REGIONALNI VIDIKI TRANZICIJE REGIONALNI VIDIKI TRANZICIJE REGIONALNI VIDIKI TRANZICIJE UREDILA ALEKSANDER LORENCIC IN ŽELJKO OSET Ljubljana 2016 ZALOŽBA INZ Odgovorni urednik ZBIRKA dr. Aleš Gabric VPOGLEDI 16 ISSN 2350-5656 Aleksander Lorencic in Željko Oset (ur.) REGIONALNI VIDIKI TRANZICIJE Recenzenta Jezikovni pregled Oblikovanje Založnik Tisk dr. Jurij Hadalin dr. Gregor Jenuš Ajda Gabric (slovenšcina) Jasminka Maljkovic Radic (hrvašcina) Barbara Bogataj Kokalj Inštitut za novejšo zgodovino Medium d.o.o. Naklada 300 izvodov Izid knjige je podprla Javna agencija za raziskovalno dejavnost Republike Slovenije CIP - Kataložni zapis o publikaciji Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana 332.1:330.342.14/.15(082) REGIONALNI vidiki tranzicije / uredila Aleksander Lorencic in Željko Oset. - Ljubljana : Inštitut za novejšo zgodovino, 2016. - (Zbirka Vpogledi, ISSN 2350-5656 ; 16) ISBN 978-961-6386-74-6 1. Lorencic, Aleksander 288003584 ©2016, Inštitut za novejšo zgodovino. Vse pravice so pridržane. Brez predhodnega pisnega dovoljenja izdajatelja je prepovedano reproduciranje, distribuiranje, dajanje v najem, javna priobcitev, objavljanje, predelava ali katera koli druga oblika uporabe tega dela ali njegovih delov, bodisi s fotokopiranjem, tiskanjem, snemanje ali shranitvijo in objavo v elektronski obliki. VSEBINA Aleksander Lorencic in Željko Oset, Predgovor................................................................. 5 1 Metodološka izhodišca .......................................................................................7 Josip Mihaljevic, Tranzicija i društveno-ekonomsko naslijede samoupravnog socijalizma u postsocijalistickoj Hrvatskoj: teze za istraživanje.......................................................... 9 Nina Vodopivec, Postsocialisticna tranzicija v antropološki perspektivi....................... 33 2 Vidiki ekonomske tranzicije ............................................................................ 49 Aleksander Lorencic, Slovenska tranzicijska izkušnja v širši mednarodni perspektivi........51 Žarko Lazarevic, Bancna tranzicija v Sloveniji v devetdesetih letih 20. stoletja.......... 65 3 Vidiki dojemanja politicnih sprememb............................................................ 79 Jure Gašparic, O samoumevnosti uvajanja parlamentarne demokracije v vzhodni Evropi po letu 1989......................................................................................................................81 Albert Bing, Regije/regionalizam i državno osamostaljenje Hrvatske: osvrt na istarski regionalizam pocetkom 1990.-tih................................................................................... 97 4 Medijska krajina in znanost.......................................................................... 117 Lidija Bencetic, Percepcija novinstva i hrvatske javnosti o procesu privatizacije (1990. – 2010.)...............................................................................................................119 Željko Oset, Regionalni vidiki v slovenskem akademskem prostoru..........................133 Viri in literatura ......................................................................................................................145 Imensko kazalo......................................................................................................................163 O avtorjih.................................................................................................................................171 4 Predgovor »Prostor kot vir razlage upošteva vse stvarnosti zgodovine hkrati in vse udeležence v prostorskem okviru: države, družbe, kulture, gospodarstva«, je zapisal Fernand Braudel v svoji izvrstni analizi o strukturnih spremembah v Evropi med 15. in 18. stoletjem, ki jo je podal v obliki pripovedi o socialnih in gospodarskih spremembah. Skupina hrvaških in slovenskih zgodovinarjev si je v casovnem oziru zadala manj ambiciozen cilj, vendar smo obdržali interdisciplinarni pristop. Na konferenci Regionalni vidiki tranzicije, ki sta jo soorganizirala Inštitut za novejšo zgodovino in Fakulteta za humanistiko Univerze v Novi Gorici, potekala pa je med Tednom UNG 2015, smo 15. oktobra 2015 soocili poglede na prehod iz socializma v kapitalizem in osvetlili specificen proces tranzicije, ki se razlikuje tako med državami kot tudi znotraj regij v Sloveniji in na Hrvaškem, s cimer smo izpopolnili sivo liso v zgodovinopisju. Pricujoci zbornik je zaokrožena celota uspešnega mednarodnega sodelovanja. Slovenija letos praznuje cetrt stoletja svojega obstoja, kar je sicer relativen pojem. Nekaterim se obletnica ne zdi nic posebnega, drugi je zaradi številnih ‚zavoženih poti‘ v tem casu sploh ne bi slavili, tretji bi spomin na 25 let od nastanka države pocastili posebej skrbno. Obdobje 25 let je ravno tako relativno za zgodovinopisje, po eni strani leto 2016 ne predstavlja nikakršnega posebnega mejnika v zgodovini, po drugi pa 25 let obstoja države gotovo pomeni vzpodbudo za aktivnejši raziskovalni spopad s tem obdobjem. Pot, ki jo je v 25 letih prehodila Slovenija, je bila vse do uradnega zakljucka tranzicije najpogosteje oznacena kot zgodba o uspehu. Zatem so se v tej zgodbi zacele kazati številne razpoke, ki niso bile le posledica zadnje svetovne gospodarske in financne krize, temvec je njihove vzroke treba iskati v casu vzpostavljanja potrebnih elementov in institucij za uspešno delovanje demokraticne in pravne države. Nekatere znanstvene discipline (npr. politologija, sociologija, pravo, ekonomija) že dlje casa posvecajo pozornost dogodkom in procesom iz tega obdobja. Cetrt stoletja predstavlja zadostno casovno distanco, da obdobje samostojnosti in neodvisnosti Republike Slovenije preko temeljite obravnave ovrednoti tudi zgodovinopisje, in pricujoci zbornik pomeni v tem oziru velik korak naprej. V zgodovinopisju poznamo le malo tako jasnih in casovno natancno zamejenih prelomnic, kot jo v slovenski zgodovini predstavlja leto 1991. Z razglasitvijo samostojnosti in neodvisnosti smo namrec Slovenci lastno usodo prvic vzeli popolnoma v svoje roke. Zacelo se je torej obdobje samostojne države, ki pa do danes še ni doživelo temeljite in natancne vecplastne zgodovinske obravnave. Izjema je podrocje ekonomske tranzicije, s katerim se je sistematicno ukvarjal Aleksander Lorencic, sicer pa obstajajo le posamezne sporadicne objave, ki se tako ali drugace navezujejo na problematiko tranzicije. Vecina del s podrocja slovenskega zgodovinopisja pa ne presega osamosvojitvenih procesov, ratificiranja Ustave Republike Slovenije in mednarodnega priznanja. Gre za obdobje v razvoju mlade slovenske države, ki je svoj prvi veliki cilj dosegla leta 2004 z vstopom v Evropsko unijo. Proucevanje obdobij s krajše casovne distance v nekaterih državah ni vec novost in tudi v Sloveniji se kažejo zametki premikov na tem podrocju. Pricujoci zbornik se procesa tranzicije loteva interdisciplinarno in se dotika razlicnih družbenih podrocij. Tako v njem najdemo prispevka, ki govorita o metodoloških zagatah raziskav, ki zadevajo tranzicijo (Mihaljevic, Vodopivec), prispevka o slovenski tranziciji v širši mednarodni perspektivi (Lorencic, Lazarevic), prispevka o politicnih vidikih tranzicije (Gašparic, Bing) in prispevka o kulturnih dogajanjih med tranzicijo (Bencetic, Oset). Vsekakor je dobrodošlo, da je, ko gre za problematiko tranzicije, tudi zgodovinopisje bolj navzoce v družbi. In ce gre še za mednarodno sodelovanje, kot velja za primer tega zbornika, je to še toliko bolj dobrodošlo in pomeni premik v smeri raziskav najnovejšega obdobja. Prav tako pomeni prispevek k celovitejši podobi ter predstavitvi oziroma razjasnitvi mnogih vprašanj, ki se dotikajo tega zelo pomembnega obdobja v naši zgodovini. Željko Oset, Aleksander Lorencic 1. METODOLOŠKA IZHODIŠCA 8 Regionalni vidiki tranzicije Regionalni vidiki tranzicije Josip Mihaljevic TRANZICIJA I DRUŠTVENOEKONOMSKO NASLIJEĐE SAMOUPRAVNOG SOCIJALIZMA U POSTSOCIJALISTICKOJ HRVATSKOJ: TEZE ZA ISTRAŽIVANJE UVOD: CILJEVI, TEZE I POJMOVI Prvi cilj ovoga rada1 je naznaciti do koje je razine izvršena društvenoekonomska tranzicija iz samoupravnog socijalizma u liberalni kapitalizam Ovaj rad je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom 3481. u Hrvatskoj. Bazirajuci se na uvidima brojnih dosadašnjih analiza, kao i na trenutnom stanju u Hrvatskoj, glavna teza ovoga rada jest da se tranzicija iz sustava socijalistickog samoupravljanja u liberalno-demokratski kapitalisticki sustav nije potpuno provela, odnosno nije provedena u skladu s proklamiranim liberalno-demokratskim nacelima. Argumentirajuci ovu tezu doci cu do jedne druge teze koju cu tek otvoriti za neke buduce znanstvene rasprave i istraživanja, što je drugi cilj ovoga rada. Naime, analizirajuci moguce uzroke hrvatske „krnje“ tranzicije, gotovo samo od sebe postavit ce se pitanje utjecaja naslijeda nekadašnjeg socijalistickog sustava na današnje gospodarstvo i društvene odnose. Je li to naslijede jedan od uzroka slabih rezultata hrvatske tranzicije i je li ono jedna od još uvijek postojecih prepreka za uspješniju tranziciju Hrvatske iz socijalistickog samoupravljanja u liberalno-demokratski kapitalizam? Da bi se ovi ciljevi dostigli, nužno je prikazati kratku povijest hrvatske tranzicije s naglaskom na ekonomske promjene koje su se dogadale u tom više od dva desetljeca dugom društveno-ekonomskom procesu. Taj prikaz završit cu analizom aktualnog stanja hrvatskog društva, s naglaskom na stanje ekonomskih sloboda. Nakon definiranja hrvatske varijante kapitalizma, analizirat cu utjecaj ekonomije na društvene odnose i cjelokupan društveno-politicki sustav i time naznaciti moguci uzrok hrvatske „krnje“ tranzicije. Na kraju cu ponuditi okvir moguceg istraživanja utjecaja samoupravnog socijalistickog sustava na današnje stanje hrvatske ekonomije, politike i društva u cjelini, odnosno utjecaja kojeg je socijalisticki sustav imao na tranzicijski proces u Hrvatskoj. Prije navedene analize nužno je definirati pojam tranzicija (lat. transative – prijeci), koji, u najširem smislu, oznacava prijelaz iz necega u nešto. U društvenim se znanostima pojavio pocetkom 1970-ih, a nakon pada Berlinskog zida 1989. ušao je u opcu upotrebu i u znanstvenu produkciju zemalja nekadašnjeg istocnog bloka. U tom kontekstu on podrazumijeva sveobuhvatan proces strukturnih društveno-politickih i ekonomskih promjena. U društveno-politickom smislu oznacava prijelaz iz jednopartijskog komunistickog sustava u parlamentarnu gradansku demokraciju, a u ekonomskom smislu podrazumijeva prijelaz iz socijalistickog u kapitalisticko/tržišno gospodarstvo, s dodatkom jacanja koncepta vladavine prava,2 odnosno pravne države.3 Valja naglasiti da je teško odrediti trenutak u kojem tranzicija završava jer ni sam kapitalizam kao sustav nema nekakvu finalnu formu. On se nalazi u 2 Vladavina prava ili ono što se naziva pravnom državom jest koncept koji podrazumijeva da su svi gradani, bilo privatne osobe, bilo državni službenici, jednako odgovorni pred zakonom, ali i da postoji djelotvorna sudska zaštita pojedinca i njegovih prava protiv samovolje državne vlasti. Temeljna odrednica tog koncepta je nacelo da se državni zakoni temelje na ideji temeljnih prava i nacelu slobode covjeka-pojedinca. Cipek, Liberalizam – ideologija slobode, str. 16. 3 Karpati, Tranzicijski problemi gospodarstva Hrvatske, str. 103–104; Milardovic, Tranzicija u demokraciju. Opširnije o pojmu i teorijama tranzicije vidi: Jušic, Osnove teorije tranzicije. stalnom procesu promjene zbog cega neki autori pojam tranzicije ne smatraju najprimjerenijim i koriste pojam transformacije.4 Ono oko cega se vecina autora pak slaže jest da te promjene smatraju razvojem, odnosno procesom poboljšanja.5 Ako bismo trebali jasno naznaciti što bi bio cilj tranzicije onda bismo, dakako pojednostavljeno, mogli reci da je to stvaranje demokratskog kapitalizma. Demo- kratski kapitalizam, cesto nazivan i kapitalistickom demokracijom, dosad je teorijski najbolje definirao Michael Novak.6 Ukratko, radi se politickoj, gospodarskoj i socijalnoj ideologiji koja kombinira demokraciju kao osnovu politickog sustava i kapitalizam kao osnovu ekonomskog sustava. On se ocituje u tržišnom gospodarstvu (koje se temelji na privatnom sektoru), demokratskom i pluralnom politickom sustavu, ekonomskim inicijativama kroz slobodno tržište, fiskalnoj odgovornosti i liberalnim moralno-kulturnim vrijednostima koje poticu pluralizam. Novak slikovito definira demokratski kapitalizam kao pluralisticki društveni sustav suprotan unitarnoj državi tradicionalnog društva, kao i modernoj socijalistickoj državi. U takvom sustavu Novak vidi tri središta moci – politicko, gospodarsko i moralno-kulturno – koja su meduovisna, jer demokracija treba tržišnu ekonomiju, a oboje trebaju pluralisticku liberalnu kulturu. Ono što se u javnosti cešce koristi od pojma demokratskog kapitalizma jest njegov prvenstveno ekonomski aspekt pa se govori o liberalnom ili, još ucestalije, o neoliberalnom kapitalizmu. Korištenje pojma neoliberalizam u društvenim znanostima ima veliki broj zagovornika, ali i kriticara. U vecini slucajeva pojam nije jasno definiran, koristi se u smislu ideoloških podjela te za opisivanje preširokog spektra fenomena.7 Pod tim pojmom se najcešce misli na društveno-ekonomsku ideologiju koja svoje korijene ima u idejama ekonomskog liberalizma 19. stoljeca te politikama koje su vodene 1970-ih i 1980-ih poput politika Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji ili Ronalda Reagana u SAD u.8 Cesto se kao pojam suprotan liberalnom kapitalizmu navodi marksisticki kolektivizam, a u simbolickom geo-politickom diskursu druge polovice 20. stoljeca to se poistovjecivalo s antagonizmom Zapada (liberalni kapitalizam) i Istoka (marksisticki kolektivizam).9 Ne želim ulaziti u teorijsku raspravu o pojmu (neo)liberalnog kapitalizma nego cu za svrhu ovoga rada istaknuti da je to politicko-ekonomski sustav koji se temelji na vladavini prava, nepovredivosti privatnog vlasništva, slobodi sklapanja 4 Jušic, Osnove teorije tranzicije, str. 423. 5 To poboljšanje ocituje se kroz promjene politickog, pravnog i ekonomskog okruženja. Grabac, First, Dinamika tržišne orijentacije hrvatskog gospodarstva, str. 106. 6 Novak, Duh demokratskog kapitalizma; vidi i: Younkins, The Conceptual Foundations of Democratic Capitalism. 7 Opširnije vidi u: Boas, Gans-Morse, Neoliberalism. 8 Larner, Neo-liberalism. 9 Grubišic, Liberalni kapitalizam i marksisticki kolektivizam, str. 422. i obvezi poštivanja ugovora te slobodnom tržištu bez prevelike državne regulacije. U svakom slucaju, srž neoliberalizma jest ideja slobode, odnosno povezanost individualnih i tržišnih sloboda.10 OSNOVNE ZNACAJKE HRVATSKOG TRANZICIJSKOG PUTA Na pocetku zadnjeg desetljeca 20. stoljeca slaba gospodarstva država Srednjoistocne Europe11 krenula su u ekonomsku tranziciju prema kapitalizmu prakticki „preko noci“. Nagli raspad socijalistickih sustava u Europi iznenadio je svijet te se nisu niti stigle izraditi teorije i razradeni planovi tranzicije.12 Nagli tranzicijski obrat sa sobom je nosio brojne negativne posljedice, pa neki autori smatraju da je Srednjoistocna Europa umjesto toga trebala zapoceti proces opreznog i postupnog prijelaza iz socijalistickog u socijalno-tržišno gospodarstvo.13 Ono što je Hrvatsku, kao i ostale post-jugoslavenske zemlje, donekle razlikovalo od ostalih europskih post-komunistickih zemalja jest to što je Jugoslavija imala proklamirano društveno umjesto državnog vlasništva.14 To nije znacilo da utjecaj države i politickih elita na gospodarstvo nije bio velik, nego da su poduzeca u odredenoj mjeri slobodno odlucivala o strukturi proizvodnje, a najviše slobode bilo je u raspodjeli dohotka. Ivo Družic objašnjava da je taj princip imao veci znacaj u manjim poduzecima, a puno manji u velikim poduzecima koja su dominirala jugoslavenskim tržištem i koja su prakticki djelovala kao državno vlasništvo. U takvim velikim poduzecima utjecaj zaposlenih na razvojnu i poslovnu politiku bio je malen pa stoga i nije postojala jaca identifikacija zaposlenih s njihovim poduzecem.15 Unatoc proklamiranom društvenom vlasništvu i odredenim elementima tržišnog gospodarstva, Hrvatska je, kao i ostale jugoslavenske nasljed- nice, od Jugoslavije u najvecoj mjeri naslijedila centralno-plansko, odnosno komandno gospodarstvo. U takvom sustavu je novac i cjelokupan bankarski sustav bio uskladivan s ciljevima gospodarstva koji su planirani u jednom centru moci bilo na republickoj bilo na federalnoj razini. Zbog toga je novac u osnovi bio 10 Popov, Što je neoliberalni kapitalizam? 11 Pod pojmom Srednjoistocna Europa podrazumijevam europsku regiju smještenu izmedu Njemacke i Rusije te Baltika i Egejskog mora, a koja je nakon Drugoga svjetskog rata pa sve do kraja 1980-ih i pocetka 1990-ih bila obilježena vlašcu socijalistickih odnosno komunistickih režima. U tu regiju ubrajam sljedece današnje države: Albanija, Bjelorusija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Ceška, Estonija, Hrvatska, Kosovo, Latvija, Litva, Madarska, Makedonija, Moldavija, Poljska, Rumunjska, Slovacka, Slovenija, Srbija i Ukrajina. 12 Botric, Ladavac, Škuflic, Problemi, ostvarenja i perspektive. 13 Supek, Znanstvenotehnicka revolucija, str. 24–25. 14 Usporednu analizu pretvorbe društvenih poduzeca u post-jugoslavenskim zemljama nacinili su Ribnikar, M. Košak, Tranzicija, pretvorbe i monetarna uredenja. 15 Družic, Tržišno restrukturiranje, str. 116. „knjigovodstveni mehanizam za centralisticki odredivanu alokaciju resursa razlicitim sektorima i/ili poduzecima“.16 Hrvatska je naslijedila inflacijom optereceno gospodarstvo i poduzeca-mastodonte koja su u znacajnoj mjeri funkcionirala kao socijalne institucije: primarni im je cilj bio zapošljavanje stanovništva, pri cemu je kvaliteta proizvoda bila manje važna jer je plasman ionako bio osiguran društvenim planovima. Veca poduzeca prakticki nisu mogla propasti jer su uvijek bila spašavana od strane države, a radnici gotovo da nisu mogli izgubiti radno mjesto radi tržišnih kriterija. Financijski je sustav zanemarivao pojam rizika, a banke se nisu previše brinule o kreditnom ili deviznom riziku jer su njihovi gubici gotovo uvijek bili socijalizirani zbog cega neki autori smatraju da je socijalizam djelovao kao „veliko osiguravateljsko društvo“.17 To su sve bili principi nespojivi s postulatima kapitalisticke ekonomije. Ono što je dodatno opterecivalo pocetak hrvatskog tranzicijskog puta bila je unutrašnja pobuna srpskog stanovništva te vojna agresija Srbije i Crne Gore (tada još pod imenom Jugoslavija) i rat koji je trajao sve do 1995. godine. U agresiji su, pored velikih ljudskih gubitaka i okupacije teritorija i resursa, srušeni brojni proizvodni kapaciteti, a jedan od najvecih bio je onaj u vukovarskom Borovu koji je u svojoj industriji obuce zapošljavao 15 000 radnika. Pored toga, sam rat primorao je državu na velika izdvajanja za obranu, kao i za zbrinjavanje velikog broja izbjeglica i prognanika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.18 Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990. – 1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.19 Hrvatski tranzicijski proces na svom pocetku imao je dvije faze. Prva je bila pretvorba, a druga privatizacija, s time da su ti procesi tijekom vremena doživljavali brojne promjene i dopune. Pretvorba je zapoceta u proljece 1991. donošenjem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeca,20 a sam projekt pretvorbe, koji je obuhvatio 2876 od ukupno 3692 poduzeca koja su ušla u proces pretvorbe, pojedinacno je nadzirala Agencija Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj.21 Privatizacija je prakticki zapocela 1993. donošenjem Uredbe Vlade RH kojom se ukinulo pravo zaposlenih da bez popusta, ali s pravom prvenstva, kupuju preostalih 50 % vrijednosti poduzeca i njome je trebao biti okoncan proces vlasnicke transformacije i uspostavljeno puno tržišno gospodarstvo.22 Program ekonomske stabilizacije usvojen je u Saboru u prosincu 1992., a Antiinflacijski 16 Coats, Škreb, Deset godina tranzicije, str. 2. 17 Ibidem. 18 Stipetic, Hrvatsko gospodarstvo, str. 37. 19 Perkovic, Puljiz, Ratne štete, str. 235. 20 Zakon o pretvorbi društvenih poduzeca. 21 Družic, Tržišno restrukturiranje, str. 116; Bendekovic, Privatizacija u Hrvatskoj, str. 64–65. 22 Družic, Tržišno restrukturiranje, str. 127–128. program, donesen u listopadu 1993.,23 zaustavio je inflaciju, ali, po mnogima, i nametnuo precijenjen tecaj domace valute što je jedna od kontroverznih tema povijesti hrvatske ekonomske politike. Dragomir Vojnic smatra da je, nakon uspjeha antiinflacijskog programa, umjesto modela razvoja usmjerenog na razvoj proizvodnje i ekspanziji izvoza, razvijen model utemeljen na razvoju usluga i trgovine te ekspanziji uvoza, što je okarakterizirao kao vrlo negativan smjer.24 Problemi hrvatskog tranzicijskog puta bili su brojni. U vrlo kratkom roku provodena je liberalizacija i deregulacija tržišta, te privatizacija javnog sektora, ali bez prethodnog uvodenja funkcionalnih institucionalnih okvira, prvenstveno vladavine prava. Trgovinski i novcani tokovi su brzo liberalizirani, naglo se povecao uvoz kvalitetnije strane robe, što je negativno utjecalo na razvitak domacih proizvodnih kapaciteta, a ujedno je stranim vlasnicima kapitala omogucena jeftina kupnja vrjednije domace imovine. Najizravniji utjecaj pocetka tranzicije na tržište rada bilo je veliko povecanje nezaposlenosti zbog naglog smanjenja potražnje za radnom snagom te zbog restrukturiranja poduzeca koja su u socijalizmu, radi stvaranja privida pune zaposlenosti, u pravilu generirala višak radne snage.25 Dosadašnji rezultati tranzicije najcešce se ocjenjuju lošima. Od 1990. do danas u Hrvatskoj su prakticki nestale neke od nekadašnjih glavnih industrija, a jedna od najznacajnijih bila je metalopreradivacka. Pošto je na nekadašnjem jugoslavenskom tržištu bila zašticena državnom protekcijom, bila je medu prvima na udaru jer je izgubila dotadašnje jugoslavensko tržište, a na globalnom tržištu nije bila konkurentna. Slicno se dogodilo i s poljoprivredom i stocarstvom – uvoz jeftinih roba, npr. mesa i mlijeka, smanjio je domacu proizvodnju pa smo od izvoznika postali uvoznici. Tekstilna industrija koja je zapošljavala preko 90 000 radnika nije se mogla nositi s puno dostupnijom dalekoistocnom robom. S druge strane, grane koje je Hrvatska pokušala održati visokim subvencijama iz državnoga proracuna, kao što je bio slucaj s brodogradnjom, sve su brže zaostajale za napretkom tih grana na svjetskom tržištu i danas su pred gašenjem tako da je država na kraju uzaludno utrošila milijarde kuna.26 Brojna hrvatska poduzeca bila su održiva iskljucivo u autarkicnom jugoslavenskom okviru/tržištu, a kad se tomu nadodaju i loše upravljanje u poduzecima, te kriminalne radnje kojih je bilo na pretek, loše gospodarsko stanje nije iznenadujuce.27 Uz sve to, vanjski dug Hrvatske dramaticno se povecavao u novom tisucljecu – s 13.609 milijuna eura 2001., na 46.483 milijuna eura 2010. godine.28 23 Opširnije o tome vidi Nikic: Tranzicija u Hrvatskoj, str. 53–56. 24 Vojnic, Razvitak gospodarstva Hrvatske, 262–263. 25 Šošic, Tržište rada u Republici Hrvatskoj, str. 86–88. 26 Stipetic, Hrvatsko gospodarstvo, str. 31–32. 27 Ibidem, str. 63. 28 Ibidem, str. 66. Prevladavajuce mišljenje ekonomskih analiticara vec je nakon prvih desetak godina bilo da ciljevi pretvorbe i privatizacije nisu ostvareni i da su njihovi rezultati imali negativan politicki, društveni i ekonomski ucinak. U makroekonomskom smislu, privatizacija je rezultirala stvaranjem centralnog tipa upravljanja gospodarstvom umjesto stvaranja otvorenog gospodarstva s privatnim vlasništvom.29 Dragomir Vojnic smatrao je da su se vracanjem s društvenog u državno vlasništvo i tajkunskom privatizacijom prouzrocili ne samo materijalni nego i moralni problemi.30 Osim ekonomskih analiticara, rezultatima tranzicije nije bila zadovoljna ni vecina hrvatskih gradana. Rezultatima pretvorbe i privatizacije nisu bili zadovoljni jer su smatrali da je nacionalno bogatstvo bilo nepravedno raspodijeljeno državi i manjem broju pojedinaca koju su imali bliske odnose s naslijedenim ili novoformiranim vladajucim politickim strukturama.31 To potvrduju ispitivanja javnog mnijenja o privatizaciji koja su obavljana još krajem 1990-ih.32 Na kraju ovog vrlo šturog prikaza povijesti hrvatske tranzicije postavlja se pitanje kad je i je li uopce završena tranzicija Hrvatske. Vec je u uvodu napomenut problem detektiranja egzaktnog trenutka u kojem se može reci da je neka država završila svoj tranzicijski proces. Nažalost, u Hrvatskoj još nismo docekali objavu neke temeljite povijesno-ekonomske monografije koja bi prikazala proces tranzicije u punini. Za razliku od Hrvatske, slovenska historiografija to je vec ucinila za Sloveniju. Slovenski povjesnicar Aleksander Lorencic je u svojoj knjizi o povijesti tranzicije33 u Sloveniji formalan završetak tog procesa vidio u slovenskom ulasku u Europsku uniju 2004. godine, iako je jasno naznacio da se pitanje trajanja tranzicije treba gledati iz šire povijesne perspektive. Namece se pitanje je li Hrvatska svojim ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja 2013. završila svoj tranzicijski put? DANAŠNJE STANJE EKONOMSKIH SLOBODA U HRVATSKOJ Na otvoreno pitanje o završetku procesa tranzicije može se dati i posredan odgovor, odgovarajuci na pitanje u kojoj su mjeri u Hrvatskoj zastupljena nacela liberalnog kapitalizma, što je cilj prema kojem je tranzicijski proces i bio usmjeren. Drugim rijecima, trebamo pogledati kako taj kapitalizam danas izgleda u praksi. To je dakako tema o kojoj bi se moglo (i trebalo) napisati više znanstvenih 29 Bendekovic, Privatizacija u Hrvatskoj, str. 79. 30 Vojnic, Razvitak gospodarstva Hrvatske, str. 256–257. 31 Bendekovic, Privatizacija u Hrvatskoj, str. 79. 32 Vidi: Šakic, Socijalna pravednost i privatizacija u Hrvatskoj. 33 Lorencic, Prelom s starim in zacetek novega. rasprava, ali u ovom radu funkcionalno ce biti analizirati taj kapitalizam na jednoj od njegovih glavnih ekonomskih odrednica, a to je pitanje ekonomske slobode. Heritage Foundation34 objavio je indeks (Heritage Index – dalje HI) i rang listu zemalja po ekonomskim slobodama za 2016. godinu.35 Radi se o godišnjem indeksu kojeg ta zaklada objavljuje u suradnji s The Wall Street Journalom koji mjeri stupanj ekonomske slobode u pojedinoj zemlji, na osnovu deset parametara (ekonomskih sloboda) podijeljenih u cetiri skupine. Radi se o, uvjetno govoreci, mjernoj jedinici za slobodno tržište, po principu što je HI veci, to je tržište liberalnije, a država „kapitalistickija“. Ovo dakako ne možemo uzimati kao egzaktan pokazatelj, niti se, realno, sloboda tržišta može egzaktno izmjeriti, ali je prilicno indikativan i može poslužiti kao podloga za analizu. Medu deset najslobodnijih ekonomija svijeta prema HI spadaju Hong Kong, Singapur, Novi Zeland, Švicarska, Australija, Kanada, Cile, Irska, Estonija i Ujedinjeno Kraljevstvo (vidi tablicu 1). Tablica 1. Ljestvica najslobodnijih ekonomija svijeta36 Rank Country Overall Change 1 Hong Kong 88,6 -1,0 2 Singapore 87,8 -1,6 3 New Zealand 81,6 -0,5 4 Switzerland 81,0 0,5 5 Australia 80,3 -1,1 6 Canade 78,0 -1,1 7 Chile 77,7 -0,8 8 Ireland 77,3 0,7 9 Estonia 77,2 0,4 10 United Kingdom 76,4 0,6 Na samom zacelju su zemlje s najmanje slobodnim tržištem i najviše državnog intervencionizma i kod kojih je uglavnom propagiran socijalisticki sustav: Sjeverna Koreja, Kuba, Venezuela, Zimbabve, Turkmenistan, Eritreja, Republika 34 Znanstvena i obrazovna think-tank organizacija osnovana 1973., s misijom formuliranja i promicanja konzervativne javne politike utemeljene na nacelima individualne slobode, slobodnog poduzetništva, ogranicenog upliva vlade i tradicionalnih americkih vrijednosti. Miller, Kim, 2016 Index of Economic Freedom. 35 Miller, Kim, 2016 Index of Economic Freedom. 36 Ibidem, str. 4. Kongo, Iran, Ekvatorijalna Gvineja, Argentina. Cinjenica je da su, promatramo li iz globalne perspektive, zemlje koje su ekonomski najliberalnije istovremeno i najrazvijenije. Iznos BDP-a po stanovniku, stopa gospodarskog rasta, prosjecna neto placa i vecina drugih pokazatelja kvalitete životnog standarda veci su u ekonomski liberalnijim zemljama, što govori da je znacajna korelacija izmedu ekonomskih sloboda i prosperiteta stanovništva.37 Gdje se danas nalazi Hrvatska u pogledu ekonomskih sloboda i sloboda tržišta? Kao prvo treba spomenuti neke osnovne demografske i ekonomske podatke. Hrvatska, sa svojih oko 4,2 milijuna stanovnika, s prosjecnom gustocom naseljenosti 74,9 stanovnika po km, ima BDP po stanovniku u iznosu od 20 889 USD, ukupni BDP (PPP) je 88 500 000 000 USD.38 Danas Hrvatska ima ukupno 1 592 498 zaposlenih i 285 468 nezaposlenih (17,9 %).39 Broj umirovljenika u sijecnju 2016. iznosi 1 135 166.40 Prema Heritageovoj metrici ekonomskih sloboda za 2016. godinu, Hrvatska je dobila ocjenu 59.1 (od ukupno mogucih 100 bodova), što je pad za 2,4 boda u odnosu na prethodnu godinu. Ovaj rezultat Hrvatsku je svrstao u skupinu vecinom neslobodnih zemalja prema stanju ekonomskih sloboda. U ukupnom poretku 178 rangiranih zemalja svijeta Hrvatska je zauzela nezavidno 103. mjesto.41 Tablica 2. Indeks ekonomskih sloboda RH 2012.-2016.42 Country Score Over Time 2016 Score Comparison 63 Country 62 World 61 Average 60 Regional Average 59 Free Economies 58 2012 2013 2014 2015 2016 0 20 40 60 80 100 0-49,9 Repressed 50-59,9 Mostly Unfree 60-69,9 Moderately Free 70-79,9 Mostly Free 59,1 60,7 66,9 83,9 80-100 Free 37 Usp. Hanke, Walters, Economic Freedom, Prosperity, and Equality; Doucouliagos, Ali Ulubasoglu, Economic freedom and economic growth. 38 Hrvatska u brojkama 2015. 39 Zaposleni prema djelatnostima u prosincu 2015., Državni zavod za statistiku. 40 Korisnici mirovina i prosjecne mirovine u sijecnju 2016., Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. 41 U Heritageovoj analizi nisu bili ukljuceni Afganistan, Irak, Jemen, Libija, Lihtenštajn, Sirija, Somalija i Sudan. 42 Miller, Kim, 2016 Index of Economic Freedom, str. 169. U komparaciji s ostalim državama Europe, Hrvatska je gotovo na samome dnu. Od 44 ocijenjene europske države, Hrvatska je zauzela 38. mjesto, a iza nje su Bosna i Hercegovina, Moldavija, Grcka, Rusija, Bjelorusija te Ukrajina. Jedina zemlja EU s nižom razinom ekonomskih sloboda je Grcka. Tablica 3. Ljestvica ekonomskih sloboda u Europi prema HI Mjesto Država Broj bodova 1 Švicarska 81 2 Irska 77.3 3 Estonija 77.2 4 Ujedinjeno Kraljevstvo 76.4 5 Danska 75.3 6 Litva 75.2 7 Nizozemska 74.6 8 Njemacka 74.4 9 Luksemburg 73.9 10 Island 73.3 11 Ceška 73.2 12 Gruzija 72.6 13 Finska 72.6 14 Švedska 72 15 Austrija 71.7 16 Norveška 70.8 17 Latvija 70.4 18 Poljska 69.3 19 Cipar 68.7 20 Španjolska 68.5 21 Belgija 68.4 22 Makedonija 67.5 23 Armenija 67 24 Malta 66.7 25 Slovacka 66.6 26 Madarska 66 27 Albanija 65.9 28 Bugarska 65.9 29 Rumunjska 65.6 Mjesto Država Broj bodova Mjesto Država Broj bodova 30 Portugal 65.1 31 Crna Gora 64.9 32 Francuska 62.3 33 Srbija 62.1 34 Turska 62.1 35 Kosovo 61.4 36 Italija 61.2 37 Slovenija 60.6 38 Hrvatska 59.1 39 Bosna i Hercegovina 58.6 40 Moldavija 57.4 41 Grcka 53.2 42 Rusija 50.6 43 Bjelorusija 48.8 44 Ukrajina 46.8 U prvu skupinu ekonomskih sloboda prema HI, koja se oznacava skupnim nazivom „vladavina prava“, spadaju prava vlasništva i stupanj korupcije (vidi tablicu 4). Prema kriteriju prava vlasništva Hrvatska je s rezultatom ispod svjetskog prosjeka, a nalazi se na 86. mjestu na svijetu. Heritageovo izvješce navodi da se u sferi prava vlasništva cesto javljaju nejasni i suprotstvaljeni zahtjevi. Što se korupcije tice, tu je iznad svjetskog prosjeka i nalazi se na 63. mjestu u svijetu, što znaci da u svijetu postoje 62 države s manjim stupnjem korupcije, ali i gotovo 120 država koje imaju vecih problema s korupcijom nego Hrvatska. Kazneni zakon iz 2013. propisao je oštrije kazne za korupciju, ali je potrebno puno više napora za transparentniju i pošteniju javnu nabavu. Neovisnost pravosuda se uglavnom poštuje, novi sustav imenovanja sudaca povecao je profesionalizam, ali broj neriješenih sudskih predmeta i dalje je iznad prosjeka EU. Tablica 4.: Vladavina prava43 Score World Average Rank 1-Year Charge Country Property Rights 35,0 Freedom from Corruption 48,0 0 20 40 60 80 100 86th 63rd -0,5 0 43 Miller, Kim, 2016 Index of Economic Freedom, str. 170. U drugu skupinu, „velicina državne administracije“, spadaju državna potrošnja i fiskalna sloboda. Ukupno porezno opterecenje iznosi 30,4 % BDP-a. Privatna poduzeca oporezovana su s oko 20 % svojega dohotka, a još vece opterecenje snose i sami gradani. Direktno odvajanje od bruto dohotka je 40 %, a kad se tomu nadodaju drugi nameti, ukljucujuci porez na dodanu vrijednost i trošarine, ukupna izdvajanja gradana dostižu cak oko 55 % njihova dohotka. To znaci da pola ekonomskih odluka država donosi umjesto samih gradana, kako to slikovito pojašnjava Luka Popov.44 Državna potrošnja iznosi 47 % ukupne domace proizvodnje. Upravljanje javnim financijama znacajno se pogoršalo, uz deficit u prosjeku oko 5 % tijekom protekle tri godine. Kao što je vec ranije naglašeno, javni dug iznosi 80,9 % BDP-a.45 Stanje je još alarmantnije kad se ovome doda podatak o glomaznom državnom i javnom sektoru. Prema podacima iz 2008., koji takoder nisu obuhvatili sve sastavnice onoga što se naziva javni sektor, Hrvatska je imala 388 222 zaposlena u javnome sektoru, od cega 82 % u opcoj državi, a 18 % u javnim poduzecima.46 Taj se broj do danas (2016.) zasigurno povecao i iznosi možda i preko 400 000 zaposlenih, što cini otprilike jednu cetvrtinu od ukupnog broja zaposlenih. I u ovim parametrima Hrvatska je ispod svjetskog prosjeka, s prilicno lošim pozicijama na ljestvici – 138. prema kriteriju fiskalne slobode te cak 159. prema kriteriju državne potrošnje (vidi tablicu 5). Tablica 5. Velicina državne administracije47 Score World Average Rank 1-Year Charge Country Fiscal Freedom 70,8 138th -4,1 Government Spending 33,4 159th -12,8 0 20 40 60 80 100 U trecu skupinu, „regulatorna ucinkovitost“, spadaju sloboda poslovanja, fleksibilnost tržišta rada i monetarna sloboda. Reformske mjere prošle vlade su modernizirale postupke za osnivanje tvrtki, ali ukupno regulatorno okruženje ostaje opterecujuce i neucinkovito. Propisi o tržištu rada i dalje su kruti. U slobodi poslovanja Hrvatska je ispod svjetskog prosjeka, sa 115. mjestom na ljestvici, a u slobodi tržišta rada je medu najmanje slobodnim ekonomijama svijeta (166. mjesto). S druge strane, monetarna sloboda je iznad svjetskog prosjeka s ukupno 74. rezultatom u svijetu (vidi tablicu 6). 44 Dijanovic, Razgovor s dr. sc. Lukom Popovom. 45 Miller, Kim, 2016 Index of Economic Freedom, str. 169–170. 46 Analiza sustava zaposlenih u hrvatskom javnom sektoru, str. 39. 47 Miller, Kim, 2016 Index of Economic Freedom, str. 170. Tablica 6. Regulatorna ucinkovitost48 Score World Average Rank 1-Year Charge Country Business Freedom 60,3 115th +4,5 Labor Freedom 42,4 166th -0,4 Monetary Freedom 78,7 74th -1,3 0 20 40 60 80 100 U cetvrtu skupinu, „otvorenost tržišta“, spadaju sloboda trgovine, sloboda investiranja i financijska sloboda (vidi tablicu 7). U ovim kriterijima Hrvatska ima slobodu iznad svjetskoga prosjeka s rezultatom unutar prvih 40 svjetskih ekonomija. Hrvatsko tržište se opcenito percipira kao otvoreno za investicije. Ono što se u ovoj skupini navodi kao dobro jest konsolidirani bankarski sektor koji je relativno zdrav i ucinkovit, ali je broj nenaplativih kredita znatno porastao. Poduzeca u državnom vlasništvu djeluju u nekoliko sektora gospodarstva, a sektorima energetike, prometa, komunikacija, zdravstva, obrazovanja, medija i u duhanskoj industriji postoje neslužbeni državni monopoli. Medutim, ono što Heritageova analiza ne navodi jest cinjenica da, osim u ovim strateškim sektorima, postoji preveliki broj javnih poduzeca koja su pod direktnom ili indirektnom upravom države, a za koja se ne može tvrditi da su poduzeca od strateškog nacionalnog interesa. Maruška Vizek je u 2015. godini obznanila detaljnu analizu poslovanja javnih poduzeca i njihov znacaj za hrvatsko gospodarstvo.49 Prema njenim podacima, u Hrvatskoj postoji 1 421 poduzece u potpunom, pretežnom ili djelomicnom vlasništvu države, što cini tek 1,5 % ukupnog broja poduzeca u zemlji. Taj podatak na prvi pogled ne izgleda tako dramaticno. Medutim, problem je u tome što ta poduzeca upravljaju s cak 41 % ukupne imovine poslovnog sektora, odnosno 347 milijardi kuna, a ostvaruju 28 % svih prihoda poslovnog sektora ili 171 milijardu kuna. Njihova je proizvodnost rada za trecinu manja u odnosu na privatna poduzeca, a prosjecne place u državnim tvrtkama su za cak 40 % više nego u privatnom sektoru. Ono što dodatno zabrinjava jest cinjenica da je i u takvim uvjetima velik udio neprofitabilnih javnih poduzeca, usprkos tomu da mnoga javna/državna poduzeca imaju monopolisticki položaj. Takva javna poduzeca na cjelokupnu hrvatsku ekonomiju imaju i specifican socijalni i tržišni ucinak. Aktivnost javnih poduzeca ima stabilizacijski (socijalni) utjecaj na ekonomsku aktivnost, no to dugorocno premješta fokus ostalih sudionika na tržištu od izvoza k zadovoljavanju domace (javne) potrošnje. I tržišna uloga takvih poduzeca je negativna jer stvaraju nekonkurentnost. Javna poduzeca, kao 48 Ibidem. 49 Vizek, Poslovanje javnih poduzeca i njihov znacaj za ekonomsku aktivnost u RH. i ona privatna, koja posluju iskljucivo s državnim odnosno javnim poduzecima, zatvaraju tržište okrecuci ga državi i javnom sektoru što na kraju rezultira ekonomskom neucinkovitošcu, nekonkurentnošcu na globalnom tržištu, vecim troškovima poslovanja za ostala poduzeca, povišenim troškovima života kucanstava, demotiviranjem poduzetništva, klijentelizmom i korupcijom.50 Državni intervencionizam i previše rasprostranjeno državno vlasništvo kao jedan od glavnih uzroka lošeg ekonomskog stanja u Hrvatskoj navode i drugi ekonomski analiticari koji još uvijek zazivaju smanjenje upliva države u tržišnu ekonomiju.51 Tablica 7. Otvorenost tržišta52 Score World Average Rank 1-Year Charge Country Trade Freedom 87,4 38th +0,2 Investment Freedom 75,0 34th -5,0 Financial Freedom 60,0 38th 0 0 20 40 60 80 100 Konacna Heritageova ocjena hrvatskog gospodarstva je prilicno loša. Naglašava se da je ono u višegodišnjoj recesiji te se i dalje suocava s nedostatkom konkurentnosti i s brojnim birokratskim poteškocama u investicijskom polju. Karakteristicna je nekontrolirana državna potrošnja i preširoki javni sektor, a nedostatak ozbiljnih reformi u tom pogledu ozbiljno narušavaju dinamicnost privatnog sektora. Državno vlasništvo u brojnim je sektorima i dalje znatno, a korupcija i dalje nagriza povjerenje javnosti u vladu. Novi zakon o radu donesen je u srpnju 2014. kako bi se tržište rada ucinilo fleksibilnijim i dinamicnijim, ali s obzirom na nedostatak napretka u drugim kriticnim podrucjima, njegov utjecaj je upitan.53 Prema Heritagovoj analizi, ukupno gledajuci, nakon završetka Domovinskoga rata Hrvatska je imala znatno poboljšanje u pogledu otvaranja tržišta, monetarne slobode te nešto manje u borbi protiv korupcije. Premalen pomak je u slobodi poslovanja, dok su pitanja prava vlasništva, fiskalne slobode, tržišta rada, a pogotovo potrošnje države, imali izrazito negativan trend. Kao kljucne probleme Heritageova analiza navodi slabost vladavine prava i loše upravljanje javnim financijama. 50 Ibidem. 51 Nušinovic, Teodorovic, Privatization and State Interventionism in Croatia at the Turn of the Century. 52 Miller, Kim, 2016 Index of Economic Freedom, str. 170. 