijaških štita, kao da su se ovdje giganti otimali s Jupiterom o carstvo neba. lli je valjda Bog odlučio, stvarajuči sviet, ostaviti znamen, da če se tu orijaški sinovi Ja- podije hrvati proti silnoj vladi Jupitera Kapito- linskog i krvožednim njegovim orlom? Svakako mora da ima uzki vez izrnedju stvorba božjih i stvorba poviesti, sastavljenih iz čina, makar onda svi tobože mudraci toga ne vidjeli ili videči tajili. Kako je Bog stvorio sviet, njegovu stvorbu tim nije usavršio, jerbo bi tim metnuo konac svakomu na¬ predovanju, nego on sad resi i usavršuje stvorbu svoju nevidivim putem poviesti, u kojoj on upravlja rukama ljudi i naroda. On je još uviek naimar (majstor), a ljudi i narodi samo su nje¬ govi težaci. Brdašca, što su . . . brdca, ki so ...; oko( li); štit ščit; kao kakor; ovdje tu; otimati se trgati se za kaj (otimati, oteti = je¬ mati, vzeti); valjda (valja da) morebiti; (h)rvati se boriti se; povjest zgodovina; onda tedaj; tobože baje, navodno; rešiti kra¬ siti; naimar stavbenik, najemnik gradbe. 4 Da ni iz Jurova (imanja gospode Vranjicana p rij e Metlike, gdje nas dočekaše s liepim konakom i pravom slavenskom dvorbom) ne odnesem prazne torbe, zaprosim od ovdašnjih djevojaka i snaša, da mi zapjevaju po koju pjesmu, na koji posao se i kada tada sklonu. Težke ti muke, bilježiti glas! Istina, ja nišam baš muzik od zanata, no ja sudim, da bi i majstor u toj štruci umjetnosti imao ne malo posla, m o ra j uči prvo zdravo misliti i razmišljavati, dok bi našao ključ do tih divno čarnih, tajna punih glasova, koji se slievaju s ustiju do uha kao molitve srebrovlasih kaludjera po veličanstvenoj crkvi starinskog ma- nastira i lidaraju na srce slavensko kao sveti glas iz starine, zovuči pokoljenje sadašnje na promi- šljavanje i spoznavanje. Priznati moram, da nišam nista na tom svietu još čuo, što bi me bilo tako divno uzhitilo i njekakvom svetom čarobom za- uzelo. No žalibože žice uzhičenja moga odapeše nješto pjevačice, kažuči mi, da su sada pjesme takove grieh velik i da je djevojkam od svečenika zabranjeno prekletstvom duše, pjevati ih javno, obilazeči sela. Ta no vi na vrlo me razžalosti. Jadni puče! — uzdahnem — Ti najsiromašnija sirota medju narodi! Neznabožni sinovi, kojirn te Bog izruči pod krilo i zaštitu, utlačiše te u prah, a sad evo i dušni tvoj pastir diže ruku, da ti svuče Imanje posestvo (imetje); gdje dočekaše kjer so dočakali; konak prenočišče; dvorba postrežba (dvoriti); snaša (hyp.: snaha) snaha (tu vobče: mlada omožena ženska); kada tada kedaj tedaj (včasi); zanat rokodelstvo, poklic; kaludjer menih; manastir (fiovufmjoinv) samostan (pravoslaven); mo(\e)ga ; od(a)peše so od¬ peli, e; ob(i)laziti hoditi okoli po ...; puk ljudstvo (o puče!); neznabožac (ne zna Boga) pogan; utlačiše so utlačili; svuči sleči. (§^3 5 posljednju košulju, koja prikriva golotu tvoju i stid tvoj, trže i kida posljednje karike lanca, koji ti dušu veže k vjeri i čestitosti. O nesretni sliepci, koji diraju rukom uništenja u običaje naroda! Mnogi misle tim steči vienac u službi crkve i Boga. Nipošto: Oni usuprot tomu obaraju jedine čvrste temelje crkve — temelje pobožnosti i mo¬ rala; jerbo najčvršča je crkva, što se gradi na na¬ rodnosti, najčvršči vjerozakon, što je osnovan na značaju naroda, stopljen s njegovimi starimi obi¬ čaji, i najiskrenija i Bogu najmilija pobožnost, što iztiče iz toga vrela. Ova je istina poviešču viekova potvrdjena. I ja sam se sam obaviestio, smatrajuči puke južnoslavenske, da su najdublje ugrezle one grane u blato nemoči fizične i moralne, kod kojih je največtna propala narodnost, običaji starinski, i da tu, gdje se najmanje pjeva, ima najviše pijanica, blud- nika i drugih opakih ljudi. Istina je, običaji ti ponaj- više su iz izvora predkrščanskog, no oni su tako bezazleni i neštetni, da su ili več sasvim korienjem zarasli s čistim stablom krščanstva i bezazleno rastu uz njega, kao jablan neplodan uz vinsku lozu, koja je do njega lisadjena. Pa nije li lud onaj čovjek, koji sad ide čupat i izkorenjavat obi¬ čaje te? Nije li lud vinogradnik, koji posieče jablan, po kojega granah razgranala se loža? O da bi ta gospoda učila narav svojega stada, poviest naroda i viekova! Obaviestila bi se, koliko je Košulja srajca; kidati trgati (prekiniti); nipošto nikakor; karika člen verige; lanac veriga; ob - orati ( ob-oriti, raz-oriti) rušiti; vrelo vir, vrelec; grana veja; najdublje najgloblje; večma bolj; opak (na opak) napak, napačen; bezazlen brez-zlen, brez. zla, ne¬ dolžen ; neštetan neškodljiv (šteta); uz poleg, ob; lud blazen, bedast; čupati puliti; stado čreda obfajvestiti. 6 prosvjeti pogibeljna, Bogu i čovječanstvu nepo- voljna njihova pretjerana revnost. Stari običaji narodni nalik su liscu stanovitib drveta, koje ostane na granah do dojdučeg prolječa, dok mlado ne napupi. Odkine li se pred vremenom, nanese mraz, od kojega drvo razpuca i posuši se. Osta- viti treba običaje naroda kao lisce staro na stablu drva. Kad jednom dodje prolječe, sine sunce pro- svjete, pognat če novo, mlado, a staro odkinut se od naravi i prostriet na zemlju, bez štete drva, bez štete naroda. Iz Metlike ide drum uz brdo. Tu se još jednom obazremo, da tim klasičkim okolicam ka¬ žemo posljednji naš: Ostaj s Bogom! Za čas stigosmo u Hrast, selo, koje stoji dva sata voznoga puta uz drum, iduči iz Metlike u Novo mjesto. Selo to razteže se s kučami svojimi s obje Strane puta i znamenito je po narodu, koji ovdje stoji. S lieve strane obitavaju sami prvo- seoci Kranjci, a s desne tako zvani Uskoci kao najkrajnija zapadna predstraža tih naseonika. Kako dodjemo u Hrast pred prvu krčmu od dobroga lica, skočivši s kola, unidjemo v sobu, da si na- ručimo objed. Tu nas odmah obkole gospodar i gospodarica, u kojim po stasu i obrazu upoznam uskočnu krv, te mi se stanu klanjati i uhvate me za ruku, da mi ju cjelivaju; zašto, po bradi mojoj i stranoj odječi sudeč, držahu me blagi ti ljudi Revnost vnema; nalik s-ličan; dr(e)vo ; dojduci prihodnji; pupiti popke gnati, kliti (pupak, pupoljak); stigosmo smo dospeli; sat ura; uz drum ob cesti; 5 obje Strane na obeh . . .; obitavaju bivajo; prvoselac prvoselci, prvotni naselniki; kola voz; unidjemo vnidemo, vstopimo; odmah takoj; hvatiti prijeti; cjelivati poljub¬ ljati ; odječa (odeti) obleka; držahu so držali (smatrali). im 7 za vladiku ili barem za arhimandrita kakvoga. Tek poslije, kad im ne dozvolim i u svetoj namjeri obustavim, uztegnuvši ruke, tek onda im se 6tvore oči i priznadu bludnju svoju. U Dragi unidjemo u prvu bližnju kuču prostog krajišnika Damjanoviča, da Uskoka vidimo i kod ognjišta njegova. Dobri ti ljudi pričekaju nas ra¬ dostno. Gospodarica i kči Angjelija odmah se po- žure, da nam što pristojnije načine mjesto, kud čemo sjesti, a ostala drobna djeca poskaču kao vjeverice kud koje, jedno na peč, drugo na klupu oko peči. Tu smo imali priliku, razvidjeti dobar taj narod po tielu i duši. Stas njegov i odielo istina može vidjeti svaki čovjek, kojemu je Bog dao oči; no nama se otvorila i duša njegova, jerbo smo imali k tomu onaj zlatan ključ, koji jedini otvara srdce i dušu Slavena, t. j. umjeli smo s njimi razgovarati se narodnim njegovim jezikom. Gospodarica stane nas s dozvoljenjem baš ho¬ merskim načinom izpitkivati: Od kojega smo mjesta? Od kojeg roda i koljena? Kuda putu- jemo? itd. Mi joj stanemo kazivati, da smo iz da- leka putnici i da obilazimo bieli sviet, da vidimo i poznajemo države i narode, da učimo jezike i običaje njihove i razne načine življenja; nad kojim se (homerskim) odgovorom opet i ona začudi. Medjutim otvori vrata Angjelija, donese vilice, nože i hljeba, a za čas poslije na tanjiru njekoliko na umak kuhanih jajeta, koja na stol postavi: objed zaista sirbmašan, no čist i toli srdačno po- Krajišnik graničar; kod pri; oko( li); kud koje (kod ka¬ tero) eno sem, drugo tja; odjelo obleka; jerbo (jer bo) ker; tanjir krožnik; jaje jajce na umak (namakati!) mehko kuhano . . .; zaista (gotovo) sicer. @=>2 8 B * g ! nudjen, da nam bude draži od trpeze, napunjene najbogatijim i najizbranijim jelom svieta. Oprostiv se, nadjemo pred kučom starca suha i bolestna, koji nas zamoli kukavnom njemštinom za milostinju, pripoviedajuči nam o mnogobrojnim bitkama, u kojim se je on tukao za čara svog, što nam je, razgalivši vrat i prsi, dokazao mnogimi brazgotinami. Domačica i Angjelija, ne razumjevši, što on govori, mirno slušahu, no kad mi otvorimo kese i njemu pružimo dar, da ti je sad vidjeti opet žene, kako ti navale na siromaka starca, psujuči ga i govoreči, da se ne pristoji, napasto- vati putnike, koji trebaju novce po svietu, u tudjih krajevih, gdje neima nikoga od njihovoga roda i koljena! Kad to vidim i čujem, razigra mi se srdce, potjera krv u gl^vu i nehotice obore mi se od mila suze niz obraz. Mili narode, pomislim, kako si ti čist, ljubezan, božanstven u svojoj prirodjenoj 'na¬ ravi! Toli krasna stvori te Bog, a sviet te nžzivlje barbarom, čim nastoji, da ti satre prirodjenu do¬ stojnost i obuče tudje odielo, koje se izvana blišti, a pod sobom truje srce i goji zmije, zloču, strasti i opačine — izgladjeno barbarstvo. Šta ti više treba k sreči, nego da poznaš sebe i narode, što su oko tebe! — Tako sa sobom razmišljajuči, osta- vimo porodicu Damjanoviča. Dugo još stala je gospodarica s djecom pred kučom, vičuči za nami: „S Bogom pošli, dragi putnici! Svuda bio Bog i Trpeza (trapeza i :(>am£a) miza; kukavan beden, žalosten, slab; slušahu so slušali (sta . . .); kad(a) kdaj, kadar; kesa mošnja; oboriti podreti; niz dol po...; čim nastoji s čimer si prizadeva; s(a)tre\ obuče obleče; iz-vana od zunaj (van, ven); trujem, tro- vati (otrov) zastrupljati; zmija kača; zloča zloba; porodica rod¬ bina; svuda (po)vsod. sreča s vama!" i kad mi odzravimo posljednji „Ostajte s Bogom činjaše mi se, da sam ostavio posljednji put rodnu kuču, da sam vidio po¬ sljednji put brižnu svoju majku i sestra. Tako mi omilješe i domačica i Angjelija. U Ljubljani, dne 8. travnja g. 1841. Mi smo četvrtoga na večer amo stigli. Ce- tiri dana! A ja nišam medjutim nista učinio, nego posjetio svoje stare znance, bio u biblioteci, u ka¬ zinu, u tri četiri crkve i u tri četiri krčme. Ovdje ti ima božji sviet znamenitih stvari. Što se mi pak čini najznamenitije, bilo je eto ovo: Prekojučer pokuca netko u jutro na vrata. Kazavši naš „Slobodno“, unidju tri ljubljanska bogoslovca, koji nas liepo ‘ilirskim jezikom po¬ zdrave. Ja sam scienio, da su oni rodjeni Dal¬ matinci, koji su njekakvim slučajem, koji Slavja- nima vlada, u ovdješnju školu odneseni. No oni me uvjeravaju, da su rodjeni Kranjci, jedan Go- renjac, drugi Dolenjac, a treči Nutranjac. Umoliše nas, da ih pdsjetimo u sjemeništu, što i mi uči- nismo. Tamo nas okupi sila mladih ljudi, koji svi za ilirštinu dišu i živu te i više manje dobro ilirski govore i pišu. Ljubljana je liepa, čista varoš, no još ljepše su Ljubljanke, koje se ne stide, svoj narodni jezik govoriti, no jezik, kojega ne bi ni isti Baron bez mnogoga truda razumio. Činjaše se se je zdelo; omilješe so omileli (sta...); amo (ovamo) sem ; ovdje tu; ima božji svjet je silno mnogo; prekojučer (jučer = včeraj) predvčerajšnjim; pokuca potrka; (s)cenim mislim, menim; ovdješnji tukajšnji (ovdje); umoliše so zaprosili; učinismo smo storili; varoš mesto, kraj; ni isti celo niti. Na primjer: kad.smo došli u oštariju (zur Stadt Wien), ja počnem odmah po naški. A domačica, prava Kranjica, zapita mene: „Šafajo en al dva cimra?“ No ova se žlabudrija ipak meni tako do- pada, da svaki dan rado na pijači postojim, gdje gospodje od seljanka kupuju koješta. Ja se ovomu jeziku srdačno smijem, a moj Izmail se gnjevi, zašto da malo koju rieč razumije. A on se smije, kad idemo ili u biblioteku ili iz biblioteke, gdje sve, što prolazi ili gdje mi prolazimo, na me (ili bolje reči, na moju narodnu haljinu) gledi, koja se ovdje tako dopada, da če o dojduču zimu dva doktora iz Zagreba jednake donieti. Sbilja! Ti ne znaš, kakva je to haljina. To ti je mrkla, crveno podstavljena surina, kao što se noše oko Kupe. Vidit če se ih dojduču zimu više u Zagrebu. — U Kranju, dne 11. travnja g. 1841. Draga moja posestrimo! Ptica se odkrili, kad pdčinje jug toplije du- vati, da prema jugu traži prolječa, a ja, luda ptica, kadavidjeh prolječe, gdje se je doselilo uHrvatsku, ostavih Hrvatsku za plečima, kao da zimu tražim. Ovdje ti je sbilja takova zima, da me i u surini trese. Velike planine, koje oko ovoga varoša stoje, sniegom su preko i preko pokrivene. Nebo je na- mrgodilo lice, kao da istom hoče sniegom da Po naški v našem jeziku; koješta karkoli, razne stvari; zašto zakaj; prolazi pride mimo; dojduč prihodnji; donjeti do- nesti; zbilja zares; surina (surka) siva suknja; kao što kakor; više več; duvati (duhati) pihati; tražiti iskati (trag = sled); tud bedast, blazen; vidjeh sem videl; zbilja (o-zbiljen = resen) v resnici; istom šele; gdje kje(r), kako. udari. A sjever — huš — huš — huš! Izmail, sa- vršeni izgled marljivosti, sjedi kod stola, puši i piše. „A što Vy tak grustny, Stanislav Osipovič ?“ Ah toga vam ja dokazat ne mogu, Izmaile Iva¬ noviču! Pitajte ptiču, koju je bura odnjela iz topla južna kraja med sjeverne planine! Danas ovdje sve od veselja i radosti igra; danas je Uskrs. Djeca se po ulicah natječu s pi¬ sanicami, kriče, viču, smiju, grohoču. Sad zaštro- poču konji i kola po taracu; rog zazvuči. Ah poštarski voz prolazi! Ja potrčim k prozoru. Ne- kakve stare babe kolebaju se na sjedalu, no ipak bih ja volio sad srnuti na ulicu, sjesti kod njih — jerbo pošta ide prema jugu. Ti češ se smijati te kazati opet: Moj čovječe, Ti si zaljubljen! Lachen Sie nur, gnadige Frau! No ja nišam zaljubljen, ali (ako Ti je draže) ja jesam zaljubljen, no niti u Miliču niti u Pavliniču niti u Mimicu niti u Matil- dicu, nego u — (Lachen Sie nicht, gnadige Frau!) čitavu Hfvatsku. Hrvatska je meni omiljela kao mati, omiljela kao sestra, omiljela kao draga. Ne mogu nigdje mirno misliti, nego u Hrvatskoj, nigdje mirno spava-ti, nego u Hrvatskoj, niti ču igdje mirno limrieti nego u Hrvatskoj. Naša poslovica kaže: „Daleko od očiju, daleko od srdca“ ili „Šta oko ne vidi, srdce ne poželi.“ No to je laž. Ako je i kod koga istina, kod mene nije. Meni je Hr¬ vatska čim dalje od oči, tim bliže srdcu. Povedj Ti ovo suncu hrvatskomu, oblakom hrvatskim i vjetrom hrvatskim i svemu, što je hrvatsko! — Uskrs vstajenje, Velika noč; natjecati se tekmovati (natečaj!); sad(a) sedaj; tarac(a) tlak ; prolaziti mimo iti; (po)trčim (po)letim, (po)hitim; prozor okno; srnuti (srtati) planiti; jerbo (jer bo) ker; čitav cel, ves; kod koga pri kom. 12 B*€l U Ljubljani, dne 1. svibnja (maja) 1841. Sada sam opet kako tako zdrav. Veselim se svaki dan kao ptica na grani. Stojim kod prija¬ telja Kastelca u bašči, u kiosku, gdje dopodne pišem. Opodne objedujem. Poslije podne čitam i pišem do pet sati. O pet sati dolazi moj drug Dr. Prešeren, s kojim polazimo na šetnje. On čita ilirski. Ja njemu tumačim, što ne razumije, jedem polag toga narandže, gledam na desno i lievo na mlade pjestunje s djecom, koje su veoma liepe i razborite, kao i djeca, koja ponajviše drugo ne govore nego kranjski te se mojoj dugoj bradi smiju, što mi je od tih „miškecev“ veoma drago. Navečer polazimo krčmu, gdje se ponajviše kranjski govori. — U Ribnici, dne 10. svibnja 1841. Eto Ribnice, u kojoj ja sada lovim lov na¬ rodnih stvari! Na samotnom brdašcu stoji jedno malo go¬ spodarsko poslopje gospodina Rudeža, u kojem ipak niti umrteljno niti neumrteljno ne obitava. Na ono brdašce hodim ja svaku večer, kako sam se dosta izmučio oko pera, gledam dolje u dolinu, koja leži medju brdašcem i brdima i kroz koju lagano teče rječica Ribnica, slušam, kako ribe po vodi plju- skaju, kako u šumi prekorječnoga brda žutovoljke žubore i po gori Velikoj kukavica svoje jade pjesmom tješi, — pun ove mile blaženosti, kojorn je nadahnuta ptica narodne pjesme, koja govori: Kod pri; bašča vrt; kiosk senčnica; polaziti pohajati; šetnja izprehod; sat ura; veoma jako; razborit pameten; kao kakor; ponajviše največ; miškec Miško, Mihec (Janez!); eto (evo) glej tu!; ja sada jaz sedaj; brdašce brdce (brdo); obitavati bivati; oko{ li); žutovoljka strnad (žut = rumen). iML 13 S*€). U zeleno goro poletim in tamkaj bom prepevala, v zeleni travnik gledala. Takovoga kraja niti bogata Bistrica nema. No škoda! Sutra bit če konac moje šetnje, jerbo ču se opet vratiti u Ljubljanu, odkuda ču udariti (ako Bog dade i moje nestalno zdravlje) ili prama Trstu ili prama Cjelovcu u trag Izmailu. — Sbilja! U Ljub¬ ljani? — Zaboravio sam Ti javiti, da sam bio na balu, koji je ondješnji kasino dao na čast novo- došavšemu upravitelju (Gouverneur). Natrpala se je več u osam sati puna dvorana suhog i sirovog, krasnog i nekrasnog. Sječam se, što sam Ti več u jednom od predjašnjih listova napomenuo ru- briku krasnoga. Kad sam ja unišao, pune su več bile klupe bielih i zorolikih golubica i njihovih bezadjektivnih ili bezepitetnih matera. Baš je uda- rio orkestar. Kolo se sastavi i uhvati. No to Ti nije bilo kolo, kao što smo naviknuti u Zagrebu. U Zagrebu ako i čovjek vidi tudji valcer igrati, pa mu več zaigra u nogama, da i on htio ne htio očima traži, kamo bi išao te molio: „Izvolite, krasna gospodično, jednu turu/ jerbo vidiš, da plešučim sieva vatra iz očiju, jerbo oni plešu duhom i tielom. A tu ? Djevojke liepe, momci liepi, da se ih skoro nagledati ne možeš, a plešu? Bez svake strasti, — baš kao da bi išlo za kuluk ili tlaku. — E zlatna posestrimo! Tu sam Ti prvi put podpuno uvidio, što je narod bez narodnosti! Sutra jutri; jerbo ker; zaboraviti pozabiti; ondješnji ta- mošnji (ondje); sat ura; natrpati natlačiti; sječati se spominjati se; kad(a) kdaj, kadar; uniči (vn-iti; udi) noter priti; uhvatiti prijeti; naviknuti navaditi; tražiti iskati (trag = sled); vatra ogenj; momak, tnornka fant, mladenič; kuluk robota. M 14 M Tielo od djevojaka krasno, dostojno, roditi Spasi- telja, ma duša? •— Ne! Nema je! I junači liepi, tanki i visoki, momci od oka; no izpod ovih tu- djokrojnih haljina, fraka i. t. d. ne kuca nikakvo srce. Iz ustiju samo glase one po europejskom univerzalnom kalupu slivene rieči i prirječja. Nišam mogao bez nekakve tuge gledati ove krasne slo- venske-ilirske stase, morao sam uzdahnuti: „Kud si pošla, mati Slavo, iz ovih hramova?“ Istina Bog! Cini se svaki takov momak kao crkva, koju je ostavio Bog.- U Zilskoj Bistrici, dne 1. lipnja (junija) 1841. Sinod sam se odviše izmorio, gledajuči i uži- vajuči radost Zilana i Bistričana na njihovu „žegnu“ (proštenju). Na večer usnuh, a kratak bijaše moj san, jer veseli Zilani dovikivahu i ldicahu, spremljani od svojih giidaca, koji su sprovadjali njihove pjesme. Jedna hrpa pjevača zamijeni drugu. Napokon dodje njeka blaga duša pod lipu, koja stoji pred krčmom, te tako milu zapjeva pjesmu, kao da je andjeo s neba slšao, tugujuči nad propadajučom narodnošču. Na skoro izčeznu i on, a da nišam znao, kuda je propao. 1. lipnja na večer. Pod lipom se opet pleše i pjeva. Kako izlazim iz sobe, uh vati me jedan momak za ruku te me htio ne htio odvede Ma a; momak od oka krasen; kalup oblika; odviše pre¬ več; izmoriti se utruditi se; usnuh (san) sem zaspal; bijaše je bil; dovikivahu so dovikivali, vriskali; gudac godec; hrpa sku¬ pina); na po kon(e.c) na zadnje; angjeo sišao angel zišel (prišel dol iz ...); ovdje tu; izčeznuti izginiti; kud(a) kod; uhvatiti prijeti. 