l jy: SOKOLIĆ LIST ZA SOKOLSKI NARAŠTAJ .a 19 3 6 GOD. XVIII BROJ 8-9 Izlazi mesečno. — Godišnja pretplata Din 20'— Sadržaj 1. Bratskim jedinicama................................................................210 2. Kralj Petar II u Svome sokolskom životu............................................212 3. Kralj i starešina..................................................................217 4. Šesti septembar....................................................................219 5. Petnaestogodišnjica smrti Kralja Petra I Velikog Oslobodioca . . . 219 6. Na početku školske godine novim snagama napred!....................................220 7. Gorka čaša.........................................................................222 8. Preuzvišeni biskup dr. Franjo Učelini — Sokolima...................................223 9. Veličanstveni sokolski slet u Subotici.............................................224 10. Vršimo savesno svoje dužnosti!.....................................................227 11. Naša muška i ženska sokol, vrsta na međunarodnim takmičenjima u Berlinu 229 12. V tihem domu pod Vršičem...........................................................230 13. Grad minareta......................................................................232 14. Slet Sokolstva na Jadranu..........................................................235 15. Neuspešan ribolov..................................................................235 16. Razmatranje o razmišljanju.........................................................236 17. S naraštajem kroz sokolski život — takmičenja......................................239 18. Уклето село........................................................................241 19. Naši pesnici: Mladome Kralju. — Kralju Petru II. — Sokolska mati. — Pričest moje majke. — Краљева нафора. — Поклич нараштаја. — Пролог о тридесетгодишњици Сокола у Срем. Митровици. — Srnjak u mestu. — Urica in kurica. — Martin Krpan. — Брату др. Илији Јелићу. — Sokol. — Dobri i zli. — Naš Kralj. — Sokolić pravi. — Млади Краљ - Соко! — Starešini - Kralju:- Zdravo — Дух највећег Сокола. — Skržar in mravlja. — Samoći. — Песма Соколића. — Elegična sjeta.........................................242 20. Radovi našeg naraštaja: XI olimpijske igre. — Zavet naraštaju. Simfonija Drave....................................................................252 21. Glasnik: Rad narastajskog otseka društva Konjic. — Zemja se okreće brže. — Novi svet je već star. — 10 prometnih zapovedi. — Grad bez zločinaca. — Uzroci automobilskih nesreća. — 10 »bašta srećnog detinjstva« u Moskvi. — Povez knjiga u aluminiju. — Za šalu....................................256 »Sokolić« izlazi na kraju svakoga meseca. Godišnja pretplata Din 20‘—, polugodišnja Din 10'—, pojedini broj Din 2—. Urednik: Josip Jeras, Ljubljana, Levstikova ulica 19. Izdaje Savez Sokola Kraljevine Jugoslavije (E. GangI). — Naslov uprave: Uprava sokolskih listova, Ljubljana, Frančiškanska ulica 6. Telefon br. 2312. Račun pošt. štedionice 12.943. Rukopisi se šalju na adresu urednika, pretplate i narudžbe upravi sokolskih listova. Tiska: Učiteljska tiskara u Ljubljani (pretstavnik France Štrukelj). U LJUBLJANI, AVGUST-SEPTEMBAR 1936 GOD. XVII. BROJ 8—9 Nj. Vel. Kralj Petar II — četrnaestgodišnjak ШКШ И Bratskim jedinicama Ovogodišnji rođendan Nj. Vel. Kralja naročito je svečano proslavljen u čitavom našem narodu. Naše Sokolstvo, kao i uvek, učestvovalo je u tim proslavama u punom broju. — O proslavi i značenju tog svetlog dana uputio je Savez SKJ ovaj proglas na svoje pripadnike: Danas je četrnaesti rođendan Njegovog Veličanstva Petra II, Kralja Jugoslavije. Dan je to sreće i radosti ne samo našeg Mladog Kralja, ne samo uzvišene Kraljice Majke i Kraljevskog Doma, nego i celog jugoslovenskog naroda. Dan je to svečan i radostan i celokupnog jugoslovenskog Sokolstva, dan koji nas napaja verom i ljubavlju, koji nas podiže, krepi i snaži. Proslavi toga dana pristupamo mi Sokoli s puno iskrene radosti i oduševljenja, s osećajima bezgranične vernosti i odanosti, u sokolskoj ljubavi i pobožnosti, ali i u punom saznanju današnje stvarnosti, i sa čvrstom i nepokolebljivom odlukom, da postojano i uporno, junački i hrabro, pripravni na najveće napore i najveće žrtve, kroz sve nevolje i teškoće prokrčimo puteve k boljoj i srećnijoj budućnosti našeg naroda i naše države. Naš Mladi Kralj, naš sokolski brat, nada i uzdanje jugoslovenskog naroda i jugoslovenske države, slavi danas Svoj drugi rođendan, otkako je teška sudba odlučila da u Svojim mladim godinama ponese kraljevsku krunu, koju je po milosti Božjoj i volji naroda preuzeo iza Svoga Velikog Oca, Viteškog Kralja Aleksandra I Ujedinitelja. Taj rođendan pada u vreme ozbiljnog i napornog, brižljivog i svestranog pripremanja za visoki kraljevski poziv. Jer, od danas za pet godina, 6 septembra 1941, Kralj Petar II po Ustavu po-staće punoletan. Tada će preuzeti u Svoje mlade i čvrste ruke žezlo i krunu Svojih slavnih predaka junačkog roda Karađorđevića i počeće samostalno da vrši Svoju kraljevsku vlast. Tih pet godina, do punoletnosti, provešće naš Mladi Kralj u najozbiljnijem učenju i velikim naporima, da duhovno potpuno dozri i telesno očvrsne, kako bi, naoružan znanjem i mudrošću, snažan duhom i telom, čistom dušom i rodoljubivim srcem mogao upravljati Svojim narodom i Svojom državom. U saznanju toga, jugoslovensko Sokolstvo smatra da ovogodišnji Kraljev rođendan ne može za nj biti samo dan radosti i veselja, nego treba da ima i veliko znamenje jednog izvanrednog i značajnog poglavlja u sokolskom životu i radu: objavljivanje snažne i svestrane sokolske rešenosti za delatnost na prostranom polju nacionalnog života, kako bi svome Kralju, na dan Njegove punoletnosti i preuzimanja vladarske dužnosti, pokazalo naj-lepši i najdragoceniji rezultat koji mogu da stvore naše moralne i fizičke moći i snage. Šesta glavna skupština Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije, održana 7 juna o. g., zaključila je zato, da jugoslovensko Sokolstvo za ovih pet godina koje su pred nama izvrši naročiti program rada, na čijem ostvarenju će zajednički da sarađuju: i Savez, i župe, i društva, i čete, sa svima Sokolima: članovima, članicama, naraštajem i decom. Sprovodeći u život ovaj zaključak, Uprava Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije objavljuje ovim svima, da taj program stupa na snagu na današnji Kraljev rođendan i poziva sve sokolske jedinice i sve pripadnike sokolske zajednice, da požrtvovno, predano i istrajno pristupe njegovu privođenju u delo. Na početku ovog novog sokolskog razdoblja svečano izjavljujemo, da Sokoli ostaju nepokolebljivi čuvari jugoslovenske nacionalne i državne misli, i poruke Kralja Mučenika: »Čuvajte Jugoslaviju!«. Kroz tih pet godina stavićemo sav svoj rad i sve svoje napore pod znak jačanja sokolske snage, smišljenog i konstruktivnog dela na kulturnom i materijalnom napretku našeg naroda, a u težnji da sve Sokole pripremimo za službu Mladome Kralju, kako bi se oko N jegova prestola, kada bude preuzeo Dunu kraljevsku vlast, sabrala svesna, hrabra i nepobediva sokolska vojska, sva prožeta verom u sokolske, jugoslovenske i slovenske ideale, koji uprav- ljaju svim našim mislima i celim našim delom, i koji će nas udružiti u nesalomljivu silu, ako bude ustrebalo da branimo naše narodne svetinje. Da bismo postigli taj stepen pripravnosti, moći i snage, posvetićemo svu brigu sokolskom vaspitanju svih onih koji pripadaju našoj sokolskoj porodici, i u sokolanama, i u našim sokolskim školama, tehničkim i prosvetnim, budeći u svim Sokolima naročito državljansku svest i građanske vrline, vodeći pre svega računa o vaspitanju sokolske dece i naraštaja u sokolskom duhu, obraćajući svu pažnju razvoju i napretku sokolskog života i rada na našem selu, stvarajući i našim Sokolicama mogućnosti da ravnopravno i u punoj meri sarađuju na izgrađivanju bolje, naprednije i srećnije narodne budućnosti. Sve naše javne priredbe: sletovi, javni časovi, akademije i si. otpočeće u buduće s pozdravom našoj državnoj zastavi, koja je simbol našeg narodnog i državnog jedinstva i koja nas uzdiže i daje snage za nove napore i žrtve. Za tih pet godina koje su pred nama svaka će sokolska jedinica svojom snagom i svojim sredstvima da podigne prigodan vidan spomenik, na slavu Kralja Mučenika i za sreću Kralja Petra II: podizanjem sokolskog doma. sađenjem šume u golim krševima, građenjem ceste ili puta, osnivanjem javne knjižnice, zdravstvene zadruge ili druge koje prosvetne, privredne ili sličnog bilo u kome drugom vidu, a sve to u cilju podizanja blagostanja i zdravstvene ustanove, podizanjem voćnjaka ili građenjem izvora, ili čega napretka našeg naroda. Osim tih opštih primera, još je mnogo drugih mogućnosti za polet i razmah naše radinosti; otvorena su vrata našoj inicijativi, koju će bratske župe upotpunjavati svaka na svome području, vodeći računa o posebnim prilikama pojedinog kraja. Kruna svih ovih napora biće svesokolski slet u Beogradu, kada pred Mladim Kraljem istupi silna vojska sokolskih boraca, spremna na najveće podvige i na najteže žrtve. Ovo naše zajedničko sokolsko delo, ostvareno kroz narednih pet godina, neka bude skromni izraz naše duboke zahvalnosti Kralju Mučeniku, Narodu i Otadžbini. Neka bi u njemu do punog značaja došle naše sokolske i nacionalne snage pri ostvarenju narodne obnove i novoga, radosnoga, poštenoga radinoga života na temeljima Aleksandrove Jugoslavije i u znaku njezine najveće nade — našeg Mladog Kralja. I kada na današnji dan u duši ponavljamo zakletvu ljubavi, odanosti i vernosti koju smo svome Kralju položili Prvog decembra 1934, mi joj dodajemo obećanje, da ćemo svi zajedno i svaki za sebe tih pet godina ispuniti najintenzivnijim sokolskim radom, tako da naša jugoslovenska sokolska vojska u potpunoj pripravnosti, duhovnoj, moralnoj i fizičkoj, dočeka dan Kraljevog punoletstva pod geslom: Jugoslovenski Kralj, Jugoslovenski Narod, jugoslovenska Otadžbina. Neka živi i neka se razvija u toplom zagrljaju Svoje uzvišene Majke naš dragi sokolski brat, Njegovo Veličanstvo Petar II, Kralj Jugoslavije! Neka živi slavni i junački Dom Karađorđevića! Neka živi naš dobri i hrabri jugoslovenski Narod! Neka živi naša lepa i prostrana domovina, Kraljevina Jugoslavija! Neka živi jugoslovensko Sokolstvo! Zdravo! Beograd, 6 septembra 1936. SAVEZ SKJ Kralj Petar II u Svom sokolskom životu Naš ljubljeni starešina, naš Mladi Kralj Petar II, prihvatio je Sokolstvo sa svim žarom Svoje mladenačke ljubavi, svom dušom i svim srcem. Prigrlio je Sokolstvo i sokolsku ideju u svoj svojoj dubini i širini i prema njoj se On uzgaja i živi. Kraljevska sokolska porodica Naš narodni Vladalački Dom tesno je povezan uz Sokolstvo. Već pokojnog Viteškog Kralja Ujedinitelja kao prestolonaslednika bivše Kraljevine Srbije vidimo po sokolskim sletovima i sokolskim priredbama; zanima se za Sokolstvo, podupire ga i radi na njegovom širenju. U oslobođenoj i ujedinjenoj Jugoslaviji poklanja blaženopočivši Viteški Kralj Ujedinitelj naročitu pažnju našoj viteškoj sokolskoj organizaciji. Svoju Decu upisuje u beogradska sokolska društva (Matica i Soko I), a nakon raspuštanja plemenskih sokolskih organizacija i osnivanja jedinstvenog jugoslovenskog Sokolstva 1929 godine, postavlja na čelo Saveza SKJ Svoga prvorođenog Sina, današnjeg našeg Kralja. Svuda gde je god mogao pok. Kralj Aleksandar manifestovao je tu Svoju veliku i istinsku ljubav prema nama Sokolima. Sokolstvo Mu je duboko priraslo srcu. Kolike sokolske zastave i srebrne lovorove vence nam je poklonio, kolike lepe reči nam je uputio. Teško bi bilo nabrojiti samo ono, što su široki sokolski i narodni slojevi na svoje oči videli, a koliko je toga ostalo nepoznatoga. A kruna sve te pažnje i ljubavi bilo je postavljanje tadanjeg mladog Prestolonaslednika Petra za starešinu celokupnog jugoslovenskog Sokolstva. Viteški Kralj Ujedinitelj je hteo da našom zemljom vlada Kralj-Soko, Soko po uzgoju i osećaju, Soko duhom i telom. Neocenjivo je to priznanje sokolskoj misli i ispravnom i nesebičnom sokolskom radu. I zaista želja će se Velikog Kralja ispuniti, jer uzgajamo Kralja-Sokola, ptića-sokolića. Nj. Vel. Kralj Petar II među Svojim vršnjacima — Sokolima Kralj — vežbač Svi smo videli kako naš Mladi Kralj s veseljem i ponosom oblači sokolsku odoru, i to u najsvečanije dane. Na Njegovim bistrim očima opaža se neopisivo veselje, na Njegovim licima sja sreća. Ali Njegovo sokolovanje ne sastoji se samo u tome. Ne! On je Soko u pravom smislu reči. On vrši sve sokolske dužnosti kao i svaki drugi ispravni Soko, On živi po sokolskim načelima, On sa svakim ophodi pravim sokolskim bratstvom, a On i redovito vežba po našem sokolskom sustavu, podučavan i vođen našom sokolskom braćom. Naš Mladi Kralj počeo je da vežba po sokolskom sustavu već u Svojoj šestoj godini. Razume se to su bile vežbe, koje vežbaju naša sokolska deca. Ali tako se je moralo početi, jer sokolski telovežbeni sustav ne poznaje skakanja. Takvo se je vežbanje nastavilo sve do Njegove desete godine, kada je pošao na srednjoškolske nauke u London, da se odatle vrati, posle pogibije Njegovog Viteškog Oca, kao Kralj Jugoslavije u Beograd, gde nakon toga ponovno nastavlja vežbanjem sa svojim sokolskim drugovima, svojom sokolskom braćom iz beogradskih sokolskih društava. Dodeljen Mu je kao telesni uzgojitelj naš poznati stručnjak brat Ivan Kovač, koji je sastavio i naročiti plan za Kraljevo telesno vežbanje. Tako naš Mladi Kralj redovito vežba u Svojim sokolskim hlačicama sa Svojim drugovima vršnjacima iz Sokola II iz Beograda na Dvoru Dedinje. Prema nacrtu vežbanje se vrši pet puta sedmično i to izmenično telesno vežbanje i igre. Laka atletika je isto tako na redu, a i sve druge vežbe bilo proste bilo na spravama, kojima se postizava telesna jakost i izdržljivost, okretnost duha, smisao za lepotu, jačanje značaja i druželjublja. U Dvoru na Dedinju uređeno je naročito vežbalište, koje