53 Ibidem, str. 169. Tablica 8. Kretanje ekonomskih sloboda 1996. -2016.54 Rule of Law Government Size Regulatory Efficiency Open Markets Property Rights -15,0 Fiscal -6,6 Business +5,3 Trade +18,4 Freedom Freedom Freedom Freedom from +18,0 Government -16,8 Labor Freedom -1,9 Investment +25,0 Corruption Spending Freedom Monetary +78,7 Financial +10,0 Freedom Freedom Ono što je indikativno u ovim podacima jest da su slobodno tržište i liberalni kapitalizam, za koje se tvrdi da u Hrvatskoj postoje vec gotovo cetvrt stoljeca, na vrlo niskoj razini. O KAKVOM KAPITALIZMU JE U HRVATSKOJ RIJEC? Brojni kriticari tranzicijskih 1990-ih isticu kako se u Hrvatskoj vodila liberalna ili, cešce spominjana, neoliberalna ekonomska politika i da je ekonomski život doktrinarno prepušten nesputanom laissez faire principu.55 Jedan od razloga loših hrvatskih rezultata Vladimir Stipetic vidi u hrvatskom bezrezervnom prihvacanju Washingtonskog konsenzusa (WAC) u cijoj je bîti tzv. neoliberalna doktrina.56 Slican negativan sud ekonomskog neoliberalizma ima i Dragomir Vojnic,57 a Slavko Kulic posebno je u tome dramatican jer neoliberalizam vidi cak kao socio-neo-darvinizam.58 Takve ocjene paušalnima smatraju Velimir Šonje i Boris Vujcic koji su analizirali koliko su opravdane tvrdnje da je s pocetkom tranzicije u Srednjoistocnoj Europi liberalizam postao glavna ideološka vodilja ekonomske politike. Nasuprot tvrdnji da je neoliberalna politika odredila hrvatski ekonomski razvitak 1990-ih i dovela ga do krize, Šonje i Vujcic navode niz primjera koji pokazuju kako liberalizacije u mnogim podrucjima gotovo i nije bilo.59 Slicno njima i brojni drugi autori smatraju da je u Hrvatskoj umjesto pravog liberalnog kapitalizma u tranziciji nastala neka vrsta tzv. crony kapitalizma (od engleske rijeci crony: blizak prijatelj, drug), koji se kod nas najcešce prevodi kao 54 Ibidem, str. 170. 55 Vidi npr. Stipetic, Dva stoljeca razvoja hrvatskoga gospodarstva, str. 119–120. 56 Stipetic, Hrvatsko gospodarstvo, str. 63. 57 Vojnic, Zemlje u tranziciji, str. 368. 58 Kulic, Economic Aspects of the Knowledge Society, str. 129–153. 59 Šonje, Vujcic, ”Liberalizam” u vodenju ekonomske politike, str. 149-164. ortacki, prijateljski, kumovski ili rodacki kapitalizam.60 U ekonomskoj teoriji sintagmom crony kapitalizam oznacava se oblik suvremenog kapitalizma u kojem poslovanje i uspjeh gospodarskog subjekta ovisi o bliskim, rodbinskim, prijateljskim, odnosno ortackim odnosima vlasnika tvrtki i politickih elita, pogotovo onih na vlasti. Ortacki odnosi ocituju se kao politicko pogodovanje odnosno davanje povlastica odredenim tvrtkama kroz gradevinske, uvozne i druge dozvole, porezne olakšice i slicne državne intervencije pa sve do odavanja tajnih informacija poput iznosa drugih ponuda u javnoj nabavi. Nejasni zakonski i drugi propisi, koji se cesto selektivno primjenjuju, uobicajeni su te predstavljaju faktor opterecenja za svaki poslovni subjekt na tržištu jer im državna regulacija nepravednom i selektivnom primjenom može iznenada omesti ili srušiti posao. Da bi se od toga zaštitili poduzetnici nastoje ostvariti veze s politickim dužnosnicima.61 Zagovornici socijalistickih te zagovornici kapitalistickih sustava optuživali su jedni druge za pojavu ortackog kapitalizma.62 S obzirom da i u Hrvatskoj i kriticari i zagovaratelji neoliberalizma cesto u svojoj argumentaciji navode iste cinjenice (posljedice), ali govore o razlicitim uzrocima, u novije vrijeme se u debatama o tranzicijskoj prošlosti, kapitalizmu i buducem razvoju javljaju nova teorijska objašnjenja. U hrvatskome slucaju ideja ortackog kapitalizma cini se kao funkcionalno objašnjenje nastanka velikoga dijela novih elita. Znatan dio njih nastao je kroz proces privatizacije koji je bio kontroliran od strane vladinih tijela, ili kroz velike vladine narudžbe i investicije putem proracuna i državnih tvrtki. Takve vrste ekonomskih transakcija izrazito su podložne korupciji, pa Ivankovic i Šonje postavljaju tezu da koruptivne privatizacije, javne nabave i investicije koje su se dogodile u hrvatskoj tranziciji ne predstavljaju anomalije, nego upravo formativne procese novih društvenih odnosa i elita.63 Taj proces cesto se naziva tajkunizacijom.64 Ivankovic i Šonje polaze od pretpostavke da je vrlo moguce da živimo u sustavu u kojemu istovremeno postoje radikalni državni intervencionizam i netransparentno neregulirano tržište koje neefikasno alocira resurse, koji se 60 Radi jasnije i preciznije upotrebe u ovome clanku koristit cu naziv ortacki kapitalizam. 61 Haber, Introduction; Crony Capitalism Definition. 62 Zagovornici socijalizma smatraju da je ortacki kapitalizam neizbježna posljedica cistog kapitalizma što objašnjavaju tvrdnjom da ljudi na vlasti, bili to poslovni krugovi, bile to vlade, cine i cinit ce sve da ostanu na vlasti, a da je jedini nacin za to stvaranje mreže izmedu vlade i poslodavaca koji podržavaju jedni druge. S druge strane, zagovornici kapitalizma vjeruju da ortacki kapitalizam nastaje iz motiva socijalistickih vlada da kontroliraju državu i tržište. To pred tvrtke na tržištu stavlja znacajne prepreke zbog cega one pocinju usko suradivati s vladama kako bi na tržištu postigle najveci uspjeh. Crony Capitalism Definition. 63 Ivankovic, Šonje, Nedemokratski kapitalizam i nova tranzicija, str. 10. 64 Prema Županovu, tajkun (ili pajdaški kapitalist) je idealan tip politickoga kapitalista koji je svoj uspon doživio u procesu privatizacije. Takvi kapitalisti isisavaju kapital iz poduzeca koja s vremenom propadaju, a konacnu cijenu placa državni proracun, odnosno porezni obveznici; Županov, Od komunistickog pakla do divljeg kapitalizma, str. 80–81. dopunjuju, a ne suprotstavljaju. Kada anomalije na takvom tržištu postanu i u javnosti previše vidljive, obicno uslijedi administrativna intervencija. Isto tako s druge strane, kad država lošim upravljanjem krene umanjivati vrijednost resursa, obicno uslijedi nekakva privatizacija. Ivankovic i Šonje stoga smatraju da je potpuno svejedno prevladava li radikalni državni intervencionizam ili netransparentno neregulirano tržište jer nijedna ni druga krajnost nemaju blagotvorne ucinke na funkcioniranje društva niti stvaraju efikasno tržišno gospodarstvo. Stoga oni današnju situaciju u Hrvatskoj dijagnosticiraju kao „nedemokratski kapitalizam“ u kojemu prava ne vrijede jednako za sve, vec su privilegij.65 Smatraju da je bez dubinske socio-kulturne transformacije nemoguc ekonomski napredak te da tržišno gospodarstvo samo po sebi ne jamci održiv ekonomski i društveni razvoj.66 Pored ovih analiza karaktera kapitalizma iz perspektive ekonomista, funkcionalnu kvalifikaciju nudi i sociolog Josip Županov koji govori o „politickom kapitalizmu”, tj. kapitalizmu koji se ne zasniva na slobodnom poduzetništvu, nego na klijentelizmu (ortakluku novonastalih kapitalista s vlastima) i korupciji.67 Županov govori da je takav kapitalizam nastao i svoj vrhunac doživio upravo u jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu, a da se u tranziciji institucionalizirao i oslobodio ideoloških znacajki.68 Predstavnike takvog kapitalizma vidio je i na lijevoj i na desnoj strani politickog spektra i to je smatrao glavnim razlogom nemogucnosti stvaranja istinskog poduzetnickog kapitalizma.69 Smatrao je da se u vecini bivših socijalistickih zemalja razvio ovakav politicki kapitalizam zasnovan na legalnim i polulegalnim privilegijama, ali i na otvorenom kriminalu i pljacki, što je posebno došlo do izražaja u ratnim sukobima. Županov je u tranzicijskim državama prepoznavao postojanje oba tipa kapitalizma (i politicki i poduzetnicki), s time da je onaj politicki držao utjecajnijim. Županovljenu tezu podupiru Vladimir Cvijanovic i Denis Redžepagic koji takoder smatraju da je hrvatski oblik kapitalizma specifican u formi i nastajanju te da je izravno povezan s prethodnim socijalistickim razdobljem. I oni smatraju da je u Hrvatskoj od politickog kapitalizma (kako ga definira Županov) proces tekao prema „klijentelistickom kapitalizmu“ te da se svi ti modeli ne mogu promatrati kao cisti (idealni) modeli koji u takvom potpunom obliku postoje u praksi,70 što je takoder na tragu onoga što govore Ivankovic i Šonje. Kako se vecina analiticara slaže u ocjeni da je kapitalizam u Hrvatskoj u zna- cajnoj mjeri degenerativan, postavlja se logicno pitanje što je uzrok tomu. 65 Ivankovic, Šonje, Nedemokratski kapitalizam i nova tranzicija, str. 8–10. 66 Ibidem, str. 12. 67 Županov, Od komunistickog pakla do divljeg kapitalizma, str. 60–64. 68 Ibidem, str. 62–63. 69 Županov, Komunisticko naslijede i izgledi ljevice, str. 45. 70 Cvijanovic, Redžepagic, Od politickog kapitalizma do klijentelistickog kapitalizma, str. 99–100. UZROCI „KRNJE“ TRANZICIJE – PITANJE NASLIJEĐA Kada govorimo o društveno-ekonomskom naslijedu postoji jedan znacajan faktor kojeg se ne smije zaobici u bilo kakvoj široj analizi, a to je faktor mentaliteta. U istraživanju povijesti mentaliteta hrvatska historiografija umnogome zaostaje za svjetskim trendovima jer je uglavnom ogranicena na svoje tradicionalne metode, a interdisciplinarni i transdisciplinarni pristupi tu su nužni. Bez takvih pristupa nemoguce je dublje poznavanje naše novije povijesti, jer se gubi iz vida da se mentalitetski, kulturološki i vrijednosni i drugi tragovi prošlosti prenose transgeneracijski.71 Jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenika koji se bavio pitanjem socijalistickognaslijeda u postsocijalistickoj Hrvatskoj jest spomenuti sociolog Županov. On je na pocetku 21. stoljeca smatrao da je upravo kulturno i institucionalno naslijede socijalizma glavna prepreka uspješnom primitku zapadnoga liberalnog kapitalizma u istocnoeuropski i balkanski politicko-društveni ambijent. Specifican „društveni ugovor“, odnosno ono što je on nazivao „koalicijom politicke elite i radništva“, jedan je od znacajnijih cimbenika zbog kojih se socijalizam održavao više desetljeca. Županov je smatrao da postoji skup kolektivnih stavova koje je nazivao „egalitarnim sindromom“,72 a taj sindrom je pojasnio objašnjavajuci zašto je propala jugoslavenska privredna reforma iz sredine 1960-ih. Županov smatra da ni radništvo ni politicka elita nisu bili zainteresirani za uspjeh tih reformi. Politicka elita zato jer bi njome izgubila znatan dio moci u korist tehnokratskih struktura i menadžerskog sloja, a sami radnici zbog toga što bi jacanje tržišta favoriziralo obrazovanije i strucnije kadrove, a slabije kvalificirani i lošiji radnici bili bi prepušteni tržištu rada što je znacilo da bi mnogi od njih izgubili svoja sigurna radna mjesta. U takvoj konstelaciji politicka elita je „štitila“ radnika osiguravajuci mu radno mjesto i socijalna prava, a radnici su politickoj eliti davali dnevnopoliticku i historijsku legitimaciju.73 Veliki upliv države na tržište rada nastavlja ovakav odnos i u današnjoj Hrvatskoj i može se pretpostaviti da su veliki protivnici tržišnih (liberalnih) reformi i oni koji žele zadržati neke elemente bivšega društvenog ugovora izmedu radnika i politicke elite. I danas je, prema nekim autorima, jedna od znacajnijih prepreka dobrom gospodarenju i državnom i javnom upravljanju nedostatak politicke volje za provodenjem stvarnih reformi. Prema Vizek, to je slucaj i u gospodarenju javnim poduzecima, jer javna poduzeca djeluju kao ishodište znacajne politicke moci. Politicke stranke imaju izravnu mogucnost imenovanja clanova uprava i nadzornih odbora tih poduzeca te izravnu mogucnost zapošljavanja stranackog kadra. Kroz ta dva mehanizma politicke stranke tijekom cetiri godine politickog ciklusa imaju 71 Rendic-Miocevic, Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest, str. 12–13. 72 Županov je ovu sintagmu skovao još 1969. Županov, Od komunistickog pakla do divljeg kapitalizma, str. 23. 73 Županov, Od komunistickog pakla do divljeg kapitalizma, str. 27–30, 38. priliku zaposliti oko 20 000 ljudi te zbog toga, smatra Vizek, nijedna velika politicka stranka ne predlaže profesionalizaciju upravljanja javnim poduzecima.74 Iako nisu provodena neka egzaktna istraživanja, vrlo je lako pretpostaviti da takav princip „društvenog ugovora“ želi zadržati vecina onih koji rade u državnom i javnom sektoru, pogotovo sindikati, kao i one privatne tvrtke naslonjene na državni proracun. Iako vecina gradana i danas zagovara pro-tržišne reforme, rijetko koja skupina naslonjena na državni proracun to doista i želi. Tako u Hrvatskoj i danas imamo situaciju u kojoj bi svi htjeli reforme, ali tako da ne pocnu od njih. Odnos politike i ekonomije vrlo je blizak i kompleksan, pogotovo kad je rijec o odnosu demokracije i kapitalizma. U politološkoj i ekonomskoj literaturi dominira mišljenje kako suvremena demokratska društva i tržišne ekonomije imaju zajednicki temelj u modernom individualizmu, nacelu da je covjek kao slobodan pojedinac osnova društva koji se kao takav oslanja prvenstveno na sebe te se slobodno udružuje s drugim pojedincima.75 Nasuprot tim principima stoje socijalisticke politike i ekonomije koje se temelje na kolektivizmu, odnosno kolektivistickim vrijednostima.76 Ono što se postavlja kao znacajno istraživacko pitanje iz perspektive povijesti mentaliteta jest otkriti kakav je odnos gradana u današnjoj Hrvatskoj prema kolektivistickim vrijednostima. Jedno takvo manje istraživanje s pocetka tranzicije napravio je Županov. On je koristio anketu koju su Rose i Haerpfer 1992. proveli u deset postkomunistickih zemalja, medu kojima su bile i Hrvatska i Slovenija.77 Iz anketnih pitanja Županov je izdvojio cetiri koja su se odnosila na tzv. kolektivisticke vrijednosti, a bile su grupirane na cetiri skupine: zarada (trebaju li zarade biti izjednacene ili zarada treba ovisiti o individualnim postignucima); briga za dobrobit pojedinca (treba li brigu o dobrobiti pojedinca voditi država ili on sam); vlasništvo (gdje ispitanik bira izmedu državnog vlasništva i privatnog poduzetništva); sigurnost zaposlenja (preferira li ispitanik visoko sigurno, ali slabo placeno radno mjesto, ili pak prilicno nesigurno, ali dobro placeno radno mjesto). Postotke odgovora u smjeru kolektivistickih vrijednosnih orijentacija Županov je objedinio, izracunavši prosjecni postotak za sve cetiri dimenzije za svaku zemlju zasebno. Time je dobio zajednicki indeks za svaku zemlju, pa je sve anketirane zemlje poredao na ljestvici (vidi tablicu 9) kolektivistickih vrijednosnih orijentacija.78 74 Vizek, Poslovanje javnih poduzeca i njihov znacaj za ekonomsku aktivnost u RH. 75 Ivankovic, Šonje, Nedemokratski kapitalizam i nova tranzicija, str. 9. 76 Važno je istaknuti da rasprave o ovim ekonomskim postulatima cesto u javni, ali i akademski diskurs dovode do simplificiranih pitanja o tome koji je društveno-ekonomsko-politicki sustav bolji: komunizam ili kapitalizam. O tome opširnije vidi: Antic, Vlahovec, Was Communism Better?: A Comparison of Economic and Social Development of Croatia, Bulgaria, Hungary, Poland and Romania. 77 Rose, Haerpfer, Mass Response to Transformation in Post-communist Societies. 78 Županov, Komunisticko naslijede i izgledi ljevice, str. 42–43. Kompletne tablice daje u: Županov, Tablica 9. Kolektivisticke vrijednosne orijentacije tranzicijskih država 1992. Zemlja Prosjecni u % Bugarska 53,7 Poljska 51,5 Madarska 47,7 Slovenija 47,5 Bjelorusija 46,2 Rumunjska 46,2 Ukrajina 44,0 Slovacka 33,5 Hrvatska 32,7 Ceška 30,2 Županov ove brojke promatra kao svojevrsni indeks koji upucuje na odgovor koliko se „komunisticko naslijede” sacuvalo u svijesti ljudi.79 Hrvatska je na toj ljestvici bila predzadnja – daleko iza Slovenije iako su obje zemlje bile dio istog sustava i iste savezne države. Tadašnju relativno nisku podršku kolektivistickim vrijednostima u Hrvatskoj Županov je objašnjavao ponajprije ratnim zbivanjima. Naime, smatrao je da je agresijom komunisticki indoktrinirane Jugoslavenske narodne armije (JNA), s njenim komunistickim znakovljem (crvenom zvijezdom), vecina Hrvata bila prisiljena naglo redefinirati citavo svoje društveno iskustvo u posljednjih cetrdeset godina života u Jugoslaviji da dokažu sebi i drugima da su žrtve, a ne pomagaci bivšeg režima.80 Da je Županov bio na pravome tragu, pokazali su znacajno „bolji“ rezultati na pocetku novog tisucljeca. Ispitivanja javnog mnijenja s pocetka 2000-ih pokazivala su da se razdoblje socijalizma pocelo promatrati kao razdoblje jakih socijalnih prava i temeljne socijalne sigurnosti.81 No, to nisu bili samo dojmovi gradana, nego je tim smjerom krenula i državna politika. Siniša Zrinšcak smatrao je da se naslijede prošloga socijalistickoga sustava javilo i na institucionalnoj razini u sferi socijalne politike hrvatskih vlasti što je vidio u provodenju širokih programa socijalne sigurnosti, u visokim javnim socijalnim troškovima, u nerazvijenostima usluga, u slabostima privatnog sektora te u tendencijama zadržavanja dotadašnjih državnih naknada.82 Social Legacy of Communism, str. 448–451. 79 Županov, Komunisticko naslijede i izgledi ljevice, str. 42–43. 80 Županov, Social Legacy of Communism, str. 450–451. 81 Zrinšcak, Socijalna politika u kontekstu korjenite društvene transformacije postkomunistickih zemalja, str. 139. 82 Ibidem, str. 155–156. Županov je u svojim radovima naglašavao da u Hrvatskoj uglavnom dominiraju kolektivisticke vrijednosti te da u vrijednosnim orijentacijama vecine hrvatskih gradana pravo covjeka kao pojedinca nije postalo dominantan trend i u tome je vidio najveci problem hrvatske integracije u Europsku uniju. Jednim od glavnih razloga smatrao je upravo socijalisticko iskustvo hrvatskog covjeka.83 Pored Županova, utjecaj socijalistickog naslijeda prepoznavali su i autori iz drugih znanstvenih disciplina. Tako je npr. vec sredinom 1990-ih ekonomist Vidoje Vujic smatrao da u Hrvatskoj tijekom tranzicijskoga razdoblja nije provedena afirmacija poduzetnicke filozofije i sustava vrijednosti. Smatrao je da je država bila dužna uspostaviti standarde i okvire pravnog poretka, odnosno uspostaviti vladavinu prava i u sferi gospodarstva, a pojedincu propisati standard i alternative ponašanja koje bi on sam slobodno birao.84 Povjesnicar Dušan Bilandžic je 1999. govorio o problemu i potrebi potiskivanja mentaliteta naslijedenog iz ere komunizma kojeg je opisao izrekom „Ne možeš me tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi“.85 Politolog Pero Maldini je u prvim godinama novog milenija u Hrvatskoj vidio brojne elemente onoga što je Županov nazivao egalitarnim sindromom. Smatrao je da se taj egalitarizam ocitovao u želji i praksi raspodjele dobara prema principu svakome jednako bez obzira na individualni doprinos, u antipoduzetnickom stavu koji u privatnom poduzetništvu vidi iskorištavanje, te u negativnom stavu prema strucnom znanju i profesionalnim normama (kada se struci pretpostavlja “zdravorazumsko” znanje, odnosno ideološki i politicki kriteriji koji stvaraju negativnu kadrovsku selekciju).86 Danas sve ove pretpostavke postavljaju pred znanost, koja želi holisticki pristupiti istraživanju procesa tranzicije, potrebu provodenja novog istraživanja kolektivistickih vrijednosti hrvatskih gradana slicnog onome s pocetka 1990ih. Moja je pretpostavka da bi još veci postotak hrvatskih gradana pozitivno gledao na kolektivisticke vrijednosti. Razlozi su brojni, ali jedan od najvažnijih svakako je slaba zastupljenost pravog poduzetnickog kapitalizma i pojava onoga što smo u ovom clanku nazvali politickim, klijentelistickim, ortackim ili nedemokratskim kapitalizmom. Nakaradan sustav upravljanja, neucinkovitost državnih institucija, preslabo gospodarstvo, negativno tranzicijsko iskustvo te recentna svjetska gospodarska kriza, na brojne gradane ostavili su dojam 83 Županov, Od komunistickog pakla do divljeg kapitalizma, str. 193–209. 84 Vujic, Izgradnja poduzetnicke filozofije, infrastrukture i javnog managementa, str. 278. Vujic je imao dosta kritican pogled na pitanje vladavine prava u ekonomiji: „Potrebno je, zapravo, vece ulaganje u vrijednosni sustav društva, posebice u neformalno obrazovanje ljudi. Tim se putem najbrže može oblikovati stil i kultura rada, ne samo poslodavaca i posloprimaca, vec i svih gradana. Treba izgraditi državu koja ce se držati svojih zakona i obecanja, a ne državu u kojoj ce vladati zakon stranacke stege, te samovolja uredskih i šalterskih djelatnika.“ Ibid, str. 279. 85 Bilandžic, Osmogodišnji rezultati smjene vlasti i tranzicije u Hrvatskoj, str. 13. 86 Maldini, Demokratizacija i vrijednosne orijentacije u hrvatskom društvu, str. 87. da je sve to posljedica uvodenja kapitalistickih društvenih odnosa. Stoga se u nekadašnjim socijalistickim eksperimentima traže i vide neka bolja rješenja i neka bolja vremena. U socijalistickom sustavu kojeg su kreirali komunisti u bivšoj Jugoslaviji, temeljni društveni postulat bila je ideja jednakosti i socijalne sigurnosti radnika koja danas brojnim hrvatskim gradanima, pogotovo onima nižeg socijalnog statusa, zvuci pravedno i primamljivo. Unatoc generalnim i deklarativnim iskazima u korist liberalne demokracije i tržišnog gospodarstva, kod velikog broja gradana javlja se nostalgican stav prema nekadašnjoj socijalistickoj državi.87 ZAKLJUCNA RAZMATRANJA Cetvrt stoljeca je prošlo od pocetka tranzicije, a ona još uvijek nije izvršena u gospodarskom sustavu, prvenstveno u pogledu nacina upravljanja. Vec i površna analiza otvara prostor pretpostavci da hrvatsko gospodarstvo u mnogim elementima nije bitno promijenilo svoj karakter. Prema Heritageovom indeksu ekonomskih sloboda može se zakljuciti da je liberalni kapitalizam u Hrvatskoj na niskoj razini. Hrvatsko gospodarstvo je po vecini parametara ekonomskih sloboda neslobodno jer je državna prisutnost u ekonomiji izrazito visoka. Država koja je sveprisutna na tržištu sveprisutna je i u brojnim drugim sferama društvenog života. Prevelik upliv države u društvo mijenja izvorni smisao moderne države – ona umjesto sluge postaje patron svojih gradana. Ako je takav odnos dugotrajan i u porastu, i sami gradani (individue) sve više pocinju u državi gledati svoga skrbnika. S druge strane, tamo gdje država treba imati jasan i pravedan upliv, ona to nema, kao što je slucaj s pravosudem. U prvom redu mislim na princip vladavine prava koji se primjenjuje selektivno, na izostanak stabilnih društvenih normi i principa te na njenu neefikasnost u borbi protiv organiziranog kriminala, korupcije i nepotizma. Zakljucak koji mi se iz prikazanog stanja namece jest da tranzicija iz socijalistickog u liberalno-demokratski kapitalisticki sustav nije provedena u skladu s proklamiranim liberalno-demokratskim postavkama. Štoviše, smatram da u nekim sferama društvenog života nije provedena uopce. Stvarna tranzicija je provedena ponajviše u formi politickog sustava, prvenstveno u smislu izlaska i politicke diktature u višestranacki parlamentarni sustav. Medutim, nakon te formalne institucionalne faze, politicka demokratizacija podrazumijeva „uspostavu autonomnog, od državnog i politickog utjecaja slobodnoga gradans 87 Maldini smatra da se radi o vecini stanovništva; Maldini, Demokratizacija i vrijednosne orijentacije u hrvatskom društvu, str. 99. kog društva, organizaciju državnih službi, dovodenje administracije u funkciju službe svim gradanima te ostvarenje funkcija pravne države i vladavine zakona koja ce osigurati slobodu, jednakost, ostvarenje prava gradana i njihovu zaštitu“.88 Takvo stanje u Hrvatskoj još uvijek nije uspostavljeno.89 Slažem se s Perom Maldinijem koji tvrdi da su izostanak demokratskoga politickog iskustva, politicko, povijesno i kulturno naslijede kljucni razlozi zbog kojih Hrvatska nije ostvarila svoje tranzicijske ciljeve na unutarnjem politickom planu.90 S druge strane, u sferi gospodarstva i u politickoj kulturi gradana, tranzicija je još udaljenija od svog završetka. Analizirajuci moguce uzroke prikazane „krnje“ tranzicije, legitimno je postaviti pitanje utjecaja naslijeda nekadašnjeg socijalistickog sustava na današnje gospodarstvo, društvene odnose, politicku kulturu i mentalitet gradana. Ocekivana brza tranzicija iz socijalizma u liberalno-kapitalisticki sustav vjerojatno nije niti bila realna jer su oni koji su takav brzi prijelaz ocekivali zanemarili kulturno, politicko i ekonomsko naslijede gotovo polustoljetne komunisticke vladavine. To naslijede, odnosno, tradicija, vrijednosti i stavovi uvelike oblikuju subjektivne orijentacije covjeka u društvenim i politickim pitanjima te time odreduju politicko ponašanje i preferencije politickih elita, ali i samih gradana.91 Kulturna i institucionalna naslijeda u pravilu ne nestaju preko noci nego oblikuju svoje nasljednike bilo to u pozitivnom ili pak negativnom smislu.92 Moja teza, koja se naslanja na tvrdnje brojnih ranije spomenutih autora, jest ta da je moguce da u sferi gospodarstva, politickoj kulturi i mentalitetu gradana socijalisticko naslijede i dalje ima preveliku ulogu te da je jedna je od znacajnih prepreka za uspješan (ili možda bolje reci uspješniji) dovršetak hrvatskog tranzicijskog procesa. Je li to naslijede jedan od uzroka te krnje tranzicije i jedna od glavnih prepreka za uspješnu tranziciju iz socijalistickog samoupravljanja u liberalni-demokratski kapitalizam pitanje je na koje bi se odgovor možda mogao dati istraživanjem vrijednosnih orijentacija hrvatskih gradana i usporedbom tih rezultata s ranijim istraživanjima. U istraživanju društveno-ekonomskog naslijeda samoupravnog socijalizma u postsocijalistickoj Hrvatskoj teško je doci do sasvim egzaktnih i neporecivih zakljucaka, pogotovo kad govorimo o kulturnom i mentalitetskom naslijedu. 88 Maldini, Demokratizacija i vrijednosne orijentacije u hrvatskom društvu, str. 82. 89 Matic, Political Culture, Socio-Cultural Values and Democratic Consolidation in Croatia, str. 15; Ramet, Matic, Demokratska tranzicija u Hrvatskoj; Grabac, First, Dinamika tržišne orijentacije hrvatskog gospodarstva; Goldstein, Odmak od nacela liberalne demokracije u hrvatskom društvu 1990-ih godina, str. 125–146. 90 Maldini, Demokratizacija i vrijednosne orijentacije u hrvatskom društvu, str. 81. 91 Maldini, Uzrocni procesi demokratskih promjena, str. 328; Maldini, Sociocultural Aspects of Transition. 92 Županov, Od Komunistickog pakla do divljeg kapitalizma, str. 14. Jedan od mogucih nacina istraživanja jest ispitivanje javnog mnijenja. Ispitivanja javnog mnijenja gradana na pocetku tranzicije pokazivala su odredeni odmak od socijalistickih kolektivistickih vrijednosti. S vremenom se taj odnos mijenjao i pretpostavka je da bi danas gradani Hrvatske u pitanjima ekonomije i društvenih odnosa pokazali manje liberalnih individualistickih, a više socijalistickih kolektivistickih stavova i vrijednosti. Po uzoru na istraživanja koja su pocetkom 1990-tih provodili Rose i Haerpfer odnosno Županov, bilo bi vrijedno danas provesti istraživanje vrijednosnih orijentacija populacije. Nakon istraživanja bi mogli usporediti dobivene podatke i rezultate s analizama javnog mnijenja iz razdoblja razvijenog samoupravnog socijalizma (od druge polovice 1960-ih do pocetka 1980-ih).93 Ovakvo istraživanje bi potvrdilo, a možda i opovrgnulo, pretpostavke nekih društvenih i ekonomskih analiticara, koju i sam razradujem, da je prosjecan gradanin Hrvatske opterecen prevelikim socijalnim ocekivanjima od države i da je baštinik mentaliteta kolektivizma. 93 Prva istraživanja javnog mnijenja u Hrvatskoj pocela su se provoditi sredinom 1960-ih na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Ilišin, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu 1964.-2014., str. 26, 43, 160–164.; Opširnije o istraživanju javnog mnijenja u Socijalistickoj Republici Hrvatskoj vidi Lamza-Posavec, Javno mnijenje: teorije i istraživanje, str. 45–48. 2. VIDIKI EKONOMSKE TRANZICIJE 50 Regionalni vidiki tranzicije Regionalni vidiki tranzicije Aleksander Lorencic SLOVENSKA TRANZICIJSKA IZKUŠNJA V ŠIRŠI MEDNARODNI PERSPEKTIVI Vse od simbolnega zacetka tranzicije, to je padca berlinskega zidu, se je zanimanje za proces tranzicije povecevalo. Ustanovljene so bile številne institucije, katerih osrednja naloga je bila preucevanje tega procesa. V devetdesetih letih 20. stoletja je bil proces tranzicije, katerega cilj je bilo povecanje gospodarske uspešnosti glede na uspešnost v socialisticnem sistemu, eden najbolj preucevanih procesov, države, v katerih je potekal, pa se niso mogle opirati na izkušnje iz preteklosti. Med tranzicijskimi državami so bile velike razlike tako v politicnem kot gospodarskem pogledu, kar sploh ni nic cudnega glede na to, da je bilo v ta proces vkljucenih vec kot 30 držav. Seveda so imele te države tudi skupne znacilnosti – socializem in enoumje, centralnoplanski sistem in družbeno lastnino. Glede na kolicino držav, stopnjo razvitosti in podobno je bila tudi tranzicija v posameznih državah razlicno uspešna. Tako kot so obstajale razlike med socialisticnimi, tako obstajajo razlike tudi med kapitalisticnimi gospodarstvi. Tudi kapitalizem ima namrec vec obrazov: eden je bolj cloveški, socialno naravnan in s tem ljudem bolj prijazen, v drugem prihaja do velikega družbenega razslojevanja in podobno. Vsekakor je vsaka država specificen primer in jo zaznamujejo edinstvene znacilnosti. Tako tudi slovenska gospodarska tranzicija ni le zgodba o uspehu, pa tudi ne zgodba o neuspehu. Ima svojo boljšo in slabšo stran. Leta 1989, ki ga je zgodovinar Timothy Garton Ash imenoval za »leto cudežev«, so kot domine zaceli padati socialisticni režimi.146 V letih 1989–1991 so bile v tranzicijskih državah izvedene demokraticne volitve, prehod v tržno gospodarstvo in kapitalizem pa je v vseh državah sprožil velike pretrese in padec v proizvodnji, zato se je njihov položaj glede na države Evropske skupnosti mocno poslabšal. Prve demokraticne volitve, ki so predstavljale formalni zacetek tranzicije, so bile v Sloveniji aprila 1990. Vendar so se že pred tem – konec osemdesetih let – zgodili pomembni dogodki, ki so napovedovali kasnejše družbene spremembe. Med te so sodili izid 57. številke Nove revije, Majniška deklaracija, stavka delavcev v Litostroju, pisateljska ustava, ljudska vstaja ob procesu proti cetverici in dopolnitve slovenske ustave septembra 1989. Ce so prve demokraticne volitve oznacevale zacetek tranzicije, pa se je z vstopom Slovenije v EU ta izjemno zahteven in kompleksen proces na formalni ravni koncal. V casu navedenih okvirjev tranzicije so potekali naslednji temeljni procesi: demokratizacija družbe (pravica do svobodnega politicnega izražanja in združevanja), preoblikovanje družbene lastnine in osamosvojitev. Na gospodarskem podrocju so bili najpomembnejši procesi makroekonomska stabilizacija, že omenjeno preoblikovanje družbene lastnine oziroma privatizacija in prestrukturiranje gospodarstva.147 Dolocene spremembe na gospodarskem podrocju je prinesla sprejeta zakonodaja že ob koncu osemdesetih let 20. stoletja. V mislih imamo predvsem zvezni Zakon o podjetjih, ki je med drugim sprožil zacetek ustanavljanja zasebnih podjetij in privatizacijo obstojecih podjetij. Sprejetih je bilo še nekaj zakonov, ki so vplivali na gospodarske spremembe, ampak potrebno je poudariti, da se je dejanski proces trganja slovenskega gospodarstva od jugoslovanskega zacel z imenovanjem Demosove vlade maja leta 1990.148 Konec osemdesetih oziroma v zacetku devetdesetih let prejšnjega stoletja je torej prišlo do preloma s staro družbeno ureditvijo, številne države so se osvobodile komunizma. V tem casu so z zemljevida izginile nekatere države, rodile pa so se nove: Estonija, Latvija, Litva, Belorusija, Ukrajina, Moldavija, Slovaška, Ceška in na ozemlju Jugoslavije Slovenija, Hrvaška, Bosna in Hercegovina, Srbija in Crna 146 Blažek, Transitions to Democracy, str. 173. 147 Podrobneje o glavnih procesih med tranzicijo in širše glej v Lorencic, Prelom s starim in zacetek novega. 148 Vsi omenjeni procesi so podrobneje predstavljeni v nadaljnjih poglavjih. gora ter Makedonija.149 Kumulativni padec bruto domacega proizvoda je že v obdobju 1989–1992 v Sloveniji, na Ceškem, Madžarskem in Poljskem znašal okoli 20 odstotkov, padec industrijske proizvodnje pa je bil še vecji. Glede na relativne razlike in casovne distance s primerjanimi državami Evropske skupnosti pred tranzicijskim obdobjem se je relativni položaj Slovenije glede na bruto domaci proizvod na prebivalca bistveno poslabšal: Slovenija je leta 1991 zaostajala za Italijo za 30 let, za Španijo 19 let, za Irsko 13 let, za Portugalsko okoli 6 let, ohranila pa je na primer še eno leto prednosti pred Grcijo po tem kazalniku.150 Ekonomist Janez Šušteršic loci tri osnovne tipe tranzicije: endogeno, eksogeno in regresivno tranzicijo. Za endogeni tip tranzicije je znacilno, da se je proces preoblikovanja družbene in gospodarske ureditve zacel že nekaj let pred formalnim prehodom v demokracijo (Slovenija, Madžarska), pri državah z eksogenim tipom tranzicije v predtranzicijskem obdobju ni prišlo do pomembnejših reform (Ceška), za države z regresivnim tipom tranzicije pa je bilo po Šušteršicevim mnenju znacilno, da so kljub formalnim spremembam ohranjale ali celo krepile neformalne norme, vzorce obnašanja in nacin vladavine, ki so bili znacilni za kolektivisticno obdobje.151 O pristopu k tranziciji in o izbranih tranzicijskih metodah je bilo že veliko napisanega. Ali reforme izvesti s tako imenovano »šok terapijo« ali se odlociti za postopni pristop, je bilo vprašanje za vsako tranzicijsko vlado.152 Novim, najveckrat neizkušenim vladam z romanticnimi pricakovanji so na pomoc priskocile mednarodne financne institucije in svetovalci, ki o državah, ki so jim svetovali, v resnici niso vedeli veliko. Osnovni cilj jim je bila dokoncna odprava socializma in obstojecih institucij namesto postopnega ustvarjanja posamezni državi ustreznega gospodarskega sistema in povecanja gospodarskega razcveta za celotno družbo in ne samo za njen del. Vsekakor je bil cilj vseh postsocialisticnih držav cim hitreje in cim bolj uspešno preiti v sistem tržnega gospodarstva. Uspešno tržno gospodarstvo je bilo tudi cilj Slovenije, kar pa je bilo vse prej kot lahko izvedljivo.153 Po eni strani so se države na prehodu lahko zgledovale po nekaterih svetovnih trgih, kjer so že poznali tržno gospodarstvo, in so ga lahko preprosto »uvozile«. Pri tem so sledile predvsem nacelom tako imenovanega washingtonskega kon 149 Judt, Povojna Evropa, str. 729. 150 Sicherl, Scenariji gospodarskega razvoja Slovenije, str. 333–350.151 Šušteršic, Politicno gospodarski cikli, str. 99–129. 152 S ciljem, da bi omogocili cim mehkejši tako gospodarski kot socialni prehod, je tako imenovani gradualisticni pristop dajal prednost postopnosti in pragmaticnosti pri uvajanju reform. Pri tako imenovani »šok terapiji« pa je šlo za hitre spremembe in reforme, kjer so si prizadevali s hkratno izvedbo makroekonomske stabilizacije, liberalizacijo financ in trgovine, mikroekonomskega prestrukturiranja in privatizacije cim hitreje prebroditi transformacijsko krizo. 153 Lorencic, Tranzicija slovenskega gospodarstva, str. 20–21. senza.154 Slednjega je leta 1989 predstavil John Williamson, ekonomist na Inštitutu za mednarodno ekonomijo v Washingtonu. Kot je zapisal Noam Chomsky, je neoliberalni155 washingtonski konsenz predstavljal »vrsto tržno usmerjenih nacel, ki so jih pripravile vlada Združenih držav Amerike (ZDA) in mednarodne financne institucije«. Temeljna pravila konsenza pa so bila: liberalizirati trgovino in finance, dovoliti, da trg postavlja ceno, zajeziti inflacijo (makroekonomska stabilnost), varcevalni ukrepi in privatizacija. Eno od nacel je bilo tudi, da se naj država ne vmešava v gospodarstvo. Chomsky meni, da so bili »poglavitni arhitekti neoliberalnega washingtonskega konsenza lastniki zasebne ekonomije, predvsem ogromne korporacije, ki nadzorujejo velik del mednarodne ekonomije in imajo sredstva, da obvladujejo nastajanje politike kot tudi strukturiranje mišljenj in stališc«, v tem sistemu pa so imele ZDA glavno vlogo. Zgodovinar Gerald Haines je to dogajanje opisal z naslednjimi besedami: »Po drugi svetovni vojni so ZDA zaradi koristoljubja prevzele vlogo za blaginjo svetovnega kapitalisticnega sistema.«156 O vlogi ZDA v 20. stoletju in kapitalizmu sploh je v svoji knjigi razmišljal tudi eden najvecjih strokovnjakov za analizo svetovnega sistema in zgodovinsko sociologijo Giovanni Arrighi, ki je menil, da v zgodovini moderne obstajajo vzorci ciklicnih gibanj. Po genovskem, nizozemskem in britanskem ciklu je 20. stoletje zaznamoval ameriški cikel. Kot vemo, je ameriški hegemoni center leta 2008 zašel v krizo, ki je bila posledica poka nepremicninskega in financnega balona in je povzrocila svetovno gospodarsko krizo. Ena izmed Arrighijevih tez je, da bi se lahko kmalu pojavil nov hegemon na podrocju azijskih gospodarstev, predvsem kitajsko gospodarstvo je v casu, ko je tako rekoc ves svet obcutil posledice svetovne krize, doživljalo razcvet. Seveda »narašcajoca gospodarska teža Kitajske v globalni politicni ekonomiji sama po sebi še ne zagotavlja nastanka družbe s svetovnim trgom s središcem v Vzhodni Aziji«.157 Kaj se bo zgodilo in v katero smer bo šel kapitalizem, bo gotovo pokazal cas. Ce se vrnemo k washingtonskemu konsenzu, je dejstvo, da je slednji vseboval nacela, ki so jim tranzicijske države skušale slediti, vendar so bile izrazito pomemben dejavnik pri prehodu tudi lokalne razmere. V vsaki državi so vladale specificne razmere in zato enostavno ni bilo možno uvoziti tržnega gospodarstva samo po vzoru razvitih držav. Razlog je bil preprost – veliko znanja, ki so ga potrebovale posamezne države, enostavno ni bilo nikjer zapisanega. Posamezne države so tako posegale 154 V primeru Slovenije veliko strokovnjakov govori o vplivu nemškega ordoliberalizma. 155 Neoliberalizem je nasprotje teoriji Johna Maynarda Keynesa. Zmanjšuje pomen državnih posegov v gospodarstvo ali jih tudi povsem zavraca, celo v primerih, ko naj bi ti podprli dejavnosti zasebnega kapitala. Najpomembnejši sodobni predstavniki neoliberalizma so Michael Polanyi, Friedrich August von Hayek in Milton Friedman. 156 Chomsky, McChesney Waterman, Profit pred ljudmi, str. 27–28. 157 Arrighi, Dolgo dvajseto stoletje, str. 328–332. po specificnih ukrepih, se opirale na lastne izkušnje, institucionalne spremembe pa so morale biti za cim uspešnejši prehod prilagojene lokalnim razmeram. Slovenija se je odlocila za tako imenovani gradualisticni pristop k tranziciji. Nasprotovala je tranzicijski formuli Svetovne banke, Mednarodnega denarnega sklada in tujih strokovnjakov. Namesto hitrih sprememb je zagovarjala postopnost in pragmaticnost. Eden pomembnejših dejavnikov pa je bila tudi politicna stabilnost, ki je druge tranzicijske države vecinoma niso imele. Ekonomist Bogomir Kovac meni, da so »v Sloveniji tranzicijo izpeljale stare politicne in poslovne elite«.158 Nekateri so mnenja, da so v Sloveniji vidne številne posledice gradualisticnega pristopa k tranziciji. Ekonomist Rado Pezdir je v eni od svojih razprav leta 2005 zapisal, da je »treba v primeru, da nosilci ekonomske politike ne bodo opustili gradualisticne ekonomske politike, pricakovati resne posledice za prihodnjo gospodarsko rast in dohitevanje bolj razvitih držav EU«.159 Gradualisticni pristop naj bi po mnenju nekaterih dajal dobre rezultate, a naj bi se na prelomu tisocletja izpel. Takšnega mnenja je bil tudi Mico Mrkaic, ki si je prizadeval za nov model ekonomske politike. Ni bil vec za previdno postopnost, ki je bila znacilna za Drnovškovo obvladovanje neznank tranzicije, temvec za nekaj radikalnih rezov, ki bi usposobili slovensko gospodarstvo za hitro rast. Med drugim je bil tudi za cim hitrejši umik države iz gospodarstva.160 S tako imenovanimi mladoekonomisti in zagovorniki neoliberalnega koncepta pa se ne strinja vec starejših ekonomistov in tudi analitikov ostalih ved. Eden takšnih je tudi ekonomist Mencinger, ki je bil tudi podpredsednik vlade in odgovoren za gospodarstvo v Demosovi vladi. »Gradualizem je temelj razvoja vsake normalne razvite države /…/ Gradualizem si je Slovenija lahko privošcila zaradi samoupravljanja in družbene lastnine, ki sta omogocala decentralizirano odlocanje, in stopnje razvitosti, ki jo je dosegla pred tranzicijo. Zdaj spet vec sodelujem na raznih ekonomskih konferencah v tujini; vecina ekonomistov z vzhoda in zahoda je obcudovalcev slovenske gospodarske politike ob osamosvojitvi in po njej.«161 V drugi polovici leta 2008, ko je bila globalna gospodarska kriza, katere povod je bila hipotekarna kriza v ZDA, že na vidiku, je ekonomist Franjo Štiblar zapisal, da je za prebivalce, podjetja in celotno slovensko državo pomembno, da se nanjo kar najbolje pripravi in ustrezno ukrepa. Pri tem je izpostavil, da morajo biti »vodilo« gradualizem in rešitve »sui generis«. Izpostavil je torej znacilnosti, ki so prispevale k uspešnemu razvoju samostojne Slovenije, kot je zapisal Štiblar, »najboljšemu med tranzicijskimi državami«.162 158 Kovac, Obsojeni na uspeh?, Mladina, str. 34. 159 Pezdir, Gradualizem – inhibitor tranzicije, str. 27–28. 160 Vizovišek, Gradualizem odhaja?, str. 2. 161 Intervju z dr. Jožetom Mencingerjem, Mladina, str. 36–40. 