15 pod lipu. Tamo došavši, primora me, da i ja pri¬ stanem u kolo. Nista ne pomaže izgovaranje, da ne znam plesati. Momak mi izruči svoju djevojku te ja ajde u kolo! Sada sam več sasvim njihov. Od lipe posiljem ti jedan list; bolje ti uspomene poslati ne mogu. Za dva dana ču dalje. Bit če opet muke. — Na Ravancu u Rezijansko m, dne 12. lipnja 1841. (Pobratimu Ljudevitu Vukotinovidu.) Dragi i ljubezni Ljudevite! Več u Zagrebu sam čuo od talijanskih ofi- cira c. kr. pukovnije kralja nizozemskoga pripo- viedati, da imade u Friulskoj Rusa Slavjana. No mnijuči, da to tvrde samo iz neznanja slavjanskoga jezika, nišam mnogo držao do ovih Rusa te ih brojah k grani gornjih Ilira. Došavši u Kranjsku i Korušku, pripoviedahu mi opet ljudi o spome- nutih Rusih te mi rekoše, da otidem takodjer tamo i da ih pbtražim u Rezijanskom. Sad se porodi u meni želja i namjera, sva- kako se u Reziju oddieliti. Odmah zaključih, uda¬ riti preko neprijatnih golih i snježnih planina, za kojima leži zabitna i siromašna Rezija, rnakar se ob dan hranio biljem i korienjem, a ob noč kamen pod glavu metao, te sutra dan poslije deset sati neugodna hoda dospjeh amo, u sredinu ovih dobrih Sasvim (z vsem) povse; ču (hodu) hočem; bit če bode; več že; pukovnija polk; ima(de) so Rusi...; mnjevati do¬ mnevati ; brojah sem brojil; grana veja; rekoše so rekli; ta¬ kodjer takisto; potražim poiščem ; zaključih sem zaključil (sklenil); zabitan samoten; sutra dan jutri; dospjeh amo sem dospel sem. 16 blagočudnih ljudi, koji mene smatraju kao kakvo čudo; jerbo ne mogu razumjeti, kako može čovjek samo s tom namjerom k njima doči, da proučava njihov preziran jezik, njihove pjesme i običaje. Tomu imade danas četvrti dan, što sam došao amo. Prvi dan bijaše za me dan sdvojenja; jerbo ja malo, ne, nista ne razumjeh ni od pjesmi ni od nji¬ hovih medjusobnih razgovora. Glasovi česti: o, ti, e, y, tj, dj činili su jezik, koji je meni udarao na uho kao magyarski. Drugi dan bijaše več dan nade, jerbo ja počeh malo razabirati rieči i forme. A treči dan bijaše več dan radosti i odahnuča, jer sam se več dobavio ključa, koji vodi u tajne hod- nice ovog čudnog slavjanskog narječja. Ja odmah odlučih, još dva tri dana ovdje probaviti te me- djutim za se barem kakvu takvu gramatiku složiti... U ostalom sam zdrav ili (bolje rekuč) nemam vremena, da mislim i čutim koju bolest. U Mariboru, 27. lipnja (junija) 1841. (Vjekoslavu Babukicu). Dragi i ljubljeni Vjekoslave! Eto mene opet za korak bliže Zagreba . . . Sve što bliže dolazim granici hrvatskoj, to sve više čeznem za svetom zemljom Zrinjskoga i Draškoviča i ostalih slavnih rnuževa, za svetom zemljom, koju ču cjeltvati, kad ju opet stigne moja noga. Vi ne znate, što imate, ne znate, pod ka- Blagočudan (čud) blagodušen; jer bo ker; doči (dojti) priti; što (kaj, kar) da; počeh sem počel; odahnuče (oddahnuti, oddah- nutje, prim. trenuti: trenutje) oddih; probaviti prebiti; sve što bliže dodjetn (vedno) čim bliže; čeznem ginem; cjelivati poljubljati. M 17 M 2 kvimi kril! bdfjete i spavate. Hrvatska je kao zdravlje, koje čovjek onda počimlje puno cieniti, kad ga nema. Odkako sam Ti posljednji put pisao, pre- valio sam opet dvie visoke gore: jednu (Rožiču) izmedju Kranjske i Koruške, drugu (Golidu, Chor- alpe) izmedju Koruške i Štajerske. U ovoj strani Štajerske, koju sam sad prošao, nišam baš nijednoj pjesmici u trag uči mogao. Sve, što sam naučio, stoji u značaju narječja, koje se ovdje govori, a u osta- lom naučio je puk poznavati gospodičiča s velikom bradom i s crveno podstavljenom baljinom, ko- jega i Kranjska i Koruška več dobro poznaje... Tvoja verna duša Stanko. U Podčetrtku, 15. srpnja (julija) 1841. Prevalih Golidu i snidoh u Štajersku, slje- dujuči romoneče i srdite bistrice. Srce mi opet poče silnije igrati, kad se s prvim sastah Slovencem, koji krepko slovenski go- voraše sa svimi tvrdimi 1, kao Poljak. Narod me gledaše kao kakvo čudo, koje još veče uzbude, kad s njimi stadob naški govoriti. Stupivši u Sv. Jakovu u Suboti u najbolju ošta- riju, nadjoh u dimnici sakupljen narod kod vina. Kad ih stadoh izpitkivati za slovenske pjesme, ne znadoše ništa pjevati izvan njekoliko komadnih Bbdijem bedim; kad(a) kdaj, kadar; naj pače najbolj; trag sled, u trag uči (v-iti) na sled priti; puk ljudstvo, narod; crven rdeč; doči dojti, priti; prevalih (prevaliti) sem prišel čez ...; snidoh sem prišel dol...; romoniti žuboreti; poč'e je začel (a, o); sastah se sem se sestal; govoraše je govoril; veče bolj; uzbude (vz-bode) je postal(o); stadoh (stanem) sem začel; nadjoh sem. našel; kod pri; ništa (ni šta, ni kaj) nič. 0*21 18 komada, koje sam več bio čuo na Koruškoj i bolje. Od pjesama prolazih na običaje, koje stadoh u svoj porte feuille bilježiti. Jedan od tih ljudi pristupi pttajuč: Bos schraiben? A ja odgovorih: Eto, čuješ i vidiš, sta pišem. — A on: Ber hot ghassen? A ja: To je meni tako na um došlo pisati. Poslije dugog prepiranja on htijaše, da meni zabrani bilježiti. A kad ja ništa manje stadoh nastojati u svome djelu, on otide. — Malo poslije eto ga opet u sobi s jednim čovjekom važna lica, koji stupi preda me pitajuči: Hoben s’ an Pos? A kad odgovorih, da imadern, on ga zaište od mene, te mu ga dadoh, buduči me uvje- tavahu ostali, da je on selski sudac. A tomu ne bi jase konac, nego moj passeport, koji je latinski pisan, dodje putem tja do župnika, jerbo onaj pi- talac htio je hočeš nočeš od mene imati uhodu. A ta tragikomedija dade mi priliku, upoznati se s gospodinom župnikom Breznikom, čovjekom uljud- nim i domorodnim, koji me je veoma ljubezno primio i podvorio. Sutra dan se oprostili s ovim narodnim Sodomom, gdje se Bog psuje, zašto ljudi več mole njemački, a to tako, da više puta mo- žebiti isti Bog ne če moči razabrati, što taj puk hoče; — oprostih se moleči: „Bože, tvorče od je¬ zika! Izbavi nas od tudje civilizacije P 1 Novembra meseca 1841. je moral Vraz v Gradec na za- slišbo; obtožen je bil, da je, potujoč po Sloveniji, bunil. Graški cesarski namestnik je nato poslal na pr. okrožnemu glavarju celj- Ništa manje nič manje, kljub temu; htiaše je hotel; nasto¬ jati prizadevati si; buduči (bodoč) ker; zaiskati zahtevati; selski sudac vaški .rihtar”, obč. predst.; uhoda vohun, špijon; primiti sprejeti; sutradan drugo jutro (s-jutra = zjutraj); oprostih se sem se poslovil; več že ; raz(a)brati spoznati; izbaviti rešiti. 19 2 * U Zagrebu, 14. prosinca (dec.) 1841. Ljubezna posestrimo! Ja sam (kako vidiš) opet u ljubljenoj slo- bodnoj Hrvatskoj, gdje smijem šetati se, a da na me nitko ne pazi, kao jelen po gori, u kojoj lovca ne ima . . . Našao sam ovdje pri mom došašču (iz Gradca) mnoge liste, iz kojih sam razabrao, da na me ne pazi samo Štajer nego li čitava gornja Ilirija — ddpačečitav u državnom razredjenju poznati „Inner- osterreich". U Koruškoj (Cjelovcu) su več dva bo¬ goslovca pred policijski sud pozvali, za koje su sdznali, da sa mnom stoje u pfsmenom savezu. Iz današnjega jednog lista saznadoh, da je jedan Bezirkskommissar iz celjskoga kotara kotarskom skemu ta-le ukaz: „Aus einer vorgekommenen Anzeige gelit hervor, dafi ein sicherer Vraz, welcher angeb. ein ausgetretener aus Steiermark gebiirtiger Študent ist und sich in Agram aufhaiten soli, von dort haufig Ausfluge nach Steiermark und Karaten in der Absicht macht, um in diesen letzteren Provinzen Lieder in illirischer Sprache zu verbreiten, hiedurch aber fiir den in Kroatien und in einigen seiner Nebenlander emporstrebenden Illirismus Anklang zu wecken. — Da der Herr Prasident der k. k. Polizeihofstelle zufolge des hohen Erlasses von 5. d. M. die Grundhaltigkeit dieser Anzeige naher kennen zu Iernen wiinscht, so fordere ich den Herrn Gubernialrat auf, hinsichtlich des Erscheinens dieses Individuums in dem Ihrer Leitung unterstehenden Kreise und seines Tuns und Lassens die Aufmerksamkeit der untergeordneten Organe mit der erforderlichen Umsicht und Unauffalligkeit anregen, die erlangten Wahrnehmungen mir sodann mitteilen und zugleich das Nationale, die Verhaltnisse und die Individualitat des genannten Vraz beleuchten zu woIIen.“ (Glaser, Zgod. II. 255/256.) Gdje kje(r); ovdje tu; došašče (do-šed-ši) dohod; dapače marveč, da celo; čitav ves, cel; razredjenje uredba; saznadoh sem seznal, zvedel; kotar okraj. M 20 M upraviteljstvu objavio, da sam kod njega bio s Dr. Kočevarom u njekakvoj (kako on kaže, čudnoj) odječi, razprostranjivajuči njekakve pjesrne po na¬ rodu. (Ja sam baš onda imao kod sebe Vukovo bečko izdanje Srbskih narodnih pjesama, koje je visokoučeni u svojoj službenoj goručosti presudio Bog zna za kako revolucionarne.) U Ljubljani (polag jednog pisma) činio je gospodin direktor ondješnjega sjemeništa bogoslovce, za koje zna, da sam občio s njimi, pozorne, da svaki list njemu tzruče, koji če od mene primiti. Iz svega toga uvidjaš, draga Dragoilo, da je Tvoj pdbratim — čovjek proglašen i proslavljen više, nego što su ga dosad mogle njegove tri knjige proglasiti. Samo je to tužno pri toj slavi, da je to proslavljanje samo, kao što kaže Nienrac: „eine traurige Beriihmt- heit“. A ja uvidjam iz svih tih listova, koji me do dva forinta stoje, da je svoj toj slavi kriva — opet ili glupost ili zloba, koja je nada mnom svoje zapackane ruke oprala. Ja sam došao u Kranjsku, Korušku i Štajer, da tamo narodne pjesrne i obi¬ čaje iztražim i zabilježim, a zloba ili glupost to je tako okrenula, da sam ja došao rnedju narod Bog zna kakve pjesrne sijati. Eto ti zločinstva! U denuncijaciji izmedju ostaloga stoji i ovo: „Er kommt liber die Grenze, um dem aufstrebenden lllyrismus Anhanger zu suchen“. Dakle je ilirština zločinstvo ili nješto takovo, iz čega zločinstvo proizhodi . . . Tvoj nepromjenjivi pbbratim Stanko Kod pri; odjeda, odjelo (odeti) obleka; kod sebe pri sebi; ondješnji (ondje-on) tamošnji; primiti prejeti; kao(što) kakor; nad(a) mnom nad menoj; zapačkan zamazan; (iz)tražiti (pre)- iskati. Epilog. »Poslije lanjske bolesti ja sam ili boležljiv ili baš poradi te boležljivosti marljiviji nego što sam bio, dok sam uživao puno zdravlje; jerbo polag moje subjektivne filozofije svaki je čovjek od glave držan, da mnogo radi i učini koristna i dobra na ovom svietu. Dok sam bio zdrav, mislio sam: Imat če tomu još dosta vremena, te se nišam pre- naglio; no sada, gdje mi to s desne to s lieve bode i peča, gdje ne znam, hoču li danas ili sutra „zrezati s petami“ (kao što kažu Mikloščani), to sada jagmim i radim, što brže mogu. A da uspješno .radim, k tomu treba da putujem . . (Pisao Vraz Muršcu 12. julija 1841., povra- tivši se s putovanja). Jer bo ker, zakaj; ra d iti delati; sada, gdje sedaj, ko; pečati dregati, pikati; jag.miti hiteti; što brže mogu čim hitreje morem. M 22 M B. Iz hrvatske prošlosti. „Osvit“. Napisao Ks. Šandor Gjalski. Ustoličenje bana Vlašiča (1832). Na Harrnici nepregledni valovi ljudstva talasahu se širokim prostorom i tiskahu se k ražnju, na kom se je pekao ogroman vol, što ga je ban po starom običaju dao za goščenje prostomu puku. I usred toga i pred kučama s jedne i druge strane bijahu šatori vinara, u kojima se je dielilo puku na banov račun vino. Osim toga bijaše i boljih šatora, gdje se je uz novac točilo i gdje su bila gospoda i bolje gradjanstvo. Svagdje bijaše burno i veselo. Iz kruga gospode ozvanjali se latinski govori, magjarske i njemačke pjesme, dugo- trajne zdravice i glasni, gizdavi smieh. U pučkim šato- rima miešali se vojnici sa djetičima, slugama, pandurima, seljacima i varoškim r&dnicima. Po raznobojnim nji¬ hovim Surinama i kaputima prelievalo se slikovitim Osvit svitanje; Harmica do 1. 1848. ime sedanjega Jela¬ čičevega trga v Zagrebu, središče mesta; talasahu se so se valo¬ vali (talas = val); što (kaj) ki; puk ljudstvo; osim toga razen tega; gdje kje, kjer; uz novac (ob denarju) za denar; gradjanstvo (grad) meščanstvo; svagdje (sav, gdje) povsod; djetič rokodelski pomočnik ; pandur birič; varoš, i mesto, trg, kraj; rudnik delavec; surina (surka) plašč (belkasta, siva suknja); kaput suknja. ©2 23 bljeskom zapadno sunce na otvore šatora. I odavle šiimjela je vesela bezbrižna zabava i zamnievala čedna pjesma. Uz zdravice na sav sveti krug oko priestolja Božjega sječao se narod i današnjega svoga dobro- tvora bana, pa je od časa do časa zaorio sramežljivi „vivat“. Upravo u čas Ivanova d Mazka pučka je svečanost svoj vrhunac postigla, jer je vol na ražnju bio izpečen. Počeli ga sječi, da ga sa dviju visokih skela diele medju svjetinu. Uz to su banovi kučni oficiri bacali medju puk sitni srebreni novac, pa je bila i silna buka i razpuštena radost. Oranje, kojim je bio okičen vol, kad su ga prije ražnja vodali ulicama, sad su po- otirnali najobjestniji momci i okitili njime svoje šeštre i grudi. Djeca se jagmila za cvancikama, a žene lovile komade pečene govedine. Ivan se jedva jedvice protište do šatora, gdje su ga čekali Kargačevič, Cerovič i drugi. Bila je sada još veča stiska, jer su se biskupovi gosti vračali iz dvora, pa je kočija za kočijom letjela. Gjekoji gospodin, razigran več u dvoru, sad je dao sustaviti kola i umiešao se medju šatore. Tako je učinio i Tivadar. S njime bijaše u društvu magjarski profesor i činovnik kod cenzora, Lakoši Ferenc, čovjek srednje dobi, nizka tiela, okrugla, debela lica, iz kojega su se kriesile sitne črne očice i stršili u vis tanki namazani brčiči pod kratkim tu- bastim nosom. Manjkala mu elegancija Tivadarova, Odavle (od ovde) od tod; zamnievati razlegati se; čedan pohleven, skromen; uz zdravice poleg zdravic; oko{ li); sječati se se spominjati; pučki ljudski, narodni (puk = narod, ljudstvo); postiči doseči; skele oder; svjetina množica; uz to med tem; sitan droben; pootimati razgrabiti; momak fant, mladenič; šešir klobuk; jagmiti se se trgati za kaj; gdjekoji marsikateri; kod cenzora pri cenzoru; tubast top. ma da je i on bio birano odjeven u fino odielo najnovi- jega kroja. Razmetao se i gurao napried samodopad- nošču i sigurnosti kakova silnog gospodina. Drzovite očice prezirno su i gizdavo, ali ipak znalično i točno zagledavale posvuda. Prolazeči mimo stola, gdje je bilo Ivanovo društvo, Tivadar istom na šilu i mrkim obrazom pozdravi mladiče, — dočim Lakoši i ne makne glavom, več glasno zagundja njekakvu porugljivu pjesmu magjarsku na Totove. Ivan i Cerovič skoče taj mah od ljutosti, da se je Magjar obazro i prestao pjevuckati. Kargačevič se takodjer digne sa klupe i potegne obo- jicu k sebi. Kako bješe miroljubiv, rnrzio je največma na svadje i prepirke. A i plašio se sablazni. Napokon je mislio i na Tivadarovo srodstvo s biskupom, pa i na močni položaj magjarske narodnosti, te se je tako pobojao, da bi mogle nastati svakakve neprilike. Zato je iz svih sila nastojao, da bude zabava kod njihova stola što zanimljivija i živahnija, da odvrati prijatelje od bližnjega stola, gdje su sjedjeli Tivadar, Lakoši i uz njih dva tri magjarska pravnika. On bi najvolio, da zapjeva koju pučku pjesmu, da odlane njegovu burnomu srcu, koje se je jednako trzalo od jučerašnjeg dojma, što ga na nj učini Hana, a i da zadovolji razigranoj radosti, što je jutros Gaj Ma da je i on bio (makar da...) dasi je tudi...; birano odjeven izborno oblečen (odet!); razmetati se se bahati; gurati suvati; znaličan radoveden; stol miza; istom samo, šele; Zaguti- djati zamrmrati; Tot Madžari pravijo tako Slovaku ali sploh Slo¬ vanu (Tot nem ember = Slovan ni človek!); ob(a)zre\ takodjer takisto; svadja svaja, prepir; sablazan pohujšanje; nastojati pri¬ zadevati si; što zanimljiviji = čim zanimivejši; uz njih poleg njih; najvolio (naj volio) : volim rajši imam, hočem; naj voljeti najrajši hočem ; odla(h)nuti (lahek!) odlegniti; jednako neprestano; trzati trgati; jučer včeraj; jutros danes zjutraj (jutro-s, prim. leto-s, dan-e-s). M 25 M tako divne priedloge o narodnom pokretu razvijao pred gospodom. Ali ljubio je tu svoju pučku pjesmu, na- učenu od majke i sestara, pa se od te ljubavi bojao, da je ovdje ne izvrgne čijoj šali, ili, ne dao Bog, či- jemu rugu. Nije još bio uvjeren, da ta pjesma svojom ljepotom može izlči pred sviet. No na pokrajnjem stolu več pjevaju Magjari, a pjevaju tako, da su se taj čas sjatili ljudi pred ša- torom, da s užitkom slušaju. Kargačevič je sam morao priznati, da je pjesma liepa i skladna. Tim jače očuti bol, što im ne može da uzvrati pjesmom, pjesrnom hr- vatskom ili slavenskom. — Da imademo mi barem kakovu takovu pjesmu! — obrati se bolno prema Ivanu. — Nemarno je! — uzdahne Ivan. —Ili bolje, ne znamo! — dodade onda glasnije, pa se sjeti, kako su onomadne sestre njegove liepo hrvatski pjevale. Isti čas očuti posve slično čuvstvo, kao nedavno, kad je kuči pisao hrvatski list, — ono težko nevoljno čuvstvo nemoči, neimanja i zapuštenosti! I mladi ljudi uzmu da razgovaraju o potrebi pjesme u hrvatskom jeziku. Taj mah nastane živo dogovaranje i svaki je imao ovu ili onu osnovu. Nametalo im se dakako samo od sebe silno daleko obzorje, na kom ih posvuda čeka, da uzpale luč, — daleko polje, gdje je gotovo sve ne- uzorano. Ali kao da im ta nedogledna praznina nije zadavala nikakve bojazni ni brige! Usuprot njihove se duše sve više uznašahu, glasovi im budu jači i Ovdje tu; čij čigav; rug roganje; sjatiti se (sjatiti, jata nabrati se; Sto ne može da uzvrati = da ne more vrniti...; prema proti; onda tedaj; sjetirn se spomnim se; onomadne (onom dne) onega dne; kuči domov; uzmem da razgovaram = ja- mem, začnem se razgovarjati; nametati vsiljevati; dakako seveda; uznašahu se so se vznašalep). (3*3 26 B«£! krepči, oči im se žarko od radosti i silne mlade volje zakriesile. — Sve če biti. — Tek su se prenule pospanei oči, — sokolio je Ivan drugove. Juriča Cerovič u nekoj dalekoj razmahanosti nije se više pitao, da li pristaje seljačka kmetska pjesma ovamo i hoče li uspjeti pokraj ponosne magjarske, pa se protisne na čelo stola i za- pjeva stara kajkavsku popievku: „Oj Korano, vodo hladna!“, što ju je naučio od kmetova na svom dobru. Ugodnim je baritonom dobro i vjerno zapjevao krasnu pučku melodiju i u jedan hip bude pod šatorom i oko šatora sve tiho i mirno. Kargačevič se tresao od tro- nuča, a Ivan u prvi je čas zablenut stao od ljepote pjesme, onda mu ta pjesma izaztvaše u duši njekakve nejasne — tamne uspomene — i — i — da — do- sjeti se drugovanja svoga u Pešti s mladim Rusom Hoholenkom, koji je slične pjesme pjevao. I u duši Ivanovoj razlije se silnim valom čuvstvo slavensko, pa dok je Juriča sve jačim i jačim glasom pjevao svoju seljačku pjesmu, u Ivanu se sve sflnije orila jeka Ho- holenkovih pjesama, da jasnije od svake rieči zbori, kako tisuče i tisuče milja, — kako tisuče godina ipak ne razkinuše zajedničku dušu i isto srce. Ova ga po- misao silno razplamti i uznieti u njem osječaj gorostasa. Cisto mu se glupo pričini, što se prije malo časaka nije usudio zdpjevati pored Tivadara. Zato priskoči sada k Juriči i složi se s njim. No tek što je to učinio, prikupi se k njima sva rpa, što je pred šatorom sta- jala i dosele slušala Tivadara. Stotina grla zapjeva Prenuti iz spanja začudeno pogledati; ovamo sem; pokraj (po kraj) poleg; Korana reka pri Karlovcu; tronuče ginjenost; zable(h)nati ostrmeti, prevzet biti; izazivaše je izzival (a); sve jači = vedno jačji; zboriti govoriti; razkinuše so razkinili; osječaj občutek; pričiniti se, što (narediti se) se zazdeti, da; tek što komaj da ...; dosele dosle. M 27 M pučku pjesmu uz silnu radost i veselje. Sa zvonika Sv. Kralja javilo se crkveno zvono svojoin močnom tutnjavom, da zove sviet k večernjici i blagoslovu, a ovdje kao da je Božji navjesnik, koji svoje nebeške zvukove spaja u jednu harmoniju s narodnom pjesmom i čini se njezinim drugom! — Tivadar je morao pre¬ stati svojim pjevanjem. Od ljutosti nije se mogao suzdržati, da ne rekne prema Ivanu porogljivo: — Baš je kao u Bačkoj, kad sliepci pjevaju! — Neka! — odpovrne Kotromanič. — Ali molim te, da ne zaboraviš, kako su ove sljepačke pjesme uz- niele Gotheja, da ih prevede. Niesam još slušao, da bi se tvojim magjarskim ista čast izkazala. — Ha — ha! — nasmije se Tivadar, ne znajuči nista odvratiti, pa svrne razgovor na današnji Gajev govor. — Ta to vi hočete kao u Parizu! Odmah aka- demiju četrdesetorice neumrlih, — : ha — ha! Malko če težko biti za same članove, — istina je, — no pra¬ vila čete moči sastaviti. — Ne če nam teže iči, no tvojima u Pešti, — odvrati istim glasom Ivan Kotromanič i okrene mu ledja. Tivadar je opazio uvredljivi način, pa razjaren uzme žestoko napadati na Gaja i sve prlstalice njegove. Drogovi mu njegovi povladjivahu i pljeskanjem ruku i podvikivanjem. — Prestani, ovaj čas prestani! — vikne Kotro¬ manič i skoči mu do pred prša, biesno se mjereči s njime. Zabranjujem i tebi i svakomu drugomu, da u Tutnjava donenje; navjesnik glasnik; njezin njen; su¬ zdržati vz držati; neka naj; zaboravim pozabim ; uznieti vznesti; čete moči boste mogli; uvredljiv užaljiv; žestok oster, hud; po¬ vladjivahu so pritrjevali. M 28 KI hrvatskoj zemlji vrieda hrvatske ljude i hrvatske težnje! Ako ne prestaneš, znat ču da učinim konac, pa ma kojim načinom! Pamtite, da smo odlučili, svoje po- dignuti, braniti i čuvati! — Upozorujem te, da ja ni od koga ne primam takovih rieči. Ne če dakle ni tebe naše dosadašnje prijateljevanje obraniti, — kaže mu Tivadar, šileči se, da bude miran i hladan. — Kad ti tako govoriš proti momu narodu u mojoj domovini, nas dva ne možemo više da osta¬ nemo prijatelji. Zapamti to i vladaj se prema torne! — Najbolje je tako! I ovako se susrečemo svagdje kao protivnici. A sjutra imat ču čast, da dalje odredim. — Nači čete me uviek spremna. A gdje se na- lazim, to znadete! — odvrati Ivan, takodjer sada hladan i ozbiljan. — Dobro je! — reče Tivadar i pozove svoje društvo, da izadju iz šatora. U njem je ostalo sada samo Ivanovo društvo, u prvi čas svladano onim ne- gibanjem i tihočom, što svaki put i svagdje izazove takav ozbiljni sukob. Kargačevič se zapanjio i prestra- vio. Najvolijo bi bio' poletjeti za Tivadarom i moliti ga, da se ne ljuti. Grozne slike krvava dvoboja za- brode pred duhom njegovim. On je več vidio ljubljena prijatelja, kako pada od ubojita zrna Tivadarova, o kojem je toliko puta slušao, da je silan i siguran mej- dandžija. Što če Ivan proti njemu? A takav momak da padne! Ne samo što ga je ljubio kao rodjena brata, Pa ma kojiin načinom =■ (makari) naj si bo na katerikoli način; primam sprejemam; dakle torej; vladati se vesti se; i ovako se susrečemo tudi tako se srečujeva; nači najti; spreman pripravljen; nalazim nahajam; ozbiljni sukob resen spopad, spri¬ jeni ; zapanjiti se odreveneti; prestraviti se od strahu iz sebe biti; ubojit morilen; mejdandžija bojevnik (mejdan — bojišče). ©“2 29 nego je u njem i gledao i mlada čovjeka, od kojega če narod njegov i cielo Ilirstvo i Slavenstvo samo ko¬ risti imati. Jedan čas mu bude, kao da mora pod svaku cienu prepriečiti taj dvoboj. On če se sam radije sta¬ viti i tako spasti prijatelja! Pa što, ako padne! Barem če si osvojiti u srcu Haninu vječnu zahvalnost i tako u svetom tom skrovištu svoje mjestance osigurati. — Pa što ču više! klikne u sebi i digne se sa klupe u gotovoj namjeri, da potraži Tivadara i izprosi dvoboj umjesto Ivana. — Kuda češ? Čekaj, opet čemo malo zapjevati, — sustavi ga Cerovič. Kargačevič se u čudu obazre na nj i premjeri ga strogim pogledom. Ta — ima li srca u toga pusto- pašnog djeteta, što sada može na pjesmu misliti! — pitao se u sebi i htio da ga ukori. — Istina je, pjevat čemo! — vikne Ivan, još uviek nešto uzrujan. — Mi smo održali polje, a to je za cielu našu buduču borbu dobar „omen“. Bračo, pjevajmo, pjevajmo! — A iz občinstva odvračalo se veselo i užbudjeno: — Pjevajte, pjevajte, gospoda naša! Ivan se prvi postavi do stola, ulovi Ceroviča i opet zapjevaju pučku pjesmu. Sada se još silnije i močnije razmahali mladi glasovi. U nastajuču večer, okičenu prvim mrakom, letjela je dugozvuka melan- kolija slavenske duše nekim pobjedonosnim i snažnim odjekom. U djeteta = (pri) v detetu; radije raje; pustopašan razpo¬ sajen ; uzrujan razburjen. 