obuhvata površinu od 100 m širine i isto toliko dužine. Vežbalište je obrašćeno mekom travom, između koje se vijugaju bele peskovite stazice, staza za trčanje, mesta za skakanje i druge igre. Uz ovo glavno vežbalište još su i druga za razne igre kao: hokej, kriket, odbojku i nogomet. Tu provodi naš Mladi Sa sokolskog logorovanja na Bledu: Nj. Vel. Kralj Petar II u poslu pri gradnji mostića preko Save Kralj i starešina Svoje sokolsko vežbanje u društvu jedanaestorice Svoje braće naraštajaea. Među ovom četicom sokolskih naraštajaca nema nikakve razlike. Tu vežba Soko-Kralj, a uz Niega njegov sokolski brat sin siromašnog beogradskog radnika. Po vežbi je tuširanje, a nato rastanak. Mladi Kralj odlazi u Svoju radnu sobu da se sprema za svoje školovanje, a mladi beogradski naraštajci polaze svojim kućama veseli i radosni, što su proveli nekoliko veselih trenutaka u društvu sa svojim Kraljem-Sokolom i bratom. Drugog dana isti ili novi raspored, već prema nahođenju brata Kovača. I uvek vlada među ovim sokolskim naraštaj cima u kraljevskom dvorcu De-dinju ljubav, bratstvo, srdačnost. A ta sokolska vežbanja ne prekida naš Mladi Kralj niti zimi, niti za sunčanih letnjih dana. Kad nastupi školski raspust odlazi naš Mladi Kralj na odmor bilo na more ili na Bled. Tamo On nastavlja istim marom Svoje sokolsko vežbanje. Skupi grupicu Svojih vršnjaka-Sokola, i nastavlja vežbanjem u plivanju i veslanju, jedrenju i ribarenju. Ta telovežba ili sport na vodi i moru tako Mu se sviđa. I u tim vežbanjima pokazuje odličan napredak i izdržljivost, kao i u zimskim sportovima smučanju, klizanju i sankanju. Kralj-Soko u prirodi pod šatorskim krilima Naš Mladi Kralj veliki je prijatelj prirode, života na suncu, vazduhu. Ove godine proveo je naš Mladi Kralj, u društvu sa sokolskim naraštajcima, nekoliko veselih i slobodnih dana u prirodi, daleko od stegnutosti i velikog sveta, pod običnim šatorskim krilima. Bio je učesnik sokolskog naraštajskog logorovanja na Bledu. Za to logorovanje bio je spremljen nacrt prema kome se je imao odvijati rad i život u logoru. Uz izlete, plivanje, veslanje, pecanje i streljanje imali su ovi mladi taborićani da podignu i jedan mostič preko Save. Ništa nije bilo namešteno u ovom živom logoru. Živelo se je vojnički. Naraštajci su sve sami obavljali: i kuhali, i dežurali, i pospremali, i čistili, i brinuli se za red, točnost i disciplinu u logoru. I Mladi Kralj se je neobično Sa sokolskog logorovanja na Bledu: U Sokolu su svi jednaki: povečuje ih ljubav i bratstvo. I našeg Mladog Kralja vidimo kako radi medu Svojom braćom naraštajcima Sa sokolskog logorovanja na Bledu: Nj. Vel. Kralj Petar II radi na uređivanju puteljaka Sa sokolskog logorovanja na Bledu: Naš Mladi Kralj sa Svojom braćom naraštajcima uređuje okolinu logora veselio toj logorskoj stezi; i On joj se je pokoravao kao i svaki drugi. I kopao je, i nosio kamenje, i čistio logorište, i kuhao, i stražario. Ni u čemu se nije razlikovao od drugih, jer je i blagopočivši Viteški Kralj Aleksandar naredio, kad je naš Mladi Kralj stupio u I razred osnovne škole, »da između Petra i ostale dece ne sme da bude razlike u dužnostima«. U dužnostima ne sme On biti zadnji nego prvi. I kad bi došlo vreme počinka, kad je utihnula vreva veselog tabora, kad je bledi mesec prosuo svoje srebrne zrake i na ovo veselo sokolsko naselje, skupili bi se oko vatre mladi Sokolići sa svojim Kraljem Sokolom-naraštajcem, i pričahu priče iz naše narodne povesti, zgode i nezgode naših narodnih legendarnih junaka хг, priča i narodnih pesama. To ih je opajalo i potstrekivalo da i oni postanu veliki, slavni i korisni sinovi svog naroda i svoje domovine. Kralj — sokolski brat Naveli smo samo nekoliko momenata iz Kraljevog sokolskog života, ali već iz tih sličica vidi se kako naš Mladi Kralj voli Svoje Sokole. On je s njima pravi brat. Bratski s njima živi, bratski se ponaša i bratski se uzgaja. Nikada On nije pravio razlike među Svojim vršnjacima Sokolima, jer je pravilno shvatio pojam sokolskog bratstva i jednakosti, a to je i prirođeno našoj slavnoj Dinastiji Karađorđevića. * Eto, takav sokolski život provodi naš Kralj-Soko. I naš Kraljevski Dvor brojčano je malena sokolska četica, ali svojom čestitošću, ispravnošću i predanošću sokolskoj misli, on je nesvladivi grad, podignut sokolskim mišicama, odgojen sokolskim samopregorom, požrtvovanjem i ljubavlju prema svom narodu. Malena je ova četica, al je hrabra: Petar, Kralj naš, Tomislav i Andrej, kraljevići naši, Nikola i Aleksandar, prinčevi naši, — to je alem kamen u velikoj našoj sokolskoj kruni, to je naša sokolska Dinastija. Sa sokolskog logorovanja na Bledu: Nj. Vel. Kralj radio ie sve poslove kao i ostala Njegova braća — Sokoli. Uređivanje fogoriita Jovan Udicki, Srem. Mitroviča: Kralj i starešina Proslavili smo rođendan našeg Mladog Kralja. Mi smo ovu slavu dvostruko proslavili. Proslavili smo je ne samo kao slavu Kraljevu, nego i kao slavu našeg sokolskog starešine. Samo je sobom došlo, a valjda i po opredeljenju i višoj sili našeg narodnog Genija, koji upravlja sudbinom našega naroda, da na čelu našeg Sokolstva bude naš Mladi Kralj i još za života blaženopočivšeg Kralja Ujedinitelja, Oca Njegovoga, došao je On na čelo naše sokolske organizacije. Jugoslovenski Soko uvrstio je u program svoga rada i negovanje kulta Dinastije Karađorđevića. Nije to učinjeno iz neke građanske obaveze samo prema zaslužnoj Dinastiji, nego što je u toj Dinastiji sokolska ideja našla svoga zatočnika, svoje poreklo, svoj pravi smisao i indentičnost svojih nastojanja i svoga rada. Osnivač slavne Dinastije Vožd Karađorđe podiže ustanak, da svome narodu vrati izgubljenu slobodu. Sloboda je bila prva i glavna potreba, da se naš narod podigne i razvije i gospodarski, i ćudoredno, i telesno i duhovno. Ta sloboda to su krila sokolska, koja su nas dizala u visine velikih pregnuća i sviju naših stremljenja. Potomci Velikoga Vožđa: Sin, Unuk i Praunuk nastavljali su delo Njegovo, ne zaustavljajući se ni koraka i ne poznavajući reč »natrag«, već držeći se uvek samo reči »napred« i u tome znaku ostvariše vekovima priželjkivane ideale našega naroda. Sve težnje našega naroda naglašavane u prošlosti našoj dobile su u Dinastiji Karađorđevića svoga najizrazitijeg stvaraoca i tim uticajem tri plemena naša ujediniše se u jednu snažnu i moćnu zajednicu. Čisti slovenski osećaji nikada nisu slavne Karađorđeviće udaljavali od interesa velike slovenske zajednice i sav rad Njihov bio je u skladu s tima interesima, lebdeči im pred očima cilj: jako Slovenstvo i jedinstvena slovenska zajednica, što je u punoj saglasnosti s današnjom našom sokolskom mišlju. I kada je Majka Jugoviča poželela oči sokolove, lako je mogla da prežali devet Jugoviča i starog Jug - Bogdana, jer je tim očima sagledala daleku budućnost, koja je našla svoga izražaja u dobu slavnih Karađorđevića, koje je osvetilo sve žrtve, rasejane po svima krvavim bojištima. Sokolska misao u punoj svojoj sadržini jednaka je misli, koja je rukovodila Velikog Karađorda i Njegove vrsne potomke u životu i radu Njihovom. Naša sokolska misao postojala je i u davnoj prošlosti našoj, no ona nije bila samo u ovakvom okviru, kakav je danas dobila u o'bliku jedne lepe i smišljene organizacije. U našoj slavnoj Dinastiji nalazimo sav spoj naše slavne prošlosti i u Njoj je oličenje sviju napora i samopregora cele naše nacije i svega što je ona postigla. U Njoj je izražena veza celokupne duhovne snage našega naroda od najstarijih vremena sve do danas, iz koje je proistekla i snaga koja je utelovljena u Sokolstvu. 1 kada je na čelo Sokolstva došao naš Mladi Kralj Sokolstvo je preko Njega u sebe unelo sva ona pregalaštva, sve naše borbe i sve letpe tradicije iz prošlosti, što je sve oličeno u našoj slavnoj Dinastiji. 1 prigodom proslave ovog rođendana Nj. Veličanstva Petra Drugoga, našega starešine, mi smo svesni, da ćemo najbolje poslužiti svome narodu i svome Kralju, ako budemo iskreno i odano služili nacionalnoj ideji. Naše Sokolstvo prihvatilo je za bazu svoga rada nacionalizam i ono daje punu garanciju za snaženje i države i kralja i naroda, tim svojim radom. Sokolstvo pohranjuje svetle primere i legendarne tradicije naše slavne prošlosti i njima vaspitava pripadnike svoje. Ništa nema bez Ljubavi prema otadžbini i naciji. Svaki rad treba na tome da se zasniva i to je jedan od glavnih principa našega Sokolstva. Mi nikada ne smemo zaboraviti reči Viteškog Kra'lja Ujedinitelja: »Čuvajte Jugoslaviju!« Mi ćemo je čuvati Sokolstvom. Sokolstvo kao pojam svega što je najbolje i koje je uvek bilo latentno u našem narodu postojalo, još рте Tirševog Sokolstva, u vaspitnim recima naših majki: »Budi mi, sine, soko!« — i u reči »soko«, u narodnim pesmama, davalo nam je uvek pozitivne rezultate u svakom narodnom pothvatu i i tako smo postigli oslobođenjem i ujedinjenjem pobedu naših vekovnih želja i stremljenja. Zato nam je potrebno da se što više oslanjamo na Sokolstvo. Ne treba nacionalizam procenjivati po onima, koji ga s fotelja propo-vedaju, nego po onima, koji ga po gudurama i zabitim mestima šire i ispo-vedaju. Ne treba ga procenjivati po onima koji ga eksploatišu u svoje lične materijalne svrhe, nego po onima, koji za njega stradaju i podnose žrtve. Svako požrtvovanje zaslužuje da se ceni i uvažava, a požrtvovan je za otadžbinu iznad svega, a najviše ako je ono podneto u smislu one sokolske nauke: bez koristi i slave. Potrebno je da se to i ovom prilikom navede i spomene, da se uvidi koliko nam je Sokolstvo potrebno, pa da ga se držimo i da ustrajemo s njime u svakoj borbi, koju nam današnjica nameće i iz koje treba uvek da izađemo kao pobednici. Tako ćemo najlepše manifestovati svoje lepe želje, koje gajimo prema svome Kralju i starešini. Tim našim željama pridružujemo i želje, da Njegovoj uzvišenoj Majci Kraljici dade Bog u izobilju potrebne snage, da Ga spremi, da lako i mudro produži i učvrsti delo Svoga velikoga Oca, da svoj jugosloslavenski narod povede moćnom snagom sokolskom putem sreće i svakog napretka, pa da naša otadžbina cveta i napreduje uvek i do veka. Ziveo Kralj! Zdravo! Šesti septembar Nema Sokola nema Jugoslovena koji ne bi znao što mu nosi ovaj dan! To je veliki praznik ne samo nas Sokola, već celoga naroda jugoslovenskoga, kada slavimo rođendan Prvoga Sokola Nj. Vel. Kralja Petra Drugog Kara-đorđevića. Od Đevđelije do Triglava, od Subotice do Ulcinja zadrhtalo je srce naše od radosti. Hvalili smo Bogu, da je naš Mladi Kralj opet za godinu bliži onome danu, kada će u punoj meri moći da preuzme na Svoje mlade pleće teški teret vladarske dužnosti, kao Kralj svih Jugoslovena, kao vladar velike i moćne Kraljevine Jugoslavije. Gorke je boli prošao u životu. Nije Ga taknulo proleće mladosti, jer ostaje bez Oca Svoga... Uzlazi na prestolje Otaca, da uz pomoć Svoga naroda, u punom obimu kad bude punoljetan nastavi gde On prestade, kad u Marseju pade, ostavljajući nam u amanet svima, da čuvamo Jugoslaviju ... Dužnost je naša da je čuvamo i sačuvamo onakvu, kakvu ju je On stvorio: moćnu i jedinstvenu, da ju tako\u predamo u ruke Njegova Sina, vladara našega, bogomdanog i voljom narodnom određenog da stupi na presto Otaca Svojih. Kao i lanjske godine i ovog su leta na Šestog septembra bili Sokoli svi duhom okupljeni u jednoj misli, upućenoj preko Oplenca na Presto Kara-đorđevića pred noge Mladoga Kralja, kome su sa zakletvom kliknuli: Mi smo, Kralju, Tvoji! Mi smo vemi Tebi i Jugoslaviji! Za Tebe, za jedinstvo, za slogu i slobodu mi živimo i ginemo. Čuvamo svoje. Ne tražimo tuđe! Pa i preko Sokolića kličemo svome Kralju: Živeo Kralj Jugoslavije Petar Drugi! Živeo ceo Kraljevski Dom Karađorđevića! Živela Jugoslavija! Petnaestgodišnjica smrti Kralja Petra I Velikog Oslobodioca Dne 16 avgusta setili smo smrti našeg velikog Kralja Petra I Velikog Osloboditelja, najuzornijeg i najdemokratskijeg kralja u Evropi. Prognan iz male Srbije još u Svojem detinjstvu On proživljuje Svoju mladost u Švicarskoj baveći se književnošću i učeći gradivo, što će Mu biti potrebno kao vladaru jedne male demokratske i slobodne države. Hrabro se bori u francuskoj vojsci protiv Nemaca, odgaja Svoju Decu i sprema Ih za njihove buduće pozive. 1903 godine srpska Ga Narodna skupština jednoglasno bira za svog Kralja. To je bio prvi slučaj u povesti, da jedan narod jednoglasno bira svoga kralja. Pokojni Kralj Petar mnogo se patio za Svog života. Prognanstvo, skroman život, ratovanje u nemačko-francuskom ratu, četnikovanje u Bosni i Hercegovini i napokon ponovna kalvarija za vreme svetskog rata. Ali Veliki Kralj nije klonuo duhom, nikada nije klecnuo niti se sagnuo niti pred kime. Jedino je verno služio Svome narodu. Narod i država bili su mu iznad svega. Dobrobit i sloboda naroda vodili su Ga za čitavog Njegovog života. Značajne su Njegove reči, koje je izustio 1917 godine u izagnan-stvu, a koje govore o Njegovim kraljevskim mislima, težnjama i zadaćama. Rekao je između ostalog i ove značajne reči, koje su Mu bile pred očima u svem Njegovom delovanju: — »Kao Kralj ja sam imao jednu jedinu dužnost, da budem izraz volje i želja moga naroda, koji me je izabrao za svoga kralja. Ti ideali moga naroda težili su, da Srbin živi u svojoj zemlji u miru i po svome nahođenju. Moj narod je voleo svoja polja, zelene šume i krševe i nije želio ništa tuđe. Ideal moga naroda beše da obrađuje svoju bogatu zemlju, a to je znao tako lepo da radi i bio je srećan u svome radu. Moj narod je bio, pa i danas je, mudar zemljoradnik i ljubitelj prirode. Dopustite da udarim na ovo naročito glasom: naša prva želja bio je mir. Druga naša želja je bila, da poboljšamo sudbinu one naše braće po krvi, koja su tako dugo bila zarobljena pod surovim turskim režimom, kao i pod nasilničkim režimom Austrije. Pre nego što završim svoj govor, dopustite mi da svečano izjavim ovo: »Jedina moja želja kao srpskoga Kralja jeste: da vidim sav moj narod: Srbe, Hrvate i Slovence slobodne od njihovih ugnjetača i ujedinjene u jednu državu.