162 Štiblar, Globalna kriza in Slovenija, str. 6–18. Slovenija se je, vsaj kar se prve faze tranzicije tice, odlocila za primeren pristop. Razpad Jugoslavije in ostale razmere so zahtevale previdnost in so bile zadosten argument za izogibanje nepotrebnim šokom.163 Seveda pa ne moremo z gotovostjo trditi, da po prvi fazi tranzicije ne bi bilo bolje, ce bi se na kakšnem podrocju izognili postopnosti in bi bile sprejete kakšne liberalnejše poteze. O tem je težko soditi. Dejstvo je, da se vec kot dve desetletji od zacetka tranzicije vse tranzicijske države, ne glede na ubrani pristop k tranziciji, in tudi države z daljšo demokraticno in kapitalisticno tradicijo ubadajo s podobnimi težavami. Seveda obstajajo odstopanja, a državljani povsod tarnajo nad preveliko družbeno razslojenostjo in velikimi socialnimi razlikami, države so zelo zadolžene in podobno. V vseh tranzicijskih državah je bilo na zacetku tranzicije aktualno tudi vprašanje, kakšno privatizacijsko metodo ubrati. Cilj vseh je bil karseda pravicno razdeliti tako imenovano družbeno lastnino. Danes je dejstvo, da to nobeni državi ni uspelo tako, kot si je želela ali predstavljala. Kot že omenjeno, ima vecina prebivalstva povsod obcutek, da so bili ogoljufani in okradeni. Povsod imajo svoje tajkune in povsod se ubadajo z izrazitim družbenim razslojevanjem. Izbrani nacini privatizacije, razlike in še bolj podobnosti med njimi, pa naj gre za »kuponsko« oziroma »certifikatno privatizacijo« na Ceškem, v Rusiji in v Sloveniji, ki naj bi omogocala razdelitev premoženja vsem državljanom neposredno in v kombinaciji s skladi, poljsko in romunsko dvostopenjsko privatizacijo s skladi ali madžarsko razprodajo tujcem, »nimajo nic skupnega s stanjem v gospodarstvu, družbenimi odnosi, institucionalnim okvirom, industrijsko strukturo in podobnim«. Povsod so bile tehnicne rešitve rezultat kombinacije politicne moci in nakljucno izbranih zahodnih »strokovnjakov za privatizacijo«.164 Skupno pa jim je predvsem to, da je šlo v primeru privatizacije povsod za velicastne administrativne operacije, ki bi jim zavidal »vsak centralni planer«. Šlo je namrec za idejo, tako prof. Mencinger, »da je tudi tržno gospodarstvo mogoce ustvariti z dekreti, tako kot je bilo z njimi ustvarjeno socialisticno.«165 V Sloveniji in v Ceški republiki je imela na primer tako imenovana razdelitvena privatizacijska metoda dober namen in je omogocala visoko vkljucenost delavcev in zaposlenih v lastniško spreminjanje.166 Za Madžarsko, kjer je bilo najvec tujih naložb na prebivalca in kjer so tujci pokupili najvec podjetij, so doloceni strokovnjaki kmalu zaceli opozarjati in svariti pred takšnim modelom. Scasoma se je v procesu tranzicije vendarle izkazalo, da stvari niso crno-bele. Tako v Sloveniji kot tudi na primer na Ceškem je bila ena od osrednjih težav nedefiniranost lastniške strukture oziroma lastniška razpršenost. Enako kot v Sloveniji so tudi 163 Lorencic, 20 let kapitalizma v Sloveniji, str. 10–11. 164 Mencinger, Gospodarski sistem in politika Slovenije, str. 52. 165 Ibidem, str. 52. 166 Kanjuo-Mrcela, Lastništvo zaposlenih na prelomu tisocletja, str. 21–24. na Ceškem pomembno vlogo igrale investicijske družbe. Te so zbrale približno 70 odstotkov certifikatov, torej približno toliko kot v Sloveniji. Teh skladov je bilo na Ceškem okoli 400, toda 50 odstotkov vseh certifikatov, ki so jih dobili vsi skladi, je zbralo 13 najvecjih investicijskih družb, ki so nato ustanovile državne banke in državne zavarovalnice. Na Madžarskem, tako je leta 1998 menila Andreja Böhm, pa jim je vendarle uspelo oblikovati lastniško strukturo, ki je podjetjem ustrezala. Svoja podjetja so prodali tako, da so tuji vlagatelji že pri nakupu, torej v pogodbah, morali jamciti za svoje naložbe v ta podjetja. Privatizacija je bila torej nekakšen vzvod za preobrazbo družb. Vsekakor so bila v devetdesetih letih in tudi kasneje madžarska privatizirana podjetja najuspešnejša, ceprav je bila ta preobrazba zaradi izgube služb in stecajev za ljudi zelo huda in boleca, ampak »to je treba pocistiti, saj so tuji strateški investitorji poleg denarja prinesli tudi znanje o upravljanju, tehnologijo«.167 Danes, 25 let kasneje, številni analitiki pripisujejo zaostajanje Slovenije na posameznih segmentih tudi dejstvu, da se je prevec otepala tujih investicij in strateških partnerstev. Enako je bilo na Ceškem v prvi fazi, a so nato to miselnost spremenili. Poljska se je odlocila za »šok terapijo«, pa se je njen realni bruto družbeni proizvod na prebivalca v zadnjih dveh desetletjih povecal najbolj, za vec kot 100 odstotkov. Še eno dejstvo je zanimivo. Namrec, ce po rasti BDP glede na zacetno razvitost primerjamo Slovenijo in Estonijo kot antipoda, kar se izbranih pristopov k tranziciji tice, ugotovimo, da sta približno enako uspešni.168 Dejstva skratka kažejo na to, da z zgodovinsko distanco nobenega pristopa k tranziciji ne moremo oznaciti za boljšega ali slabšega. Vsaka država ima svoje znacilnosti in posebnosti. To je jasno pokazala tudi zadnja financna in gospodarska kriza. Tako imenovani baltski tigri (Estonija, Latvija, Litva) so beležili dvakrat višji padec gospodarske rasti kot Slovenija. Po drugi strani pa Poljska krize prakticno ni obcutila (veliko domace tržišce, najvecji prejemniki evropskih sredstev169). Ocena napredka izbranih držav v tranziciji po 8 letih izvajanja reform170 Država (po 8 letih tranzicije) SLO 1998 MAD 1998 POL 1998 CEŠ 1998 SRBIJA 2008 ROM 1998 BOLG 1998 Privatizacija velikih podjetij 3.00 4.00 3.33 4.00 2.67 2.67 3.00 Privatizacija malih podjetij 4.33 4.33 4.33 4.33 3.67 3.33 3.00 Prestrukturiranje podjetij 2.67 3.33 3.00 3.00 2.67 2.00 2.33 167 Novkovic, Intervju z Andrejo Böhm, Agens, str. 2–5. 168 Hren, Konec mita o Sloveniji kot zmagovalki tranzicije. 169 Štor, Intervju z Biljano Weber, str. 22–23. 170 Petkovic, Tranzicija u Srbiji – Osam godina reforme, str. 17–18; EBRD Transition Report 2008. Država (po 8 letih tranzicije) SLO 1998 MAD 1998 POL 1998 CEŠ 1998 SRBIJA 2008 ROM 1998 BOLG 1998 Liberalizacija cen 4.00 4.33 4.33 4.33 4.00 4.33 4.00 Liberalizacija trgovine in 4.33 4.33 4.33 4.33 3.67 4.33 4.00 deviznega sistema Politika konkurencnosti 2.33 3.00 2.67 2.67 2.00 2.33 2.33 Reforma bank in 3.00 4.00 3.33 3.00 3.00 2.33 2.67 liberalizacija davcne stopnje Trg kapitala in nebancnih 2.67 3.33 3.33 3.00 2.00 2.00 2.00 financnih institucij Reforma celotne 2.67 3.33 3.00 2.67 2.33 2.67 2.00 infrastrukture Povprecna ocena reform 3.22 3.78 3.52 3.48 2.89 2.89 2.81 Ce pogledamo še povprecne ocene za ostale države bivše Jugoslavije, ki so jih v porocilu podali strokovnjaki Evropske banke za obnovo in razvoj po 8 letih tranzicije, najdemo naslednje rezultate: Hrvaška (1998): 3.04; BIH (2003): 2.48; Crna Gora (2006): 2.67; Makedonija (1998): 2.67; Albanija (1998): 2.52.171 Iz ocen EBRD je razvidno, da je bila Slovenija po 8 letih tranzicije v primerjavi s tako imenovano višegrajsko skupino najslabše ocenjena, Srbija pa je bila glede na isto casovno obdobje tranzicije ocenjena enako kot Romunija in Bolgarija in malenkost slabše kot Hrvaška. Izbira nacina privatizacije je vsekakor vplivala na to, kaj bodo iz procesa privatizacije dobili zaposleni in koliko. Ceška, Madžarska, Poljska in Slovenija so države, ki so sicer uporabile popolnoma razlicne modele privatizacije in jih izpeljale na razlicnih ravneh. Te države lahko primerjamo v razmerju med razdelitveno, to je »kuponsko privatizacijo«, in klasicnimi oblikami privatizacije. Pri tem je izstopala Madžarska, ki je edina od omenjenih držav uporabljala skoraj izkljucno klasicne metode in kjer je bil le manjši del privatizacije razdelitvene narave, kjer gre za denacionalizacijo in za vojne odškodnine oziroma odškodnine zaradi delovanja nekdanjega družbenopoliticnega sistema.172 171 Petkovic, Tranzicija u Srbiji – Osam godina reforme, str. 17–18. 172 Kot smo videli, so se tranzicijske države odlocale za razlicne privatizacijske metode. Najpogostejši so bili naslednji koncepti: razdelitvena oziroma masovna privatizacija (kot jo na primer poznamo v Sloveniji in na Ceškem, kjer je šlo za brezplacno razdelitev certifikatov oziroma kuponov); centralizirana privatizacija (proces sproži in nadzoruje država in ga izvaja za vsako podjetje posebej); decentralizirana (za dolocen proces se odloci in ga tudi sproži vodstvo posameznega podjetja); indirektna ali posredna (vodstvo in zaposleni ustanovijo eno ali vec privatnih podjetij, prek katerih nato prevzamejo staro podjetje); spontana ali divja privatizacija (prenos aktive družbenega podjetja na novoustanovljeno podjetje s strani vodstva podjetja, ne da bi placali kapital, ki so ga prenesli z družbenega podjetja); velika (velika podjetja so se lahko prodala prek javne ponudbe, direktno ali s skupnim vložkom s tujimi investitorji) in mala (mala podjetja in družbe so se prodala prek prodaje in avkcij) privatizacija. Na Ceškem je prevladovala »kuponska privatizacija«, v okviru katere so se podjetja sama odlocala, kako bodo »kuponsko privatizacijo« kombinirala s klasicnimi metodami. V Sloveniji so bili najpogostejši notranji odkupi, na Poljskem pa so imeli za razlicne tipe podjetij razlicne programe, ki jih je predpisala država. Posledici razlicnih modelov sta bili razlicna lastniška struktura in nadzor v podjetjih. V primeru Ceške je bila težava v tem, da je bila skoraj »ideološka« v tržni usmerjenosti. Prizadevali so si, da bi bila država v posamezni družbi le pasivna lastnica, po drugi strani pa je imela v nadzornih svetih svoje predstavnike. To, da ni bilo pravih lastnikov, se je izkazalo tudi za najvecjo težavo na Ceškem. Prevladujoci nacin privatizacije in ugodnosti za zaposlene na Ceškem, Madžarskem, Poljskem in v Sloveniji173 Država Prevladujoci nacin privatizacije Obseg ugodnosti za zaposlene Veliko, pomembno vlogo so na koncu imeli Ceška Privatizacija s certifikati (kuponi) privatizacijski skladi Najprej poskus prodaje, nato Veliko (posebej od leta 1992, ko je bila Madžarska decentralizirana sprejeta zakonodaja ESOP) Najprej poskus prodaje, nato Veliko pri likvidaciji, Poljska privatizacija z likvidacijo in malo pri certifikatih certifikati Kompromis, privatizacija s Veliko, pomembno vlogo so na koncu imeli Slovenija certifikati privatizacijski skladi Za Ceško in Poljsko je bilo znacilno, da so se številni, predvsem veliki poslovni sistemi preobrazili, še preden so se privatizirali, kar je povecalo njihovo ucinkovitost. Na Ceškem je bila uspešna tudi tako imenovana »mala privatizacija«, ki je Slovenija ne pozna. Pri tej je šlo za privatizacijo malih objektov. Po preobrazbi podjetij so Cehi privatizirali neposlovne dele, kot so bile na primer restavracije. V takšnih družbah ni bilo težav z nadzorom, ker so te objekte kupovali menedžerji. Na Ceškem so pomembno vlogo igrale tudi investicijske družbe. Te so zbrale približno 70 odstotkov certifikatov, torej približno toliko kot v Sloveniji. Teh skladov je bilo na Ceškem okoli 400, toda 50 odstotkov vseh certifikatov, ki so jih dobili vsi skladi, je zbralo 13 najvecjih investicijskih družb, ki so nato ustanovile državne banke in državne zavarovalnice. Na Ceškem so bile v »kuponsko privatizacijo« vkljucene tudi banke in zato je prišlo do težav v lastniških razmerjih. Ceška zakonodaja je namrec dovoljevala, da so lahko en 173 Šušteršic, Politicno gospodarski cikli, str. 219. sklad ali vec skladov, ki jih upravlja ista družba za upravljanje, v istem podjetju najvec 20-odstotni lastniki, na drugi strani pa je lahko imelo vec skladov v lasti celotno podjetje. Lastniška struktura podjetij je bila tako zelo odvisna od dražb, zato je imelo veliko podjetij na Ceškem zelo razpršeno lastniško strukturo – z nekaj skladi, z enim skladom in podobno.174 Poljska demokraticna vlada je podobno kot Madžarska in delno tudi Slovenija najprej predlagala nacine privatizacije, ki niso bili posebej naklonjeni zaposlenim, vendar je morala kasneje popustiti pritiskom in privoliti v kompromise. Delež, predviden za zaposlene v »certifikatni privatizaciji«, je bil sicer manjši kot v Sloveniji, vendar je alternativna tehnika – privatizacija z likvidacijo – omogocala ceneno vzpostavitev notranjega lastništva.175 Kot je dejala Andreja Böhm v intervjuju za casopis Agens, je bila poljska privatizacija državno vodena, poznali pa so razlicne privatizacijske metode. Uspešna je bila predvsem privatizacija podjetij s stecajem. V teh primerih so ustanovili nova podjetja, katerih lastniki so bili najveckrat delavci. Te družbe so postale jemalci »leasinga« za sredstva podjetja. Treba je poudariti, da v teh primerih ni šlo za klasicne oblike stecajev. Stecaji so bili izvedeni ne glede na uspešnost poslovanja podjetij. Tako so se izognili ustanavljanju podjetij po novih zakonih in podobno. Nastale so manjše družbe, delavci pa so kupovali z najemom. Le nekaj je bilo primerov z zunanjimi ali tujimi lastniki. Prednost te privatizacije je bila tudi, da je bila hitra, podjetja so vecinoma poslovala dobro in ni bilo težav z nadzorom. Za srednja in velika podjetja pa je na Poljskem veljala kapitalna, to je klasicna privatizacija. Na tem podrocju so Poljaki najbolj zaostajali. Na zacetku so našteli približno 8000 podjetij v državni lasti, privatiziralo naj bi se jih okoli 5000, medtem ko so jih 1200 privatizirali s stecajem. Med drugimi družbami jih ni bilo privatiziranih niti 200. Pri tem tipu privatizacije je šlo predvsem za neposredne prodaje tujcem oziroma strateškim lastnikom. Poljaki so v zacetku veliko dobrih podjetij prodali z javnimi ponudbami delnic. Tako so vzpostavljali svoj trg kapitala. Delnice takšnih družb so prodajali tudi po delih in posledicno je bila država na borzi še vedno med najvecjimi lastniki. Na zacetku privatizacijskih procesov so bili Poljaki primer za množicno privatizacijo, a »kuponska privatizacija« ni in ni stekla. Parlament namrec zelo dolgo ni sprejel ustreznega zakona, zato so bili Poljaki med zadnjimi, ki so zaceli s »kuponsko privatizacijo«. To se je zgodilo šele leta 1996 in tudi takrat je bilo v privatizacijo vkljucenih le 512 podjetij. 174 Novkovic, Intervju z Andrejo Böhm, str. 2–5.175 Šušteršic, Politicno gospodarski cikli, str. 211–222. Rast deleža zasebnega sektorja na Ceškem, Madžarskem, Poljskem in v Sloveniji v BDP v letih 1990–2004 (v %)176 LETO SLO CEŠ MAD POL 1990 15 102530 1991 20 15 3040 1992 30 30 40 45 1993 40 45 50 50 1994 45 65 55 55 1995 50 70 60 60 1996 55 75 70 60 1997 60 75 75 65 1998 60 75 80 65 1999 60 80 80 65 2000 65 80 80 70 2001 65 80 80 75 2002 65 80 80 75 2003 65 80 80 75 2004 65 80 80 75 Poleg zgoraj omenjenih 200 družb so torej pomembne še družbe iz »kuponske privatizacije«, ki so jo izpeljali skoraj centralnoplansko, saj je država, ki jim je dala strateške lastnike, natancno predpisala, kakšna bo lastniška sestava teh podjetij. Prav tako je sponzorirala ustanovitev skladov, izbrala menedžerje zanje in predpisala razdelitev kapitala po posameznih podjetjih. Skladi na Poljskem so bili na zacetku državni, nato so jih privatizirali in tako ljudje svojih certifikatov niso mogli vlagati v podjetja, ampak le v sklade. Leta 1997 se je poljsko Ministrstvo za privatizacijo preoblikovalo v Ministrstvo za državno lastnino in vsa dotlej neuspešno privatizirana podjetja so spadala pod njegov resor. Posebna zgodba je tudi primer Madžarske, za katero so strokovnjaki kmalu zaceli opozarjati, da so tujci pokupili prevec podjetij. To pa drži le deloma. Madžarom je namrec s tem, ko so pripeljali strateške lastnike, vendarle uspelo oblikovati neko lastniško strukturo, ki je podjetjem ustrezala. Na Madžarskem je bilo najvec tujih naložb na prebivalca, saj so s privatizacijo oblikovali zelo prijazno okolje za tuje vlagatelje. Posebnosti slovenske razdelitvene privatizacije glede na Sloveniji primerljive postsocialisticne države sta bili predvsem v tem, da slovenska razdelitvena 176 EBRD, dostopno na: http://www.ebrd.com, 10. 6. 2009. privatizacija ni neposredno omogocila vstopa strateških lastnikov (še posebej ne tujih) in da je država obdržala sorazmerno velik preostanek posrednega lastništva v vseh privatiziranih podjetjih prek dveh državnih skladov.177 Ceprav so tujci sodelovali v privatizaciji, je bila v Sloveniji želja po pridobitvi tujega kapitala manjša kot v drugih socialisticnih gospodarstvih. Glavni razlogi za to so bili že dotedanja odprtost v svet, mnogo bogatejše prebivalstvo in kompromisni privatizacijski model, ki je pripeljal do velikega števila podjetij z vecinskim notranjim lastništvom. Po drugi strani pa je bilo za Slovenijo znacilno tudi manjše zanimanje tujih investitorjev, predvsem zaradi majhnega slovenskega trga ter relativno visoke življenjske ravni in njej ustreznih plac in stroškov dela.178 Dejstvo je, da je privatizacija družbene lastnine predstavljala osrednji in najvecji problem v vseh tranzicijskih državah. Vse tedanje oblasti so bile pred veliko preizkušnjo, saj je bilo izbrati ustrezno privatizacijsko metodo vse prej kot lahko delo. Danes je sicer lahko biti pameten za dvajset let nazaj in modrovati, kaj bi bilo bolje storiti in kako. Res je, da verjetno ni države, kjer izpeljava privatizacije ne bi bila predmet dolocenih kritik, in prav tako cilj pravicno razdeliti družbeno lastnino ni bil dosežen ne v Sloveniji ne drugod. A ce se skušamo vživeti v cas sprejemanja teh odlocitev, verjamemo, da so se posamezne oblasti odlocile za metodo, za katero so verjele, da je najprimernejša in najboljša izmed predlogov. Po podatkih Evropskega statisticnega urada za leto 2007 so bila v okviru EU velika odstopanja glede na BDP na prebivalca. V Luksemburgu je bil tako slednji 2,5-krat vecji, v Bolgariji pa vec kot 60 odstotkov manjši od povprecja. V Sloveniji je bil BDP na prebivalca enajst odstotkov pod povprecjem EU. Luksemburgu, ki je bil po BDP na prebivalca visoko nad povprecjem unije (167 odstotkov), sta sledili Irska in Nizozemska s 50 oziroma 30 odstotki nad povprecjem. Avstrija, Švedska, Danska, Velika Britanija, Belgija, Finska in Nemcija so povprecje unije presegle od 15 do 25 odstotkov, Francija, Španija in Italija pa do deset odstotkov. Grcija in Ciper sta bila do deset odstotkov nad povprecjem, medtem ko je bila Slovenija skupaj s Ceško, Malto in Portugalsko v skupini, ki je imela BDP na prebivalca od 10 do 25 odstotkov nižji od povprecja EU. Polovica novih clanic – Estonija, Slovaška, Madžarska, Litva, Latvija in Poljska – je bila od 30 do 50 odstotkov pod povprecjem, najnižji BDP na prebivalca pa sta zabeležili Romunija z 59 in Bolgarija s 63 odstotki pod povprecjem zveze 27 držav.179 Po podatkih 177 Simoneti et al., Spremembe v strukturi in koncentraciji lastništva, str. 10–11. 178 Mencinger, Deset let pozneje, str. 32. 179 V vseh nekdanjih socialisticnih državah razen v Ukrajini je bil BDP leta 2007 višji kot leta 1990. Slovenija je imela leta 1990 za 60,8 odstotka nižji BDP, leta 2000 pa je bil njen BDP za 34 odstotkov nižji kot leta 2007. Še bolj kot Sloveniji je od leta 1990 do lani uspelo BDP povecati Estoniji (65 odstotkov) in Poljski (69 odstotkov). Od leta 2000 do lani pa so imele najvecjo rast baltske države: Latvija (83 odstotkov), Estonija (77 odstotkov) in Litva (70 odstotkov). Hrvaška je svoj BDP od leta 1990 do leta 2007 povecala le za 19,7 odstotka, od leta 2000 do lani pa za 39,8 odstotka. Eurostata za leto 2006 je bila najbogatejša evropska regija notranji del Londona, ki je dosegala kar 336 odstotkov evropskega povprecja, na drugo mesto se je uvrstil Luksemburg z 267 odstotki povprecja EU, tretja po BDP na prebivalca glede na kupno moc pa je bila evropska prestolnica Bruselj z 233 odstotki. Presenetljivo visoko, na dvanajsto mesto med najbogatejšimi regijami, je bila uvršcena Praga s 162 odstotki povprecja EU, Bratislava pa je bila devetnajsta s 149 odstotki povprecja EU. Njun BDP na prebivalca glede na kupno moc je leta 2006 znašal 38.400 evrov (Praga) oziroma 35.100 evrov (Bratislava). Dodajmo še, da je BDP glede na kupno moc v Osrednjeslovenski regiji, kjer živi vec kot cetrtina slovenskega prebivalstva, leta 2005 dosegel 28.069 evrov, slovensko povprecje pa je bilo 19.462 evrov. Nadpovprecni BDP glede na skupnega je imela leta 2005 še Obalno-kraška regija z 20.141 evri. Preostalih deset statisticnih regij je bilo podpovprecnih. Najbolj siromašni sta bili Zasavska in Pomurska regija s 13.736 evri oziroma 12.944 evri BDP.180 Casopis The Economist se je novembra 2009, dvajset let po padcu železne zavese, dotaknil tudi BDP prebivalca v državah bivše Jugoslavije. Hrvaška (13.220 dolarjev) se je po tem kriteriju med državami osrednje Evrope nahajala za Slovenijo, Ceško, Slovaško in Estonijo in pred Srbijo, Crno goro ter Bosno in Hercegovino. V Sloveniji je BDP na prebivalca znašal 24.180 dolarjev na prebivalca, na Ceškem in Slovaškem 16.000 dolarjev, v Estoniji pa 14.000 dolarjev. Crna gora je proizvedla 6510 dolarjev BDP na prebivalca, Srbija 5480 in Bosna in Hercegovina okoli 4080 dolarjev. V Bolgariji in Romuniji, ki sta v tem casu že bili clanici EU, je BDP na prebivalca znašal približno 5000 dolarjev. Komentator je poudaril, da je vzroke v slabšem razvoju na tem obmocju moc iskati v vojni, problem na Hrvaškem pa je videl v tem, da se vzrok za slabši razvoj pripisuje samo vojni in ne toliko državni politiki, ki je imela tudi velik vpliv na gospodarstvo.181 180 Eurostat, dostopno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu, 15. 4. 2009; SURS, dostopno na: http://www. stat.si, 15. 3. 2009. 181 24ur.com, dostopno na: http://m.24ur.com/bin/mobile/index.php?article_id=3189548, 8. 11. 2009. 64 Regionalni vidiki tranzicije Regionalni vidiki tranzicije Žarko Lazarevic BANCNA TRANZICIJA V SLOVENIJI V DEVETDESETIH LETIH 20. STOLETJA UVOD Devetdeseta leta 20. stoletja so bila za Slovenijo tako kot za druge države nekdanjega socialisticnega bloka prelomna. Po pol stoletja so bile te družbe in države pred ponovnim izzivom radikalne družbene in gospodarske preobrazbe. Le da tokrat v obratni smeri kot leta 1945. V Sloveniji (a tudi v drugih delih nekdanje Jugoslavije) pa je imela dinamika dogajanja še dodatne vecpomenske dimenzije. Vecplastnost se je izražala v socasnosti razlicnih, a med seboj posledicno povezanih procesov. Na eni strani se je vzpostavljala slovenska državnost in ta državnost je bila utemeljevana s pricakovano uspešnostjo politicne in ekonomske tranzicije. Uspešen prevzem liberalnodemokraticnega politicnega modela in nacel tržne ekonomije pod budnim ocesom mednarodne skupnosti sta nato omogocila tudi vkljucitev v evropske integracije. Sprožen je bil torej proces, ki se je zakljucil leta 2004 z vstopom Slovenije v EU. v družbi devetih držav. Le v grobih orisih podana temeljita družbena in gospodarska reorganizacija Slovenije konec prejšnjega stoletja predstavlja tudi potek te razprave. Namen te razprave ni ukvarjanje s širokim kontekstom tranzicije v Sloveniji, saj to dalec presega razpoložljivi prostor in cas. Omejili se bomo na obravnavo bancne tranzicije kot enega od zelo pomembnih procesov znotraj tranzicijskega kompleksa. Ozadij širšega družbenega in ekonomskega konteksta tranzicije se bomo dotaknili le, ce bo to potrebno za razumevanje bancne tranzicije. Vzpostavitev delujocega in kompetitivnega bancnega sistema je bila srcika, osrednji cilj ekonomskih reform v devetdesetih letih. Potek tranzicije bomo predstavili v vec delih. V prvem bomo predstavili izhodišcni položaj oziroma dedišcino socialisticnega bancnega sistema. V nadaljevanju bomo prešli na predstavitev osnovnih potez tranzicije v Sloveniji, nato na znacilnosti bancne tranzicije, potek in rezultate sanacije bank ter stanje ob koncu tranzicije bancništva. IZHODIŠCNI POLOŽAJ Jugoslovanske oblasti so v sklopu pocasnega opušcanja centralno-planskega gospodarskega modela že v petdesetih letih odpravile monobancni sistem. Poleg centralne banke so postopoma ustanovili še druge banke, od katerih so bile najpomembnejše »komunalne banke«, ki so postopno prevzemale vedno vecjo vlogo v kreditiranju gospodarstva in prebivalstva ter zajemanju prihrankov. Vodilno vlogo, zlasti v poslovanju s tujino, so imele zvezne banke. Do vecjega preloma je prišlo v šestdesetih letih s sprejemom nove bancne zakonodaje. Poleg komunalnih bank je postalo dovoljeno ustanavljati tudi republiške poslovne banke. V Sloveniji so to priložnost hitro izkoristili in že decembra 1961 ustanovili Splošno gospodarsko banko. Temeljni nameni so bili zagotavljanje koncentracije financnih sredstev, ciljno financiranje pomembnih investicij in tudi nadzor republiških oblasti nad kapitalskimi tokovi znotraj Slovenije. V retrospektivnem pregledu je potrebno omeniti tudi bancno zakonodajo iz leta 1965. Pomembna je bila zaradi vrste poudarkov. Poslovne banke je osvobodila utesnjenosti v republiške meje. Ce so banke našle poslovni interes, so lahko poslovale na podrocju cele države. Dodelili so jim tudi placilni promet s tujino. S tem so odvzeli monopol zveznim poslovnim bankam. Na drugi strani je ta zakonodaja bankam omogocala kreiranje lastne politike na nacelih donosnosti, kar je imelo velik pomen, saj je bankam dodelilo pomembno vlogo v jugoslovanskem socialisticnem gospodarskem sistemu. Ob skrbi za lastno likvidnost in donosnost sredstev so lahko preverjale tudi upravicenost investicijskih nacrtov podjetij in smotrnost porabe kreditnih sredstev. Dalec najbolj vplivna odlocitev pa je bila, da so spremenili lastništvo bank. »Lastniki« bank so namrec postala posamezna podjetja. Biti jih je moralo najmanj 25, da so lahko ustanovila banko, njihove obveznosti in pravice pa so bile odvisne od višine vplacanih sredstev v kreditni sklad banke. Redefiniranje bank je povzrocilo, da je v jugoslovanskih bankah prišlo do »incestnega razmerja«. Na koncu so lastniki postali tudi najvecji kreditojemalci pri lastni banki, banko so upravljali njeni dolžniki. To se je odražalo v izrednem povecanju vseh plasmajev v bankah, tako na racun emisije kot tudi zadolževanja v tujini. Prišlo je do nekontrolirane investicijske porabe. Likvidnost bank je bila pogosto ogrožena. Popustila je financna disciplina kreditojemalcev (uporabnikov kreditov!), struktura depozitnih sredstev v bankah je postala nezadovoljiva, tehnologija dela in kakovost bancnih storitev sta nazadovali. Resnici na ljubo je potrebno opozoriti, da so na to vplivali tudi zunanji dejavniki: inflacija, neustrezna politika obrestovanja, obvezno združevanje in usmerjanje sredstev bank, nezadostna akumulacija in njena neracionalna poraba. Banke so bile le en clen v verigi nakopicenih problemov, ki so imeli temeljni vzrok v sistemsko neustrezni ureditvi celotnega gospodarskega življenja. Sedemdeseta leta so bila s stališca bancništva težavna. V državi je nastopila obsežna reorganizacija gospodarskega življenja na ideoloških predpostavkah t. i. »dogovorne ekonomije«. Na ravni centralnega bancništva so uvedli multicentralni bancni sistem. Poleg osrednje Narodne banke Jugoslavije so ustanovili še republiške centralne banke, ki so skupaj postavljale nacela enotne monetarne politike. Poslovnim bankam so utesnili prostor delovanja, postale naj bi bolj »financni servis podjetij«, kar je imelo veliko posledic v gospodarskem življenju. Bolj kot likvidnost je bila v osredju težnja po prelivanju sredstev k socialisticnim podjetjem, še zlasti ustanoviteljem. Zgolj v ponazoritev naj omenimo, da so imele obrestne mere v letih od 1976 do 1980 trend zniževanja, kajti prevladovalo je stališce, da imajo podjetja prevec stroškov s placevanjem obresti. Vse to se je dogajalo v okolju sprošcene monetarne politike, nekontroliranega zadolževanja doma in v tujini, izjemno velike investicijske dejavnosti, nesmotrnih naložb in velikih likvidnostnih težav. Kakovost in struktura bancnih bilanc sta se izjemno poslabšali. Z letom 1980, z izbruhom dolžniške in splošne gospodarske krize, ki se je z leti poglabljala, se je jugoslovanski gospodarski položaj samo poslabševal. V reševanje globoke jugoslovanske gospodarske krize so se vkljucili Mednarodni denarni sklad (IMF) in tuji upniki. IMF je svojo nadaljnjo pomoc pogojeval s strogim programom varcevanja, zniževanjem javne in zasebne porabe, realnim tecajem dinarja in liberalizacijo cen. Tujim upnikom pa je uspelo Jugoslaviji vsiliti socializacijo dolgov, to je solidarnost pri vracanju dolgov. Zvezna vlada je poskušala potegniti državo iz gospodarske in politicne krize. S tecajno in obrestno politiko, centralizacijo deviz in politiko zniževanja javne in osebne porabe je vladi uspelo izboljšati placilno bilanco, na drugih podrocjih pa ni bila tako uspešna.182 182 Lazarevic, Princic, Zgodovina slovenskega bancništva, str. 269–438. Namesto izvozne ekspanzije je Jugoslavija, da bi zagotovila mednarodno pla- cilno sposobnost, vodila restriktivno uvozno politiko. Glede na precejšnjo uvozno odvisnost jugoslovanskega gospodarstva je taka politika privedla do relativnega in proti koncu osemdesetih let koncno tudi do absolutnega upada obsega proizvodnje. Krog je bil pocasi sklenjen, kmalu za tem je zaradi globoke politicne in gospodarske krize razpadla tudi država,183 saj so se razlicni paketi stabilizacijske politike izkazali za neuspešne. Leto 1980, ko je bila v slovenskem bancništvu tudi precejšnja likvidnostna kriza, je pomenilo tocko preobrata. Obresti so se pricele dvigovati, v ospredju niso bili vec dolžniki, temvec ohranjanje realne vrednosti posojila. Obresti naj bi se dvigovale do stopnje, ko bi povsem nadoknadile oziroma iznicile inflacijsko stopnjo. Obresti so rastle zlasti v letih 1982 in 1983, ko so se povišale tudi do štirikrat. Tako so se obrestne mere za posojila približevale in nato presegle 30 %, za hranilne vloge nad tri leta pa so skocile z 10 na 28 %.184 Jasno je, da je taka politika obrestnih mer, ki je bila ravno obratna od prejšnje politike sprošcenih obrestnih mer, dodatno zaostrila razmere v slovenskem/jugoslovanskem gospodarstvu. Problemi z likvidnostjo in slabimi neizterljivimi naložbami so se zelo zaostrili. Poseg zveznih oblasti z zakonom iz leta 1985 v temelju ni spreminjal bancnega položaja. Bolj kot za strukturno reformo je šlo za odpravljanje najbolj kriticnih težav glede nacinov zagotavljanja bancne likvidnosti, varnosti naložb in kreditne politike. Strukturna reforma pa je nastopila konec osemdesetih let. Takrat je bila v Sloveniji, zaradi politicno zaukazanega združevanja, prakticno ena sama banka, in sicer Ljubljanska banka – združena banka. Ta banka je skupno predstavljala 90 % bilancne vsote slovenskih bank. V njeno skupino so bile vkljucene tudi banke iz drugih jugoslovanskih republik ali njene podružnice v njih. Poleg tega je imela banka tudi prek dvajset predstavništev v tujini. Poleg Ljubljanske banke je delovalo še nekaj majhnih bank. Vecinoma so bile del drugih bancnih skupin, ki so imele sedež praviloma v Beogradu.185 Spoznanje o izcrpanosti socialisticnega modela je bilo konec osemdesetih let dokoncno. To se je poznalo tudi na zakonodaji. Februarja leta 1989 je bil sprejet zakon o bankah in drugih financnih organizacijah, ki je prelomil z dotedanjo bancno ureditvijo. Zaceli so odpravljati ideološke, zakonske in gospodarske konstrukte, ki so se v bancnem življenju pokazali za neuspešne. Zakon je uveljavil prakso in nacela delniških družb, tako v organiziranosti kot v poslovanju. Dovoljenje za delo je bankam dajala centralna banka. Zaostreni so bili pogoji kreditne politike, enemu posojilojemalcu je banka smela dodeliti kreditov ali 183 Vacic, Jugoslavija i Europa, str. 196–218. 184 Mramor, Prikaz institucionalne ureditve, str. 59. 185 Hein, Bankensysteme, str. 111. garancij najvec v višini 15 % kapitala. Na osnovi tega zakona so se slovenske banke konec leta 1989 preoblikovale v delniške družbe.186 Kot zanimivost naj omenimo, da so v letu 1990 na jugoslovanski ravni izvedli revizijo bancnega poslovanja po standardih, ki so veljali za zahodne banke. Ugotovili so, da izgube v jugoslovanskem bancnem sistemu za 3,5-krat presegajo kapital. V jugoslovanskih okvirih je bilo samo v Sloveniji in na Hrvaškem najti opravilno sposobne banke. A to še zdalec ni pomenilo, da slovenski bancni sistem ni bil potreben temeljite reorganizacije, prestrukturiranja, sanacije in dokapitalizacije.187 ZNACILNOSTI TRANZICIJE V SLOVENIJI Vsa ta opravila pa so bila naloga samostojne slovenske države in njene politike v casu tranzicije. Slovenska tranzicija iz socialisticne ekonomije v tržno je potekala pocasi z izogibanjem razlicnih zvrsti šok terapije, da bi se izognili vec kot nujni socialni ceni prehoda. Na mednarodni ravni velja za primer gradualizma v tranzicijskih procesih. Nekateri domaci avtorji v kritiki tega pristopa opozarjajo, da gre v primeru »slovenskega gradualizma« za ne povsem natancno opredeljevanje. Opozarjajo, da gradualizem sam po sebi kot koncept družbenih sprememb ni sporen, da pa se v slovenskem primeru postopnost/gradualizem zamenjuje za pocasnost in zamudništvo pri ukrepanju, kar je v koncni fazi povecevalo stroške tranzicije na ravni države, družbe in podjetij zaradi pocasnih strukturnih reform. Kot tipicni primer se navaja dolgotrajno sprejemanje zakona o privatizaciji podjetij, ki je hkrati zadrževal tudi implementacijo že pripravljene sanacije bancnega sistema. V potrditev te teze se navaja tudi zapoznela in pocasna reforma trga delovne sile. Vsekakor pa je potrebno v tem kontekstu dodati opozorilo, da je znaten del pocasnosti v tranziciji potrebno pripisati tudi fragmentiranosti slovenskega politicnega prostora. Koalicijskim vladam je bilo zaradi raznorodnosti interesov v vladi in parlamentu onemogoceno hitro sprejemanje odlocitev.188 O tem, da je bil gradualizem (ali pocasnost v implementaciji tranzicijskih reform) »naravni izbor«, pa med slovenskimi avtorji ni nobenega dvoma. Kot razloge navajajo »historicno dedišcino«. Dejstvo je, da je bila Jugoslavija po zaslugi reform v šestdesetih letih odprta dežela, ki je morala po vstopu v GATT (1966 kot edina socialisticna država) liberalizirati zunanjo trgovino. Mehanizmi nadzora državljanov in podjetij prek varnostnih služb so sicer ostali nespremenjeni, a vendarle je ta vstop omogocil vkljucevanje jugoslovanskih 186 Lazarevic, Princic, Zgodovina slovenskega bancništva, str. 425–438. 187 Hein, Bankensysteme, str. 132.188 Šušteršic, Political economy, str. 400–411. podjetij na mednarodni trg. Pri tem so prednjacila slovenska podjetja. Z med- narodnim gospodarskim sodelovanjem so pridobivala ne samo tehnologijo, temvec tudi znanje za vodenje podjetniških, upravnih in marketinških procesov. Na drugi strani je bil znaten del slovenskih elit, zlasti na podrocju ekonomskih in družboslovnih znanosti, v sedemdesetih in osemdesetih letih izobražen na zahodnih univerzah. Z zasedbo položajev v upravni in izobraževalni strukturi Slovenije so kot operativci in mnenjski voditelji prenašali na zahodnih univerzah pridobljeno znanje v domace slovensko okolje.189 Ob zacetku tranzicije, ki je sovpadla z zacetkom slovenske državnosti, je bil slovenski položaj specificen. Slovenske elite niso bile povsem diskreditirane, njihova družbena legitimnost ni bila vprašljiva zaradi zaslug pri pridobitvi državnosti. K temu je potrebno pridružiti še teoretsko podkovanost akademskih elit, predvsem ekonomske stroke, ki je imela na voljo tudi kakovostne, obsežene in ažurne empiricne baze o stanju slovenske ekonomije. V takem ozracju slovenske elite niso bile dovzetne za recepte tranzicijske politike, ki so jih predpisovale mednarodne organizacije in skupine tujih svetovalcev. Slovenske politicne elite so se odlocile za pocasno in nadzorovano tranzicijo v tržno ekonomijo in za zanašanje na lastne sile. V ospredje so postavljale dolgorocne cilje stabilnosti gospodarstva kot celote in najnižje možne socialne cene. TRANZICIJA BANCNEGA SEKTORJA Tranzicija bancnega sektorja je bila dvodimenzionalen proces. Na eni strani je šlo za preobrazbo socialisticnega bancnega sistema v novo organizacijsko formo, ki je prevzela novo vlogo v gospodarskem življenju. V tem kontekstu seveda ne moremo mimo regulacije bancnega sistema, ki jo je opravljala centralna banka. Na drugi strani so bile potrebne temeljita sanacija bancnega sistema, odstranitev izgub in dokapitalizacija, da bi banke sploh lahko opravljale svoje vlogo v gospodarskem življenju. Obe politiki sta bili soodvisni. Naloge slovenskih oblasti na bancnem podrocju so bile torej nedvoumne: sanacija obstojecega bancnega sistema, vzpostavitev nadzornega sistema, zaostritev kriterijev za pridobitev licence za bancno poslovanje, ustanovitev neodvisne centralne banke in ocena stroškov v bankah ob sanaciji podjetij.190 Slovenske oblasti so pricakovano uveljavile dvotirni bancni sistem s centralno banko na celu in poslovnimi bankami, ki so temeljile na univerzalnem modelu.191 Glede na dejstvo, da so banke dominirale znotraj financnega sistema, ni prese 189 Mencinger, Gospodarska politika prehoda, str. 11–36; glej tudi Šušteršic, Political economy. 190 Borak, Western rules, str. 177. 191 Borak, Lavrac, An outline, str. 109. netljivo, da je bilo restrukturiranje bancnega sektorja eno najpomembnejših nalog tranzicijskih reform.192 Tranzicija se je zacela 25. junija 1991, ko je slovenski parlament poleg neodvisnosti razglasil tudi nekaj pomembnih zakonov, ki so bili napisani po vzorcih zahodnih držav. Med drugim tudi zakon o neodvisni centralni banki - Banki Slovenije. Osrednja naloga Banke Slovenije je bila skrb za stabilnost valute in za splošno likvidnost v državi in do tujine. Za uresnicevanje te naloge Banka Slovenije uravnava kolicino denarja v obtoku, skrbi za splošno likvidnost bank in hranilnic, skrbi za splošno likvidnost v placilih do tujine, nadzira banke in hranilnice, izdaja bankovce in daje bankovce in kovance v obtok ter predpisuje pravila za izvajanje jamstva za bancne depozite. Zakon je izrecno dolocal, da sme Banka Slovenije odobravati Republiki Sloveniji posojila le do višine 5 % letnega proracuna oziroma do ene petine predvidenega proracunskega primanjkljaja. Posojila bi morala biti poravnana do konca proracunskega leta, kar pomeni, da ne morejo biti vir financiranja primanjkljaja.193 V tem paketu je bil sprejet tudi zakon o bankah in hranilnicah, ki je natancno definiral formo in vsebino poslovanja banke ali hranilnice in še pogoje za pridobitev omejene ali neomejene licence za obratovanje v odvisnosti od višine lastnega kapitala. Nadalje so opredelili tudi dolocila o likvidnosti in o strukturi naložb v nepremicnine in v kapitalske deleže v nefinancnih podjetjih. Jasno je tudi, da se je s tem zakonom odprl prostor za vstop tujih bank na slovenski trg. Zakon o jamstvu za hranilne vloge je opredeljeval jamstveno shemo za hranilne vloge prek posebne Agencije za zavarovanje hranilnih vlog, kar je bilo pomembno za zaupanje v bancni sistem. Hkrati so bili sprejeti še zakoni o deviznem poslovanju, o kreditnih poslih s tujino in zakon o predsanaciji, sanaciji, stecaju in likvidaciji bank in hranilnic.194 Navedena zakonodaja je vzpostavljala sistemsko raven in dolocala pristojnosti Banke Slovenije kot centralne banke, da je lahko pristopila k regulaciji in nadzoru z namenom zagotoviti dolgorocno stabilnost in varnost bancnega poslovanja. Banka Slovenije kot regulator je uveljavila zahteve BIS standardov glede kapitalske ustreznosti in likvidnosti. Z nadgrajevanjem svojih regulatornih in nadzornih mehanizmov je sledila mednarodnim standardom nadzora z inšpekcijskimi pregledi v bankah. Banke so dolžne nadzornim in inšpekcijskim organom posredovati vse potrebne podatke. Da bi centralna banka dosegla ta namen, je opravljala redne natancne in poglobljene preglede poslovanja posameznih bank najmanj vsaki dve leti poleg tega, da so morale banke obvezno porocati centralni banki. Do leta 1998 je bil sistem nadzora razdeljen na tri upravne enote: podeljevanje licenc, analiza bancnih operacij in kontrola bancnih operacij. 192 Ibidem, str. 106. 193 Banka Slovenije, Letno porocilo za leto 1996. 