30 Od prvih mučenika. Napisao K s. Šandor Gjalski, Sa zvonika stare crkve razliegaju se u sumračju zvuci pozdravljanja i dopiru u moju tamnu več sobu. Blagom andjeoskom melodijorn plove tihim, mirnim zrakom do mene —• i ja ne znam kako i zašto — ovi zvučni titraji kovi bude nešto u duši mojoj, dotiču se nekoje sakrite strune, da nejasno sitno zamnije, te me nalietaju daleke slike — uspomene — želje! Da — eto — sad mi je sve jasno. I ja ga vidim, kanda bi eto preda mnom stajao — naš slavni — naš dobri susjed Mirko Oglješič. Jest —- jest — ta i u onaj od- sudni čas njegova života upravo je tako zvono zvonilo! Prvi put ga nadjoh u veselom društvu kod našega župnika Stefice. U jedan mah predobio me je svojim poštenim, dobrim licem, gotovo plamtečim od zanosa, dok nam je zvonkom rieči sborio o nakanah Gajevih, — čitao nam pjesme svojih ilirskih drugova, de- klamovao iz Gunduličeva Osmana i prevadjao nam stihove iz Slavy Deere. Razumješe ga odmah tek nekoji samo, — nu svi budu zaneseni, uzdignuti, ponosni i sretni te osjetiše, da ovaj vatreni mladič govori o nečem velikom, uzvišenom i slavnom. Isti magnificus Tomiča R., —- smrtni neprijatelj Gajev — morao si je priznati, da u tom nije ludorije, pa kad je poslije kasno u noč zaorila: „Još Hrvatska ni propala" .. . , da se zelena okna i črni tramovi stare kurije od glasne jeke Dopiretn, dopirati dosezati, prihajati; zamnjeti zadoneti; zašto zakaj; titraj tresaj; koviina ); sitan droben; kanda, kano kakor da; pred(a) menoj ; ta saj; odsudan odločilen; nadjoh sem našel; sboriti govoriti; razumješe tek razumeli so samo; osjetiše so občutili; isti celo. naših glasova potresli, — onda je magnificus razvalio oči, samo da mu nisu izpale. Od toga dana budemo obojica nerazdruživi, a jedini predmet naše zabave bijaše razgovor o domo¬ vini i o njezinoj slavi. Kad bi on rekao onu latinsku: „ Dulce est pro patria“ . . ., kazao bi to tako svečanim, ozbiljnim i istinitim glasom, da niti jedan čas nisi smio podvojiti o iskrenosti ove mu tvrdnje; dok bi zapjevao: »Jezika dar dade nam Bog“ — drktao mu je gotovo glas od ljubavi za materinsku rieč, — svaku najsitniju pjesmicu u „Ilirskoj Danici" pozdravljao bi zahvalno i veselo i naprema nijednomu pojavu u književnosti nije bio ravnodušan, iz svega crpao je okrepu i hranio dušu novim nadama. Prosvietljenim svojim umom prekoračio je sve varmegjske, plemenske i vjerske medje, te krileči duhom po nepreglednem prostoru slavenskoga zbora, svagdje je tražio i nailazio na braču. Sve što je narod svoga imao, upravo je obo- žavao, te istu surku s ervenim gajtanima i srebrnim dugmetima nije tek iz obiesti nego od mitarnje potrebe nosio, zbog česa je takodjer svoje ime Iinbro pro- metnuo u Miroslava, a sina si prozvao mjesto Stjepana Krunoslavom. Oh — pa kolikom ljubavi, kolikim nikad nesustajučim marom širio je svoje misli medju svojim društvom! Ovakav brzo je imao silnu povorku svojih jednomišljenika, — nu i brzo došao je u kon¬ flikt sa stanjem okolo sebe. Na nesreču njegovu bijaše njegov vjerovnik, barun L., glavni vodja protivne stranke. Bijaše je bil (a, o), kad bi rekao kadar je...; (najprema proti; varmegja županija; me(d)ja ; svagdje povsod; tražiti, na¬ ložiti iskati, najti; sve što vse kar; gajian motvoz; dugme gumb; tek samo; takodjer takisto; prometnuti (prevreči) izpremeniti; su- stafjajti utrujati, utruditi se; povorka red, vrsta; vjerovnik upnik (vera = kredit). Borba je bila več u prvi čas žestoka, te u tom strastnom razmabanju duhova utuži barun Uglješiča za svoju tražbinu. Stvar se svrši time, da su Mirku prodali drevnu očinsku mu kuriju, te je siromah morao — dom otaca ostaviti. Koliko i bijaše težak ovo udarac, on ga ipak podnese, jer ljubav za narodnu stvar dizala mu i sokolila dušu. „Neka — srce i dušu ne prodaše mi!“ — uzkliknuo je suznih očiju, silazeči za uviek niz stube staroga doma i padajuči u naručaj plačuče žene, koja ga je pred dvorom kraj priredjenih več kola sa dje- čicom čekala. Sinčiča si podigne, poljubi ga u rumeno lisce i dade mu ponavljati Mihanovičev stih: „Liepa naša domovina!“ Od sada mu nije više davala posebni zavičaj — al zvala ga je svetica ti sve svoje lugove — li sve svoje kutove! Vršio je on tada službu kod županije. Reštau- racija izpala je po njega i Ilirce dobro, — nu za veli- koga župana načinih baruna L. Ova okolnost medjutim ne sustavi Uglješiča u nastojanju njegovu, da probudi narodnu sviest. On je i nadalje govorio i radio kano i do sada, — širio ilirske pjesme, prodavao ilirske zabavnike, razpačavao „llirsku Danicu“ i Vukotinovičeve pripoviesti, pa Bogovičeve pjesmotvore. Supremus comes pozove ga s toga „ad audiendum verbum", gdje mu na razstanku neizrecivo nemilostivo rekne: „Dignetur dominatio vestra uzeti si ad notam — još jedanput takova šta, — suspenzija je ovdje. Naj se čuvaju, amice!“ Več že; tražbina zahteva, terjatev; drevan star; kurija grad(ič); nek(a) naj; prodaše so prodali; silaziti niz stube iti dol po stop¬ nicah ; lišce ličece; zavičaj rodni kraj; restavracija nova volitev činovnikov; po njega za ...; nastojanje prizadevanje ; roditi delati; kano i dosada kakor dosedaj; takova šta kaj takega; ovdje tu. 3 Uglješiča nije ni ovo prestrašilo. Ta nije svoju službu povriedio — tko mu može dakle šta! — Al eto opet poziv pred nj. Presvietlost! Kad je izašao pod večer iz županove kuče, dočekao sam ga na ulici. Zvonilo je pozdravljenje. Uglješič skine šešir — pre¬ kriči se — šaptnuv: „Uzmi ih ti,, največi mučenice, u svoje okrilje — ja sam odlučio!“ — te blied i uzrujan pade mi u naručaj. Bio je bez službe. Zahtievali su od njega, da učini nešta proti svojim jednomišljenicima, pa kad je s največim pre¬ zirom odbio, — obnašli su ga ..suspendirati 11 . Nije sada nista imao — al prepriečio je napadaj na narodnu stvar! Bieda natisla na sve Strane mu. Bilo je dana, kad nije imao djecu toplim nahraniti, —- bilo je zimskih tjedana, da se nije peč ložila. Ponos mu nije dopu- štao, da primi ma lčije pomoči, a domoljublje obranilo ga, da prilivati sramotne ponude svojih tlačitelja. Duh nije svoj toj nevolji podlegao — al tielo to mu težko oboli — bez izlaza oboli! Zadnju večer — bilo več s prolječa — sjedio sam mu do kreveta. Sirota žena, slomljena od tuge i zdvojnosti, kukala je tiho u kutu, djeca bez svake slutnje svoje biede — veselo se igrala i plela sre- dinom sobe. On je težko disao, čelo mu orošeno od muke znojem, i zdvojno šapču mu usnice bliede: „Šta če — šta če ove sirote moje!“ Zvona zazvone pozdravljenje. Činilo mi se, da se nikad nisu ovi zvuci utješljivije pronosili — pa i umi- ruči Mirko kanda se je primirio. Povriediti žaliti; dakle torej; skine šešir sname klobuk; Natis(m)la; ložila kurila; ma ičiji najsi bo čigar koli (katerikoli); izlaz izhod; s prolječa (v začetku) spomladi; do kreveta poleg postelje; kukati jadikovati, tožiti; šta če kaj bodo; čini se zdi se. „Jedno sam ipak postignuo 11 — uzme u jedared, „pokazao sam, kako treba čovjek rodoljub ostati vjeran svojim nazorom i pripravan biti na sve. Neka mladi ljudi vide! Onda nas sretnih!“ Taj čas zapjeva u igri sinčič Slavko: „Oj Iliri jošte živi!" Mladi svježi glasič zabrodio je u visinu zvonko, jasno — kerubinski, — bolestniku razvedri se bolno lice, te pogledavajuč k djetetu pogledom punim ljubavi — zadovoljstva — ponosa — lagano je naklonio glavu na jastuk i uz ljubko titranje djeteče pjesme — za uviek usnuo. „Male pripoviesti.“ Pod starimi krovovi. Napisao K s. Šandor Gjalski. Bilo je sedamdesetih godina. Sabor kraljevine Hrvatske-Slžvonije-Dalmacije sastao se u prvu sjed- nicu. Izaslana je deputacija uvela u dvoranu bana kano povjerenika Nj. c. i kr. apošt. Veličanstva, bilježnik je pročitao previšnje ručno pismo, kojim kralj „velemož- noga bana“ poziva, da proglasi u ime njegovo sabor „vazda vjernih kraljevina" otvorenim; — dvoranom zaori tri puta uznosno „živio“, kad se spomenu pre¬ višnje pdsvečeno ime, zatim pruži Nj. Preuzvišenost gosp. ban, odjeven u bogatoj magnatskoj odori, naj- bližemu bilježniku omašno zapečačeno pismo, koje se otvorilo na oči sviju sakupljenih, te bilježnik pročita Postignuti doseči; uzme u jedared začne naenkrat; onda tedaj; još(te) še; jastuk blazina; uz titranje ob tresenju; usnuti zaspati; sabor zbor (hrvatski državni zbor v Zagrebu); sjednica seja; vazda vedno; uznosan vznesen, ponosen; kad{ ar) ko; se spomenu se je omenil(o); odjeven (odet) oblečen; odora oprava; omašan obsežen. 3 * jasnim i zvučnim glasom na kraju izprave rieči: „Dano u našem kraljevskom glavnom i priestolnom gradu Budimu dana itd.,“ te kad opet pročita previšnje ime, sabornica se na novo potrese od zanosnih uzklika, — a Njegova Preuzvišenost, primiv natrag previšnji reškript, pokrije glavu kalpakom, sjedne na stolicu pod prie- stolnim baldakinom i uzme nješto drhtavim glasom pred trakovi i črnimi kaputi, sakupljenimi u dvorani, citati: »Častni, poštovani, poglaviti i velemožni, vele- možni i ugledni, mudri i obzirni, uviek ljubljeni vjerni naši!“ U taj tren otvore se vrata saborske dvorane i u sabornicu rinidju tri starca, — sva trojica u svečanih narodnih odorah, doista nješto iznošenih i pobliedjelim zlatom izvezenih; — sva trojica imali goleme sablje demeskinje, a u ruci im samur-kapa s dugim orlovim perom. Kano da su u ovaj skup novovjekih trakova za¬ basali glasnici davne — davne njekake dobe, nu — svečani i staroliki naziv sabora, kojim još od davnih davnina pozdravljaju apoštolski kraljevi skupštinu za- konoša svoje drevne kraljevine, — kanda je tek u ovaj par našao pravi smisao i pravu svoju adresu, kad su unišla ova tri starca. Sva njihova prikaza, njihova biela kosa, duge im siede brade i još dulji bieli brkovi, nji¬ hova starinska odječa, njihovo svečano — tek nješto i frondersko — vladanje, pak njihove duge sablje, Izprava listina, dokument; natrag nazaj; kalpak kapa, klobuk; nješto (što = kaj) nekoliko; kaput suknja; tren{uiek) ; unidju vni- dejo, vstopijo; doista v istini, zares, sicer; golem velikanski; samur sobol; kano, kanda (kaono), kakor; u ovaj skup v to skupino; zabasati zaiti; zakonoša čuvaj zakona; drevan star; tek u ovaj par šele ta hip; kosa lasje; sied siv; odječa obleka; vladati se vesti se. M 36 IS**) obješene o širokih zlatnih i svilenih pojasih — sve je to tako skladno pristajalo dugoniu neobičnomu naslovu, i bilo je za čas, kao da nema više tih školskih klupa moderne sabornice, kao da nema u klupah naslaganih črnih kaputa i trakova, a mjesto toga zanišu se pred očima prilike daleke prošle dobe, kada je i tomu na¬ zivu i takim staračkim prikazani ovala prava prdvcata sadašnjost. Tek — kada je kraljevski reškript spomenuo po- trebu njekake promjene u domačem zakonoslovlju i napomenuo previšnju zelju, da se ..vazda vjerne kra¬ ljevine" izjednače u ovom pitanju sa naprednimi prin¬ cipi zapadnoga svieta, — onda je čar prestao, te su se trakovi dočepali opet svoga prava. A starci zapreme skrajnja mjesta na skrajnjoj desnici. Kolikogod je momenat bio svečan, u sabornici se ipak pojave ironički povici prema skupini staračkoj. A istom na galerijah! Simpatije su njihove čeznule za skrajnjom ljevicom, — mladim je ljudem na galeriji br. 111. bilo nerazumljivo, da može jošte biti ljudi, koji bi mogli sjesti na tako suprotivna mjesta. 1 za to nije bilo kraja ni konca ruganju i krupnim šalam, kojimi su mladi ljudi popratili trojicu staraca. Još najblaži nazivi bijahu: ..Predpotopni ostatci", — „verbecijanske mumije", — ..zagorski šljivari!“ Najviše se izticala njih četvorka. Galerija se go¬ tovo zaorila glasnim smiehom. Najposlije su ostavili Pojas pas; zanišem zaniham; dočepati se do česa priti, dobiti kaj; svo{jt)ga; zapremiti zavzeti; kolikogod kolikorkoli; povik klic; prema proti; istom šele; čeznuti giniti; još(te) še; krupan debel; (po)pratili spremili; staraca starcev; bijahu so bili; VerbOczi je bil pisatelj starodavnega zakonskega zbornika ogrsko- hrv.; šljivar slivar (šaljivo o malih plemičih); izticati, iztaknuti se odražati se, v ospredje stopati, naglašati se; najposlije nazadnje. šale, te stali posve ozbiljno žestokom, strogom kritikom prekoravati tmine prošloga koljena, a zavodila ih je u taj čas ona obična i tako smiešna nepravednost, s koje svako mladje doba, svaki mladji naraštaj živo vjeruje i misli, da je prava prosvjeta započela istom u njihove dane, a sve, što je od prije, da je zlo i naopako, a valja samo sadašnje. A najposlije — premisliš li pravo — sve je tek neprestan kotač, u kojem ljudska glupost, slabost i predsuda „vrteči se ne prestaje“, ona je je- dina vječna, stalna i nepopravljiva; ona je od iskona i ostaje u pročaja. Prema njoj je slaba i nemočna i lokomotiva i električna iskra i spektralna analiza! Možda je tako mislio čovjek, sjedeči blizu ove četvorice. On se svakim časom više uznemirivao. Osobito nije na njem bilo ništa, izim što je u licu njegovu bio njekaki „historičan“ tip, te je svatko, vi¬ deči ga, morao odmah pomisliti, da je ovo lice več vidio i gledao ma u kojoj ilustrovanoj historiji ili u kakoj galeriji historijskih portreta iz šestnajstog ili sedamnajstog vieka. Napokon se nije više mogao savladati, te žametne razgovor s onom četvoricom. Za čas bilo živahne de¬ bate medju njima. — Da, da, vama su tek biedni, u svojih pred- sudah okamenjeni „šljivari“ — klikne ovaj peti, — nisu proučili onih folianta knjiga, koje imate vi u glavi, — ne dosižu višina vaše moderne današnje uljudjenosti, Stanem začnem; posve ozbiljno žestokom kritikom povsem resno s hudo ...; prekor graja; pravedan pravičen; s koje radi katere; doba (srednjega spola!); valja velja, je dobro; sadašnji (sada) se¬ danji; kotač kolo; is kona (konec), iz početka; u pročaja za na¬ dalje, večno; možda morda; izim što izvzemši da .. .; odmah takoj; več že; ma najsi bo; na po konlt c) nazadnje; žametne začne; dosižu dosezajo. M 38 M — tako mislite vi. Može biti, te nemate krivo. Svakako nisu ono, što smo mi. Ali dajte da vam tek nješto kažem 6 njima. Gledajte: — Onaj tamo suhi stavio je njekoč zarad svoga uvjerenja na kocku i život svoj i svoju obitelj i svoju imovinu; — onaj drugi pokraj njega volio je njekoč, da ga otac razbaštini, nego da prelomi vjeru svojoj vjerenici, siromašnoj prostoj Ži- dovci djevojci; — a onaj treči,— taj kano podžupan nije dao, da se izvrši naredba njegova bana, jer je ta naredba po njegovu mnienju krnjila municipalna prava, on je naime mislio i sumavao „verbecijanski“, da je zakon največi gospodar; dakako — on nije pojinio novih, modernih načela! — Zar ih vi poznajete? — Ne poznam baš ove — ali sam poznavao mnoge od njihovih vršnjaka. Pa da ih vi poznajete ovako, ne biste više tako strogo osudjivali ove pre- zrene šljivare. Ne poznate ih, — ne poznate. Sjednica se svršila, — ali ova petorica nisu svršili svoje zabave. Poslije su još dugo hodali po Markovu trgu, a onaj im je peti morao pripoviedati o svojih starih znancih. Najviše je i najčešče spominjao svoga njekoga susjeda Batoriča i stari mu dom Brezovicu. Novovjeka četvorica slušala ga rado, te im morao jednako pripoviedati. Najposlije prestane sam: — Ne da se to tako u kratko izkazati, a najzad sam rad, da se i vi upoznate s ovim dielom našega Hrvatstva; dopustite dakle, da vam do zgode pročitam svoje bil- ježke i uspomene, što sam ih — ne od obiesti nego Te ter, da; voljeti izvoliti, rajši hoteti; baština dedina; vjerenica nevesta ; jer ker; krnjiti kršiti; sumavati sumiti, misliti; dakako seveda; zar? ali?; vršnjak vrstnik; ovako tako; ne biste više (Vi) ne bi več; osuditi obsoditi; jednako nepretrgoma; dakle torej; do zgode o prvi priliki. M 39 M od nutarnje potrebe — napisao o svoine starome pri¬ jatelju Batoriču, o njegovoj Brezovici, i o našem dru- govanju. Tek je nješto, — ta tko bi sve! Može biti, te čete iza toga koje u čemu suditi drugačije! Za njekoliko dana sjedjelo je svih pet u staro- davnom zidanom dvoru onoga petoga, koji jim je či- tao svoje zapiske. Illustrissimus Battorych. Nedaleko od moga doma bio star — da tako reknem — iznemogao dvor, onakav drveni, u kakovih su predji naši toli divnom uztrajnošču živjeli za svoju od svih strana mučenu Hrvatsku i čekali svaki čas smrt „pro Deo et patria 1 '. 1 Od njekada — još djetetom — volio sam zalaziti u taj z&bitni kut, pod stari taj krov ili — kako ga giz- davo nazivahu stbljetna pisma: — curia nobilitaris Brezovytza . 2 A i bijaše u svem nješto neobično. Kano sakrita od svieta, u uzahnu jarku, rnedju dosta viso¬ kimi bregovi, stajala je črna drvena kuča, a tamnoj joj prilici toii je pristajala gusta dubrava dugovječnih dubova, što se je odmah za njom širila u bregove, podavajuči joj u jedan mah i nješto od idile i nješto od onih davnih priča, koje smo za mladih dana toli rado slušali. Tik samoga dvorca bila je drvena nizka 1 Za Boga i domovinu. 