« Slava Velikom Kralju Osloboditelju! Vilko: Ka početku školske godine novim snagama napred! Posle ugodno provedenih školskih praznika, koje ste vi, naraštajci naši, svaki na svoj način provodili kako ste najbolje umeli i znali, skupili ste se oipet u krilo naše sokolane, da udvojenim snagama nastavite svoj sokolski rad. Da nastavite onaj rad, koji ste pre kratkog vremena ostavili, kad ste se razišli diljem cele naše lepe domovine, gde ste neki uživali u velegradskom životu, koji munjevitom brzinom okreće i pokreće ljude, automobile, tramvaje i celi život, divili ste se toj jurnjavi, vrevi, buci koje zahteva svakodnevna potreba toga grada, koje zahteva život. Tu se. upravo juri za životom. Drugi su bili opet rasejani po našim belim selima sretajući tamo život pri težačkim radovima, koji se odvija polagano rekao bi upravo spoiro, ali ipak veselo i s pesmom. Pesma prati vazda naše selo. Tu se ona rodila, tu je ona sačuvana, tu ona živi. Nema tu modernih šlagera, već pesma koja je prenesena s poko-lenja na pokolenje, s oca na sina, s deda na unuka. Tu su one kosačke, žete-lačke, kraljičke, dodolačke i druge. To je čista narodna pesma. Neki zađoše pod debele sene i guste košnje gorskih krajeva, neki su na sunčanom jugu uživali u plavetnilu našeg Jadrana. Jedni su se provlačili krševitim predelima, drugi su prolazili udobnim ravnicama i poljanama preko cvetnih livada. Bilo vas je sigurno po svim našim rekama, jezerima, ravnicama i goirama. Bilo vas je na moru. S dana u dan sretali ste život od bele zore, kad sunce prospe na vas prvo svoje zrake, pa do kasno u noć, kad je već davno nestalo poslednjih zlatnih trakova njegovih. Sretali ste život, promatrali, gledali i živili njime. Niste li možda pronikli u srž toga života? Niste li si vi prestavili taj život drugačijim? Kad bi se tu i tamo učinilo ovo ili ono, kad bi se što izme-nilo, popravilo ili uvelo novo po vašem shvatanju možda bi taj život bio mnogo ugodniji, lepši i veseliji. Možda bi baš ti mogao izvesti to delo, koje očekuje svog neznanog junaka, da ga ostvari. U narodu je mnogo potreba, mnogo nerešenih zadataka. Dela čekaju ostvarenje. Narod čeka. Čeka svoje naraštaje. Na mlađima svet ostaje. A ti, naraštaju, pregni novim snagama na rad zadojen ljubavlju za svoj narod. Naraštaju prošli su dani odmora. Na rad! U sokolane! Narod čeka. A sve ono što učiniš za narod učinio si i za sebe. Ni jedan čas ne sme da te nađe dangubeći. Snivaj, radi, gradi! Prelomi, preskoči, izgradi! Veliko je delo. Narod čeka! Samo ćeš tako biti od koristi svome narodu i svojoj domovini. Ne očekuj, ne traži nikak\e nagrade za uloženi trud i rad. Narod ne može platiti, nitko ne može takvo delo nagraditi. Najlepša dela na svetu ostala su nenagrađena. A ta nenagrađena deJa zaista su najlepša dela među čovečan-stvom. Veliki ljudi, velika dela ostaju večno nenagrađena, samo zahvalnost budućih pokolenja jedino su priznanje, nagrada i plata. A ti, naš sokolski naraštaju, koji radiš »bez slave i koristi« jačaj se, uči se, radi, stvaraj, da uzmogneš kroz Sokolstvo usrećiti ceo svoj narod. Pazi, da se tom srećom tvoga naroda uzmogne okoristiti celo čovečanstvo. Dakle na početku rada, na početku nastavljanja našeg sokolskog rada, budi svestan, dragi naraštaju, da sve ono što učiniš dobiro je ili zlo, na korist ili štetu. Onda je uvek bolje, da činiš dobro koristeći tim nekomu, nego da činiš zlo ne koristeći nikomu, no ubijajući time sebe. Na tvom putu, kojim polaziš krajnjem cilju, neka ti vazda svetle luči najboljih sinova tvoga naroda, jer ćeš samo tako moći slediti stope njihove. Rad je težak, početak još teži, ali izdrži, ne kloni, bori se! Preko Golgote trnovitim putem dolazi se cilju, a ne ležeći na neku dušeku. Ne očajavaj pri prvom neuspehu, već udvojenim silama upri još jače i moraš pobediti. Samo još jedno — na svakom radu neka te prati ljubav i oduševljenje. Pa nema te sile, nema te moći, koja bi te mogla sprečiti, da dopreš do cilja izgrađujući započeto delo i ostvarajući svoje ideale. Zato, naraštaju, odmah u početku pregni svim snagama napred i samo napred ni koraka nazad! Brat Vadnov pri seskoku z droga Brat Primožič v stoji na eni roki na bradlji 221 Gorka čaša (Iz moje pesimističke beležnice) Sestri Milici B., Novi Sad. 1 U Tolstojevom dnevniku našao sam beležaka nad kojima sam plakao kao dete, a u istoj toj debeloj knjizi bilo je i rečenica, koje su moj duh uspinjale do samopregora, do sunca i do Boga. I otuda dolazi da se i u mojem »Dnevniku« pogdegde nađe po koja tužna misao kao otsev teških momenata ili tuge i patnji u srcu. Stoga te, sestro, s ostalom braćom i sestrama, molim da se ne pustiš pod uticaj ovih bolnih zapisa, koje beležim tek radi toga da se ojačam za teške dane koji uvek mogu čoveka u životu da susretnu. 2 Živeti bez naočara gorko je, ali pošteno; zato danas svet s tolikim oduševljenjem navlači na lice maske i obrazine svakojakih boja. To je danas došlo već toliko daleko da je uopšte smešno bez maske izaći na ulicu i u društvo. Ne samo što je smešno, nego je i nepojmljivo opasno. 3 Ići kroz život bez fantazije i refleksije, primati i gledati svet u najgrubljim njegovim otsevima i bojama, to je jedini način da čovek poštedi svoj osećaj od razočaranja i poniženja. Treba dobro zapamtiti da se život ne sastoji iz uživanja, nego baš naprotiv: iz patnji i bolova. 4 Sreća na ovome svetu potpuno je nemoguća ako je tražimo u stomaku i uživanjima, u zabavama i velegradskoj jurnjavi i dernjavi; to je, naprotiv, najsigurniji put u večita stradanja i nesreću. Istinska sreća krije se baš tamo gde su ljudi najmanje skloni da je traže: u samima sebi. To je opazio već i Cezar: »Felicitas sibi suffitientium est!« — (»Sreća je kad je čovek sam sebi dovoljan!). 5 Najviše je nesrećan onaj ko suviše veruje da ima prava na sreću, pa otuda proizlazi nama veoma poznata spoznaja o tome da baš među materijalnim bogatunima nesreća savija svoje gnezdo mnogo češće nego u sirotinjskim domovima. To je znak uzvišene pravičnosti kojom nas obasipa majka priroda. Treba biti jak da ne žudiš za srećom i ona će sama doći kad je budeš najmanje očekivao. To je mudrost života. 6 Postojao zagrobni život ili ne, smrt je u svakom slučaju odlazak u bolje. Smešan je uopšte strah pred smrću jednako kao što bi smešno izgledao čovek, koji bi s jezom pomišljao na ono vreme kad on još nije postojao. Jedan vek pre današnjega danas ja nisam bio i jedan vek posle današnjega danas ja također neću biti, pa čemu onda strah, čemu patnja i suludo beža-nje od onoga što neminovno, silom prirodnih zakona, ima i mora da dođe? Absurdum. Preuzvišeni biskup dr. Frano Učelini — Sokolima Meseca avgusta o. g. stupio je u devedesetu godinu svog života naš veliki nacionalni borac i veliki prijatelj Sokolstva preuzvišeni biskup bokokotorski dr. Frano Učelini - Tice. Tom prilikom čestitali su mu devedesetgodišnjicu života dubrovnički Sokoli. Veliki biskup odgovorio je Sokolima ovako: — Časna moja braćo Sokoli! Vi najbolja naša uzdanico narodna, čuvajte i visoko dižite onaj sveti barjak, koji Vam je poklonio naš pokojni Kralj! Jugoslavija iznad svega! Danas se govori o velikom srpstvu i velikom hrvatstvu, a sutra će se možda govoriti o velikom crnogorstvu. Što će nama to? Zar nama Jugoslavija nije najveća? — Čuvajmo ovo blago, koje imamo! Mi kao slobodni i ujedinjeni narod značimo nešto u svetu, a značićemo još i više. Pogledajmo istoriju Nemaca i Italijana. Što bi oni danas bili da se nazivaju starim pokrajinskim i plemenskim imenima? Ja sam već s jednom nogom u grobu, a Vi ćete doživeti Jugoslaviju srećnu i snažniju. Ustrajte u tom poslu i svi treba da radimo za Kralja i Otadžbinu! Moji mili Sokoli! Jačajte se i množite na korist i sreću jugoslovenskog naroda! — Zar nam nisu ove lepe i velike reči velikog biskupa dovoljno priznanje i dovoljan potstrek za naš daljnji uzvišeni rad? Sokoli pozdravljaju velikog biskupa i rodoljuba u njegovom domu na Lopudu Veličanstveni sokolski slet u Subotici Pokrajinki sokolski slet u Subotici uspeo je iznad svakog očekivanja. Nećemo se poduže zadržavati na opisivanju svih nastupa i priredbi, koji su održani u okviru sletskom, jer je i vreme već prilično poodmaklo, nego ćemo samo u glavnim potezima prikazati sam njegov tok. Glavni sletski dani bili su 28 i 29 juna. U 11 sati pre podne 28 juna održan je vidovdanski pomen u amfiteatru Sokolskog doma, gde su otpevane mnoge nacionalne pesme i održani patriotski i prigodni govori. Pomen je završen pevanjem sokolske himne »Hej Sloveni«. Iza pomena svrstala se pred Sokolskim domom dugačka sokolska povorka, predvođena pretstavnicima Slovenskog Sokolstva i funkcionerima našeg Sokolstva, i krenula prema Erio-ovom trgu, gde je posađena Slovenska lipa. Sav taj prostor i okolica bili su puni naroda, koji je živo odobravajući pratio tok oko polaganja zemlje na mogilu pred Slovenskom lipom. Iza prigodnog govora otsvirana je himna »Hej Sloveni«, a nato su jedinice polagale zemlju pred Slovensku lipu. Prvi su položili zemlju naša braća Istrani. Javna vežba počela je zbog kiše s malim zakašnjenjem, umesto u 16 u 16,45 časova. Već mnogo ranije od toga bilo je sletište puno Sokola, Sokolića i prijatelja Sokolstva, koji su došli da prisustvuju ovoj sokolskoj svečanosti. Stadion, vrlo ukusno okićen, davao je naročit dojam. Pre samog početka javne vežbe došao je na sletište zastupnik Nj. Vel. Kralja divizijski general g. Vojislav Petrovič, koga je na ulazu pozdravio starešina Sokolske župe Novi Sad br. dr. I. Pavlas. Na počasnoj tribini okupili su se pretstav-nici našeg, češkoslovačkog, ruskog i poljskog Sokolstva, bugarskih Junaka, kao i pretstavnici vlasti i vojske te nacionalnih udruženja. Nato se je počeo da odvija sam raspored javne vežbe, u kome su uzeli učešća sva ođeljenja vežbača i vežbačica, naši seoski Sokoli, naša narodna vojska, češkoslovačke Sokoliće i ruski Sokoli i Sokoliće. Pred postrojenim Subotica — Članice — sletske vežbe Vojska i mornarica vežbačima i vcžbačicama govorili su o značenju ovog sleta i o zadaći Sokolstva g. Ministar za fizički odgoj naroda, pretstavnik bugarskih Junaka brat dr. Minev i starosta novosadske župe brat dr. 1. Pavlas. Tom prilikom predale su jedinice novosadske župe krasnu zastavu svojoj župi, što je jedinstven primer u našem Sokolstvu. Sve vežbe odlično su uspele, a naročito je odobravanje ubrala naša kopnena vojska i naša mornarica sa svojim poznatim skladbama od br. Kovača. Poslednja točka javnog nastupa bila je sletska scena »Hej Sloveni«, u kojoj je nastupilo 2065 pripadnika Sokolskog društva Subotica i 400 vojnika subo-tičkog garnizona. Osnovna misao ove scene je: Kroz Sokolstvo Slovenstvu. — Ovaj javni nastup, kao i sletska scena, odlično su uspeli, a nato se je narod oduševljen onime što je video, razišao. 29 juna pre podne bila je divna sokolska povorka. Subotica je bila načičkana zastavama, sagovima i cvećem. Sve je bilo na ulicama. Ogromno oduševljenje, pozdravljanje i zasipanje cvećem. U povorci je bilo 11 glazba i 162 sokolske zastave te i oko šest tisuća Sokola i Sokolića u svečanim odorama i narodnim nošnjama. Pred Sokolskim domom, gde se je zaustavila povorka, održao je oduševljen govor brat Engelbert Gangl. Odatle su upućeni pozdravni brzojavi Nj. Vel. Kralju. Govorio je i Ministar za fizičko vaspitanje naroda, a prisutne je pozdravio u ime grada Subotice njen načelnik br. Ivandekić. Zahvalili su pretstavnici češkoslovačkog, ruskog i poljskog Sokolstva te pretstavnik bugarskih Junaka. — Nato se je ovaj veličanstveni skup razišao. Posle podne tog dana održana je druga javna vežba. I ona je isto tako lepo uspela kao i ona na Vidovdan. Sve su točke lepo odvežbane, i nagrađene od mnoštva gledalaca burnim odobravanjem i poklicima Jugoslaviji, Kralju i Sokolstvu. — Naveče tog dana održane su razne sokolske priredbe, vatromet i zabave. Zbog ograničenosti prostora, kao i zbog toga što je subotički slet već dobrano za nama, donosimo izveštaj o ovom vanredno uspelom sletu samo u sažetom obliku. Preporučujemo našim naraštajcima i naraštaj-kama da pročitaju opširni izveštaj o sletu u našem centralnom glasilu »Sokolskom glasniku«. Zbor Sokolstva pred Sokolskim domom u Subotici Ivo Majcan, Gospić: Vršimo savesno svoje dužnosti! Nije do\oljno samo rečima prikazivati se Sokolom, nego to treba zasve-dočavati delima, vršeči savesno svoje sokolske dužnosti, pa i svekolike svoje dužnosti. Tko je Soko u duši, dakle iskren, pouzdan, stalan Soko — zadojen jasnom iskrom iz plamena sokolske ideje, a želi biti miran, ponosan i jak — taj mora savesno vršiti svoje sokolske dužnosti. To traži od njega narod i domovina kao od svakog vrednog i korisnog građanina. On treba da zna da je čovek najslobodniji i najjači onda, kada savesno i s ljubavlju prione uz rad, kojim će najbolje poslužiti svome narodu i podignuti ugled svojoj domovini o kojoj je nekad samo sanjao. I baš zato što je nekada dok je ona bila tlačena, zatirana i na sve moguće načine iskorišćivana — o njoj sanjao, sada kada se njegov san ostvario, treba da se prihvati ozbiljnog rada, kojim će izlečiti njezine rane. Od onih koji su pre samo spavali, jer ih jugoslovenska ideja nije zagre-javala, o Jugoslaviji nisu ni sanjali — mnogi počinju pod utieajem našeg narodnog proleća buditi se, otvarati oči i puni iznenađenja gledati oko sebe .. . Jedni Gsećaju da su bili sputani lancima uskogrudnosti, a drugi zaslepljeni lažnim sjajem tuđeg sunca: — obojica prečenjivanjem svojih zasluga i uveliča-vanjem svojih prava ... Sada uviđaju (kamo li sreće da većina uviđa!) da je iskra svetlosti, vlastite sreće i života bila zapretana u njima samima ... Koliko patnja, koliko žrtava je trebalo dok se lanci uskogrudnosti i zaslepljenosti otstrane?... A je li uspeh potpun? Ćini se da se previše opajamo prošlošću, a da živimo i radimo sam... za sadašnjost, ali i u tom se radu previjamo, grčimo i lutamo — tumaramo, a na sutrašnjicu — kao da sasvim zaboravljamo. Zaslepljeni i uskogrudni taru oči, okreću se i videći duge povorke marnih i svesnih nosilaca jugoslovenske misli, graditelja naprednog i spasonosnog Jugolovonstva, zastiđeni obaraju oči da sakriju suze stida i sreće — šapeući: »Moj greh, moj preveliki greh!