194 Hein, Bankensysteme, str. 112–125. Od srede devetdesetih let je potekalo tudi prilagajanje slovenskega bancnega sektorja predpisom poslovanja na notranjem trgu EU. To prilagajanje je potekalo v skladu z dokumentom »white paper«, v katerem je EU predpisala skupino ukrepov in reform, ki naj bi jih na gospodarskem podrocju izpolnile države srednje in vzhodne Evrope na poti clanstva v EU. Razvit in mednarodno konkurencen financni sektor je bil opredeljen kot eden od temeljnih ciljev transformacije v tržno ekonomijo v tem dokumentu. Priporocila so se nanašala na vzpostavljanje minimalnih standardov na podrocju financnega sektorja. Pomemben je bil tudi pridružitveni sporazum med Slovenijo in EU, ki je dolocal obveznosti Slovenije, da: – vzpostavi kompatibilne racunovodske standarde, – restrukturira bancništvo in zavarovalništvo ter druge dele financnega sektorja, – okrepi regulacijo in nadzor bancnega poslovanja, – ustanovi urad za nadzor zavarovalništva, – poskrbi za prevod slovenske financne zakonodaje in financne zakonodaje EU, – pripravi terminološki slovar, – vzpostavi izmenjavo informacij na podrocju priprave financne zakonodaje, – vzpostavi ucinkovit revizijski sistem v skladu z usklajenimi metodami in postopki v EU. Pridružitveni sporazum je zacel veljati 1. februarja 1999, že tri tedne kasneje pa je stopil v veljavo tudi novi zakon o bancništvu, ki je v bistvenih tockah uveljavil zahteve EU in BIS standardov, kar se je kasneje dopolnjevalo z novimi direktivami EU.195 Slovenija je tako povsem transformirala bancni sektor in ga po normativni plati povsem uskladila s priporocili in zahtevami EU. V vsem tem casu je imela Slovenija stabilen bancni sistem. Le v letu 1996 so nastopile likvidnostne težave pri eni od manjših bank. Centralna banka je hitro posegla in banko likvidirala ter s tem preprecila vecjo škodo. Da bi se v bodocnosti izognili tovrstnim potencialnim grožnjam stabilnosti bancnega sistema, je Banka Slovenije še dodatno poostrila nadzor bancnega poslovanja. SANACIJA BANK Sestavni del opisanega procesa legislativne harmonizacije slovenske ureditve z ureditvijo v EU je bila tudi sanacija bancnega sistema ob zacetku tranzicije. Ob nastanku slovenske države leta 1991 je bil delež slabe aktive celotnega bancnega sektorja vec kot 10 %, delež slabih kreditov v bancnem portfelju pa nad 30 %.196 Sanacija bancnega sistema je bila torej nujna, da bi vecinski del slovenskega 195 Borak, Lavrac, An outline, str. 113–121.196 Štiblar, Sanacija bank, str. 62. bancništva sploh še lahko opravljal svojo vlogo. Sistemske osnove sanacije so postavili z že omenjenim zakonom o predsanaciji, sanaciji, stecaju in likvidaciji bank in hranilnic. Na shematicni ravni lahko sanacijske postopke razdelimo na tri skupine. Znotraj bank je potekala t.i. »samosanacija«, kjer so banke same sprejemale ukrepe za zmanjšanje kreditne izpostavljenosti. Teh ukrepov so se lotevale tiste banke, kjer obseg izgub in neizterljivih kreditov ni bil tako velik, da bi bil ogrožen njihov obstoj, a tudi banke v sanaciji. Vzporedno s tem so potekali tudi t. i. »linearni« sanacijski ukrepi, sledila pa je individualna sanacija nekaterih bank.197 Slednja je najbolj zamujala, kot razlog pa se navaja pocasnost sprejemanja zakonodaje o privatizaciji v realnem sektorju. Bancne sanacije namrec ni mogoce izvajati izven konteksta tranzicijskih reform, zlasti privatizacije realnega sektorja. Zaradi razlicnih interesov in konceptualnih nasprotij je trajalo dve leti (do 1993) do sprejetja potrebne zakonodaje. Odlašanje je seveda povecalo stroške bankam, podjetjem in davkoplacevalcem.198 Pri ukrepih »linearne« sanacije je potrebno izpostaviti, da je s temi ukrepi država prevzemala od bank dolocene neizterljive terjatve v zameno za državne obveznice. Do teh obveznic so bile upravicene vse banke. Tako je vlada januarja 1993 izdala obveznice za zamrznjene vloge prebivalstva v tujih valutah,199 obveznice za sanacijo slovenskih železarn (novembra 1992) in obveznice za nadoknaditev terjatev podjetij do Iraka, Kube in Angole (januar 1993). Vsi ti ukrepi, vkljucno s sprejeto zakonodajo o privatizaciji podjetij, so ustvarili pogoje, da so lahko pristopili k sanaciji posameznih bank. Sanacijo je izvajala Agencija za sanacijo bank in hranilnic ki je bila ustanovljena na podlagi zakonov in uredb vlade Republike Slovenije. Na osnovi zakonskih dolocb je guverner centralne banke lahko odredil predsanacijski postopek za vsako banko v državi, kjer so potencialne izgube presegale 30 % lastnega kapitala. Pri tistih bankah, kjer je morebitna izguba presegala polovico kapitala, pa je guverner odredil zacetek sanacijskega postopka. Takrat je vstopila Agencija, ki je imela pravico prevzeti banko, odstaviti upravo banke, odpisati izgube na racun kapitala, prevzeti izgube oziroma neizterljive terjatve, dokapitalizirati, združiti ali privatizirati banko v postopku sanacije. Agencija za sanacijo je pri izvajanju postopkov sanacije posameznih bank tesno sodelovala s centralno banko in ministrstvom za finance. Agencija je posredno s prevzemom bancnih terjatev postala upnik mnogih 197 Hein, Bankensysteme, str. 132–133. 198 Voljc, Bank rehabilitation, str. 110. 199 Z nastankom slovenske države se je izkazalo, da slovenske banke ne morejo izplacati prebivalstvu njegovih vlog v tujih valutah, najveckrat v nemških markah in ameriških dolarjih. Vloge v tujih valutah so prebivalstvu služile kot varovalka pred inflacijo, saj se je gospodarsko življenje v hiperinflacijskih pogojih dolariziralo oziroma bolje receno markiziralo. Banke so tako zbrana sredstva morale predati jugoslovanski centralni banki (NBJ) in ob razpadu niso bila vec dostopna. Garancijo za te vloge je prevzela slovenska države in vloge so bile nato postopoma v manjših zneskih tudi izplacane. podjetij v Sloveniji.200 Centralna banka je v postopek sanacije poslala tri banke. Najprej je bila na vrsti dalec najvecja slovenska banka Ljubljanska banka – LB (januar 1993), nato Kreditna banka Maribor – KBM (april 1993) in koncno še Komercialna banka Nova Gorica (februar 1994), ki so jo pripojili KBM. Skupno so banke v sanaciji predstavljale vec kot 50 % bancnega sektorja.201 Sanacija KBM je bila manj zahtevna, saj je imela banka zaradi manjšega obsega poslovanja številcno manj problematicnih naložb, kar je skrajševalo potrebni cas za sanacijo. Namen sanacije je bil doseci kapitalsko ustreznost po mednarodnih merilih in pozitivni denarni tok in dobicek, znižati visoke obrestne mere, pridobiti kredibilnost slovenskih bank na mednarodnih denarnih trgih in uvesti skrbno gospodarjenje.202 Posebej je potrebno poudariti, da Agencija za sanacijo bank od bank v sanaciji ni prevzemala vseh slabih terjatev. Približno tretjino slabih terjatev so morale banke v sanaciji prestrukturirati v lastni režiji z refinanciranjem, delnim ali celotnim odpisom ali zamenjavo terjatev za lastniške deleže v podjetjih.203 S tem so želeli okrepiti samoodgovornost bank in prepreciti morebitno rizicno poslovanje med sanacijo bank in po njej. Zamenjava slabih terjatev v bankah v sanaciji je bila izvedena z emisijo obveznic Republike Slovenije v vrednosti 2,2 miljarde DEM. Sledila je dokapitalizacija bank v sanaciji, ki jo je izvedla Agencija za sanacijo z državnimi obveznicami. Dejansko je ta dokapitalizacija pomenila tudi podržavljenje obeh bank v sanaciji. V procesu sanacije se je zastavljalo tudi vprašanje terjatev in obveznosti do držav nekdanje Jugoslavije, ki so bile prisotne v bilancah bank v sanaciji, zaradi morebitne solidarnostne odgovornosti. Zato so julija 1994 z ustavnim zakonom ustanovili dve novi banki, in sicer Novo LB (NLB) in Novo KBM (NKBM). Novi banki sta prevzeli 90 % aktive, preostanek pa je ostal v starih bankah. Sanacija je bila zakljucena junija leta 1997, po štirih letih, ko sta obe banki postali likvidni, tekoce izpolnjevali zahteve denarne politike, izpolnjevali merila jamstvenega kapitala v višini najmanj 8 % (celotne aktive in aktivnih zunaj bilancnih postavk), spoštovali predpise o kreditni izpostavljenosti do enega komitenta in imeli zadostne rezervacije za potencialne izgube.204 S sanacijo se je povecal državni dolg, vendar se je dvignila tudi vrednost saniranih bank. Sanacija bank je Slovenijo skupaj stala približno 10 % BDP. Obe banki sta imeli ob koncu sanacije zvišano vrednost kapitalske ustreznosti, NLB 12 % in NKBM 16 %. Ker sta banki skupaj predstavljali 40 % slovenskega bancnega sektorja, je bilo pomembno, da se je postopno zniževala obrestna mera, kar je zniževalo stroške 200 Voljc, Bank rehabilitation, str. 111–112.201 Štiblar, Sanacija bank, str. 62.202 Štiblar, Voljc, The banking sector, str. 265.203 Štiblar, Sanacija bank, str. 64. 204 Banka Slovenije, Porocilo o nadzoru bancnega poslovanja v letu 1996 in prvi polovici leta 1997. financiranja podjetij in prebivalstva. Realna obrestna mera je ob koncu sanacije upadla pod 10 %, kar je bilo izdatno znižanje, ce vemo, da je ob zacetku sanacije znašala prek 13 %. Banki sta se v tem casu reorganizirali v skladu s sodobnimi zahtevami in opazno znižali stroške. Zlasti so se znižali stroški dela, NLB je zmanjšala število zaposlenih za tretjino, NKBM za nekaj odstotkov.205 OB KONCU TRANZICIJE V casu tranzicije so v slovenskem bancništvu nastopile velike spremembe v strukturi poslovanja slovenskih bank. Število bank se je postopoma zmanjševalo in je s 30 na zacetku tranzicije do leta 2004 upadlo na 20. Proces konsolidacije je potekal s prevzemi in prikljucitvami manjših bank vecjim. Na ta racun je denimo NLB kot vodilna banka tekom tranzicije celo povecala svoj tržni delež, ki je v letu 2004 znašal tretjino bancnega trga v Sloveniji, merjenega z bilancno vsoto. Stopnja koncentracije je bila v slovenskem bancništvu vseskozi visoka, saj sta imeli najvecji banki (državni banki) vecino casa v povprecju vec kot 40-odstotni delež, v letu 2004 43,1-odstotnega. Tega dejstva ni spremenil niti vstop tujih bank na slovenski bancni trg. Tuje banke so vstopale s prevzemi manjših slovenskih bank ali odpiranjem podružnic na slovenskem trgu. Ob vstopu Slovenije v EU leta 2004 je tržni delež bank v tuji lasti ali njihovih podružnic v Sloveniji znašal 25 %. Tudi kazalec globine financnega posredništva (razmerje med bilancno vsoto bank in BDP) se je postopoma dvignil. V vsem tranzicijskem obdobju je zrasel skoraj za tretjino, z 61,3 % v letu 1992 se je povzpel na 86,7 % v letu 2004, kar je pomenilo, da se je povecala rast bancnega sektorja. Prostora za potencialno rast financnega posredništva je še veliko, saj ta vrednost znatno zaostaja za razmerami v razvitih ekonomijah, a je približno na ravni drugih tranzicijskih držav. Spremenila se je struktura naložb, kjer je narasel delež prebivalstva in obveznosti do rezidentov, kar je pricalo o zazrtosti slovenskega bancnega sistema v nacionalne meje.206 Osnovni cilj tranzicije je bil doseci mednarodno konkurencno bancništvo, ki bo sposobno pod enakimi pogoji servisirati potrebe gospodarskih subjektov in prebivalstva Slovenije. Bancni sistem v Slovenji je med tranzicijo postal stabilen, vendar pa cilji, zlasti na podrocju mednarodne konkurencnosti, niso bili povsem doseženi. Pokazalo se je, da je bil bancni sistem med tranzicijo zašciten pred tujo konkurenco in je bilo restrukturiranje narekovano iz spodbud notranjega trga. Zaradi tega naj bi bile slovenske banke pomanjkljivo pripravljene na izzive mednarodne konkurence (tudi) EU in liberalizacije financnih uslug. 205 Štiblar, Sanacija bank, str. 64. 206 M. Košak in T. Košak, Bancni sektor, str. 51–59. Konkurencnost je bila nezadostna na podrocju obsega in raznovrstnosti uslug in na podrocju stroškov.207 Izhod iz te zagate so videli v privatizaciji, ki so ji namenili dvojno vlogo. Na eni strani naj bi z izkupickom od prodaje bank zmanjšali javni dolg na racun sredstev, vloženih v sanacijo bancništva. Na drugi strani pa je bil drugi, enako pomemben cilj. S privatizacijo bank naj bi kapitalsko okrepili slovenske banke in odpravili navedene pomanjkljivosti (skromen spekter uslug), znižali stroške in dosegli mednarodno primerljive stopnje donosnosti bank. Glede na prevladujoce poglede zahodnih institucij je bilo mogoce doseci vecjo ucinkovitost bancnega sistema v Sloveniji le pod pogojem, da tuje banke vstopijo v lastniško strukturo slovenskih bank.208 Vstop tujih bank na slovenski bancni trg je bil liberaliziran, vendar so imele tuje (avstrijske) banke z odprtjem podružnic ali prevzemom zelo majhnih bank sila skromne tržne deleže, od 1 do 3 %. Razmere so se spremenile v letu 2001. Takrat sta namrec v Slovenijo vstopili dve veliki evropski banki. Italijanska banka Intesa Sanpaolo je v celoti prevzela regionalno Banko Koper s približno 5-odstotnim tržnim deležem. V Ljubljani pa je Societe Generale prevzela SKB, ki je imela tudi okoli 5 %. Obe prevzeti banki sta bili v zasebni lasti. Zdelo se je, da ni vec ovir na poti prevzemanja slovenskih bank v državni lasti. Cakalo se je samo še na privatizacijo obeh najvecjih slovenskih bank, NLB in NKBM. Po pricakovanju naj bi v njuno lastniško strukturo vstopile mocne tuje banke v vlogi t. i. strateškega investitorja. S privatizacijo, to je delno odprodajo lastništva tujim bankam, naj bi obe banki pridobili dodatno znanje, izboljšali kakovost poslovanja in donosnost ter predvsem zaceli vstopati na tuje trge. Država kot lastnica pa bi pridobila sredstva za znižanje javnega dolga. Vsekakor zelo velika pricakovanja. Ko je bil v letu 2002 nato objavljen mednarodni razpis za prodajo 34 % deleža NLB in vecjega, kontrolnega deleža v NKBM, pa je privatizacija obeh državnih bank postala politicni problem. Vnela se je žolcna razprava o slovenskem nacionalnem interesu, o potrebnosti prodaje tujcem, (in ce že tujcem, katerim tujcem), o vlogi države v bancništvu ali na splošno v gospodarstvu, o razmerju med domacim in tujim kapitalom, o koristih in stroških tujih investicij. Zlasti je bilo v ospredju vprašanje o smiselnosti prodajanja uspešnih domacih podjetij tujcem, medtem ko tuji investitorji niso kazali navdušenja, da bi prevzeli manj uspešna podjetja ali celo nastopili s t. i. greenfield investicijami. Te dileme in samospraševanje javnosti in mnenjskih voditeljev o razvojni strategiji niso bile omejene samo na bancništvo, tema je bila nacelna, razprava se je dotikala gospodarstva kot celote. Veliko razburjenja in osuplosti je nastalo, ko je mednarodni koncern Novartis prevzel vodilno domace farmacevtsko podjetje genericnih zdravil, ki je bilo poslovno zelo uspešno s široko razvejano proizvodno in prodajno mrežo v Evropi 207 Borak, Lavrac, An outline, str. 113. 208 Ibidem, str. 121. ter z mocnim razvojnim oddelkom. Ko je mednarodni koncern Interbrew želel prevzeti drugo najvecjo pivovarno v državi, mu je z nasprotno ponudbo to preprecila konkurencna domaca pivovarna, ki si je zagotovila tudi politicno podporo. Javna razprava o dobrih in slabih straneh tujih prevzemov uspešnih slovenskih podjetij se je zakljucila z zmago zagovornikov slovenskega nacionalnega interesa. Slovenska vlada se je znašla v zagatni situaciji. Na eni strani je bil pritisk iz mednarodnega okolja po nadaljevanju prodaje uspešnih slovenskih podjetij tujcem, na drugi strani pa mocan medijski pritisk, naj država ustavi prodajo tujcem, in to predvsem v bancništvu. Ker so postopki prodaje NLB že mocno napredovali, je njen 34-odstotni delež potem kupila belgijska banka KBC, o kateri je bil dosežen politicni konsenz. Nadaljnja privatizacija NLB je bila nato ustavljena, postopek privatizacije NKBM pa je bil ustavljen, še preden bi se zakljucil z izborom morebitnega investitorja. 78 Regionalni vidiki tranzicije Regionalni vidiki tranzicije 3. VIDIKI DOJEMANJA POLITICNIH SPREMEMB 80 Regionalni vidiki tranzicije Regionalni vidiki tranzicije Jure Gašparic O SAMOUMEVNOSTI UVAJANJA PARLAMENTARNE DEMOKRACIJE V VZHODNI EVROPI PO LETU 1989 Pomladi leta 1991, ko so z naslovnic svetovnih casnikov pocasi le zacenjali izginjati naslovi, ki so oznanjali epohalnost, edinstvenost in magicnost nedavnih politicnih sprememb na evropskem vzhodu (v glavnem so jih zamenjevali grozeci naslovi o dogajanju v Perzijskem zalivu), so raziskovalci javnega mnenja iz vseh držav srednje in vzhodne Evrope izvedli raziskavo z naslovom Politicna kultura in politicne ter ekonomske orientacije v Srednji in Vzhodni Evropi v casu tranzicije.209 Zanimale so jih številne teme kakor politicni aktivizem, vpliv na politicno odlocanje, zaupanje v politicne institucije, 209 O raziskavi glej podrobneje: Toš, Primerjalno raziskovanje demokraticne transformacije v Srednji in Vzhodni Evropi, str. 177–220. socialni ucinki politicnih preobratov …, ki so bile vse po vrsti relevantne za razlaganje in razumevanje trenutka. Raziskavo so nato leta 1999 v enakem obsegu ponovili in podatke združili. Nastala je pestra paleta grobih podatkov, ki so vse prej kot enoznacni. Nasprotno, številni med njimi so vznemirljivi in zgodovinarja postavljajo pred morje vprašanj, izzivov in interpretativnih dvomov. Za potrebe tega prispevka se bom omejil na tiste podatke, ki zadevajo problematiko politicnega sistema, nastalega po letu 1989. Ljudje iz vseh držav vzhoda so v obeh raziskavah v veliki vecini menili (z manjšimi odkloni), da je za državo dosti boljši vecstrankarski sistem kakor enostrankarski.210 Prav tako so se strinjali (leta 1999), da demokracija pomeni pravico državljanov do soodlocanja,211 in bili vseskozi (v obeh raziskavah) trdno prepricani, da se mora njihova država razvijati po vzoru zahodnih držav.212 Posledicno (in logicno) so trdili, da je v državi potreben parlament, »da bi stvari dobro potekale«.213 S politicnim sistemom pred letom 1989 so bili neposredno po njegovem padcu v glavnem nezadovoljni.214 To bi bila precej jasna stališca, ce ne bi ljudje hkrati trdili (leta 1991 in še bolj izrazito leta 1999), da parlamentu, ki ga tako zelo potrebujemo, ne gre zaupati.215 Iz leta v leto so bili tudi vse bolj pesimisticnih pogledov na uveljavljanje demokracije in do leta 1999 so že precej spremenili mnenje o prejšnjem sistemu. Trdili so (izrazito v Sloveniji, nekdanji vzhodni Nemciji, na Madžarskem in Slovaškem), da je bila ideja socialisticnega samoupravljanja pravzaprav dobra, zgolj slabo se je izvajala.216 Sistem klasicne parlamentarne demokracije, ki si ga je vecina prebivalstva v zacetku devetdesetih let 20. stoletja iskreno želela (in si ga še želi), je tako s svojimi institucijami na repu zaupanja državljanov. Ljudje hocejo parlament, a jim ta naposled ne ustreza, saj je bojda le politicni teater, demokraticna dekoracija, prave odlocitve, ki zadevajo državljane, pa tako ali tako sklepajo za zaprtimi vrati. Na tem mestu zato ni odvec vprašanje: so si ljudje v trenutkih evforije in zanosa v letih 1989–1990 želeli nekaj, cesar pravzaprav nocejo, saj je neucinkovito in pokvarjeno, pa tega vse doslej ne upajo priznati? Poglejmo zacetno fazo tranzicije. *** V casu padanja enostrankarskih režimov je bila vzpostavitev sistema parlamentarne demokracije zahodnega tipa povsod eden temeljnih ciljev. Velikih nacelnih dilem ni 210 Toš, Vrednote v prehodu VIII., str. 364; glej Tabelo 1. 211 Ibidem, str. 256; glej Tabelo 2. 212 Ibidem, str. 334; glej Tabelo 3. 213 Ibidem, str. 324; glej Tabelo 4. 214 Ibidem, str. 283; glej Tabelo 5. 215 Ibidem, str. 302; glej Tabelo 6. 216 Ibidem, str. 284; glej Tabelo 7. zaslediti nikjer, v kolikor je do njih prihajalo, so v glavnem izhajale iz tedaj aktualnih politicnih razmer (kazale so se zlasti kot krepitev predsedniške funkcije nasproti parlamentu). Naglo in skoraj nekriticno ponovno rojstvo parlamentarizma se tako navkljub razlikam med posameznimi državami zdi skoraj samoumevno. Le zakaj? Domnevamo lahko, da najprej zato, ker je parlamentarizem v rudimentarni institucionalni obliki v casu padcev socialisticnih režimov že obstajal. Socialisticni parlamenti, ki po vsebini sicer nikakor niso bili moderni klasicni parlamenti, so postali pomembni elementi v procesu demokratizacije; institucionalni elementi, ki jih ni bilo mogoce obiti. To je bilo v prvi vrsti znacilno za Poljsko in Madžarsko, državi, kjer je prišlo do t. i. „negotiated“ tranzicije.217 Na Poljskem so se predstavniki komunisticne oblasti in sindikata Solidarnost leta 1989 za okroglo mizo dogovorili, da bo Solidarnost potlej legalna, da bo lahko izdajala svoj casopis (znamenito Michikovo Gazeto Wyborczo) in – kar je veliko pomembneje – da bodo razpisane pol-svobodne volitve v Sejm. Parlamentarne volitve 4. junija so tako predstavljale cezuro epohe, ki jo je naivno, a nazorno simboliziral opozicijski predvolilni letak: Gary Cooper iz filma High Noon, ki namesto pištole drži glasovnico.218 Pogovori za okroglo mizo so bili znacilni tudi za Madžarsko,219 kjer so se predstavniki reformisticne struje komunistov in opozicije poleti 1989 dogovorili o reviziji ustave. Pri tem niso revolucionarno razdirali starih institucij, marvec jim le dali novo vsebino. Parlament so tako na svobodnih volitvah prvic izvolili pomladi 1990. Na Ceškoslovaškem,220 kjer je režim padel bistveno bolj naglo kot na Madžarskem in Poljskem, je osrednjo in simbolno tocko žametne revolucije sicer predstavljalo geslo Državljanskega foruma/Obcanského fóra (OF) »Havel na Hrad«, torej zasedba predsedniške funkcije, toda znotraj te zahteve, pravzaprav pod njenim okriljem, je potekal boj za obvladovanje federalnega parlamenta. Federalni shromaždeni je bil namrec tisti, ki je volil prezidenta, in zato so od novembra 1989 dalje vsak dan potekale demonstracije ravno pred njegovim poslopjem. Kljucna dilema OF pri tem je bila, kako obvladati parlament – kjer sam ni imel nobenega mandata –, ne da bi posegel po klasicnih revolucionarnih sredstvih, po razbitju parlamenta in ustavni krizi. OF ni želel uniciti parlamenta, želel ga je vkljuciti kot akterja tranzicije.221 Parlament je naposled izvolil Havla za predsednika, v svojo sredo »kooptiral« nove poslance iz vrst demokraticnega gibanja in sprejel temeljno zakonodajo, ki je zagotavljala svobodno družbo (zakone o volitvah, strankah …). Zvezni parlament je tedaj sploh prvic po letu 1968 stopil v ospredje politicnega dogajanja.222 217 Ramet in Wagner, Post-socialist models, str. 17–18, 23–26. 218 Gebert, Poland since 1989, str. 139–161. 219 Bozóki in Simon, Hungary since 1989, str. 204–232. 220 Suk, Labyrintem revoluce, str. 24–30. 221 Roubal, Revolution by the Law, str. 60–83. 222 Gjuricová, Coming to (a Short) Life, str. 9–23. Zahradnícek, Debates Were to be Held in the Parliament, str. 105–121. Po padcu berlinskega zidu je postala važen politicni akter tudi vzhodnonemška Volksversammlung. Njen 10. sklic je bil nadvse specificen in nenavaden. Potem ko so njene poslance prvic (in zadnjic) po koncu druge svetovne vojne izvolili na svobodnih in demokraticnih volitvah (parlament Nemške demokraticne republike se je konstituiral 5. aprila 1990), je Volksversammlung v le šestih mesecih izpeljala vzhodnonemški del pravno in ekonomsko nadvse zahtevnega projekta ponovne združitve obeh Nemcij. To so opravili poslanci brez klasicnih parlamentarnih izkušenj, a ob pomoci Bonna. Zato se je kmalu uveljavila interpretacija, da je bila 10. skupšcina NDR le »zavzeta ucenka«, ki so jo zahodni ucitelji »kolonizirali« in kot orodje uporabili za svoj združitveni projekt. Toda ob tem ne gre spregledati, da zadnja vzhodnonemška skupšcina kljub temu ni bila nikdar v povsem podrejenem položaju.223 V državah nekdanje Jugoslavije sicer ne moremo govoriti o negotiated transition, saj je bil razpad države in sistema krvav in hkrati specificen zaradi edinstvenega družbeno-politicnega sistema, ki je temeljil na ustavi iz leta 1974.224 Takrat je bil dosežen vrhunec »jugoslovanskega eksperimenta«. Uveden je bil delegatski sistem (poslancev uradno ni bilo vec, obstajali so delegati z imperativnim mandatom), nepregleden in neživljenjski posreden koncept totalnega samoupravljanja. Skupšcina SFRJ je postala dvodomna, sestavljena iz dveh enakopravnih domov: zveznega zbora in zbora republik in pokrajin, kamor so delegate delegirale šest republiških skupšcin in dve avtonomni pokrajini. Republiške skupšcine, torej tudi slovenska, so postale tridomne, sestavljene iz zbora združenega dela, zbora obcin in družbenopoliticnega zbora. Politicni sistem se je tako še bolj odmaknil od nacel klasicnega parlamentarizma. Delegat je v primerjavi s poslancem izgubljal pomen, delegatska skupšcina je pogosto dajala vtis »ratifikacijskega telesa«. Toda v drugi polovici osemdesetih let se je njen položaj zacel spreminjati.225 Druga jugoslovanska država se je podobno kot njena monarhicna predhodnica soocala s konstantnimi notranjimi krizami, ki so dosegle svoj vrh konec osemdesetih let. V vsej krizni vecplastnosti, tako gospodarski kot družbeni in politicni, so se sicer oblikovale številne politicne rešitve, a te so bile zelo razlicne in izrazito povezane s posameznimi republiškimi elitami, kar je ob federativni strukturi države vodilo do hudih medsebojnih zaostritev. Kot najmocnejša in tudi najbolj agresivna se je izoblikovala elita okoli Slobodana Miloševica (sprva predsednika CK Zveze komunistov Srbije, nato predsednika predsedstva Socialisticne republike Srbije), ki se je skupaj s svojimi zavezniki (crnogorskim, 223 Tüffers, The 10th Volkskammer of the GDR, str. 24–40. 224 Gl. clanek: Agh, Parlamenti v vzhodni in srednji Evropi, str. 11–25, 89–91. 225 Gašparic, Slovenian Socialist Parliament, str. 46–47. kosovskim in vojvodinskim vodstvom) zavzemala za vecja pooblastila centralnih federalnih oblasti, torej redukcijo federalizma in klasicni socialisticni sistem, kot ga je Jugoslavija imela pred ustavnimi reformami v letih 1971-1974. Na drugi strani se je oblikovala ohlapna povezava Slovenije, Hrvaške, Bosne in Hercegovine in Makedonije, ki jih je družil predvsem strah pred centralisticno in nacionalisticno ofenzivo Miloševicevega kroga. Znotraj tega kroga je najbolj jasna stališca zastopalo vodstvo Zveze komunistov Slovenije; ta so bila usmerjena zlasti v demokratizacijo družbe, dopušcanje oblikovanja nekomunisticnih politicnih skupin, vecjo vlogo republik in tržno gospodarstvo.226 Že tako negotov federativni sistem se je vse bolj rahljal, politicni nadzor v posameznih republikah je popušcal. V Sloveniji tako ni bilo vec monolitne partije s svojimi organizacijami, marvec razdrobljena oblast, ki se je vse bolj razkrajala. Zahteve po pluralizmu in sistemskih spremembah niso zaobšle niti delegatske slovenske skupšcine. Ta je tako v svojem zadnjem mandatnem obdobju 1986– 1990 postala eden kljucnih dejavnikov mirnega in evolutivnega prehoda v vecstrankarski parlamentarni sistem in neodvisnost. Septembra 1989 je s številnimi ustavnimi amandmaji k slovenski ustavi najprej zagotovila ustrezno podlago za vecstrankarstvo, nato pa sprejela tudi ustrezno volilno zakonodajo in razpisala prve povojne demokraticne volitve. Pri tem je važno zlasti, da je bila skupšcina tedaj legitimno predstavniško telo, ki so ga tako dojemali tudi ljudje.227 Na aprilskih volitvah leta 1990 so se za glasove volivcev poleg nekaterih nekdanjih družbeno-politicnih organizacij, preoblikovanih v stranke, potegovale tudi nove stranke, združene v koalicijo Demos. Te so skupno tudi prejele vecino glasov in oblikovale vlado. Politicno življenje se je vse bolj odvijalo v duhu vecstrankarskega parlamentarizma, cetudi je v sistemskem smislu še zmerom obstajala »zgolj« tridomna delegatska skupšcina. Novoizvoljeni poslanci (uradno še vedno delegati) so se sicer vneto, a velikokrat nespretno prilagajali svoji novi funkciji. V tedanji skupšcini so se tako zlasti v zacetku vrstili številni proceduralni zapleti, polno je bilo nerodnosti in nebogljenosti, toda skupšcina se je kljub temu uveljavila kot klasicni predstavniški organ z eno osrednjih politicnih vlog v pripravah na osamosvojitev.228 Dne 25. junija 1991 je nato tudi sprejela tri kljucne osamosvojitvene dokumente, na podlagi katerih je Slovenija postala samostojna in neodvisna država. Do volitev je prišlo tudi v ostalih republikah, ki so nato ravno tako formalno uvajale klasicno parlamentarno demokracijo, cetudi je v politicni praksi prevladal avtoritarni stil. Hrvaški predsednik Franjo Tudman, ki je bil hkrati 226 Repe, Jutri je nov dan, str. 63–73, 232–235. 227 Podrobneje glej: Gašparic, Slovenian Socialist Parliament, str. 48–57. 228 Babic, Vzpostavitev parlamentarizma, str. 48–58; Lusa, Razkroj oblasti, str. 225–227, 230–232. predsednik najmocnejše stranke HDZ, se je neprikrito zgledoval po Titu, srbski (jugoslovanski) predsednik Slobodan Miloševic je izgradil specificni družinskosultanisticni sistem. Vzplamtele so vojne, ki niso bile rezultat stoletnega etnicnega sovraštva, marvec del programiranega nacrta politicnih centrov, ki jim je nacionalizem služil zgolj kot prehodna ideologija za dosego politicnih ciljev. *** Parlamentarizem je torej v neki obliki konec osemdesetih let že obstajal (in postal »institucionalni« akter reform/revolucij), obenem pa je bil tudi sistem, ki je bil uveljavljen na zahodu. Zgledovanje po zahodu – zlasti po Nemciji – tako ni bilo nenavadno in gotovo dodatno pojasnjuje opredelitve za parlamentarno demokracijo; v raziskavi javnega mnenja je namrec krepka vecina ljudi odgovarjala: »Naša država naj se razvija po vzoru zahodnoevropskih držav.« Nazadnje in izhajajoc iz omenjenega pa velja še omeniti, da je parlamentarizem tudi tisti sistem, ki je bil nekoc že uveljavljen na prostoru vzhodne Srednje Evrope. Ta del Evrope je po lastnem prepricanju sodil v zahodni kulturnocivilizacijski krog, cigar sestavni del je parlamentarna demokracija. Toda kljub temu splošnega sklicevanja na zgodovinsko dedišcino ni opaziti. V Sloveniji tako ni bilo zgledovanja ne po habsburški monarhiji (crno-žolta monarhija je konec osemdesetih še vedno veljala za »jeco narodov«) ne po Kraljevini SHS/ Jugoslaviji, ki je imela ravno tako slab renome. Madžarska v svojem ogrskem in horthyjevskem obdobju prave demokracije niti ni doživela, zato tudi ona ni obujala ogrskega deželnega zbora. Je pa po drugi strani opazno, da se je na globoko idejni ravni tako del slovenske kot del madžarske družbe ozrl v lastno »parlamentarno preteklost« – v obeh državah so bile ustanovljene politicne stranke, ki so se sklicevale na zgodovinsko dedišcino. Na Madžarskem sta nastali FKGP (Neodvisna stranka malih posestnikov) in KDNP (Kršcansko-demokratska ljudska stranka),229 v Sloveniji SLS, ki je bila od svojih zacetkov v devetdesetih letih 19. stoletja do leta 1941 najmocnejša slovenska politicna stranka. »Nova« SLS, nastala v procesu demokratizacije na prelomu osemdesetih v devetdeseta leta, ni imela nobenih (razen virtualnih) povezav s »staro« SLS, a se je vseskozi sklicevala nanjo, eden njenih predsednikov je celo trdil, da je ponosen, ker je naslednik Antona Korošca.230 Do sistemskega zgledovanja po preteklih vzorcih na vzhodu Srednje Evrope je prišlo le na Ceškem. Medvojna Ceškoslovaška republika, ki jo je vodil karizmaticni filozof T. G. Masaryk, je postala historicna referencna tocka 229 Bozóki in Simon, Hungary since 1989, str. 214–216. 230 Gašparic, Menjava politicnih elit, str. 114–127. ceške parlamentarne demokracije (na Slovaškem do podobne situacije ni prišlo). Vaclava Havla so razglašali za Masarykovega naslednika, politiki so se spraševali, kako bi v posameznih situacijah ravnal »predsednik-osvoboditelj«.231 Ceški ustavni sistem je tako v precejšnji meri replika prve republike: dvodomni parlament s poslansko zbornico in neposredno voljenim senatom ter institucija prezidenta, ki ga voli parlament (to je bilo kasneje spremenjeno, prezident je sedaj neposredno izvoljen).232 *** Kurz v smeri institucionalne in vsebinske izgradnje parlamentarne demokracije je bil tako pravzaprav zakolicen že ob prvih znakih zloma socialisticnih režimov. Želje so bile jasne. V Sloveniji je po tedanjih raziskavah javnega mnenja krepka vecina ljudi menila, da naj se država razvija po vzoru zahodnoevropskih držav, da stopnja demokracije kljub demokraticno izvoljeni delegatski skupšcini še ne dosega zahodnih standardov, da je potreben vecstrankarski sistem in da (zato?) država in državljani preprosto potrebujejo parlament. O tem, da naj se zamišljeni parlament tudi imenuje parlament, so se prav tako še nekako strinjali, cetudi jih precej ni imelo oblikovanega mnenja, precej jih je ravno tako zagovarjalo ime skupšcina (le šibki manjšini je bil všec izraz državni zbor). Kar zadeva konkretno podobo parlamenta, pa mnenja niso bila vec enoznacna; glede števila domov oz. zborov so bili ljudje najbolj vsaksebi oz. celo brez mnenja, to se jim ocitno ni zdelo pomembno. Na tej podlagi bi vsekakor mogli izpeljati sklep o visokem zaupanju v parlamentarno demokracijo na Slovenskem v zacetku nove ere slovenskega parlamentarizma, ce ne bi bila stališca ljudi hkrati prežeta z nezaupanjem in vcasih celo (zavedno?) protislovna. Ljudje so tako po eni strani zagovarjali parlament kot institucijo, po drugi pa menili, da politiki ne vidijo radi, da se ljudje vmešavajo v njihove zadeve, da so navadni ljudje odrinjeni od oblasti, saj se politiki za njihovo mnenje zanimajo le, kadar pride do težav, in da lahko (posledicno?) mocno državno vodstvo dosti bolj koristi državi kot vse diskusije v parlamentu.233 Izhajajoc iz doslej ugotovljenega lahko trdimo, da sta izgradnja in razumevanje parlamentarne demokracije tako pri volivcih kot pri izvoljenih rezultanti politicnozgodovinske dedišcine, specifik tranzicijskega razvoja in strukturiranja politicnega prostora, zgledovanja po uveljavljenih teorijah in praksah v tujini (zlasti na Zahodu). Sta sad gotovega politicnokulturnega vzorca, ki se je izoblikoval 231 Prim. dokumentarni film Državljan Havel (Obcian Havel). 232 Skalnik Leff, Building democratic values, str. 162–181. 233 Gašparic, Državni zbor, str. 42–44. in se še oblikuje, pri cemer je potrebno poudariti, da so nove politicne institucije parlamentarne demokracije zrasle relativno hitro, mentalni proces v glavah ljudi, ki to spremljajo, pa je pocasnejši, kar je znacilnost vse vzhodne Srednje Evrope.234 Ne le v Sloveniji, marvec povsod v Srednji Evropi je kmalu sledil cas razocaranja s parlamentarno demokracijo. Pokazalo se je, da je bila pogosto idealizirana in dojeta prevec romanticno, njeno bistvo je ostajalo nerazumljeno; vprašanje je, ce so bili izpolnjeni tudi vsebinski pogoji zanjo. *** Parlamentarna demokracija je torej povsod vzniknila »prehitro«, skoraj po inerciji, in »prehitevala« svoje okolje. Na njeno dojemanje so poleg tega unicujoce vplivale (in še vplivajo) tudi številne politicne afere, na katere prežijo mediji. Bivši poslanec Ciril Ribicic je že leta 1995 zapisal, kako je o poslancih »dobra samo slaba vest«, ker da je parlament po obcem mnenju draga, neucinkovita in k privilegijem nagnjena »združba lenih razsipnežev«.235 Podobno se je izrazil tudi nekdanji slovaški poslanec Jozef Banáš. V ljudem všecnem in šaljivem slogu je zapisal, kako se »življenjska raven politikov ne razlikuje glede na to, ali gre za politika socialisticne levice ali konservativne desnice, ampak glede na to, ali je bil bogat že pred vstopom v politiko ali je obogatel šele kasneje. Socialist, ki obogati v politiki, postane konservativec. V kolikor je bil socialist bogat že ob vstopu v politiko, je bil konservativec, cetudi je bil clan socialisticne stranke. Politik, ki je bil pred vstopom v politiko reven in je reven tudi po odhodu iz nje, ni ne socialist ne konservativec, marvec idiot.«236 S tem je hudomušno zapisal to, kar volivci želijo brati. Ena od slovenskih raziskav javnega mnenja je pokazala, da ljudje ne vedo prav dobro, kaj poslanec pocne, in si zapomnijo le spodrsljaje, pomote in afere, ki spremljajo delo parlamenta.237 Praksa je kompromitirala formo parlamentarne demokracije, kakor že veckrat v preteklosti. *** Jeseni 1993 je mladi slovenski parlament obiskal ceški predsednik Vaclav Havel. Nekdanji disident, dramatik in politicni esejist je v skladu s svojo politicno mislijo o »antipoliticni politiki« v kratkem govoru nagovoril slovenske poslance. Tedaj je nadvse optimisticno zrl v prihodnost, a se nato njegove želje niso 234 Kopecek, Historická pamet, str. 259. 235 Ribicic, Siva tipka 074, str. 124. 236 Banáš, Idioti v politike, str. 31. 237 Gašparic, Državni zbor, str. 295–301. povsem uresnicile: »Ena izmed stvari, ki nas prav gotovo povezuje, je tudi ta, da tako vi kot tudi mi gradimo parlamentarno demokracijo. Zdaj nastaja nov politicni spekter, novi politicni subjekti, ki išcejo svojo lastno identiteto in svoje mesto /…/ Ta dramaticna, zanimiva in vzburljiva situacija pa v sebi skriva vrsto nevarnosti, na katere bi morali biti posebej pozorni. Ena izmed takih nevarnosti je po mojem mnenju ta, da se lahko zgodi, da bi stranke v našem prostoru imele predimenzionirano vlogo. Zdi se, kot da bi država zacela pripadati politicnim strankam /.../ Jaz si srcno želim, da bi se tako vaš kot tudi naš parlament obvaroval vseh teh nevarnosti, ki na nas v tej težki fazi prežijo.«238 Kakor opozarjajo zadnje raziskave ceških kolegov, se po Havlovem mnenju ceški parlament »ni obvaroval« nevarnosti. Havel kot predsednik ga je neprestano kritiziral, ceš da je obotavljiv in pocasen in da skrbi le za strankarske koristi. Nanj je pogosto izvajal pritisk in skušal doseci povecanje svojih predsedniških pristojnosti. Bil je precej odkrito antiparlamentarno nastrojen (kar so njegovi proucevalci doslej spregledovali), zoper parlament je tudi mobiliziral ljudstvo (cetudi ga je ravno parlament izvolil).239 Parlamentarna demokracija je tako še zmerom idealizirana forma, s katere vsebino ni na evropskem vzhodu skoraj nihce zadovoljen, ne preprost državljan ne velik del družbene in politicne elite. V kolektivni zavesti se ponavlja vzorec, ki se je uveljavil v dojemanju sistema socialisticnega samoupravljanja; ta bi naj bil dobro zamišljen, a slabo izpeljan … TABELE Tabela 1: Ali je po vaši oceni za vašo državo boljši enostrankarski ali vecstrankarski sistem?240 1 – enostrankarski sistem 2 – vecstrankarski sistem Demokratizacija v V. Evropi leto enostrankarski sistem vecstrankarski sistem Belorusija 1999 26,2 73,8 Bolgarija 1991 7,1 92,9 1999 17,4 82,6 Ceška 1991 7,7 92,3 1999 12,1 87,9 Estonija 1991 11,4 88,6 238 Dokumentacijsko-knjižnicni oddelek Državnega zbora RS. Dobesedni zapis 13. seje I. mandata DZ z dne 9. 11. 1993. Dostopno na: http://www.dz-rs.si. 239 Gjuricová, Anti-politics and anti-parliamentarism. 