2 Plemički dvor Brezovica. Ta kajti, saj; mo(\t)ga; onakav drveti tak lesen; predji predniki: s toli divno vztrajnostjo; još djetetom še kot dete; zalaziti zahajati; zabitan samoten; nazivahu so nazivali; bijaše je bil(o); prilika (lik) podoba; što (kaj. da) ki. ©»2 40 E 5 ® crkvica, posvečena svetomu Križu, a urnah nješto dalje sterao se vrt, onakav veliki vrt naših baba s uzkimi puteljci, ogromnimi lipami, visokimi vočkami, a u sre¬ dini s gustim graberjem, prema uku.su prošloga vieka prirezanim; zatim nepregledno dvorište s mnogimi du- gimi zgradami, slamom pokritimi, koje su sve na okupu neuredno stajale i bile odieljene od kučice za kuhinju, od svih jedino zidane. Sve je to podavalo vjernu sliku njekadašnjega života, sve je to ostalo iz davnih vre¬ mena. Kad se još spomenem onih tmurnih, crvotočnih stiena stare kurije, sivoga joj drvenoga krova, tamnih soba s neravnim iztrošenim podom, črnili, svinutih več tramova, pa k tomu još pocrnjeiih od starosti portreta nepamčeno dugo več pokojnih ljudi, naslikanih u odorah pradavnoga, neobičnoga kroja, — tad shvačam onu zamamnu otajstvenost, kojom bi me uviek savladala sta- rodrevna Brezovica. Usred svega toga, — gdje mi se svagdje pojavljivala prošlost i sve odisalo njenim ta- janstvenim dahom, a treptile sjene života, več i na groblju zaboravljena, — bilo mi je svaki put, kao da sam zašao u kakov daleki, jur bajovni sviet i kao da sam pristupio ne više k djedovom, več pradjedovom, pak mi je s toga na srdcu bilo uviek njekako čudno- vato, nesigurno, nejasno, dapače i tjeskobno, al i ne- izkazano ugodno. Toj je staroj kuči bio gospodar starac Komel Ba- torič, umirovljeni veliki župan ...... čke županije, muž preko sedamdeset godina, ali čvrste vanjštine i malo Urnah, odmah takoj; nješto nekaj; sterati (razpro)stirati; baba babica; vočka (ovočje) sadno drevo; prema (proti) po; njeka- dašnji (kada) nekdanji; tmuran otožen; crvotočan črvojeden; svi- nuti zviniti; pamtiti (pamden) pomniti; svagdje povsod; sjen(c)e; več, jur uže; groblje pokopališče; zaboraviti pozabiti; ne više ne več; dapače marveč, celo; neizkazano neizrečeno; vanjština (van) vnanjost. mi 41 ne liep starina. Lice sasvim obrijano bilo mu je puno i rumeno, dok mu je glavu pokrivala još gusta, biela kosa. Fine črte lica odavale su otmen izraz, a uz to dobročudan i blag. 1 odielo mu bijaše uviek elegantno i btrano, dakako kroja tridesetih godina; košulje je svaki dan mienjao, a i svaki se dan sam brijao. Ako nas je i po dobi mnogo godina dielilo, a nazori se naši razilazili diametralno malone u svem, ipak smo bili ne samo dobri susjedi, nego dapače i iskreni prijatelji. Čitave dane, čitave večeri, dugo u noč uz slabo svjetlo staromodne lampe moderaterke nas bi dva prosjedjeli vrierne za stoljetnim masivnim stolom, uviek uz pun vrč vina. On bi pripoviedao o davnih zgodah, o davnih mislih i davnih časovih, otva- rajuči rek bi grobove, sav začaran uspomenami i ideali prošlosti; ja bi pako mirno slušao pod dojmom tih starih misli, starih zgoda i starih priča, koje su toli skladno i povjerljivo romonile u sivoj tami brezovičkih soba, medju timi sablastnimi sjenami, medju bezda- nimi črnimi kutovi i onimi gore na zidu — junači svo¬ jimi. Nezaboravan mi je dojam prvoga našega sastanka, pošto sam svršio nauke te se nakon višegodišnjega odsuča povratio kuči svojoj. Bijaše več u zimu. Vani bilo trn urno, pravo zimsko popodne, sav kraj zavijen u bielo ruho, tek se pomalo tzticalo golo drveče, dt- žuči u zrak svoje črne svrži, nad kojimi polietahu uz Ramen rdeč; od(d)avati kazati; otmen odličen; košulja srajca; raz(i)laziti razhajati se; čitav cel; uz svjetlo ob svetlobi, luči; bi pripoviedao je običaval govoriti; dojam vtisk; zgoda do¬ godek, prilika; začaran uspomenami (s spomini) od spominov; romoniti žuboreti; sablast pošast; pošto (kaj, kar) ko; na kon(tc) višegodišnjega odsuča na koncu večletne odsotnosti = po ...; kuči k koči, domov; bijaše je bil(o); vani zunaj; izticati, iztaknuti se odražati, kazati se; drveče drevje; dižuči dvigajoč; svrž veja; po¬ lietahu uz so poletavale ob . . . IMl 42 &=€) tužno graktanje ozbiljne vrane i iakoumne svrake. Nad svim tim povlačile se guste mliečne magle, a sitni snieg sipio lagano, bez glasa, neprestance u taj tihi, tihi zimski mir, i toliko tužan i toli čarobno veličanstven u svojoj otajstvenoj gluhoči i dalekoj samoči. Gleda- juči kroz prozor svoga doma u divni taj kraj, — osjetim zelju, da vidim Batoriča i njegovu Brezovicu. Kad sam došao onamo i preko uzka hodnika i klimavih stuba stupio u blagovaonicu, ili kako mi Zagorci volimo kazati, „u palaču“, nadjem ondje čitavo družtvo. U Batoriča se sastali po običaju opet susjedi i prijatelji. Bio je tuj domači župnik Janko Ercigonja, ujedno vicearcidjakon, bio Gjuka Paštrovič de Lomna et Gvešče, vlastelin kamenički, zatim Skender Radi¬ čevič de Glamoč, „consiliarius regius“' i vlastelin u Radakovu, nadalje Štefica pl. Petrovič, županijski sudac i vlastelin brdovački, napokon Lacko pl. Kuntek de St. Pal, njekad „honorarius jurasor 11 , 2 a sada občinski bilježnik; sve same siede glave, udovci, sve takovi, koji moraju tražiti najviše svojih simpatija i uspomena na groblju. Šum glasne zabave njihove čuo sam več na hod¬ niku. I zaista su sjedjeli oko dugoga, dobro mi poznata stola, prenapunjena vrčevi, bocarni i čašami, u kojih se prelieva rumen našega zagorskoga vina, što no toli lako pretvara žalost u radost. 1 bijabu veseli. U prvi me čas ne prepoznaše. Nu brzo se dosjeti starac Ba- 1 kr. savjetnik (svetnik). 2 zafastni pristav. Sitan droben; sipiti pršeti; osjetim čutim; onamo tja; kli- mave štabe majajoče se stopnice; blagovaonica jedilnica; volimo kazati radi, rajši rečemo; nadjem čitavo družtvo najdem celo družbo; u Bat. pri...; sudac sodnik; sada sedaj; tražiti iskati; bocami s steklenicami; prepoznaše so spoznali; dosjetiti spomniti. ©>2 43 EsS torič te skočiv ko mladič, zaori: — „Per amorem Dei . 1 jesi li to ti? — Revera , 2 gle, gle ti njega, kako je po- rastao! Živio, to je liepo, što nisi zaboravio na me!“ I Batorič me ogrli, a u starim upalim mu očima sinuse dvie suze radostnice. Zabava ne bude prekinuta. U brzo im izpripo- vjedim svoje zgode i namjere i prikupim se običajnim načinom u družtvo. Stolaravnatelj — bio to u Brezo¬ vici kano „perpetuus“ župnik Ercigonja — pozdravi me govorom i čašicom vina, a uz to mi dade dru- garicu. Zaredale zatim i druge zdravice, govorili se govori i ne bi dugo, starci začeli: „Nikaj nije lepšega niti veselešega neg s prijatelji, koji su veseli, zestat se . . — Starinska pjesma sa svojimi bezkrajno dugimi akordi razliegala se čudnim šumom staračkih glasova po tamnih sobah starodavne kurije, odbijajuči se o črne tramove svodova, a odavle se gubila u šivu večer, dok nije zamrla njegdje vani u polju ili u šumi medju stoljetnimi hrastovi. Svrnuše ko obično i rieč na politiku. Župnik i sudac Petrovič bili su narodnjaci, a oni drugi — ta- kodjer dobri Hrvati — branili su staru konstituciju „et sacram coronam regni Hungariae ". 3 Možete misliti, da je u čas bilo mnogo buke i vike i one dobročudne pravde, koje uviek ima u takvih 1 za ljubav božju. 2 zbilja (zares). 3 i svetu krunu kraljestva ugarskoga. Sto (ker) da; ogrli objame; sitiuše so sinili (sta se zasvetili); zaredati (red) vrstiti se; odavle odtod; njegdje nekje; svrnuše rieč so obrnili besedo; dobročudan (čud) dobrodušen. M 44 Ki prilikah u naših ljudi. Batorič, koji bi za sličnih pri¬ goda redovno s dnevne politike sašao na hvalu starih dana, a odatle na djedove svoje, i sada zavikne: — Ah šta čete vi novi patrioti i Ilirci, gledajte ga gore na zidu, eno mu slike: Moj djed Mathaeus, banalis officii protonotarius.' Kad su došli kraljevski komesari te od varmedjije zahtievali porez i novake, izvukao je on u kongregaciji sablju i zaorio komesarom u brk: „Još jednom rieči zahtievajte štogodj, pa čemo vas ko skotove sasječi. A sada izvolite iz dvorane.“ — „„Ja sam zaštupnik kraljeve osobe,““ odvrati komesar. — „Makar i Božje, neka Nj. posvečeno apostolsko Ve¬ ličanstvo sazove sabor kraljevine, za varmedjije nije nikoga brige. Recite to vašim gegačem u Beču.“ I ko¬ mesar ode bez dozvoljena poreza i novaka, a djed je to doglasio svirn varmedjijam te se sve u čitavoj Ugarskoj i Hrvatskoj za njim povelo. Bilo je doduše eksekucija, pa i djed je dobio čitavu kumpaniju u Bre- zovicu; svi su mnogo pretrpjeli, ali fine finaliter 2 kralj je ipak morao sabor sazvati i od njega zahtievati porez i novake. Poslije dčpače imenovali su djeda „pro con- siliario regio et supremo comite “. 3 Da — to je bila konstitucija, to su bili ljudi; a danas? I Batorič ne dovrši, zapeo je okom o portret djeda Mateja, koji je još na slici pokazivao stroge črte na sirčku licu, sa zžvinutim ponosnim nosom iznad 1 banski prabilježnik. 2 na kraju konca (na zadnje). 3 kr. savjetnikom i vel. županom. Odatle odtod; varmedjija županija; porez davek ; novak rekrut; izvukao izvlekel; štogodj karkoli; skot živina; gegač po¬ stopač; ode odide, je odšel; doduše sicer; zapeti okom obtičal je z očesom. uzvinutih kratkih brčica, kakove su naši ljudi nosili u jozefinsko doba u znak patriotizma. Batorič ga gledaše s največim zanosom, i dok je govorio, malene se nje¬ gove očice sjajem svojim povečavale, njegov se sitni, od starosti malone piskutljivi glasič uzdigao do bla- gozvučnosti, a mi smo ga svi tiho slušali. Cim se je ponješto umirio, segne za lulom, pa i mi zapušismo. Ja — na nesreču — zapalih modemu upmanku, a Batorič od svoga domačega duhana, sto ga je njekoč prije „anno 48“ sadio na domačoj svojoj zemlji, te ga je na neizrečenu radost svoju umio nje- koliko centi sakriti od financa. Modri dim moje ame¬ rikanke dizao se lagano ko prozirna maglica ljetna i, rek bi, sakrivao se od trnasta oblaka, što je zlobno sukljao iz Batoričeve magjarske, srebrom okovane lule, napunivši diljem sve drevne sobe. Znali smo več, da Batorič iza prvih dimova ne voli govoriti, pa smo s toga sjedjeli ščiteči. Tek pošto se jur četvrti put izgu- bio u neprozirnom i (toli sumnjive boje) dimu svoje lule te se za koji čas pomolilo rumeno mu lice, ko luna iza nočnih oblaka, prekine šutnju consiliarius Radičevič, psujuči austrijski — ili kako on reče, „kranjski“ — monopol i sadanje cigare. — „Pa kad pomislim, kakve smo dobre cigare imali prije, znaš, illustrissime, — okrene se k Batoriču — per exemplum one, što ih je priredjivao viceban Adam Rauch u Luž- nici; — da, da, kad se toga sjetiš, još ti se i sada u nosu pričini, da čutiš onaj ugodni miriš, — prave delicije, kako se dijački (latinski) veli; — a. Gledaše je gledal; dok( ler); piskutljiv hripav, hreščeč; lula pipa; zapušismo smo zapušili; zapalih sem zapalil; Upman zna¬ menita tvornica havana-smotk; diljem (po dolžini tja) tja preko ...; s toga radi tega; šutjeti molčati; tek pošto šele ko ...; (pri)čini se (za)zdi se; miriš vonj. 46 ti Kranjci, odkad ih je sam v . . . donio u Hrvatsku, sve su nam uzeli. Ah — što vi mladiči znate, što je dobro!“ Ova ekspektoracija consiliariusova bila je voda na Batoričev mlin. Ta koliko toga nije dopuštao no- vomu vremenu; a kako bi bio mogao tek shvatiti, da mu može država braniti sadjenje duhana na njegovu zemljištu, krvlju djedova stečenu? Pa onda da je bar taj kranjski duhan čemu? Al šta i ta moja upmanka, ma da i nije iz carske trafike, i ona ne valja koliko Batoričev duhan! Čim bi se samo iz daleka kolobarič njena dima približio pl. nosu Batoričevu, urnah bi se dostojanstveno i s največim prezirom sakrio u još tmastiji, još neprozirniji oblak dima svoje lule. Ta i kako ne bi! Genealogija moje havanke prestaje u adresi Hamburg, a duhan Batoričev. — sveti se ime Božje, — imade cielu historiju, i kroz sto i petdeset godina bilježi mu se častni rod u obiteljskoj kronici Brezo¬ vice, — recte u registrih i koledarskih bflježkah dvor- skoga. — Ti misliš — počne Batorič — jer si ju dobio iz Hamburga, da je ta tvoja cigara epigonka one prve biljke, kojom su Indijanci prvi put potvrdili mir. Da, jamstvo ti je jedina adresa; to je hipoteza, kao što i u Židova, koji se zove Kohn, pa se drži potomkom Aronovim. Ja pako znam za cielo, tko sam i odakle sam; tako i znadem za svoj duhan, revera znadem, da je anno domini tisuču sedam sto i prve moj pradjed Dionis, vračajuči se kao rnlad čovjek iz turskih bojeva, što ih je pod Eugenom probavio, donio sjeme toga duhana iz južne Ugarske. Dobio ga je na poklon od Donio donesel; ta saj; shvatiti pojmiti; steči dobiti; u ži- ■ dova pri ž. ...; se drži potomkom se smatra za potomca; za cielo za gotovo; tko odakle kdo odkod; probaviti prebiti. M 47 M kolonela i supremusa barona Kisa, koji ga je opet dobio od Jusufpaše, komandanta biogradskoga. Koliko tuj ljeta, koliko koljena, per amorem Dei —; a ja od toga duhana danas dne 19. decembra 18.. puširn! Moj mladi amice, ti češ se možda smijati, al vjeruj mi, nije to smiešno! Ja se nišam smijao, niti mi se Batorič u taj čas pod drvenim tim krovom pričlnio smiešnim. U taj tren ko da sam osjetio nježnost niti, što no spaja kroz vie- kove davne predje s kasnimi potomci. S historije brezovačkoga duhana, s panegirika Rauchovih cigara prešli starci spominjati stare dane. Najprije su lagodno i mirno natucali o svem i svačem, jedan za drugim neprekidno počimajuči: „Znate li još, kako je ono pokojni magnificus . . .“; ili: „Sječa li se još koji od vas djeda pokojnoga grofa Juriče?" ili: „Ah, nema, ne, više takove glave, kao što je bio po¬ kojni fiškal N.; njegove alegacije, njegovi apelati; trideset bi godina znao otezati jednu pravdu . . .“ Ili opet: „Što znate vi sadašnji mladi ljudi, kako se živi! Kad se sjetim, da nas je tisuč mladih jurata u Požunu bilo . . ili: „Bio sam tada ko jurat apud personalem regium — oj — kakvih je tada bilo liepih žena; toga sada više nema! ..." I tako su nastavljali, dok nisu uzdignutim i jačim glasom, a s pravim entuzijazmom uzeli slaviti i hvaliti onu prošlu dobu svoje mladosti i otaca svojih. Napokon se i nazdravilo časom vina onim dobrim, starim vremenom, a Batorič je latinskim govorom slavio sjaj, plemenštinu i poštenje njegdašnje gospode hrvatske. Tu(j); u taj tren v tem trenutku; ko kakor: lagodan pola¬ gali, po lahko; natucati počasi govoriti, kramljati; fiškal odvetnik; bi znao otezati je znal zavlačevati, odlašati ;■ toga nema tega ni. 48 Pala je več i tarna, ali nitko ne misli na svieče; — u tamnih sobah dozivlju se daleko minuli dani i davni pokojnici. Tek kroz pukotine ogromne, stare peči plazi, fantastično vijugajoči se, nješto svjetla i pada bez sjene u tankih potezih u tu emu tamu, medju ove i bez noči pocrnjele tragove drugih vremena, s kojih i zrak dvorane kano da odiše njekim sablastnim dahom. I sred ove guste i črne tmine ne vidiš Bato- riča, več čuješ samo zanesene mu rieči, posvečene prošlim danom. Ah, — kako mu je bilo staro srce u taj tren puno mladjahna žara, kako mu je glas sve tttrao s prevelika čuvstva; — ja sam se divio toj staroj korjenici hrvatskoj! Kad nam je sluga donio svieče, bilo je jur kasno, a Batorič se začeo baš žestiti na novo doba. Sad mu je glas bio hrapav, a podvinuti, pravi hrvatski nos pre¬ žimo mu se širio. Kod večere je grdio več glasno, te malo ne vikao: — „Taj vaš [napredak, kultura, civili¬ zacija, liberalizam, da, daleko nas dovede! Al dakako, mi stari — kako ono kažu — da, Verbecijanci mi spadamo u ropotarnicu, odturio nas sviet! Pa što ste boljega učlnili? U moje doba imao je svaki moj kmet četiri do šest volova, sad nema cielo selo toliko; bili smo imučni, sada smo siromaši. Tada si u Hrvatskoj jedino kano Hrvat mogao živjeti, i svaki se tudjinac otimao, da ga priznadu Hrvatom. Ali odkada je onaj — da mu Bog griehe prosti — Lujček Gaj izmislio Ilirce, odtada griešiš, ako hočeš da budeš Hrvat, odtada te svakojaki Mosesi, Bergeri i Teodoroviči hoče da upute, da nisi Hrvat, da to nije tvoja hrvatska zemlja, Trag vremena sled časov; titrati tresti; s čustva od ...; jur uže; žestiti jeziti; podvinut podvit; kod pri; odturiti proč suniti; tad(a) tedaj; otimati se trgati se; uputiti upotiti, napotiti, poučiti. ^ 49 M 4 tvoja hrvatska kraljevina. Sve je na gore krenulo! Aristokracija pogiba, — medjutim ja je ne žalim, vi znate, da sam slobodouman; — mi plemiči osiroma- šismo, gradjanstvo isto tako, a seljačtvo? — Podigoste tobož seljaka, a kakav je? Jadan, oderan i gladan, grdno ga izgulilo to novo vrieme. Pod gospodom je bio bogat, a sada pod doktori „universi juriš", svojom djecom ... Ta ti, arnice Štefica, znadeš najbolje!" Ova jeremijada medjutim nije mogla u družtvu razpršiti veselja. Naš stolaravnatelj brzo se dosjetio kojoj šaljivoj zdravici, a i sam Batorič nije bio onaki čangrižljiv starčič, koji bi dugo ostao u zlih riečih; pa kad je Ercigonja nazdravio: „Bog poživi sve ono, što u potaji ljubimo" — te se s njim kucnuo, starac se opet udobrovoljio. Napokon bi nazdravljeno „za dobre lake noči", kadno na staroj uri — od onih visokih englezkih odbije jedanaest sati. Starci se razišli; jedini Batorič i ja ostasmo. Baš je začeo mnogimi bezbrojnimi riečmi pripoviedati o svojih djedovih, kad se vani uzdigla silna mečava. Zimski sjever zviždao i urlikao, te se lomio čudno i zlobno na visokom krovu stare kurije, tresuči i zidovi njezinimi i prozori. U takoj se zimskoj noči dade toli ugodno kraj tople peči na- klapati. I mi nismo pazili na sat, več smo sveudilj izmjenice govorili i slušali. Odbila i pol dvanaesta, svieče dogorjele, vina nestalo, a mi još nismo mislili na san. Batorič je pako lupio nogom o pod — to je u starih kurijah mjesto zvona evropske kuče — i za Gori slabši; pogiba (pogibelj) gre na nič; osiromašismo smo osiromašeli; gradjan meščan (državljan); podigoste ste dvignili; oderan strgan; ta saj; eangriiljiv zabavljiv; kucnuti trčiti; sat ura; ostasmo smo ostali; mečava metež; urlikati tuliti; tresem zidovi z zidovi, po zidovih; naklapati kramljati; sveudilj (vse dalje) neprestano; lupiti udariti. 50 čas se dotura stari sluga Ivan, taruči oči i Bog zna za što koljena. — Što zapovieda vaše gospodstvo? upita Ba- toriča. — Donesi vina, — pa gle, i druge svieče. — Daj, čekaj, stari Vanko! Arniče, je li, ti si gladan? Ja bi revera nješto zagrizao. Znaš što, Vanko, donesi nam vina, hladne pečenke, šunke i sira Medjumurca. Daj samo hitro, stari pospanče! — I tako mi po drugi put večerali, Batorič upravo slavno za svoje godine. Kazalo ure sve se više pri- micalo dvanaestoj brojci, a Batorič, pošto je izpio punu čašu vina i napunio lulu, počeo pripoviedati o starom grofu Matiji Kegleviču, svome kumu i vrlo učenu mužu, a vještu alkimisti! Odbila i dvanaesta. U starih kurijah ne možeš se u taki čas nikako oteti njekoj zimnjoj struji po svein tielu te se nehotice ogledaš plaho za sobom. I ja pogledah najprije u tamne kutove sobe, zatim hitro i samo mimogred na poluotvorena vrata u neprozirnu tminu ostalih soba, napokon na portrete, kojim kao da su se micale male, stroge očice. Nehotice promrmljah refrain poznate Btirgerove balade. I jedva se zvuk stare ure izgubio po sobah, kad najednom strašan zvižduk zaurla sobom, svieče pogasi te portreti tresne o zi¬ dove. •— Batorič prestade pričati o svom kumu, te promuca samo: „Malum oraen' 1 ! 1 Ai ja zaboravih refrain balade. Poslije se dakako sjetih, da Batorič s principa 1 zao znak. Doturati se privaljati se; brojka številka; vješt vešč; po¬ gledah sem pogledal; promrmljah sem pomrmljal; sobom po sobi; promuca zajeclja; zaboravih, sjetih sem pozabil, spomnil. @<0 51 4 * — drugi tvrdjahu sa siijevjerja — nije več dvadeset i pet godina ništa popravljao i da Vanko samo krado- mice može polupane prozore Primorcem davati na popravak; — a vani je sjever upravo slavio slavlje, pa je valjda našao ulaz kroz koje razbito staklo. — To nam pokvari noč te odosmo spavati. II. Kornel pl. Batorič, — ili kako je bilo na nje- govoj litografiji (bio je naslikan u modroj, zlatom iz- vezenoj surki): Cornelius Battorych alias Miloshich de Nehaj et Livno, perpetuus in Brezovitza, S. C. A. R. majestatis consiliarius, eques auratus et inclyti comi- tatus .... ensis supremus comes etc. etc. — rodio se pod konac prošloga stdlječa u Brezovici od otca Vuka, bivšega vicebana i zagrebačkoga vel. župana, i matere Leonore rodjene Virany de Tamasin et Raczfallu, kčeri veoma ugledne magjarske obitelji u Bačkoj. Batoriči spadahu takodjer u red najstarijih hrvatskih obitelji. Mladja grana njihova bila je več pred sto i petdeset godina uzdignuta na čast grofovsku, promienivši se u comites Brezoczy de Batorič; starija pako grana voljela je ostati u redovih nižega plemstva, zauzimajuči tako u „užoj“ domovini mnogo odličnije mjesto. Starinom su Batoriči bili iz doljnih strana te su vukli svoju lozu tobože od glasovitoga i močnoga njekoč plemena Di- diča. Bljahu tamo nasljedni župani u Hlievnu i Gackom. Kad je propala bosanska država, prlbjegoše u gornje Tvrdjahu so trdili; sa sujeverja iz (radi) praznoverja ; ništa nič; polupati razbiti; prozor okno; valjda (valja da) najbrž; ulaz vhod; odosmo smo odšli; veoma (velik) zelo; spadahu so spadali; takodjer takisto; starinom (v starih časih) prvotno; vukli lozu (vlekli ložo) izvajali rod; tobože baje; pribjegoše so pribegnili. Strane, gdje su od hrvatsko-ugarskoga kralja dobili dobara u tadašnjoj ninskoj i krbavskoj županiji te su bili znameniti kod cetinskoga izbora. Ali baš ko da im to nije donielo sreče. Tim bo Izborom biše širom otvorena vrata njemačkim vojskam u Hrvatsku. Zapo- vjednici tih četa sve su više bili nego junači. Za prve navale Turaka nisu možda samo ledja okrenuli, pa obranu Batoričem samim prepustili, nego su Batoriče najprije tobože s vojnih i obranbenih razloga iz nji¬ hovih gradova odtjerali, a onda same gradove prodali Turkom. Što ne mogoše prodati Turkom, prodadoše Mletčanom. Batoriči, ili kako se tada još nazivahu, Milošiči, badava su poradi toga podizali pravde i tužbe pred saborom i kraljem; — dobra i čvrsti gra¬ dovi bljahu u rukama neprijatelja, a Batoriči i Hrvatska započeše u historiji svojoj tužni odsjek vječnih „gra- vamina 11 . 