Received: 2011-10-15	UDC 347.99(497.5Zadar)"653"
Original scientific article
SLUZBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRADANSKIH SPOROVA IZ DRUGE POLOVICE 14. STOLJECA
Tomislav POPIČ
Odjel za povijest, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Znanstveno-učilišni kampus Borongaj, Borongajska
83d, 10 000 Zagreb, Hrvatska e-mail: tpopic@hrstud.hr
SAZETAK
Cilj je rada predstaviti ustrojstvo zadarskoga Velikoga sudbenoga dvora za gradanske sporove (Curia maior ciuilium) u drugoj polovici 14. stoljeca te djelokrug poslova njegovih službenika koji su posredovali u rješavanju parnica Zadrana i stanovnika zadarskoga kotara. Analiza sačuvanih zapisnika toga suda pokazuje da se u njegovu djelovanju jasno uočavaju dvije skupine službenika. Suci Velikoga sudbenoga dvora za gradanske sporove birali su se isključivo za djelovanje u sklopu toga sudišta, dok su drugi službenici - tribuni, egzaminatori i gradski glasnici - djelovali u sklopu opcega sustava lokalne uprave i poslove iz svoga djelokruga obavljali za ^^e gradske sudove istodobno.
Ključne riječi: Curia maior ciuilium, Zadar, srednji vijek, suci, tribuni, egzaminatori, gradski glasnici
GLI UFFICIALI DEL TRIBUNALE PER LE CAUSE CIVILI DI ZARA DALLA SECONDA METÄ DEL TRECENTO
SINTESI
L'articolo presenta la struttura del Tribunale per le cause civili (Curia maior civi-lium) di Zara dalla seconda meta del Trecento e l'attivita dei suoi ufficiali come mediatori nella soluzione delle controversie. Gli atti di questo tribunale rappresentano due gruppi di ufficiali giudiziari. I giudici del Tribunale per le cause civili venivano eletti soltanto come ufficiali di questo tribunale, mentre gli altri ufficiali - gli esaminatori, i tribuni e gli araldi - agivano come parte della amministrazione generale del sistema di governo locale e lavoravano per tutti i tribunali della cittä contemporaneamente.
Parole chiave: Curia maior civilium, Zara, Medioevo, giudice, esaminatore, tribuno, araldo
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRABANSKIH ..., 207-224
Zadarsko sudstvo je barem od početka 14. stoljeca uredeno kroz opcl sustav uprave iz kojega se granaju pojedini sudovl s manje ill više definiranim ovlastlma. Jedan od takvlh sudova blo je i Veliki sudbeni dvor za gradanske sporove (Curia maior civilium, dalje: CMC). Djelatnost ovoga suda uspostavljena je početkom 1361. godlne kada završava proces konsolidacije vlastl u Zadru na temeljlma Zadarskoga mira (Poplc, 2011a, 50-55; Poplc, 2011b, 323-325). Te godlne u Zadru dolazl do razdvajanja gradanskoga i kazne-noga sudstva koje ce se održatl do 1409. godlne kada Veneclja ponovno unosl odredene promjene (Poplc, 2012, 52-56). Razdvajanje gradanskoga i kaznenoga sudstva u Zadru početkom 1361. godlne obavljeno je pod okriljem jedne ustanove - Vellkoga sudbenoga dvora (Curia maior) - u sklopu koje su djelovall i sucl za kaznene predmete (knez i rek-torl) i sucl za gradanske sporove. Veliki sudbeni dvor za gradanske sporove blo je, dakle, ogranak Velikoga sudbenoga dvora i imao je vlastite suce (iudices ad civilia) i notara (notarlus ad civilia). Buducl da sam o notarlma zadarsklh sudova vec plsao u dva navrata (Poplc, 2011b, 329-333; Poplc, 2011c, 148-154), ovdje cu se uz suce fokuslratl na druge zadarske sudske službenike iz druge polovice 14. stoljeca. Za razllku od sudaca i notara ti sudskl službenicl su poslove iz svoga djelokruga obavljall za sve gradske sudove istodobno, tj. u okviru opce gradske uprave. Radi se o egzamlnatorlma kojl su u sudstvu opcenito lmall više zadaca, zatim trlbunima kojl su u prvom redu lzvršavall presude te gradsklm glasniclma kojl su bili zaduženi za uručlvanje i proglašavanje poziva i obavljesti.
SUCI
Suce svlh zadarsklh sudova, pa tako i CMC, blralo je Veliko vljece na mandat od šest mjesecl. Iznimku predstavljaju jedlno zadarskl rektorl kojl su u sklopu vlastltoga Sudbenoga dvora (Curia dominorum rectorum) rješavall odredene gradanske sporove i sve kaznene predmete jer su se oni blrall svaka tri mjeseca. Postupak izbora sudaca u zadar-skom Vellkom vljecu nije poznat i vjerojatno je blo ureden danas nepoznatim kapltularom zadarsklh vljeca (Poplc, 2012, 52). Zadarskl statut iz 1305. godlne proplsao je samo da članovi uže oblteljl nisu smjell prlstupltl blranju svoje rodbine na odredene funkcije, uk-ljučujucl i funkclju suca, pa su oni prlllkom glasovanja morali napustltl dvoranu u kojoj se glasovalo (ZS, lib. I, cap. IV-V), te da se ista osoba mogla ponovno blrati za suca nakon tri lzmjene, tj. nakon jedne l pol godlne od završetka obavljanja te iste funkcije suca (ZS, lib. II, cap. II). Kasnijom reformacljom od 27. svlbnja 1310. godlne posljednja je odredba lzmljenjena, pa se sudac mogao ponovno blratl nakon godlnu dana od lsteka službe suca (ZS, lib. II, cap. II).
Uoblčajena praksa bila je da svaklm gradskim sudom predsjedavaju tri suca. U mandatu jednoga sudskoga vljeca pojedini sucl mogli su se zamljeniti novim suclma pri čemu se u sudsklm zaplsniclma nlkada ne navode razlozl jer notarima takvl podacl nisu bili važni. Razlozl postavljanju novoga suca ill više njih mogli su biti bolest ill obveze zbog kojlh je sudac duže vrljeme blo sprlječen obavljatl povjerenu mu sudsku funkclju. U ta-kvlm situacijama Veliko je vljece blralo novoga suca kojl bi trajno zamljenio staroga. Prl-mjerlce, u prosincu 1387. i slječnju 1388. godlne sucl CMC bili su Madlje de Fanfogna, Krešo pokojnoga Grgura de Zadullnis i Šlmun de Rosa (DAZd, CMC, VI, 5, fol. 106r,
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRADANSKIH ..., 207-224
112v). No, u travnju 1388. godine uz Madija i Krešu kao sudac se umjesto Šimuna javlja Jakov de Fera što znači da je u meduvremenu Šimun zamijenjen (DAZd, CMC, VI, 5, fol. 112v). Mandat novoizabranoga suca u ovakvim situacijama nije trajao punih šest mjeseci, nego samo do isteka mandata zamijenjenoga suca kada su se u Velikom vijecu ponovno birala sva tri suca na puni mandat.
Osim trajnih postojale su i privremene zamjene, odnosno izuzeca sudaca iz pojedinih sudskih sporova. Razloge privremenom izuzimanju sudaca djelomično je regulirao Za-darski statut, a njihova opširnija primjena zrcali se u sudskoj praksi. Statut je tako propi-sao izuzece sudaca u slučaju srodstva s procesnom strankom i njezinim punomocnikom, za slučaj da je sudac bio pozvan svjedočiti u nekom sporu, u slučaju da se tužba odnosi na njega osobno te u slučaju da je sam ili netko od njegove rodbine u postupku sudjelovao kao odvjetnik (ZS, lib. I, cap. VI; lib. II, cap. I, III, LIX; R 85). U svim slučajevima radi se, dakle, o sukobu interesa koji je mogao ugroziti regularnost sudskoga postupka jer se predmnijevalo da suci u takvim situacijama nece biti nepristrani. Sve statutarne odredbe
0	isključivanju sudaca u sukobu interesa nalaze svoju stvarnu primjenu u sudskoj praksi. Primjerice, u parnici koju je Grgur pokojnoga Damjana de Nassis pokrenuo protiv Šimuna pokojnoga Nikole de Begna 17. travnja 1383. godine, sudski notar na margini je dopi-sao više bilješki o izuzecu suca Ivana de Nassis, koji je očito bio u srodstvu s tužiteljem Grgurom, te izuzecu suca Kože de Begna koji je bio u srodstvu s tuženikom Šimunom (DAZd, CMC, II, 7, fol. 16r-16v). U presudi od 31. kolovoza 1388. godine navodi se da je sudac Petar Ljubavac bio izuzet iz sudskoga postupka jer je u njemu sudjelovao kao svjedok (DAZd, CMC, VI, 5, fol. 83v). Ursa, kci Damjana i Agnezine, pokrenula je 1. prosinca 1402. godine parnicu protiv oporučnih izvršitelja svoga muža Nikole Tolimero-va de Spingarolo tražeci povrat miraza u iznosu od 112 zlatnih dukata i 350 libri malih mletačkih denara (DAZd, CMC, III, 2, fol. 148r). Jedan od oporučnih izvršitelja bio je
1	Blaž de Soppe koji je istodobno s pokretanjem parnice djelovao kao sudac CMC pa je zbog toga izuzet iz postupka. I na kraju, prilikom svodenja presude od 18. siječnja 1393. godine u pisani oblik sudski notar je izmedu ostaloga pribilježio da je sudac Juraj de Georgiis izuzet iz spora jer je u parnici bio odvjetnik jedne procesne stranke (DAZd, CMC, V, 10, fol. 115r).