« — I okrepljeni iskrenim kajanjem, hrlo za svesnim povorkama neustrašivih boraca, koji oslobodiše zemlju tuđinske najezde, a sada osveišćuju i vraćaju ljudima ljudsko i narodno dostojanstvo, u moćnoj i uglednoj Jugoslaviji. Mnogi ih dostizavaju i skromno se priključuju zadnjim redovima, a drugi viču: »Braćo, braćo! stanite, osvestite nas i poučite, probudite u nama svest, zagrejte naša srca i duše idejom, koja vodi narod spasonosnome cilju. Pustite nas u prve redove da osetimo ponos u junačkome pohodu!?« Ali junaci hrle napred — dovikujući im: »Sledite nas, dela naša neka vas osveste!« Ali određeni ljudi zaostaju — pružajući ruke onima, koji žele sudelovati u izgradnji velikog dela, a na poklike osveščenima — odgovaraju: »Braćo, strpite se, ne smetajte onima koji su vas delima svojim probudili i iznenadili, jctr dok ste vi spavali ili lutali, a možda im svesno ili nesvesno i smetali u njihovom teškom radu, oni su se borili i krv prolevali... Umesto da im pomognete, mnogi ste ulevali nadu i pomogli našim dušmanima u njihovom paklenskom razaranju naših dobara i ugušivanjem ideje, koja je — konačno — eto — i vas probudila i osvestila. Zato u prve redove ne možete, što ćete i sami uvideti, kada se iza prvog ushita umirite i otreznite. U prvim redovima mogu za sada, dok se potpuno ne osvestite i dok ne uvidi'te opravdanost gesla: »Sve za narod i domovinu!« i »Bez koristi i slave!« ostati samo prokušani, iskreni i zaslužni Sokoli, u koje s ponosom i sa zahvalnošću treba da gleda narod i domovina, jer to su granitne stene o koje su se razbili svi nasrtaji naših dušmana, vanjskih i unutarnjih neprijatelja... A vaša je dužnost — za sada — da im pomognete ali zato neka ljubav, istina i pravednost bude vodilja i svetlost vaših dela, misli, osećaja i želja.« Domovina se mora dizati i jačati dobrim, lepim i plemenitim delima, a ljubav prema njoj treba da gori jasnim plamenom, koji će obasjati duše da uzmognu zaplamsati na žrtveniku samopregaranja za sreću i veliku budućnost jugoslovenskog naroda. Kakva je naša slavenska sokolska duša znamo, ali ima među nama pojedinaca s plitkom, uskom i mračnom dušom, a isto i takvim osećajima, te svu svoju snagu troše za postizavanje ličnih interesa, zaboravljajući na dužnosti, kojih ima svaki pripadnik naše sokolske zajednice i našeg naroda. — Svaki takav mora biti raskrinkan, jer mrak uzmiče pred svetlošću, kao što i laž pred istinom... Zato ljudi niskih duša, koji se zadovoljavaju nekim dobrim, samo ako to dobro može njih zadovoljiti, bez obzira je li i drugima — celini dobro — ne spadaju u naše redove, a niti se mogu svrstati medu vredne i svesne građane ... Treba znati da najdublje bore na čelu jedne ideje urezuju prljavi, lični interesi. Jer gde prevlađuju lični interesi, tu se ne može govoriti o ideji; a onaj koji radi samo radi ličnih interesa, zaboravlja na državu, na narod i na najveće svetinje. lugoslovenska sokolska vrsta članic, ki so se udeležile olimpijskih iger v Berlinu. Od leve na desno: Vodnica vrste Milica Šepova, Dragana Đordević, Marta Pustišek, Lidija Rupnik, Maja Veršec, (ki je obolela in je mesto nje tekmovala Ančka Kržanova), Ančka Kržan, Dušica Radivojevič, Katarina Hribar, Olga Rajkovič, Angelina Gopurenko Naša muška i ženska sokolska vrsta na međunarodnim takmičenjima u Berlinu Na olimpijskim takmičenjima 11a XI olimpijadi, koja su se održavala ove godine u Berlinu u mesecu avgustu, učestvovala je i naša država sa svojom muškom i ženskom sokolskom vrstom. U takmičenjima muških vrsta takmičilo se 14 naroda, a u takmičenjima ženskih vrsta 8 naroda. To su do sada bila najteža takmičenja u telovežbi, što smo ih uopšte do sada imali. Borba je bila velika. Takmičili su se najbolji vežbači i vežbačice iz čitavoga sveta. Naš narod je dostojno zastupalo naše Sokolstvo. U telovežbi muških vrsta osvojila je naša sokolska vrsta šesto mesto, a brat Štukelj dobio je srebrnu medalju za svoje vežbanje na krugovima. On je ujedno na toj spravi drugi u svetu; iza brata Hudeca iz češkoslovačke i to s malom razlikom u točkama (0,20). Ispred nas su u muškoj telovežbi: Nemačka sa 757.430; Švicarska sa 654.802; Finska sa 638.468; Češkoslovačka sa 625.763 i Italija sa 615.133 točke. Jugoslovenska sokolska vrsta dobila je 598.366 točaka. S ovim uspehom možemo biti vrlo zadovoljni. Naši su vežbali odlično, o čemu govori sva svetska štampa. Bili bismo prošli mnogo bolje da nije bilo pristranosti sudaca, koji su u vrstama gledali svoje političke prijatelje ili neprijatelje. Dovoljno će nam biti kada znamo, da su našoj vrsti sudili nemački, italijanski i madžarski suci. Da nije bilo toga, naša bi vrsta mnogo bolje prošla. A naši su vežbači i vrlo kratko vreme vežbali zajedno; svega dva meseca, dok su vrste drugih naroda vežbale godinama i Jugoslovenska sokolska vrsta članov, ki so se udeležili olimpijskih iger v Berlinu. Od leve na desno: Vodja vrste dr. V. Murnik, Pristov, Gregorka, Vadnov, Primožič, Grilec, Forte, Merzlikin, Štukelj spremale se za ovo međunarodno takmičenje. Vrste stranih naroda nisu ni u čemu oskudevale; one su imale sve što im je bilo potrebno, dočim toga nije bilo kod nas. Naše članice prošle su upravo odlično, kada znamo, da je to njihov prvi nastup na međunarodnom telovežbenom poprištu. Osvojile su četvrto mesto. Ispred naših članica samo su Nemkinje, Češkoslovakinje i Madžarice, a iza naših Poljakinje, Američanke, Italijanke i Engleskinje. Naš uspeh na ovim takmičenjima u Berlinu je vrlo dobar, a nadamo se, da če se taj uspeh još više ojačati na narednim međunarodnim takmičenjima u Pragu 1938 godine, prigodom svesokolskog sleta. Marijana Željeznova-Kokalj: У tihem domu pod Vršičem Hlapon je prisopihal 26. julija t. 1. v Kranjsko goro. Popotniki so se vsuli mimo hiš v prelepo dolino Pišnice. Široka in kot sneg bela cesta se vije ob bistri Pišnici ob zelenih obronkih mogočnih gora. Dolga vrsta romarjev hiti po beli cesti, ki preskoči Pišnico ter se prične dvigati po strmi rebri Vršiča. Dolina se oži, strmine Škrlatice in njenih tovarišic stiskajo vedno bolj dolino. Po jarkih in kotanjah se blesti sneg... Sonce pomežikuje izza oblakov, ki se zdaj in zdaj zataknejo ob čeri in skale gorskih vrhov in grebenov. Pred 23. leti sem hodila tod. Ni bilo široke avtomobilske ceste, ki je vezala dolino Pišnice s Soško dolino... Tedaj tudi ni bilo meje, ki bi ločila dve slovenski dolini. . . Visoko smo se povapeli. Krenili smo iz bele ceste v stran. Grob. In še eden ... Lesen križ, gomilica obrobljena s kamenjem ... Grobova ruskih neznanih vojakov... V ozadju pa se dviga lesena ruska kapelica... Služba božja ... Romar ji molijo ... Zvon zadrhti. Zvonjenje trepeče in se gubi od src romarjev do veličastnih pečin planin. Planine so stare, planine so neme. So kakor bela razgaljena duša zemlje, ki je zahrepenela po soncu ... Sonce jih poljublja in hrepeneča zemlja sc je umirila v kraljestvu belih strmin. Molitve in govori na grobu neznanega ruskega vojaka... Zdi se, da je drevje sklonilo svoje veje, da so planine vzdrhtele. .. žiive so priče daljnih dni, ko so ruski vojni ujetniki zasajali lopate in krampe v nedra Vršiča. Njih znoj je namakal skale, kamenje... Planine so videle vse, planine so vedele vse... po težkem delu so si postavili ujetniki hram božji-kapelico. Trpeli so, iskali so kotiček miru... iskali so spomin na daljno domovino... V kotlinici ob žuboru studenčka so sc zatekali v težkih trenutkih ... In teh je bilo mnogo, mnogo ... Plazovi, lakota, bolezni so pustošili med njimi.. . Umirali so, zapuščeni, pozabljeni... Pozabljeni? Ne. Tam v daljni ruski stepi so čakale na njih matere. Molile so za nje, drhtele za njihova življenja... Uboge matere, ubogi sinovi... Smrt je žela pod Vršičem... Prihajale so nove trume ujetnikov v dolino smrti... Neizčrpne so bile delovne sile slovanskih sinov. Cesta je rasla kot večen spomin na tlako ruskih sinov... Ponosni so bili nanjo avstrijski mogotci in ponosno so jo kanili krstiti na »Erzherzog Eugenstrasse«... Usoda je hotela drugače — in danes je to »Ruska cesta...« Pa ne samo pod Vršičem je žela smrt slovanske sinove... Po vseh bojiščih svetovne vojne so bila slovanska grobišča. Ošabni nemški gospodarji so namerno pošiljali v smrt slovanske vojake. Hoteli so iztrebiti slovanski živelj v cesarstvu črnega dvoglavega orla ... Svetovna vojna je bila novo vseslovansko Kosovo... Kosovo vstajenja ... Vsako življenje je bilo bakla, ki je v občestvu vseh prižgala plamen svobode zasužnjenim Slovanom, zlasti pa Jugoslovanom, Čehoslovakom in avstro-nemškim Poljakom ... Svoboda! Privriskala je tudi v dolino smrti pod Vršičem... Zaplakala je nad izbrisanimi grobovi ruskih sinov. Oni so bili zvesti zaobljubi: »Zvestoba do groba ...« Planine so neme ... Bde nad tihim domom slovanskih sinov v zatišju Vršiča ob beli avtomobilski cesti, namenjeni prevozu topov in municije ter mladim sinovom slovenskih planin v smrtni boj za obstanek Nemštva... Bog je bil usmiljen... Ni vznemiril krvavi vihar tihega slovenskega kotička ... jugoslovanska zastava je zaplapolala tod, da čuva planine in njih narod, da čuva zadnji dom ruskih mučenikov ... Zdaj kraljuje tu tišina. Sem in tja jo vznemiri brnenje izletniškega avtomobila, petje planincev in zvonjenje pasoče se živine. Vsako leto v juliju pa romajo sem ruski bratje v družbi nas — da se v molitvi spomnijo mučenikov, ki so pomagali graditi Babilonski stolp nemškega gospodstva ... Stolp se je razsul, na razvalinah pa je vzrasla nova pomlad ... Bratje in sestre, prihodnje poletje pohitite tudi vi tja v tihi dom pod Vršičem. Za vašo svobodo so umrli tudi ti... Vaša molitev in vaša pesem: »Hej Slovani!« naj se dvigne do sonca. Ono prepotuje vsak dan tudi ogromno rusko stepo... Pove naj materam, ki so zaman čakale na vrnitev svojih sinov — da njih sinovi niso pozabljeni v dolini smrti... Mladi jugo-slovenski sokoli so čuvarji Slovanstva na skrajnem zahodu ... in čuvarji svetlih spominov mučenikov iz črne dobe suženjstva. Malo .je gradova u našoj Kraljevini Jugoslaviji, koji sačinjavaju sa svojom divnom okolinom tako' idealnu celinu kao Sarajevo. Ovaj glavni grad bivše Bosne i Hercegovine, a sada Drinske banovine, broji oko 450 ulica i ртеко 85.000 stanovnika, a spada među one naše retke gradove, koji imaju burnu prošlost i historijsku značajnost, što je veoma važno za našu naciju. U Sarajevu, gde je prvi metak 28 juna 1914 godine oglasio zoru slobode svima potlačenim i izmučenim narodima, rodilo se je nekoliko narodnih velikana: Simo Milutinovič, Silvije S. Kranjčevič, Safet Bašagič i drugi, koji su se bo'rili za svoj narod perom i mačem. Ovo mesto, ukrašeno koritom Mi-ljacke sa svojom romantičnom okolinom: brdima, šumama i šarolikim kućicama, ima nekoliko monumentalnih građevina, a najpoznatije su: Begova Begova džamija džamija, koju je Gazi Husrevbeg kao bosanski namesnik podigao 1532 godine; stara srp.-pravoslavna cirkva, koja je sagrađena u 16 stoleću, Općina grada Sarajeva, koja je pravo remek-delo orijentalne arhitekture, a slovi kao jedna od najlepših građevina na Balkanu. U Sarajevu ima 118 džamija i nekoliko tekija (bogomolja) u kojima derviši (muslimanski monasi) uz molitvu virše i čarobnjačke pokuse. Derviških redova ima dvanaest i to: Bedevije, Bektašije, Dusakije, Hal-vetije, Mevlevije, Sadije, Kaderije, Rufaije, Halidije, Sina,nije, Nakšije i Ušakije. Od ovih redova u Sarajevu su tri reda: Koderije, Mevlevije i Nalkšije. Ovi redovi imaju svoje tekije, koje su sagrađene još pre nekoliko vekova. Takva jedna tekija je reda Kaderija, a zove se Sinanova tekija, osnovana za vladavine sultana Mura-ta. Nalazi se u ulici Sa-grdžija. Mevlevijska tekija na Bendbaši postoji već 120 godina. Na čelu svake tekije stoji šejh (poglavica). Šejhovi su sve do nedavno stajali u središtu općeg interesa i slovili kao najučeniji ljudi s iposebnim čarob-njačkim moćima i sposobnostima. Sve ovo skupa, s orijentalnim i modernim građevinskim motivima, gde se susreće Istok i Općina grada Sarajeva Zapad, daje strancu na Ismet A. Tabaković, Sarajevo: Grad minareta prvi pogled vrlo simpatičnu sliku; u vedrim sunčanim danima prvi utisak je izvanredan i očaravajući. Zato ovaj grad često nazivaju »No- vi Carigrad i grad minareta«, a to je donekle i opravdano, jer Sarajevo još i danas strancima pruža priliku da vide ono što im je pružao Carigrad. Turisti na svakom koraku susreću ljude s raznom nošnjom: seljake, stare muslimane s turbanom na glavi i muslimanke s velom (fe- redžomj na licu. Iako Muslimanka za vreme šetnje se je 1928 godine između naših muslimana reformista i konzervativaca vodila ogorčena polemika »O otkrivanju muslimanke i nošenju šešira«, ipak u pogledu te reforme naši muslimani nisu ništa učinili niti su koračili za korak napred. Osim toga i druge verske običaje pridržavaju muslimani kao: nošenje mrtvaca iako to ne odgovara higijeni, duhu vremena i napretku čovečanstva. Uzme li se u obzir da u Sarajevu ima najviše muslimana i da oni imaju dominantnu ulogu, onda je sasvim razumljivo i prirodno, da i najviše prevladavaju njihovi običaji. Ono što se je negda u Sairajevu nosilo i gradilo, gradilo se bez opšteg regulacionog plana i bez opšte povezanosti i interesa. Ovo se dešavalo vero-jatno zbog toga što je svako mesto živelo svojim podvojenim i samostalnim životom, ne vodeći mnogo računa o opštem interesu celine. Ali danas, kada se menjaju prilike i grad, bez sumnje da se i ovi nekadašnji i nesavremeni običaji postepeno napuštaju i svet se prilagođuje svemu onome, što je za njega od veće koristi. Begova džamija sa sahat kulom Ja nc gubim iz vida skoru reformu i napredak naše omladine i bolju budućnost, koja će neminovno nastupiti i koja će rezultirati iz jednog intenzivnijeg života, a lepi grad Sarajevo uopšte, igraće u potpunosti i dalje svoju važnu ulogu, koja mu je dodeljena geografskim položajem kao kulturnom, političkom i turističkom centru, na jugoistoku naše otadžbine. \ :: ' ■ Slet Sokolstva na Jadranu: Sletski plakat Slet Sokolstva na Jadranu Tri sokolske župe na našem plavom Jadranu: Split, Šibenik - Zadar i Sušak - Rijeka, održale su 22 i 23 avgusta svoj III slet Sokolstva na Jadranu. Ovaj je slet uspeo u svakom pogledu, kako po broju učesnika, tako i po organizaciji, izvedbi i u nacionalnom pogledu. Šibenik je bio i suviše malen da primi među svoje stare zidine toliko mnoštvo Sokola i prijatelja Sokolstva. U subotu 22 avgusta bila su takmičenja o prvenstvo ovih triju župa, a naveče je bila na sletištu sokolska akademija. U nedelju 23 avgusta bila je ujutro povorka, u kojoj je učestvovalo skoro šest tisuća Sokola i Sokolića u svečanim krojevima i prekrasnim narodnim nošnjama. Povorka je bila predmet najživljeg pozdravljanja, a učesnici su obasipani cvećem. Grad je bio okićen jugoslovenskim zastavama; jugoslo-venstvo ovog starog Krešimirog grada ispoljavalo se je na svakom koraku, a naročito za ove veličanstvene sokolske povorke. Zbor Sokolstva bio je na Poljani Kralja Petra I Velikog Osloboditelja, gde je pozdravio prisutne starešina domaće župe br. Triva, održavši i velik sokolsko-nacionalni govor. Nato je govorio brat Gangl o zadaći Sokolstva na našem sinjem moru i 0 sokolskom jugoslovenstvu. Upućeni su i pozdravni brzojavi Nj. Vel. Kralju 1 Nj. Vis. Knezu Namesniku. — Prisutne je pozdravio sa strane grada Šibenika gradski načelnik brat Bačinić. Posle podne održana je javna vežba, koja je u svemu vrlo lepo uspela. I ovaj je slet na našem Jadranu, kao i onaj u Subotici, ponovno udahnuo tamošnjem stanovništvu veru u pobedu Sokolstva i njegove misli. Neuspešan ribolov Lužičko-srpska priča 1 tako odoše vuk i lisica uveče opet napolje. Bejaše prilično studeno. Lisica reče: »Ja imam, doduše, dobar kožuh, ali ipak dršćem od zime.