1 Dok se opet podigla junačka obitelj, trebalo je prije, da trojica njezinih sinova padnu u boju s Tur- činom i sa magjarsko-erdeljskim kraljem; pa tako je četvrti dobio kraljevsku donaciju u križevačkoj žu¬ paniji. Ovdje se domogoše Batoriči u kratko vrieme ugleda i moči, osobito po ženitbi s posljednjom kčeri iz magjarske obitelji Batora, te se odtada i počeše nazivati Batoriči. Ali ni ovdje ne bijahu dugo u miru. Turci so naskoro zauzeli južni dio križevačke županije, pa su tako i tamošnji Batoričevi posjedi propali. Što 1 pritužbe. Dobara (gen. plur.!) posestev; cetinjski izbor 1. 1527., ko so Hrvati v Cetinju ob hrv.-bosenski meji izvolili samostalno Ferd. I. Habsburškega svojim kraljem; donieti donesti; bo namreč, biše so bili, (e, a); sve više vedno bolj; onda tedaj; mogoše, proda¬ doše so mogli, prodali; nazivahu so nazivali; badava zastonj; bijahu so bili; započeše so započeli (sta...); nje(zi)n. im je preostalo u sjevernih Stranah, to njemački oficiri jednoga dana posjedoše; Batoriče nairne odtjeraše, a mjesto njih naseliše vlaške bjegunce. I opet bile uzalud sve predstavke, uzalud svi članci hrvatskih stališa proti tim otimačinam, jer je gradačka komora odobrila postupak svojih generala, a gradačka je komora više vriedila od hrvatskoga sabora. Na sreču za Batoriče izumrla je tada obitelj Brezovica u Zagorju, pa pošto su joj bili rodjaci, to im je kralj za njihove neoborive zasluge podielio Brezovicu. Tako dodjoše u Zagorje. Od to doba izpunjaju mnogi list u poviesti gornjih triju županija hrvatskih. Svaka restauracija, bilo varmedjijska bilo kraljevinska, počastila bi ih kojim izborom, zapisnici kongregacija puni su njihovih govora. Dugim nizom mnogih generacija davali su Hrvatskoj i Ugarskoj i podžupana i velikih župana, i asessora i protonotara, dapače i biskupa i generala. Na taj dugi red dostojanstvenika rado se obazirao naš Batorič, pa je možda upravo radi toga tim radje pri- anjao uz njegdašnje uredbe. Otac mu je bio naprednjak, enciklopedista, republikanac i Bog zna što još sve, te se medju obiteljskimi spisi čuvao jedan njegov sastavak pod naslovom: „Paskvil nekojega vrednoga Francuza van dan i raztepen leta 1794“, koji je počimao ovako: „Zakaj išli bi Horvati proti Francuzu vojuvati . . . Bolje bi se z njim zložiti, pak po vseh skup vudriti . . Taj dakle slobodoumnjak (što ga u ostalom nije priečilo, te je malo za tim primio podbansku čast) od- Posjedoše so zasedli; odtjeraše so odtirali ; naseliše so na¬ selili ; vlaški pravoslaven (srbski); uzalud zaman ; stališ stan ; oti- mačitia (otimati, oteti) grabeč; rodjak sorodnik; oboriti ovreči; dodjoše so prišli; restauracija obnova (nova volitev) uradnikov; niz vrsta ; dapače celo; prianjati uz (pristajati ob ...) biti pristaš; ta(j); priečiti, zapriečiti ovirati; te( r) da. 54 lučio je, i sina svoga prema svojim nazorom odgojiti. Dao ga je doista po tadašnjem običaju u Ugarsku u škole piarista, ali svagdje bi mu posebice uzeo još i učitelja za franceski i njemački jezik. Kornel je učio dobro i marljivo, tiho i mirno. I svršio je filozofi ju mladi Kornel, a da nije pao ni u jedan vrtlog burnih sanjarija, pretjeranih misli ili mladenačkih ludorija. Kao da je imao samo jedan cilj, a taj bijaše, da bi na koncu godine u klasifikaciji čitao svoje ime medju prvimi. Stari Vuk bio s toga gotovo nesretan. Odbijao bi tu „ribju krv“ na majku; ali napokon, kad je Kornel čak kao jurista donosio kuči sve Ijepša i ljepša „testimonija“ i uz to uviek bio prvi „eminens“, tad bi se i otac koji put srnino i promrmljao: „Pa ipak če biti još nješto od toga teoca.“ Volio bi bio dakako, kad bi bio čitao u „Efemerides Posonienses / 1 da su mu Komela uhvatili u kakvoj uroti a la carbonari ili barem kod kakva izgreda proti Metternichovim kome- sarom, „da se tako djeda svoga učini vriednim" —; nu mjesto toga je čitao, da mu je sin u Pesti sjajno ovršio censuru, i kako ga hvale novine s poznavanja corpus juris-a, elegantne elokucije i s duhovitih izraza. Javiše novine još i to, da je podkaticelar Bedekovič bio tako uzhičen, te ga je „coram publico“ poljubio u čelo, a kraljevski ga personal urnah uzeo za svoga jurata. To je starca Vuka izmirilo, te se nije više tužio na „ribju krv“ svoga jedinca. Po smrti otčinoj, koja se malo za tim zgodila, vrati se Kornel kuči i započne svoju kariera u domo- 1 Požunski dnevnik (novine). Doista v istini, sicer; svagdje (vse kje) povsod ; vrtlog vrtinec ; ludorija (lud) neumnost; čak celo; uz to poleg tega; telac teoca, telec; javiše so javili (e, a); uzhičen visoko vzradoščen. ®*2 55 vini kao županijski odvjetnik. U toj se službi dostane skoro osobita glasa sa svoje vještlne i znanja. Isto se tako odlikovao na političkom polju. Osobito se iztaknuo kao govornik. Kod instalacije bana, koja je bila upravo u taj par, izabra ga kraljevinska deputacija za glavnoga govornika, premda mu je bilo jedva ko j ih dvadeset i pet godina. Na državni sabor u Požun išao je kao zastupnik udove grofice Rozgon, pa i tuj bi usred onih burnih sjednica ipak svračao pozornost na se svojimi stvarnimi primjetbami. U to ga pozovu u kraljevsku kancelariju za perovodju. Od toga časa razglasilo mu se ime po svih Stranah sv. krune kralja Stjepana i saveznih kraljevina. Jedan od prvih tadanjih pravnika ugarskih nazvao ga je: „interpres juriš hun- garici "; 1 a kad se u saboru razpravljalo pitanje urbarsko, te je on, •— po otcu več sklon liberalnijim nazorom — ustao za poboljšanje stanja kmetskoga i odlično radio oko redakcije onih članaka iz tridesetih godina, tad mu je njeki nepoznati pjesnik posvetio dugu odu, u kojoj ga zove: „Lumen duarum patriarum, lllyriae filus, adoptivus Pannoniae .“ 2 Tako bijaše neprestance zabavljen poslovi javnimi, koji ga sasvim zaokupiše i koje bi uviek vršio na sve- obče zadovoljstvo. U kancelariji dvorskoj zavolješe ga tako, .da ga nisu pustili, kad ga je njegova domača županija tzabrala za podžupana. Da bi ga zadržali, 1 tumač prava ugarskoga. 2 luč dviju otačbina, sin Ilirije, posinak Pononije (posinov- ljenec). Dostane se glasa pride na glas; sa vještine (radi veščine) radi sposobnosti, spretnosti; iztaknuti izkazati; kod pri; u taj par v ta čas, tedaj; primjetba opazka; poslovi ga zaokupiše posli so ga zaokupili, prevzeli; uviek vedno; zavolješe (so ga zavolili) se jim je priljubil. 3*3 56 podieliše mu u zamjenu naslov kraljevskoga savjetnika. Njekoliko godina kasnije bi imenovan velikim županom .čke županije, te se tom prilikom stalno povrati u Hrvatsku, ostavši dakako i u novom svom zvanju u neprekidnom savezu s odlučnimi krugovi u Beču i Požunu, gdje bi još uviek u svili znatnijih pitanjih čekali na njegova rieč i njegov savjet. Medjutim se počelo sve jaeim šumom javljati novo vrieme. Kako je Batorič bio mirne i obzirne čudi, on je i u Hr- vatskoj i u Ugarskoj tnogao ostati. I tako su se baš u Ugarskoj pouzdavale u nj sve stranke. Dvor ga je visoko cienio, znajuči mu lojalnost, uzvišenu nad svaku sumnju; s liberalci je bio jedilih nazora, a s konser¬ vativci se slagao, ne odobravajuči prežestoke navale liberalaca na tadanje prilike. Na to ga je sililo več njegovo odlično mjesto, koje je — ne da se tajiti — i liberalnije i energičnije značajeve od Batoriča moglo još uviek ukrotiti. Drugačije bijaše u Hrvatskoj. Novi pokret imao je ovdje posve drugu svrhu i druge oblike. Dok se u Ugarskoj napredna stranka barern iz početka borila s bečkom kamarilom skroz na historijskom temelju i tek branila historijskim razvltkom uzdržanu i opravdanu samostalnost Ugarske od bečke uprave i tako stajala na stanovištu, Batoriču skroz razumljivu, — u Hrvat¬ skoj su novi ljudi baš taj historijski temelj sve više i više napuštali i stavljali ciljeve, dosadašnjemu razvitku skroz tudje, koji nisu bili ni u kakovu historijskom savezu s Hrvatskom. Dok je probudjena narodna sviest Zvanje poklic; neprekidati (prekiniti) nepretrgan; gdje, rieč, savjet kjer, beseda, svet; sve jačirn vedno jačjim; čud (čud) na¬ ture!, narava; pouzdavati se u nj zaupati vanj, zanašati se nanj; žestok oster; ovdje tu; posve povsem; opravdan (pravda) upra¬ vičen ; skroz skoz, vseskozi; savez zveza ; sviest zavest. 57 IM) bila u granicah, prošlošču odredjenih, Batorič je takodjer krepko stajao uz taj pokret. Ta kano mlad čovjek živio je u doba biskupa Vrhovca. Uz Kuševiča i Ožegoviča i on je znanstvenom radnjom na latinskom jeziku suzbijao ludosti magjarskih nazovi-učenjaka, kad su nijekali političku osebujnost kraljevine Hrvatske. Dapače i usred Ugarske, gdje je najviše boravio, on je svakom prilikom branio uz „jura municipalia“ takodjer kraljevinu Hrvatsku, kano posestrimu Ugarske, a zloglasnoga virovitičkoga podžupana Ivana Salopeka javno je u kuči velikaša nazvao Efialtom svoje domo¬ vine. Isto je tako prijatno pratio razvitak probudjene narodne sviesti, premda mu bijaše u mnogom neraz¬ umljivo čitavo to naprezanje i nastajanje mladih ljudi, njemu, koji bješe sav ugrezao u literaturu latinskih klasika i samo se pripadom zdnimao klasičnom knji¬ ževnosti Niemaca, Franceza i Talijana. Osim toga bio je več čovjek stariji, a i velik dostojanstvenik, pa ga je sve to priečilo, da se svim žarom prikupi u onaj poetični krug naših prvaka, koji je sav poezijom a ničim drugim odisao i živio. Kad se pako taj pokret zavio u oblake Ilirizma, kad ga je, ma i preko njegove volje, umjela za se upotrebiti bečka uprava, tad je Batorič, taj slavljeni jurista, ne mogavši shvatiti, kako bi se moglo staljetnimi diplomami, članci i ugovori priznata brvatsko ime zamieniti ilirskim, — kojim su po njegovu znanju dosele domaču kraljevinu nazivali Prošlošču odredjen po prošlosti določen; stajati uz ... stati ob, poleg, biti za...; ta kano saj kot; suzbi(ja)ti (s-uzbijati) nazaj zbi(ja)ti, zavračati; ludost neumnost; niekati (za)nikati; boraviti bivati; pratiti spremljati; čitavo naprezanje (vse na- preganje) vse stremljenje; nastojanje prizadevanje; bješe je bil; pripadom po strani; osim razen; prikupi stopi v kup, pridruži; poezijom disao od poezije dihal; ma i četudi; dos(e)le. samo fratri u svojih kronikah, — tad je Batorič, kako rekoh, bio bliži sa svojimi nazori Aleksandru Draško- viču, nego li Janku Draškoviču. Tako postajahu opreke i u Ugarskoj i uHrvatskoj sve oštrije. Od uzbudjenih valova eto ti bure! U takovo vrieme mogu se uzdržati i dalje popeti samo odlučni značaji. Batorič se naskoro tivjeri o tom. Poslaše ga na iztragu proti „Ilircem“ u.sku žu- paniju. On je to shvatio kao gradjansku parnicu, pa se je držao strogo objektivnoga prava. Nu to se nije svidjalo Magjarom i prijateljem njihovim, koji su mislili, da če barem deset Iliraca vidjeti na vješalih. A i Ilirci se oboriše na nj, što ih zove na sud radi čina skroz patriotičnih i za »probudjenje narodne sviesti potrebitih“. Magjari ga obiediše sa slaboče, pače ga osum- njičiše sa šurovanja s Ilirci i s kamarilom; Ilirci opet mišljahu, da je sluga Magjara, jer su znali, da je osobni prijatelj Aleksandra grofa Draškoviča i Josipa Brigleviča. To bijaše dosta, da se mjesto Batoričevo uzdrma. Pa zbilja, — čim se na obzorju pokazaše bljesak i striele, Batorič je več pao. Odrinulo ga novo vrieme. III. Bez srčbe i razdraženosti — barem je tako mi- slio — ostavi Batorič poprište javnoga života, te se nastani u Brezovici, za cielo misleči na čara Diokle- Rekoh sem rekel; postajahu so postajali, (e, a); sve oštrije vedno ostrejše; poslaše na iztragu (trag — sled) so poslali na preiskavo; gradjanska parnica. civilna pravda, proces; svidjati (dobro se videti) ugajati; oboriše so vrgli; što (kaj) ker, da; obie¬ diše sa so ga okrivili (radi...); pače celo; šurovati tajno se pogajati, dogovarjati; uzdrmati potresti, omajati; zbilja zares; več že; sreba (srditi se) jeza. 59 BsS cijana i njegov kupus. Nastojao je dostiči svoje uzore u rimskom svietu i baš se uglfbio u mudre izreke stojičke škole o pravom shvatanju svieta, tješio se i svojom dobom; — nu ipak se sred ladanjske samoče brzo u njem pojavila želja, da opet radi. Videči, da je ta želja nemoguča, počela ga mučiti bol prisiljena mira. Bio je napokon predugo u vrevi javnoga života i od- više se privikao, da se doimlje dogadjaja oko sebe i da na se svrača pozornost, a da bi mogao u jedan mah sve to zaboraviti i da mu se svojeljublje ne bi nikad javilo. I tako je kraj svega svoga klasicizma za kratko počeo osječati kao težko breme taj postupak novoga vremena, koje ga je toli nemilo turilo u — ropdtarnicu. A što je još gore bilo: sve ono, što je novi sviet donosio, protivilo se toliko njegovu uvje- renju, proti svemu dalo bi se i koliko toga reči; — a on jadnik — nitko ga ni ne pita, kao da baš nije više ni na svietu! Tako započeše za nj težki dani starosti, onaj ne- prekidni priekor, da si iz drugih vremena, ono stra¬ hotno pustošenje vremena, koje bez prekida obara sve, što je iz tvoje dobe, ona gorka osamljenost! Ovo po sebi vječria tragedija starih dana bila je za Batoriča još strašnija, što je ostao baš sam samcat na širokom bielom svietu. Uviek i suviše zabavljen javnimi poslovi, od prve svoje dobe nije dospio, da pomisli na ženitbu. Za mladosti vazda bi odgadjao, samo da ga ne prieči Kupus zelje; dostiči doseči; ugtibiti (glib = blato) pogrezniti; shvatati pojmovati; ladanje dežela izven mesta, na kmetih; raditi delati; vreva vrvenje; priviknuti navaditi; doimati se (pri-jimati se) tikati se, brigati se; dogadjaj dogodek; oko( Ii); zaboraviti pozabiti; osječati čutiti; turiti suniti; što gore kar hujše; priekor očitanje; obarati, oboriti rušiti; gorak grenek ; suviše preveč; od- gadjati, odgoditi odlašati. M 60 M u nastajanju oko njegovih ciljeva, kasnije pako nije bilo tomu prilike. Pa i nije nikad počutio potrebe, — tek sada, kad je odstupio, osjeti u jedan tren svu grčinu života bez obitelji. K tomu se još javi pietne- nitaška savjest. Citav onaj dugi niz proslavljenih ma¬ ževa imao je završiti on kano posljednji! — To ga je još najviše boljelo. Tako prodjoše mnoge, mnoge godine. Batorič se povukao kao krt u svoju Brezovica. Osim njekoliko susjeda nije dolazio nitko k njemu, a niti on komu. Kraj svega toga nije prestao biti ljubezan i jovijalan čovjek; mnogo puta znao bi biti u družtvu svojih dragih osobito veseo. Dakako j edino u Brezovici. Oj kako ju je ljubio;— svim čuvstvom svojim obavio je to gniezdo svojih starih i svoje. Gotovo ju je obožavao; svaki trunak, svaki prašak stare te kuče bila je za nj sve¬ tinja. Nista se nije smjelo promieniti, ništa se sa svoga mjesta pomači. Što ga je brige bilo, da je štogod nuždno trebalo popravka; on nije dopuštao novotarija. Ta povriedfo bi bio te ostanke iz boljih vremena, kad bi se pomiešali s klinci ili čavli današnjih dana! U svojoj ljubavi prema staroj kuriji nije opažao, kako se sve više razpada : za to i nije mogao vjerovati, da bi ikad bilo moguče, te bi tako stara kuča, što je toliko viekova prkosila svim buram i nevoljam, mogla jednom propasti! — Nišu stari Hrvati kako god zidali — reče mi jednom, kad se osmjelih te ga upozorih na trošno stanje kurije. — Odkada stoji brezovički grad, koliko Grčina grenkoba; savjest vest; prodjoše so prošla (i, e); ob(a)viti; trunak pezdir; pomači pomakniti; nuždan nujen; po- vriediti žaliti; čavao, čavla žrebelj; (i)kad kadarkoli; prkositi kljubovati; jednom enkrat; kakogod kakorkoli; osmjelih sem se osmelil; trošan, trošiti popravkov potreben. je drugih kamenica propalo, a Brezovica se još drži! Pak da mi se čudiš, kad pomisliš, da sam se ovdje rodio, da mi je tuj dobra moja majka umrla; moj otac, djed, pradjed, svi su tuj živjeli i doživjeli! — Svaki kut, svaki tram, svaka daska, sve je u toli uzkoj sveži sa svim onim, što mi je najmilije. A napokon je to takovu staru biedniku, ko što sam ja, jedino sigurno mjesto, gdje može živjeti, kako mu se hoče, a ne treba da pazi na te vaše mode i sve druge ludorije. Cim je Batorič bivao stariji, tim je rjedje izlazio iz Brezovice. Napokon baš mkamo, ma ni k najbližemu susjedu. U tamnih sobah svoga dvorca probavio bi najviše vremena, prekapajuči svoje latinske knjige i veseleči se kraj toga, što još malo ne sve citate iz Ovida, Horaca i Vergila znade na pamet. Jedino u zimsko doba često bi polazio u lov. Gospodarstvo je povjerio sasvim svomu sluzi, staromu Vanku, komu je rijedno podao čast dvorskoga ključara. Dakako u današnje dane ne možeš se ni u Bre¬ zovici oteti sukobom s novim vremenom. I Batorič se ne mogaše tomu ukloniti na čestu i veliku srčbu svoju. Pouzdanja i vjere po sebi nije imao u taj novi sviet, a odieljen sasvim od njega, još je manje mogao raz- umjeti njegovo gibanje i polet. Bol, da su svi ideali njegova vremena porušeni i od mladih zabačeni, učini ga koji put nepravednim, dapače i nerazumnim. Osobito se pokazaše posljedice u imovinskih stvarih. Bilo je u njega još i u zadnje vrieme prilično imetka; Brezovica bila od večih boljih dobara, osim nje imao je kuču u Zagrebu i Varaždinu. Al što bijaše to prema njegdaš- njemu imetku Batoriča! Njekoč osim Brezovice još dvie Rjedje redkeje; ma ni niti; oteti se sukobom (rešiti se soudarov) uiti soudarom; pravedan pravičen; u njega pri... M 62 M kraljevske donacije u križevačkoj i zagrebačkoj župa¬ niji, tri biskupska predija u Posavini kraj Zagreba i u Banatu, kuču u Zagrebu, Varaždinu i Požunu, gdje su Batoriči poradi sabora imali stalne stanove. Još otac Batoričev, koji se sve u svom liberalizmu dao s Napo- leonskom upravom na njekakav ugovor za dobavljanje žita, izgubio je u tom poslu mnogo, a Batoriča je sa- moga zadesio još žešči udarac. Mjesto gospodskih prava, mjesto bogatih sela dobio je „njekakve“ papfre, u koje ni on ni sav ini sviet nije vjerovao, pa ih pro- davao po što po to; mjesto bezplatnih radnika našao je liene i k tomu osvetljive plačenike, mjesto slobode od svakoga poreza navališe na nj strašne dače; a on se sam nije sa sistemom svoga gospodarenja nimalo promienio. Sve se prilike promienile, a Batorič je sa svojim Vankom gospodario, računao i trošio kao i prije. Uza sve to nastale su i mnoge razmirice sa se- ljaci, koji su mislili, da su gospoda izgubila sve pra¬ vice, Batorič pak nije što razumio novih pravnih prilika, a što opet nije poznavao zakona. Nastadoše bezbrojne parnice. Batorič, njegda slavljeni Verbecijanac i natu¬ ralist, nije mnogo rnario za nove zakone i nove siidove, pa je sve prepustio odvjetnikom. Nu novi sviet i stari sviet kad se razumiju? Batorič bi obično izgubio svoje parnice uz ogromne troškove. Jedna se parnica otezala najdulje i trajala još u zadnje vrieme. Ona bijaše po- sljednja, a svršila se upravo užasno. U jednoj od Batoričevih šuma imali su njegovi podanici uz njeki danak pašu. Kad je nestalo poda- Sten(ovanje); ugovor pogodba; zadesio žešči... zadel ostrejši...; ini drugi; po što po to (po čem, po tem) kakor pride, za vsako ceno ; plačenik plačanec, mezdnik ; razmirica prepir; što-što nekaj-nekaj; nastadoše nastali(e) so; otezala zavlačevala; užasari strašan; uzdanak (ob dani) za neko dan, plačo. M 63 M ničtva, nisu više seljaci davali toga danka, ali nisu prestali marvu tjerati na pašu u šumu. U kratko dodje do pravde. Seljaci ne mogahu shvatiti, kako bi ih vlastelin mogao priečiti, da uživaju, što su imali još stari nji¬ hovi. Kako bi opet bili dužni plačati kakav danak vlasteltnu, kad su kraljevski, a ničiji drugi, te su gos¬ poda svoje „pravice“ izgubila? Batoriču pak bješe stalo, da se ne vriedja njegovo pravo, zasluženo krvlju dje- dova, nu premda je to Batoričevo pravo bilo jasno i očito, pravda se ipak otegla — bezkonačno otegla. Njemački sudovi naginjali seljačtvu, a očito pravo nije se ipak dalo preokrenuti; poslije ju je pokrila prašina zlosretnih „zaostataka“, pa tako prodje dvadeset i pet godina. Za to vrieme bilo uviek medju Batoričem i seljaci sto i sto neprilika, gotovo svakdanjih sukoba. Ogorčeni bili su jedan i drugi preko mjere. Tako bude i zadnje godine. Bili smo jednom u lovu pod konac veljače (zakon tada nije još nalagao lovostaje). Dan svietao i jasan, da si pogodnijega ne možeš poželjeti za lov. Tanki, sitni mraz razastro se poljem, a psi tim lakše tjerali zeca za zecom. Kako se uviek, kad je sreče, i lakše gadja, naši su lugari imali što i nositi. Batorič i ja uznieli se onim sladkim i pdnosnim zadovoljstvom, koje vazda obuzme lovca kod dobra pliena. Vračajuči se poslije podne k domu, veselo smo koračali, a stari nam je lugar Janko pripoviedao kroniku malne svih lovskih zgoda brezovičkih posljednjih petdeset godina. Marva živina; mogahu so mogli; niči) nikogar; bješe stalo je bilo do tega; krvlju s krvjo; naginjati nagibati; veljača februar; pogodan kar je po godu; raz(a)strl se po polju; gadja (po goditi) zadeva; uznieti se vznesti se. 64 U to dodjosmo k zlosretnomu lugu. Starac nam Janko javi, da je u njem ogromna lisica. Kako je u nas lov na lisice osobito zanimljiv i ugodan, premda smo bili sustali, ipak se podadosmo radostno novoj zadači. Ivanca, drugi lugar Batoričev, odredi mi dobro mjesto, baš na razkršču na malom vršku. Preda mnonr sav se razprostro daleki nizki lug, sav još uspavan. Ipak kano da se budio pa tiho i lagodno u njekoj prelesti talasao u lavoranju topla i mirna vjetriča. Brezovina se bjelaskala u svjetlosti diiljega dana, sve drvlje u šumi treptilo, a po koji suhi list, što je još na njem ostao, tajnovitim je šuštanjem padao mirno, bez prestanka, bez težine na svježu zemlju, gdje su se po koji još zadnji ostanci siečanjskoga sniega talili od topljijega uzduha. Za čas me je osvojio čar divna prizora tihe prirode te sam zaboravio na lov. Nu blizu mene zagrakta svraka, a to je siguran znak svakome lovcu. Brzo shvatim situaciju, pak se dam na čekanje. Psi tamo njegdje lajali, al ne veselo, ko što kod zeca, več ljutito. Naišli su na trag. Znao sam, da je kod mene. Za čas zbilja provuče se iz grmlja ogromna lisica, a onda odskoči. Ja u taj par odapnem i ona bude moja. „Hop, hop!