U sudskoj praksi zabilježen je još jedan slučaj izuzeca sudaca u sukobu interesa koji nije bio reguliran statutom. Naime, u parnici od 21. veljače 1399. godine izmedu zlatara Emeri-ka s jedne te roditelja njegova šegrta Kuzme s druge strane, odvjetnik tužitelja Damjan de Begna zatražio je izuzece suca Kože de Begna. Svoj zahtjev Damjan je obrazložio tvrdnjom da Koža ne može suditi u toj parnici jer je bio zastupnik samostana sv. Demetrija iz Zadra, a Kuzmini roditelji bili su kmetovi toga samostana (DAZd, CMC, III, 2, fol. 20v). No, bez obzira je li izuzece sudaca bilo regulirano statutom ili ne, zamjetan je obrazac po kojem se oni udaljavaju iz postupka ako su u sukobu interesa po bilo kojoj osnovi.
Po izuzecu sudaca u sukobu interesa postupak se mogao nastaviti na dva načina. U prvom slučaju, koji je u sačuvanim zapisnicima češci i koji je bio reguliran statutom, suce u sukobu interesa zamjenjivali su egzaminatori. Buduci da ce o tome još biti govora, do-voljno je ovdje pripomenuti kako je u sudskoj praksi zabilježen i slučaj iz kojega se vidi da suca u sukobu interesa nije zamijenio nitko i da su preostala dva suca vodila postupak
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRABANSKIH ..., 207-224
do kraja. Primjerice, 11. ožujka 1393. godine donesena je presuda o 40 zlatnih dukata koje je suknar Petar pokojnoga Andrije iz Zadra pozajmio trgovcu Antunu pokojnoga Alegreta iz Zadra. Presudu su donijeli suci Teobald de Nassis i Juraj de Georgiis u odsut-nosti trecega suca Žuvola de Gallo (DAZd, CMC, V, 10, fol. 108r). Ovakve situacije rijet-ke su u sačuvanim sudskim zapisnicima pa je teško razaznati postoji li obrazac po kojem se pojavljuju i kakav je postupak trebalo slijediti kada se dva suca ne bi mogla složiti oko presude. Svemu tome valja pridodati da ponekad ni izabrani egzaminatori koji su zamje-njivali suce nisu sudjelovali u postupku. Primjerice, presudu od 24. travnja 1387. godine donijeli su suci Grgur de Nassis i Nikola de Matafaris. Trecega suca Andriju pokojnoga Kreše de Grisogonis u postupku je zamijenio egzaminator Andrija de Cessamis koji po notarevu zapisu nije prisustvovao donošenju presude (DAZd, CMC, VI, 5, fol. 98v2).
Suci su odluke donosili vecinom glasova, a ne jednoglasno. Tako su u parnici od 25. siječnja 1370. godine suci Ivan de Varicassis, Vid de Zadulinis i Mihovil de Sloradis dali odvjetniku tuženice rok od tri dana da se upozna sa slučajem. Buduci da je do sljedecega ročišta prošlo gotovo mjesec dana, odvjetnik je za istu stvar dobio novu odgodu, pri čemu se sudac Mihovil de Sloradis nije složio s odlukom svojih kolega držeci odvjetnikov postupak odugovlačenjem (DAZd, CMC, IV, 5, fol. 19r). Slično, 30. kolovoza 1393. godine riješena je parnica kojom je trgovac Lipparello pokojnoga Jurja iz Ancone, punomoc-nik svoje žene Klare, tražio od Klarina bivšega svekra Venturina 400 zlatnih dukata kao njezin miraz iz braka s Venturinovim sinom Julijanom. Suci Benedikt de Gallo, Blaž de Soppe i Petar de Nassis donijeli su presudu u korist tužitelja kojem je uz tražbinu trebala biti isplacena i kazna četvrtine. No, sudac Petar de Nassis usprotivio se dijelu presude koji se odnosio na rečenu kaznu smatrajuci da ju tuženik ipak ne bi trebao platiti (DAZd, CMC, V, 10, fol. 220v). Iako su imali pravo na vlastito mišljenje, suci nisu mogli izbjeci glasovanje o presudi. Suci koji su se dvoumili imali su rok od osam dana za donošenje presude jer su u protivnom bili smijenjeni i više nikad nisu mogli obavljati funkciju suca (ZS, lib. II, cap. IV, V).
Ovlasti i dužnosti sudaca CMC bile su regulirane Kapitularom sudaca CMC (Ca-pitulare dominorum iudicum civilium) koji nažalost nije sačuvan (Popic, 2012, 48-51, 57-67). Medutim, sudska praksa i pojedine odredbe ovoga kapitulara koje se posredno otkrivaju iz novih uredbi zadarskoga kneza nakon 1409. godine pokazuju da je uloga sudaca CMC u rješavanju sporova opcenito bila pasivna. To znači da suci nisu aktivno sudjelovali u postupku kroz traganje za svjedocima i dokaznim materijalom. Uloga sudaca svodila se isključivo na pracenje regularnosti postupka, primjenu normi procesnoga prava kroz utvrdivanje rokova i procesne sposobnosti, ispitivanje svjedoka koje imenuju procesne stranke, preuzimanje dokumenata i drugoga dokaznoga materijala koji prikupljaju stranke te izdavanje naloga sudskim službenicima na zahtjev procesnih stranaka. Suci tako uopce ne utječu na odluke procesnih stranaka, primjerice o tome koga ce pozvati za svjedoke, koje ce dokumente podnijeti sudu kao dokaze, hoce li zatražiti proglašenje ogluhe, provedbu očevida i slično. Na taj način sud se ograduje od nepovoljnoga ishoda za jednu procesnu stranku i svu krivnju prebacuje na procesne stranke koje su aktivno su-djelovale u postupku i same donosile odluke o tome što ce, kada i na koji način napraviti (Popic, 2011a, 100-107).
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRADANSKIH ..., 207-224
Osobe koje su nakon Zadarskoga mira obnašale funkciju sudaca CMC mogu se svr-statl u dvlje kategorije. Najčešce su to pripadnici zadarskoga patrlcljata kojem obnašanje funkcija u sudskoj vlasti nije donosilo znatniju materijalnu korist. Lokalna elita doživ-Ijavala je to kao iskazivanje političkih ovlasti patricijata u okviru zajednice te vlastitoga društvenoga statusa. U tom pogledu postavlja se pitanje koliko su oni bili predani obnašanju sudskih funkcija, tj. jesu li ih obnašali zato što su htjeli ili zato što su morali. Zbog naravi sačuvanih izvora na to je pitanje teško dati zadovoljavajuci odgovor, ali ako se kao indikator uzme učestalost javljanja pojedinih osoba na funkciji suca zadarske CMC, onda bi zaključak išao u prilog druge tvrdnje. Naime, u sačuvanim sudskim spisima jedna se osoba rijetko javlja na funkciji suca CMC u više od dva mandata. Iznimka je, primjerice, Damjan de Begna koji je na funkciji suca CMC odradio barem četiri mandata (1374., 1387., 1395. i 1398. godine) i koji je osim toga u parnicama često nastupao kao odvjetnik, što bi moglo značiti da je u tome pronalazio odredeni osobni interes. Slično je i s Ivanom pokojnoga Nikole de Viticor koji se u sačuvanim sudskim spisima kao sudac CMC javlja u pet mandata (1382., 1383., 1393., 1395. i 1398. godine). Medutim, izuzimajuci još ne-kolicinu zadarskih patricija koji su funkciju suca CMC obnašali kroz tri ili više mandata, velika vecina osoba na toj je funkciji odradila samo jedan ili dva mandata.