« I vuk veli: »Ja sam ceo svoj vek čuo da je kod mladih devojaka toplo, hajdemo dakie preljama!« Lisica odmah na to pristade. Odoše onamo i zamalo poče se vuk s devojkama šaliti, a lisica se ugodno smesti kod peći. Kako je međutim ogladnela, zaželi da pojede nešto naročito dobro. Njuškala je sad ovđe, sad onde, no nije mogla da nađe što je želela. Stoga se potajno otšulja napolje da se malo voza čamcem. Napolju su tada upravo prolazila kola, a na kolima sleđevi. Brzo skoči lisica na kola, otvori jednu bačvu te izbaci veliku množinu sledeva. Onda opet siđe s kola te izjede sve sleđeve do jednoga, kad htede i toga da poguta, dođe vuk te upita: »Sta ti to jedeš?« Lisica odgovori: »Ribe! Hoćeš li da okusiš?« 1 ona mu dade pola sleda. Kako mu se sled neobično sviđao, upita lisicu: »Pa gde si uhvatila tako dobre ribe?« Lisica odgovori: »Pusti samo ovde svoj rep u vodu!« No upravo je nastala ciča zima. Za nekoliko vremena htede vuk da izvuče svoj rep iz vode, ali mu lisica reče: »Pokušaj najpre, je li otežao!« Vuk odgovori: »Ne osećam još ništa!« — »Onda je još rano,« opomene ga lisica. Posle nekoliko vremena vuk opet htede da izvuče rep iz vode. Ali lisica reče: »Pokušaj opet najpre, je li otežao!« Vuk odgovori: »Meni se sve čini, kao da se nešto uhvatilo.« No lisica ga opet opomene: »Još je uvek rano. To su samo male ribice.« Vuku se rep međutim već prilično zamrznuo. Posle dugog vremena opet vuk htede da izvuče rep iz vođe a lisica reče opet: »Pokušaj najpre, je li otežao!« Zatim kaže vuk: »Čini mi se da sam uhvatio ogromnu ribetinu!« Rep mu se sada već sasvim zamrznuo. Lisica mu sada poviče iza glasa: »Vuci, samo vuci!« Vuk se upeo, koliko je više mogao, ali repa nije izvukao. Lisica ga je neprestano sokolila: »Upni se, jeste, upni se iz petnih žila! I ja sam se morala upeti, ako nisam htela da ostanem u jarku!« i ode svojim putem. A vuk je vukao i vukao, upinjao se iz petnih žila, dok mu se napokon nije prekinuo rep. To ga je ljutilo do zla boga, i od tog doba živi s lisicom u večitom neprijateljstvu. Preveo S. R. Razmatranje o razmišljanju 1 »Učenjaci su oni, koji su se načitali knjiga; ali mislioci, genijalni ljudi, pro-svetitelji svega sveta i vođi ljudskoga roda oni su, koji su čitali direktno iz knjige života • • •« Šopenhauer. U jednom od pređašnjih spisa, koje smo čitali u našem lepom »Sokoliću«, ja sam razložio od kolike je važnosti po naš duh i opšte kultivisanje njegovo, ako ga što češće i temeljitije podvrgavamo samostalnom mišljenju ili — kako filozofija kaže — autorefleksiji. Osim toga nikada ne smemo zaboraviti da znanje i mudrost nisu sestre; one žive sasvim samostalno i neodvisno jedno od drugoga i sami za sebe ni jedno ni drugo nemaju nikakve trajnije vrednosti. Kao što pečatni vosak treba da bude ugrejan da bi mogao biti metalnim pečatom formiran u neki grb ili monogram, tako i znanje treba da bude sređeno i izgrađeno autorefleksijom da bi onda pečatom mudrosti moglo dobiti svoj simbolični oblik. Da je ova činjenica i te kako važna vidi se već po tome, što je ljudi veoma rado — zaboravljaju. Preterano čitanje bez razmišljanja, kao i iptreterano razmišljanje bez Шапја, čine od čoveka smešnu lutku na pozornici društvenog zbivanja i na taj način u glavnome i nastaju one takozvane umišljene veličine, koje nas svojom manirom sasvim potsećaju na bedaste Auguste iz vašarskih cirkusa. 2 Tuđe misli, koje smo pozobali iz raznih knjiga, odnose se prema našim izvornim mislima, koje ismo sami u sebi izgradili na osnovu svesnog posma-tranja života, upravo kao slika majskoga jutra prema stvarnom majskom jutru u prirodi. Mi na slici vidimo izlazak sunca i rumenilo zore, vidimo zelene pašnjake i bele ljiljane, vidimo stado i čobana s frulom, vidimo srebropeni potočić i raspevanu ševu — ali pored svega toga duboko u našim dušama rovari spoznaja da sve to nije stvarno, sve je to samo slika; jer mi ne čujemo ševu kako peva, ne čujemo pastira kako svira, ne čujemo potok kako žubori, ne osećamo miris cveća i zemlje; sve je to samo nema vizija jednog veličanstvenog prizora; dok u prirodi mi imamo sreću da sav taj sklop savršenih lepota uživamo i pratimo izvorno na samom mestu postajanja i to je onaj pravi osećaj koji nas ispunja blaženstvom, a slika takvog jednog prizora može samo uz pomoć naše fantazije da nam tek približno dočara izvornu i istinsku lepotu jednog majskog jutra. A tuđe popabirčeno misli isto tako u stanju su tek da nam u jednoj bledičastoj slutnji dočaraju istinsku lepotu izvornih i samostalnih misli, dok te samostalne misli jedine su koje našem duhu i našoj ličnosti daju izraz i značaj obrazovanosti. 3 »Unus quisque mavult credere, quam iudicare ...« Seneka. Gornja Senekina beleška u našem prevodu izgleda ovako: »svaki pojedinac rade veruje, nego da procenjuje!« — a to je baš onaj glavni razlog zbog kojega većina ljudi mnogo lakše pristaje uz odluku da čita lako i bombastično štivo, gde uopšte nije potrebito razmišljanje, nego da se odluči na ozbiljnu lektiru koja neminovno zahteva, pored pažljivog čitanja, još i jak aktivitet autorefleksije. Zato nije ništa čudnovato i zagonetno kad vidimo u raznim javnim bibliotekama kako kojekakve avanturističke knjigo i brošure putuju od ruke do ruke kroz beskonačne kolone čitalaca, dok ozbiljne i misaone knjige leže u policama pod debelim slojevima prašine i svojom bednom pojavom potsećaju nas najživlje na osamljeno groblje prezrenih velikana. Baš u ovome času pada mi na pamet jedan moj doživljaj iz srednjoškolskih klupa: Moj otac beše strastveni ljubitelj knjiga i svoju veliku, kroz mnogo godina uređivanu biblioteku čuvao je s pravom ljubomorom. U ono vreme izlazio je na nemačkom jeziku čuveni roman »Grof Karlo Moor« u svescima po tri filira i taj roman moj otac je kompletirao, a ja sam ga docnije čitao. Ocu je bilo drago što mu sin — kako je sam govorio — »ima smisla za nauku« i neprestano mi je davao knjige, ali — nažalost — uvek prazne avanturističke romane. A jednoga dana ja sam uzeo da čitam kranjčevićeve »Izabrane pesme« i tada se moj otac s jednim blagim naglaskom u rečima obratio na mene da me pouči: »Ne, sinko, to nije lektira za tebe. Kranjčevič je suviše dubok i pesi-mistički nastrojen, kod njega treba mnogo razmišljati, a to nije zdravo. Uzmi ti rade nešto lakše i lepše .« Pa mi je dao »Pustolovine Mirka Rondića« — jednu kriminalnu pripo-vest — prepunu krvi, noževa i revolvera, a meni je sve to bilo čudnovato i dugo nisam bio u stanju da pravilno procenim ovaj gest svoga oca. A takvih »prijatelja dobre knjige«, ikao što beše moj ljubljeni otac, u današnje vreme nalazimo najviše baš među omladinom i stoga je najsvetija dužnost svakog Sokola da svim svojim silama trebi takvo ubitačno zlo iz našeg naraštaja. To je stvarno jedan od najglavnijih razloga što omladina mnogo puta kreće stazama kojima ne sme i to je jedini razlog zbog kojega ostala književna dela od vrednosti leže po knjižnicama, zabačena i zaboravljena, prepuštena vremenu i štakorima da ih sasvim unište. 4 Kad pišemo, mi mislimo za druge, kad čitamo, drugi misli za nas, ali u oba ova slučaja naše samostalno mišljenje nikako ne sme da bude zapostavljeno, jer niti smo sposobni da nešto pametno pišemo, niti da nešto pametno čitamo, ako nismo sposobni da sami u sebi svojom glavom pametno razmišljamo. Čitao sam davno jednu lepu pesmicu italijanske pesnikinje Ade Negri, gde ova velika umetnica preporučuje omladini da uvek, pre nego se odluči na kakav važniji korak u životu, duboko razmisli o tome što hoće da postigne i kakve posledice iz toga mogu da uslede: »Mladiću, kad život pred tobom stoji i ti želiš da uđeš u dubinu njegove tajne, promisli zdravo. I onda tek pođi kroz bašte životne bajne i sreću si kroji, ali na putu izdrži i koračaj odlučno, pravo...« Baš u tom razmišljanju sopstvenim mozgom, u samostalnom ocenjivanju života i njegovih vrednosti i leži tajna uspeha, sreće i budućnosti. Ni jedna se velika ideja do danas u istoriji sveta nije mogla ostvariti, ako je bila osnovana na slabim i kolebivim temeljima i ako su je pretstavljali slabi i kolebivi duhovi. A baš nama Sokolima veoma je nužna jedna snažna vojska misaonih, jakih i nepokolebivih duhova, ljudi od srca i energije, jer sokolska ideja leži na čvrstim temeljima i čvrste su je ruke do danas gradile i uzdizale, a na nama koji dolazimo, ostaje da se sami u sebi izgradimo, ojačamo i očvrsnemo, kako bismo postali dostojni sledbenici svojih velikih ideologa iz istorije. Zato nam je nužno potrebito da izgrađujemo sopstveno mišljenje. da se ne oslanjamo na tuđu mudrost nego da pođemo kroz život i u budućnost jasno opredeljenim putevima sokolske ideologije, koja je samostalna, snažna i velika. Ža velike zadatke potrebni su i veliki ljudi i stoga izgrađujmo se da postanemo veliki ljudi, veliki mislioci i veliki borci za pobedu Sokolstva. Zdravo! 'Razgovor«. Orig. linorez O. Gaspari Vilko: S naraštajem kroz sokolski život — takmičenja Jednoga dana objavim naraštaj cima, da će naše društvo poslati na ovogodišnja župska takmičenja jedno najbolje odeljenje naraštaja. Takmičenja će se održati koncem maja. Imali smo prilično vremena, da pređemo i uvežbamo sve takmičarske discipline određene za ta takmičenja. Polazak na časove vežbe bio je redovan i tačan. Većina naraštajaca nije još ni jednom takmičila. Radilo se neumorno i s požrtvovanjem. Svaki je hteo da poluči što bolji uspeh. Konačno došao je dan odlaska na takmičenje. Nešto ranije, pre polaska vlaka, sabrali su se svi takmičari naraštajci u sdkolani. Bili su neobično uzbuđeni. Virzali su se amo tamo po sokolani. Neki su živo razgovarali. Nikola se hvalio da se ne boji ni jednog između njih u skoku u vis i skoku u dalj. Marijanu to čini se nije išlo u »račun«. —- »Ja se ne bojim opet ni jednog na spravama«, rekao je. — »Da, kad mene ne bi bilo«, primetne Paša. — »A što ti,« — zaleti se Hugo — »ako si ti najviši između nas, ne stoji da si najbolji.« U to se među njih progura Relja i poviče: »Čekajte malo! Mislite valjda, da mene nema ovde. Na mene ste, čini mi se, posve zaboravili. Ako Paša misli, da njemu pripada prvenstvo onda se grdno vara, kad zaboravlja, tla samo »olimpijci«, kao ja, imaju pravo na prvo mesto.« Svi se nasmejaše ovomu našem šaljivčini. I tko zna dokle bi bili nastavili svoje pregovore, da nije došao brat načelnik. Nastala je tišina. Prestao je govor i žagoио je то угледан човек. У војсци за време рата 1912—1918 године уважаван u цењен. Постигао je завндне успехе као ратник. У миру био je прнмеран домаћин it економ. У свом сопственом газдинству уносио je журно све корисне реформе, које су дотле у нашем селу биле иотпуно стране. У погледу гајења стоке, живине, воћа ii биљака, као и на иољу људске и сточне хигијене он je поступао строго no савре-меним стручним захтевима. И, баш када je у пуној мери био развио свој рад дошла je смрт н узела његов живот. Иза овнх речн већ je одмицао мој пријатељ даље кроз гробље, журио се. Следим га. — Ево, овде je upe неки дан сахрањен почив. Михајло Михајловић, учитељ. Ту с.