240 Toš, Vrednote v prehodu VIII., str. 364. Demokratizacija v V. Evropi leto enostrankarski sistem vecstrankarski sistem 1999 13,2 86,8 V. Nemcija 1991 4,6 95,4 1999 4,1 95,9 Z. Nemcija 1999 3,6 96,4 Madžarska 1991 12,6 87,4 1999 17,4 82,6 Latvija 1999 17,3 82,7 Litva 1991 16,0 84,0 1999 25,8 74,2 Poljska 1991 22,2 77,8 1999 16,7 83,3 Romunija 1991 14,0 86,0 1999 34,2 65,8 Rusija 1999 33,7 66,3 Slovaška 1991 11,2 88,8 1999 21,8 78,2 Slovenija 1991 18,3 81,7 1999 14,6 85,4 Ukrajina 1991 23,9 76,1 1999 53,6 46,6 Tabela 2: Demokracija pomeni: pravica državljanov do soodlocanja241 Demokratizacija v V. Evropi 1999 mocno precej ne dosti nic Belorusija 5,7 Bolgarija 64,7 25,3 7,5 2,5 Ceška 51,1 30,3 14,0 4,7 Estonija 59,4 30,5 8,6 1,5 V. Nemcija 78,4 16,8 4,0 0,8 Z. Nemcija 77,5 17,1 4,6 0,8 Madžarska 70,4 24,3 4,4 0,9 Latvija 61,5 30,9 5,2 2,5 Litva 62,2 29,9 5,3 2,7 241 Toš, Vrednote v prehodu VIII., str. 256. Demokratizacija v V. Evropi 1999 mocno precej ne dosti nic Poljska 53,2 33,0 8,7 5,1 Romunija 62,0 25,9 7,7 4,4 Rusija 51,7 29,8 13,3 5,1 Slovaška 49,8 26,3 15,8 8,0 Slovenija 48,3 30,6 17,2 3,9 Ukrajina 66,0 23,5 7,2 3,4 Tabela 3: Stanje demokracije v Vzhodni Evropi242 Demokratizacija v V. Evropi Naša država naj se razvija po vzoru zahodnoevropskih držav V naši državi se demokracija ne bo nikoli uveljavila Demokracija v naši državi je podobna demokraciji v zahodnoevropskih državah Belorusija 1999 62,9 29,3 2,8 Bolgarija 1991 81,2 17,9 6,2 1999 76,7 48,2 92,1 Ceška 1991 77,2 13,1 13,4 1999 76,0 30,0 16,3 Estonija 1991 73,5 16,4 6,4 1999 69,3 18,1 28,2 V. Nemcija 1991 80,2 21,4 30,2 1999 82,8 21,5 58,7 Z. Nemcija 1999 86,9 18,7 64,3 Madžarska 1991 94,8 20,7 7,6 1999 94,2 23,5 16,9 Latvija 1999 58,5 14,9 8,5 Litva 1991 86,2 20,7 10,7 1999 81,2 24,5 15,1 Poljska 1991 97,1 31,3 16,5 1999 92,9 46,3 24,6 Romunija 1991 93,9 23,5 18,1 1999 95,4 22,8 24,3 Rusija 1999 34,0 35,6 10,0 Slovaška 1991 67,2 15,8 12,2 242 Toš, Vrednote v prehodu VIII., str. 334. Demokratizacija v V. Evropi Naša država naj se razvija po vzoru zahodnoevropskih držav V naši državi se demokracija ne bo nikoli uveljavila Demokracija v naši državi je podobna demokraciji v zahodnoevropskih državah 1999 73,5 40,3 10,8 Slovenija 1991 96,9 17,2 41,1 1999 89,4 18,5 45,5 Ukrajina 1991 74,1 35,1 7,4 1999 66,1 44,7 3,9 Tabela 4: Ce gledate stvari z vidika njihove koristnosti, ali sodite, da potrebujemo parlament, da bi stvari dobro potekale, ali pa morda menite, da bi lahko opravili tudi brez njega?243 Demokratizacija v V. Evropi potrebujemo parlament lahko bi bili tudi brez njega Belorusija 1999 85,6 14,4 Bolgarija 1991 96,0 4,0 1999 72,7 27,3 Ceška 1991 87,5 12,5 1999 63,0 37,0 Estonija 1991 94,0 6,0 1999 84,9 15,1 V Nemcija 1991 89,9 10,1 1999 88,8 11,2 Z. Nemcija 1999 90,7 9,3 Madžarska 1991 93,5 6,5 1999 93,0 7,0 Latvija 1999 76,5 23,5 Litva 1991 90,2 9,8 1999 62,6 37,4 Poljska 1991 83,2 16,8 1999 82,0 18,0 Romunija 1991 93,8 6,2 1999 85,1 14,9 Rusija 1999 64,6 35,4 Slovaška 1991 83,9 16,1 243 Toš, Vrednote v prehodu VIII., str. 324. Demokratizacija v V. Evropi potrebujemo parlament lahko bi bili tudi brez njega 1999 77,1 22,9 Slovenija 1991 90,3 9,7 1999 79,9 20,1 Ukrajina 1991 85,6 14,4 1999 69,3 30,7 Tabela 5: Ali ste bili na splošno zadovoljni ali nezadovoljni s prejšnjim sistemom (pred 1990)?244 Nezadovoljen Zadovoljen Demokratizacija v V. Evropi 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Belorusija 1999 16,6 13,5 18,0 13,6 15,9 7,6 5,8 4,9 2,3 1,7 Bolgarija 1991 41,6 14,7 11,3 7,1 10,3 5,4 2,8 4,3 1,0 1,4 1999 7,1 5,9 8,1 7,2 15,0 9,2 10,5 16,7 8,8 11,5 Ceška 1991 44,5 19,5 11,5 9,0 7,1 2,9 2,9 1,2 0,8 0,6 1999 22,6 13,7 14,0 10,0 12,8 10,6 5,7 4,5 3,5 2,7 Estonija 1991 7,3 7,4 13,5 17,6 25,1 8,8 9,2 6,0 1,7 3,4 1999 7,6 8,7 18,4 19,3 22,3 12,9 5,5 3,2 1,1 1,0 V. Nemcija 1991 25,0 13,0 16,4 11,6 14,5 7,2 5,3 4,7 1,3 1,0 1999 21,4 11,1 13,6 11,3 16,3 9,1 8,0 6,3 1,4 1,4 Z. Nemcija 1999 36,0 8,0 20,0 8,0 12,0 8,0 4,0 0,0 0,0 4,0 Madžarska 1991 14,0 10,9 14,9 10,6 18,5 10,3 7,0 7,0 2,1 4,8 1999 3,2 5,5 7,9 8,9 20,0 9,7 14,4 13,4 6,5 10,5 Latvija 1999 12,1 11,7 14,7 14,8 18,2 11,7 7,9 6,1 1,7 1,2 Litva 1991 18,5 13,9 16,8 11,2 16,4 6,5 4,0 6,1 2,9 3,6 1999 6,7 3,9 8,6 8,3 12,5 10,6 11,7 15,0 10,0 12,6 Poljska 1991 39,6 21,6 16,9 8,4 7,9 1,8 2,1 0,7 0,6 0,4 1999 17,6 9,0 9,5 9,5 17,1 7,9 10,0 8,7 3,7 7,0 Romunija 1999 21,2 9,7 10,0 8,7 15,1 7,0 7,9 7,5 5,3 7,7 Rusija 1999 19,4 12,7 15,7 13,3 17,1 6,6 5,9 5,5 1,6 2,2 Slovaška 1991 28,2 19,5 13,5 8,4 12,5 6,4 4,4 4,0 1,7 1,3 244 Toš, Vrednote v prehodu VIII., str. 283. Nezadovoljen Zadovoljen Demokratizacija v V. Evropi 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 1999 11,6 7,5 9,8 8,9 16,0 10,9 13,1 13,0 4,2 5,3 Slovenija 1991 15,5 10,1 16,3 11,3 24,9 6,7 6,8 5,1 2,1 1,3 1999 8,0 7,0 11,6 9,1 23,4 12,0 9,6 10,8 3,8 4,7 Ukrajina 1991 23,3 11,5 13,8 9,4 16,6 6,8 6,3 6,2 2,1 4,0 1999 31,4 10,9 13,3 11,2 14,0 5,5 4,9 5,3 1,3 2,2 Tabela 6: V kakšni meri zaupate državnemu zboru?245 Demokratizacija v V. Evropi v celoti precej malo nic Belorusija 1999 6,1 21,5 40,1 32,3 Bolgarija 1991 9,7 32,0 35,1 23,2 1999 6,8 25,8 28,5 38,9 Ceška 1991 2,7 36,7 49,3 11,4 1999 1,4 18,4 51,2 29,0 Estonija 1991 4,0 29,2 46,2 20,5 1999 1,8 17,5 52,3 28,3 V. Nemcija 1991 2,3 33,3 41,0 23,4 1999 2,9 38,9 41,3 16,8 Z. Nemcija 1999 5,2 58,2 28,5 8,1 Madžarska 1991 11,7 37,5 37,6 13,2 1999 5,2 35,9 40,6 18,3 Latvija 1999 0,3 18,5 47,5 33,7 Litva 1991 16,4 45,6 21,8 16,3 1999 0,9 16,0 44,2 38,9 Poljska 1991 6,1 32,4 49,0 12,5 1999 0,9 19,8 53,9 25,4 Romunija 1991 23,0 36,6 23,5 16,9 1999 4,2 17,1 42,8 35,9 Rusija 1999 0,8 5,3 19,4 74,4 Slovaška 1991 3,0 34,6 48,3 14,1 245 Toš, Vrednote v prehodu VIII., str. 302. Demokratizacija v V. Evropi v celoti precej malo nic 1999 1,0 20,6 44,9 33,4 Slovenija 1991 7,0 34,3 45,3 13,4 1999 2,0 13,7 52,9 31,4 Ukrajina 1991 4,5 18,4 45,3 31,8 1999 0,9 6,6 35,5 57,0 Tabela 7: Ali se strinjate ali se ne strinjate s stališcem, da je bila ideja socialisticnega samoupravljanja dobra, vendar se je slabo izvajala?246 Demokratizacija v V. Evropi da, se strinjam neodlocen ne, se ne strinjam 1999 1 2 3 Belorusija 43,2 30,1 26,7 Bolgarija 59,8 13,6 26,6 Ceška 53,1 13,9 33,0 Estonija 46,4 25,9 27,8 V. Nemcija 75,3 11,1 13,6 Z. Nemcija 41,3 14,3 44,4 Madžarska 76,4 0,0 23,6 Latvija 47,2 12,1 40,7 Litva 58,7 16,5 24,9 Poljska 48,8 22,1 29,2 Romunija 54,1 7,3 38,6 Rusija 47,8 20,5 31,7 Slovaška 73,1 9,4 17,6 Slovenija 77,6 0,0 22,4 Ukrajina 55,9 23,1 21,1 246 Toš, Vrednote v prehodu VIII., str. 284. 96 Regionalni vidiki tranzicije Regionalni vidiki tranzicije Albert Bing REGIJE/ REGIONALIZAM I DRŽAVNO OSAMOSTALJENJE HRVATSKE: OSVRT NA ISTARSKI REGIONALIZAM POCETKOM 1990-ih NEKA ZAPAŽANJA O REGIJI I REGIONALIZMU U TRANZICIJSKIM PROCESIMA U HRVATSKOJ 1990-IH Jedan od najznacajnijih istraživaca povijesnog i geografskog regionalizma Hrvatske, geograf Veljko Rogic, u svojim istraživanjima u prvi plan pozicionira geografske znacajke regije. Prema njegovom mišljenju „regionalizacija nužno mora biti dvojaka, tj. osnovana na prostornoj diferencijaciji utemeljenoj na fizionomskim kriterijima (kulturni pejsaži)“ te njihovom funkcionalnom okupljanju u makroregionalne, regionalne i subregionalne grupacije; „Geografska regionalizacija na taj nacin obuhvaca cjelokupnu prostornu stvarnost: vizualno prepoznatljivu fizionomiju prostora te funkcionalno-prostorni sadržaj prostora.“247 I druge, recentnije studije, u prvi plan pozicioniraju geografske aspekte regionalizma, utvrdujuci znacajke regija i razlicite vidove regionalizacije uz nove tipologizacije koje odgovaraju najnovijim promjenama i znanstvenim spoznajama.248 Promjena pak geopoliticke arhitekture u „regiji“ nakon raspada jugoslavenske države i afirmacije politickog pluralizma rezultirala je i pojavom veoma razlicitih shvacanja regije i regionalizma koje u prvi plan pozicioniraju politicke aspekte. Pojedine stare hrvatske povijesne regije, cijom integracijom se i oblikuje hrvatski geopoliticki i kulturni prostor (poput Dalmacije),249 pojavljuju se kao entiteti koji kroz afirmaciju regionalizma traže svoj politicki prostor. Uslijedila su i „nova“ tumacenja regionalnih podrucja – strucnjaci identificiraju „22 mikroregije koje dobro odražavaju razlicitosti ekonomskog i demografskog razvitka te nacionalni sastav opcina;“250 regionalnim okvirom ocjenjuju se i povijesni prostori izvan današnjih hrvatskih geopolitickih formacija (Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina) – podrucja na kojima su obitavali i obitavaju Hrvati ili njihovi potomci (hrvatski prostori), a regijom se, kolokvijalno, cesto naziva i prostor bivše Jugoslavije. U uporabi je još uvijek i regionalni termin Alpe, (Dunav), Adria (1978.g.), koji „povezuje srednjoeuropske zemljopisne, povijesne i kulturne posebnosti, ljudske dosege i vrijednosti te ustrajno cuva duh prijateljstva medu ljudima regije.“251 Regija je i „standardan“ termin u vokabularu predstavnika stranih država poput SAD-a ili Kine cije se poimanje regije i regionalizma cesto radikalno razlikuje od lokalnog pojmovnika (za Kinu je primjerice regija, u koju je svrstana i Hrvatska, prostor od Baltickih država do Turske). U povijesti Hrvatske teško je o njoj govoriti iz perspektive konvencionalnog shvacanja države. Stoga se cešce govori o podrucjima tzv. hrvatskih prostora. 247 http://www.academia.edu/20198224/90-godišnjica_života_dr.sc._Velimira_Veljka_Rogica_prof._ emeritusa_90_Anniversary_of_Velimir_Veljko_Rogic_professor_emeritus Pristup Internetu 13. 1. 2016. 248 Blace in Vukosav, O regiji i regionalnom pristupu u geografiji, str. 11–20. 249 Hrvatske povijesne regije imale su odsudnu ulogu u državotvornim procesima 19. stoljeca. Nakon tzv. nagodbe s Ugarskom 1868. godine službeni naziv Hrvatske postaje: Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija (entitet sastavljen od tri povijesne regije) ili neslužbenije, Trojednica; na osnovu virilne državopravne tradicije Hrvatska je tako definirana kao politicki narod s pripadajucim teritorijem koji s Ugarskom dijeli državnu zajednicu u sklopu Austro-Ugarske Monarhije. 250 Rimac, Rihtar, Oliveira-Roca, Multivarijatna klasifikacija opcina Hrvatske kao moguca metoda regionalizacije republike, str. 87. 251 Tzv. radna zajednica Alpe-Jadran osnovana je 20. studenoga 1978. u Veneciji. Definirana je kao zajednica kantona, pokrajina, županija, regija i država istocnoalpskog podrucja, cije su aktivnosti usmjerene na zajednicko i koordinirano rješavanje svih pitanja u interesu njezinih clanica. Oni geografski pripadaju Balkanu, Mediteranu, prostoru srednje i jugoistocne Europe. Hrvatski prostori su granicna podrucja najrazlicitijih dinamicnih dodira: nestalnih granica i stalnih izmjena geopolitickih okvira, prostori doticaja i prožimanja razlicitih civilizacijskih utjecaja, vjera i kultura (npr. triplex confinium).252 To su i prostori izrazitih i neprekidnih turbulencija svih vrsta – ratova, ekonomskih i prisilnih migracija, vjerskih konverzija, stalne izmjene zona razlicitih (vanjskih) utjecaja, to su prostori na kojima se sve do naših dana pomicu cijeli narodi, a nerijetko i države (Ivo Banac). Slijedom takvih povijesnih okolnosti može se utvrditi kako su Hrvatska i hrvatstvo po svome postanku izrazito dinamicna, heterogena te policentricna povijesno-kulturna formacija. U prilicno kaoticnom i uvijek dinamicnom okruženju „hrvatskih prostora“ najpostojanija tvorba bila je regija (bez obzira na cinitelje poput teritorijalno-administrativnih prekrajanja, crkvenih distrikta, odnosima centra i periferije ili pak samom preoblikovanju regionalnih okvira). Geografske karte od antickih vremena do danas uvijek postojano sadrže i oznake regionalnih podrucja.253 Regija je, dakle, važna povijesna cinjenica koja se u bitnom odrazila na profiliranje hrvatske nacije u kompleksnim procesima nacionalne integracije; rijecima Johna Allcocka „povijesna raznovrsnost hrvatskog iskustva istaknula je problem specificnosti uoblicavanja hrvatskog nacionalnog identiteta u svjetlu jakih regionalnih identiteta.“254 Temeljem tih relevantnih cinjenica može se zakljuciti kako je regionalizam u Hrvatskoj kroz povijest imao izrazitu važnost u najmanje dva osnovna aspekta društvenog razvoja. Prvi je policentrican odnos regija (hrvatskih prostora) prema okolnim velikim izvorištima kulture.255 Hrvatska se kultura kroz stoljeca razvija u interakciji s Venecijom, Rimom, Carigradom, Becom, Peštom, Beogradom. Stoga je i hrvatsko društvo izrazito heterogenih korijena. U naznacenim interakcijama razvija se 252 Jedan od zanimljivih projekata s temom granica koji se od 1996. godine provodi u Hrvatskoj pod vodstvom Drage Roksandica je Triplex Confinium: Hrvatska višegranicja u euromediteranskom kontekstu; o tome vidi http://www.ffzg.unizg.hr/pov/zavod/triplex/homepagetch.htm Pristup internetu 6. 12. 2015. 253 To je bjelodano kada se pogledaju povijesne karte od rimskih vremena, preko uradaka arapskih kartografa iz 9. stoljeca, srednjovjekovnih mapa na kojima se stalno pomicu granice i izmjenjuju zone utjecaja, sve do karata stoljetnih složenih državnih tvorbi Austrije, Venecije i Otomanske imperije te jugoslavenskih država u 20. stoljecu. 254 Allcock, Explaining Yugoslavia, str. 255. 255 Pišuci o novom rektorskom lancu kipara Koste Angelija Radovanija sastavljenog od „cetrnaest medalja s likovima onih koji su nam pomagali da upoznamo svoj svijet i sebe u njemu“ hrvatski književnik Vlado Gotovac bilježi policentricnost hrvatske kulture: „Ono što nismo mogli uciniti u svojoj zemlji ucinili smo, barem jednim dijelom, izvan nje: stoljecima su po Evropi putovali naši filozofi, naši ucenjaci, naši umjetnici, da bi sudjelovali u podizanju njezine kulture, njene velicine. /…/ Mi se možemo ponositi svojim putnicima, svojim lutalicama, ali njihovi plodovi, koje slavimo, podizali su velicinu drugih zemalja. To je tragican dar našeg stradanja u Evropi, koja nas je tako cesto zaboravljala, prepuštajuci nas surovoj sudbini ratnika s opustošenim domovima.“ – Gotovac, Novi rektorski lanac, str. 75; clanak je izvorno objavljen u Encyclopaedia moderna, br. 11, 1996/70. fluidnost identiteta, ali i samosvijest koja u nacionalno-integracijskim procesima 19. i 20. stoljeca postupno izgraduje i modernu hrvatsku naciju; sukladno tome, uz integrativne tendencije pojavljuju se i zahtjevi za stjecanjem što više razine autonomije koja oživljava i državotvorne impulse. Regije su u takvoj konstelaciji odnosa temeljno ishodište i važan izraz samobitnosti hrvatske povijesti i kulture. Drugi važan aspekt regionalizma jest osjecaj pripadnosti pojedinca i zajednice odredenom prostoru. Ta vrsta pripadnosti može se pozicionirati u okvir shvacanja regije kao teritorijalno definiranog prostora (npr. omedenost prirodnim geografskim „granicama“ poput planina ili rijeka); ujedno to je prostor organske povezanosti ljudi i njihova okruženja kroz kulturu, zajednicku povijest, gospodarske i druge posebnosti i djelatnosti. Taj osjecaj identiteta koji se najuže može povezati s pojmom zavicajnosti, nerijetko je bio u opreci s cestim promjenama geopolitickih okvira, politickim dogovorima koji su dovodili u pitanje zajedništvo tih kolektiviteta te izložen nametanju vještackih i nefunkcionalnih teritorijalno-administrativnih podjela koje nisu bile u interesu lokalne zajednice vec države i politickih elita koje su njima upravljale. Potonji aspekt, o kome ce posebno biti rijeci u ovome prilogu, tice se odnosa regije i regionalnog identiteta prema naciji i (nacionalnoj) državi. Slijedom termina uvriježenih u društvenim i humanistickim znanostima, regija se može odrediti kao „prirodn(ij)a“ formacija256 u odnosu na naciju kao intelektualnu konstrukciju (npr. „zamišljena zajednica“).257 Dakako, o tome se odnosu ne može govoriti iz perspektive iskljucivosti „ili jedno ili drugo“ (ili regionalni ili nacionalni identitet), vec interakcije „i/ili“ (npr. višestruki identiteti). POVIJESNE I KULTURNE PREMISE ISTARSKOG REGIONALIZMA Za razumijevanje povijesnog konteksta odnosa nacionalnog i regionalnog identiteta tranzicijskog razdoblja 1990-ih godina važno je osvrnuti se na pojedine aspekte istarskog povijesnog naslijeda 19. i 20. stoljeca. Pritom, mora se uzeti u obzir i osjetno povecanje broja žitelja Istre u razdoblju od 1981. – 1991. godine koje se izjašnjavalo po regionalnoj osnovi; broj Istrana ili Istrijana povecao se u tom razdoblju s 3.619 na 37.027 osoba pa je njihov udio u ukupnom stanovništvu 256 Npr. pravo samoodredenja naroda (nacija) smatra se u dijelu pravne i politološke literature prirodnim pravom, iako takvo shvacanje ima stanovitih interpretativnih problema; primjerice, ukoliko je nacija vještacka („neprirodna“) konstrukcija onda je upitna i „prirodnost“ nacionalnog samoodredenja. Ugledni pravni strucnjak Fernando Tesón ustvrdio ja da ni jedna postavka medunarodnog prava nije više zbunjujuca, nekoherentna i nezadovoljavajuca poput samoodredenja. – Tesón, A Philosophy of International Law, str. 130. Prema Mälksoo, Justice, Order and Anarchy, str. 75–79. 257 Anderson, Nacija: zamišljena zajednica. povecan s 1,92 % na 18,12 %.258 Novostecena mogucnost pluralne politicke artikulacije pokrenula je lavinu potisnutih pitanja i kriticki diskurs prema bližoj i daljnjoj prošlosti: „I u svijetu u malom poput Istre, neprijepornome multikulturnome prostoru i osebujnome habitatu suživota, mnogi su nositelji vlasti – u prvome redu zatornicki fašizam i komunisticki totalitarizam – desetljecima nametali nedemokratske stereotipe i tvrdi ideološki cliché koji nije mogao koegzistirati – kohabitirati s drukcijim pogledima na svijet.“259 Tijekom 20. stoljeca model nacionalne države imao je dramaticne posljedice za stanovništvo Istre izloženo ucincima svjetskih ratova i totalitarnih i autoritarnih ideologija fašizma i komunizma. Dakako, iz tih razloga, povijest Istre nije lišena traumaticnog naslijeda (ne)prevladane prošlosti koja je obilježila i još uvijek obilježava i suvremeno hrvatsko društvo.260 U tom smislu povijest prostora vjekovnog dodira razlicitosti podjednako je zanimljiva kao paradigma njihova prožimanja i osebujne harmonije kao i sukoba. Od polovice 19. stoljeca sve su izraženije tendencije sukobljavanja oko klasnog te posebice nacionalnog pitanja. Nacionalizam se pritom, kao što primjecuje François Fejto, nametnuo kao povijesno relevantnija inacica koja je kroz „sveti egoizam nacija“ promovirala ideal nacionalnog oslobadanja i narodnog jedinstva; utjelovljen u težnji suverenoj nacionalnoj državi u 20. stoljecu nacionalizam iskazuje svoju „ambivalentnu narav“, postaje težnja pravednijoj i homogenijoj zajednici, ali i „destabilizirajuci politicki princip i jedan od izvora velikih sukoba – dva svjetska rata koji su za posljedicu imali slabljenje cijelog kontinenta;“261 na poslovicno trusnom tlu južnoslavenskog prostora (kao i drugdje) genocid se ne jednom prometnuo u, kako je to izrazio Philip Gourevitch, „vježbu u izgradnji zajedništva.“262 Odnosi koji su se u Istri poceli razvijati izmedu Talijana s jedne i Hrvata i Slovenaca s druge strane još potkraj 19. stoljeca, pretvarali su se postupno u težak 258 „Iskazivanje regionalne pripadnosti kao jedan od oblika neizjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti u Hrvatskoj je prvi put statisticki registrirano prilikom popisa stanovništva 1981. godine. Medutim, tada je ta skupina obuhvacala samo 0,91 % od ukupnog stanovništva Hrvatske. Do 1991. godine skupina narodnosno neopredijeljenog stanovništva porasla je na nešto više od 45.000 osoba, što je 0,95 % od ukupnog stanovništva Hrvatske. Uzevši u cjelini, zanemariva je pojava i rast skupine stanovništva koja se distancira od nacionalnog izjašnjavanja. Tu, medutim, valja reci da od ukupnog broja osoba koje iskazuju regionalnu umjesto nacionalne pripadnosti 81,4 % otpada na hrvatsku Istru. U takvoj situaciji, a uzimajuci u obzir udio te skupine u ukupnom stanovništvu hrvatske Istre, tako manifestirana pojava „regionalizma“ zaslužuje posebnu pažnju. U hrvatskoj Istri broj osoba koje se nisu željele narodnosno opredijeliti te su iskazale regionalnu pripadnost u razdoblju od 1981. do 1991. godine povecao se s 3.619 na 37.027 osoba, pa je njihov udio u ukupnom stanovništvu povecan s 1,92 % na 18,12 %.“ – Žuljic, Hrvatska Istra, str. 101–102. 259 Trogrlic, Katolicki pokret u Istri 1895. – 1914., str. 9. 260 O tome vidi Dukovski, Fenomenologija fašizma i antifašizma u Istri, str. 85–108; Crnkovic, Istra – Podrucje genocida i egzodusa 1918. – 1955., str. 147–158. 261 Fejto, Bog, covjek i njegov davao, str. 187. 262 Svendsen, Filozofija zla, str. 121. sukob; prema jednom relevantnom shvacanju u razdoblju neposredno nakon Drugoga svjetskog rata „nacionalisticko tumacenje postanka i razvitka narodne borbe u Istri bilo je više sposobno da zamuti pojmove nego da ih razbistri, napose zato, što se ono izražavalo u narocitoj atmosferi osjetljivosti, sumnje i straha.“263 U tom kontekstu može se razmatrati i geneza odnosa fragilnog istarskog regionalizma naspram geopolitickih mijena 20. stoljeca zasnovanih na afirmaciji nacionalizma kao „snažnijoj, dinamicnijoj i dugorocno gledajuci subverzivnijoj“ pojavi od nadnacionalne klasne ideologije komunizma. Problemi proizašli iz takve konstelacije odnosa iskazali su brojne kontroverze; tako se, primjerice, nakon Prvoga svjetskog rata na ratne gubitke vojnika s podrucja istarske Markgrofovije (bojišnica na Soci)264 u Jugoslaviji, podjednako kao i u Italiji, gledalo kao na „gubitke neprijateljske vojske“.265 Iako je prema suvremenim tumacenjima u Prvom svjetskom ratu „strah od Talijana bio motivirajuci za (ukljucujuci istarske, op.a.) Hrvate i Slovence“ te je „rat za vlastiti dom osigurao postojanost socanskog fronta“, postoje i zapisi koji naglašavaju regionalnu pripadnost i konfuziju nacionalnim sukobima, posebice jezicno srodnih naroda.266 O tome svjedoci zanimljiv prilog pazinskog istarskog književnog društva sv. Cirila i Metoda iz 1953. (što ujedno ukazuje na kontinuitet preokupacije regionalizmom i u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata) u kome se bilježi zapis istarskog vojnika iz 1917.: „– Ima li tu koji naš covjek Hrvat? Odazva mi se postariji covjek: – Ja vas razumen... – Odakle si? – Iz Žminja... – Ti si Istranin, Hrvat... – Da gospod, Slovinac, razumen Vas... Sirota covjek, ne zna što je. Naš je. Naša raja, naš helot. U lutanju za ovoga rata iskvario je svoju cakavštinu u vojnickim logorima izmedu Ceha, Poljaka, zarobljenih Rusa i Srba, koji – kako on veli – govore tvrdo hrvatski. On mi sve to pomalo prica i veselo nadodaje, kako ih sve polako razumije, a najbolje Srbe ca tvrdo hrvatski govore, a mene još i bolje“ (Moj Božic, Rikard Katalinic Jeretov, 1917.).267 Iskustvo istarske zavicajnosti i regionalizma ugradeno je u veoma razlicite modalitete rekonstrukcije hrvatske prošlosti te predstavlja relevantan pokazatelj znacaja razumijevanja identitetskih problema južnoslavenskih povijesti. Jedna od najzanimljivijih licnosti hrvatskog i jugoslavenskog prostora, Istranin Ante Ciliga, u svojim je djelima izvanredno slojevito i historiografski vjerodostojno opisao razlicite pojave i kontroverzne situacije iz burne hrvatske i svjetske povijesti; u njima je kao važan cinitelj tumacenja silnica društvene kohezije (oblike zajedništva) uz solidarnost, 263 Rojnic, Nacionalno pitanje u Istri 1848-9, str. 78. 264 Markgrofija Istra bila je ustrojbena jedinica austrijske krunovine koja je uz sadašnju Istarsku županiju obuhvacala i Primorsko-goransku županiju zapadno od Rijeke te otok Krk i Cresko-lošinjski arhipelag. Fronta na rijeci Soci formira se nakon ulaska Italije u rat u ljeto 1915. godine. 265 Orbanic, Crnkovic, Markgrofovija Istra u Velikom ratu, proslov. 266 Ibidem. 267 Istarska danica – Koledar za prostu godinu 1953., str. 71. ideološku bliskost, socijalni i kulturni identitet, u razlicitim vidovima zastupljena i „regionalna povezanost“, pri cemu je stanovitu ulogu svakako imalo i Ciligino istarsko zavicajno iskustvo.268 Po stupanju na snagu Rappalskog sporazuma izmedu Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1920. g.), teritorij bivšeg austrijskog primorja postaje provincija Julijska Venecija (prema nazivu šire geografske regije), a u njezinom sklopu je uz još tri kotara pozicionirana i Istra. Pojavom fašizma dolazi do dugotrajnijeg razdoblja diskriminacije i opresije koju je nad slavenskim življem provodila talijanska država i fašisticki režim sve do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. nakon cega se hrvatsko i slovensko stanovništvo Istre predvodeno politickim aktivistima Narodnooslobodilackog pokreta podiže na masovni „nacionalni i antifašisticki“ ustanak.269 Nakon „revolucionarno državno-pravnog cina“ (Hodimir Sirotkovic) - novouspostavljenog organa vlasti Okružnog narodnooslobodilackog odbora za Istru (NOO) kojim je u Pazinu (13. rujna 1943. g.) proglašen prestanak talijanskog suvereniteta te sjedinjenje Istre s „maticom“ Hrvatskom, uslijedilo je kontroverzno razdoblje „obracuna s narodnim neprijateljima“ te masovno iseljavanje talijanske populacije.270 Stradanje slavenskog, a potom i talijanskog stanovništva rezultiralo je pojavom memorijalnog i historiografskog naslijeda u kome se pojavljuju „razliciti, umnogome i konfliktni i konkurentski narativi nastali (...) iz istog onog povijesnog niza dogadaja“ iz kojih je „svaka strana izgradila svoju funkcionalnu historiju, komemoracijske prakse, legitimacijske ideologije“, a „dva razlicita memohistorijska diskursa“ pojavljuju se kao manifestacije „razlicitih politika identiteta.“271 Individualne i kolektivne tragedije, pak, proizašle iz represije fašistickog, a potom i pobjednickog partizanskog i komunistickog272 ratnog i poratnog razdoblja, odrazile su se i na tranzicijski period istarske regije 1990-ih godina. Medutim, 25 godina nakon državnog osamostaljenja Hrvatske, u Istri se, za razliku od veceg dijela države, paradigma prošlosti kao stalno prisutne sadašnjosti (u vidu sukoba „ustaša“ i „partizana-komunista“) nije uspjela nametnuti kao prevladavajuci politicki diskurs.273 Štoviše, posebnost tranzicijske Istre može se 268 Bizaran primjer regionalnog (zavicajnog) povezivanja je Ciligino zapažanje o odnosu pojedinih uznika i stražara, Licana, u ustaškom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata: „Socijalna, a još više regionalna povezanost i solidarnost dolazila je /.../ nevjerojatno do izražaja. U Jasenovcu sam kasnije to isto primjetio kod Hercegovaca i Dalmatinaca.“ – Ciliga, Sam kroz Europu u ratu, str. 171. 269 Dukovski, Fašizam u Istri, str. 9. Masovni ustanak reafirmirao je narodni otpor slavenske populacije asimilacijskoj politici fašizma koji se iskazao još 1921. u Proštinskoj buni i pobuni labinskih rudara. 270 Dukovski, Egzodus talijanskog stanovništva iz Istre 1945. – 1956., str. 663–667. 271 Dota, Zaraceno porace, str. 118. 272 Autor ne zagovara izjednacavanje totalitarizma i autoritarnosti fašizma i komunizma; ta složena tema zahtijeva posebnu raspravu koja nije predmetom ovoga rada. 273 Filozof Žarko Puhovski s pravom je izjavio kako se u Hrvatskoj svaka politicka rasprava ubrzo svede na sukob „ustaša“ i „partizana“. pratiti kroz sposobnost prevladavanja ili barem amortizacije narativa generiranih iz konfliktnih situacija istarske prošlosti 20. stoljeca. Pritom se dominantnim ciniteljem mogu smatrati pojedine znacajke njezine regionalne kulturne posebnosti. Istra nije samo podrucje u kome vlada "rascjep medu razlicitim narodima"; tako se, primjerice, predodžba dvaju latentno suprotstavljenih svjetova i kultura poput "ruralno-hrvatske i gradsko talijanske" zajednice (D. Rakovac), postupno nadsvoduje slikom Istre koja se kroz antropološke i kulturne osobine oblikuje kao društvena cjelina zasnovana na identitetu kulturnog istrijanstva. Povjesnicari Darko Dukovski i Franko Dota na osnovu takvih zapažanja iznose zanimljivo mišljenje kako je sposobnost prevladavanja unutrašnjih trauma koje su potresale istarski poluotok u nacionalnim sukobima dovela do afirmacije regionalne svijesti u kojoj nacionalna samosvijest koegzistira s identitetom kulturnog istrijanstva; afirmacijom tog aspekta višestrukog identiteta „bivaju izbrisane kategorije ‚Talijan‘ ili ‚Hrvat‘ i zamijenjene na nekim mjestima opcom kategorijom ‚covjek‘, a na drugima specificnom (više u antropološkom, a manje u politickom smislu) kategorijom ‚Istrijan‘“.274 Na taj nacin afirmirana je teza o odnosu dvije suprotne paradigme „prirodnog“ zajedništva koje se propituje u povijesno-kulturnom sklopu višenacionalnih i multikulturalnih zajednica u tranzicijskim razdobljima: je li relevantnije nacelo, primjenjivo i na odnose medu nacijama kao „konstruiranim zajednicama“ – bellum omnium contra omnes (Th. Hobbes), ili pak princip ostvarivanja slobode kroz „prirodnije“ oblike zajedništva poput zavicajno-regionalne pripadnosti (kao intimnije identitetske kategorije – W. Lipp tumaci regionalizam kao „povratak intimnosti ‚tla‘“)? Prividni povijesni paradoks dvaju antagonistickih generickih svojstava covjeka – kao bica koje istodobno (prirodno) teži egoisticnoj afirmaciji pojedinacnog interesa/identiteta (nauštrb drugoga), kao i, s druge strane, harmoniji zajednice, afirmirao se na povijesno zanimljiv nacin i – ne bez kontroverzi – u razdoblju kompleksnih povijesnih okolnosti hrvatskog državnog osamostaljenja. Pritom, regionalizam, zacet kao ideja politickog pokreta u Istri još ljeti 1989. g. (službeno utemeljen kao Istarski demokratski sabor 14. 2. 1990. g.), pozicionirao se kao jedna od najvažnijih alternativa nacionalnim homogenizacijama koje su obilježile raspad jugoslavenske države i afirmaciju nacionalnih država. 274 Dota, Zaraceno porace, str. 96. POJAVA POLITICKOG PLURALIZMA I PROBLEMI ARTIKULACIJE REGIONALIZMA U HRVATSKOJ Kao ishodište novih promišljanja problematike odnosa prema znacenju i ulozi regije te njezinu odnosu prema državi u razdoblju politickih, socijalnih te posebice geopolitickih promjena u Hrvatskoj u tranzicijskom razdoblju 1990ih godina, može se naznaciti pojava politickog pluralizma i održavanje prvih višestranackih izbora 1990. godine.275 Iako tema regionalizma „nije dominirala izbornim programima politickih stranaka“, „nacin preuredenja države“ – tada još Jugoslavije – bio je sastavnicom kojom je obuhvacena i ta problematika. Vecina važnih pitanja koja su se odnosila na potrebu artikulacije gospodarskih, socijalnih, upravno-administrativnih pa tako i regionalnih pitanja bila su naprosto zasjenjena nacionalnim temama s obzirom na tadašnje politicke prilike u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Dogadaji inicirani u Srbiji krajem osamdesetih godina, tzv. antibirokratska revolucija i „homogenizacija srpskog naroda“, manifestirali su se opcom pojavom jacanja jugoslavenskih nacionalizama i izrazitom tendencijom nacionalnih homogenizacija, koja nije zaobišla ni Istru.276 I prije uvodenja politickog pluralizma u Hrvatskoj, slijedom tih pojava vec se 1989. godine pojavljuju jasno artikulirani zahtjevi za autonomijom podrucja u kojima apsolutnu ili relativnu vecinu cini srpska populacija. Ti ce autonomaški zahtjevi pocetkom devedesetih godina poprimiti jasno obilježje prijelaznog razdoblja do konacnog cilja legitimiranja secesije i amputacije dijelova hrvatskih teritorija te njihova ukljucivanja u neku novu geopoliticku formaciju koja je odgovarala težnji objedinjavanja svih Srba s podrucja, tada vec bivše, Jugoslavije u jednu novu državu velikosrpskog obilježja. Iz spomenutih razloga na prvim se višestranackim izborima u Hrvatskoj pitanje regionalizma razmatralo na dvije osnovne razine. Prva se odnosila na unutrašnje promjene u Hrvatskoj slijedom uvodenja politickog pluralizma te, posljedicno, mogucnosti izravne politicke artikulacije partikularnih, dakle i regionalnih interesa. Drugi aspekt regionalizma, kako je to formulirao Dejan Jovic, apostrofirao je „temeljno pitanje: hoce li Hrvatska postati državom, sa 275 Prvi parlamentarni višestranacki izbori u Hrvatskoj održani su 27. travnja (prvi krug) i 6. svibnja 1990. (drugi krug), nakon što je 5. veljace 1990. tadašnji Republicki sekretarijat za upravu i pravosude SR Hrvatske izdao predstavnicima osam stranaka rješenja o registraciji, cime je formalno obznanjen politicki pluralizam u Hrvatskoj. Izbori su provedeni za zastupnike u Hrvatskom saboru Socijalisticke Republike Hrvatske, tada još uvijek u sastavu SFRJ. Na izborima je pobijedila stranka Hrvatska demokratska zajednica predvodena dr. Franjom Tudmanom. 276 Tako voda istarske rock skupine Gustafi navodi: „Hrvati nisu nikada bili veci Hrvati, kao što Slovenci, zadnjih pet godina, nisu bili veci Slovenci. I Istrani nisu bili veci Istrani nego u posljednjih pet godina. Kad bih htio, lako bi ljude potpalio, tako da bi poludjeli nacisto. Na koncertu dvaput povicem Istra i dignem ruke /.../ To pali kod ljudi. Svih.“ – Ugrin, Žerdin, Istra moja dežela, str. 28. svim obilježjima državnosti, hoce li biti konstitutivna i jednakopravna jedinica jugoslavenske federacije (samo s nominalnim suverenitetom), ili ce postati tek regija unutar (nominalno federativne) države“; „Joviceva dilema“ iz 1990. „da li je Hrvatska regija ili država“ – postavka o kojoj bi se moglo raspravljati – otklonjena je izbornim rezultatima koji su jasno ukazali na državotvorno opredjeljenje vecine stranaka, dakako i pobjednickog HDZ-a; rijecima samoga Jovica, pomak od „Hrvatske regije“ prema „Hrvatskoj državi“ vec na „formalnoj razini“ uskoro se ocitovao njezinim položajem u medunarodnoj zajednici; Hrvatska ubrzo nakon državnog osamostaljenja od „clanice skupine regija ‚Alpe-Jadran‘ postaje clanicom Ujedinjenih naroda.“277 Kao mnogo kompleksnije i, dugorocno gledajuci, znacajnije pitanje redefinicije uloge regionalizma u uvjetima pojave pluralizma, a zatim i samostalne države, nametnuo se odnos regije i regionalizma u odnosu na samu državu. Na spomenutim prvim višestranackim izborima pojavljuju se nekoliko osnovnih paradigmi toga odnosa. O afirmaciji regionalizma kao pozitivne vrijednosti izjasnilo se šest novoosnovanih politickih stranaka. Tako se, primjerice, Socijaldemokratska stranka Hrvatske zalagala za „ravnomjerniji regionalni razvoj i za racionalnu privrednu pomoc nerazvijenim podrucjima (što se posebno odnosilo na otoke i pojedina nerazvijena ruralna podrucja); pojam regionalizma se dakle povezuje s problematikom (ne)razvijenosti.“ SKH – Stranka demokratskih promjena u svome izbornom programu pak istice kako „lokalna samouprava osigurava utjecaj gradana na rješavanje konkretnih problema“ što podrazumijeva i „uravnoteženi regionalni razvoj;“ pritom je naglašena kompatibilnost Hrvatske koju je „oduvijek oblikovao kulturni regionalizam“, i afirmacija regionalnog pluralizma u kulturnom smislu kao „bitne odrednice Evrope“, odnosno analogija „Evropa regija i „Hrvatska regija“ kao aspekti „multikulturalne integracije“ Europe. Za razliku od SKH-SDP koji u interpretaciji regionalizma težište stavlja na kulturnu autonomiju, Hrvatska seljacka stranka u prvi je plan pozicionirala ekonomska i upravna pitanja. Interes regije prije svega je fokusiran na programe malih mjesta, mjesnih zajednica te posebice ruralnih podrucja hrvatskih teritorija „koji su potpuno zapostavljeni, zanemareni i odbaceni“. Prema takvim postavkama „politicki bi sustav morao biti policentrican“. U HSS-u su se pritom pozivali na stavove Stjepana Radica cije je temeljno polazište bilo da „mala sredina postane nosilac vlasti“ dok je Republika „samo koordinator, povezivatelj djelatnosti pojedinih malih sredina.“278 Kao druga paradigma, izrazito divergentnog predznaka, može se istaknuti programska orijentacija u kojoj se, kao što je to primjerice slucaj Koalicije 277 Jovic, Regionalne politicke stranke, str. 179.278 Citati preuzeti iz Đuric, Munjin, Španovic, Stranke u Hrvatskoj, str. 139, 210, 224, 237. narodnog sporazuma, KNS (cl. 5.), navodi: „Odlucni smo protivnici stvaranja posebnih autonomnih podrucja u Hrvatskoj kao i pokušaja ugrožavanja teritorijalnog integriteta Hrvatske“, a predsjednica stranke dr. Savka DabcevicKucar na glavnom predizbornom skupu inzistirala je na „integralnoj i nedjeljivoj“ Hrvatskoj.279 Ovaj stav bio je svojom nedorecenošcu jedno od buducih ishodišta kontroverznog odnosa prema regionalizmu, koji nije zaobišao ni hrvatske liberale; opca pozicija negiranja autonomaštva bila je prije svega motivirana strahom od dovodenja u pitanje pojedinih hrvatskih povijesnih regija, poput Like i Korduna (što je, dakako, povezano uz autonomaške intencije krajiških Srba koji kao osnovu teritorijalne organizacije uzimaju etnocentricne pozicije); istodobno, takvo polazište je svojim opcim stajalištem prema „autonomnim zahtjevima“ implicitno dovodilo u pitanje i regionalizam kao moguce ishodište autonomaštva (de facto svaku autonomiju). Takvo nespretno artikulirano shvacanje bilo je, dakle, prije svega usmjereno protiv opasnosti autonomaških i potencijalno secesionistickih tendencija podrucja koja su se mogla redefinirati u odnosu na povijesne regije ili ih u cijelosti negirati namecuci novi, prije svega etnicki kriterij organizacije na odredenom teritoriju. Dakako, KNS se, kao i neke druge politicke stranke liberalnog predznaka (npr. Hrvatsko socijalno liberalna stranka), referirao prema pozicijama Srpske demokratske stranke (SDS), koja je, kao jedna od pet manjinskih stranaka, sudionica izbora 1990., svojim autonomaštvom dovodila u pitanje integritet Hrvatske eksplicitno odbacujuci i dotadašnju regionalnu podjelu uz obrazloženje kako „ne odgovara modernim principima zajednickog življenja, a pogotovo ne i historijskim interesima srpskoga naroda“. U svojim osnovnim nacelima SDS konstatira: „Historijski su formirane krajine koje su nekada nosile precizne oznake i imena. Sada su te krajine regionalnom podjelom prekomponirane. Zalagat cemo se za administrativnu podjelu podrucja na kojem živi srpski narod“. Kako primjecuje Dejan Jovic iz tadašnje jugoslavenske perspektive „‚u nacelima te stranke od pocetka se nalazi kontradikcija: s jedne strane inzistira se na teritorijalnim autonomijama, ukoliko to stanovništvo na teritorijama sa posebnim etnickim sastavom ili kulturno-historijskim identitetom referendumom odluci‘, a na drugoj strani (govoreci o Kosovu) kaže da ‚ovako uspostavljane pokrajine sa nakaradnim projektima postaju remetilacki faktor države koje ih imaju‘“.280 Slicne nedosljednosti i veoma razlicite interpretacije iskazale su se u pitanjima definicije države i njezinih sastavnih dijelova (federacija/konfederacija), pravu samoodredenja naroda i sl. Pokušaj uspostave autonomije Srba u Hrvatskoj na izborima 1989. godine, zatim proglašenje tzv. Republike srpske krajine s ciljem 279 Jovic, Regionalne politicke stranke, str. 180. 280 Ibidem, str. 181. secesije i objedinjavanja „svih srpskih etnickih podrucja“ u jednu državu, sve do posljednjeg pokušaja realizacije autonomnog statusa Srba u Hrvatskoj tzv. planom Z-4 (Zagreb four talks) 1995. godine bili su realan okvir koji je u bitnom odredio i odnos osamostaljene hrvatske države, odnosno njezine vlasti, prema problematici regije i regionalizma.281 ISTARSKI DEMOKRATSKI FORUM I HRVATSKA DRŽAVNA POLITIKA POCETKOM 1990-IH S obzirom na navedene okolnosti na izborima 1990. godine samo su dvije politicke stranke istaknule regionalne programe: Istarski demokratski sabor i Stranka nezavisne demokracije iz Rijeke. Za osebujan razvoj poimanja regionalizma u Hrvatskoj odsudna je bila geneza artikulacije regije u Istri. Jedna od središnjih figura istarskog regionalizma, Ivan Pauletta,282 istaknuo je kao politicki cilj politickog djelovanja redefiniciju položaja Istre, istaknuvši pritom zahtjev za autonomnim statusom istarske regije.283 Prema Pauletti, Istra je trebala ishoditi „status jedne medurepublicke, odnosno medudržavne regije koja bi bila poveznica izmedu Jugoslavije i Italije.“284 Potaknut slicnom regionalnom inicijativom u Dalmaciji, gdje je predstavljena „nova stranka Dalmatinske akcije ispod hrvatske, jugoslovenske i evropske zastave,“285 Pauletta se u ime Istarskog demokratskog sabora obratio „vladama Hrvatske, Slovenije i Jugoslavije, Parlamentu evropskih regija u Strazburu i generalnom sekretaru Ujedinjenih 281 Bing, ‘Balkanski’ i ‘zapadni’ makijavelizam. str. 485–507. 282 Ivan Pauletta, inženjer iz Premanture, bio je jedan od osnivaca i prvi predsjednik Istarskog demokratskog sabora. 283 U svojoj argumentaciji Pauletta se poziva na povijesnu zasnovanost opravdanosti zahtjeva za regionalnom autonomijom (slicno historicistickim argumentima Franje Tudmana, u slucaju Tudmana dakako, u prilog dokazivanja povijesnih prava hrvatske nacije): „U svojoj historiji Istra je bila u sastavu Venecije, Austro-Ugarske i Italije. Od vremena Napoleona, pa i ranije, sve do kraja Drugog svjetskog rata, uvijek je imala autonomiju na svom cjelokupnom prostoru /.../ Sloveni koji su tu došli sreli su se sa Latinima i Germanima. Stvorili su zajednicku simbiozu življenja. Imali smo tu srecu da se nademo u tri kulturna i etnicka oceana. Iz te simbioze stvorena je autohtonost Istre, ali je ona u novim uslovima poništava.“ Intervju Rajka Đurdevica s Ivanom Paulettom; Pauletta, Zašto tražimo autonomiju, str. 24. 284 Pauletta, Zašto tražimo autonomiju, str. 24. 285 Dalmatinska akcija (DA) osnovana je u Splitu u jesen 1990. godine. Prvi predsjednik bio je splitski novinar i književnik Đermano Cico Senjanovic, a kasnije ga zamjenjuje sociologinja Mira Ljubic- Lorger. U svojem programu stranka se zalagala za regionalno preuredenje Hrvatske, odnosno stvaranje Dalmacije kao posebne upravne jedinice koja ce dijeliti ovlasti sa središnjom vlasti u Zagrebu. 1992. godine Dalmatinska akcija na zajednickoj listi s regionalnim strankama Istarski demokratski sabor i Rijeckim demokratskim savezom ulazi u Sabor. DA je kontinuirano napadana kao protuhrvatska i separatisticka stranka. U rujnu 1993. njezino je sjedište u Splitu razneseno bombom, a clanovi rukovodstva nakratko pritvoreni pod optužbom da su sami inscenirali taj napad. O tome vidi Rogošic, Epilog DA. nacija:“ „Zahtjevamo od vlade vrhovništva republika Hrvatske i Slovenije da ni na koji nacin i ni pod kojim opravdanjem ne uplicu gradane Istre i njenih otoka u medunacionalne sukobe na teritoriju Hrvatske, Slovenije i Jugoslavije (koji bi mogli dovesti do ugrožavanja ljudskih života i materijalnih dobara na teritoriju i s teritorija Istre i otoka).“286 Paulettin istup predstavljao je jedno od niza promišljanja regionalizma u tadašnjim okolnostima „ubrzane povijesti“. Turbulentna zbivanja povezana uz raspad jugoslavenske države i pratece tendencije državnog osamostaljenja njezinih sastavnica, (re)afirmirali su povijesne dileme divizije složenih geopolitickih entiteta promatranih iz perspektive razlicitog poimanja (državne) zajednice. Odnos „samoodredenja Hrvatske“ prema „Beogradu“ može se u tom kontekstu promatrati kroz svojevrsnu analogiju samoodredujuceg odnosa „regije“ prema „Zagrebu“ (opcenito kao odnos sastavnog dijela neke formacije prema centru). Ovo složeno pitanje, koje je artikulirano u politickom imaginariju IDS-a kao relevantan politicki stav dijela žitelja istarske regije – „raspete i podeljene /.../ izmedu kroatocentrizma i otcepljenja Slovenije“ – manifestiralo je novu povijesnu epizodu preispitivanja problema koji prate raspade/konstituiranje nacionalne države (koji su karakterizirali nacionalno-integracijske procese i državotvorne aspiracije hrvatskog i drugih naroda u „regiji“ u 19. i 20. stoljecu). U svojoj Programskoj deklaraciji „IDS kao svoj cilj definira ‚percepciju i obnovu pozitivnih tradicija parlamentarne demokracije na prostoru Istre i njenih otoka‘, kao i poticanje svih posebnosti tog prostora kao regionalnog entiteta, cije su osobitosti u posebnom etnickom sastavu i posebnostima gospodarstva i kulture. IDS istice ‚nacelo zavicajnosti‘, (iz povijesnih razloga) odreduje se protiv nacionalnog distingviranja u Istri, za vjerske slobode u sekulariziranoj državi, za dvojezicnost kao princip komuniciranja te za posebno gospodarsko napredovanje Istre“ i sl.287 Iako je na izborima 1990. godine u Istri pobijedila stranka Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena, vec na parlamentarnim izborima u kolovozu 1992. dolazi do radikalne promjene. Na tim je izborima Istarski demokratski sabor (IDS) ušao u izborni savez s Dalmatinskom akcijom i Rijeckim demokratskim savezom te s kasnije pridruženom Ligom za grad Osijek.288 Tri regionalne stranke povezalo je suprotstavljanje centru i zahtjevi za samostalnijim razvojem Istre, Rijeke i Dalmacije u odnosu na ostale dijelove Hrvatske. Regionalne stranke isticale su kako su za ocuvanje kulturnih posebnosti svojih regija (u Istri prije svega za poseban oblik convivenze, odnosno multikulturalnog odnosa Hrvata i pripadnika manjina), a u Dalmaciji za iskorištavanje geografskih 286 Ibidem. 