Pokoje zrnce u prilog teze da su pripadnici lokalne elite u sudskoj vlasti sudjelovali zato što su na taj način legitimirali svoju poziciju nositelja vlasti, a ne zato što su to htjeli, baca i jedan zanimljiv slučaj iz 1390. godine. Primjer doduše ne potječe sa zadarskoga, nego s trogirskoga sudbenoga dvora, ali iz njega bi se ipak mogao ocrtati svojevrsni obrazac djelovanja sudaca. Sam slučaj zabilježen je u okviru jedne kaptolske isprave sa-stavljene u Splitu 20. ožujka 1390. godine (KAS, 64, fol. 70r-71r), a osim što progovara
0	sudskoj praksi zanimljiv je i stoga što zrcali ono što je na sudbenom dvoru stvarno iz-govoreno bez notareva upliva u iskaz.1 Nekoliko dana prije sastavljanja ove isprave pred Splitskim se kaptolom pojavio plemeniti splitski gradanin Dujam pokojnoga Jeremiije Ivanova de Cuchiulis kao punomocnik Dobre, kceri pokojnoga postolara Raška iz Splita
1	žene postolara Ratka iz Splita koja je prije njega bila udana za pokojnoga Bertana Ces iz Trogira, te kao punomocnik Dobrine i Bertanove kceri Radule koja je bila udana za trgovca Ivana pokojnoga Jeremije Ivanova iz Splita, tj. za Dujmova brata. Dujam je u Dobrino i Radulino ime tražio od Splitskoga kaptola da mu dodijeli jednoga kanonika koji ce s njim otputovati u Trogir i svjedočiti zbivanjima u vezi sa sudskim pozivom koji je trogirski sudbeni dvor po opcinskom glasniku uputio rečenoj Dobri i Raduli. U samoj kaptolskoj ispravi ne navode se razlozi zbog kojih su Dobra i Radula pozvane na trogirski sud, ali se navodi kako je Dobra na sud pozvana u svojstvu Bertanove oporučne izvršiteljice, a Radula kao njegova nasljednica. Splitski kaptol je na ovaj Dujmov zahtjev svjedokom imenovao splitskoga kanonika Ivana pokojnoga Jurja iz Šibenika koji je potom zajedno s Dujmom otputovao u Trogir. Po povratku iz Trogira Ivan je kaptolu podnio izvještaj u kojem navodi da su on i Dujam pristigli u Trogir 18. ožujka 1390. godine i da je Dujam smjesta otišao u opcinsku palaču gdje je zatekao kneževa zamjenika (vikara) Nikolu iz Riminija i gradske suce Nikolu Jakovljeva i Bivca Grgurova. Pred njima je
1 Na ovaj dokument uputio me prof. dr. sc. Mladen Ančic kojem ovom prigodom na tome zahvaljujem.
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRABANSKIH ..., 207-224
Dujam podastro ispravu kojom se imenuje Dobrinim i Radulinim punomocnikom, zajedno s preporučnim pismom splitske opcine kojim se jamči autentičnost te isprave te još jednim pismom splitske opcine koje je bilo upuceno trogirskim vlastima. Pred vikarom i sucima sve je te dokumente pročitao trogirski notar Vilim Franjin de Dobrolino iz grada Belluna u sjevernoj Italiji. Po izvještaju kanonika Ivana kaptolska isprava potom navodi da su nakon iščitavanja ovih dokumenata suci Nikola i Bivce jednostavno napustili pala-ču gdje je ostao samo rečeni vikar s notarom. Dujam je potom od vikara zatražio da mu odgovori zašto su Dobra i Radula pozvane pred trogirski sudbeni dvor na što mu vikar nije ponudio nikakav konkretan odgovor. Osim toga vikar mu je rekao, a kaptolski pisar po Ivanovu izvještaju i koristeci upravni govor u ispravu unio kako on sam bez sudaca ne može ništa napraviti (scias ser Duyme quod solus et sine iudicibus nichilpossum facere). Sukladno tome Dujam je od vikara zatražio da pozove suce i sazove sudbeni dvor, na što mu je vikar odgovorio da ih pozove i okupi sam ako mu je potrebno (si tibi necesse est congrega tumet eos et voca). Dujam je na to odgovorio kako nije na njemu da poziva i okuplja suce, jer se na njegov poziv nece odazvati, nego na vikaru koji je glava grada Trogira i njegove vlasti (mea non est congregare eos et vocare quia ad meam vocationem non venient nec congregabuntur, sed tua est qui es caput regiminis et ciuitatis). Vikar je na to Dujmu rekao kako zasigurno zna da za sada ni na njegov poziv nece doci (scias pro certo quia (!) necpro nunc ad uocationem meam venient), na što ga je Dujam upitao zašto je to tako (cur hoc est). Vikar mu je konačno odgovorio kako sam ništa ne može učiniti (ego solus nichil possum facere), nakon čega je Dujam po iskazu kanonika Ivana odmah pred vikarom usmeno izrazio protest zbog sve štete i svih troškova koje bi Dobra, Radula ili sam Dujam mogli imati u vezi s tim sudskim pozivom. Osim toga Dujam je od notara Vilima zatražio da o njegovu pravodobnom dolasku pred trogirski sudbeni dvor, dokumentima koje je u vezi s tim podastro te o vikarovu odgovoru sastavi instrument, što je Vilim odbio tvrdeci kako mu nije dopušteno raditi protiv vlasti grada Trogira. Dujmu nakon toga nije preostalo drugo do zamoliti kanonika Ivana koji je bio u njegovoj pratnji da o svemu što je vidio i čuo izvijesti Splitski kaptol koji je onda po Ivanovu svjedo-čanstvu 20. ožujka 1390. godine i izdao ispravu. Ova epizoda pred trogirskim sudbenim dvorom sasvim lijepo otkriva kako se javni poslovi prilagodavaju nositeljima vlasti, pa su suci, ne želeci više toga dana rješavati zahtjeve, naprosto napustili opcinsku palaču i time odvijanje postupka doveli u pitanje jer knežev zamjenik samostalno nije mogao donositi nikakve odluke.
Obnašanje funkcije suca u 14. stoljecu još nije bilo odvojeno od političkoga utjecaja pa su osobe uključene u politički život grada istodobno radile i kao suci po zadarskim sudovima. Kompletan zadarski sudski sustav počivao je, dakle, na pripadnosti utjecajnoj gradskoj plemickoj obitelji, a ne na korištenju usluga profesionalnih elita. Zbog toga se tijekom druge polovice 14. stoljeca rijetko susrecu zadarski patriciji koji su studirali ili završili pravni studij na nekom talijanskom sveučilištu i u stvarnosti je nemoguce zamisliti situaciju u kojoj bi školovani pravnik dobivao prednost pred patricijem u obavljanju funkcije suca samo zato što ima sveučilišnu titulu (Lonza, 2008, 127). Titule zaslužene završetkom sveučilišnoga studija, osobito onoga pravnoga, nisu donosile prednosti kroz zaposlenje u gradskoj upravi, ali su uvecavale simbolički kapital pojedinca u društvu,
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRADANSKIH ..., 207-224
njegov društveni ugled i prestiž u lokalnoj zajednici. Glavni motiv koji je u ovo vrijeme l zadarske mladice vodio na pravne študije u Italiju stoga nije bilo stjecanje znanja koje bi im omogucilo početak karijera u gradskoj upravi, nego stjecanje i uvecanje društvenoga statusa koje je sveučilišna titula za sobom nosila (Lonza, 2008, 127).
Pritom svakako treba istaknuti da obnašanje funkcije suca na zadarskim sudovima u ovo vrijeme zapravo i nije iziskivalo opsežnije poznavanje opcega europskoga prava (ius commune) koje se izučavalo na pravnim studijima. Pluralizam srednjovjekovnoga prava (Grossi, 1999, 52-56, 223-235; Grossi, 2010, 1-5, 33-35) nalazio je svoj odraz i u pravnom sustavu zadarske opcine koji se temeljio na statutu i širokom sklopu običajnoga prava koje nije našlo svoje mjesto u njemu. Sucima je tako za uspješno vodenje sporova dostajalo praktično poznavanje procesnoga prava koje svoje korijene ima u opcem eu-ropskom pravu, ali koje se kroz svakodnevno iskustvo i sudsku praksu primjenjivalo rutinski. Uz to, reprodukcija sudskoga sustava uvelike je počivala na školovanim notarima koji su vodili brigu o sudskim zapisnicima. Oni su bili posrednici izmedu kompleksnih sukoba i pojednostavljenih sudskih zapisnika iz kojih je slučajeve bilo moguce lakše pratiti, voditi i konačno riješiti. U tom kontekstu znakovito je da se u nekoliko presuda iz 1334. godine umjesto suca Pavla de Varicassis potpisao sudski notar jer je sudac bio doslovno nepismen (CD, 1912, 124, 142, 143).