коро радио je он еа својом школском децом у варошици Сопоту. Приводио je крају ову школску годину, да би се после Видовдана нредао одмору у кругу своје породице жонс н троје деце. Али, догодило се ono што нико није могао очекивати, што такође потврђује колико je живот човека несигуран, колико je подложан случају. Ha малој посекотини на образу од бритве несрећно je дошла инфекција, наступило нагло тровање крви п брза смрт. A млад je то био живот. Његова смрт потсећа ме на љсгову детињеку борбу кроз непријатељску окуиацнју. Остао je код своје куће и као гимна-зијалац служио у општини као писар. С детињском наивношћу, рекло би се, пркосио je он режиму непријатељске окупације. Пред лидем чиновника н других органа окупационог режима детиаски, али jamo, давао je израза моралној слабости окупа-иије, да би свој народ, љегову војску која јс далеко ван домовине уздизао. Увек je био ведро расположен н надао се у коначан успех својих бораца за оелобођсње. Нс-нријатељ му нпје нри томе озбиљно замерао, јер je оштрицу свега тога покривао детиљски израз његовог иитомог лица, његова мла-дост. A да je неиријатељ вишс поклонио томе пажње могао je на томе закључити о јачини духа наше целокупне нације. И он je no ослобођењу своје отаџбине наставио школовање, завршио учитељ-ску школу и прионуо на просветни рад. Овде мој пријатељ дубоко уздахну, a на његово лицу видех израз велике туге и бола. — Уклето je ово наше село, господине, — наетавн он. Друкчије не може бити. Да није тако зар би се догодило да оду у смрт овако пре времена баш ови млади u школовани људи, чије гробове вндесмо еада. Није то без пчега. Њихов je жнвот био драгоцен за друштво уопште, a највише за наше село, у коме су рођени и одрасли. Село се поносило њнма. Они су били наша дика. Радовали смо се да из нашег села буду угледни и ученн људи, да у том погледу не заостанемо од других еела. Са завишћу гледамо на нама суседна села из чије средине су људн отишли кроз школу на велике положаје, било као државници или научпици. Како смо се радовали када на саборпма о данима сеоских слаша и заветима дођу у наше село сви ти наши шко-лованн људи, a они су у њега радо долазили, јер их за њега везују најлепше успо-мене, детињетво, родитељи и остала родбина. Ми се тада окупљамо око њих na их заппткујемо о овему н свачему што нам je нначе непознато. A они над весело излазе усусрет и задовољавају нашу радозналост, дају нам корисне поуке и указују на добре примере, како би боље и напредније живели и били кориснијн чланови дру-штва. Оно, рекло би се, такве савете дају no својој дужности и други школовани људи, кад дођу у нашу средину, али ипалс наши људи, поникли из наше средине, наши рођаци, суседи и пријатељи, то ће рађе и срдачније да чине. A нашем селу такви учени и узорни људи нарочпто су нужни. — После рата ми уопште имамо рђаво наследство. И они који су остали у домо-винн под непријатељском окупацијом, и они што су били ван домовнне било у зароб-љеништву, интернацији илп су нзбеглице у иријатељске земље, као н онн који су били као ратници на фронту окупили су се у ослобођеној и уједињеној отаџбини с нарочито иовим особинама. С њима су се сродили. Нису то били више они људи какве смо навнкли да нмамо у нашој средини, каквп су били пре рата, људи који строго пазе na моралне принципе, na наше добре обичаје наслеђене од наших старих. Напротив, сада су тн људи дошли с разних страна преображени. За свашта налазе оправдања, веле да се тако ради у свету. Ми би се радовали када би њихове реформе биле у дињу да наш економскн живот на селу буде напредннји, да се хигијенски услови у домовима унапреде, да сваки сељачки дом добије хигијенски нужник, про-сторије за становаље да буду патоеане, дворншта калдрмисана, воде за пиће уређене и т. д. Али, жалости нае кад видимо уместо тога да се у живот на нашем селу уносе веома рђаве појаве. Сада се много полаже на лични живот. Одељује се од породнчие заједпице, од жене н деце. Само да њему буде добро, за укућане како и шта буде. Када наш домаћнн или други члан кућне заједнице одлази у варош да самеље брашно у воденици, да прода свој домаћи производ, a купи друге потребе не носи он више иа својим колима у шареној торбици хлеба и другог јела, тиквицу или чутурицу пића, na да тамо на колима у хладу норед својих вбчића руча, како je то пре рађено. Сада он одлази у кафалу да руча н пије, тамо се увлачи у друштво и на коцку, na ту оставља веће суме и кућн се враћа празних депова, макар да га тамо жељно очекују укућани, жена и деца, да ће им донети и поновнтн им хаљине, обућу и друго. И тако уместо cpehe долази очај. Једном речју, оно што себи присваја сматра да то његовим најближим ннје потребно. Нека у до.му не.ма комадића uiehepa и мрса ne мари то он, само нека њему буде дувана и трошка за карте и када се нађе у кавани да се може показати као угледан човек. — Eto, такво нојаве у жнвоту im нашем селу треба журно лсчити. У паш дру-штвени живот на селу треба уносити морално оздрављеље. A мени се чини да je у том погледу наше село иајвише рђаво. IberoBO оздрављење у томе могло би се лакше извести ако бн ono имало интелигенцију, школоване људе, своје људе, који he своме селу притећи срдачније у иомоћ и лечптн га. Међутим нама се, ево, нс да да такве људе имамо. Некаква зла коб граби нам такве Л)уде. Уклето je, заиста, нашс ссло — заврши болно мој прнјатељ. Hoši pesniti Mladome Kralju Kralju naš mladi, sine naš, živa kolevko naša! Najsvetiji simbolu čednosti i detinje čistote! Zatočena nado tronutog naroda, Koji danas pruža prema Tebi bezbrojne svoje ruke Iz dalekih dubrava, polja, mora i planina, Da Te pomiluje nežno kao gorostasno jagnje svoje! Za Tebe je molitva ova, Za Tvoje tople, nevine oči, za ta dva kandila, Pred kojima ovoga časa klečimo, Kao nekada naši preci, zavetovani pod drevnim grmom, U oči borbe za slobodu ... Prečisti nas i isceli Tvojom prestonom mladošću, Kralju naš, jedina zastavo naša čista, Okićena pramenima detinje kose sa Tvoga bezgrešnog Cela! Neka bi dao Bog, onaj Bog, Do koga smo stizali i krikom i molitvom, I škrgutom i tugom —■ Da Te uzdignemo do venca, ispletenog od naših mišica, Sine naš, živa kolevko naša! Kralju Petru II Rasti, mladiko naša, Uprkos sitnih zlotvora, Ubica i ljudomora!... Krilima nebo dira I nosi grančicu mira; Junačan ko Tvoj Orijaš — Predak, Što ljuti bi boj I ropstva oslobodi Narod svoj... Dorasti do hata krilata I snažnom rukom Prigrli sva tri brata, Tri gorostasna stuba Grandioznoga Duba. Čuvaju Te zmajevi ljuti: Rasti, mladiko naša! Uprkos oluja i bura, I narod cio, cio, Što ga je Tvoj Vojvode, denerali, Kaplari, regruti Sokoli dični Tvoji, Od svih gorskih čaša, Od teških i kobnih ura, Braniče Te Veliki Bog I ljubav naroda Tvog. Laž je da si Ti sirak, Siroče i nejako momče! Ne! Ti si gorski Soko, Koji krstari visoko, Veliki Otac ujedinio. Bdi budna straža na kapije Strepe krvopije, Od mača oštra Mlade boginje Jugoslavije; Sunce vječne ljubavi grije Mladoga Petra, Kralja i cara Jugoslavije. Ivan Albreht, Ljubljana: Sokolska mati Sredi polja bela cesta, kraj te ceste hribček mal, pod gomilo spi moi Sokol, ki za čast rodu je pal. Sestre moje, ne recite, da na; jokam kdaj za niim: V smrti mi je še naročil, da za narod naj živim. Saj ne jokam, bolečina se zgostila je v rubin: Sokol bil junak je oče, Sokol bo — junaški sin. Sredi polja bela cesta, hrib kraj ceste sveti hram Mir ti, Sokol mučeniški, vedi: Nikdar nisi sam! Milica Markovič, Beograd: Pričest moje majke Posti setna majka svu nedelju dana Verom ispunjena ona nije gladna, Več strah joj u duši s bezazlenih greha, Jer dan je svečani, za nju, koji ide, U samoći sluša glas božijeg eha, Milostiv če biti kad pred oltar ode. Svečan dan se bliža, milostiv Bože! Kandioce gori, predano se moli Trne joj sve duša da 1’ s’ oprostit može? Sumnja neka muči, tužno glava boli. Kad jutro zabele sa hladnog istoka, Tad ustade svu noć ne zaklopiv oka, U crnom odelu, a na licu gasnu Plave oči, još skrivajuć nadu - čeznu. I nečujnim hodom prestanuv sad dahom Nad posteljom dečjom, najvišjom joj muzom. Prosudena teško otrgnutim ahom, Ja se trgoh pokropljena toplom suzom —• Šta je, majko, šta ćeš danas tako rano? Bezazleno pitah k’o sa malog jeda. — Oprosti mi, čedo, ne srdi se rano. — Zašto, majko, što si tako bleda? K.ad još ne shvatih što j’ u ruci sveća. — Da Božija milost lakše na me siđe. — Ti na pričest ideš, nek te prati sreća Dostojno ćeš primit Božje milosrđe. Časovi su prošli služba duga bila A vazduh sav mutan od sveća, kandila. Stoji majka bleda, izmučena veka Al još duh je snaži, ona pričest čeka. Još sa puno nađe kad pred oltar stade Pred svetinjom klonu, ona dole pade. КРАЉЕВА НАФОРА Још небо сребри, a ноћ je пала, Свуда je мрачно, хладно и тмурно Нокрај богаза војска je стала Да ноћ проведе још једну журно. A снег све веје, засипа свуда, Ветар зазвижди, облаке гони. И у гудуре и кланце туда Албанске крше баца и рони. И српски војник још храбро иде, Ил’ клоне који с недаће своје, С мећаве страшне образи бриде, — Ал’ Домовина и Част још стоје! И овде — онде у ноћној тами Војници брижни крај ватре своје Држе се ипак и тако сами Проводе ноћи и часе броје. Ал’ ко je оно? Ko иде редом Лако, полако и брижно свуда? Загледа сваког, — u каквим гледом! Kao блаженство да сеје туда! И нама иде све ближе, ближе, — Да чудне јаве ио ноћној тами! Kao да неко са неба стиже, — Боже ми прости! к’о Исус сами! И дође нама, — усред Голготе! K’o иророк свети! Гледа нас, броји, — Док ое одједном тек шапат охе: »Краљ!« Сви скочисмо, — ал’ Краљ већ стоји. Погледа сваког и благо рече: »Лезите, децо, одмора треба! Није нам ово тек прво вече, — A Бог нас пази и гледа с неба!« Поздрависмо Га. A један са себе Beh скиде шнњел u проетре доле: »Ham добрн Краљу! Ово за Тебе! Седи, orpej се, умањи боље!« ... »Хвала ти, сине! Ти га обуци A ja ћу ипак са вама сести! Да лакше буде у нашој муци С вама ћу радо мало провести!« И ('еде лоио, — it’o род са родом! И сваког пита одакле ко јо, — Ha тек одједном: »A, првом згодом Доћи hy теби у село твоје!« Намах нас радост обузе права И наста жнвот и снага нова! Нестаде слутња и црна страва, — И ми се дома гледасмо снова! Један већ сече кришке од хлеба И сваком пружа, и Краљу тако, И Краљ je прими, —. и Њему треба! Алн je једе сасвпм полако. A кад поједе сам се подиже И само рече: »Хвала вам свнма! Будите сложни, крају смо ближе С вером у Бога, a Бога има! Победа наша доћи he с на.ма: Ja сам са вама и Бог je с нама! Баш хлеб ми паде на душу саму Kao нафора у Божјем храму! Хвала вам, децо! војници, здраво!« Поздрав нам да.де a и ми Њему, И крену блажен с тојаго.м право K’o пророк правн, светац у свему! И оде даље обићи редом... To je краљ Петар што сваког блажи! Божшском моћи под главом седом II еад војнике храбри и снажи!.., ПОКЛИЧ НАРАШТАЈА Соколи смо млади, али храбри, За идеју спремни себе дати! Гесла нас томе цнљу воде, Тражећ’ од нас пуно добре воље. Свест наша знаљем обогаћена, Даће послу нашем пуног маха Стога сада брижно се спремамо Домовшш да служимо всрно. Душа тако оплемењена, Љубављу биће испуњена. A срцу нашем радосно, Сијаће права срећа трајно. Стога живо у Соко хрлимо, Фалангу јаку н ми да створнмо! Соколство с нама да се дичи, У јату своме и нас да види! И док ћемо днљу смело крочити, Полет ће наше груди надимати. Пожуримо победи сложним радом, Да нам Соколство буде здраво! Јован Удицки, Срем. Митровида: ПРОЛОГ 0 ТРИДЕСЕТГОДИШЊИЦИ COKOJ1A У СРЕМ. МИТРОВИЦИ Векови су пролазилн, велик нм je био број, ал наш народ у њима je духом увек био свој. Откуд силе те у њему? Откуд беше моћан, јак? У речи je она: Соко. Она беше моћни знак. Tom речју су наше мајке неговале пород свој, кад су чеду свом текале: »Oj, соколе, сине мој!« Ta je нама реч стварала славу, понос и леп глас; у најтежим часовима она нам je била спаг. Реч мајчина: »Moj ооколе!« имала je силну моћ, соколе je подизала u гонила ропства ноћ. 1! реч Соко збор окупи где се чува образ, част и развија братство, љубав н зла сваког рушн власт. Соколство нам она даде, драгоцени то je дар, у н.е.му нам с нуном вером родољубља пламти жар. У њему je поглед вечан што нам мотри сваки кут, са висина казује нам где нас чека ирави пут. Гњезда вије, крила шири, неуморан јест му рад и продире летом својим и у село и у град. II у граду нашем лепом еавио je Соко стан, Дичимо ее, поносимо н елавимо срећан дан. Трндесет je лета прошло, то je диван и леп сплет, откада je крил’ма својнм свој развио овде лет. Старе наде на ночетку данас беру пун свој плод, у том нлоду јемство гледа и за нове сав наш род. Ona створн скун витешки, где ее ствара гнажан сој, где се купи моћ н снага и у живи збира етрој. A мајкама реч нек лети нек се ори врста, строј: Отхраљујте децу реч’ма: »Oj, Ооколе, снне мој!« Напред! Здраво! — речи ове соколскн су силан jen, у њима je сав наш успех у будуће u за век. Srnjak v mestu A. Francević, Ljubljana: Srnjak je v mesto prilomastil. Je menil, da ga bo tako počastil, morda pa da bi vlade se polastil? Dostojno se po cesti seta. Kdo ve kaj slavnega si tod obeta? Ta stvar ne bo nikoli razodeta. Zgolj eno nam je že očito: Nabralo se je ljudstva vse nabito in za srnjakom hajdi bojevito! Rogač ljudem uiti hoče, zato mastito sem ter tja klopoče, na daleč preskakuje gladke ploče. Marijana Željeznova-Kokalj: Urica Urica tiktaka, Kurica pa kokodaka. »Zakaj pa ti tiktakaš?« povpraša kurica. »Zakaj ti kokodakaš?« jo vpraša urica. »Jaz kokodakam. ker težko zrnja čakam!« »A jaz tiktakam, ker čas ipretakam.« »Tako, pa kaj je čas, je to grdoba ali kras?« Gustav Strniša: Martin Pa pravijo, da sem divjak, ker se nikogar ne bojim, in ker z usodo se borim, kot vsak, kdor pravi je junak! In pravijo, da sem neroda že, češ, da starikav sem postal, ker sem v poštenje veroval, in nosim v prsih čuvstveno srce. Tedaj z rogmi v izložbo buši, da šipo draigoceno vso razruši, sam sebi pa le malo rog okruši. No, tolpa skriva vraga v krvi: Srnjaka tiraj, tolci, drezaj, drvi! In drugi šipi- se zgodi ko prvi. Žival pa zdaj hudo se rani in ranjena prijeti se ne brani. Zapisana usodi je neznani. Neznan nam še plačnik je stekla. O tem pa pravda teče in bo tekla, dokler pravica se ne bo izrekla. in kurica »Ej, čas veriga je nevidna, ki se pretaka brez prestanka, nikjer mu ni obstanka, hiti, preteklo vse zagrinja ter novo spet odgrinja.« »Hm, čas veriga je nevidna in urica, kako si pridna, hitiš, hitiš, kaj nič ne sniš? »Ne spim, hitim, hiteti moram, čas beži, v nevidne dalje on hiti, ne zmeni se za srečico ljudi, ne zmeni se za jok gorja, ker čas je brez s'rca ...« Krpan In vsak mi de, da nisem modernist, ker vse skozi očali lastne zrem, ter rad napake bližnjega prezrem, mar ni jih zdavnaj že odpuščal Krist? Ob mojo kočo se obregajo, res majhna je in skromna kakor hlev, a koliko jih je brez koče rev, ljudje se že za ped sveta zdaj kregajo! Naj bo kar hoče, jaz bom kar sem bil, Martin Krpan odkrit in brez potvar, a ko bom sit vseh bedarij, prevar, umrem berač, prav kot sem se rodil! БРАТУ Др. ИЛИЈИ ЈЕЛИЋУ члану Суда части и потпретседнику Просветног одбора Соколске жупе Бсоград, члану Апелационог суда у Веограду Рођ. Слатина 20 јула 1895, умро 20 маја 1936 у Београду Зар тако, брате?! Соколе мили! Поносе братски н дивни борче! Зар тако пође и све уцвили, Узорни сине и Црногорчс! У пуној снази, примерном лету Cej’o си са.