“ zaorim glasno i pobjedno; nu prije nego mi ostali lovci uzmogoše odgovoriti, začujem kriku i viku. Najprvo razabrah, kano da cvili pašče, a za tim i Batoričev glas. Što je to? Pustim mrtvu lisicu i pohitim stazom onamo, odakle je do- pirala vika. I gle! Usred kojih petdeset Seljaka, oboru- žanih sjekirami, kosami i batovi, stajao je Batorič, sav Sustati utruditi se; pred(a)mnom pred menoj; talasati va¬ lovati, zibati; lavor, lahor lahen vetrič; sieCanj januar; košto kod kakor pri...; od(a)pnem; uzmogoše so vzmogli; raz(a)brah sem razbral, spozna!; pašče psiček, ščene; stazom po stezi; onamo, odakle tja, od koder; dopirala prihajala. M 65 M 5 crven i 1 j ut. Psovao i grozio se toj razjarenoj četi: „Vi tati, vi razbojnici, to čete vi meni platiti. Naučit ču vas ja, kako se Bog moli, — vi tepčeta mužka.“ Na to zaurlikaše seljaci i kletvami i psovkami, rugobom, grožnjom i smiehom. Skočim brzo do Ba- toriča, da ga odvedem, jer mu se razjareni seljaci sve više primicahu. Tada saznadoh urnah, kako se zametnula svadja. Pred Batoričem je ležao mrtav najmiliji mu pas Nimrod, sasječen na njekoliko komada; a medju seljaci vidjele se krvave sjekire. — Čekaj, čekaj, stari vraže, samo još jedanput dodji na našu zemlju u lov, sve čemo ti potuči, pak i tebe. Zar misliš, da te se bojimo i da možebiti ne znamo, da je to naša zemlja? Znamo mi, što je u pismu i zakonu; kazala su nam gospoda u Beču. Uzeo vam je presvietli kralj vaše pravice. Što bi nam ti zapoviedao, sbacio te je kralj s tvoje komeške (županske) stolice; svi smo sada jednaki. Sad smo mi takva go¬ spoda, kako god i ti. Odnesi se odavle, jer čemo ti inače odmjeriti dvadeset i pet, kako si ti njegda nama." — Rulja počela i još gore vtkati, a Batorič od ljutosti zaniemio. Ja sam ga na šilu pograbio i ddveo. Btjahu to njegovi njegdašnji kmetovi, kojirn bijaše njekoč sve i sva. Krenusmo kuči. Batorič ko da je samo od ne- volje išao za umom. Na bliedo mu i smrknuto lice slegao se onaj posvemašnji mir, kojim se uviek zao- dieva največa bol i ljutost čbvječjega srdca. Govorio nije nista, a i ja sam šutio. Tek pred vratima svoga Crven rdeč; mužek kmet; rugoba roganje; primicahu so pomikali; iada saznadoh tedaj sem seznal; žametne se svadja začne se svaja (prepir); inače drugače, sicer; rulja drhal; kre¬ nusmo krenili smo; smrknut zmračen; posvemašnji (posve) vse- skoznji, popoln. dvora stane najednoč te se okrene čitavim licem k meni. Hvatajuci me i trgajuči za rukav, počne: — „Eto dakle, prijatelju, jesi li vidio, kakva su tepčeta ti tvoji mužeki? Da im hoču krivo, ne bih per amorem Christi nista rekao; ali misliš, da ne znaju posve dobro, da nemaju pravo? Hodi s Bogom, —molim te, —znadu oni to dobro, al jesi li čuo, gdje vele, da gospoda nemaju više pravice? A moj nebogi Nimrod, volio bih izgubiti tisuču forinti! — Pak što sve mora čovjek da podnese od takova smeta? — Ja njihov njegdašnji zemaljski gospodin, tako rekavši njihov dinast, koji sam im vazda bio dobar, — pak sam to rnorao čuti! Daleko je sviet došao! Njegda, ah, ne bi se to bilo moglo dogoditi, sviet se bojao, vjerovao u Boga i držao se reda. A danas? Oh: ,Gratias tibi Domine, (hvala Tebi Gospode!) 1 , što sam star i več na izmaku, pak što mi Bog nije ni djece dao.“ Taj večer brzo se razstadosmo. Batorič sveudilj ostao smrknut, a i mene se ddgadjaj dojmio veoma neugodno. Žao mi je bilo starca. Napokon se ne da tajiti, da je uviek neizkazano mnogo tragičnosti u takvu slučaju. Sjutradan pohitim rano več u Brezovicu, da vidim, kako je starcu. Nu koje čudo! Pred kurijom stoji stara paradna kočija s grbovi; kočijaš Štefič obukao rnodru magjarsku livreju, a isto tako i Vanko. — Šta je? — pitam sav u čudu. — Gospodin ide u Zagreb, — odvrati mi Vanko s tupom ozbiljnošču, spremajuči po sjedalu ogrtače i torbe. U to sidje niz skaline Batorič u dugoj staro- Stane se ustavi; hvatati grabiti, loviti; dakle torej; gdje vele (kjer velijo) kako pravijo; nebog ubog; volio bih rajši bi; izmak konec; razstadosmo se razstali smo se; dojmiti se vtisk napra¬ viti; ozbiljnost resnost; spremati spravljati sidje niz skaline pride dol po stopnicah. M 67 M 5 * modno] kabanici sa dva ovratnika i crvenom podstavom. Dok se Vanko žurio, da mu baci o ledja bundu, izru- kovasmo se. U to ču ja: — „A kuda illustrissime?" Odsječe mi u njemačkom jeziku: „Idem u Zagreb k svome odvjetniku radi toga nesretnoga luga; hoču da jednom svemu tomu učinim kraj/ Batorič sjede u kola i zapali lulu. Štefič krene konje, Vanko u to skoči na bok, i stara kočija, zibajuči se ko barka na vodi, sve mi se više giibila izpred očiju. Cetvrt vieka nije Batorič izašao iz te svoje Brezovice, a eto gle čuda, — sad ide! Po tom sam tek razabrao, koliko ga se dojmila jučerašnja zgoda. Za dvadeset i četiri sata bio je opet u Brezovici, i ja dobih od njega pisamce: „Carissime amice! Dodji k meni, ali žurno ko lastovica; novina pun koš. Tvoj iskreni Battorych m. p.“ Pohitim u Brezovicu i nadjem Batoriča, opojena radošču. Odvjetnik mu pokazao, da je pravda za lug kod stola sedmorice dobivena i da če u travnju biti predaja. — Znao sam, da če to tako biti. Sud nije mogao drugačije riešiti, „contra clara verba juriš et legis“,‘ nije mogao inače suditi. Davno bi to več bilo, ali nesretni oni Kranjci zavukoše in illo tempore, — go- voraše Batorič..Za čas če opet: Ali amice, revera ja nišam mislio, Zagreb se je „kruto“ poljepšao. Kad sam u Iliču došao, ko da sam bio začaran. Njegda 1 protiv jasnih rieči prava i zakona. Kabanica plašč; bunda kožuh; u to ču ja med tem sem rekel jaz (prim.: češ!); dobih sem dobil; stol sedmorice najvišje hrv., kasacijsko sodišče (1. Mjestni sud, 2. kotarski sud, 3. sudbeni stol, 4. banski stol, 5. stol sedmorice); zavukoše so zavlekli; go¬ vor ase so govorili. same daščare, a sada pravo čudo! Tko bi to bio njekoč mislio? Tu je bilo i u ljetu blata do gležanja, po danu se nije nitko u Iliču usudio. In illo tempore Iliča fuit via prostituta, plena cum domibus 1 . . . a danas? Tako ti se sviet mienja! Dan po odvjetniku obečane predaje sve se više približavao. Stranke dobiše več i odluke za ročište. Seljaci su iz prva nješto rogoborili, sakupljali prineske za put u Beč. Poslali su i trojicu, četvoricu pred čara, te se grozili, da ne če popustiti. Nu napokon se umiriše, i sve bijaše opet tiho. U predvečerje urečena dana stigoše iz grada sudbeni viečnik s pristavom, kotarski sudac Petrovič i odvjetnici obiju stranaka. Svi se nastaniše u Brezovici. „Da ne budu sami,“ poslao je Batorič po me i župnika Ercigonju. Pošto se držalo, da če uredovanje biti bez ikojih potežkoča, nije viečnik odredio nista posebno, te smo svi bili posve bezbrižni. Za večere pozdravi Batorič goste časom vina i reče, koliko bi i volio, da su gospoda drugom zgodom došla pod siromašni krov njegov, ipak smatra i sada velikom srečom i čašču, što ih može kod svoga stola pozdraviti, tim više, što su branitelji božice pravde. A da se „stara šega“ i ovaj put zadovolji, umoli svoga „perpetuusa“ stolaravnatelja, neka s& lati posla te nam kaže, „kad da pijemo". I tako započesmo i ovaj put: „Bog poživi!“ Kod purana donese stari Vanko na mig Batoričev drvenu posudicu, a perpetuus pozivaše 1 U ono vrieme bila je Iliča na zlu glasu, puna kuča . . . Daščare (deska) lesene hiše; dobiše so dobili(e); ročište (kraj, kamor je določen rok) ročišče; urečen napovedan; stigoše so prispeli; viečnik svetnik; drugom zgodom o drugi priliki; neka se lati naj se loti. M 69 M redom nove goste mjesto domačina, da piju dobro¬ došlica. Zadnja dobrodošlica u Brezovici . . .! Poslije do¬ brodošlice razigralo se družtvo. Zaredala zdravica za zdravicom. I krasni spol i domovina brvatska i prija¬ teljstvo naše bi nazdravljeno, pa i „mili naš dragi narod“. Upravo je naš stolaravnatelj svršavao svoj govor o toj posljednjoj zdravici i kazao: „Ja dakle, slavno družtvo, sve ovo, što rekoh, spajam u jednu izreku, pa kličem: Neka živi, neka raste, nek se razvija mili naš narod! Pljuči u to ime punu čašu vina, pre- dajem ju mužu, koji je uviek ljubio naš narod i kojega če narod u sve vieke slaviti i hvaliti kao pobornika svoga oslobodjenja. A to je naš visoko poštovani pre- svietli gospodin domačin 11 . — U to pogledam slučajno na prozor. „Za Boga, šta je to?“ zaviknem, sav ustrašen. Vidio sam napolju staju, što je bila tik dvora, svu u plamenu. Svi skočismo od stola. Eto več i dvorskoga, gdje blied i drhčuči ide ravno k Batoriču i javlja: „Gospodaru, vatra je — staja gori.“ Pohrlismo svi napolje, Batorič za nama. Goruča sgrada bila jur izgubljena. Kako je duvao jak, u prolječu običan vjetar, za čas se zapali i sam dvor. A stare te šindre, staro to drvo, sve to bilo ko ulje. I prije nego li mogosmo i pomisliti na obranu, več je krov planuo na sva četiri ugla. Ljudi nigdje; nedaleko selo ko da je mrtvo, ko da ne če da kvari posla palikuči. Od onoga časa, kad je počela gor jeti kurija, Batorič je stajao nepo- mičan sred dvorišta. Ništa nije govorio, niti jadikovao, več je sveudilj gledao strašni taj prizor, koji mu je Redom (po redu) po vrsti; pobornik branitelj; napolju zunaj; dvorski (sluga, upravitelj) valpet; pohrlismo pohiteli smo; duvati pihati; šindra skodle; palikuča (pali-kočo) požigalec. M 70 M otimao njegovu milu, za nj svetu kuriju, koji ga je učinio bezkučnikom. Vatra je več sukljala kroz tramove u sobe i plazila kroz prozore. Od strašna dima mogosmo jedva nješto malo iznieti. Kad se za kratko uz strašan prasak srušio krov i vatra se poput raketa uz gadan, crn dim počela u vis dizati k mirnomu, zvjezdovitomu nebu, tad je Batorič samo promucao! „Bez krova dakle!“ — i mrtav pao na hladnu zemlju. Puklo mu je srdce od velike boli. Ah — ljubio ju je, ljubio tu staru svoju kuču, to gniezdo roda svoga! Nestalo nje, nestalo i njega! I posljednji Batorič nije ležao na odru pod svojim krovom; biedniku je novo vrieme uzelo i to. Nu za stolu je ipak dobio župnik po starom običaju osedlana konja. Sukljati brizgati, ven se valiti; gadan grd. 71 UMI c. Slavonija. Tri dana kod sina. Napisao Josip Kozarac. Josip Kozarac, r. 1858. u Vinkovcima, šumarski činovnik, f 1906. Odličan realista, promatralac života slavonskoga. „Čovjek da una- priedi svoj narod, treba da bude sluga svoje zemlje". — »Mrtvi kapitali.“ »Medju svjetlom i tininom." „Tena.“ Pet godina več nije vidio sina svoga Ivana. U prvanje ga vrieme sin posjetio svake, ili bar svake druge^godine, a sada eto več peta godina, kako ga nema k njemu. Ne da bi se stidio staroga svoga otca, postolara u zabitnom slavonskom selu, očuvaj Bože! 0 tom starac nije ni časak posumnjao, ali onaj posao, koji mu ne da ni danju ni noču odahnuti, taj ga prieči, da dodje u goste rodnoj svojoj kuči. Starac do- duše nije pojmio, kakav bi to vječni posao mogao biti, jer on je držao, da čovjek zapovieda poslu, a ne po¬ sao čovjeku. Napokon je ipak ugrabio malo vremena 1 došao k otcu, ali samo na jedan-dva časa, da ga povede sobom u P. k svojoj kuči, da bude desetak dana kod njega, da vidi Ženu i kčerku mu, jer njih dvije ili ikad ili nikad u zabitno njegovo selo’ . . . Kod pri; več že; svo(\i)ga\ postolar črevljar; zabitan sa- motan; ni danju ni noču niti po dnevi niti po noči; priečiti ovi¬ rati (preprečiti); doduše sicer; napokon nazadnje; ikad ili nikad (ali kdaj ali nikdar) pač nikdar. M 72 M Sjedili su u željeznici u prvem razredu. Starac sjedio na mekom sjedalu i niemo motrio sina i sve oko sebe. Na njega navalile tolike novosti, da se nije razabrati mogao. Nije znao, bi li gledao u tu bjeso- mučnu željeznicu, na kojoj se sada prvi put vozi ili u onaj svijet, što žurimice ulazi i izlazi, ili bi motrio sina svoga, koji je od njega za dvadeset godina mladji, ali je kud i kamo večma posiedio od njega, 70-godiš- njega starca. To mu nije nikako išlo u glavu: dobro mu je, imučan je, ne ubija ga briga za sutrašnji život, pa ipak je posiedio, ipak je zamišljen ... To je starcu bilo nerazumljivo, a bolno ovo čuvstvo, što ga je spopalo, kad je polazio iz svoga dvorišta, pa sjeo sa sinom u kočiju, pa ostavio selo, kao da ga ostavlja na sve vieke, to bolno čuvstvo još se podvostručilo, kad je vidio sav taj nepoznati sviet, nepoznati način života. Vozili su se več pet sati, več je pala i noč, a oni morali na jednoj postaji siči i pričekati pol sata, dok stigne s druge strane vlak, koji če ih dalje povesti. — Dakle, što hočeš da jedemo, ja sam ogladnio, — reče mu sin. —• Bog s tobom, sinko, tko je vidio po noči jesti! — prišaptne mu otac. — Ahaha! — nasmija se sin. Lako tebi, ti jedeš, kad hočeš, a ja, kad dospijem! Pa dobro, ako več ne češ jesti, a ti popij barem čaj, da se malo ugriješ! Ofa>(li); raz(a)brati, razločiti, spoznati, se k sebi priti, osve¬ stiti se; bjesomučan besen; sviet, što žurimice ulazi ki žureč se vstopa; kud i kamo kod in kam, mnogo; večma bolj; po- siediti (sied) osiveti; imučan imovit; sutrašnji (sutra) jutršnji; sjeo sedel; podvostručiti (struka = stroka) podvojiti; kad(a) kdaj, kadar; sav ves ; sat ura; siči (s-iti) dol iti; stignem, stiči dospem ; dakle torej; tko kdo; dospijem pridem do tega, utegnem. 73 I dok je odvjetnik, sin njegov, jeo polupriesni beefsteak, krstio se starac od čuda, drhturio po malo od pospanosti i na svaku sinovljevu kretnju ustao i pošao za njim, u strahu, da ne bi gdjegod bez njega zaostao. Oko po noči prispješe napokon u P. Na stanici dočeka ih odvjetnikova kočija s visokim konjima i jedva što se starac popeo u nju, zagrabiše vranci, pa ih letimice preko kamene ceste povezoše u grad. Sav se uzradovao, kako su kuči došli, jer je mislio, da če se sada smiriti i on i nemile misli njegove. No prevari se! Soba, u koju ga je sin na počinak odveo, bila je tako sjajna, da se on nije usudio ni sjesti, ni hodati po njoj. Sareni sagovi po podu, svileni, nizki fotelji, kao snieg biela postelja sa pokrivačem od plave svile, sve ga to plašilo, sve je to bilo tako visoko nad njim, te je mislio, da če sve biti dskvrnjeno njegovim dodirom. „Hoču ja otiči k sinu i zamoliti ga, da mi spremi onakovu sobu i postelju kao što je moja kod kuče“ — ali nije znao kamo bi: na sobi su bila troja vrata, a on se več nije mogao sjetiti, na koja je do- šao. Napokon morade ipak leči, jer su mu se oči lie- pile od sna. Nije bilo druge, pobaca sa postelje i jastuke i pokrovač, napravi tizglavlje od svoje odječe, pa tako legne. Premda bijaše pospan, jedva je usnuo, a kad se probudio, več je sunce visoko odskočilo. Priesan sirov; krst križ; drhturiti drhteti (od mraza), drgetati; gdjegod kjerkoli; prispješe so prispeli; Staniča, postaja; zagrabiše so zagrabili (hitro potegnili); povezoše so povezli, popeljali (voz); kako ko; kuči domov; usuditi se drzniti se; šaren sag pisan pro- stirač (preproga); dodir (dimiti) dotikljaj; otiči oditi; spremiti pripraviti; kao što kod kuče kakor doma ; sjetiti spomniti; liepiti lepiti, se vkup iti; bacati metati; jastuk blazina; odjeda (odeti) obleka; bijaše je bil. 74 Sina njegovog več nije bilo kod kuče ; on je u šest sati u jutro otišao željeznicom, te če se istom oko podne vratiti. Snaha njegova, obučena u dugačku jutam ju opravu sa malom kapicom u bujnoj plavoj kosi, odvela ga u jedaču sobu i stavila pred njega kave, čaja, šunke, maslaca, kruha i žemičaka. On se latio kave kao i kod kuče, no nikako mu nije išla u tek; preveč fino mu je mfrisala, a i posudica mu bila nekako tiesna i nezgodna. Bože moj, kako li se sladko jede kava iz one njegove zdjele kod kuče, u kojoj možeš tri kriške kruha nadrobiti, pa još sa onom ve- likom limenom žlicom! Ta gospoda ni ne znaju, što je dobro. Snaha njegova bila ljubazno čeljade, pripo- viedala mu 6 svemu i svačemu, tužila se na silni trošak, kojemu se kraj sve njezine velike štednje nije dalo izmači. Starac se plaho izrazio, da li se unučica več digla i da li bi je mogao vidjeti; no to nije bilo moguče! Vikica se netom okupala te več pošla na šetnju, zatirn če doči učitelj glasovira, zatim učitelj čitanja i pisanja, a na to če morati s fršncezkom gouvernantom učiti francezki; istom poslije podne imat če vremena, da se s djedom pozabavi. Dakle i ona, diete od šest godina, več nije Imala vremena, upravo kao i njezin otac! Na to mu se snaha preporuči, pokaza mu sa prozora prostrani vrt, u kojem se do ručka pozabaviti može, i odšušti u drugu sobu. Kraj sve ljubežljivosti i mfčenja starcu bilo ipak tiesno i nevoljko pri duši. Istom šele; obučen oblečen; kosa lasje; jedača soba je¬ dilnica ; maslac surovo maslo; žemička žemljička; mirisati dišati (vonjati); nezgodan (zgoda) nepriličen ; zdjela skleda ; limen ple- hast; ta saj; čeljade oseba; nje(zi)n; izmači izmakniti, uiti; netom jedva, pravkar; če doči bo prišel; s(a) prozora z okna; ručak obed ; mičenje ( rnititi) podkupovanje, pri kupljivost, laskanje. M 75 M Šetao se vrtom, čudio se po tratini od cvieča izvezanim imenima njegove snahe i unučice, čudio se nizkim uz zid privezanim vočkama, staklenoj kučici, u kojoj je več bilo dinja, premda je tek lipanj bio; čudio se svakoj tratini ošišanoj ravno i gladko, čudio se mnogo koječemu, — ali njemu je njegova bašča sa jednom jedinom stazorn, sa bojama crljenog i bielog luka kud i kamo prijatnija bila od svih tih liepih ali ukočenih mrtvih oblika. Oko dvanaeste vratio se sin mu kuči, i to njemu za volju na kolima, jer bi željeznicom istom sat kas- nije prispjeti mogao. Bio je gladan, pa je htio odmah ručati, no supruga mu prfopči, da je malo prije bio savjetnik zemaljske vlade u posjetima kod njih i da več u dva sata polazi vlakom dalje. Ručak se morao odgoditi, valjalo se umiti i preobuči te poči savjetniku vratiti posjet. Več je jedna ura izbila, snaha je s ob¬ zirom na starca naložila, da se ručak nosi na stol, ali u to dodje od suda poslužnik, po kojem odvjetnik javlja, da se pripravi nešto bolji ručak, jer da če savjetnik takodjer doči. Sada je trebalo iznovice ručak praviti. Za to vrieme zabavio se starac sa svojom unučicom. Prpošno diete sa zlatnom svilenom kosom, sa bielim tankim ručicama i bliedim nježnim obrazima črnilo mu se više lutkom, nego živim čeljadetom. Pokazala mu najprije svoje knjige, a zatim igračke. Pozvala ga, da joj na zemljovidu pokaže, gdje je Beč i Zagreb. On dakako nije o zemljovidu ni pojma imao. Uz zid ob zid, k zidu; vočka. sadno drevo; dinja melona; tek lipanj šele juni; šišati striči; bašča vrt; crljen, crven rdeč; ukočen okoren, tog; kola voz; odmah takoj; poči (po-iti) iti; doči dojti, priti; stol miza; poslužnik (uradni) sluga; takodjer takisto, tudi; prpošan poreden; čini se lutkom zdi se pupa; dakako seveda. 