Kako su sveučilišne titule uvecavale simbolički kapital i društveni status pojedinca u lokalnoj zajednici, njihovi su ih nositelji u svakoj prigodi rado isticali. Na teorijskoj razini u tom je pogledu značajna studija Rodneyja Barkera koja počiva na postavci da pojedinci kroz isticanje svojih titula, zasluga i postignuca s jedne strane legitimiraju su-stav u kojem sudjeluju kao nositelji vlasti, ali s druge strane istodobno laskaju sami sebi stvarajuci sliku o autoritetu i ugledu vlastite osobe u društvenoj zajednici (Barker, 2001). S obzirom na to da se zadarski suci u sačuvanim zapisnicima rijetko javljaju kao nositelji sveučilišnih titula, iz ove postavke proizlazi da ih vecina zapravo nije ni imala. Tako se u sudskim spisima javljaju samo tri suca sa sveučilišnim titulama premda ih je u gradu bilo još nekoliko koji očito nisu bili aktivni u sudskoj vlasti (Grmek, 1957, 348; Klaic, Petricioli, 1976, 345.). Svakako najpoznatiji bio je Jakov de Raduchis. Obitelj Raduchis vukla je porijeklo od Raduka iz Senja koji je početkom 14. stoljeca u tom gradu obnašao funkciju kneževa zamjenika (Ljubic, 1868, 199; CD, 1910, 115, 314). Radukovi nasljed-nici takoder su u Senju obnašali ugledne gradske funkcije pa je njegov sin Jakov u Senju bio sudac (CD, 1915, 482), a unuk Filip egzaminator i sudac (CD, 1913, 585; CD, 1914, 3; CD, 1915, 482). Jakov de Raduchis koji je djelovao kao sudac zadarske CMC bio je sin rečenoga Filipa Jakovljeva de Raduchis i 1367. godine javlja se kao student prava u Padovi (DAZd, SZB, PP, 1, 6, fol. 7v-8r). Jakov je u Padovi svoj studij i završio stekavši titulu doktora rimskoga prava (legum doctor). Po završetku pravnoga studija Jakov dolazi u Zadar gdje se oženio Fantinom, kceri Saladina i unukom Kože de Saladinis, jednoga od najuglednijih Zadranina prve polovice 14. stoljeca. Nakon Fantinine smrti oženio se Palmucijom, kceri Ivana de Grisogonis (DAZd, CMC, V, 10, fol. 144r), a 1425. godine spominje se i kao nekadašnji muž stanovite Nikolote s kojom je imao kcer Priju (DAZd, CMC, VII, 1/7, fol. 3r). Imao je i sina Filipa koji je 1425. godine, kao i Jakov, bio mrtav (DAZd, CMC, VII, 1/7, fol. 3r). Jakov je bio jedna od najznačajnijih političkih figura u
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRABANSKIH ..., 207-224
društvenem životu Zadra druge polovice 14. stoljeca, osoblto krajem toga l početkom 15. stoljeca (Ančlc, 2009). Kao akter svlh važnijlh polltičklh zblvanja u Zadru redovlto se javlja i u ljetoplsu Pavla de Paulo. U više navrata obavljao je funkclju rektora i zadarsko-ga poslanika, a kao sudac zadarske CMC javlja se samo u travnju 1389. godlne (DAZd, CMC, VI, 5, fol. 85r-85v).
Češce se u svojstvu suca CMC javlja još jedan doktor rlmskoga prava Teobald de Nassis, sin Damjana Bivaldova de Nassis (Thobbaldus de Nassis legum doctor). Rečenu funkciju Teobald je obnašao 1393. i 1398. godine, a nekoliko se puta spominje i kao rektor (Šlšlc, 1904, 16). Da je užlvao lzniman ugled u lokalnoj zajednicl pokazuju dva dnev-nička uplsa Pavla de Paulo. Prema jednom, nekollclna zadarsklh plemiča prlstigla je 18. slječnja 1397. godlne u Knin pred kralja Slglsmunda. Premda se odreda radi o osobama iz najuglednijlh zadarsklh patrlcljsklh oblteljl, Pavao je samo Teobaldu uz ime dodao oznaku dominus, baš zato što je blo doktor prava, dočlm je sve ostale označlo pojmom ser (Šlšlč, 1904, 23). Sljedeča epizoda veže se uz uplovljavanje austrljskoga vojvode Alberta IV. (1395.-1404.) u zadarsku luku na blagdan sv. Krševana 24. studenoga 1398. godlne. Albert je tada blo na hodočašču za Svetu Zemlju, a prlje samoga dolaska u Zadar gradska je vlast imenovala povjerenstvo za njegov doček. U tom su povjerenstvu lzmedu ostalih bili l neki od najuglednijlh zadarsklh patriclja koje Pavao po razllčltlm osnovama označava pojmom dominus: Filip de Georglls kojl je blo kraljevski admiral, Krešo de Zadullnis kojl je blo kraljevski vitez l Teobald de Nassis kojl je blo doktor rlmskoga prava (Šlšlč, 1904, 26).
Trečl zadarskl sudac sa sveučlllšnom tltulom blo je Juraj de Georglls, sin kraljev-skoga viteza Pavla Franjlna de Georglls, a školovao se na sveučlllštu u Padovl (Inchio-strl, 1929, 84-85). Juraj je takoder blo aktlvan u polltlčkom životu grada. Pavao de Paulo spominje ga 1399. godlne kao člana Tajnoga vlječa (Šlšlč, 1904, 28-29), a u nekoliko je navrata krajem 14. l početkom 15. stolječa blo zadarskl rektor. U sudskoj vlastl javlja se 1388., 1393. l konačno 1398. godlne kada ga notar počlnje tltullratl kao licenciatus in iure civili (DAZd, CMC, V, 2, fol. 13r, 13v, 16r, 17r, 18r, 19r). Za razllku od tltule doktora prava koja je predstavljala najvlšl stupanj poznavanja prava l omogučavala njezlnu posjedniku da predaje pravo, tltula llcencljata iz prava bila je nižega stupnja l dodjeljlvala se osobama koje su više godlna provele u lzučavanju prava te koje su polaganjem formalnoga lsplta stekle odredena znanja l vještlne (Le Goff, 1982, 87-95; Verger, 1994, 144-148; Brundage, 2008, 257-262). Tako ova Jurjeva tltula pokazuje da je on nekollko godlna proveo na padovanskom sveučlllštu lzučavajučl pravo l da je za to vrljeme stekao odredena znanja iz gradanskoga prava koja su u konačnicl rezultlrala dodjelom prlpadajuče tltule. Po dobivanju ove tltule Juraj je nastavlo svoje sveučlllšno obrazovanje, ali ne zna se kada je studlj prlveo kraju. Poznato je samo da je u konačnicl ipak stekao titulu doktora, ali ne rimskoga nego kanonskoga prava (decretorum doctor) (Karblč, 2012, 19).
Drugu kategorlju sudaca CMC člne stranl pravnlcl, a tljekom druge polovlce 14. sto-lječa zabllježena su četirl takva suca. Redovlto se radi o profesionalnim pravniclma kojl su se školovall na talljansklm sveučlllštlma l kojl se u Zadru javljaju lsključlvo na čelu CMC, a ne drugih gradsklh sudova. Od četirl stranca koja su obavljala funkclju suca
Tomislav POPIC: SLUZBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRADANSKIH ..., 207-224
CMC u drugoj polovici 14. stoljeca tri su bila doktori prava, a jedan je imao licencijat.