мо љубав и слогу, Братство н Правду и знао мету: Олужитн Краљу, Роду и Богу! Соколн Твојн снуждени стоје, Искрени јецај редом их гуши, -И дела твоја дене и броје, У срду тн си u нашој души! A — хвала Богу! — раден нс пада! Може да клоне, — ал noc’o водн! Ту му je срце и снага млада И он са душом и даље броди! И опет с нама у скоку, лету Кроз твоју децу бодри и живи! И даље води на вежбу, слету, — Брате Јелићу, Соколе сиви! Слава Ти! Хвала! н увек с нама! Соколска miic’o бесмртна блиста Далеко од свих подземних тама, — Ко дивно срце Исуса Хрнста! Веруј.мо стално! Гоннмо иору! С вером се живн, — Боже помози! Здравимо Васкрс и златиу зору, — Служимо Краљу, роду н слози! Griša, Ljubljana: Sokol naš pod sonce kroži, jasnih je željan višin — v viš ponosna krila proži zraka in svobode sin. Na vrhove strme seda za lepoto dne zavzet tenko sluša, bistro gleda, s krili ves objema svet. Sokol Iz svobode !?a prikliče zgolj življenja tajna sla: da ohrani rod, mladiće, spušča se na zemska tla. Šibki rod ipred silo ščiti, silnikom se stavi v bran, •prapore ponosne kiti. bratsko druži k dlani dlan. Krepko sinje dalje reže. z vrtoglavih zre višin — sili mraka ne podleže sonca jasni, smeli sin. Majcan Ivo, Gospić: Dobri i zli Ima ljudi svakojakih, Dobri sreću svoju traže koji svagde se nameću; u slobodi domovine, ima dobrih i opakih — zli pak takvu sreću gaze i svi traže svoju sreću. i kad drugi za nju gine. Oni drugde sreću traže, gde za ličnost biva svega, — pa tko u tom im pomaže — žrtvovaće i njega. Josip Poslek, župnik, Suhovdol: Naš Kralj! Našeg roda Krv On je od Svi Mu pozdrav On je grana, Naše krvi, Danas šalju: Ljubavlju je On i Soko Na mnoga ja ovjenčana. Naš je prvi. Živi, Kralju! Nikao iz Sokoli Ga Mi smo s Tobom Našeg roda, Ljube, slave, I uza Te, Sam Ga Višnji Od ljubavi Mislimo mi Nama poda. V’jence prave. Uvek na Te. Sin je Kralja Oko čela Za Te naša Velikoga, Njemu viju: Srca biju, Ide tragom Čuvaj nam Jer Ti jesi Oca svoga. Jugoslaviju! Dika sviju! Ivan Albreht, Ljubljana: Sokolić pravi Na vrtu zjutraj ptičica In z okna nagolj mi cveteč tako mi gostoli, oznanja v tihi mrak da tak ni vreden sončeca, da le doma počitek bo kdor narod zataji. po delu nam sladak. Zato od jutra do noči za narod delam svoj — in v misli tej zaprem oči: »Moj narod, sin sem tvoj.« Др. Boj. B. Рашић, Београд: МЛАДИ КРАЉ — СОКО! (Ha Опленцу 18 октобра 1934 године) Тешко заморен витешком борбом И Он je иао. Господ je хтео: Да скрати муке свакоме добром Ко свесно ради за народ цео. И тешки ковчег ипак се спусти Између добрих: Оца и Мајке, И један дах: »Ох!« к’о да изусти И лакну сасвим, — к’о уеред бајке. A плотун оеу кроз земљу целу, Загрме свуда до неба сама: Пооледња хвала на славном делу, Уз тежак грцај што ближње слама. Само Ппленац јуначки стоји Са Свстом Црквом сав се поноеи Светли и блиста, столећа броји Кроз one коje у срцу носи! И док из Цркве кроз улаз лепи Тамјан и мирис небу се диже, — Сав народ скрушен гледа и стрепи: Ко му то иде све ближе, ближе. Одједном прену! 0, Боже Свети! Полако иде a благо око Гони облачак у тужној сети! И етаде rope: Млади Краљ — Соко! Оживе иарод! И дотле руке Скрштене днже ка небу ираво, Одагна боле уз громке звуке: »Жпвео, Краљу! Здраво нам! Здраво!« Мати Га прати, к’о анђ’о прави, Кнез Павле, евита и народ с њима Од срца Срце воли и здрави: Ох, срећан био na орећу свима! Vilko: Starešini — Kralju: Zdravo! na četrnaesti Njegov rođendan Zdravo, Kralju Starešino, Zdravo, naša diko, Tebe ljubi, tebe grli Malo j veliko. Zdravo naša svetla kruno, Naš Sokole sivi; Rasti, jačaj, razvijaj se, Na mnogaja živi. Zdravo, Kralju Starešino, Uzdanico rodu, Sokolovi tvoji paze Rod, dom i slobodu. Zdravo, oca velikoga Prvi dični sine, Na rođendan pozdrav primi Cele domovine. Živi, Kralju Starešino, Živi, naša diko. Tebe ljubi, tebe grli Malo i veliko. Милан J. Флањак, коњички наредник, Загреб: ДУХ НАЈВЕЋЕГ СОКОЛА Сад с неба соко стари Отаџбину своју брани, Дух je његов међу нама Отаџбина није сама. Сад с неба соко стари Са државом господари, Дух му сокола младог буди Иепуњује младе грудн. A. Francević, Ljubljana: Сад с неба соко стари Пушта евоје благе чари, Дух се вину пут висина Сва осташе браћа мирна. Škržat in mravlja Vse dni poletja je škržatov roj neumorno gonil svoj cvrčeči stroj, da pesem je škrlela in žužela z utripom njihovega dela. Usipešno luknjic vrtajo si v lub, saj sok drevesni jim tako je ljub. Med njimi zlasti trudi se Cvrkač, nebeške mane laskrni srkač. A komaj medna kaplja prisolzi, že od povsod vse živo k njej polzi: mravljinec, muha, osa, sfeks in sličen žužast artifeks. Posebno sitna je pa mravlja, Cvrkaču toliko zabavlja, da često ji pusti svoj virček, vrček: »Pa sama si omrsi lačni smrček!« Jeseni je luknjaril po jesenu, kar ga zalotijo kobilice — sovražno pleme v stotem že kolenu — njih ena zevne, stisne vilice, na vratu mu prestriže žilice. Kaj zdaj uzre jesenov ti vršac? Ob vznožju mu leži škržat — mrtvac Mrlič še trza, ni se še ohladil, mravljinec pa že vanj se je zasadil, prišiljeno zobovje prepara brž drobovje, slastno posrebra sladki veš sirup, kar ni prebavil ga pokojni trup. Kako, to tista mravlja je marljiva, napora vztrajnega primerek svet? Da, govorica včasi je kvarljiva, zato le stehtaj staro slavo spet: trdilnik rad pretvori se v pogojnik, iz mravlje kdaj izcimi se razbojnik. Samoći Da, kada mi bivaš jedina nada Žurim se tebi, drugarice sveta, Ja u tvoje rado tad ulazim dvore, I uteho lepa, bez tuge i bola, Ti moja si sanja i moja balada, Pa slušam sa tobom izdisaje sveta Kraj tebe se gube od bolova bore. 1 tužan šum visokih topola. 1 dok život besni silovito tamo Gde čovek čoveka dostiže i goni. Ja kraj tebe ćutim i osećam samo Kako gorke suze sada Zemlja roni. Ст. M. Мутибарић, Араповац: ПЕСМА Mu смо мали Соколићи не ради признања! Ми смо мали Соколићи не да нам се клања. Ми смо мали Соколнћн не због неке елаве, нити венац ловорике да нам тамо праве. Ми смо мали Соколићи нс ради користи, или зато што појмови тобож нису чисти. СОКОЛИЋА Ми смо мали Соколићи не ради одела, или зато што нам мати наша тако хтела. Ми смо мали Соколићи не забаве ради, iiiitii зато што смо мн још као деца — млади ... Beh смо зато Соколићи ihto <■ помоћу Бога ii Соколства само може цветатн нам слога! Ismet A. Tabakovi'ć, Sarajevo: Elegična sjeta Zašto Bosna noćas tako tužno šumi Reci, dušo, reci, drago dijete; Zašto ovi tihi bosanski drumi Jecaju u krilu elegične sjete? Zašto zvj’ezde noćas nemirno se kreću, Kao da žele dole k tužnoj zemlji saći; Kao da slute na njoj svoju tihu sreću Koju ovdje ipak neće nikad naći! Zašto noćas tužno tako jeca sova I otpada lišće «а umornog granja; Zašto tako boli šum zefira s krova I kirik umirućih snova i sjećanja? Zašto moja duša već je sasvim sijeda, A sirce moje zašto tvrdo je ko kam; Zašto mladost moja u svemu tugu gleda I zašto sam, draga, ja ostao sam? Hodovi мпкш XI olimpijske igre Berlin 1936. Na ’ ovogodišnjim olimpijskim igrama u Berlinu bilo je u gostima u Olimpijskom selu i 30 jugoslovenskih narasta jaca; od toga bilo je 7 sokolskih naraštajaca. Mnogo sam sanjao o olimpijadi i mislio kako bih došao do nje. Znao sam da će sedam najboljih naraštajaca ići u Berlin. Zato sam počeo još marljivije da vežbam, i nestrpljivo sam očekivao dan saveznog takmičenja u Subotici. I zaista taj dan je bio sudbonosan po moj odlazak na olimpijadu. Našao sam se među prvih sedam i tako postao član jugoslovenske omladinske reprezentacije. 24 avgusta sastali smo se svi u Zagrebu da provedemo četiri dana na tečaju. Tamo su poslali svi sportski savezi u Jugoslaviji određeni broj svojih najboljih naraštajaca, tako da nas je ukuipan broj bio 30. Tečaj je održan zbog toga da bismo dobili razne upute o boravku u Berlinu i da bismo što bolje izvršili dužnosti koje su nas očekivale. Predavanja nam je održao profesor br. Milan Jankovič, koji nam je ujedno bio i vođa. Iako je bio četrdesetih godina br. Jankovič je umeo da se uživi u naše godine, tako da smo mi u njemu gledali samo starijeg i iskusnijeg druga. Posle četverodnevnog boravka u Zagrebu došao je i dan odlaska, koji smo svi dugo očekivali. Rano u jutro smo se svi našli na železničkoj stanici potpuno spremni za odlazak. Pošli smo i za nekoliko časova putovanja smo već prošli kroz lepu Sloveniju i našli se u Austriji. Put je bio divan! Austrija ne zaostaje ništa za našom Slovenijom. Za nepunih sedam časova prešli smo i Austriju i ušli u očekivanu zemlju, Nemačku. Prva stanica u kojoj smo se malo duže zadržali je Minhen. Tu smo proveli dva sata u šetnji i razgledanju grada. Posle toga dobili smo vagon prvog i drugog razreda u kojem smo putovali do Berlina. Kako je bila noć, iskoristili smo vneme za spavanje. Ujutro rano stigli smo u Berlin. Na stanici nas dočekuje nekolicina nemačkih omlađinaea, koji nas pozdravljaju dobrodošlicom. Odmah se ukrcavamo u autobus, koji nas je čekao na stanici, i za jedan sat vožnje dolazimo pred međunarodni omladinski logor. Izlazimo iz autobusa, postrojimo se i sa zastavom na čelu prvi put ulazimo u logor na čijem je ulazu postavljena počasna straža. Odlazimo na sredinu logora gde je lepršala olimpijska i logorska zastava. Tu nas je već čekala nemačka omladinska reprezentacija. Prvo nas pozdravlja izaslanik ncmačke vlade, a zatim vođa logora. Na te pozdrave je odgovorio jedan od naših i pozdravio ih u ime celokupne omladine jugoslavenske. Posle toga je muzika intonirala našu himnu, koju smo prvi put čuli u tuđini. U tim časovima proživljali smo mi velike događaje za naš mladi život, jer je to za nas bila velika i 'retka čast pretstavljati omladinu jednog naroda. Od tada nastaje naš život u logoru. Svaki narod je imao svoj šator, koji je bio okićen narodnim zastavama. Posle nas dolaze omladinci i iz drugih zemalja, koje Nemci isto tako lepo dočekuju. Svaika momčad je dobila i po jednog stalnog pratioca, koji je živco u istom šat< Sutradan po podne je bilo svečano otvaranje logora. U veće je priređeno veselje u šumi, koja se nalazi odmah pored logora. Tu se pevalo, sviralo, iglralo i t. d. Ustajanje je bilo na zvuk trube svaki dan u 7. Prvog avgusta odlazimo u Luetgarten gde smo dočekali olimpijsku baklju. Tom prilikom je održano više govora o miru, međunarodnoj ljubavi i uzajamnosti. Istoga dana po podne u 4 časa stigla je olimpijska baklja u stadion i poče svečano otvaranje jedanaestih olimpijskih igara u prisustvu ne-mačkog kancelara Hitlera. Na maratonskoj kapiji je goreo olimpijski plamen za sve vreme trajanja igara. Zatim je bio mimohod učesnika, koji je bio veličanstven. Po svršenom mimohodu sve reprezentacije su se postavile, sa zastavom na čelu, pred počasnu tribinu u kojoj je bio nemački kancelar. Svaki narod je imao jednako odelo, tako da se divni stadion pretvorio u šarenu poljanu. Po završenom olimpijskom ceremonijalu otstup svih momčadi. Sutradan je počelo takmičenje, kojem je prisustvovao ceo naš logor i ogroman broj drugih gledalaca. Sva su mesta bila zauzeta, a svaki uspeh takmičara je burno pozdravljen od strane općinstva. Od tada pa na dalje bila su takmičenja na raznim stadionima. Sve je bilo odlično organizovano. Naročito se zapazila tačnost. U zakazani minut je sve počinjalo. Svaki učesnik je imao pravo na besplatnu vožnju tramvajima, autobusima i podzemnim železnicama. U našem logoru je bio određen iprogram za svaki dan. Po završetku Iakoatletskog ta'kmičenja priredili smo u zajednici s Fincima malu olimpijadu na kojoj je učestvovao ceo naš logor. Takmičilo se u lakoj atletici, plivanju i nogometu1. U tim takmičenjima smo se vrlo dobro plasirali. Nekoliko puta su priređivane logorske vatre i izleti u Potsdam i u dvorac Fridriha Velikog Sans-Souci. U tim međusobnim takmičenjima i zajedničkim izletima drugarstvo se sve više širilo. Više puta smo odlazili u grad da razgledamo njegove znamenitosti. Posle veselo provedenih osamnaest dana došao je i dan našega rastanka. Svi smo se skupili u sredini logora. Tu nam je mladi vođa logora dr. Kestner uputio nekoliko toplih reči, zahvalio nam se na našem drugarstvu i zaželeo da se u budućnosti opet tako lepo i drugarski sastanemo. Posle njega uzimali su reč jedan za drugim vođe momčadi, koji su u isto vrcme, u znak zahvalnosti, predali vođi i komandantu logora darove, koje su doneli iz svojih zemalja. Posle nekoliko časova krenuli smo žalosni što napuštamo divni logor, a u isto vreme i srečni što ćemo se opet naći u našoj lepoj domovini i ugledati sve naše mile i drage. Olimpijada je prošla, ali će mi sećanje na nju i drugarstvo u logoru ostati u večnoj uspomeni. Miloš Markovič, naraštajac Sokolskog društva Novi Sad. VA.M«-- ^ VA\N\\V^v Чч u Ii i Savić Velizar, naraštajac, Prijedor: Zavet naraštaja Još se i danas sećam svog polaska u Soko. To mi je bio najmiliji trenutak, to je bio čas koji se lako ne zaboravlja. Osećao sam se gord što sam postao član naraštaja, naraštaja od koga otadžbina danas najviše očekuje. A zar je glavno samo doći u sokolanu, upisati se i postati Soko? Ne! Treba ispuniti dužnost koju nalaže Soko, treba raditi besprekidno, jer samo gvozdena volja i dugotrajan rad dovode do uspeha. Bio sam svestan te dužnosti koju mi nalaže Soko, bio sam svestan onoga što treba svaki uzorni naraštajac da zna. Snažiti se i oplemenjavati se i sve sile posvetiti napretku otadžbine i naroda. Ta zar i može postojati uzvišeniji cilj, zar može biti nešto iđealnije i divnije od tog gesla sokolskog rada! To me je navelo da stupim u redove onih kojima je to geslo pred očima i koji su ozbiljno shvatili svoj zadatak. Naraštajče! Budi dostojan svojih slavnih predaka, koji dadoše svoje živote i zališe krvlju mesto gde Ti živiš i sokolski radiš! Budi dostojan i pregni svim silama da se odužiš tim besmrtnim senima, a to