76 G*€) — Pa ti ni to ne znaš, a joj — a joj ... A znaš li, gdje smo mi? Ni to ne znaš! Vidiš, tu je P. — pa uzevši starčev prst,-pokaza mu, gdje je P. — Ta ti ne znaš ni ovo, što se mora u prvom razredu znati. Ala si ti bio nevaljani djak . . . Sad sjedi ovamo, da vidim, znadeš li citati. Starac se pocrljenio i sramio, kao što se još u svom životu sramio nije. Kao da ga je orijaš primio za ruku, tako se pokorno spusti na stolac nad otvo- renu francezku gramatiku. - Citaj ovo ovdje! — zapoviedi mu mala unučica. A starac uze polako slovo po slovo citati. — J’ai un livre et une plume . . . — Ala si ti, „grostata“, budala, ta to se ne čita tako, več: že eng livr. . . U kakovu si ti školu išao, da ne znaš ni čitati? . . . Kaži mi onda, što ti znadeš? Znadeš li bar pisati i računati? — Znam — odgovori starac, a da još nije bio pravo pri sebi. — Kaži ti meni: tvoja mama kupi deset jabuka, a sedam ih dobije od tetke; od tih jabuka pojedeš ti dvije, a tvoja mama jednu, a dvije dadete vašoj su- sjedici — koliko ti onda još ostane? Tako zamiešanih računa nije starac još do sada računao, što više, nije on mogao ni red brojaka, kako mu ih je unučica kazivala, sliediti i u savez dovesti. — Ni toga ne znaš! Arna što ti onda znadeš? U to se začuje odvjetnikov glas u drugoj sobi, a mala Vikica poleti na vrata i uze na sav glas vikati: Nevaljan (ki ne velja) slab, nič vreden; sad(a) ovamo sedaj sem; slovo črka; Grofit.!; bar(ein) vsaj; što više (kar več) še več, da, celo; ama a(li), pa. — Tata, tata! Naš „grostata“ ne zna pod Bogom nista: ni citati ni računati, ama što se kaže: baš nista... No zato je ipak uzela „grostatu“ za ruku i tje- šila ga, da če ona njega sve to naučiti, samo ako ostane još tri dana kod njih. Odsječni savjetnik, podžupan i ostala gospoda odavala starcu ono poštovanje, koje ga je po starosti išlo; starac se doduše malo okuražio — nijesu mu ni njegovi seljani takove časti izkazivali — no kraj sve tobožnje hrabrosti ostao je kod ručka gladan, kraj svega silnog jestiva ipak je uzalud čekao na svoj ideal, na govedinu sa umakom od hrena. Uzalud su mu nu¬ dili aspike i razna hladna jela, njemu se samo želudac prevrtao, gledajuči, kako oni jedu još krvavo meso i nekakve guste umake. Gosti su ostali do sedme, trošili sad kavu, sad vino, sad likere, a na to odoše podžupanu na večeru. Kada su gosti otišli, on se dobavio komada kruha, posolio ga, pojeo te u osam sati legao spavati. Danas je bio več slobodniji: legao je na jastuke, pokrio se svilenim pokrovcem te u dubini duše žabo svoje odielo, što ga je juče zgužvao: njegovo modro odielo, što ga več dvadeset godina nosi Uskrsoin i Božičem i inim velikim svecima. Te noči izspavao se dobro te ustao rano kao obično kod kuče. No i sin njegov bio več na nogama; pio je na tašte nekakovu ljekovitu vodu za želudac te rano ustajao i več bio na šetnji. Starac obišao vrt, razgledao ovo i ono, pa mu na posljedku postalo dosadno; došao je u goste sinu, Odsječni savjetnik (odsek) sekcijski svetnik; župan okrajni glavar; oddava ti oddajati, izkazovati; tobožnji navoden (tobože = baje); uzalud zaman; odoše so odšli; dobaviti se priti do česa, spraviti si kaj; dubinaglobina ; ža lim odielo obžalujem obleko; guž- vati mečkati; Uzkrs Vstajenje; na tašte na tešče; dosadan siten. M 78 M a još ga nije pravo ni vidio, a nekmo li se s njime porazgovorio. Od same želje ode k njemu u pisarnu. — Na, pa kako si spavao, je 1’ ti dosadno? Hajde sjedi tu, sad ču ja biti gotov, pa čemo onda skupa malo izači. Starac sjedne, da pričeka na sina. U pisarni bio perovodja i tri pisara. Stranka za strankom dolazila i odlazila; sa svakom je trebalo dogovoriti se, svaku saslušati, svaku uputiti. Samo još, dok ovo pročita, samo još, dok ovo podpiše, samo dok još putni pro¬ gram za sliedeči tjedan sastavi . . . Taj program sastavio je perovodja. Prekosutra u ponedjeljak bila su dva ročišta, jedno u P., to če obaviti perovodja, a drugo u R., tamo če poči odvjetnik jutarnjim vlakom, obaviti ga do 11 sati, zatim poči kolima u selo S. na ovrhu i istu po podne svršiti; istoga dana nočnim vlakom k ročištu u B., u dvanaest sati noči proči če dvuda kroz P. te ga pisar ima dočekati na željeznici i dometi mu najvažnije spise, koji toga dana stignu. Iz B. če trečega dana u sriedu opet dvuda, ali ne če moči stiči, jer mora ravno u Zagreb sa gradskim odaslanstvom, koje če mu se pridružiti i s kojim če iči izposlovati zajam za domobransku vojarnu, ko ju grad želi podignuti. Na povratku iz Zagreba navratit če se u N. na ročište, pa ga svršiti još do podne, te se oko tri sata povratiti kuči, da uzmogne prisustvovati sjednici gradskog zastupstva. Sutradan u subotu bit če županijska skup- ština, i taj dan treba da dstane kčd kuče, jer želi staviti priedlog radi kanalizacije. Kad je tako sve na Nekmo ti kamo li; ode (odide) je odšel; izači iziti; upu¬ titi (pot) navodilo dati; prekosutra (prek, jutri) pojutršnjem; ro¬ čište (rok) kraj roka, rok; obaviti opraviti; ovrha (izvršitev, vrh) eksekucija; ovuda če proči tu skoz bo prišel; donieti donesti zajam posojilo. dlaku točno ustanovljeno bilo, dodje poslužnik štedi- onice sa pozivnicom, da če u petak Imati štedidnični upravni odbor glavnu sjednicu, na kojoj i on kao štedionični odvjetnik ima posla; a tek što je taj otišao, dodje drugi vjestnik, da če posveta zastave vatrogasnog društva — komu je on predsjednikom — biti u če- tvrtak. Sada je opet valjalo onaj prvanji program tako promieniti, da su se još i ove dvije točke umetnuti mogle. Napokon su nekako skovali, a kad je sve gotovo bilo, odbila je upravo jedna ura. Starac se umorio od samoga slušanja, a u glavi mu se pušilo, kao da je on sva ta ročišta, sve te sjednice, sav taj danji i nočni put na kolima i željeznicom prdturio. Za cieloga objeda gledao otac sina sažalnim pogledom; ono, što je do podne čuo u pisarni, nije mu nfkako išlo u glavu; pogledao ga je doduše sažalno, ali i u nekakvom čudu. Poslije ručka ostadoše otac i sin sami za stolom; odvjetnik kao da je upoznao očevu zabunu. — Kaži mi, molim te, zar če ono zbilja onako biti, kako ste se prije ručka dogovorili...? upita starac. — A što ti to misliš? — Zar češ ti zbilja danas stvoriti se na ovom, a sutra na onomu kraju svieta? Je li to tebi zbilja nužda, ili ti to tako moraš? — I jedno 1 drugo, moj stari! Znadeš li ti, ko¬ liko ja trebam na godinu? — Devet tisuča forinti! — Za vas troje? . . . Štedionica hranilnica; vatrogasac ognjegasec; valja velja, treba; umoriti utruditi; proturiti prevaliti, prehoditi; ostadoše so ostali (sta...); zabuna nemir, zmotenost; zar? ali?; zbilja zares; nužda potreba (nujen!). 80 — Za nas troje! ... A znadeš li, koliko je to? Svaki sat, ili putovao ili sjedio ili spavao, moram za¬ služiti jednu forintu. Jesi li vidio, koliko ih imam na hrani? Perovodju, pisare, vrtlara, kočijaša, kuharicu, dadilju, Francezkinju, učitelja, glasovirača, — njih de¬ setero; sve to hoče na prvoga da dobije svoju plaču. — A ja . . . tzlane u strahu starac. — Za tebe najlakše . .. Pomisli, svakog mjeseca moram oko tri stotine forinata izplatiti, a ja puno puta ne imam novčiča u blagajni. Starcu se orosilo oko. — Pa zar ti to smogneš? — Moram! — Zar ti ne bi mogao to sve raztjerati, i vrtlara i kočijaša i tu Francezkinju i učitelja — što če to tebi? —■ Ne mogu... Ono, što je tebi Marijan Grgurov, što no te drvari i dovaža kožu iz Osieka, tako su to desetero meni . . . —- Toga ti ja ne shvačam. — Nijesamni janegda shvačao, ali sada shvačam : to zahtjeva družtvo, zahtjeva moj položaj, zahtjeva da¬ našnji viek. — Pa što če biti od onog tvog djeteta? Zar tebi nije žao, tvoje diete onako ubijati? Ma ona, čini mi se, i ne zna, da je diete. Bila sramota, ili ne bila — ali ja starac niti se znam onako ponašati niti onako mi¬ sliti kao ta djevdjčica od sedam godina. Zar tebi nije žao, nju onako od jutra do mraka patiti ? — To dan danas mora biti; jer valja i na to ra¬ čunati, ako joj ne budem mogao ništa ostaviti, ako se Dadilja pestunja; izlanuti ziniti; puno puta mnogokrat; smognem zmorem; shvačam pojmujem, razumem; ma pa; patiti mučiti (tudi: trpeti). M 81 M 6 ne uda, — onda če trebati da bude znala sama svoj kruh zaslužiti. — Zar ti več sada na to misliš? A što sam ja tebi ostavio? — Nista ... pa zato, vidiš, moram ja . . . Starac ostao zatečen, on nije mislio, da če se razgovor na to izvrnuti. On je do sada držao, da je svoju dužnost učinio: ta njegov je sin čitav čovjek, imučan, odvjetnik, a sada čuje, da on nije nista osta¬ vio, što više, da sin njega uzdržaje. Ta dva — stari i novi nazor — posve ga uništiše te nije mogao na čistac iz&či, ima li pravo on, ili njegov sin. - Znam, tebi je to sve čudno, ti iz tvog sela ne vidiš, kojim duhom današnji sviet diše, — pa budi sretan, da ne znaš. Koliko puta se meni zbljutavi i novac i jelo i život; koliko puta sam ja zaželio k tebi doči, u onoj tiesnoj sobici spavati i osim ona četiri zida nista na svietu ne vidjeti. Ti i ne znaš, kolika je to slast, brinuti se, što čemo sutra pojesti; ja bih volio nego išta, da mogu opet s tobom onako sladko iz jedne zdjele večerati sa octom zakiseljenoga graha i nasoljenu lukovicu . . . Sada ja toga ne mogu, ne mogu kraj najbolje volje, jer niti mi je jezik niti že- ludac niti su mi živci za to sposobni. Ti si vidio, i ja se brinem za svagdanji kruh, al dok ti na cielu zimu podieliš ono, što ti je u vrtu poraslo, što si sam od- gojio, sam spremio, ono što si gledao, kako niče i dozdeva, - dotle ja grabim, gdje što bilo, i tudju radost i tudju muku. Gadno ti je to, strašno ti je to, Udati se se poročiti (o ženski); zateči iznenaditi; držati misliti; uništiše so uničili (sta...); tvoQe)g(a); zbljutaviti (bljutav) ostuditi; osim razen; bih volio bi rajši imel; išta karkoli; lu- k(ovica) čebula; ničem, nicati kliti; tu(d)j; gadan grd. 82 — ali je sva sreča, da ne imam puno vremena na to pomišljati. — Kako vidiš — ja ne živim danas, nego sad nedjelju, sad mjesec, sad godinu dana unaprvo: za mene nema ni ponedjeljka, ni utorka, več je za mene onaj dan, kakav sam ja dan prvo nedjelju, prvo mjesec, prvo godinu dana sam odredio ... Ja moram od žene dobiti brzojav, da se sjetim, da sam oženjen; ja moram djetetu kupiti u Zagrebu k&kovu igračku, da znam, da imam diete. Ti se žene napsuješ, djeteta natučeš, ali ih zato, kad te ljutav prodje, voliš još večma, — a ja svega toga ne smijem, jer bi to bilo protiv pravila finoga družtva; ja uviek moram biti dobre volje, moram uviek pristati na sve, ne smijem nikoga uvriediti, a još manje znati, što je uvreda. Ja ne smijem biti ni kuhan ni pečen ni hladan ni vruč, več onakav, kakav sviet hoče. Starac, premda nije sve razumio, što mu je sin govorio, ipak ga je sve to s večim sažaljenjem pro- matrao. Več je bilo osam sati, ali supruge odvjetnikove jošte nije bilo doma; ona je bila u sjednici gospo- jinskoga družtva, u kojoj se razpravljalo o zabavi, koju je to družtvo kanilo dati na svetu Anu. I mala je Vikica bila gladna, a i starac, koji se naučio na svoj red, osječao je, da bi trebalo večerati. No večera nije mogla prije biti, dok se gospodja ne vrati. Cekali vi, ne čekali, — ja dulje ne mogu, reče starac, pa pregrizav komadič kruha sa maslacem, Nedjelja teden; unaprvo, unapried najprej, {max)več; prvo preje; ljutav prodje ljutitost, srditost mine (pride mimo); uviek (u vek) vedno; uvriediti žaliti; sve to veče sažaljenje vedno večje pomilovanje; osječati čutiti; vratiti vrniti; dulje delj. 83 3*SI 6 * ode u postelju. Driemajuči u postelji, sad ti snu, sad u javi nizala mu se misao po misao, čuvstvo po čuvstvo, koje je ovih dana doživio; pa nakon što su se izredjali oni neugodni skorašnji doživljaji, dodje mu i onaj njegov sladki svakdanji život u pamet . . . On je sjedio na svom tronogom postolarskom stolčiču, pušio lulu i zabrinuto okretao poderanu čizmu u ritkama; to je več drugi dan, kako je prevrača, a još ne može da se odluči, bi li je zakrpao ili naglavio. U to izbila i deseta! Sad je po starom običaju trebalo malo listati, prigledati časak po dvorištu i bašči, zavi- riti uz put na ulicu, pa napokon posavjetovati se sa svojom starom, što če biti za ručak. — Danas, baba, ne šali se s ručkom, sa onom Vrbančevom čizmom napatio sam se kao živi vrag . . . A baba njegova, jednako obučena i utrpana i ljeti i zimi, več miešala zafrig, da je mirisalo po svoj kuči, a starac koliko puta i sjeo na tronog, toliko puta i ustao. Pravog posla više nije bilo! Da mu vrieme prodje, pregledao po stoti put staru obuču, što mu je još 6 pokladama na zakrp donesena, prevračao u ru- kama ono dvije tri nove kožice i komad djona, i na- jedanput se sjeti, da če za mjesec dana biti Hinje, pa da bi trebalo iči u Osiek po kožu. Uze brže bolje kalendar sa zida, izprevrača nekoliko puta po njemu, dok je našao mjesec srpanj — i gle ti belaja, za mjesec dana je sbilja Ilinje. Dobro,* da se sjetio ... E, sada nije fajde, več valja porušiti po Marijana Grgurova. Java bedenje; nakon što (na kon) potem ko; izredjati po redu prihajati; skorašnji (skoro = kmalu, brzo) najnovejši, zadnji; sto(l)čič; lula pipa; poderana čizma raztrgan čevelj; zaviriti po¬ kukati ; uz.put ob potu, spotoma; utrpati vtlačiti; zafrig prežganka ; obuča obutev; poklade pust; djon podplat; uze je vzel; belaj nesreča; nije fajde ne koristi; poručiti po... poslati po koga. 84 B*€l — Ehehe! Marijane — ti kao da si zaboravio. . A što vi to mislite, majstore! — Jesam li ja pogodio! Kud tebi pamet, Mari¬ jane, zar ti ne znaš, da je za mjesec dana Hinje? Aha! pravo Vi i kažete, majstore . . . Vidi ti vraga, kako je to brzo prošlo . . . Ma čini mi se, da smo juče išli u Osiek. — Nije drugačije, več tako, kalendar ne laže, moj Marijane; več ti liepo uredi kola, pazi, da čivije budu, kako treba, pa čemo mi, ako Bog da, danas če- tiri nedjelje ravno u Osiek. Nakon toga prijavio se Marijan svakih osam dana kod majstora, te su jedan drugoga uvjeravali, da če ni dan prvo, ni dan kasnije, več ravno na Hinje u Osiek. Istom četvrte nedjelje dodade Marijan ponešto kao u zabuni: samo ja velim, majstore, ako bi kiše bilo . . . — Arna to je stara regula, Marijane; tko je lud, po kisi voziti se u Osiek . . . Na to je došlo i Hinje, i po želji starčevoj nije se baš ni naoblačilo, a kamo li da je padalo, te oni s božjom pomoču pošli u Osiek i sretno se s kožom vratih natrag. Sada je bilo večernjega razgovora! Najprvo, kako je u ovorn selu, pa kako u onorn, pa napokon, kako je u Osieku. Pred majstorovom kučom sastaje se na večer divan, Bog si ga znao, več od kada. Tu se u onom bezazlenom, naivnom načinu prorešetao i svetak i petak, Zaboravim pozabim; juče(r) včeraj; čivija klinec ; po nešto (po) nekoliko; kišci dež; lud blazen, bedast; natrag (trag = sled) nazaj; divan razgovor; bezazlen (bez zla) nedolžen. M 85 M i vrabac i bravac, dok na posljedku ne bi majstor ustao sa tronoga i rekao: — Nije fajde, ljudi — devet, u krevet! — Pravo veliš, majstore, devet, u krevet! I na to svi poustaju i razidju se svojim kučama, da se sutradan opet svi sastanu, da se po stoti put o jednom te istom porazgovore i kako juče, tako danas, tako sutra, tako prekosutra . . . Poslije takovoga sna nije starac mogao dulje ostati kod sina; ono čuvstvo novosti i znatiželjnosti, koje ga je k sinu dovelo, izblapilo brzo kao magla spram pomisli na svakidanji domači život. Cisto mu se nasmiešila duša, kad je odlučio, da če danas po što po to otiči odavde — ravno na svoj kučni prag. Ohrabren tim sladkim čuvstvom, reče sinu bez okoli- šanja, da danas odilazi. — Ostario bih prije reda, da još jedan dan tu ostanem. Taj život nije za nas stare ljude; mi smo navikli polako žfvjeti, a ne letimice kao ti. Kakav je to život, kad ti ne znaš, ni što je noč! Ne znam, kad sam zadnji put plakao, al eto, sada bih morao pro- plakati, motreči ovo dva tri dana taj jadni tvoj život... A ovamo ja mislio, ti si gospodin, ti si sretan! Oprosti mi, što sam te tjerao, da učiš; možda sam ja više kriv, nego ti. Da si ostao pod svojim krovom, bolje bi ti bilo ... I onda znaš, ne mislim ti na žao učiniti, nemoj mi više slati ono 30 forinti mjesečno; —to ti je sve, što ti ja još mogu dati ... I onda, znaš, ostani s Bogom! Tko zna, hočemo li se još vidjeti . . . Ako ja prije umrem, znam, ti češ doči, da me vidiš, — ali Po što po to (po čem po tem) na vsak način; otiči odavde oditi odtod; naviknuti navaditi; ovamo jaz sem pa...; nemoj slati ne daj pošiljati. umreš li ti prije, oprosti, ja težko da ču moči do tebe — tko bi mene doveo kroz tu Sodomu i Gomoru! I na to se otac i sin do sita izplakaše, padnuvši jedan drugomu oko vrata. A kad se izplakaše, odoše svečano i mučeči do kolodvora, odakle za čas dva željeznica odnese starca onomu svetomu rodnomu pragu, koji nam je to miliji, što je bliži čas, kad čemo se za naviek s njime razstati. l§=sll§H5! Njih dvoje. Napisao Joža Ivakič (Karlovac). U našoj je kuči mnogo družine. Baš se može ' kazati: velika kuča. Eto, da ih nabrojim! Sebe i moga Šimu ne ču ni računati. Tu je moj sin Pava i njegova žena Oliva, pa onda djeca njegova: dvije kčeri uda- vače i jedan sin, kojega smo baš jesenas oženili i, dabome, njegova mlada. K.ud češ više?! I liepo je to, kad je puna kuča čeljadi, kad sve bruji život u njoj. I godi srcu pogledati ozbiljna, ve¬ sela i mlada lica; i poso tu odmiče i sve je na svom mjestu, kako treba, i ništa tu ne zapinje i sve se uradi. Pa i moje se staro srce kadkad razveseli i raz¬ igra, kad pogledam oko sebe njih onako čile i svježe. Vidim njihova lica rumena i mlada, kako sjaju od radosti i od zadovdljstva, vidim, kako ih život veseli. Izplakaše se so se (sta se) izpl.; odoše so odšli; od(a)kle od koder; mo(]t)ga; ne ču rač. ne bom ; onda tedaj, potem; udavača (ki se udaje = poroča) dekle za možitev; jesenas to jesen (leto-s, dane-s); da, bo(g)me zares, seveda; mlada nevesta, mlada žena; čeljad ljudje; brujiti šumeti; poso odmiče posel (delo) gre od rok; zapinje zastaja; uraditi opraviti; kadkad (kdaj kdaj) včasih; oko( li); rumen rdeč. Gledam ja to i zamislim se i sjetim se mladosti svoje. Sjetim se i spomenem se svega. Al opet mi je sve to nekako daleko i tudje, čini mi se, kao da ja to i nišam proživjela. Čini mi se sve to kao neka stara, starinska pjesma. Sječaš se je pomalo, po gdjekoja ti rieč iz nje dodje u pamet, al ipak čttavu pjesmu ne znaš. Ne znaš je i krivo ti je i žao ti je, što je više ne znaš. Tako se i meni prtčinja moja mladost. Kadkad mi se učini, kao da je i nije bilo. A bilo je, bilo je ... I ja sam negda bila mlada. I moja su ledja negda bila uzpravna, i moje je lice negda cvalo; i moje su oči negda bile jasne i vesele i usta nasmijana i tielo skladno i jedro, a tanašni oplečak sve pucao od gru- diju ... Al davno je to bilo, davno . . . Zgrbila se ledja, lice se navoralo i oko se zarnu- tilo; pritisle godine i grunula težka starost. Starost težka, teret težki ... Na teret si sebi f drugima. Pa kad tako sjednem u zapečak i vidim oko sebe taj pomladak i spomenem se dana vedrih i veselih, sve me obuzimlje neka tiha milina od spominjanja . . . Bože, kao da sad gledani moga Šimu, kad je bio momak, onako još sasvim mlad, bez brkova! Pod- pregnuo gače vezene, a izpod njih vire šareni obojci i komad riitave noge. Plavi kamizol razkopčao, a kapu kicoški naherio i zakitio se cviečem. Sjetim se, sječam spomnim se, spominjam; spomenem se spomnim se; (u)čini se, pričinja se (za)zdi se; gdjekoji (kje kateri) marsikateri; čitav cel; što više ... da več; ledja hrbet; uzpravan (vz-praven) vzravnan, raven; jedar (jedrnat) gost in poln; oplečak (pleča) prednji del ženske srajce; punačke grudi polne prsi; navorati nabrati, nagubiti; gra(h)nuti zagrmeti; teret breme; podpregnuti (pod-preči) izpodrecati; viriti kukati; obojak (ob-vojak) krpe za v črevlje (črez meče); ratav kosmat; kicoš (kititi se) giz¬ dalin ; naheriti na stran namakniti. M 88 M I još nije pravo ni zašlo sunce, još se pravo nije ni mrak uhvatio, još na sokaku sjede stari ljudi u samcu i divane u svu šir — al evo več njega, gdje se mota oko mojih pendžera, ko bajage posao ga onuda vodi! Bar tako se on drži. Ne če, da se zna. A znadu to svi u selu, da se volimo i da čemo se uzeti, pa se i ne zarnjera. Mene kadkad moji i prekore poradi njega, al to sve onako, od običaja. A zna se, pravo im je. Pa kad se spusti noč i mrak se slegne na selo, i sokak uzavri na divanu od mladjarije, od pjesme, ciktanja i smieha, i tambure zasviraju i pusto se kolo razmaše, — nas dvoje svako na svojoj strani. Kao da se i ne volimo! On hoda