Prvi stranac koji je u Zadru samostalno obavljao funkciju suca CMC bio je doktor rimskoga prava Antun iz Marostice (Anthonius de Marostica legum doctor), mjesta u bližini Vicenze na sjeveru Italije. Prvi put se kao sudac CMC javlja 7. siječnja 1361. godine (DAZd, CMC, II, 5, fol. 36r), a zadnji put 20. travnja 1364. godine (DAZd, CMC, III, 1, fol. 41v). Antun je jedini od četvorice stranaca uz čiju se djelatnost na čelu zadarske CMC izravno vezuju i konkretni zahvati u sudski sustav i sudske zapisnike. Njegov dola-zak u Zadar odvija se u vrijeme konsolidacije vlasti poslije Zadarskoga mira i opsežnijih promjena u gradskoj upravi pa stoga ne bi trebalo dvojiti oko toga je li njegov dolazak u Zadar unaprijed isplaniran s ciljem da se postave temelji novom sudskom sustavu i poslovanju zadarskih sudova. Antun tako po dolasku u Zadar početkom 1361. godine u ve-likoj mjeri sudjeluje u oblikovanju novoga sudskoga sustava i reorganizaciji poslovanja gradskih sudova koja se zrcali kroz administrativni aparat (notari), ustroj sudskih knjiga i način na koji se pojedine zapise u njih trebalo unositi (Popic, 2011b, 334-347, 349-352).
Sl. 1: Ulomak iz sudske knjige presuda (1393.) s potpisom suca Antuna de Ghisis iz Fer-ma (DAZD, CMC, P, 10, fol. 227r).
Fig. 1: Fragment from the book ofjudgments (1393) with the signature of the judge Anthonius de Ghisis de Fermo (DAZD, CMC, V, 10, fol. 227r).
Fig. 1: Frammento dal libro delle sentenze giudiziarie (1393) con la firma del giudice Anthonius de Ghisis de Fermo (DAZD, CMC, V, 10, fol. 227r).
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRABANSKIH ..., 207-224
Drugi stranac na čelu zadarske CMC bio je doktor rlmskoga prava Pavao de Blanchardls iz Parme (Paulus de Blanchardis de Parma legum doctor) kojl je kao rečeni sudac dje-lovao od kolovoza 1365. do travnja 1367. godlne (DAZd, CMC, III, 1, fol. 191r; DAZd, CMC, III, 1, fol. 45r, 161r, 162r, 164v). Trecl doktor rlmskoga prava kojl je djelovao u sklopu zadarske CMC blo je Antun de Ghisls iz Ferma (Anthonius de Ghisis de Fermo legum doctor), a prema dnevničkom uplsu Pavla de Paulo stlgao je u Zadar iz Rlminija 10. llstopada 1393. godlne (Šlšlc, 1904, 18). Vec sama člnjenica da je Pavao našao za shodno zapisati dolazak jednoga školovanoga l profeslonalnoga pravnika u Zadar kojl je trebao zasjestl na čelo CMC govori koliko je taj dogadaj njemu osobno, ali l u svljesti lokalne zajednice blo važan. Na funkciji suca CMC Antun se javlja vec 13. llstopada 1393. godine (DAZd, CMC, V, 6, fol. 7v, 10v, 12r, 13r, 14v, 15r) i na njoj je ostao do listopada 1394. godine (DAZd, CMC, III, 2, fol. 80r, 86v, 87r).
Četvrtl stranac na čelu zadarske CMC blo je Galeazzo de Surdls iz Placenze (Galeag de Surdis de Piacenza) kojl se u lzvorlma označava kao licenciatus in iure civili. Galeazzo se na čelu CMC prvi put spominje 8. ožujka 1371. godlne (DAZd, CMC, IV, 6, p. 118), ali ga vec u travnju iste godlne zamjenjuju tri zadarska patrlclja (DAZd, CMC, IV, 6, p. 120). Ponovno se kao sudac CMC javlja 10. studenoga 1372. godine (DAZd, CMC, IV, 3, fol. 1v) l otada ju je neprekldno obavljao do 25. kolovoza 1374. godlne (DAZd, CMC, IV, 4/2, p. 54). Galeazzo je u Zadar pristlgao kao osoba od kraljeva povjerenja zajedno sa svojim bratom Ivanom kojl je postavljen za zadarskoga kneza, a kojl je u to vrljeme blo l vackl blskup (CD, 1916, 426; Brunelll, 1974, 489). Istodobno s funkcljom suca zadarske CMC Galeazzo je obavljao l funkclju kraljeva suca za prlzlve na području vladanja Dalmacljom. U bllješkama Ivana Lučlca tako je zabllježen kao iudex appelatio-num in provincia Dalmatie (CD, 1916, 508) te iudex appelationum in civitatibus, terris et locis Dalmatie pro domino rege (CD, 1916, 527), dok se u još jednom dokumentu javlja kao vicarius appelationum (CD, 1916, 520).
EGZAMINATORI
Egzaminatorl se u dalmatinskim gradovlma počlnju javljati tijekom prve polovice 13. stoljeca, a o njlhovu porljeklu l ovlastima puno je vec napisano (Kostrenčlc, 1930, 78-80; Beuc, 1954, 730-733, 753-754; Margetic, 1971). Temeljna Margeticeva studlja o egza-minatorlma pokazuje da je ta funkcija potekla iz Veneclje l da je njihova prvotna zadaca bila ovjeravati zapise o lskazlma svjedoka lzvan parničnoga postupka (Margetic, 1971, 205-206). Ova njihova dužnost pronašla je svoje mjesto l u Zadarskom statutu, a u praksi se zatječe kroz čltavo 14. stoljece. Sama odredba regulirala je obveze egzaminatora u situaciji kada postupak pred gradskim sudom nije pokrenut, ali pojedlnac svejedno želi napraviti zapis o lskazlma svjedoka kako bi prlbllježlo odredene dogadaje za slučaj da kasnije odlučl pokrenutl parnicu (ZS, lib. II, cap. LXXX). Svrha takvoga postupka bila je memorlrati dokaze za buducnost, primjerice za slučaj da svjedok umre, a egzaminatorlma se povjeravala provedba radi javne vjere. Egzaminatorl su tako u prlsustvu ill odsustvu protlvne strane odlučlvall je ll zahtjev za sastavljanjem zapisa o lskazlma svjedoka osnovan ill nije. U slučaju da jest treball su naložiti jednom bllježniku sastavljanje zapisa kojl
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRADANSKIH ..., 207-224
bi potom i sami ovjerili. Time je zapis postajao vjerodostojan kao i u slučaju iznošenja svjedočanstava pred sudom. Ova statutarna odredba zrcali se, primjerice, u slučaju od 19. siječnja 1390. godine kada glasnik Toma izvještava sudskoga notara o tome da je na za-htjev zadarskoga gradanina Šimuna pok. Prodana pozvao pred suce egzaminatore (coram dominis iudicibus examinatoribus) Krestula Lučica s Ugljana (DAZd, CMC, I, 2, 2, fol. 44r-44v). Šimunov cilj bio je ishoditi odobrenje egzaminatora za sastavljanjem zapisa o iskazima svjedoka vezano uz njegov sukob s Krestulom. Predmet svade bilo je 100 go-njaja zemlje u Lukoranu na otoku Ugljanu koje je posjedovao Krestul, a Šimun je od egzaminatora tražio da u vezi s tim ispitaju trojicu njegovih svjedoka. Nekoliko dana nakon poziva, 23. siječnja 1390. godine, obje sukobljene strane i svjedoci pojavili su se pred eg-zaminatorima Franjom de Matafaris i Šimunom de Begna. Po statutarnoj odredbi Krestul je imao pravo osporiti Šimunov zahtjev za ispitivanjem svjedoka i sastavljanjem zapisa pa je zatražio da egzaminatori ne ispituju svjedoke i ne smatraju njihove iskaze vjerodo-stojnima jer su i sami imali udjela u spornom zemljišnom posjedu. Svoje tvrdnje Krestul je pritom pokušao potkrijepiti i ugovorom o kupnji spornoga zemljišnoga posjeda. No, egzaminatori su Šimunov zahtjev smatrali osnovanim bez obzira na Krestulov prigovor, a iako zapis tu prestaje po statutarnoj se odredbi očito pristupilo ispitivanju svjedoka i sastavljanju zapisnika koji su egzaminatori u skladu sa svojim ovlastima ovjerili.