ćeš postići, ako što više koristi doprineseš otadžbini i našem narodu. Neka Ti ovi svetli primeri rodoljublja budu zvezde vodilje i neka Ti dadu potstreka u Tvome radu! Radi i sećaj se uvek onih koji su temelji sokolskog dela! Postaćeš istom onda pravi Soko, kad svoju dužnost tačno shvatiš i još tačnije izvršiš! Budi svestan da si došao u Soko da radiš i da se jačaš a ne da se samo ponosiš imenom Soko! Slavo Svoboda, Tivat: Simfonija Drave Prolazim velikim prašnjavim mostom nad Dravom. Već iz daljine opažaju se na levoj obali bezbrojni kupači, kojima je to jedino utočište u ovim sparnim julskim danima. Njenu žutu vodu seku veliki kameni stupovi. I ja idem poput moje braće na levu stranu, jer na desnoj se niko ne kupa. Ta takozvana »Afrika« veoma je zgodna za ovo izlaganje vodi i suncu. Desetak metara od obale nalazi se mala ravan, gde se obično »naterava« s loptom, pa se nekoliko puta rastegne i mreža — igra se odbojka. Lepote u kupanju nema, bar za mene koji sam došao s Jadrana, ono monotono spuštanje niz vodu, te ponovo vraćanje pešice pod most da se «pot spuste prama »Africi«. To mi nikako ne godi. Bar da ima kakav bazen da mogu otplivati pedesetak metara kraula, ili da ima kakva daska za neki skok pa bih se oipet nekako snašao. Ali ipak našli smo neki rukav gde je voda mirna, gde varaždinski Sokoli treniraju za plivačko prvenstvo varaždinske župe u Čakovcu, te i ja s njima. Inače stalno šećem gore dolje uz obalu Drave medu šarenilom kostima, medu raznoliko od sunca opaljenim ljudima, stanem kadgod u vodu i slušam jednoliko kotrljanje kamenja, i gledam sve to misleći uvek na more i njegove čari. 1 tako mi prolazi svako poslepodne, uvek iste kolone ljudi žure k Dravi i natrag, dok jedan pljusak nije onemogućio to kupanje i zabavljanje. (Prilikom boravka u Varaždinu od 20 jula do 30 avgusta.) Џашк RAD NARAŠTAJSKOG OTSEKA DRUŠTVA KONJIC Sokolsko društvo u Konjicu organizo-valo je i naraštajski otsek. Odmah u prvim pooetcima svog delovanja, ovaj otsek pokazao je veoma dobre uspehe. Tako je priredio u ovoj godini dve vrlo uspele zabave, koje su oduševile sve prisutne, jer su deca izvodila svoje uloge odlično. Kod ovih zabava pokazalo se je veliko interesovanje dece, jer su se morale ponoviti na njihovo traženje i drugi dan. isključivo za decu. Razumljivo, da je so-kolana bila dupkom puna, i razdragana deca od 7 do 12 godina razišla se s ovih priredaba zadovoljna, stavljajući upit vas-pitačima, kad će opet biti zabava. Ovo su bile zimske priredbe a čim je nastupilo leto, trebalo je pristupiti novom radu. Sokolski slet u Subotici trebalo je posetiti. Novčana sredstva zbog siromaštva oskudna, a prevoz do Subotice skup. Naraštajski otsek poslao je o svom trošku najboljih i najvrednijih 8 naraštajaca. Kolike li sreće i zadovoljstva za njih, kad im je sa-opšteno, da će putovati preko cele Bosne, Bačke i Banata. Zadovoljstvu nije bilo kraja. I oni koji nisu bili određeni veselili su se tome, jer su znali, da će im braća kad se vrate pričati o utiscima. Nestrpljivo se je očekivao čas, kad će se poći. Voda puta dao je sve upute. Ispraćaj na stanici bio je srdačan. Za celo vremc putovanja naraštajci su bili veseli i razdragani. Po povratku sa sleta svi ovi naraštajci iako su bili i predisciplinovani, postali su ozbiljniji, drukčije misle i na svaki mig svojih prednjaka bez ikakva prigovora izvršavaju naredbe. Dugo i dugo pričali su naraštajci svojoj braći u sokolani, kako su bili srdačno dočekani od braće u Subotici. * Zemlja se okreće brže. Fizikalno-teh-nički zavod u Berlinu je ustanovio, da se dužina astronomskog dana u junu 1934 godine smanjila za jedan odlomak sekunde, koji je jednak jednoj četvrtini tisućine jedne sekunde i da astronomski dan i nadalje dade naslućivati da će se skratiti. To je zavod ustanovio na osnovu tačnih merenja s pomoću jednog osobito tačnog sata, kojim su od 1932 godine svaki dan merili dužinu astronomskog dana. Iz tog dejstva zaključuju, da se zemlja sve brže vrti. Novi svet već je star. Do sada vladalo je mišljenje da Amerika nije bila nova samo za one koji su je otkrili, nego i za njezine urođenike, to jest da se čo-vek u srazmerno kasno vreme onde naselio i to iz Azije. No nedavno našli su u Wyomingu preistorisko kameno oruđe kome su naučenjaci odredili starost od 500 tisuća godina. Ovo oruđe ne razlikuje se nimalo od sličnih ostataka rane čovečje kulture u Evropi, pa je stoga dokaz da je čovek već u pradavno doba živeo u »Novom Svetu«. 10 prometnih zapovedi. Policija u Olomucu u Ćeškoslovačkoj izdala je učenicima opomenu pod naslovom »10 prometnih zapovedi«, koje glase: 1. Pre nego stupiš na cestu, pogledaj desno i levo. 2. Čekaj, dok ne prođe najbliže vozilo. 3. Ne pređi nikada koso preko ceste nego uvek pravo. 4. Idi kako si počeo, nemoj vrdati. 5. Pređi brzo preko ceste i nemoj uz put ni čitati niti se zabavljati. 6. Pazi naročito kad pređeš cestu između dva vozila. 7. Nemoj ići preko ceste neposredno ispred ili iza vozila. 8. Nemoj se na cesti igrati. 9. Nemoj na vozila skakati niti se na njih ve-šati. 10. Nemoj otpatke i papir bacati niti na pešački put niti na cestu. — Ne bi li i kod nas bilo dobro da se izdaju ovakve opomene. Bilo bi manje nesreća. Grad bez zločinaca. Grad Sihingbourne u Kentskoj grofoviji u Engleskoj može se pohvaliti da je najpošteniji grad. Za vreme 26 godina policija nije nikada imala razloga da postupi protiv koga građanina. Niko nije bio kažnjen ni najmanjom novčanom globom. Istom nedavno taj je rekord prekinut, kad je policija jednog pijanog građanina osudila na 5 šilinga globe. Uzroci automobilskih nesreća. »Psihološko društvo« u Americi upravilo je svojim članovima upit, kako bi moglo proučiti psihološke uzroke automobilskih nesreća. 142 stručnjaka naveli su na prvom mestu nepazljivost, 118 nedostatnu veštinu vla- danja automobilom, 106 ludu smeonost, 81 naklonost za preveliku brzinu, 87 sporo mišljenje i 61 uzbuđenost. Nesreće su pre svega prouzročili alkoholičari, zatim nepromišljeni, nervozni i jogunasti vozači. 10 »bašta srećnog detinjstva« u Moskvi. U Moskvi dobiće deca 10 velikih gradskih bašta i parkova. Pod vodstvom uglednih inženjera, umetnika i znanstvenika biće ove »bašte srećnog detinjstva« svestrano uređene i urešene. Za uređenje jednog od najvećih moskovskih parkova — Ismailov-ljevog parka — koji je u tu svrhu ustupljen, odobreno je 200.000 rubalja. Na ribnjacima u moskovskim parkovima načiniće minijaturne luke za velike plivajuće pomorske i rečne modele parobroda. U isto doba biće u Moskvi nekoliko ulica zatvoreno za ostali promet. Tamo će se urediti igrališta i ulice za dečje bicikle i dečje automobile. »Promet« po tim ulicama ure-diće deca sama. Štogod slično pozdravila bi i naša deca s velikom radošću. Povez knjiga u aluminiju. Skoro će možda i nas iznenaditi najnoviji način povezivanja knjiga. Jednoj bistroj glavi u inostranstvu došlo je na misao da bi valjalo knjige povezivati u aluminij. Ova misao je pobudila veliku pažnju kod izdavačkih knjižara, a takav povez bi pre svega bio vrlo važan kod javnih knjižnica. Aluminij je lakši nego dosadanji povezi, osim toga ima tu veliku prednost da se gotovo ne da uništiti, naprotiv se može vrlo lako očistiti. Jedina neugodnost postoji u tom, da će se na oštrim rubovima i uglovima čitaoci možda ranjavati. ia lolu Iz škole. Učitelj, nadovezujući na gradivo prošlog časa veronauke: »Kaži mi, Kokotoviću, kako je svršio boj između Davida i Filisteja?« — »1 :0, gospodine učitelju!« Dvomisleno. »Ti si magarac!«, vikne Franjo. — »Ti si još veći!«, odvrati Mijo. — »Mirujte, deco!«, opomene dedo svoje unuke; »vi ste, čini mi se, sasvim zaboravili, da sam i ja ovde u sobi!« Odvažnost. Trgovac, diktirajući svojoj tipkačici pismo: »Udarajte, gospođice, tačke odvažnije! Neka čovck vidi da ga opominjem zadnji put!« Uoči raspusta. Učitelj: »Dobro se oporavite, deco! Pre svega želim da posle školskog raspusta i vaša razboritost bude opet veća!« — Razred u zboru: »Hvala Vam, gospodine učitelju, to i mi Vama želimo!« Dečja usta. »Je li bonbon bio dobar, bakice?« — »Vrlo dobar, dete moje!« — »Tome se čudim. Ćuko ga je ispljunuo.« Seoba duša. »Znate, gospodine Dužni-koviću, ja verujem u seobu duša; — ja sam, na primer, sigurno bio jednom magarac!« — »Kažite, za boga, kada je to moglo biti?« — »To je bilo tada, kada sam Vama pozajmio 100 dinara!« Stručnjak. »Zašto ne izlupate sina, kad je tako zločest!« — »Ne smem; on je jedini u kući koji ume popraviti radio aparat.« Mali umetnik. »Nano, gospodin učitelj ne zna šta je konj.« — »Ne budali, kako neće znati!« — »Veruj mi, ja sam nacrtao konja, pa me je on pitao šta bi to moglo biti.« Dobar primer. »Obećaj mi, sine, da nećeš nikada više lagati!« — »Neću više, tata!« — »Dobro! Sada idi brzo na telefon, upravo je zvonilo, pa kaži da me nema kod kuće.« Među kesarošima. »Goveče, zašto imaš ruku u zavoju?« — »Zabuna; gospodin što sam mu se mašio u džep, imao jc mišolovku unutra.« Mudar odgovor. Učitelj je tumačio poslovice. »Ko rano rani, dve sreće grabi,« rekao je te je naveo primer iz svog života: »ja sam jedanput u šest sati ujutro na cesti našao novčarku sa sto dinara. Ja ju ne bih našao, da nisam tako rano ustao!« — Učenik se malo zamisli, onda reče: »Ali onaj koji je novčarku izgubio jamačno je ustao još ranije, gospodine učitelju.« U gostionici. »Moliću Vas, gospodine, što pijete?«, upita konobar. — »Dosada ništa, kao što vidite!«, odgovori profesor, učitelj gramatike. »Molim Vas, da ponovite svoje pitanje u budućem vremenu!« Osveta. Neko žestoko kuca na vrata. Gospodin Pajo otvori i pita: »Šta želite?« — Električar: »Dolazim da popravim Vaše zvonce.« — Pajo: »Zašto to, ta moje zvonce je sasvim u redu; ko Vam je rekao da dođete?« — Električar: »Vaš krojač! Bio je već devet puta ovde da Vam podnese račun, ali niko mu nije otvorio, ma da je zvonio.« Iz uredništva Kao svake godine tako je i ove izišao eadanji »Sokolić« u dvobroju, za mesec avgust i septembar, i to zbog velikog školskog raspusta. — Uredništvo je primilo dovoljno gradiva, ali najboljega malo. Najviše smo dobili pesama i pesmica, kojima »Sokolić« i onako ustupa mnoge svoje stranice, ali uz najbolju volju ne možemo sve da objavimo; naročito početničke ne možemo objaviti. Mnoge eu svršile u košu. — Ako uredništvo od vremena na vireme objavi i ponekoji slabiji sastavak u stihovima, ne treba autor da misli da je pesnički talenat. — Za naredni oktobarski broj »Sokolića« treba poslati gradivo najkasnije do 10 oktobra. Preporučujte naš naraštajski list »Sokolić« i tražite nove pretplatnike. Rešenja iz 6—7 broja »Sokolića« Dvostruka zagonetna piramida: I. 1) A, 2) Ra, 3) Nar, 4) Rane, 5) Frane. — II. 1) E, 2) Et, 3) Set, 4) Svet, 5) Vesti. — 6) Fran Levstik. Ispunjalka: Solo, Kota, Ruka, Kolo, Jelo, Gips, Ćili. — Od I.—II. Sokolić. Magični kvadrat: Atom, Teza, Ozon, Mana. Zagonetna posetnica: Maratonski trkač. Logogrif: I. — grad, II. = gram; Kir — mir. Povezana ispunjalka: 1) Kant — tata, 2) Milo — ovan, 3) Stol — lica, 4) Kras — stav, 5) Plat — tana, 6) Kolo — Oman, 7) Kroj — jači. — Od početka do kraja lika: 1) Kantata, 2) Milovan, 3) Stolica, 4) Krastav, 5) Platana, б) Koloman, 7) Krojači. — U šatiranom stupcu: Tolstoj. Ispunjalke: I. Vodoravno: 1) Novac, 2) Jasan, 3) Nizak, 4) Porok, 5) Sever, 6) Korak, 7) Rakek. —• II. Vodoravno: 1) Rudar, 2) Marat, 3) Dekan, 4) Sadim, 5) Katić, 6) Renit, 7) Carić. — Okomito u prvom liku: Nazor, Novak; okomito u drugom liku: Rakić, Dučić. Kombinovane palindromne ispunjalke (Slavo Svoboda, Tivat) A) Samo vodo- j """ ravno: Od početka __________________________ do sredine zaključno: 1) 2 str. novinska agencija, 2) -------------------------- drage volje, 3) mera za ________________________________ papir, 4) puls, 5) jemac 4 na menici. Od sredine ---------------------------------- do kraja, a te reči su 5 _____________________ ujedno palindromi* gore opisanih reči, a znače: 1) naša najdulja reka, 2) posmrtni ležaj, 3) deo topa, 4) otok na Jadranu, 5) materijal vulkanske erupcije. B) Samo vodoravno i to od početka zaključno do sredine: 1) stanovnik najvećeg poluotoka na svetu, 2) srokovi, 3) ponovo, 4) noga živine, 5) posed, reon. Od sredine do kraja treba naai palindrome tih reči sa značenjima: 1) plinovito stanje vode, 2) arapski poglavica, 3) slavni golman franc. nog. reprezentacije, 4) velikogradski razbojnik, 5) otplata. Podebljani stupac prvog lika daje najjaču slavensku organizaciju, a isti stupac drugog lika daje ime njenog starešine u Jugoslaviji. 1 2 3 4 5 * palindrom znači straga čitana reč ima drugo značenje (skok - koks). Ispunjalka 1 2 3 4 5 6 7 8 9 (Slavo Svoboda, Tivat) Od slogova a ba ce fa go je ka ka ke na na na pe po ra ra ra ras ri ro si su ti ti tu vo treba vodoravno složiti devet reči sledečih značenja: 1) gostionica, restauracija, 2) neprerađeno, 3) prezime urednika »Sokolića«, 4) priroda (str.), 5) posuti, nasipati, 6) upotreba, 7) poznati ital. fizičar, 8) loviti ribu, 9) sokolska sprava za vežbanje. U tamnim poljima (u obliku slova s) dobićemo dva evropska grada u kojima su se (održavali veliki sokolski sletovi. Prvi do podebljane linije: grad u Bugarskoj (slet 1935), drugi grad u Jugoslaviji (slet 1936). 1 КРИЖАЉКА Саставнлн нараштајци Сокол. друштва Бешка Усправно и водоравно: l) Вежбаћа справа; 2) Једна наша планина; з) Руши; 4) Једна наша ва-рош; 5) У.метничка игра _ плес. Logogrif (Slavo Svoboda, Tivat) Nad mojim gradom Za stado svako Uzdiže se kradom Rečeš ti tako, »Lepa planina« Naročito za divlje u šumi Puna jagoda i malina. Na koje se svatko buni. Povezani logogrif (Slavo Svoboda, Vidiš ga, on jc ljut Što god mu je na put Ruši »viče, psuje« i valja. Nešto nova sad se javlja. »Nož« oštri vadi i gleda, Pazi ga i čuva sada, Obranu svoju krutu Na dalekom putu. Tivat) Čak u Aziju daleku U Palestinu, uz novu zapreku Ide k »tome poznatom gradu« Da što pre ruča i pogladi bradu. Eno ga sjedi i »nešto pije«, Žuri se samo da što prije Bude gotov te da krene I nosi dalje svoje breme.