287 Jovic, Regionalne politicke stranke, str. 181. 288 Ovakvo povezivanje tri regionalne stranke rezultiralo je prelaskom praga od tri posto koje je prema tadašnjem izbornom zakonu bilo dostatno za ulazak u parlament. i kulturnih pogodnosti tog kraja u odnosu na druge. Za novouspostavljenu hrvatsku vlast u Zagrebu najveci problem, uz srpski separatizam, bio je dobro organizirani istarski regionalizam. U svojim programskim osnovama IDS istice težnju uspostavi statusa Istre kao „medudržavne regije i multietnicke jedinice bez dovodenja u pitanje državnog suvereniteta susjednih država“.289 Takvi zahtjevi legitimirani su pozivanjem na ekonomsko samoodredenje, posebice proklamiranom užom suradnjom Euro- regija u razvoju turizma i efikasnijem provodenju privatizacije. Vlast u Zagrebu smatrala je takve smjernice regionalne politike apsolutno neprihvatljivim mode- lom; pritom, nastojala je diskreditirati IDS optužujuci njegove istaknute clanove da su „u službi talijanskih separatista“ pa cak i da djeluju kao „srpski agenti.“290 Vodstvo IDS-a odbacivalo je takve optužbe negirajuci bilo kakvu primisao o separatizmu. Kao cilj IDS-ove politike istaknut je neki vid home rule autonomije u kojoj bi tripartitno sudjelovale, pružale podršku, vlade Hrvatske, Slovenije i Italije (intergovernmental-autonomy). HDZ-ova vlast optuživana je pak za „pretjerani nacionalizam i etnocentricnost“; pritom je isticano kako „režimsko naglašavanje nacionalnog treba poslužiti potkopavanju delikatnog multi-etnickog karaktera istarske regije.“ Premda tradicionalno otvorena prema migracijama, Istra je, prema ocjenama lokalnih politicara, upravo zbog iznimne etnicke slojevitosti bila osjetljiva na pojavu etnocentricno orijentiranih migracijskih skupina hrvatskog (ili bilo kojeg drugog) predznaka, s obzirom na ratne okolnosti u sklopu kojih je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini provodeno „etnicko cišcenje“ s ciljem stvaranja etnicki homogenog prostora. Ideja nacionalne homogenizacije, nametnuta kao dominantna paradigma razrješavanja nacionalnih suceljavanja na (post)jugoslavenskom prostoru, poticala je razlicite demografske kombinacije koje su ubrzo poprimile jasna obilježja otvorenog „etnickog inženjeringa“.291 I prije izbijanja ratova u Hrvatskoj (1991.) i Bosni i Hercegovini (1992.) te realne potrebe zbrinjavanja izbjeglica i prognanika, u hrvatskoj javnosti pojavljuju se ideje ojacavanja hrvatskog nacionalnog korpusa povratkom tzv. dijaspore, hrvatskih iseljenika, radnika na privremenom radu u inozemstvu, ali i preseljenja pripadnika manjinskih hrvatskih populacija iz susjednih zemalja u maticnu zemlju (koja od sijecnja 1992. i službeno postaje nezavisnom državom). Pitanje „nacionalne ravnoteže“ bilo je bitnom sastavnicom HDZ-ove ideologije.292 U inauguralnom govoru 1990. godine Franjo Tudman upozorio je na višedesetljetno zanemarivanje komunistickih vlasti trenda iseljavanja Hrvata te je istaknuo potrebu demografskog jacanja hrvatskog 289 Bugajski, Ethnic Politics in Eastern Europe, str. 65. 290 Ibidem. 291 Banac, The politics of national homogeneity, str. 30. 292 Bugajski, Ethnic Politics in Eastern Europe, str. 57. korpusa. U tom kontekstu iskazao je interes za razgovore s rumunjskom vladom o preseljenju više od 20.000 tamošnjih Hrvata u Istru. Takva razmišljanja dovodila su do ocjena kako je rijec o promišljenoj politici koja je ciljano išla za „pomicanjem demografske ravnoteže u jednom etnicki miješanom prostoru.“293 Na te tendencije nadovezat ce se ideja o razmjeni stanovništva oko koje su se u Ženevi 1992. sporazumjeli hrvatski predsjednik Franjo Tudman i predsjednik SR Jugoslavije Dobrica Cosic.294 Jedan od prijepora koji se ucestalo pojavljivao u suceljavanju istarskih i dijela hrvatskih politicara odnosio se na razlicito vrednovanje antifašizma i povijesnog znacenja Josipa Broza Tita. Zanimljivo je, pritom, da se u Istri (i šire) veoma cesto rabljen argument o zaslugama antifašizma i Tita za pripojenje (hrvatske) Istre hrvatskom nacionalnom korpusu (zapravo pripojenja „slavenske“ Istre Jugoslaviji, Hrvatskoj i Sloveniji)295 pojavljuje usporedno sa zapažanjima kako je Tito stvorio umjetnu podjelu istarske regije izmedu Hrvatske i Slovenije s ciljem „ostvarivanja slavenske dominacije nad pripadnicima drugih naroda.“296 Dakako, ovi se primjeri shvacanja odnosa nacije i višenacionalnih entiteta (nacionalno i regionalno koncipiranog teritorija) ne mogu generalizirati, vec, prije svega, ukazuju na zastupljenost širokog spektra razmišljanja o problemima identiteta i mogucim posljedicama ideoloških manipulacija koje su se u pravilu pojavljivale u vremenima velikih previranja. Do pune afirmacije istarskog regionalizma dolazi nakon bitno promijenjenih politickih okolnosti 1991. i pocetkom 1992. godine. Ono što se u meduvremenu dogodilo bili su izbijanje rata i fakticna okupacija gotovo trecine hrvatskog teritorija te geopoliticke promjene – državno osamostaljenje i medunarodno priznanje Hrvatske. Istra, kao i ostali neokupirani dijelovi države, prima veliki broj izbjeglica i prognanika iz Hrvatske, a potom i BiH.297 Kao zanimljivost valja istaknuti kako je unatoc regionalne orijentacije, najveci odaziv na mobilizaciju u obrani Hrvatske bio upravo u hrvatskoj Istri. Medutim, nakon okoncavanja neposredne ratne opasnosti (dolazak postrojbi UN-a na ratom zahvacena podrucja), u Istri se sve više postavlja i pitanje politicke artikulacije posebnog istarskog, regionalnog interesa. Jacanje istarskog regionalizma, kao i pojava slicnih tendencija u Dalmaciji i Kvarneru, naišlo je, zbog zahtjeva za decentralizacijom i regionalnim preustrojem, odnosno zahtjevom za policentricnim razvojem, na kontinuiran otpor središnje državne vlasti, ali i vecine politickih stranaka nacionalnog predznaka. 293 Ibidem. 294 Ahrens, Diplomacy on the Edge, str. 261. 295 Uroševic, Istra se mogla i može održati samo kao sastavni dio Hrvatske; Uroševic, Zahvaljujuci antifašizmu Istra je ostala sastavni dio Hrvatske. Prema Baric, Antifašisticka borba. 296 Intervju Rajka Đurdevica s Ivanom Paulettom; Pauletta, Zašto tražimo autonomiju. str. 24. 297 O tome vidi Heršak, Migracijske teme. Suprotstavljanje „autonomaštvu“ najizrazitije je bilo u porukama HDZ-a. Dr. Franjo Tudman više je puta isticao da regionalne stranke, kojima „nije smetao“ savezni unitarizam, sad zastupaju regionalizaciju Hrvatske, kojoj je u osnovi teza da regije, ne kao dio Hrvatske, nego samostalno, „pod svojim imenom“ idu u Europu regija. Tudmanova je kritika bila usmjerena na nadmašivanje nacionalne razine i na direktno povezivanje regija bez nacionalnog posredovanja; u tisku sklonom Tudmanovim stavovima regionalizam je u kontinuitetu sagledavan kao „politicki pokušaj koji unutar pojedinih zemalja nastoji pod vidom decentralizacije oživotvoriti nekadašnje kolonijalne regije ili pokrajine, koje su na štetu ma- ticnoga naroda služile bivšim imperijima za održavanje geopoliticke prevlasti u medusobnim nadmetanjima, a na nacionalnoj razini sprjecavaju ujedinjenje pojedinih naroda i stvaranje njihovih neovisnih država.“298 Ovakva konstelacija odnosa potvrdila je zapažanje Klausa von Beymea o osnovnom konfliktu koji stoji u osnovi regionalizma: konflikta regije i centra, odnosno otpora prema centralizaciji. Ovom osnovnom pozicijom naznacen je politicki okvir unutar koga se devedesetih godina razvija diskusija o odnosu centra i „periferije“, prije svega regije, koja traje sve do danas. O tome živo svjedoce kriticke opservacije koje su pratile odnos državne vlasti prema regionalizmu. Tako, primjerice, književnik Jurica Pavicic izvorište krize hrvatskog identiteta, koje najuže povezuje s regionalnim atribucijama, vidi u „državotvornoj tradiciji“ koju smatra „apstraktnom i ideološkom“ konstrukcijom.299 Pavicic navodi kako „hrvatsku ‚državotvornu‘ misao nisu nikada zanimala ni afektivno privlacili ni konkretna zemlja ni konkretni ljudi. Predmet te tradicije je apstraktna Hrvatska kao religijski pojam, i zato se ona nikad nije uspjela kreativno zainteresirati za nacionalni identitet.“300 Nasuprot tome Pavicic naglašava kako se „zapadnost“ Hrvatske temelji na njenoj multikulturalnosti“ te da „identitet Hrvatske ide kroz regije“.301 Prema Pavicicu, hrvatska „državotvorna tradicija je, takoder, „decenijski zadojena mitom kako su hrvatske regionalne posebnosti kukavicje jaje zamišljeno u laboratoriju podjarmljivackih susjeda“.302 U skladu s time, u „nedostatku ‚organskog zajedništva‘ (poput onoga regionalnog, op.a.), Hrvati su vlastito samopoimanje nacije od romantizma na ovamo konstruirali kroz metahistorijsku velepricu o tisucljetnom snu, odnosno državotvornosti kao žudnji koja tvori luk preko naraštaja i rascjepkanih teritorijalnih krpica“; u tom sklopu, za razliku od realnog i živuceg regionalnog identiteta, konstrukcija nacionalne državotvornosti namece se kao „ideološka mitska naracija“.303 298 Kovacevic, Regionalizam i stvaranje nove balkanske zajednice. 299 Skoko, Hrvatska – identitet, image, promocija, str. 289. 300 Ibidem, str. 279. 301 Ibidem, str. 287. 302 Ibidem, str. 288. 303 Ibidem, str. 284. U osvrtu pak na negativan stav hrvatske državne vlasti prema regionalizmu (kao aspektu devolucije) geopoliticki strucnjak Duško Topalovic podsmješljivo komentira kako „bauk regionalizma kruži Europom“ te navodi kako „ovim poklicem države sa snažnim centripetalnim (sjedinjujucim) politicko-teritorijalnim ustrojem, upozoravaju na ‚opasnost autonomnih tendencija‘, samoupravne zahtijeve i regionalisticka nastojanja.“304 Topalovic se zapravo referirao na govor predsjednika Tudmana koji se u „Izvješcu o stanju hrvatske države i nacije“ u sijecnju 1995. osvrnuo i na hrvatski politicki-teritorijalni sustav. U svome govoru Tudman istice kako „ne dopušta autonomaštvo, sa svim /.../ pokušajima federalistickog regionalizma, pa i secesionizma pod vidom transregionalizma; stoga su protuustavni svi pokušaji /.../ za ustrojavanjem tzv. transgranicnih regija bez obzira u kakve se europske krinke maskirali.“305 Povjesnicar i liberal Ivo Banac ustvrdio je pak kako Tudmanovo shvacanje nacionalnog interesa ukljucuje „konstruiranje zamišljenih zajednica, što je suština modernosti, ali po nasilnoj metodologiji dvadesetog stoljeca /.../ uz priziv fašistickih i komunistickih preteca“; za Banca je Tudmanov režim ujedinio sve sastavnice hrvatskog protuliberalizma; kritizirajuci tudmanizam on navodi: „Cesto se govorilo da on spada u devetnaesto stoljece. To nije tocno. Tudmanizam je sinteza našega dvadesetog stoljeca. On je protuliberalni modernizam u svom bitku.“ U Tudmanovoj inacici nacionalne homogenizacije te posebice njegovoj politici prema Bosni, što se dakako može protegnuti i na stav prema regionalizmu, Banac uocava divergentne pozicije hrvatske politike naspram formalnog zalaganja za europske vrijednosti te upozorava: „Natrag se ne može. Integriranje europskih nacionalnih država u liberalnodemokratsku europsku zajednicu je jedini proces koji može riješiti nacionalno pitanje na Balkanu – zapravo ga dokinuti. No, on nosi i onaj element globalizacije koji ponajviše zastrašuje našu nacionalisticku desnicu: prednost lokalnoga prema nacionalnomu, dakle konkretizaciju svijesti naspram globalistickim nepreciznostima.“306 Na tragu Pavicicevih, Topalovicevih i Bancevih opservacija su i zapažanja Nevena Šantica o odnosu regije i države pod metaforickim naslovom „ljepotica i zvijer – mali kompendij hrvatskog regionalizma“; prema Šanticevom zapažanju „Hrvatska ni nakon 20 godina nije još rašcistila sama sa sobom pitanje regionalizma /.../ a sve je pocelo u devedesetima prošloga stoljeca kada se regionalizam doživljavalo kao uvod u raspad države.“ U istoj analizi regije su postavljene kao alternativa županijskom teritorijalno-administrativnom ustroju za koji se navodi kako se pokazao „lošom institucionalnom inovacijom“ (prof. dr. Ivan Kopric 304 Topalovic, Balkanska Europa, Geopoliticke teme, str. 25. 305 Isto. Prema Vjesnik, 16. 1. 1996. 306 Banac, Glavni pravci hrvatske povijesti u dvadesetom stoljecu. sa zagrebackog Pravnog fakulteta) koja nije bila u funkciji lokalnih zajednica vec se prije svega nametnula kao izraz interesa politickih stranaka, te generator nepotizma i korupcije. U studiji regionalne pripadnosti u Istri iz 1998. godine (Boris Banovac, Pravni fakultet Sveucilišta u Rijeci) „odnos izmedu etnicke identifikacije i regionalne pripadnosti“ tumaci „kao odnos višestrukih kolektivnih identiteta, koji istovremeno odreduju djelovanje pojedinaca i društvenih grupa koje žive na ovom podrucju.“307 Samu istarsku regiju Banovac odreduje kao podrucje koje je od davnina mjesto „susreta razlicitih naroda i kultura,“ te, s druge strane, teritorij koji je „predstavljao dodirnu tocku razlicitih carstava, država i politickih interesa.“308 Osjecaj regionalne pripadnosti koji je zbunio pojedine nacionalnodržavotvorne demografe poput Stanka Žuljica, Banovac slijedom provedenih socioloških istraživanja zaokružuje zapažanjem u kojemu povezuje „povijesno uvjetovane i kompatibilne“ cinitelje multietnicke Istre: „Etnicki pluralizam (Miroslav Bertoša koristi sintagmu ‚višebrojni i višeslojni identiteti istarski‘) omogucio je održanje svijesti o regionalnoj cjelovitosti Istre, ali je istovremeno snažno izražena teritorijalna identifikacija predstavljala uporište za etnicke posebnosti unatoc državno-administrativnim, politickim i kulturnim pritiscima koje su na prostoru Istre vršili razliciti režimi i razlicite države u prošlosti.“309 Dakako, ti cinitelji su „dovodili do politickih podjela i sukoba koji su poticali radikalizam“ s pogubnim posljedicama „za pojedine etnicke skupine“, a upravo iz tih razloga autor smatra kako je „istarska situacija (...) dobar primjer nedostatnosti integracijskih jednosmjernih pristupa (kakvu je pokazala hrvatska državna vlast) u objašnjenju etnicko-nacionalnih procesa“.310 Koncept „društvene pripadnosti“ u kome je „snažno izražena regionalna teritorijalna identifikacija“ može se u tom kontekstu promatrati kao integracijska identitetska sinteza komplementarna modernizacijskim procesima suvremenih nadnacionalnih integracija. Ukratko, regionalna samosvijest utemeljena na živom osjecaju privrženosti odredenom prostoru (a ne samo pripadnost naciji ili državi – kao artificijelnijim oblicima identiteta), cini mogucim i pomak prema širim oblicima pripadnosti, nacionalnoj, nadnacionalnoj, transregionalnoj, Europskoj ili globalnoj zajednici. Rasprave o regionalizmu žive su u Hrvatskoj i danas; uvodenje regije kao subjekta lokalne samouprave i osnovom promjena teritorijalno-administrativnog ustroja bile su jednom od tema predizbornih diskusija u okvirima kampanje za parlamentarne izbore 2015. godine.311 307 Banovac, Društvena pripadnost, str. 230. 308 Banovac, Etnicnost i regionalizam u Istri, str. 268. 309 Bertoša, U znaku plurala, str. 19. 310 Ibidem. 311 O tome vidi, primjerice, Vasilic, Regionalizam od najveceg znacaja za predstojece izbore. Unatoc previranjima i razlicitim shvacanjima, regionalna pripadnost ostaje trajnim nadahnucem hrvatskog identiteta. To naglašavaju i mnogi politicki protivnici IDS-a. Tako i najistaknutiji predstavnik Hrvatske demokratske zajednice u Istri Nevio Šetic bilježi misli Marija Kalcica, Barbanca, Istranina i Hrvata: „Zaboravljamo li i zapostavljamo zavicaj i svakodnevne sudbine ljudi i njihova ocitovanja, mi pokazujemo da nas empirija i duga i mucna povijest covjecanstva ništa nisu naucile. Sve velike sinteze duha i svijesti o pripadanju svom mikrokosmosu neukusno djeluju u Tokiju kao i u Barbanu, u biti mi osiromašujemo i sebe i druge jer, jamacno, razlicitosti su bogatstvo prostora i ljudskog života.“312 312 Kalcic, Zavicajni portret, str. 82. 116 Regionalni vidiki tranzicije Regionalni vidiki tranzicije 4. MEDIJSKA KRAJINA IN ZNANOST 118 Regionalni vidiki tranzicije Regionalni vidiki tranzicije Lidija Bencetic PERCEPCIJA NOVINSTVA I HRVATSKE JAVNOSTI O PROCESU PRIVATIZACIJE (1990. – 2010.) UVOD Proces pretvorbe i privatizacije jedan je od kljucnih ekonomskih, ali i društveno-politickih momenata povijesti samostalne Hrvatske, koji je u mnogome utjecao na njezin društveni razvoj i bio kontinuirano zastupljen i u medijskome prostoru i u privatnom diskursu brojnih gradana. Interes gradana je tim veci i razumljiviji uzme li se u obzir da je velik broj njih sudjelovao, prvenstveno u kuponskoj privatizaciji, u svojstvu malih dionicara. Sve navedeno cini stav gradana, odnosno javno mnijenje, i odnos medija prema problematici privatizacije vrlo zanimljivim te ga stavlja u fokus ovoga istraživanja.313 313 Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža javno mnijenje (ili javno mišljenje) definira kao: „skup mišljenja o nekoj opcenito važnoj temi unutar odredene društv. zajednice, koja Za istraživanje percepcije hrvatske javnosti i novinstva o pitanju privatizacije, odnosno njihovom medudjelovanju i zavisnosti, uzet je vremenski okvir od 1990. do 2010. godine. Iako poceci privatizacije sežu još u vrijeme Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije i njezina premijera Ante Markovica, te su zakoni o privatizaciji doneseni 1989. godine, a u samostalnoj Hrvatskoj proces je nastavljen donošenjem zakona o privatizaciji 23. travnja 1991., godina 1990. odabrana je jer je Hrvatska još bila dijelom Jugoslavije, ali i na putu osamostaljenja. Godina u kojoj se još nije znalo da ce biti rata, ali se nije znao ni model privatizacije – o njemu se u to vrijeme tek raspravljalo. Istraživanje završava 2010. godinom jer zaokružuje dekadu u kojoj su razotkrivene brojne privatizacijske afere. S obzirom na duljinu istraživanog razdoblja, 20 godina, omoguceno je pracenje razvoja i promjena, odnosno potvrdivanja ili odbacivanja ranije donesenih sudova medija i javnosti o privatizaciji. Proces privatizacije prisutan je u medijima tijekom cijeloga istraživanog razdoblja, ali mediji ga prate i sve do današnjih dana. Dijelom zbog sudskih procesa koji su se vodili i još se vode, ali i zbog brojnih poduzeca koja su u državnom vlasništvu, a postoji mogucnost njihove privatizacije - o cemu se javno raspravlja. Zašto se koriste novine kao izvor za istraživanje javnoga mnijenja? Novine su, kao medij masovne komunikacije, neizostavan dio cjelokupnog medijskog sustava neke zemlje. Iako u suvremeno doba potisnute od televizije, one i dalje cine važan dio medijskog prostora. Komparativne prednosti novina svakako su njihova dostupnost širokim masama (mogu se prenositi iz ruke u ruku), mogu se citati više puta, a i naslovnice znaju biti vrlo upecatljive. S druge strane, televizija ili radio moraju se gledati/slušati u tocno odredenom trenutku, odnosno kada se o nekoj temi govori.314 Internet nije bio toliko zastupljen u medijskom prostoru u 1990-ima i pocetkom 2000-ih, ali u posljednjih desetak godina preuzima primat od televizije, a tehnološkim razvojem, platformama za pristup Internetu, pocinje istiskivati ostale medije. METODOLOGIJA Za potrebe ovoga istraživanja odabrane su dnevne novine Vjesnik i Vecernji list (izlaze kroz cjelokupno istraživano razdoblje), te dvije tjedne publikacije Globus i Nacional (Globus izlazi od 1990., a Nacional od 1995. godine). U istraživanju se izražavaju u rasponu od glasina preko odgovora na anketna pitanja do stajališta koja proizlaze iz javnih rasprava“. Vidi: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Hrvatska enciklopedija, dostupno na http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28841, 25. veljace 2016. 314 Ova tvrdnja stoji za istraživano razdoblje, no u posljednjih nekoliko godina televizijski uredaji nude opciju automatskog snimanja i premotavanja sadržaja posljednjih 24, 48 i 72 sata. su analizirani clanci u razdoblju od 1990. do 2010. koji se odnose na proces privatizacije. Pronalaženje željenih clanaka bilo je olakšano korištenjem press clippinga Arhive Hrvatske radiotelevizije (HRT), koji su zavedeni pod rubrikom „privatizacija“. Osim novinske grade, korištena su istraživanja koja je u 1990-ima provodio i objavljivao Institut društvenih znanosti Ivo Pilar te recentna literatura. Istraživanjem se htjela utvrditi povezanost, odnosno suodnos medijskih natpisa, stavova i ucestalosti njihova pojavljivanja sa stavovima gradana o procesu privatizacije. Dijakronijskim se pristupom utvrdilo eventualne promjene u stavu i nacinu izvještavanja i interpretacije novina te promjene, odnosno eventualni kontinuitet u stavu javnosti. Nadalje, željelo se utvrditi jesu li novine kreirale javno mnijenje ili su one samo odraz javnoga mnijenja? Ili je, s druge strane, rijec o uzajamnom djelovanju i prožimanju, gdje je „istina“ o pretvorbi i privatizaciji bila „svima jasna“? S obzirom da je televizija u vecem dijelu istraživanog razdoblja slovila kao „režimska“, tj. ona koja prenosi stavove vlasti, a stavovi vlasti o privatizaciji nisu bili negativni, može li se zakljuciti da je ipak tisak taj koji je objavio najviše informacija o stvarnoj naravi privatizacije, te time utjecao na kreiranje javnoga mnijenja? Ili je ipak rijec o kombinaciji tiska i usmene predaje, odnosno informacija dobivenih od rodbine i prijatelja, a koja ukljucuju i njihova osobna iskustva iz privatizacije. ISTRAŽENOST TEME Tranzicijsko razdoblje u bivšim komunistickim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, dosta je dobro zastupljeno u literaturi. Njime su se bavili sociolozi, politolozi, ekonomisti i pravnici koji su održali brojne znanstvene skupove i izradili studije slucaja, a rezultat kojih su mnogobrojni clanci, monografije i zbornici.315 Problematiku medija i novinstva u tranzicijskom razdoblju, jednako kao i prisutnost privatizacije u medijima, najviše je istraživala politologinja Zrinjka Peruško, koja je objavila više znanstvenih radova na tu temu.316 Odnos hrvatske javnosti prema procesu privatizacije analiziran je kroz više priloga u zborniku Privatizacija i javnost,317 dok se od autora koji su se bavili ovom temom mogu izdvojiti Vlado Šakic, Aleksandar Štulhofer i Šimo Šokcevic.318 315 Vidi literaturu: Balaban, Gospodarsko-socijalni izazovi; Švob-Đokic, Tranzicija i nove europske države; Milardovic, Pod globalnim šeširom; Ramet, Matic, Demokratska tranzicija u Hrvatskoj. 316 Vidi samo neke: Pluralizam i raznolikost medija, Kursar. Hrvatski medijski sustav, str. 57–88; Puljiz, Ravlic, Viskovic, Hrvatska u Europskoj uniji, str. 437–475; Peruško, Komparativna analiza postsocijalistickih medijskih sustava, str. 38–59; Medijska koncentracija, str. 39–58. 317 Cengic, Rogic, Privatizacija i javnost. 318 Za spomenute autore vidi popis literature. NOVINSTVO U TRANZICIJI Postkomunisticko ili postsocijalisticko razdoblje nakon 1990. godine obilježeno je uvodenjem demokracije, politickim pluralizmom, stvaranjem slobodnog tržišta i afirmacijom individualnih sloboda. Ujedno, to razdoblje karakterizira i proces europskih integracija, koji ce, izmedu ostalog, biti uvjetovan i jacanjem medijskih sloboda. Sloboda izražavanja i pravo na informiranje jedan su od temelja demokratskih medijskih sustava. Hrvatski državni sabor je potkraj 1990. godine donio „Rezoluciju o prihvacanju akata Vijeca Europe o slobodi izražavanja i informiranja“.319 Te iste godine donio je Odluku o proglašenju Ustava Republike Hrvatske (Božicni Ustav, 22. 12. 1990.) kojim se u clanku 38. „jamci pravo“ na temeljne slobode i prava gradana kao što su sloboda izražavanja i informiranja, zabranjuje se cenzura te naglašava sloboda tiska i slobodno osnivanje medijskih organizacija. Demokratski izabrana vlast time se nacelno opredijelila za europske standarde medijske politike, ali su neki elementi zakona, kao i njihova provedba, po prosudbi Nade Zgrabljic Rotar, pokazali da je to bilo ili zbog pritiska Europske zajednice ili zbog nekih drugih pragmaticnih ciljeva.320 Zakoni o medijima u tranzicijskom razdoblju doneseni su vec 1990. godine kada je Hrvatski državni sabor prihvatio Zakon o Hrvatskoj radio–televiziji (NN 28/90, mijenjan: 1991., 1992., 1993., 1996., 2001., 2003., 2010., 2012.) te Zakon o Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji „HINA“ (NN 31/90). Zakon o javnom informiranju usvojen je 1992. godine, Zakon o komunikacijama 1994. godine, a Zakon o javnom priopcavanju, novi Zakon o javnom informiranju i Zakon o tisku prihvaceni su 1996. godine. Zakonom o javnom informiranju definiraju se opci uvjeti slobode tiska, zaštite izvora informiranja i zaštite novinara, prava novinara na informaciju te pravo na zaštitu privatnosti. Odbacivši totalitarizam, jednopartijski sistem i ideološki monolitizam, bivše komunisticke zemlje morale su odabrati model po kojemu ce rekonstruirati javnu sferu, a kao optimalan model prihvatile su model razvijenih demokratskih društava. Prihvacanje njihova sustava, znacilo je i prihvacanje i implementaciju niza standarda i principa s kojima ranije nisu imali iskustva. Usprkos cinjenici da su demokratske snage u totalitarnim režimima još za vrijeme svoje borbe za demokraciju težile promjenama i u medijskom sustavu, zahtijevajuci njegovu liberalizaciju i uskladivanje s demokratskim (zapadnim) sustavima, ubrzo nakon demokratskih promjena nove su vlasti pokazale svoju nedosljednost i nespremnost za prihvacanje demokratskih standarda u odnosu prema medijima, odnosno nisu dopustili oslobodenje medija od politickih utjecaja same vlasti i utjecaja ostalih centara moci. Nacelno, demokratski standardi su usvojeni, ali praksa pokazuje manjak njihove primjene.321 319 Novak, Hrvatsko novinstvo, str. 992. 320 Zgrabljic Rotar, Hrvatska medijska politika, str. 59–75. 321 Veljanovski, Mediji i država u tranziciji, str. 367. MEDIJI I PRIVATIZACIJA Karakteristike hrvatskog medijskoj sustava u više je navrata istraživala i analizirala Zrinjka Peruško, te došla do zakljucka da je Hrvatska u prvih dvadeset godina svoje samostalnosti prešla put od autoritarnog do mediteranskog modela.322 Opisuje kako je u Hrvatskoj prisutan polarizirani pluralisticki mediteranski model, karakteristike kojega su „slab i zakašnjeli razvoj masovnog tiska i slaba profesionalizacija novinarstva, jak politicki paralelizam i jaka uloga države“.323 Kao što samo ime naznacava, rijec je o državama koje imaju izlaz na Mediteransko more – Francuska, Grcka Italija, Španjolska, Portugal. U istraživanju, Peruško se oslanja na Hallinov i Mancinijev teorijski model koji ukljucuje „pet glavnih dimenzija koje definiraju medijske sustave – odnos medija i države i karakter medijske politike, medijsko tržište, tj. uvjete nastanka masovnog tiska, politicki paralelizam, tj. odnose medija s politickim i drugim organiziranim skupinama (npr. Crkvom), profesionalizam novinarstva te politicki sustav i politicku povijest kao izvanmedijsku dimenziju koja ima važan utjecaj na medijski sustav“.324 Peruško smatra da u hrvatskom medijskom sustavu uvjerljivu prevlast ima televizija, koju smatra jedinim pravim masovnim medijem.325 Vodeca, najgledanija, televizija u Hrvatskoj Hrvatska radiotelevizija (HRT) u vlasništvu je države, te država kao vlasnik suodlucuje o programskoj politici, time potvrdujuci svrstavanje Hrvatske u mediteranski medijski sustav. Nakon televizije najzastupljeniji medij su novine, dnevne, a potom i tjedne. Po istraživanjima medijske zastupljenosti pojedinih medija masovne komunikacije koje je provodio Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, televizija je uvjerljivo vodeci medij u ranim 90-ima, ali kasnije ju sustižu dnevne novine. Poglavito po pitanju informiranja javnosti o kuponskoj ili vaucerskoj privatizaciji, kada cak 45 % ispitanika kaže da dnevne novine koristi cesto kao izvor informacija, televiziju koristi njih 25,6 %, Hrvatski radio samo 6 % ispitanika, a ostale radiopostaje njih 2,6 %.326 Godine 2009. provedeno je istraživanje koje je pokazalo da 39 % ispitanika ima izrazito povjerenje u radio, dok je ispred njega samo Internet kojemu vjeruje 45 % ispitanih.327 Godinu dana ranije provedeno je istraživanje o upotrebi Interneta u Hrvatskoj, koje je pokazalo kako se samo 39 % ispitanika starijih od 15 godina koristi Internetom.328 Za pretpostaviti je kako je udio korisnika Interneta u ranijim godinama, pogotovo u 90-ima znatno manji. 322 Peruško, Medijski sustav u Hrvatskoj, str. 470. 323 Ibidem, str. 469. 324 Peruško, Komparativna analiza postsocijalistickih medijskih sustava, str. 41. 325 Peruško, Medijski sustav u Hrvatskoj, str. 469. 326 Rogic, (De)konstrukcija modela javne komunikacije o hrvatskoj privatizaciji, str. 74. Napomena: u spomenutom istraživanju ispitanicima nije ponuden Internet kao moguci medij dobivanja informacija. 327 Mucalo, Radio, str. 137.328 Dumicic, Žmuk, Karakteristike korisnika interneta, str. 121. JAVNO MNIJENJE O PRIVATIZACIJI O temi privatizacije govorilo se i prije pocetka istraživanog razdoblja, a od 1990. to je jedna od redovitih tema hrvatskih dnevnih i tjednih novina. O privatizaciji se raspravlja u brojnim clancima, uvodnicima i kolumnama. Novine predstavljaju razlicita razmišljanja o mogucim modelima privatizacije, iznose i ona pozitivna i negativna, ali zanimljivo je da vec 1990. postoje razmišljanja koja idu tako daleko da smatraju kako ce se privatizacija pretvoriti u veliki kriminal.329 Najveci prostor toj temi novine daju u godinama pripreme i donošenja zakona o privatizaciji te prilikom provodenja privatizacije, i masovne i pojedinih velikih poduzeca. Interes je bio velik i kasnijih godina kada su na vidjelo izlazile afere vezane uz privatizaciju pojedinih poduzeca (Dubrovacka banka, Dukat, Slobodna Dalmacija ...) ili kada su se privatizirala nova poduzeca (Industrija nafte (INA), Hrvatski Telekom (HT), brodogradilišta...).330 U godinama 1995., 1996. i 1997. prevladava tematika vezana uz vojne operacije Bljesak i Oluja, te uz problematiku mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Pocetkom 2000-ih privatizacija je ponovno relativno mnogo zastupljena u medijima, no sada se uglavnom raspravlja o potrebi njezine revizije temeljene na brojnim sumnjama u kriminal. U kasnijem razdoblju, do 2010. godine, o privatizaciji se govori sporadicno, ovisno o novim saznanjima o mogucim malverzacijama u pojedinim poduzecima. Prije pocetka samog procesa privatizacije stav i medija i javnosti je još nedefiniran, više neutralan, ali s pozitivnim naznakama. Postoji svijest da stanje ne može ostati kakvo jest, tj. da se mora krenuti u pretvorbu društvenog vlasništva. Mišljenja o nacinu pretvorbe su podijeljena, od pozitivnih koji misle da s privatizacijom treba krenuti odmah i privatizirati sve, pa do onih, kako je ranije istaknuto, koja nagovješcuju da ce doci do kriminala i nelegalnog bogacenja malog broja pojedinaca. Ubrzo nakon pocetka privatizacije i saznanja da je vecina privatiziranih poduzeca, za male novce, završila u rukama malog broja ljudi, mišljenje javnosti okrece se protiv procesa privatizacije. Osim spoznaje o nacinu privatizacije i sudbini poduzeca, ono što utjece na stav javnosti (i pojedinca) jest 329 Konkretna razrada. Vjesnik, 16. svibnja 1990., str. 16; Državna imovina i društveno-politicke organizacije. Vjesnik, 24. svibnja 1990., str. 5; Ispred i mimo zakona. Vecernji list, 3. ožujka 1990., str. 9; Stare vile – novi vilenjaci. Vecernji list, 27. svibnja 1990., str. 6; Kapitalisti bez kapitala. Vecernji list, 20. lipnja 1990., str. 16; Želimo sprijeciti kriminal. Vecernji list, 28. listopada 1990., str. 3. 330 Trgovanje pravima!, Vjesnik, 15. lipnja 1993., str. 12; Novopeceni baruni u Dvorcu d.d., Vjesnik, 27. srpnja 1993., str. 10. Izmedu zakona i prakse. Vjesnik, 22. studenoga 1993., str. 10; Svecano zatvorena tvornica, Vecernji list, 28. rujna 1994., str. 19; Porazni rezultati dosadašnje pretvorbe, Vecernji list, 26. listopada 1994., str. 23; Direktori su kupili cetiri petine hrvatske privrede tudom starom deviznom štednjom, Globus, 2. srpnja 1993., str. 5; Fond je bio drugo ime za kriminal, Globus, 25. veljace 2000., str. 32; Hrvatska više nema industrije, Nacional, 16. listopada 2001., str. 36–38; 4 arbitra koja su Ostoji dala milijardu kuna, Nacional, 23. kolovoza 2005., str. 13–15. i osobno iskustvo. Velik broj ljudi dobio je otkaz, te se suocio s osiromašenjem, odnosno padom životnog standarda, na što su dijelom utjecale i ratne okolnosti. Na stav javnosti utjecu i mediji svojim izvještavanjem o neregularnostima, te cak teškom kriminalu u procesu privatizacije. Sudeci po medijima, dežurni krivci za privatizaciju bili su tajkuni Miroslav Kutle, Josip Gucic, Luka Rajic i nekolicina drugih. Oni su postali paradigma privatizacije, tajkunizma i svega lošeg što proizlazi iz toga. Za stvaranje negativne slike u javnosti, vjerojatno je bio dovoljan podatak da je tajkun Kutle u jednome trenutku posjedovao 128 tvrtki.331 Upravo zbog gore navedenog osobnog iskustva (gubitak posla, osiromašenje, nesigurna buducnost) ili pojacano osobnim iskustvom, dio ljudi izražava nostalgiju za vremenom komunizma, vremenom u kojemu su imali stalan posao i, po njihovom mišljenju, sigurnu buducnost. S ranije iznesenim slaže se i sociolog Aleksandar Štulhofer koji smatra kako je središnji element tranzicije, gledano ocima javnosti, upravo proces pretvorbe i privatizacije. Svojim istraživanjem medija i uvidom u sociološke analize, zakljucuje kako one ukazuju na „rašireno nezadovoljstvo procesom privatizacije, koje izravno utjece na valorizaciju ostalih aspekata tranzicije.“332 Takoder zakljucuje kako je privatizacija bila najeksponiraniji dio tranzicijskog procesa, a novinari oni koji su sustavno otkrivali „niz (navodnih) nepravilnosti i zloupotreba“.333 Nevenka Cuckovic prenosi podatak iz istraživackog izvještaja Privatizacija u ocima hrvatske javnosti (Hrvatski centar za strategijska istraživanja, Zagreb, 1998.) gdje se navodi da svega 15,2 % gradana smatra kako su privatizirana poduzeca uspješnija od bivših društvenih poduzeca334 te da je cak više od 68 % ispitanika nezadovoljno dosadašnjim tijekom privatizacije.335 Na ovakav stav javnosti nadovezuje se i razmišljanje koje je prenio Ivan Rogic, a koji kaže da je u javnoj predodžbi hrvatska privatizacija „proces koji se jedva razlikuje od institucionalno zašticena razbojništva. [sic!].“336 Na tragu ovakvoga zakljucka je i Darko Petricic koji u svojoj knjizi Kriminal u hrvatskoj pretvorbi analizira sve segmente pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj, te kao zakljucno izdvaja šest najvecih pretvorbenih apsurda: 1. Enormna zakonska produkcija; 2. Umanjene 331 Mali ljudi ostali praznih ruku, Vjesnik, 24. veljace 2000., str. 18; Privatizacija: pljacka s obilježjima terorizma, Vjesnik, 25. svibnja 2002.; Tajkuni su mimo nas stvarali svoje poslovne imperije, Vecernji list, 6. svibnja 1998., str. 29; Hoce li Josip Gucic novcem nepoznata podrijetla…, Globus, 12. studenoga 1993., str. 2; Tajkunske dionice radnicima, Globus, 20. listopada 2006., str. 28–31; Luka Rajic i sumnjiva kupovina Dukata, Nacional, 19. travnja 1996., str. 9; Prvi opci summit hrvatskih tajkuna, Nacional, 10. prosinca 1997., str. 4–5.332 Štulhofer, Proces privatizacije u Hrvatskoj, str. 89–90. 333 Ibidem, str. 94. 334 Cuckovic, Privatizacija u tranzicijskim zemljama, str. 21. 335 Ibidem, str. 30. 336 Rogic, (De)konstrukcija modela javne komunikacije o hrvatskoj privatizaciji, str. 79. procjene vrijednosti poduzeca; 3. Neprovodenje denacionalizacije; 4. Sanacija banaka novcem poreznih obveznika; 5. Pravo na upis dionica u više poduzeca i 6. Nikada utvrdeni broj poduzeca koji su ušli u pretvorbu.337 Šimo Šokcevic i Vladimir Dugalic prenose razmišljanja da je dužnost medija da „prosuduju dogadaje i otkrivaju i upozoravaju na zlouporabe u društvu“, a temeljem iznesenog dolaze do zakljucka: „U Republici Hrvatskoj ocito je ta svijest izostala. Razlicita istraživanja pokazuju da su hrvatski mediji imali uglavnom neutralan odnos prema tom procesu. Drugim rijecima, javno mnijenje gradana o privatizaciji nisu oblikovali mediji, jer smo vidjeli da gradani nisu imali neutralan, vec negativan stav prema privatizaciji.“338 Medutim, uvidom u pisanje dnevnih listova Vjesnika i Vecernjeg lista, te tjednika Globus i Nacional, dolazi se do drukcijeg zakljucka. Naime, Vecernji list, Globus i Nacional kontinuirano izvještavaju o sumnjivim (cak kriminalnim) radnjama u pretvorbi i privatizaciji, dok Vjesnik u ranijim godinama (1990-im) s nešto više suzdržanosti izvještava o problemima pretvorbe i privatizacije, ali ne osuduje ih nužno, vec ih dovodi u pitanje. Ovakav stav Vjesnika je dijelom i razumljiv, ako se uzme u obzir da je Vjesnik u državnom vlasništvu. A s obzirom da hrvatski medijski sustav spada u mediteranski medijski sustav (vidi Peruško), karakteristika kojega je i jaka uloga države, razvidan je suzdržani stav Vjesnika. Globus je, primjerice, vec 1993. objavio više clanaka u kojima problematizira nelegalnosti u privatizaciji. Izdvojimo samo neke: „Direktori su kupili cetiri petine hrvatske privrede tudom starom deviznom štednjom“ (2. srpnja 1993., str. 5); „Je li dvorac Kutjevo otet visokim pokroviteljstvom“ (23. srpnja 1993., str. 38–40); „Hrvatski model privatizacije: Pljacka do 22. stoljeca!“ (9. rujna 1993., str. 2) i „Skandalozna privatizacija: Mali dionicari ostaju bez dionica i bez posla!“ (3. prosinca 1993., str. 2). Ili, primjerice, neki tekstovi Vecernjeg lista iz 1994. godine: „Akrobacije tek pocinju“ (16. veljace 1994., str. 19); „Zamrznuta štednja za maglovite dionice“ (23. veljace 1994., str. 19); „Privatizacija pred velikim pospremanjem“ (3. rujna 1994., str. 3) i „Svecano zatvorena tvornica“ (28. rujna 1994., str. 19). Nacional svojim naslovima više nego jasno daje do znanja kakav je njihov stav i sud o pretvorbi i privatizaciji u Hrvatskoj: „Nova velika podvala u privatizaciji“ (31. svibnja 1996., str. 13); „Fond provodi kriminalnu prodaju dionica“ (1. studenoga 1996., str. 12); „Tudman o ‚masovnoj pojavi notornih zlodjela u pretvorbi‘“ (11. prosinca 1996., str. 11); „Prvi opci summit hrvatskih tajkuna“ (10. prosinca 1997., str. 4–5). Vojmir Franicevic smatra kako je politicko-ekonomska bilanca prvog desetljeca tranzicije u Hrvatskoj negativna.339 Smatra da je u Hrvatskoj prevladala 337 Petricic, Kriminal u hrvatskoj pretvorbi, str. 309–310. 338 Šokcevic, Dugalic, Privatizacija društvenog/državnog vlasništva, str. 133. 