Ovlasti egzaminatora postupno su prerasle svoje prvotne okvire jer su im gradske vlasti počele povjeravati sve više poslova, od kojih se kao njihova glavna funkcija iskri-staliziralo ovjeravanje svih bilježničkih isprava (Beuc, 1954, 730; Margetic, 1971, 207; Klaic, Petricioli, 1976, 200), slično na neke druge ustanove u Jadranu, npr. bolonjskih memoriala, istarskih vicedomina ili auditora u Kotoru i Budvi (Darovec, 2010). Medutim, Margetic je pritom propustio spomenuti važan skup poslova koji su bili u nadležnosti egzaminatora: njihove sudske ovlasti. Zapisnici CMC redovito bilježe egzaminatore kao zamjene sucima koji su bili u sukobu interesa. Statut je pritom regulirao i način izbora egzaminatora koji je trebao zamijeniti suca pa se on morao obaviti ždrijebom (ZS, lib. I, cap. VI; lib. II, cap. VI). U sudskoj praksi zatječe se puno takvih slučajeva, a jedan je, primjerice, i onaj od 28. svibnja 1385. godine. Oporučni izvršitelji Jelene, pokojnoga Lovre de Zambonino toga su dana pokrenuli parnicu protiv oporučnih izvršitelja trgovca suknom Luke Leonova iz Zadra. Po upisu tužbe u sudsku knjigu notar je na margini unio i bilješku o tome kako su egzaminatori Marin de Matafaris i Ivan de Calcina izabrani ždrijebom da zamijene suca Marina de Ginano koji je bio punomocnik jedne procesne stranke i suca Petra Ljubavca koji je bio oporučni izvršitelj Luke Leonova (DAZd, CMC, II, 7, fol. 39r). Jedan egzaminator ždrijebom je zamjenjivao jednoga suca i to samo u konkretnoj parnici, pa je za svaku novu parnicu po potrebi trebalo ponovno provesti izbor. Primjer pokazuje da su iz postupka mogla biti izuzeta i dva suca ako su obojica bila u sukobu interesa, do-čim jedna statutarna odredba otkriva i mogucnost izuzeca kompletnoga sudskoga vijeca po potrebi (ZS, lib. II, cap. VI). Egzaminatori su u istim situacijama i kroz isti izbor ždrijebom zamjenjivali i zadarske rektore u sukobu interesa (DAZd, CMC, III, 1, fol. 12v).
Osim kao zamjene sucima u sukobu interesa egzaminatori su sudili i samostalno pri čemu ih notari ponekad označavaju kao Sudbeni dvor egzaminatora (Curia examina-torum). Presuda koje donose egzaminatori nema puno, ali vec se iz malobrojno saču-
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRABANSKIH ..., 207-224
vanih naslucuje nadležnost egzaminatora u sudskim sporovima. Naime, iz tih presuda proizlazi da su egzaminatori bili ovlašteni rješavati sporove u vezi s razgraničenjem nekretnina te sporove u vezi s nepropisnom gradnjom, primjerice u slučaju da se zidovi, stubišta i balkoni izgrade nad tudom nekretninom ili na način da zaklanjaju javnu ili privatnu površinu (DAZd, CMC, II, 5, fol. 40r, 48r, 49r; DAZd, CMC, III, 1, fol. 182r-182v). Prva takva sačuvana presuda potječe iz ožujka 1283. godine, a bila je rezultat parnice kojom je Dominik Zlogodina tužio Disinu Stricu zbog toga što je svojom gradnjom u predjelu Babe u Zadru prešao na posjed Dominikova dvorišta. Disina se u parnici branio tvrdnjom kako je kucu i dvorište u kojem je započeo neku gradnju kupio od Marina Stumula koji je na sudu to i potvrdio, no suci egzaminatori presudili su u Do-minikovu korist zabranjujuci Disini graditi na predjelu spornoga dvorišta (CD, 1908, 424-425). Prije ovoga sačuvana je jedino presuda iz 1232. godine donesena u parnici o nekom medašnom zidu (CD, 1905, 366-367). Medutim, tu parnicu nisu rješavali egzaminatori nego knez i njegovi suci, što znači da su egzaminatori stekli ovlasti u ovim parnicama izmedu 1232. i 1283. godine.
Dužnosti egzaminatora takoder su bile regulirane kapitularom (Capitulare dominorum iudicum examinatorum) koji nije sačuvan, a vjerojatno potječe još iz 13. stoljeca (Popic 2012, 48, 72). Tijekom druge polovice 14. i prve polovice 15. stoljeca u Zadru istodobno djeluju tri egzaminatora koja su se birala na razdoblje od šest mjeseci (ZS, R 116; Grbavac, 2006, 52-54). Službu egzaminatora redovito su obnašali zadarski patriciji, a priroda njihova posla tražila je da budu pismeni.
TRIBUNI
Hrvatska historiografija dosta je pažnje posvetila i funkciji tribuna u dalmatinskim gra-dovima (Klaic, 1968; Margetic, 1975; Nikolic, 2003, 125-126, 173-177; Nikolic, 2005, 3; Lonza, 2013, 1208-1209). Tijekom ranoga srednjega vijeka tribuni su prvenstveno u gradovima pod bizantskom vlašcu bili vojni zapovjednici, konkretno u Zadru vojni zapo-vjednici pojedinih gradskih četvrti (Margetic, 1975, 37). No, krajem 11. stoljeca tribun se u jednom zadarskom sporu javlja kao osoba koja prisustvuje sudskom ročištu (Margetic, 1975, 40-42, 51). Premda je u to vrijeme funkcija tribuna još uvijek političke naravi, po Margeticu je ovo bila prvobitna uloga tribuna u okviru njihovih sudskih poslova jer sam postupak tada nije voden u pisanoj formi (Margetic, 1975, 38). Počevši od 13. stoljeca tribuni se u Zadru počinju javljati i kao osobe zadužene za izvršavanje presuda iako taj posao tada nisu obavljali sami, nego zajedno s pristavima (Margetic, 1975, 40). Tijekom vremena uloga tribuna kao osobe koja izvršava presude postala je njegova glavna zadaca, pa se u 14. stoljecu u tom poslu više ne susrece nitko osim tribuna. No, Margetic je tvrdio kako su tribuni u vrijeme kada se sudski postupak počinje voditi u pisanoj formi postupno izgubili svoju prvotnu obvezu da prisustvuju proglašenju presuda (Margetic, 1975, 39), ali sudski zapisnici ga ponešto demantiraju. Tako je u drugoj polovici 14. stoljeca još uvijek aktualna obveza tribuna da prisustvuju proglašenju presuda pri čemu notari u knjigu presuda zapisuju ime tribuna kojem sud povjerava izvršenje presude (DAZd, CMC, VI, 5, fol. 63r, 64v, 72r; DAZd, CMC, V, 4, fol. 37r; DAZd, CMC, V, 10, fol. 114r, 117r).
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRADANSKIH ..., 207-224
Tribuni su često prisustvovali i zasjedanjima rektora, a sudski notari koji im nisu nazočili najčešce su rektorske presude i naloge unosili u sudske knjige po tribunovu izvještaju (DAZd, CMC, III, 1, fol. 175r).
Nadležnost tribuna samo je sporadično propisana Zadarskim statutom (ZS, lib. II, cap. LV, LXXVI, XCVIII, CXXVII, CXXVIII, CXXX; R 130), i to zato što je i njihovo djelo-vanje bilo regulirano kapitularom (Brunelli, 1906, 11-12; Popic, 2012, 47-48). Kapitular nije sačuvan, ali djelokrug njihovih poslova u drugoj polovici 14. stoljeca lako se prati kroz sudske zapisnike. Njihova glavna zadaca, zabilježena u velikom broju sudskih spisa, bila je izvršavati presude, tj. provoditi postupak ovrhe na temelju presuda gradskih sudova. Primjerice, 1. srpnja 1382. godine tribun Grgur de Botono izvještava sudskoga notara kako je po nalogu rektora izvršio presudu sudaca CMC od 25. lipnja 1382. godine koja je proistekla iz spora izmedu Krševana de Varicassis i Franje de Civalelis u vezi s dugom od 60 zlatnih dukata (DAZd, CMC, II, 3, fol. 12r-12v).
Uz izvršavanje presuda tribuni su provodili naloge i zapovijedi sudaca CMC pri čemu se redovito javljaju dva slučaja. U slučaju tuženikove ogluhe na sudski poziv tribuni su o tome izvještavali gradskoga glasnika. Glasnik je potom trebao razglasiti kako se tužitelju zbog tuženikove ogluhe dodjeljuje založno pravo nad nekom tuženikovom imovinom koja ce po isteku ogluhe poslužiti kao sredstvo naplate tražbine. Primjerice, 4. veljače 1392. godine glasnik Pavao izvijestio je sudskoga notara kako je po nalogu tribuna Franje de Gusco dodijelio Ivanu zvanom Skarsije iz Zadra založno pravo na dva gonjaja vinograda na otoku Ugljanu koji su bili vlasništvo drvodjelca Andrije zvanoga Brusač, i to zato što se Andrija nije odazvao sudskom pozivu u parnici koju je protiv njega pokrenuo Ivan (DAZd, CMC, V, 8, fol. 16r). Drugi čest slučaj u kojem se javljaju tribuni vezan je uz provedbu očevida nad nekretninama koje su bile predmet spora. Primjerice, 16. studenoga 1384. godine tribun Grgur de Botono izvijestio je notara o provedbi očevida nad vinogradom koji je bio predmet spora izmedu postolara Ivana Sasinica i Radica, kmeta Grgura de Saladinis (DAZd, CMC, II, 7, fol. 26v). Obvezu da nadziru očevid tribuni su mogli prenijeti na gradske glasnike koji su potom o svemu trebali izvijestiti sudskoga notara.