oko drugih djevojaka, šali se s njima; uz druge se hvata u kolo. Ne če pred dru¬ gima da sa mnom divani. — Ne treba — kaže — da drugi slušaju, kako mi divanimo. Al kad se razspe divan, kad se sve stiša na so¬ kaku, onda on mene prati kuči. Sjednemo na klupčicu pred kučom i divanimo, Bože, i divanimo ... I šalimo se i smijemo se, a gdjekad udarimo i u ozbiljan razgovor. Al to samo kadkad. On me obiihvati oko pojasa i grli me i ljubi me. Znao me tako čvrsto zagrliti onim snažnim rukama, da me sve rebra zabole. I sape mi nestaje i dihati ne mogu, a opet mi godi i milo mi je . . . I pokaže se mjesec iza oblaka i tiha se mjese- čina, meka i svilena, razlije po čitavom sokaku; i la- gašno piri tihi vjetrič i jasne zviezde trepere. Sokak ulica : šamac, šanac jarek ; divaniti govoriti; pendžer, prozor okno; bajage (quasi) baje; onuda tam mimo; se volimo se imamo radi; prekoriti, karati sponesti; mladjarija mladina ; cik- tati vpiti; razmaše razmaha; uz(a) druge ob drugih; hvata pri¬ jemlje; raz-spe raz-suje; prati kuči spremlja domov; ob-uhvati oprime, obseže; snaga moč; me(h)ka\ piriti veti. M 89 8>§ — Pusti, Šimo, — govorim ja — idem u kuču. Grdit če me moji. — Ostani, Pavka, ostani još malo! Samo još malo! Ja bi uviek ovako sjedio uza te. Tako me on moli razdragan, a ja ostajem i ne pazim i ne marini, što noč odmiče. Samo se privijam uz njega i mazim se kao mače jedno. A on mi ljubi obraze i usta i oči i vrat . . . I maramu mi, kako je mazan i pust, odveže i kosu mi razčupa i od dragosti me za obraz ugrize . . . A meni sve to milo; uživam u tom, sve se raz- tapam ---- Tako smo mi mladovali. I uzeli smo se i po- vjenčali nas. I djecu smo porodili i radosti se naužili i brige se nabrinuli. Dabome da se moj Šima nije uviek tako mazio uza me. To je bilo samo iz početka. Al poslije, e — poslije, več zna se, kako je. Našao se on kadkad i u krčmi, došao kadkad borne i pijan kuči, a kadkad me se onako pijan i na- mlatio, da sam drugi dan bila sva kao izprebijana i bolestna. Al sve se to podnese, sve se to zaboravi. Tako je to svagdje, pa tako valjada i mora da bude. Ja se i toga rado spomenem i baš moram kazati, da mi je i to sada milo kao i oni dani, dok je on bio momak, a ja djevojka. Onda smo mi još bili svoji. E, al kad su djeca ponarasla, kad smo sve po- udavali i sve poženili, pa čak i unučad ponarasla, kad Uz(a) te ob tebi; što odmiče da odmika (gre dalje); mazim se cartljam se; tnarama robec; pust objesten; kosu razčupa lase razpuli; vjenčati poročiti; več že; svagdje (vsekje) povsod; valjada najbrž (velja da); dok momak dokler fant; čak celo. m 90 su nas prftisle godine i mi ostarili, odonda mi več kao da i nismo svoji. Nekako smo se več sasvim otudjili jedno drugomu. To je pomalo došlo. Kad je on — moj Šima — več sasvim ostario, onda je sve predao sinu Pavi, neka on bude gazda u kuči. Pa tako je i pravo. Samo od to doba Šima je — : kako se ono kaže - peti točak u kolima. Nema več za njega pravoga posla; pa ako i ima, njegov posao ne vriedi. Tako štogod djelucka na drvnjaku ili je na stanu; sam gleda, da si tričava posla nadje. I svakomu je na putu i nikomu nije prav. — Oj, didače, ded se, molim te, ukloni s drv- njaka! — istom če unuk, noseči veliku sjekiru. Moram sad tu da razciepam ove klade. - Ajde, dado, molim te, tamo u triem! — javi se snaha sva zapurena od žurbe i posla. Tamo krpaj taj svoj opanak! Tamo se i bolje vidi. A on, siromah, bas hoče da sjedi u kuhinji uz banak, da se ogrije kraj vatre. Neka je proljetno vrieme, al staru je tielu uviek zima! A i sa mnom nije bolje. Sjedirn čitavu dugu zimu u zapečku, prevrčem patrice u rukama, kunjam i drie- mam. Kraj mene se zguri mačka stara, kao i sama što sam, pa kad je pdlije toplina iz peči i kad se zgrije, onda zadriema i prede. Driemamo obadvije i zadovoljne smo, što nikomu ne smetamo. E, al evo ti odjedared snahe, pa zamoli: Od onda od tedaj; neka gazda naj gospodar; točak kolo; vriediti vreden biti, veljati; štogod karkoli; trice otrobi, malenkost; didak (dial.: djedak) dedec; ded daj, no!; istom nenadno če deje (prim.: češ); dado! o oče !; triem mostovž, veža; zapuriti zaripeti, zardeti; uz banak ob ognjišču; prevrčem prevračam ; patrice rožni venec; kunjam kimam, dremljem; zguriti se se skrčiti; smetati motiti; odjedared (jedan red) naenkrat. 91 - Ded, mamo, ukloni se, pomela bi sobu! Znam ja, da nije ni njoj pravo, što me mora bu niti iz moga mira; al težko se meni dizati, kad za- sjednem. Jedva se i mičem. I tako se vuku dani, a starost sve više pritiskuje i grbi ledja. I noge su sve slabije i korak je sporiji. Ja i moj starac živimo, kao da smo si tudji, kao da i nismo nigda zajedno živ jeli. Prodje po više dana, da se i ne vidimo. On se mota kao što kažem — po avliji, ko bajage radi; šeprtlji tamo u stali ili na drvnjaku ili je na stanu, pa tamo onda i danjiva i nočiva. Vidi i skrn, da je svima na putu, pa gleda, da se ukloni. I ja to vidim i nije mi žao, da je to tako. Pa tako valjda i mora da bude. Kadkad samo raz¬ žalim se i nad njim i nad sobom. Gledam ga, kaki je: pobielio kao ovan i sav se skvrčio i usitnio. A kakav je, Bože moj, negda bio! — I on ti onako star i klimav hoče da pomogne ljudima premjestiti na avliji hambar! Upeo se, pa ba¬ jage diže onaj balvan, što su ga poduprli. A ja gledam odkalegod iz budžaka i sve mi je, da se smijem i da plačem. — E, moj didače, — mislim u sebi — sfromače moj, ti bi još uviek htio, da se pokažeš, kako si živ. Al daleko si ti od života! I mene je i tebe život več bacio u stranu . . . I vjeruj Bogu, baš da je tako! Meni se uviek tako čini, kao da i ne živim, kao da sa strane samo gledam na život, što kraj mene bruji i kipi. Vuku vleko; sve više vedno bolj; spor počasen; avlija dvorišče; ko bajage r. kakor da baje dela; šeprtljiti prtljariti; usitniti droben postati (sitan = droben); klimav majajoč se; hambar kašča; balvan, šlo greda, bruno, ki...; odkale god od- koderkoli; budžak kot. 92 Bsg Kadkad zna on doči i sjesti kraj mene, kad nema nikoga uz nas. Sjedimo tako jedno uz drugo, ščiteči kao dva stara panja, i znamo dugo prosjediti, a ne progovoriti ni rieči. Mi sve znamo i sve osječamo. On i ne treba meni nista reči, šta mu je na srcu i u misli, kad ja to i sama osječam. Sve, što on proživljuje, i ja proživljujem; sve, što njega tare i tisti, i mene tisti. Nista mi on ne treba kazivati o sebi, kad ja sve znam, kad ja gledam i vidim u njegovu dušu kao u svoju. Tako ga poznam, a tako i on mene. Godine su duge to uradile, duge godine — čitav viek, što smo za- jedno proživjeli. I kad on sjeda na stolčič ili na klupčicu kraj mene uzdišuči, trudan i klimav, ako mi ima šta reči, — ja več znadem, šta če mi reči. Vidim mu na licu, poznam po očima i po držanju. — Hoču, nešta da ti kažem — govori on sje- dajuči. A ja ga samo pogledam i odmah nastavljam: Aha! Dakle ti je sin Pava nešta na žao učinio. — Da. Pogodila si. Gladio sam ždriebca na avliji. Držim ja njega za ular i tako gladim ga; kad li na- jedanput iztrže ti se on meni, pa udri, djipaj po avliji! 1 baš je sam vrag htio, te je bila kapija otvorena! — I on kroz kapiju? — Kroz kapiju. Liepo pobježe, pa na sokak. Uz- viko se Pava na mene, te daj odmah leti za njim. I onda mi prigovara, pa da. „Sta se, — kaže — u koješta miešaš? Za tebe je — kaže — da sjediš u za pečku. “ Šutjeii molčati; osječam čutim ; uzdišuči vzdihujoč; ždriebac žrebec; ular povodec; djipati skakati; kapija hišna vrata; kroz skoz; liepo pobježe lepo je pobegnil; uzviknuti zavpiti, zakričati. 93 I tako nas dvoje podivanimo, pa se i opet raz- idjemo, kad tko naidje u sobu. I živimo svako za se i opet prodju mnogi dani, da se ne vidimo. Pa i ako se ne vidimo, i ako se čini, kao da smo si tudji, opet smo si mi najbliži. Starost nas veže i onaj život od- prije i uspomene i uspomene ... I tuga nas veže, koja nas ipak kadkad osvoji. Al kadkad samo. Živimo mi, ako se ovo smije zvati životom, i siti smo života i umorni smo od njega. Samo osječamo i vidimo, da smo malo zakasnili odavde otiči. I zato smo svima na putu i zato svima smetamo. Ne pristajemo više ovarno. Samo molimo Boga dragoga, da nas primi, i čekamo smirena srca, kad če nam motika zveknuti nad glavom. A komu če prije, to Bog sveti zna. I ne če nitko zaplakati za nama i ne če se raz- tužiti iskreno i ne če nas požaliti ni suza proliti za nama . . . Pa i čemu suze?! Čemu suze za panjevima starim, koji su več truli od starosti svoje i nisu ni za što?! Maj štor Hi j a. (Portret našega čovjeka.) Napisao Joža Ivakič (Karlovac). Ao, moj brate, gdje ti ne poznaš majstora Iliju! A ja sve mislim, ti ga — rekoh - - poznaš, pa zainta- čio jedno te jedno ko Švabo: tralala. Tako ti meni reci! Ajde slušaj, sad ču ja tebi odmah kazati sve. Utnoran truden; trul trhel; ni za što (ni za kaj) za nič; gdje (kje, kjer) da; rekoh sem rekel; zaintačiti neprestano po¬ navljati ; jedno te jedno vedno isto; odmah ču kazati takoj bom rekel. M 94 M Kuča mu je bila, eno ona u velikom sokaku baš kraj krznara Gabre. Sasvim nova kuča i po novoj modi sa tri prozora od sokaka i s velikom kapijom. A nuz kapiju je kovačnica. Al kaka je to kovačnica, moj brate! Ko dučan! S tom se kovačnicom najviše volio hvaliti majstor Ilija. Kad se tako na vašaru u krčmi sastane s drugim majstorima, dsobito s Bukovljancima, odmah on okrene: — E, moj her, šta čete vi meni divanih?! Da vi vidite, kako je kod mene u mojoj kuči! Pa moja ko- kovačnica svejedno ko kancelarija.. To treba stati, pa pogledati. Eto, neka kažu ovi ljudi. Jeli, Mlačko!? A ja — šta ču drugo?! — povladjivatn: — Tako je, maj store! Bukovljanci stanu ga onako iz šale peckati i ko ne vjeruju mu. A on se onda — osobito ako ga je več malo vino uhvatilo — razpali. Pa šta im sve ne prospe, gbspode Bože! Ko?! Zar ste vi majstori? Kaki ste vi maj- stori, vi Bukovljanci? Poznam ja vas, kaki ste. Preko nedjelje radite, a je li nedjelja ili svetac, a vi ajde u krčmu s tamburama! A ja ako hoču, dodjem u krčmu, pa slušam, kako mi tamburate i plačam vam, ako hoču, da teram kera. Ko ste vi? Kaki ste mi vi ljudi ? Preko nedjelje majstori, a u nedjelju tamburaši! Eno glej; sokak ulica; kapija hišna vrata; nuz, uz ob; dučan prodajalna; volim se hv. rad se hv.; ovako tako; vašar sejem; taki takoj; her Herr (provinc.!); divaniti govoriti; kod pri; kancelarija pisarna; stati se ustaviti; neka naj; povladjivam pri¬ trjujem; stanem začnem; pečati pikati; onako tako; onda tedaj; uhvatiti uloviti; prospem prosujem; zar? ali?; nedjelja teden, nedelja; raditi delati; terati kera tirati psa (cele dneve in noči piti, ob glasbi razsipaje denar); ( t)ko kdo. M 95 M E, došlo bi tu i do kavge, al se javi opet koji majstor iz naše varoši, pa okrene: — Ta šta češ ti, Ilija! ? Gdje češ ti s Bukovljan- cima! To je sasvim druga forma ljudi. Bukovljanac . preko nedjelje sa svojim šeširom drži gvoždje u ko¬ vačnici, kad kuje; a u nedjelju ga izkefa i namjesti, pa ga metne na glavu nahero, onako momački i bolje mu stoji nego meni moj novi! A čitavu je nedjelju s njirne u kovačnici kovo i držo s njime gvoždje! To su ti Bukovljanci! Gdje češ ti s njima, Ilija! Nema ti tu: Bukovljanac je Bukovljanac. I tako se još malo bockaju i peckaju, a onda je i opet sve dobro. Pije se pomalo. I za čas bude ve¬ selo i pjesma se ori po vašaru. A jeste neki, taj moj majstor ilija! Šta taj sve riije poradio, a sve iz šale! (Jviek su mu komedije bile na pameti. Al opet moram kazati, on ti je radnik, da mu treba para tražiti. Ojutru on več prije zore udara u kovačnici. I pravo je čudo, šta on posla poradi. Ne prodje tu kod nas u čitavom vilajetu nijedan vašar bez njega. Na svakom paradiraju njegovi plugovi. Ali opet moram kazati: veliki je šaljivdžija! Ao, Bože, koliko sam se puta nasmijo s njime! Ta slušaj samo! Napravi ti on više puta od stare sjekire novu. Onu staru malo očeliči, dobro je izbrusi, pa hajd s njom na vašar. Kaže: „Za vašar je dobro.“ Pravo se ono i kaže: vašarski posd! Samo on taku sjekiru ne Kavga prepir; varoš mesto, kraj; ta saj, pa; šešir klobuk; gvoždje želežo; kefati krtačiti; nahero po strani; motnak fant; čitav cel; hockati, bosti zbadati; jeste neki je nekdo (osobit človek); uviek vedno; tražiti iskati; vilajet okrožje; prodje (pro-ide) mine; šaljivdžija šaljivec; Čelik jeklo. 96 če prodati svojoj staroj mušteriji, več tako komu- god čovjeku, koga ne pozna. E, al i to ti je vrag! Prodje vašar, prodje još koje vrieme, al eto ti onoga čovjeka sa sjekirom k majstoru lliji, pa ravno u ko- vačnicu! — Ao, majstore, gdje ti mene prevari! ■— Kako prevarih? pita majstor Ilija. — Ta ona sjekira, što si mi je na vašaru prodo, odmah otišla k vragu. — Pa šta si — krst mu ljubim — radio? — Ta cjepo drva. Vidim jednu bukovu kladicu, pa rekoh: ajde, rekoh, daje rascjepam. Kad ja udarih, a sjekira puče. — A je li bila kvrgava klada? — Ta, pa bila je, ali nije bogzna kako. — E, pa ti ne bi opsovo i pamet i sve! Kako bi ti s onako finom sjekirom razbijo klade? Mator si, a lud. Dabome, da onda mora sjekira puči! Al sve se dobro svrši. To je sve samo tako. Ne bude ti tu nikake kavge ni psovanja. Sve se liepo iz¬ ravna. Majstor Ilija pdpravi sjekiru zabadava, a onaj čovjek plati rakije, pa to zajedno popiju i — nikom nista. Taki je on čovjek. Naš čovjek, pa, eto! Pa šta ču ti još kazati? Duša, znaš, šta je to, kad se kaže: duša. Uz njega svako dobro prodje. I kočijaš i mušterija, pa i drugi majstori — svi se uz njega napiju. Jer, što ti je to veseljak, toga više nema. Jesam ja nešto s njime proveo! Mušterija odjemalec, kupec; (tem)wč; tkogod kdorkoli; prevari si prevaril (varal); sjekira, što sekira, ki; prevari si (je) prevaril, prevarih sem pr.; puknuti, puči počiti (puče je počil, a, o); kvrga grča: mator star; lud neumen; da Bo(g) me bogme, zares; (za)badava zastonj; rakija žganje; više nema več ni; (je)sam sem. 1 Ao, Bože, ne ču nikad zaboraviti, kad sam ga ono jedanput vozio na sv. Klani u Mikanovce na vašar. Alaj smo se proveselili i protjerali kera! Ta slušaj samo! Vrieme krasno poslužilo. Sunce pripeklo, pa sve pali. Vedro. E, sad znaš, kaki je to moro biti vašar! Majstora se skupilo sa sviju strana. I naroda je tu sva sila. Tišma, brate! A šatorima ni broja se ne zna. Hodam ja, razgledam se po vašaru i sve mislim, kako bi bilo dobro otiči u krčmu. Al jest, hočeš! Prazna kesa ne divani. A ovamo zapara, da Bog sačuva: Ne može iz- držati krštena duša. Lutam tako po vašaru, pa se za- nralo vračam mom majstoru Iliji. — Kako pazar, majstore? Daa! Al taj ti nema kad, ni da odgovori od posla. Navalile mušterije, brate moj, da je čudo. Ko ose! E, rekoh, hvala Bogu, pa i opet okrenem lutati po vašaru. Pred veče, kad se več pomalo stao vašar razsi¬ pati, opet ja odem, da vidim, šta radi moj majstor. Kad ja tamo, al njega nema. — E, — mislim ja u sebi — taj je sigurno u krčmi! Smrkava se. Nahranim konje i spremim kola, da sve bude gotovo za put. Sad, rekoh, idem po majstora. Zagledam u jednu krčmu — nema ga, u drugu — nema ga. U jednoj krčmi, čujem ti ja, sviraju cigani, brate moj, da sve ori. Ja hajde tamo! Kad ja tamo, a tu ti Ču zaboraviti bom pozabil; ono. onda oni dan, zadnjič; alaj ali.. . 1 (pa kako ...!); okupiti (kup) zbrati; tišma (stiskati) stiska, naval, gneča; sve mislim vedno mislim; kesa mošnja; ovamo zapara tod sopara; lutati bloditi; mom mojemu; pazar (trg) kupčija; taj nema kad (ta nima kdaj) nima časa; veče(r ); od(id)em; smrkava se tnrači se; spremim pripravim. 98 ja vidim tnoga majstora. Liepo sjedi za trpezom sa još njekoliko majstora. Oklopio i naherio šešir na desno uho, pa namigiva i žmiga očima i pucketa palcem. Vidim ja odmah, šta je: keri se čovjek. A cigani oko njega — ovi ceranski, znaš — sviraju, Bože, da ti srce hoče da izskoči. Za čas okrenu tiho, tihano, pa onda mazno, pa ostro, da pobiesniš! A Pava ciganin — lopov — nagnuo se kraj majstora Ilije, pd mu svira u samo uho. Kad ja bolje pogledam, al to Pava ima več jednu peticu na čelu. Priliepio mu je majstor llija. E, moj brate, ne znaš ti, što su Pavine gusle! To ti nije drukčije: govore! Kažem ti: plaču i maže se. Upravo izgovaraju svaku rieč. Kad taj zasvira onako tihano, otegnuto i žalovito, odmah te suze poliju:raz- plačeš se ko diete. A kad udari onako bečarski, za- vodljivo, hočeš da pobiesniš. Majstor se llija sav upalio od ciganske svirke i od vina, pa mu se lice sve sjaji, misliš, namazao ga je slaninom i oči mu igraju. A Pava ciganin svira i sve se savija, ko da hoče svu svoju dušu da izlije na gusle, pa za čas zapjeva s ostalim ciganima, da ugodi majstoru Iliji i da ga još više razpali: lija nosi svilene obojke, Zato njega voledu devojke: lija nosi te črne šešlre, u drage mu suknje na garnlre. Vidim ja odmah, šta je i kako je, pa mi nije ni na kraj pameti, da ga pitam, hočemo li kuči. Ludo je i pomisliti! Nema tu fajde, pa i ja sjednem, da uz njega protjeram kera. Trpeza miza; oklopiti pokriti; žmiga pomežikuje; pucketati tleskati; mazan nežno-sladek; maziti cartljati, prilizovati se; petica petak; bečar fant, neoženjenec; obojak onuča (cunja za v čevlje); voledu radi imajo; garnir obrob; nema fajde nič ne koristi. M 99 M 7 * Sta da ti još kažem?! Tri dana smo mi još tje- rali kera u toj krčmi, dok nije več i krčmaru dodijalo. Onda smo istom krenuli kuči. Pijani, dabome! A majstor je Ilija skoro sve i potrošio, što je pazario na tom va- šaru. Mnogo je to bilo. Do sto forinti. E, sad vidiš, kako je. Cetvrtoga dana liveče, kad se več smrklo, do- spijemo ti nas dvojica kuči. Ja sam se več malo iztrieznio, al majstor Ilija još uviek pijan. Sad možeš misliti, kako nas je majstdrica doče- kala. Šta da ti i pripoviedam ?! Uh, ala je bila biesna, kad je vidjela, da je za- rajto skoro sve novce! — Nevolja te težka spopala — kaže — črko, da Bog da! Cim češ sad platiti i ono, što si uložio u poso? Crknit češ ti — kaže — za tudjim plotom, ku¬ kavice jedna! Tako ti ona njega grdi. Ne znam ti ja to sve ni kazati, šta mu je sve rekla. Vidim: uzbiesnila se žena. A kako i ne bi? Znaš, da ti pravo kažem, ja sam se baš i uplašio. Cim je okrenula vikati, odmah sam se ja raztrieznio sasvim. Liepo triezan čovjek ko bieli dan. Gledam ja sad, šta če majstor Ilija. Daa! Ne mari taj za sve to. — Sjedi, Mlačko — kaže. — Sad ču ja doči. I liepo ode iz sobe. Dodijati presesti (presedati); istom šele; u veče(r ); smrči, smrknem se zmračim se; kači domov; zarajtati potrošiti; crči crknuti (crkao = crknil); kukavice jedna ena k. (vok., slav. germ.); sad ču ja doči sedaj bom jaz prišel; od( id)e. Začas evo ti njega! Nosi flašu vina (bio je u podrumu), pa sve njorn loniata po zraku, a kapu za- hitio u zatiljak i pjeva, što ga grlo nosi: Haj, haj, popet du se, juha, haj, popet du se jabla-nu na granu, jablanu na granu. A majstorica Janja odande iz kuta samo gundža: — Popet češ se ti na vraga, koji če te i odnieti, nevoljo pijana, a ne ni jablanovu granu. Ne možeš ni da stojiš, kukavice jedna, kako si pijan! — Pa šta ču ti još i pripoviedati?! Sam več vidiš, šta je i kako je. I sam češ več pogoditi, kako če se sve svršiti. Tako je on uviek tjerao svoje. E, al ovako se ne da kraj s krajem sastaviti. Pa onda popustili i zanati. Nema prodje. Iz tvornice dobiješ za polovicu jeftiniju sjekiru; samo je treba izbrusiti. Šta bi onda išao kovaču? A majstor Ilija ko i prije. Ne računa on na to, da su sad druga vremena, da se sad ne da više onako živjeti ko prije. Pa šta ču ti kazati?! Zarajto je on sve, što je imao. Prodali mu i kuču. Sad vidiš, kako je. Naš čovjek ne misli, da sad treba drukčije raditi. Badava, vremena su druga! A on ne zna koracati zajedno s vremenom. I za to propada. Ajde sad reci, nije li tako? Za čas za hip; podrum pivnica, klet; lomatati mahati; odande odondod; gundžati mrmrati; odnieti odnesti; nevoljo. (zvalnik: o nevolja!); več že; zanat rokodelstvo; prodja prodaja; jeftin po ceni. 101 Naš čovjek hoče da poludi za pjesmom i svirkom. Bez pjesme i veselja nema za njega života; prazan mu je i pust. Zato on i tjera kera. Sad kako je, da je! Al ajde prosudi sam: kaki mi je to najposl ije život i kaki su mi to ljudi, ko ji ne uživaju u pjesmi i svirki?! —-— Tako ti je to, moj brate! Sad poznaš majstora Iliju, kaki je. Ajde, nemoj štogod zamjeriti! A ako te ko zapita, kaki je čovjek majstor Ilija, a ti samo reci: „Naš čovjek"! „Iz našega sokaka" (ulice), Karlovac, 1905. 102 8*3 Izdala Matica Slovenska v Ljubljani. Natisnila Učiteljska tiskarna. NARODNA IN UNIUERZITETNR KNJIŽNICA 00000380332