339 Franicevic, Politicka i moralna ekonomija, str. 3. kombinacija ortackog kapitalizma340 i populizma, ali da je ista doživjela „dramatican neuspjeh, što je rezultiralo masovnim zahtjevima da se promijeni razvojni put kojim se krenulo tijekom devedesetih godina“.341 Ovakve analize i zakljucci istraživaca potvrduju opravdanost negativnih novinskih natpisa, jednako kao i negativan stav javnosti prema tranziciji i njezinom sastavnom dijelu privatizaciji. Zainteresiranost gradana za proces pretvorbe i privatizacije dijelom leži i u tome što je velik dio gradana i sam bio involviran u proces privatizacije. Naime, na vrhuncu privatizacije bilo je registrirano oko 640.000 malih dionicara.342 Rezultati istraživanja koje je proveo Vlado Šakic pokazuju razocarenje hrvatskih gradana procesom privatizacije jer „nisu tretirani kao pravedni partner zbog cega raspodjelu doživljavaju kao nepravednu“. S kuponskom privatizacijom još je pojacana percepcija „nepravedne raspodjele resursa i dobara“.343 U kasnijem istraživanju, objavljenom 2001. godine, Šakic polazi od podjele na gradansku javnost i medijsku javnost, temeljem koje postavlja cetiri istraživacka pitanja od kojih su za ovo istraživanje bitna dva: 1. Na koji se nacin hrvatski tisak odnosio prema privatizaciji? i 2. Što pokazuje usporedba javnog mnijenja i pisanja tiska o privatizaciji u Hrvatskoj?344 Jedan od zakljucaka Šakiceva istraživanje jest da je tisak uglavnom imao „neutralan, odnosno indiferentan odnos prema procesu privatizacije u Hrvatskoj, uz pojedinacne izuzetke u kojima je naglašen i negativan odnos. Drugim rijecima, izmedu odnosa javnog mnijenja i pisanja hrvatskog tiska nije bilo nikakvog preklapanja, što upucuje na zakljucak da su se ti odnosi temeljili na razlicitim motivima i cimbenicima“.345 Aleksandar Štulhofer smatra kako su inicijalni konsenzus oko nužnosti privatizacije i entuzijazam, vrlo brzo zamijenjeni „raširenim nezadovoljstvom i svakodnevnim cinicnim komentarima“.346 Upravo se to rašireno nezadovoljstvo ogleda u medijima, pa nije nužno da mediji stvaraju sliku nezadovoljstva (iako dijelom vjerojatno utjecu na tu sliku), vec da je medijska slika projekcija društvene slike o privatizaciji, odnosno da proizlaze jedna iz druge i nadopunjavaju se ili potvrduju. Kako proizlazi iz anketa objavljenih u radu Ivana Rogica, glavni obavijesni izvor gradana o hrvatskoj privatizaciji su, uz Hrvatsku televiziju (64,6 340 Franicevic sintagmu „ortacki kapitalizam“ upotrebljava na deskriptivan nacin kako bi upozorio na „uske veze izmedu politicara i poduzetnika, njihove korupcionaške mreže, institucionalizaciju politike u partikularne svrhe, traganje za rentom (rent-seeking) itd“; Franicevic, Politicka i moralna ekonomija, str. 8. 341 Franicevic, Politicka i moralna ekonomija, str. 5. 342 Ibidem, str. 19.343 Šakic, Socijalna pravednost i privatizacija u Hrvatskoj, str. 190.344 Šakic, Privatizacija pred ocima hrvatske javnosti, str. 88. 345 Ibidem, str. 103. 346 Štulhofer, Krivudava staza hrvatske privatizacije, str. 167. %), obitelj i prijatelji (44,4 %).347 Kada je rijec o kuponskoj privatizaciji, obitelj i prijatelji daju 14,5 % informacija, strucni casopisi i strucna izdanja 38,5 %, a dnevni listovi 45,3 %.348 Štulhofer smatra kako razmjerno negativna ocjena privatizacije nije posljedica „naslijedenih ´loših navika´“, vec da je rijec o „nezavidnom ishodu društvene procjene pravednosti i legalnosti postupaka ucinjenih u dosadašnjem tijeku gospodarskog preobražaja Hrvatske“.349 U svojemu istraživanju Štulhofer dolazi do zakljucka da se u pozadini raširenog nezadovoljstva nalaze „dvije dominantne predodžbe“: 1. Privatizacija je nepravedna i cesto nezakonita, 2. Poduzetnici su u pravilu oportunisti.350 Medutim, moglo bi se postaviti i pitanje – nije li pad povjerenja u televiziju i porast povjerenja u tiskane medije odraz svijesti gradana da je javna televizija pod direktnim utjecajem države (vidi Peruško) te kao takva promovira ili brani interes države, odnosno u tom trenutku aktualne vlasti. S druge strane, novine iznose i potvrduju razmišljanja i stavove koje gradani imaju o pretvorbi i privatizaciji, a koja su stekli vlastitim iskustvom i iskustvima svoje okoline. DNEVNICI – VJESNIK I VECERNJI LIST Vjesnik i Vecernji list, kao dnevne novine, u kljucnim trenucima privatizacije (u vremenu donošenja zakona o privatizaciji, u provodenju procesa masovne privatizacije ili privatizacije pojedinog poduzeca, kod izbijanja afera o kriminalu u privatizaciji, po pitanju revizije privatizacije) bave se tim temama na svakodnevnoj razini, nekada i s po dva clanka na temu. U preostalome razdoblju, spominjali bi temu privatizacije samo povremeno, npr. povodom intervjua neke osobe koja je bila involvirana u proces ili kada bi bilo novih saznanja o nekom „slucaju“ iz privatizacije ili ako bi na vidjelo izašla nova afera. U pocetnim fazama privatizacije, prije donošenja zakona o privatizaciji i u samim pocecima procesa, dnevni listovi pišu uglavnom informativno, ali otvaraju prostor razlicitim razmišljanjima te diskutiraju i argumentiraju (za i protiv) koji bi nacin privatizacije bio najprihvatljiviji (najpošteniji, najizvediviji). Svu kompleksnost najboljeg modela privatizacije zorno prikazuje sljedeci komentar novinarke Vecernjeg lista Manuele Tašler: „Još u svijetu nije zabilježena promjena vlasnickih odnosa bez revolucije, pa nije cudno što se ne mogu naci ni dva ista mišljenja kako taj proces u nas ostvariti evolutivnim putem.“351 Vrlo 347 Rogic, (De)konstrukcija modela javne komunikacije o hrvatskoj privatizaciji, str. 73. 348 Ibidem, str. 74.349 Štulhofer, Krivudava staza hrvatske privatizacije, str. 173. 350 Ibidem str. 174. 351 Reprivatizacija (r)evolucijom. Vecernji list, 20. svibnja 1990., str. 3. brzo nakon prvih iskustava s privatizacijom, Vecernji list pocinje pisati kriticki, iznositi sumnje, i u sam proces i u pojedine slucajeve za koje ima saznanja o mogucim nepravilnostima ili cak o teškom kriminalu. Godine 1994. Vecernji list objavljuje anketu provedenu medu gradanima Hrvatske, u kojoj njih 68,9 % na pitanje: Jeste li ili niste zadovoljni procesom pretvorbe društvenog vlasništva u Hrvatskoj? – odgovara negativno, dok se njih 54,9 % slaže s tvrdnjom da bi dosadašnju pretvorbu zbog raznih neregularnosti trebalo poništiti.352 Vjesnik je, s druge strane, malo suzdržaniji u svojim ocjenama i iznošenju insinuacija o kriminalu u privatizaciji. Tako da i dalje propituje u kojemu se smjeru treba nastaviti s privatizacijom, a kao primjeri mogu se izdvojiti clanci: „Svi nacini prodaje poduzeca“ (20. ožujka 1992.), „Drugi dolazak vlasnickog Mesije“ (23. ožujka 1992.), „Nema straha od pretvorbe“ (22. svibnja 1992.), „Kapital ceka nove zakone“ (10. studenoga 1992.). No spominju se i prakse iz drugih država: „Slom privatizacije na Istoku“ (30. lipnja 1992.). U sklopu Vjesnika izlazi poseban poslovni prilog, koji ima svoj uvodnik u kojemu se glavni urednik Miodrag Šajetovic svojim komentarima osvrce na pitanja iz poslovnog svijeta i ekonomije, a medu kojima su i pitanja pretvorbe i privatizacije hrvatskog gospodarstva. Oboje novine i u svojim drugim kolumnama problematiziraju pretvorbu i privatizaciju, jednako kao što objavljuju i pisma citatelja u kojima isti iznose svoja gledišta i stavove o privatizaciji. U prvim godinama (rane 90-e) naglasak je u tekstovima više savjetodavnog (afirmativnog) tipa, a kasnije komentari postaju uglavnom negativni, pretvaraju se u komentare razocaranih ljudi, koji su cesto nešto izgubili u privatizaciji te u njoj uglavnom vide kriminal. Krajem 1998. Vjesnik objavljuje seriju od 16 clanaka pod nazivom „Privatizacija i modernizacija“ u kojoj predstavlja rezultate zbornika Privatizacija i modernizacija. Godine 2000. objavljuje seriju clanaka pod nazivom „Privatizacija i javnost“, u kojoj u ukupno 35 clanaka predstavlja rezultate istraživanja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar koji su predstavljeni u zborniku Privatizacija i javnost. Niz zapocinje s radom Nevenke Cuckovic „Hrvanje s nasljedem komunizma“, a završava ga s clankom Damira Ostovica „Investicijski fondovi svuda razocarali“. Odabirom pocetnog i završnog clanka dobiva se uvid u prvotne probleme privatizacija, kao i uvid u rezultate te privatizacije na kraju prvog desetljeca hrvatske samostalnosti. Valja naglasiti da oboje novine objavljuju i drukcija mišljenja, odnosno ona koja smatraju da je sve, ili gotovo sve, u privatizaciji bilo po zakonu. Tako Vecernji list 2008. godine objavljuje clanak „Privatizacija – dobro ili zlo?“ (I. i II., 30. kolovoza i 3. rujna), Borislava Škegre, ministra financija (1997. – 2000.) u Vladi Zlatka Mateše, u kojemu isti nastoji pobiti negativne ocjene o privatizaciji kao „velikom zlu“, te iznosi mišljenje kako je privatizacija spasila Hrvatsku. 352 Vecernji list, 27. lipnja 1994., str. 4. TJEDNICI – GLOBUS I NACIONAL Za razliku od dnevnih novina koje donose više kracih agencijskih vijesti o privatizaciji koje prate iz dana u dan, tjedne novine objavljuju uglavnom sumirane izvještaje i cesto su upravo one te koje prve objavljuju informacije o mogucim nepravilnostima (kriminalu) u privatizaciji te kontinuiranim iznošenjem pro- blema spornih privatizacija ne dopuštaju da afere „odu u zaborav“. Tjedne novine se više bave istraživackim novinarstvom pa svoje rezultate istraživanja predstavljaju kao sumirane rezultate u clancima. No objavljuju i rezultate istraživanja drugih novina i agencija. Globus, primjerice, objavljuje clanak „Kako je Hrvatska opljackana“ u kojemu donosi rezultate istrage americke agencije koja tvrdi da su „HDZ, tajkuni, bankari i šverceri ilegalno [su] iz zemlje iznijeli 15 milijardi maraka“.353 Ovakvi su clanci vrlo izražajni, te vjerojatno ostavljaju i velik utisak na citatelje i kod dijela njih samo potvrduju ranije zauzet stav o privatizaciji. Globus u svojemu radu pokazuje i odredenu dozu humora, pa tako u jednome broju iz 1994. objavljuje „20 recepata iz pretvorbene kuharice: kako ugrabiti poduzece, a ne završiti u zatvoru!“ kojima „savjetuje“ citatelje kako ucjenama, dovodenjem vanjskog kapitala, ignoriranjem bivših vlasnika i drugim metodama „ugrabiti“ poduzece.354 Vec te 1994. godine Globus zakljucuje „Upucenima u finese hrvatskog modela privatizacije odavna je jasno da sudske presude ne treba ni ocekivati. Jer, ni menedžerski krediti, kao ni vecina drugih ´devijacija, patoloških i amoralnih pojava´, kako se izrazio Vladimir Šeks, najvjerojatnije uopce nisu prekršili ni jedan postojeci hrvatski zakon!“355 Oboje tjedne novine periodicno vrše ispitivanja javnoga mnijenja (na manjem broju ispitanika) po raznim temama pa se tako doticu i tema privatizacije. Nakon suspenzije dijela clanova tada vladajuce stranke Hrvatske demokratske zajednice HDZ-a (1996.), Globus radi anketu iz koje je vidljivo da veci dio javnosti ne vjeruje u iskrene namjere vladajuce stranke da se obracuna s kriminalnim elementima u stranci, vec njihov potez smatra predizbornim manevrom (61,7 %), a 52,7 % ispitanika smatra da smijenjeni pojedinci nece kazneno odgovarati. Zanimljivo je da manje od polovice ispitanih (48,6 %) vjeruje da kriminal ili malverzacije u privatizaciji mogu vladajucu stranku stajati gubitka izbora, a cak 74,2 % ispitanih smatra kako bi istragu o nezakonitim radnjama trebalo proširiti i na najviše dužnosnike HDZ-a.356 353 Kako je Hrvatska opljackana. Globus, 9. lipnja 2000., str. 6–9. 354 20 recepata iz pretvorbene kuharice: kako ugrabiti poduzece, a ne završiti u zatvoru!. Globus, 4. studenoga 1994., str. 50–51. 355 Globus, 4. studenoga 1994., str. 50–51. 356 Globus, 15. studenoga 1996., str. 4. Koliko javnost ima negativno mišljenje o privatizaciji vidljivo je iz Nacionalove ankete provedene 1998. godine u kojoj najveci dio javnosti (njih 60,6 %) smatra da bi cjelokupnu privatizaciju trebalo poništiti, a tek njih 3,2 % smatra kako privatizaciju ne treba poništavati, odnosno da je provedena po zakonu. Iz iste ankete saznajemo da cak 63,8 % ispitanika smatra da su bolje živjeli 1990. godine, dok ih samo 14,1 % misli da žive bolje 1998. godine.357 Oboje se tjedne novine, u odredenom trenutku, vrlo kriticki postavljaju prema vladajucoj stranci ili koaliciji. Kao glavnog krivca za kriminal u privatizaciji optužuje se HDZ, a kao jedan od istaknutijih clanaka, u kojem se vlast optužuje da pogoduje tajkunima, može se izdvojiti Nacionalov clanak kojega prati velika naslovnica „Vlada ce sanirati Dubrovacku banku cak milijardom kuna poreznih obveznika“.358 U clanku se dr. Franju Tudmana proziva da nije spreman kazniti odgovorne za tajni ortacki ugovor u Dubrovackoj banci, te se iznosi zakljucak: „Kad država odluci uložiti u jednu privatnu banku više od 350 milijuna DEM, jasno je da se dogada nešto dramaticno“.359 No vec u iducem broju Nacional pokazuje da dogadanja oko privatizacije nisu jednostavna, te na naslovnici objavljuje: „Najveci tajkuni ucjenjuju Tudmana: ne dobiju li nove kredite, otpustit ce radnike i izazvati socijalni bunt“.360 Kasnije tjednici optužuje i Racanovu koalicijsku vladu (rane 2000-te) za nedostatak odlucnosti da se pokrenuta revizija privatizacije provede do kraja, odnosno da se ponište privatizacije u kojima su ustanovljene nepravilnosti. Naime, državna je revizija 2002. godine provela istragu u 100 poduzeca, te utvrdila da je u njih 80 pretvorba obavljena nezakonito, no zbog zastare nitko nece biti kažnjen niti ce poduzeca biti vracena državi.361 Iako tjednici u prvome desetljecu novoga tisucljeca daju prostora osobama i razmišljanjima koja smatraju da je privatizacija odigrala pozitivnu ulogu u razvoju suvremenog demokratskog hrvatskog društva i da su nezakonite radnje imale zanemariv udio u ukupnoj privatizaciji, nacelno tjednici i dalje ostaju pri stavu da je proces privatizacije bio poguban i za hrvatsko gospodarstvo i za društvo u cjelini jer je gospodarstvo uništio, a društvo pauperizirao. ZAKLJUCAK Provedenim istraživanjem zakljuceno je da su novine (Vjesnik, Vecernji list, Globus i Nacional) samo dijelom utjecale na kreiranje slike javnosti o procesu pretvorbe i privatizacije. Na percepciju dijela javnosti utjecalo je osobno iskustvo 357 Nacional, 8. travnja 1998., str. 8. 358 Nacional, 8. travnja 1998. 359 Nacional, 8. travnja 1998., str. 2–3. 360 Nacional, 15. travnja 1998. 361 Sabor protiv Vlade. Nezakonite pretvorbe iz 1991: više nitko ne može poništiti. Globus, 31. svibnja 2002., str. 10–14. pojedinca iz privatizacije te iskustva njihove rodbine i poznanika. No i novine su imale svoju ulogu u kreiranju javnoga mnijenja, medutim, ta se uloga više sastojala od potvrdivanja ranije donesenog mišljenja o privatizaciji nego od kreiranja nove bilo pozitivnije bilo negativnije slike privatizacije. Tako da se može zakljuciti da su novine uglavnom samo ucvršcivale, odnosno potvrdivale, ranije doneseni sud o privatizaciji. U prvim godinama pripreme i provedbe privatizacije novine su imale više neutralan, cak i pozitivan stav o privatizaciji, ali nakon prvih iskustava privatizacije mijenjaju odnos prema istoj i uglavnom pocinju pisati kriticki, potkrepljujuci to brojnim aferama koje izlaze na vidjelo. Do kraja 2000-ih zadržao se stav u medijima i javnosti kako je privatizacija bila institucionalizirana legalna pljacka društvene (državne) imovine. Željko Oset REGIONALNI VIDIKI V SLOVENSKEM AKADEMSKEM PROSTORU Razmišljanje naslanjam na stališce, da je vsaka regija z ekonomskega vidika v modernem povezanem in globaliziranem svetu premajhna, s kulturnega gledišca pa to nikakor ne velja. Skozi zgodovino so bile konstantno prisotne težnje tako po integraciji kot dezintegraciji, torej iskanju ustrezne oblike družbene ureditve na ravni skupnosti. V osemdesetih in devetdesetih letih se je ob razpravi o izzivih globalizacije izoblikovala krilatica: razmišljaj globalno, deluj lokalno. Ceprav gre za izvotljeno puhlico, skriva pomembno bistvo: razpetost med obcutkom o povezanosti in integriranosti sveta na eni strani in lokalnim okoljem, v katerem živimo, delujemo. Kljub temu obcutku povezanosti, zmanjševanju ovir za sodelovanje, potovanje in povezovanje, smo posamezniki v prvi vrsti še zmerajvpeti v lokalno okolje. Še bolj kot za posameznika to velja za institucije za širjenje in proizvajanje (novega) znanja, ki so v skladu z moderno paradigmo o skladnem razvoju zavezane k izpolnjevanju dolocenih prostorskih ciljev. Zavezane so uresnicitvi cilja Evropske unije, sprejetega leta 2006 na konferenci ministrov EU, pristojnih za podrocje regionalne politike – to je povecanju blaginje.362 362 Sedlacek, Regionalni razvoj, str. 47. Obstaja vec razlag pojma znánost, katerih skupni imenovalec je opredelitev, da je znanost sistematicna spoznavna dejavnost posameznikov ali skupin ljudi, ki rezultira v znanstvenih teorijah. Srž je torej v metodološkem pristopu za pridobivanje (novega) znanja, ki je neodvisen, preverljiv in ponovljiv.363 Obstajajo seveda razlikovanja v opredelitvah pojma, saj nekatere teorije statusa znanosti ne priznavajo družboslovju in humanistiki zaradi neizpolnjevanja kriterija ponovljivosti eksperimenta. Posredno se s tem namiguje, da mora biti ob upoštevanju enakih pogojev in metodologije rezultat eksperimenta enak ne glede na geografsko širino in dolžino. Pri humanistiki in družboslovju pa zaradi drugega predmeta proucevanja, (žive) družbe in intelektualne prtljage, velja ravno obratno. Kljub temu pa naravoslovje in humanistika, dve kulturi, kot ju je poimenoval Charles Percy Snow, vplivata na socialno okolje, v katerega sta vtkani, preko znanstvenikov in znanstvenih institucij.364 Moderna znanost se je razvila v okviru univerz in visokih šol, ki so se jim v 19. in še bolj v 20. stoletju pridružili raziskovalni oddelki v podjetjih. Univerze so bile v dobi moderne izjemno pomemben element kulturne ponudbe mesta, kriterij, ki je razlikoval med mesti in velikimi urbaniziranimi središci. Prav tako so utrjevale mešcansko samopodobo naprednosti, vero v linearni znanstveni napredek, nekriticno vero v znanost in še bolj v znanstvenike, ki so postali moderna laicna božanstva, ki premikajo meje cloveškega vedenja in spreminjajo naravo, da olajšujejo življenje najbolj razviti živalski vrsti na Zemlji.365 V postmodernem okolju je ta funkcija znanosti še bolj priostrena, in sicer s povezovanjem razvoja in »uporabnosti« novih tehnologij, zaradi cesar se zabrisuje meja med znanstvenim raziskovanjem in tehnološkim inoviranjem. Od znanosti se pricakuje, da bo bistveno prispevala k družbeni blaginji, od gospodarskodružbene ureditve pa je odvisen modus uresnicitve.366 Univerze so imele v Evropi, tudi v Habsburški monarhiji, pomembno vlogo pri oblikovanju narodne in gospodarske elite tako z izobraževanjem državnih uradnikov kot gospodarstvenikov in raziskovalcev. Nasprotniki zahteve po ustanovitvi slovenske univerze so med drugim poudarjali, da je Ljubljana premajhno mesto, s premalo razvito mestno kulturo, da bi postala univerzitetno mesto.367 To stališce se je v modificirani obliki pojavljalo tudi v Vseuciliški komisiji po razpadu Habsburške monarhije, torej med slovenskimi kulturniki in bodocimi univerzitetnimi profesorji, v obliki nasprotovanja takojšnje ustanovitve (slovenske) univerze v Ljubljani.368 363 Ule, Znanje, znanost in stvarnost, str. 7; prim. Merriam-Webster, http://www.merriam-webster.com/ dictionary/science, 7. 1. 2016; Slovar slovenskega knjižnega jezika, http://bos.zrc-sazu.si/cgi/a03. exe?name=sskj_testa&expression=znanost&hs=1, pridobljeno 7. 1. 2016. 364 Snow, The Two cultures. 365 Stromberger, Stadt-Kultur-Wissenschaft, str. 13–61. 366 Sorcan in Sitar, Znanost, str. 195–196. 367 Polec in Senekovic, Vseuciliški zbornik. 368 ARS, AS 100, š. 1. Po ustanovitvi slovenske univerze v Ljubljani, najvecje slovenske kulturne pridobitve v obdobju Kraljevine SHS/Jugoslavije, jeseni 1919 in s tem po institucionalizaciji slovenske znanosti, so bile v Ljubljani skoncentrirane skoraj vse slovenske znanstvene institucije.369 Ceprav je po drugi svetovni vojni prišlo do poskusa uvajanja raziskovalne politike, ki se je naslanjala na sovjetsko, skladno s katero bi univerza postala prvenstveno pedagoška institucija, akademija znanosti pa bi postala znanstvena institucija z grozdom raziskovalnih inštitutov, in skokovite rasti števila raziskovalnih inštitutov glede na predvojno stanje,370 so bili skoraj vsi raziskovalni oddelki še vedno izkljucno v osrednji Sloveniji. Izven širšega ljubljanskega podrocja so obstajali samo razvojni inštituti v gospodarskih družbah. Prvi poskus »policentricnega razvoja« slovenskega akademskega okolja je bila zamisel o prenosu tehniške fakultete ljubljanske univerze v Maribor neposredno po njeni ustanovitvi. Karel Verstovšek, poverjenik za uk in bogocastje, je ob težavah za pridobitev ustreznih prostorov v Ljubljani predlagal selitev fakultete v mariborsko kadetnico, ki je bila dobro opremljena z ucili in tehnicnimi pripomocki.371 Zaradi gradnje poslopja tehniške fakultete z javno zbranimi sredstvi in grožnje jugoslovanske vlade z okrnitvijo in celo ukinitvijo posameznih fakultet ljubljanske univerze, med drugim tudi tehniške, je ideja zaspala.372 V Mariboru je bila kot skromen nadomestek ustanovljena ljudska univerza (1922). Neuresniceni so ostali predlogi za ustanovitev višje pedagoške šole po vzoru Beograda in Zagreba, trgovske akademije in višje poljedelsko-gozdarske šole in to kljub pospešeni industrializaciji in z njo povezanimi potrebami po strokovno kvalificiranem kadru. Duh casa povzema misel Davorina Žunkovica, zabeležena leta 1921 v Marburger Zeitungu: »Ljubljana naj le ostane mirno univerzitetno mesto, Maribor naj postane glasno, življenja polno trgovsko mesto /…/ mi potrebujemo za bodocnost trgovsko akademijo in višjo poljedelskogozdarsko šolo, torej neke vrste visoko kmetijsko šolo«.373 Mariborcani so vnovic predlagali ustanovitev dveh visokošolskih zavodov v letu 1947 ob pripravi zakona o ljubljanski univerzi. Poudarjali so, da mariborsko gospodarstvo nujno potrebuje vec strokovnjakov, kar je kasneje postala stalnica v njihovih zahtevah. Drug pomemben motiv pa je bil znacaj prestiža, vezanega na tekmo Maribora in Ljubljane, rivalstvo med najmocnejšim slovenskim industrijskim mestom in politicnim, upravnim ter kulturnim središcem, ki se je oplajal z v Mariboru mocno ukoreninjeno štajersko identiteto.374 369 Lukman, Znanost, str. 275, Dolenc, Vprašanje ljubljanske univerze, str. 285–287; prim. Oset: Vogalni kamni, str. 190–192. 370 Gabric, Znanstvena politika, str. 313–318. 371 Bracic, Nastanek in razvoj, str. 248. 372 Vidmar, Zgodovina slovenske univerze, str. 312; prim. Oset: Gradnja kemicnega inštituta, str. 133–137. 373 Bracic, Nastanek in razvoj, str. 248. 374 Bracic, Nastanek in razvoj, str. 248–250, Univerza v Mariboru, str. 573–579, Lazarevic, Maribor v slovenskem prostoru, str. 15–33. Mariborski veljaki so neuspešno predlagali ustanovitev agronomske fakultete, kljub bogati tradiciji kmetijskega šolstva ter geografski povezanosti z najbolj kmetijsko obdarjenim delom Slovenije. Prav tako je bila nekoliko pozneje zavrnjena pobuda za ustanovitev tekstilne fakultete ali višje šole, ceprav je bil Maribor eno najmocnejših središc tekstilne industrije v Jugoslaviji.375 Slovensko gospodarstvo, ki je od sredine petdesetih let raslo skoraj po dvoštevilcnih stopnjah, je potrebovalo usposobljen kader, in to v kratkem casovnem roku.376 Stanje je postalo kriticno zaradi odhoda najbolj kvalificiranih kadrov v republiške upravne in druge ustanove v Ljubljano in Beograd, v obratni smeri pa je prihajalo premalo strokovnega kadra.377 Nova priložnost za ustanavljanje raziskovalnih in visokošolskih oddelkov izven ljubljanskega podrocja se je pojavila v drugi polovici petdesetih let, ob zacetku javne razprave o predlogu splošnega zveznega zakona o visokem šolstvu in po sprejemu Zakona o znanstvenih zavodih. Oba dokumenta sta v Sloveniji napovedala zasnovo dolgorocne slovenske znanstvene politike in reformo visokega šolstva. Oblast, tako na ravni federacije kot republike, je želela urediti vprašanje financiranja raziskovalne dejavnosti, doseci organizacijske spremembe, s katerimi bi oblast pridobila prevladujoc vpliv na raziskovalne inštitute, ter okrepiti njihovo sodelovanje z gospodarstvom. Z zveznim zakonom o visokem šolstvu in v Sloveniji z Zakonom o Univerzi v Ljubljani pa je želela oblast skrajšati trajanje študija in korenito spremeniti koncept študija oziroma nabor pridobljenih kompetenc in znanj (zmanjšanje teoreticnih vsebin v korist krepitve prakticnih vsebin), pospešiti prehod diplomiranih kadrov v gospodarstvo ter s poglobitvijo družbenega upravljanja okrepiti svoj vpliv na ljubljansko univerzo.378 Nacrtovana reforma visokega šolstva, ki je predvidevala tudi ustanovitev višjih šol, je sprožila razpravo v vodstvu družbenopoliticnih organizacij na ravni mariborskega okraja, zbornice in strokovnih društev. V zelo kratkem casu je bil pripravljen predlog za ustanovitev višje gospodarske šole v Mariboru. V obdobju, ko je predlagana korenita reforma poenotila profesorje ljubljanske univerze, ki so si nasprotovali, je vlada z namenom izvajanja pritiska na te profesorje in na univerzo pokazala naklonjenost do ustanovitve višjih in visokošolskih središc izven Ljubljane. Predsednik slovenske vlade, Boris Kraigher, je tako predlog Trgovske zbornice v Ljubljani, da se v Ljubljani ustanovi višja šola za zunanjo trgovino, odlocno zavrnil z utemeljitvijo, da je »Ljubljana prenatrpana z visokim šolstvom«. Na njegovo pobudo je slovenskega vlada za sedež zavoda dolocila Maribor. Pozneje je slovenska skupšcina sicer sprejela zakon o ustanovitvi višje 375 Kresal, Mariborska tekstilna industrija, str. 257–287. 376 Sedlacek, Regionalni razvoj, str. 177–178. 377 Bracic, Nastanek in razvoj, str. 248. 378 Gabric, Socialisticna kulturna revolucija, str. 251–254. komercialne šole brez dolocila o sedežu zavoda. Slovenska vlada se je odlocila za Maribor, kar je bilo v skladu s smernicami resolucije o izobraževanju strokovnih kadrov in zamislijo predsednika vlade, da predstavljata Višja komercialna šola in Višja tehniška šola »zametek bodoce nove univerze«. Bolj nadrobno je strategijo slovenske vlade predstavil Vladko Majhen, ki je ob sprejemanju zakona o Višji tehniški šoli v Mariboru jeseni 1959 v slovenski skupšcini povedal: »Ustanavljanje višjih šol zunaj Ljubljane je v skladu z našo splošno prosvetno politiko in dekoncentracijo višjega šolstva in univerze. Vse nadaljnje izobraževalne ustanove moramo smotrno razporejati po vsej republiki. Izvršni svet sodi, da lahko višja komercialna in višja tehnicna šola v Mariboru v najkrajšem casu prerasteta v visoki šoli ali pa v fakulteti kot prva zametka nove in samostojne univerze v Mariboru.«379 Uspehi so spodbudili mariborski okrajni ljudski odbor k pripravi elaborata o razvoju visokega šolstva v Mariboru, v katerem je bila predlagana še ustanovitev višje agronomske šole, višje pravne šole, medicinske fakultete, pedagoške akademije in višje dentisticne šole. Ustanovljena je bila komisija, ki se je delila na podkomisije za posamezne zavode in je imela nalogo priprave študije o izvedljivosti ustanovitve. Slovenska vlada, kot že omenjeno, je podpirala ustanavljanje višjih šol v skladu s pricakovanimi potrebami, ki so bile opredeljene v resoluciji zvezne skupšcine o izobraževanju strokovnih kadrov iz leta 1960, vendar pa je istocasno zahtevala, da mariborski okrajni ljudski odbor zagotovi del sredstev za delovanje posameznih višjih šol.380 Drug motiv slovenske vlade za ustanavljanje višjih šol, predvsem v Mariboru, pa je bil izvajanje pritiska na ljubljansko univerzo, kjer so profesorji nasprotovali predlagani reformi visokega šolstva.381 Zadnji uspeh za Mariborcane je bila združitev višješolskih institucij v Združenje visokošolskih zavodov v Mariboru. Prvi predlog za preoblikovanje je marca 1961 slovenska vlada sicer zavrnila, ker je bilo nerešeno vprašanje financiranja, zato je naložila predlagatelju, Okrajnemu ljudskemu odboru Maribor, da pripravi konkreten predlog in v njem predvsem ustrezno razreši vprašanje financiranja. Vlada je sprejela stališce, da se predlagatelj ne more »postaviti na stališce, da mora ljudska republika v celoti financirati tak zavod ali združenje zato, ker ga je ustanovila, ceprav na predlog okraja.«382 Pozneje je bilo preoblikovanje izvedeno, vendar je vlada s pogojevanjem financnega prispevka predlagatelja, lokalne politicne oblasti, omejila nove pobude za ustanovitev višješolskih zavodov. Še bolj jasno se je do problematike, tudi v vsebinskem oziru, opredelila februarja 1962, ko je sprejela stališce, da je 379 Bracic, Nastanek in razvoj, str. 249. 380 Ibidem, str. 250. 381 Grafenauer, Življenje univerze, str. 149–150. 382 ARS, AS 223, š. 308, Zapisnik 71. seje IS LRS (14. 3. 1961). »potrebna velika previdnost pri ustanavljanju novih visokošolskih zavodov«.383 Za diplomante mariborskih višjih šol je bilo leta 1963 pomembno noveliranje visokošolskega zakona, ki jim je omogocalo nadaljevanje študija na drugi stopnji fakultete.384 Nenaklonjenost novoustanovljenim višješolskim institucijam se je jasneje in javno pokazala ob izvajanju gospodarske reforme in ob pripravi novega zakona o visokem šolstvu v drugi polovici šestdesetih let. Predstavniki mariborskega združenja so bili nad neugodnimi sodbami (študij na višjih šolah kot »koncesija primitivnosti«) zgroženi. V njih so prepoznali interes za odpravo mariborskega šolstva na terciarni stopnji. S politicno akcijo, tudi z upoštevanjem zahtev po strožjih kriterijih za habilitacijo in vzgojo lastnega kadra, jim je uspelo doseci spremembo predloga zakona o visokem šolstvu, ki je bil sprejet 1969.385 Navedeni zakon je omogocil njihov nadaljnji obstoj pod pogojem, da skupšcina SRS izglasuje spremembo ustanovnih aktov oziroma jih dopolni z dolocilom, da so višje šole institucije, v katerih se izvaja znanstvenoraziskovalno delo. Vladimir Bracic je v prizadevanjih za odvzem te pravice, bistvene za znacaj in razvoj institucionalne znanstvene sredine, prepoznal prikrito težnjo za onemogocanje razvoja »višjih šol v Mariboru v njihovi graditvi nove samostojne univerze«. Višje šole pa so se, za razliko od ostalih višjih šol v drugih slovenskih krajih, po pridobitvi omenjenega statusa v skladu z visokošolskim zakonom statusno preoblikovale v visoke šole. Pricele so s pripravo srednjerocne strategije do leta 1975 in dolgorocne do leta 1985. Cilj obeh je bilo statusno preoblikovanje združenja v univerzo.386 Preoblikovanje višjih v visoke šole je v letu 1972 sprožilo razpravo o preoblikovanju zavoda v univerzo. V razpravi, ki so jo objavili Naši razgledi novem- bra 1972, so bila zastopana raznorodna stališca, ki so bila vecinoma naklonjena ustanovitvi univerze. Ceprav je bila tema ustanovitev nove univerze, se je jedro utemeljitev navezovalo na sistemske težave ljubljanske univerze, od njene velikosti in organiziranosti do socialne in regionalne nedostopnosti študija. Skupni imenovalec je bila ocena o porastu števila študentov, ki jih ljubljanska univerza ne bo zmogla izobraziti, vsaj ne v obstojecih pogojih in razmerah. Reforma visokega šolstva, ob upoštevanju pogojev in projekcij, je bila zato oznacena za nujno. Za razliko od druge polovice petdesetih je bil tokrat regionalni vidik jasneje izražen. Vezan je bil na takrat zamišljeno politicno strategijo policentricnega razvoja in širšo politicno agendo o dostopnosti šolanja vsem obcanom.387 383 ARS, AS 223, š. 308, Zapisnik 89. seje IS LRS (23. 2. 1962). 384 Gabric, Univerza v Mariboru, str. 55. 385 Gabric, Univerza v Mariboru , str. 55–56, Bracic, Nastanek in razvoj, str. 252. 386 Bracic, Nastanek in razvoj, str. 252–255. 387 Univerza v Mariboru, str. 573–579. Nov Zakon o visokem šolstvu iz leta 1975, ki je temeljil na upoštevanju samoupravnih interesov in konceptu samoupravljanja, je dolocal, da lahko clanica univerze poleg fakultete postane tudi visoka šola. S tem je bila odstranjena ovira za ustanovitev univerze, ki je bila ustanovljena 18. septembra 1975 s podpisom samoupravnega sporazuma med visokimi šolami clanicami Združenja visokošolskih zavodov v Mariboru.388 Vzporejanje reforme študija na ljubljanski univerzi konec petdesetih let in istocasnega ustanavljanja vrste višjih šol, v najvecjem številu v Mariboru, je predstavljalo slabo popotnico za sodelovanje, sploh ker so na višjih šolah pristali na nove smernice: koncept inverzije ucnih programov, ki je predvideval zmanjšanje teoreticnih vsebin na zacetku študija na raven, ki je bila potrebna za razumevanje strokovnih vprašanj, vec teoreticnih vsebin pa šele v višjih semestrih oziroma na drugi in tretji stopnji. Diplomanti novoustanovljenih višjih šol so lahko študij na ljubljanski univerzi nadaljevali tudi brez opravljenih dodatnih izpitov.389 Do podobnih ocitkov je prišlo na zacetku 90. let, ko je mariborska univerza pristala na izhodišca za reformo slovenskega visokega šolstva, ki jih je pripravila slovenska vlada.390 Predstavniki mariborskega visokega šolstva so vseskozi poudarjali pomen dekoncentracije za regionalni, skladnejši in predvsem hitrejši razvoj Slovenije, saj naj bi (centralisticni) sistem odlocanja, v katerem so lokalno samoupravne skupnosti izvrševalke sklepov nadrejenih organov, med drugim odkrito favoriziral ljubljansko univerzo. Zadržanost slovenske vlade do ustanovitve drugega visokošolskega središca, vezano tudi na mariborsko-ljubljansko rivalstvo, je bilo cutiti še desetletja pozneje. Leta 1991 jo je ubesedil Alojz Križman, rektor mariborske univerze, v intervjuju s pomenljivim naslovom »Ljubljanska univerza ima slabo vest«. Križman, ki je marca 1991 protestno odstopil, je opozoril na prevladujoc vpliv ljubljanske univerze pri pripravi novega zakona o visokem šolstvu, zaradi cesar so se odnosi med obema univerza ponovno zaostrili. Križman se je pritoževal, da ljubljanska univerza umika soglasje za že dogovorjene rešitve, minister pa naj bi popušcal ljubljanski univerzi. Po drugi strani pa se je na ljubljanski univerzi spet oblikovalo stališce, da oblast vnovic, podobno kot konec petdesetih let ob reformi visokega šolstva, izrablja mariborsko univerzo in njeno pripravljenost za upoštevanje vladnih stališc za pritisk na reformiranje ljubljanske univerze.391 Za mariborskega rektorja je bila priprava reforme visokega šolstva dolgotrajen postopek, ki je ob zapletanju postal iracionalen in je imel negativen vpliv na 388 Gabric, Univerza, str. 56.389 Grafenauer, Življenje univerze, str. 148–149. 390 Prim. Požar in Urh, Dr. Alojz Križman, str. 26. 391 Ibidem. mariborsko univerzo. Zanj je bilo nesmiselno, da se 20 do 30 sodelavcev univerze, ki so sodelovali pri reformi, dnevno vozi v Ljubljano. Postopek naj bi se izrodil v nekonstruktivno sestankovanje, ki je za povrhu potekalo v Ljubljani, v centru, kjer so o vsem odloca. Kot je povedal Križman: »[S]mo pa še toliko bolj jezni, ker so vse komisije v Ljubljani in za vsako stvar je treba v Ljubljano in to je zgubljen dan in dodatni stroški. /…/ Ljudje nocejo vec hoditi na sestanke in pravijo, saj se ne moremo nic zmeniti.«392 Druga faza širitve mreže slovenskih visokošolskih središc je potekala v devetdesetih letih, po sprejemu Zakona o visokem šolstvu (december 1993) in posebej Nacionalnega raziskovalnega programa (januar 1995). Oba dokumenta sta slonela na izhodišcih razprav o razvoju slovenske znanosti, zapisanih v dolgorocni strategiji za obdobje 1985–2000 in srednjerocni strategiji 1985–1990. Posebej pomembni sta bili ugotovitvi o potrebi po modernizaciji in tekmovanju med raziskovalnimi timi, pri cemer je bilo mišljeno na ravni Jugoslavije.393 Za razliko od prejšnjih dokumentov, ki so govorili predvsem o internacionalizaciji slovenske znanosti kot kriteriju za znanstveno odlicnost, je ta dolocal, da se vzpostavi vec znanstvenoraziskovalnih središc, ki bodo med sabo tekmovala. Pri tem je bilo tekmovanje med raziskovalnimi timi seveda prvenstveno mišljeno na podrocju naravoslovja in tehnologije.394 Že ob sprejemu omenjenega paketa so bili ustanovljeni prvi visokošolski zavodi »po regionalnem kljucu«, tovrstne težnje pa so se okrepile po sprejemu Zakona o skladnem regionalnem razvoju leta 1999, ki je predstavljal podlago za leta 2003 sprejeto strategijo o skladnem razvoju visokega šolstva na celotnem ozemlju Republike Slovenije. Državni zbor Republike Slovenije je v skladu z njo ustanovil kot javne zavode Univerzo na Primorskem in vrsto fakultet. Ustanovljeni so bili naslednji zavodi: Univerza na Primorskem v Kopru, Fakulteta za matematiko, naravoslovje in informacijske tehnologije v Kopru (clanica Univerze na Primorskem), Fakulteta za naravoslovje in matematiko v Mariboru (clanica Univerze v Mariboru), Fakulteta za turizem s sedežem v Brežicah (UM), Fakulteta za logistiko v Ljubljani (UM), Ustanovitev Medicinske Fakultete s sedežem v Mariboru (UM), Fakulteta za varnostne vede v Ljubljani (Univerza v Ljubljani), Fakulteta za energetiko v Brežicah (Univerza v Mariboru), Fakulteta za informacijske študije v Novem mestu (Univerza na Primorskem v Kopru).395 392 Ibidem. 393 Uradni list RS, št. 8/95. 394 Ibidem. 395 Elaborat za ustanovitev Univerze na Gorenjskem, dostopno na: http://www.lex-localis.info/ files/d2c16e3c-7ad4-4563-bf33-ceb153c9c137/634521279420000000_14.%20Ustanovitev%20 Univerze%20na%20Gorenjskem-%20elaborat.pdf, 17. 1. 2016. Vecje število novih samostojnih visokošolskih zavodov je nastalo po letu 2006, ko je prišlo do sprememb v financiranju visokošolskega sistema in znanstvenoraziskovalne dejavnosti. Vlada je bila takrat zelo naklonjena zasebni gospodarski pobudi in investicijam, pri cemer se je sklicevala na splošne evropske trende, denimo na Avstrijo.396 Njeno politiko je nadaljevala vlada z drugega politicnega pola, ki je v nacionalnem programu Drzna Slovenija. Slovenija: družba znanja – Nacionalni program visokega šolstva 2011–2020 nadaljevala s tem trendom deregulacije, diverzifikacije, fleksibilizacije.397 Kot je zapisano v resoluciji o nacionalnem programu visokega šolstva za obdobje 2007–2010, je namen odpiranja visokošolskega prostora možnost za nastanek ali prihod novih manjših kakovostnih zasebnih univerz predvsem iz Evropske unije. Povecanje števila visokošolskih zavodov naj bi povecalo konkurenco med študijskimi programi in s tem vplivalo na njihovo kakovost. V sklopu nacrta gospodarskih in socialnih reform za povecanje blaginje Slovenije sta bila predvidena postopna širitev mreže visokošolskih zavodov in povecanje števila zasebnih državnih in zasebnih univerz na 7 do 10. Najprej naj bi se mreža razširila regionalno s podporo dejavnostim posameznih regij in tamkajšnjega gospodarstva. Povezovanje obstojecih izobraževalnih in razvojnih enot naj bi vodilo k ustanavljanju visokošolskih in inovacijskih središc v regiji, kar bi podpiralo lokalno gospodarstvo. Središca bi izvajala raziskovalno-razvojne projekte, ki lahko pripomorejo k razvoju tehnološke ravni in napredku regije. Regionalna visokošolska in inovacijska središca naj bi z organsko širitvijo visokošolskih središc, inovacijskimi centri, tehnološkimi inkubatorji in lokalnimi podružnicnimi programi vecjih univerz ter z ustanovitvijo oziroma širitvijo svoje dejavnosti v regionalna središca izkoristila gospodarsko zanimanje za potrebe po kadrih v pedagoškem in študijskem smislu (zmanjševanje števila študentov). Nacrtovano je bilo, da se bodo iz teh središc razvile univerze, ki bi bile specializirane ter mocno raziskovalno usmerjene, od katerih naj bi bila vsaj polovica zasebnih.398 In to je žarišce (medijskega) spora, ki spremlja regionalizacijo slovenske znanosti. Ce omenim stališce Rastka Mocnika, profesorja z ljubljanske univerze, je najvidnejši ucinek visokošolske politike pospešeno množenje zavodov z majhnim številom študijskih programov. Po njegovem mnenju z novimi zavodi ne nastajajo ustrezna akademska okolja, kot to zagotavljajo pobudniki ustanovitve zavodov, v 396 Resolucija o nacionalnem programu visokega šolstva Republike Slovenije 2007–2010, dostopno na: https://www.uni-lj.si/mma/20070118RNPVS/2013070110010162, 15. 1. 2016. 397 Nacionalni program visokega šolstva 2011–2020 ter Raziskovalna in inovacijska strategija Slovenije 2011–2020, dostopno na: http://www.drznaslovenija.mvzt.gov.si/, 15. 1. 2016. 398 Resolucija o nacionalnem programu visokega šolstva Republike Slovenije 2007–2010, dostopno na: https://www.uni-lj.si/mma/20070118RNPVS/2013070110010162, 15. 1. 2016. katerih bi lahko potekal dialog med razlicnimi teoretskimi paradigmami in novimi koncepti. Ne omogocajo ne teoretskih niti akademskih praks, ne vzpostavljajo pluralisticnega teoretskega prostora, kjer bi se lahko kriticno soocale razlicne teoretske problematike. Novi zavodi naj bi bili po njegovem mnenju »naprave za prenašanje teoreticne ucenosti, aparati za reprodukcijo znanja«.399 *** Univerza v Novi Gorici je oktobra 2015 praznovala 20. obletnico ustanovitve oziroma ustanovitve njene predhodnice Fakultete za znanosti o okolju, sama univerza je bila ustanovljena marca 2006.400 Zato smo se odlocili, da v sklopu Tedna Univerze v Novi Gorici 2015 organiziramo mednarodni posvet o regionalnih vidikih. Univerza, ki je umešcena na zahodni rob slovenskega etnicnega ozemlja in jo je soustanovila lokalna skupnost (danes sta ustanovitelja iz vrst lokalnih skupnosti Mestna obcina Nova Gorica in Obcina Ajdovšcina), je primerna iztocnica za predstavitev regionalnih vidikov v slovenskem akademskem prostoru v obdobju zadnjih dvajsetih let, ko je prišlo do skokovite rasti števila visokošolskih zavodov, vecinoma izven do takrat obstojecih univerzitetnih mest, Ljubljane in Maribora. Povezana je tudi z reformiranjem visokošolskega sistema, kljucno pa je vprašanje izvajanje javne službe, tako glede oblike njenega financiranja (iz javnih sredstev) kot tudi jezika poucevanja. Ustanovitev Fakultete za znanosti o okolju je povezana z reformo podiplomskega študija oziroma s poskusom ustanovitve tehniške fakultete ali univerze s strani Instituta Jožef Stefan. Obstaja zgodovina napetih odnosov med ljubljansko univerzo in raziskovalnimi inštituti pri izvajanju podiplomskega študija, predvsem pri sodelovanju raziskovalcev z inštitutov v študijskem procesu. Sodelovanje med fakultetami (ljubljanske univerze) in raziskovalnimi inštituti je bilo sicer razlicno, vendar je mogoce podati splošno oceno, da so se raziskovalci z raziskovalnih inštitutov pocutili odrinjene od pedagoškega procesa.401 V raziskovalnih inštitutih je bila na zacetku devetdesetih let mocno prisotna želja, da bi lahko inštituti izvajali podiplomski študij. Pri tem so se naslanjali na izvajanje podiplomskega študija na inštitutih SAZU v obdobju 1949–1956.402 Ljubljanska in mariborska univerza sta bili naklonjeni sodelovanju pod pogojem, da bi diplomo lahko podelila samo univerza ali fakulteta. Raziskovalni inštitut bi (p)ostal samo partner, v okviru katerega bi fizicno potekalo raziskovalno delo, 399 Mocnik, Konec univerze, str. 227–234. 