Služba tribuna takoder je bila rezervirana za zadarsku političku elitu, zasigurno temeljem tradicije i uloge koju su tribuni imali u ranom srednjem vijeku. Po jednoj novoj statutarnoj uredbi i zapisnicima Velikoga vijeca iz 15. stoljeca u Zadru su se svaka tri mje-seca birala dva tribuna (ZS, R 129; ZkZd, LCCI; Brunelli, 1882, 45). Isto je bilo i tijekom druge polovice 14. stoljeca pa se u sudskim zapisnicima ne nalaze primjeri istodobnoga djelovanja više od dvojice tribuna. No, čini se da nije postojala stalna praksa istodobnoga izbora dvojice tribuna svaka tri mjeseca. U slučaju da jednom tribunu istekne mandat ili da ga novi tribun treba zamijeniti zato što nije bio u mogucnosti obavljati povjerenu mu službu, na njegovo se mjesto birao novi tribun, ali ne do isteka mandata zamijenjenoga tribuna, nego na puna tri mjeseca. Moglo bi se pretpostaviti da je takva praksa bila uo-bičajena, osobito kada se uzme u obzir da se funkcija tribuna često povjeravala mladim članovima elite koji su tek ulazili u politički život grada. Kroz takvu praksu funkciju je uvijek obavljao jedan tribun koji je vec uhodan u službu i koji dobro zna posao, pri čemu je onaj drugi dobivao priliku da nauči posao i uhvati korak.
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRABANSKIH ..., 207-224
GRADSKI GLASNICI
Gradski glasnici u Zadru su se označavali nekolicinom latinskih pojmova. U sudskim zapisnicima glasnik se gotovo isključivo označavao kao preco (praeco), dočim se u Zadar-skom statutu javljaju i pojmovi plazarius (ZS, lib. I, cap. XXVII; lib. II, cap. XIV) i rivarius (ZS, lib. I, cap. XXI-XXVI). Kako je obrazac po kojem se pojmovi javljaju nasumičan, a ponekad se svi koriste za osobe koje obavljaju iste poslove, čini se da su bili sinonimi. Oso-ba koja je bila na čelu glasnika nazivala se gastald glasnika (gastaldio preconum).
Glasnici su obavljali različite poslove u okviru opce gradske uprave pri čemu se svi mogu svesti pod isti nazivnik - diseminacija informacija i obavijesti. Glasnici su bili za-duženi za pravovremeno i točno obavještavanje stanovništva, upucivanje svakoga poziva kolektivu (primjerice članovima Velikoga vijeca za sjednicu) i pojedincima te za izvrša-vanje svakoga proglasa na teritoriju čitave zadarske opcine po nalogu institucija vlasti.
Za zadarsku CMC glasnici su opcenito obavljali više poslova. Radi se uglavnom o po-slovima oglašavanja bez čije provedbe ne bi mogao nastati odredeni pravni učinak. Tako su tuženicima uručivali sudske pozive, a u slučaju njihove ogluhe proglašavali stjecanje tužiteljeva založnoga prava na nekoj tuženikovoj imovini. U vezi s tim glasnici su oba-vještavali tužitelje i o ukidanju toga založnoga prava kada bi se tuženici odlučili upustiti u spor. Glasnici su razglašavali i zahtjeve za bezoporučnim nasljedivanjem pokojnikove ostavine, kao i zahtjeve za održavanjem javnih dražbi te sve eventualne prigovore upuce-ne na te zahtjeve. Na kraju, dužnost im je bila upucivati dužnicima vjerovnikove ponude za otkup ovršenih stvari te opcenito ponude za otkup zaloga, a bili su ovlašteni i nadzirati očevid kada tribuni to ne bi mogli. O obavljenim poslovima glasnici su bili dužni izvije-stiti sudske notare koji su potom njihove izvještaje unosili u odgovarajuce sudske knjige.
Zbog prirode posla glasnicima je svojevrstan ured bio grad. Oglašavanje se obavljalo na javnim mjestima gdje se okupljao veci broj ljudi. Primjerice, prodaja nekretnina na javnim dražbama oglašavala se mjesec dana pred lodom na glavnom gradskom trgu te nedjeljama ujutro pred crkvama sv. Franje, sv. Dominika, sv. Nikole, sv. Stošije, sv. Krše-vana i sv. Petra na Trgu (ZS, lib. III, cap. XXXII). Iste ili slične lokacije koristile su se i za druge potrebe. Nasuprot tome, kada su glasnici o nečemu trebali obavijestiti pojedinca, a ne zajednicu, primjerice uručiti sudski poziv nekome koga u gradu nisu mogli pronaci, proglas su osim na gradskom trgu trebali izvršiti i pred kucom u kojoj je stanovala na sud pozvana osoba ili njegova obitelj.
Je li u sklopu glasničke službe postojala kakva podjela poslova teško je utvrditi. Statut o tome ne govori ništa, ali jedan primjer mogao bi ukazivati upravo na takvo nešto. Naime, 30. kolovoza 1386. godine donesena je presuda u postupku oko ostavine pravnika (giurista) Kolana koji je umro bez oporuke. Kolan je bio djed Bogdola Vidova de Rubeo koji je podnio nasljedni zahtjev. Kada je o proglašenju njegova zahtjeva trebalo napraviti zapis u sudskoj knjizi sukcesija, glasnik Antun notara je izvijestio, a notar potom i zapisao da je Antun osobno izvršio proglas jer gastalda u tom trenutku jednostavno nije bilo u službi (DAZd, CMC, VI, 5, fol. 64v). Iz toga bi se moglo zaključiti da su oglašavanje na-sljednih zahtjeva provodili gastaldi zadarskih glasnika, što dodatno potvrduje i nekoliko sačuvanih zahtjeva ove vrste (DAZd, CMC, III, 1, fol. 2r-22r).
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRADANSKIH ..., 207-224
Glasničku službu obavljali su niži slojevi gradskoga pučanstva kojima se najčešce navodi samo ime. Za razliku od funkcije suca ili egzaminatora služba glasnika nije bila staleški uvjetovana ni propisana na odredeni rok. Jedna te ista osoba mogla je raditi kao glasnik sve dok je htjela ili barem dok je posao obavljala odgovorno. Tako se, primjerice, Antun kao gastald zadarskih glasnika spominje neprekidno izmedu 1382. i 1395. godi-ne (DAZd, CMC, II, 3, fol. 8r; DAZd, CMC, V, 10, fol. 245v), glasnik Pavao Šepavac od 1384. do 1404. godine (DAZd, CMC, II, 7, fol. 23r; DAZd, CMC, III, 2, fol. 59r), a glasnik Toma čak od 1367. do 1405. godine (DAZd, CMC, IV, 11, p. 196; DAZd, CMC, VII, 2, fol. 103v). Glasnici su za svoju službu od opcine primali placu, a po jednoj novoj statutarnoj uredbi čini se da su dobivali i kucu u kojoj su za službe mogli stanovati bez placanja najamnine (ZS, R 32). Osim place glasnici su uzimali i naknadu za svaki izvršeni proglas ili nalog, a njezina visina ovisila je o tome što rade i obavljaju li posao u gradu, kopnenom dijelu kotara ili na otocima (ZS, lib. I, cap. XXII-XXVII). Ulaskom u službu glasnici nisu morali ostaviti svoje druge poslove pa se osim kao glasnici istodobno javlja-ju i kao obrtnici, ostvarujuci tako dodatne prihode. U drugoj polovici 14. stoljeca javlja se tako glasnik Šimun koji je bio i krojač (DAZd, CMC, III, 1, fol. 165r, 167r; DAZd, SZB, PP, 1, 4, fol. 13v-14r) te glasnik Juraj koji je bio postolar (DAZd, CMC, V, 10, fol. 6r).
Koliko je gradskih glasnika istodobno bilo u službi nije moguce precizno utvrditi. Jedna nova statutarna odredba govori kako je knez birao gastalda i četiri glasnika koji su za svoj posao dobivali placu, ali isto tako navodi da je glasnika po potrebi moglo biti i više (ZS, R 32). Tako se čini da broj glasnika nije uvijek bio isti i da se njihov broj mije-njao ovisno o obimu posla koji je trebalo obaviti. Primjerice, 1361. godine u zapisnicima se javlja čak sedam glasnika, 1362. godine pet, a 1367. godine opet sedam.
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRABANSKIH ..., 207-224
OFFICIALS OF THE ZADAR'S HIGH COURT FOR CIVIL ACTIONS FROM THE SECOND HALF OF THE FOURTEENTH CENTURY
Tomislav POPIC
Department of History, Centre for Croatian Studies, University of Zagreb HR-10 000 Zagreb, Znanstveno-učilišni kampus Borongaj, Borongajska 83d, Croatia e-mail: tpopic@hrstud.hr
SUMMARY
Surviving records of Zadar's High court for civil actions (Curia maior civilium) from the second half of the fourteenth century provide insight into various aspects of judicial activities and its officials. This paper illustrates the structure of that court in the second half of the fourteenth century and the scope of work of its officials as mediators in resolving disputes. Surviving records of this court show that two groups of court officials can be distinguished.
Judges of the High court for civil actions were exclusively elected as officers of this court. The court had three judges rotating every six months. During the second half of the fourteenth century judges of this court were members of Zadar's patriciate who most often did not have any formal legal education. However, during this period there were four foreigners, educated on Italian universities, who acted as judges of Zadar's High court for civil actions for a certain period of time. They were Anthonius de Marostica legum doctor, Paulus de Blanchardis de Parma legum doctor, Galeag de Surdis de Placentia licenciatus in iure civili and Anthonius de Ghisis de Fermo legum doctor.
Other officials - examinators, tribunes and heralds - were acting under the general composition of the local government system administering their duties within all town courts at the same time. Examinators had various responsibilities and those related to the High court for civil actions included substitution of ordinary judges due to the conflict of interest, managing disputes over boundaries between various real estates and disputes over improper construction work. Tribunes were responsible for the execution of sentences brought by various town courts. Both examinators and tribunes were elected from the members of Zadar'spatriciate. Activity of town's heralds consisted in announcing various notices and orders of the court without which the implementation of certain legal actions could not be carried out or could not produce legal effect. Heralds were chosen from the lower strata of urban population.
Key words: Curia maior civilium, Zadar, middle ages, judge, examinator, tribune, herald
Tomislav POPIC: SLUZBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRADANSKIH ..., 207-224
IZVORI I LITERATURA
CD (1905) - Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (Diplomatič-ki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije) (CD). Vol. III., Smičiklas, T. (prir.). Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
CD (1908) - CD, Vol. VI. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
CD (1910) - CD, Vol. VIII. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
CD (1912) - CD, Vol. X. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
CD (1913) - CD, Vol. XI. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
CD (1914) - CD, Vol. XII. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
CD (1915) - CD, Vol. XIII. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
CD (1916) - CD, Vol. XIV. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
DAZd, CMC - Državni arhiv u Zadru (DAZd), fond Curia maior ciuilium (CMC).
DAZd, SZB, PP - DAZd, fond Spisi zadarskih bilježnika (SZB), Petar Perenganus, 1365.-1392. (PP).
Karbic, D. et al. (2012): Registri Zadarskoga i Splitskoga kaptola (Registra Medievalia Capitulorum Iadre et Spalati). Zagreb, Fontes: Izvori za hrvatsku povijest, 18.
KAS, 64 - Kaptolski arhiv Split (KAS), sv. 64.
Ljubic, Š. (1868): Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke republike: knjiga 1 od godine 960 do 1335. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Šišic, F. (1904): Ljetopis Pavla Pavlovica patricija zadarskoga. Vjestnik kraljevskog Hr-vatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arkiva, VI., 1-59.
ZkZd, LCCI - Znanstvena knjižnica Zadar (ZkZd), Libri consiliorum comunitatis Iadrae (LCCI), Liber I (1442.-1480.).
ZS - Statuta Iadertina - Zadarski statut, Kolanovic, J., Križman, M. (prir.). Zadar, Zagreb, Ogranak Matice Hrvatske u Zadru, Hrvatski državni arhiv, 1997.
Ančic, M. (2009): Od tradicije "sedam pobuna" do dragovoljnih mletačkih podanika. Razvojna putanja Zadra u prvome desetljecu 15. stoljeca. Povijesni prilozi, 37., 43-96.
Barker, R. (2001): Legitimating Identities. The Self-Presentations of Rulers and Subjects. Cambridge, Cambridge University Press.
Beuc, I. (1954): Statut zadarske komune iz 1305. godine. Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 2., 491-781.
Brundage, J. A. (2008): The Medieval Origins of the Legal Profession. Canonists, Civilians and Courts. Chicago, London, The University of Chicago Press.
Brunelli, V. (1882): I Libri Consiliorum della Citta di Zara. Bullettino di archeologia e storia Dalmata, 5. (Split), 44-46, 59-61, 91-94.
Brunelli, V. (1906): Gli "Statuta Jadertina". Programma dell'I. R. Ginnasio superiore di Zara, XLIX. (Zadar), 3-35.
Brunelli, V. (1974): Storia della citta di Zara dai tempi piu remoti sino al 1409 compilata sulle fonti e integrata da tre capitoli sugli usi e costumi. Trieste, LINT.
Tomislav POPIC: SLUŽBENICI ZADARSKOGA VELIKOGA SUDBENOGA DVORA GRABANSKIH ..., 207-224
Darovec, D. (2010): Ruolo dei vicedomini istriani nella redazione degli atti notarili in rapporto ad uffici affini dell'area adriatica. Acta Histriae, 18, 4, 789-822.
Grbavac, B. (2006): Zadarski notari u 13. i 14. stoljecu. Magistarski rad. Zagreb, Filozofski fakultet.
Grmek, M. D. (1957): Hrvati i Sveučilište u Padovi. Ljetopis JAZU, 62., 334-374.
Grossi, P. (1999): L'ordine giuridico medievale. Roma, Bari, Laterza.
Grossi, P. (2010): A History of European Law. Oxford, Wiley-Blackwell.
Inchiostri, U. (1929): Di Nicolo Matafari e del suo "Thesaurus pontificum" in relazione con la cultura giuridica in Zara nel secolo XIV. Archivio storico per la Dalmazia, 4, 7. (Roma), 63-85.
Klaic, N. (1968): Tribuni i consules zadarskih isprava X. i XI. stoljeca. Zbornik radova Vizantološkog instituta, 11., 67-92.
Klaic, N., Petricioli, I. (1976): Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar, Filozofski fakultet.
Kostrenčic, M. (1930): Fides publica (Javna vera) u pravnoj istoriji Srba i Hrvata do kraja XV veka. Beograd, Srpska kraljevska akademija.
Le Goff, J. (1982): Intelektualci u srednjem vijeku. Zagreb, Grafički zavod Hrvatske.
Lonza, N. (2008): Dubrovački patriciji pred izazovom prava (druga polovica 14. i 15. stoljece). Acta Histriae, 16, 1-2., 117-136.
Lonza, N. (2013): Pravna kultura srednjovjekovne Dalmacije izmedu usmenosti i pismenosti. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 63, 5-6., 1203-1232.
Margetic, L. (1971): Funkcija i porijeklo službe egzaminatora u srednjovjekovnim komunama Hrvatskog primorja i Dalmacije. Starine, 55., 191-210.
Margetic, L. (1975): Tribuni u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim opcinama. Zbornik radova Vizantološkog instituta, 16., 25-53.
Nikolic, Z. (2003): Rodaci i bližnji: Dalmatinsko gradsko plemstvo u ranom srednjem vijeku. Zagreb, Matica hrvatska.
Nikolic, Z. (2005): Madijevci: primjer obitelji dalmatinske gradske elite u desetom i jedanaestom stoljecu. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu, 23., 1-24.
Popic, T. (2011a): Zadarski sud Curia maior ciuilium i njegovo djelovanje. Doktorska disertacija. Zagreb, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu.
Popic, T. (2011b): Izvorne cjeline srednjovjekovnih zadarskih sudskih zapisnika u arhiv-skom fondu Curia maior ciuilium. Historijski zbornik, LXIV, 2., 321-376.
Popic, T. (2011c): Zadarska Curia consulum et maris i njezini zapisnici iz druge polovice 14. i prve polovice 15. stoljeca. Povijesni prilozi, 41., 143-171.
Popic, T. (2012): Srednjovjekovni zadarski kapitulari. Povijesni prilozi, 42., 43-80.
Verger, J. (1994): Teachers. U: Ridder-Symoens, H. (prir.): A History of the University in Europe, vol. 1, Universities in the Middle Ages. Cambridge, Cambridge University Press, 144-170.