400 Leban, 20. obletnica, str. 5–7. 401 Požar in Urh, Dr. Alojz Križman, str. 26. 402 Oset, Kemicni inštitut, str. 201–204. usposabljanje. Kljub uspehu univerzitetnega lobija ob sprejemanju visokošolskega zakona pa se inštitutski lobi z Institutom Jožefa Stefana na celu ni dal. V Nacionalni raziskovalni program so kot rešitev za uspešno implementacijo strategije uspeli vkljuciti usposabljanje študentov na novoustanovljenih institucijah, tako visokih strokovnih šolah kot novih visokošolskih zavodih. S tem je bil prekoracen Rubikon. Na IJS so želeli zasnovati mednarodno primerljiv podiplomski program, v katerega bi bili vkljuceni tuji študenti in ki bi se izvajal tudi s tujimi predavatelji. Velika ovira za realizacijo ideje je bilo dolocilo v visokošolskem zakonu – »Ucni jezik je slovenski«. Zakon je dolocal, da je izvajanje visokošolskih programov v slovenšcini, z doloceni izjemami, bistven del za izvajanje javne službe ter s tem za upravicenost do javnih sredstev. Zakon je sicer restriktivno omogocal izvajanje delov programa v tujem jeziku, vendar pa je bila zakonska dikcija dvoumna (»deli študijskih programov«; »vecje število študijskih programov«),403 kar je povzrocalo mnogo slabe volje. Na IJS so sprva razmišljali o ustanovitvi novega zavoda, tehniške univerze ali tehniške fakultete s sedežem v Ljubljani, na katerem bi se izvajali mednarodni primerljivi visokošolski programi na podiplomski stopnji. Zaradi nedorecenega statusa izvajanja javne službe, ki je omejevala izvajanje visokošolskih programov v tujem jeziku, in s tem povezanega financiranja programov, so na IJS iskali partnerja v lokalni skupnosti. Leta 1994 sprejeti Zakon o lokalni skupnosti, ki je dolocal njene pristojnosti na kulturnem in izobraževalnem podrocju, je napovedoval izgradnjo druge ravni lokalne skupnosti, regij, pokrajin, ki bodo prevzele naloge na kulturnem, izobraževalnem in še katerem podrocju. Po mnenju rektorja Univerze v Novi Gorici Danila Zavrtanika so pokrajine lahko rešitev za slovensko visoko šolstvo predvsem na podrocju financiranja študijskih programov in nabora programov, ki jih lokalno okolje potrebuje. Visoko šolstvo je po njegovi oceni »draga zadeva, zato država želi pritegniti nove financerje, obcine novih obveznosti ne zmorejo, zato bi bila ustanovitev pokrajin v tem oziru dobrodošla«.404 Predhodnica Univerze v Novi Gorici, Fakulteta za znanosti o okolju, je bila ustanovljena 24. septembra 1995 s soglasjem Sveta za visoko šolstvo Republike Slovenije. Fakulteta, prva mednarodna podiplomska šola v Sloveniji, ki sta jo ustanovila Mestna obcina Nova Gorica in Institut Jožef Stefan, je pricela delovati v študijskem letu 1995/1996. Po ustanovitvi Laboratorija za astrofiziko osnovnih delcev v letu 1996, Visoke šole za znanosti o okolju in Visoke poslovno-tehniške šole v letu 1998 se je fakulteta preoblikovala v Politehniko.405 403 Resolucija o nacionalnem programu visokega šolstva Republike Slovenije 2007–2010, dostopno na: https://www.uni-lj.si/mma/20070118RNPVS/2013070110010162, 15. 1. 2016. 404 Pogovor Danilom Zavrtanikom, 13. januar 2016. 405 Jan et al., Slovenistika, str. 5–6, Leban, 20. obletnica, str. 5–7. Ob nadaljnji institucionalni rasti in krepitvi notranje organiziranosti se je vodstvo Politehnike ob napovedani pripravi nacionalnega programa visokega šolstva, ki je želel ustvariti enoten visokošolski in raziskovalni prostor v Sloveniji ter spodbuditi visokošolske zavode pri sodelovanju z gospodarstvom v (lokalnem) okolju, odlocilo za preoblikovanje v univerzo. Svet za visoko šolstvo Republike Slovenije je 17. marca 2006 ugodno rešil vlogo za spremembo statusa Politehnike v univerzo, s cimer je nastala prva slovenska zasebna univerza, Univerza v Novi Gorici.406 Vprašanje financiranja je konstanta reformnega diskurza v visokem šolstvu v Sloveniji v zadnjih sedmih desetletjih. Druga stalnica, ki pa je bolj latentno prisotna, je vprašanje miljeja, kriticne mase in tradicije za uspešno delovanje visokošolskega zavoda. Izhaja iz zgodovinske izkušnje na zacetku dobe moderne znanosti, da je (pred)pogoj za uspešno delovanje visokošolskega zavoda nujno kvalitetno in kulturno raznovrstno zunanje okolje. V današnjem casu, informacijski dobi, je milje še vedno izjemno pomemben, vendar je mogoce pridobiti dobre sogovornike in sodelavce tudi iz vasi na drugem koncu planeta. 406 Ibidem. VIRI IN LITERATURA ARHIVSKI VIRI ARS – Arhiv Republike Slovenije AS 100 – Vseuciliška komisija pri Deželni vladi za Slovenijo AS 223 – Vlada Republike Slovenije Banka Slovenije ELEKTRONSKI VIRI 90-godišnjica_života_dr.sc._Velimira_Veljka_Rogica, http://www.academia.edu/20198224/90godišnjica_ života_dr.sc._Velimira_Veljka_Rogica_prof._emeritusa_90_Anniversary_of_ Velimir_Veljko_Rogic_professor_emeritus Pristup Internetu 13. 1. 2016. Analiza sustava zaposlenih u hrvatskom javnom sektoru. Zagreb: Institut za javne financije, 2010. Dostopno na: http://www.nsz.hr/datoteke/09-10/Analiza%20sustava%20 zaposlenih.pdf, 15. 1. 2016. Boas, Taylor C., Gans-Morse, Jordan. Neoliberalism: From New Liberal Philosophy to Anti-Liberal Slogan. Studies in Comparative International Development, 44, 2009, br. 2, str. 137-161, dostopno na: DOI 10.1007/s12116-009-9040-5. Coats, Warren, Škreb, Marko. Deset godina tranzicije: Središnje bankarstvo u srednjoeuropskim i istocnoeuropskim državama (ukljucujuci balticke države). Zagreb: Hrvatska narodna banka, Zagreb, 2002, dostopno na: http://www.hnb.hr/publikac/pregledi/p-012.pdf. Crnkovic, Nikola. Istra – Podrucje genocida i egzodusa 1918.-1955.. Dometi, 8, 1998, str. 147-158. Crony Capitalism Definition. Investopedia. Dostopno na: http://www.investopedia.com/ terms/c/cronycapitalism.asp#ixzz3z5qu6sG0. Dijanovic, Davor. Razgovor s dr. sc. Lukom Popovom. Portal Hrvatskoga kulturnog vijeca. 25. 8. 2014., dostopno na: http://www.hkv.hr/razgovori/18245-dr-sc-luka-popov-trebanam- hrvatska-margaret-thatcher.html. Dokumentacijsko-knjižnicni oddelek Državnega zbora RS. Dobesedni zapis 13. seje I. mandata DZ z dne 9. 11. 1993, dostopno na: http://www.dz-rs.si. EBRD Transition Report 2008, dostopno na: http://www.ebrd.com/downloads/research/ transition/TR08.pdf. Elaborat za ustanovitev Univerze na Gorenjskem, http://www.lex-localis.info/files/ d2c16e3c-7ad4-4563-bf33-ceb153c9c137/634521279420000000_14.%20Ustanovitev%20 Univerze%20na%20Gorenjskem-%20elaborat.pdf, 17. 1. 2016. Hren, Barbara. Konec mita o Sloveniji kot zmagovalki tranzicije, Dnevnik - V objektivu., 23. 4. 2011, dostopno na: https://www.dnevnik.si/1042440360, (20. 3. 2016). Hrvatska u brojkama 2015. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2015, dostopno na http://www.dzs.hr/. Jessop, Bob. The State and the Contradictions of the Knowledge-Driven Economy, 2000, dostopno na http://www.sristi.org/material/mdpipr2003/MDPIPR2003CD/M15%20 Bob%20Jessop%20The.htm. Korisnici mirovina i prosjecne mirovine u sijecnju 2016. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, dostopno na: http://www.mirovinsko.hr/UserDocsImages/korisnici%20 mirovine%202016/km1za12.pdf. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Hrvatska enciklopedija, dostopno na http://www. enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28841, 25. 2. 2016. Merriam-Webste, http://www.merriam-webster.com/dictionary/science, 7. 1. 2016. Miller, Terry, Kim, Anthony B.. 2016 Index of Economic Freedom. Washington DC: The Heritage Foundation and Dow Jones & Company, Inc, 2016, dostopno na http://www. heritage.org/index/pdf/2016/book/index_2016.pdf. Nacionalni program visokega šolstva 2011–2020 ter Raziskovalna in inovacijska strategija Slovenije 2011–2020, http://www.drznaslovenija.mvzt.gov.si/, 15. 1. 2016. Petkovic, Vladimir. Tranzicija u Srbiji – Osam godina reforme, str. 17-18. Leskovac: Srpski ekonomski forum, 2008, dostopno na http://www.sef.rs/wp-content/uploads/ tranzicija_u_srbiji_osam_godina_kasnije_vladimir_petkovic.pdf. Popov, Luka. Što je neoliberalni kapitalizam? Katkapital, 5. 4. 2014, dostopno na: http:// katkapital.com/sto-je-neoliberalni-kapitalizam/. Poslovanje javnih poduzeca: Skup u organizaciji Lipe-udruge poreznih obveznika, 5. ožujak 2015. www.manjiporezi.hr/wp-content/.../Prezentacija_Lipa_5_3_2015.pptx. Program ukrepov aktivne politike zaposlovanja za obdobje 2007–2013, dostopno na http://www.mddsz.gov.si/fileadmin/mddsz.gov.si/pageuploads/dokumenti__pdf/ apz_2007_2013.pdf Researchgate. 2008, dostopno na: https://www.researchgate.net/publication/244564223_ Political_Culture_Socio-Cultural_Values_and_Democratic_Consolidation_in_Croatia. Resolucija o nacionalnem programu visokega šolstva Republike Slovenije 2007–2010, https://www.uni-lj.si/mma/20070118RNPVS/2013070110010162, 15. 1. 2016. Slovar slovenskega knjižnega jezika, http://bos.zrc-sazu.si/cgi/a03.exe?name=sskj_ testa&expression=znanost&hs=1, pridobljeno 7. 1. 2016. Stanojevic, Miroslav. The Europeanisation of Slovenian Corporatism. V: IREC 2010. Oslo: Fafo, 2010, dostopno na http://www.fafo.no/irec/papers/miroslavStanojevic.pdf. Statisticni urad RS, http://www.stat.si/statweb. Triplex Confinium: Hrvatska višegranicja u euromediteranskom kontekstu; dostopno na http://www.ffzg.unizg.hr/pov/zavod/triplex/homepagetch.htm, 6. 12. 2015. Uradni list Uradni list RS, št. 8/95, dostopno na: http://www.pisrs.si/Pis.web/ pregledPredpisa?id=ODRE838, 17. 1. 2016. Younkins, Edward. The Conceptual Foundations of Democratic Capitalism. The Social Critic, 1998. http://www.quebecoislibre.org/younkins16.htm. Zakon o pretvorbi društvenih poduzeca. Narodne novine, 19/1991, 23. 4. 1991. http:// narodne-novine.nn.hr/default.aspx. Zaposleni prema djelatnostima u prosincu 2015. Državni zavod za statistiku, 29. sijecnja 2016. http://www.dzs.hr/. CASOPISI Globus, 1990–2010 Nacional, 1995–2010 Naši razlgedi, 1972 Vecernji list, 1990–2010 Vjesnik, 1990–2010 LITERATURA Abrams, Philip. Notes on the difficulty of studying the state. Journal of Historical Sociology, 1, (1977) 1988, št. 1, str. 58–89. Agh, Attila. Parlamenti v vzhodni in srednji Evropi – deset let kasneje. V: Krašovec, Tatjana (ur.). Razvoj slovenskega parlamentarizma: kolokvij ob 10. obletnici parlamentarizma v Sloveniji: zbornik referatov, koreferatov in razprav. Ljubljana: Državni zbor Republike Slovenije, 2000, str. 11–25. Ahrens, Geert-Hinrich. Diplomacy on the Edge – Containment of the Ethnic Conflict and the Minorities Working Group of the Conferences on Yugoslavia. Washington-Baltimore: Woodrow Wilson Center Press-The Johns Hopkins University Press, 2007, str. 261. Allcock, B. John. Explaining Yugoslavia. London: Hurst & Comapany, 2000. Amable, Bruno. Morals and politics in the ideology of neo-liberalism, Socioeconomic Review, 9, 2011, št. 1, str. 3–30. Anderson, Benedict. Nacija zamišljena zajednica. Zagreb: Školska knjiga, 1990. Antic, Miljenko, Vlahovec, Jadranka. Was communism better?: A Comparison of Economic and Social Development of Croatia, Bulgaria, Hungary, Poland and Romania. Anali Hrvatskog politološkog društva, 7, 2010, str. 51-72. Arrighi, Giovanni. Dolgo dvajseto stoletje. Kapitalizem, denar in moc. Ljubljana: Sophia, 2009. Babic, Blaž. Vzpostavitev parlamentarizma v polnem pomenu besede: »Parlamentarna demokracija vraca udarec«. V: Krašovec, Tatjana (ur.), Pristavec Đogic, Mojca (ur.). Prihodnost parlamentarne demokracije: Zbornik strokovnega srecanja ob 20. obletnici prvih vecstrankarskih volitev. Ljubljana, Državni zbor Republike Slovenije, 2010, str. 48–58. Banac, Ivo. Glavni pravci hrvatske povijesti u dvadesetom stoljecu. Feldman, Andrea (ur.). Liberalna misao u Hrvatskoj: prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeca. Zagreb: Friedrich Naumann Stiftung, 2000. Banac, Ivo. The politics of national homogeneity. Blitz, K. Brad (ed.). War and Change in the Balkans: Nationalism, Conflict and Cooperation. New York: Cambridge University Press, 2006, p. 30. Banáš, Jozef. Idioti v politike. Bratislava: Ikar, 2010. Banovac, Boris. Društvena pripadnost, identitet, teritorij – Sociološko istraživanje regionalne pripadnosti u Istri. Rijeka, Pravni fakultet Sveucilišta u Istri, 1998, str. 230. Banovac, Boris. Etnicnost i regionalizam u Istri. Migracijske teme, 1996, br. 12, str. 268. Bauman, Zygmunt. The Individualized Society. Cambridge: Polity Press, 2001. Beck, Ulrich. Indvidualization: Institutionalized Individualism and its Social and Political Consequences. Theory, Culture, Society Series. London: Sage, 2002. Bendekovic, Jadranko. Privatizacija u Hrvatskoj. U: Baletic, Zvonimir (ur.). Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Zagreb: Ekonomski institut, 1999, str. 63-80. Bertoša, Miroslav. U znaku plurala: višebrojni i višeslojni identiteti istarski. Manin, Marino (ur.), Dobrovšak, Ljiljana (ur.), Crpic, Gordan (ur.), Blagoni, Robert (ur.). Identitet Istre – ishodišta i perspektive. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2006, str. 19. Bilandžic, Dušan. Osmogodišnji rezultati smjene vlasti i tranzicije u Hrvatskoj. U: Vidovic, Niko (ur.). Hrvatsko gospodarstvo za 21. stoljece: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanoga u Zagrebu 1. srpnja 1999. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 2000, str. 19-27. Bing, Albert. Balkanski‘ i ‚zapadni‘ makijavelizam: Z-4 – diplomacija i/ili oružje. Casopis za suvremenu povijest (Zagreb), 47, 2015, br. 3, str. 485-507. Blace, Ante, Vukosav, Branimir. O regiji i regionalnom pristupu u geografiji. V: Miroševic, Lena (ur.), Graovac Matassi, Vera (ur.), Zbornik radova sa znanstvenog skupa dalmacija uprostoru i vremenu – Što Dalmacija jest, a što nije?. Zadar: Sveucilište u Zadru, 2014, str. 11-20. Blažek, Ladislav, Czech enterprises in the process of transition. Brno: Faculty of Economics and Administration, Masaryk University, 1998. Bockman, Johanna. Markets in the Name of Socialism: The Left-Wing Origins of Neoliberalism. Stanford: Stanford University Press, 2000. Borak, Neven, Lavrac, Vladimir. An outline of the banking regulatory and supervisory system in Slovenia. Green, David (ed.). Petrick, Karl (ed.). Banking and financial stability in Central Europe: integrating transition economies into the European Union. Cheltenham, Northampton (MA): E. Elgar, 2002, str. 106, 109, 113–121. Borak, Neven. Western rules for eastern banking. Green, David (ed.), Petrick, Karl (ed.). Banking and financial stability in Central Europe: integrating transition economies into the European Union. Cheltenham, Northampton (MA): E. Elgar, 2002, str. 177. Botric, Valerija, Ladavac, Jelena, Škuflic, Lorena. Problemi, ostvarenja i perspektive tranzicijskih procesa u zemljama Srednje i Istocne Europe. U: Baletic, Zvonimir (ur.). Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Zagreb: Ekonomski institut, 1999, str. 483-500. Bozóki, András and Simon, Eszter. Hungary since 1989. V: Ramet, Sabrina P. (ur.). Central and Southeast European Politics since 1989. Cambridge: Cambridge University Press, 2010, str. 204–232. Bracic, Vladimir: Nastanek in razvoj visokega šolstva v Ljubljani. Kronika, 31, 1983, št. 2/3, str. 247–256. Brandtstädter, Susanne. Transitional Spaces: Postsocialism as Cultural process, Introduction. Critique of Anthropology, 27, 2007, št. 2, str. 131–145. Brumen, Borut in Rajko Marušic. Uvod v odcaranje tranzicije. V: Brumen, Borut in Rajko Muršic (ur.). Cultural processes and transformations in transition of the Central and Eastern European post-communist countries: Etnološka sticišca 9. Ljubljana: Oddelek za etnologijo in kulturno antropologijo, Filozofska fakulteta, 1999, str. 7–12. Bugajski, Janusz. Ethnic Politics in Eastern Europe: A Guide to Nationality Policies, Organizations and Parties. New York: The Center for Strategic and International Studies, 1995. Burawoy, Michael in Katherine Verdery. Introduction. V: Burawoy, Michael (ur.), Verdery, Katherine (ur.). Uncertain Transition, Ethnographies of Change in the Postsocialist World. Lanham: Rowman&Littlefield, 1999, str. 1–18. Chomsky, Noam, McChesney Waterman, Robert (Potokar, Jure, Rizman, Rudi – prevajalca). Profit pred ljudmi: neoliberalizem in globalna ureditev. Ljubljana: Sanje, 2005. Ciliga, Ante. Sam kroz Europu u ratu (1939-1945). Pula: Udruga dr. Ante Ciliga, Pula, 1998. Cipek, Tihomir. Liberalizam – ideologija slobode. U: Cipek, Tihomir (ur.), Vrandecic, Josip (ur.). Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj. Zagreb: Disput, 2004, str. 11-25. Cvijanovic, Vladimir, Redžepagic, Denis. Od politickog kapitalizma do klijentelistickog kapitalizma. Slucaj Hrvatske. U: Karaman Aksentijevic, Nada (ur.), Drezgic, Saša (ur.), Franciškovic, Ivan (ur.). Zbornik radova sa znanstvenog okruglog stola Gospodarskosocijalni razvitak hrvatskog društva tijekom proteklih 20 godina samostalnosti - uspjesi, zablude i pogreške održanog u Rijeci, 16. prosinca 2011. Rijeka-Zagreb: Ekonomski fakultet- Znanstveno društvo ekonomista, 2011, str. 87-103. Cuckovic, Nevenka. Privatizacija u tranzicijskim zemljama: namjere i stvarnost deset godina kasnije. U: Cengic, Drago (ur.), Rogic, Ivan (ur.). Privatizacija i javnost. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 1999., str. 11-43. Đuric, Dragan, Munjin, B., Španovic, Srdan. Stranke u Hrvatskoj. Zagreb: Radnicke novine, 1990. Darovec, Darko. Nacin gledanja: razdoblje izmedu dva rata – Doba totalitarizma. Istra razliciti pogledi. Pazin: Etnografski muzej Istre, 2002, str. 91. Dobešova, Dana et al.. The Transformation of the Czech Economy. Brno: Masarykova univerzita v Brne/Ekonomicko–spravni fakulta, 2003. Dolenc, Ervin. Vprašanje ljubljanske univerze. V: Jasna Fischer et al. (ur.). Slovenska novejša zgodovina: od programa Zedinjene Slovenije do mednarodnega priznanja Republike Slovenije: 1. knjiga. Ljubljana: Inštitut za novejšo zgodovino-Mladinska knjiga, 2005, str. 285–287. Dota, Franko. Zaraceno porace – Konfliktni i konkurentski narativi o stradanju i iseljavanju Talijana Istre. Zagreb: Srednja Europa, 2010. Doucouliagos, Chris, Ali Ulubasoglu, Mehmet. Economic freedom and economic growth: Does specification make a difference?. European Journal of Political Economy, 22, 2006, str. 60-81. Družic, Ivo. Tržišno restrukturiranje i privatizacija hrvatskoga gospodarstva. U: Družic, Ivo (ur.). Hrvatsko gospodarstvo. Zagreb: Ekonomski fakultet Sveucilišta u Zagrebu, Politicka kultura, 1998, str. 109-134. Dukovski, Darko. Egzodus talijanskog stanovništva iz Istre 1945.-1956.. Casopis za suvremenu povijest (Zagreb), 33, 2001, br. 3, str. 663-667. Dukovski, Darko. Fašizam u Istri. Pula: C.A.S.H., 1998. Dukovski, Darko. Fenomenologija fašizma i antifašizma u Istri. Pazinski memorijal, 25, 2003, str. 85-108. Dumicic, Ksenija, Žmuk, Berislav. Karakteristike korisnika interneta u Hrvatskoj i reprezentativnost internetskih anketa. Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 7, 2009, br. 2, str. 115-140. Dunn, C. Elizabeth. Privatizing Poland, Baby Food, Big Business, and the Remaking of Labor. London: Cornell University Press, 2004. Eyal, Gil. Anti Politics and the spirit of Capitalism: Dissidents, Monetarists, and the Czech Transition to Capitalism. Theory and society, 29, 2000, št. 1, str. 49–92. Fejto, François. Bog, covjek i njegov davao – Razmatranje o zlu i povijesni tijek. Zagreb: Alfa, 2007. Foucault, Michel. Security, Territory, Population: Lectures at the Collčge de France, 1977-78. London: Palgrave Macmillan, 2007. Franicevic, Vojmir. Politicka i moralna ekonomija u prvom desetljecu tranzicije u Hrvatskoj. Politicka misao, 39, 2002., br. 1, str. 3-34. Gabric, Aleš. Socialisticna kulturna revolucija: slovenska kulturna politika 1953–1962. Ljubljana: Cankarjeva založba, 1992. Gabric, Aleš. Univerza v Mariboru. V: Voglar, Dušan et al. (ur.). Enciklopedija Slovenije: 14. knjiga. Ljubljana: Mladinska knjiga, 2000, str. 55. Gabric, Aleš. Znanstvena politika v Sloveniji po drugi svetovni vojni in vloga Antona Peterlina. V: Vili Bukošek et al. (ur.). Anton Peterlin 1908–1993: življenje in delo/His Life and Work. Ljubljana: Slovenska akademija znanosti in umetnosti in Institut Jožef Stefan, 2008, str. 313–318. Gašparic, Jure. Državni zbor Republike Slovenije 1992–2012. O slovenskem parlamentarizmu. Ljubljana: Inštitut za novejšo zgodovino, 2012. Gašparic, Jure. Menjava politicnih elit na Slovenskem po drugi svetovni vojni. Casopis za zgodovino in narodopisje, 79, 2008, zv. 3/4, str. 114–127. Gašparic, Jure. Slovenian Socialist Parliament on the Eve of the Dissolution of the Yugoslav Federation: A Feeble „Ratification Body“ or Important Political Decision- Maker? Prispevki za novejšo zgodovino, 55, 2015, št. 3 (Complex Parliaments in Transition: Central European Federations Facing Regime Change), str. 41–59. Gebert, Konstanty. Poland since 1989: muddling through, wall to wall. V: Ramet, Sabrina P. (ur.). Central and Southeast European Politics since 1989. Cambridge: Cambridge University Press, 2010, str. 139–161. Gjuricová, Adéla. Anti-politics and anti-parliamentarism. Václav Havel and the Czechoslovak parliament in the 1990s, referat na konferenci European Information and Research Network on Parliamentary History: Parlamentarismuskritik und Antiparlamentarismus in Europa, Berlin, 7. in 8. maj 2015. Gjuricová, Adéla. Coming to (a Short) Life: The Czechoslovak Parliament 1989–1992. Prispevki za novejšo zgodovino, 55, 2015, št. 3 (Complex Parliaments in Transition: Central European Federations Facing Regime Change), str. 9–23. Goldstein, Ivo. Odmak od nacela liberalne demokracije u hrvatskom društvu 1990-ih godina. U: Iveljic, Iskra (ur.), Matkovic, Stjepan (ur.), Lazarevic, Žarko (ur.). Iz hrvatske povijesti 20. stoljeca – Iz hrvaške zgodovine 20. stoletja. Ljubljana: Inštitut za novejšo zgodovino, 2012, str. 125-146. Gotovac, Vlado. Novi rektorski lanac. Supek, Ivan (ed.), Budinich, Paolo (ed.). Encyclopedia Moderna 36: God. XII. Zagreb-Trieste: HAZU-Trieste International Foundation for Scientific Progress and Freedom, 1991, str. 75. Grabac, Bruno, First, Ivana. Dinamika tržišne orijentacije hrvatskog gospodarstva. U: Karaman Aksentijevic, Nada (ur.), Drezgic, Saša (ur.), Franciškovic, Ivan (ur.). Zbornik radova sa znanstvenog okruglog stola Gospodarsko-socijalni razvitak hrvatskog društva tijekom proteklih 20 godina samostalnosti - uspjesi, zablude i pogreške održanog u Rijeci, 16. prosinca 2011. Rijeka, Zagreb: Ekonomski fakultet, Znanstveno društvo ekonomista, 2011, str. 105-126. Grafenauer, Bogo. Življenje univerze od 1945 do 1969. V: Modic, Roman (ur.). Petdeset let slovenske univerze v Ljubljani. Ljubljana: Univerza v Ljubljani, 1969, str. 149–150. Grubišic, Ivan. Liberalni kapitalizam i marksisticki kolektivizam. Bogoslovska smotra, 59, 1989, br. 3-4, str. 422-425. Haber, Stephen. Introduction. U: Haber, Stephen (ur.). Crony Capitalism and Economic Growth in Latin America: Theory and Evidence. Stanford: Hoover Institution Press, 2002, xi-xxi. Hanke, Steve H., Walters, Stephen J. K.. Economic Freedom, Prosperity, and Equality: A Survey. Cato Journal, 17, 1997, br. 2, str. 117-146. Haylett, Chris. Culture, Class and Urban Policy: Reconsidering Equality. Antipode, 35, 2003, št. 1, str. 55-73. Hein, Manfred (hrsg). Bankensysteme in Ostmitteleuropa. Berlin, Wien: Berlin Verlag A. Spitz, Verlag Österreich, 1995, str. 112–125, 132–133. Heršak, Emil (ur.). Migracijske teme: br. 2. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti Sveucilšta u Zagrebu, 1992. Ignjatovic Miroljub. Družbene posledice povecanja prožnosti trga delovne sile. Ljubljana: Znanstvena knjižnica Fakultete za družbene vede, 2002. Ilišin, Vlasta (ur.). Institut za društvena istraživanja u Zagrebu 1964.-2014. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 2014. Pauletta, Ivan. Zašto tražimo autonomiju. Nin, 11. 01. 1991, str. 24. Intervju z dr. Jožetom Mencingerjem. Mladina, št. 46, 10. 11. 2006, str. 36–40. Istarska danica – Koledar za prostu godinu 1953.. Pazin Istarsko književno društvo sv. Cirila i Metoda, Pazin, 1953, str. 71. Ivankovic, Željko, Šonje, Velimir. Nedemokratski kapitalizam i nova tranzicija. Zagreb: Friedrich Ebert Stiftung, 2011. Jan, Zoltan et al., Slovenistika: predlog univerzitetnega dodiplomskega študijskega programa: delovna razlicica. Nova Gorica: samozaložba, 2003. Jovic, Dejan. Regionalne politicke stranke. Društvena istraživanja (Država, regije, regionalni razvoj, tematski broj), 1, 1992, br. 1, str. 179-181 Judt, Tony. Povojna Evropa 1945–2005. Ljubljana: Mladinska knjiga, 2007. Jušic, Božidar. Osnove teorije tranzicije. U: Baletic, Zvonimir (ur.). Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Zagreb: Ekonomski institut, 1999, str. 422-435. Kajzer, Alenka. Pojem fleksibilnosti trga dela in stanja na trgu dela v Sloveniji: delovni zvezki 14. Ljubljana: Urad Republike Slovenije za makroekonomske analize in razvoj, 2005. Kalb, Don. Localizing Flows: Power, Paths, Institutions, and Networks. V: Kalb, Don (ur.), The Ends of globalization: Bringing society back in. Lanham: Rowman & Littlefield Publishers, 2000, str. 1–29. Kalcic, Mario. Zavicajni portret. Prilozi o zavicaju: sv. 4. Pula, 1986. Kanjuo-Mrcela, Aleksandra. Lastništvo zaposlenih na prelomu tisocletja. Industrijska demokracija, let. 6, št. 10, 2002, str. 21–24. Kapferer, Bruce. New formations of power, the oligarhic coporate state, and anthropological ideological discourse. Anthropological theory, 5, 2005, št. 3, str. 285–299. Karpati, Tibor. Tranzicijski problemi gospodarstva Hrvatske. Osijek: HAZU-Zavod za znanstveni rad u Osijeku, 1993, str. 103-104. Klvacova, Eva et al.. Czech experience of economic transition and EU accession processes. Prague: Profesional Publishing, 2005. Komparativna analiza postsocijalistickih medijskih sustava. Politicka misao, 50, 2013., br. 2., str. 38-59. Kopecek, Michal. Historická pamet a liberální nacionalismus v Cesku a strední Evrope po roce 1989. V: Gjuricová, Adéla (ur.), Kopecek, Michal (ur.). Kapitoly z dejin ceské demokracie po roce 1989. Praha, Litomyšl: Paseka 2008, str. 232–264. Košak, Marko, Košak, Tomaž. Bancni sektor v Sloveniji. Bancni vestnik: revija za bancništvo in denarništvo, 51, 2002, št. 7-8, str. 51–59. Kovac, Bogomir. Obsojeni na uspeh? Mladina, št. 26, 24. 6. 2006, str. 34. Kovacevic, Mate. Regionalizam i stvaranje nove balkanske zajednice. Hrvatsko slovo, 2. 3. 2014. Kovacic, Gorazd. Vpliv individualizacije in internalizacije na razredno zavest. V: Lukic, Goran in Rastko Mocnik (ur.). Sindikalno gibanje odpira nove poglede. Ljubljana: Zveza svobodnih sindikatov Slovenije, 2008, str. 117–136. Kresal, France. Mariborska tekstilna industrija 1922–1992 – vzpon in zaton. V: Oset, Željko et al. (ur.), Mesto in gospodarstvo: mariborsko gospodarstvo v 20. stoletju. Ljubljana–Maribor: Inštitut za novejšo zgodovino-Muzej narodne osvoboditve Maribor, 2010, str. 257–287. Kulic, Slavko. Economic Aspects of the Knowledge Society: Social attitude toward the scientific, educational and cultural spheres of development. U: Teodorovic, Ivan et. al. (ur.). The Croatian Economic Development – Transition Towards the Market Economy. Zagreb: The Institute of Economics, 2005, str. 129-153. Lampland, Martha. The advantages of being collectivized, Cooperative farm managers in the postsocialist economy. V: Hann, Chris (ur.). Postsocialism, Ideals, Ideologies and Practices in Eurasia. London: Routledge, 2002. Lamza-Posavec, Vesna. Javno mnijenje: teorije i istraživanje. Zagreb: Alinea, 1995. Larner, Wendy. Neo-liberalism: Policy, Ideology, Governmentality. Studies in Political Economy, 63, 2000, str. 5-25. Lazarevic, Žarko, Princic, Jože. Zgodovina slovenskega bancništva. Ljubljana: Združenje bank Slovenije, 2000. Lazarevic, Žarko. Maribor v slovenskem prostoru (skica dolgorocnih gospodarskih razmerij). V: Željko Oset et al. (ur.), Mesto in gospodarstvo: mariborsko gospodarstvo v 20. stoletju. Ljubljana–Maribor: Inštitut za novejšo zgodovino-Muzej narodne osvoboditve Maribor, 2010, str. 15–33. Leban Andreja (ur.). 20. obletnica Univerze v Novi Gorici. Nova Gorica: Univerza v Novi Gorici, 2015, str. 5–7. Leskošek, Vesna. From welfare fraud to welfare as fraud. V: Harrikari, Timo (ur.), Rauhala, Pirkko-Liisa (ur.), Virokannas, Elina (ur.). Social change and social work: the changing societal conditions of social work in time and place. Farnham, Burlington: Ashgate, 2014, str. 49–65. Lorencic, Aleksander. Prelom s starim in zacetek novega. Tranzicija slovenskega gospodarstva iz socializma v kapitalizem (1990–2004). Ljubljana: Inštitut za novejšo zgodovino, 2012. Lorencic, Aleksander. 20 let kapitalizma v Sloveniji : Prehod v „kapitalizem po meri cloveka“. Vecer, št. 67, 11. 6. 2011, str. 10-11. Lukman, Franc Ksaver. Znanost. V: Mal, Josip (ur.). Spominski zbornik Slovenije: ob dvajsetletnici Kraljevine Jugoslavije. Ljubljana: Jubilej, 1939, str. 275. Lusa, Stefano. Razkroj oblasti. Slovenski komunisti in demokratizacija države. Ljubljana: Modrijan, 2012. Maldini, Pero. Demokratizacija i vrijednosne orijentacije u hrvatskom društvu. Anali Hrvatskog politološkog društva, 2, 2005, br. 1, str. 81-103. Maldini, Pero. Sociocultural Aspects of Transition. U: Maldini, Pero (ur.), Vidovic, Davorka (ur.). Transition in Central and Eastern European Countries: Experiences and future perspectives. Zagreb, Centar za politološka istraživanja, 2007, str. 63-76. Maldini, Pero. Uzrocni procesi demokratskih promjena: socioekonomski razvoj ili sociokulturni cinitelji?. Društvena istraživanja, 17, 2008, br. 3, str. 327-349. Mälksoo, Lauri. Justice, Order and Anarchy: The Right of Peoples to Self-Determination and the Conflicting Values in International Law. Juridica International, 1999, n. 1, pp. 75-79. Matic, Davorka. Political Culture, Socio-Cultural Values and Democratic Consolidation in Croatia. Medijska koncentracija: izazov pluralizmu medija u Srednjoj i Istocnoj Europi. Medijska istraživanja, 9, 2003., br. 1, str. 39-58. Medijski sustav u Hrvatskoj: od autoritarnog do mediteranskog modela. Puljiz, Vlado (ur.), Ravlic, Slaven (ur.), Viskovic, Velimir (ur.). Hrvatska u Europskoj uniji: kako dalje?. Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, 2012., str. 437-475. Mencinger, Jože. Deset let pozneje. Tranzicija – uspeh, polom ali nekaj vmes? Gospodarska gibanja, št. 317, 2000/6, Ekonomski inštitut pravne fakultete, str. 25–42. Mencinger, Jože. Gospodarska politika prehoda. Ovin, Rasto (ur.), Borak, Neven (ur.). Prehod in prestrukturiranje slovenskega gospodarstva. Ljubljana: Zveza ekonomistov Slovenije, 1997, str. 11–36. Mencinger, Jože. Gospodarski sistem in politika Slovenije. Ljubljana: Uradni list Republike Slovenije, 1995. Michel, Foucault. Vednost-oblast-subjekt. Ljubljana: Krtina, 1991. Milardovic, Andelko. Pod globalnim šeširom: društva i države u tranziciji i globalizaciji: ogledi iz politologije i sociologije politike. Zagreb: Centar za politološka istraživanja, 2004. Milardovic, Andelko. Tranzicija u demokraciju. O’Donnell, Guillermo (ur.), Schmitter, Phillippe C. (ur.). Tranzicije iz autoritarne vladavine: provizorni zakljucci o neizvjesnim demokracijama. Zagreb: Centar za politološka istraživanja, Panliber, 2006, str. 7-14. Milija Bulatovic, Srbija nakon pet godina tranzicije. V: Ekonomska tranzicija u Srbiji 2001–2005, str. 270. Milinkovic, Bosiljka (ur.). Bibliografija znanstvenih i strucnih radova radnika i suradnika Instituta za društvena istraživanja Sveucilišta u Zagrebu 1961 – 1987. Zagreb: Institut za društvena istraživanja, 1988. Mitchell, Timothy. Society, Economy, and the State Effect. V: Sharma, Aradhana (ur.), Gupta, Akhil (ur.). The anthropology of the state: a reader. Malden, Oxford, Carlton: Blackwell, 2006, str. 169–186. Mocnik, Rastko: Konec univerze, zmaga visokega šolstva. V: avtorska skupina: Kaj po univerzi?, Ljubljana: Založba /*cf., 2013, str. 227–234. Mramor, Dušan. Prikaz institucionalne ureditve bancno-kreditnega in nekaterih drugih delov ekonomskega sistema Jugoslavije 1945–1983. Bancni vestnik: revija za bancništvo in denarništvo, 1985, št. 1-2, str. 59. Mucalo, Marina. Radio. Peruško, Zrinjka (ur.). Uvod u medije. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk-Hrvatsko sociološko društvo, 2011., str. 109-139. Narotzky, Susana in Niko Besnier. Crisis, Value, and Hope: Rethinking the Economy: An Introduction to Supplement 9. Current Anthropology, 55, 2014, št. 9, str. 4–17. Nikica Baric, Antifašisticka borba u drugom svjetskom ratu u politickim interpretacijama hrvatskih predsjednika. V: Katz, Vera (ur.). Revija prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije: zbornik radova. Sarajevo: Institut za istorijo, 2007, str. 211-233. Nikic, Gorazd. Tranzicija u Hrvatskoj: Deset godina stabilnosti tecaja i cijena. Zagreb: Binoza press, Ekonomski institut, 2003. Novak, Božidar. Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljecu. Zagreb: Golden marketing-Tehnicka knjiga, 2005. Novak, Michael. Duh demokratskog kapitalizma. Zagreb: Globus nakladni zavod, Školska knjiga, 1993. Novkovic, Goran. Intervju z Andrejo Böhm. Agens, št. 64, november 1998, str. 2–5. Nušinovic, Mustafa, Teodorovic, Ivan. Privatization and State Interventionism in Croatia at the Turn of the Century. U: Teodorovic, Ivan et. al. (ur.). The Croatian Economic Development – Transition Towards the Market Economy. Zagreb: The Institute of Economics, 2005, str. 113-128. Orbanic, Elvis, Crnkovic, Goran. Markgrofovija Istra u Velikom ratu. Pazin-Rijeka: Državni arhiv u Pazinu, 2014, proslov. Oset, Željko: Gradnja kemicnega inštituta Univerze kralja Aleksandra I. V: Stanovnik, Branko et al. (ur.). Maks Samec 1881–1964: življenje in delo: zbornik ob 50–letnici smrti. Ljubljana, 2015, str. 133–137. Oset, Željko: Kemicni inštitut (Borisa Kidrica) v letih med 1946 in 1959. V: Stanovnik, Branko (ur.). Maks Samec 1881–1964: življenje in delo. Ljubljana: Slovensko kemijsko društvo in Slovenska akademija znanosti in umetnosti, 2015, str. 201–204. Oset, Željko: Vogalni kamni kulturnih ustanov. V: Maleckar, Nela (ur.). Izidor Cankar – mojster dobro zasukanih stavkov. Ljubljana: Mladinska knjiga, 2016, str. 190–192. Perkovic, Marijan, Puljiz, Vlado. Ratne štete, izdaci za branitelje, žrtve i stradalnike rata u Republici Hrvatskoj. Revija za socijalnu politiku, 8, 2001, br. 2, str. 235-238. Peruško, Zrinjka. Komparativna analiza postsocijalistickih medijskih sustava. Politicka misao, 50, 2013., br. 2, str. 38-59. Peruško, Zrinjka. Medijski sustav u Hrvatskoj: od autoritarnog do mediteranskog modela. ur. Puljiz,Vlado (ur.), Ravlic, Slaven (ur.), Viskovic, Velimir (ur.). Hrvatska u Europskoj uniji: kako dalje?. Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, 2012., str. 437475. Petricic, Darko. Kriminal u hrvatskoj pretvorbi. Zagreb: ABAK-US Zagreb, 2000. Petrovic, Tanja. Studying Post-Socialism in Slovenia: the State of the Art. V: Roth, Claus (ur.). Changing Paradigms: The State of the Ethnological Sciences in Southeast Europe: Ethnologia Balkanica, Journal for Southeast European Anthropology, 17, 2014, str. 267– 281. Pezdir, Rado. Gradualizem – inhibitor tranzicije v Sloveniji. Ljubljana: Inštitut za civilizacijo in kulturo – ICK, 2005. Pine, Frances. Dangerous Modernities?, Innovative Technologies and the Unsettling of Agriculture in Rural Poland. Critique of Anthropology, 27, 2007, št. 2, str. 183–201. Pluralizam i raznolikost medija. Kursar, Tonci (ur.). Hrvatski medijski sustav: prema UNESCO-ovim indikatorima medijskog razvoja. Zagreb: Fakultet politickih znanosti, 2011., str. 57-88. Polanyi, Karl. Velika preobrazba: politicni in ekonomski viri našega casa. Ljubljana: Založba /*cf., 2008. Polec, Janko in Senekovic, Bogumil. Vseuciliški zbornik. Ljubljana: L. Schwentner, 1902. Požar, Bojan in Urh, Jože. Dr. Alojz Križman: ljubljanska univerza ima slabo vest. V: Evropa, 2, št. 33 (14. 3. 1991), str. 26. Prica, Ines. In Search of Post-socialist Subject. Narodna umjetnost, 44, 2007, št. 1, str. 163–186. Procoli, Angela (ur.). Workers and Narratives of Survival in Europe: The Management of Precariousness at the End of the Twentieth Century. New York: State University Press, 2004. Ramet, Sabrina P. (ur.), Matic, Davorka (ur.). Demokratska tranzicija u Hrvatskoj: Transformacija vrijednosti, obrazovanje, mediji. Zagreb: Alinea, 2006. Ramet, Sabrina P. and Wagner, Peter F. Post-socialist models of rule in Central and Southeastern Europe. V: Ramet, Sabrina P. (ur.). Central and Southeast European Politics since 1989. Cambridge: Cambridge University Press, 2010, str. 9–36. Rendic-Miocevic, Ivo. Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2011. Rener, Tanja. Globalizacija, individualizacija in socialna izkljucenost mladih. IB revija: za strokovna in metodološka vprašanja gospodarskega, prostorskega in socialnega razvoja Slovenije, 41, 2007, št. 2, str. 40–49. Repe, Božo. Jutri je nov dan. Slovenci in razpad Jugoslavije. Ljubljana: Modrijan, 2002. Ribicic, Ciril. Siva tipka 074. Ljubljana: Enotnost, 1995. Ribnikar, Ivan, Košak, Marko. Tranzicija, pretvorbe i monetarna uredenja u novonastalim državama na podrucju nekadašnje Jugoslavije. U: Karaman Aksentijevic, Nada (ur.), Drezgic, Saša (ur.), Franciškovic, Ivan (ur.). Zbornik radova sa znanstvenog okruglog stola Gospodarsko-socijalni razvitak hrvatskog društva tijekom proteklih 20 godina samostalnosti - uspjesi, zablude i pogreške održanog u Rijeci, 16. prosinca 2011. Rijeka- Zagreb: Ekonomski fakultet-Znanstveno društvo ekonomista, 2011, str. 69-86. Rimac, Ivan, Rihtar, Stanko, Oliveira-Roca, Marija. Multivarijantna klasifikacija opcina Hrvatske kao moguca metoda regionalizacije republike. Društvena istraživanja (Država, regije, regionalni razvoj, tematski broj), 1, 1992, br. 1, str. 87. Rogic, Ivan. (De)konstrukcija modela javne komunikacije o hrvatskoj privatizaciji. U: Cengic, Drago (ur.), Rogic, Ivan (ur.). Privatizacija i javnost. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 1999., str. 47-85. Rogošic, Željko. Epilog DA – Tudmanov hir uništio mi je život. Nacional, 2005, br. 502 (27. 6. 2005). Rojnic, Matko. Nacionalno pitanje u Istri 1848-9: Historijski zbornik, 2, 1949, br. 1-4, str. 78. Rose, Nikolas. Inventing our Selves: Psychology, Power, and Personhood. Cambridge: Cambridge University Press, 1998. Rose, Richard, Haerpfer, Christian. Mass Response to Transformation in Post-communist Societies. Europa-Asia Studies, 46, 1994, br. 1, str. 3-28. Roubal, Petr. Revolution by the Law: Transformation of the Czechoslovak Federal Assembly 1989–1990. Prispevki za novejšo zgodovino, 55, 2015, št. 3 (Complex Parliaments in Transition: Central European Federations Facing Regime Change), str. 60–83. Russo, John in Linkon, Sherry Lee. New Working Class Studies. Cornell University: Cornell University Press, 2005. Sedlacek, Janja. Regionalni razvoj na Slovenskem v 20. stoletju: doktorska naloga. Ljubljana: samozaložba, 2015. Sicherl, Pavle. Scenariji gospodarskega razvoja Slovenije – približevanje Evropi. Splošni pogoji za gospodarski razvoj. Strategija gospodarskega razvoja Slovenije. Ljubljana: Zavod Republike Slovenije za makroekonomske analize in razvoj, 1995. Simoneti, Marko et al.. Spremembe v strukturi in koncentraciji lastništva ter poslovanje podjetij po razdelitveni privatizaciji v Sloveniji v razdobju 1995–99. Empiricna in institucionalna analiza. Ljubljana: CEEPN Raziskave, 2001. Skalnik Leff, Carol. Building democratic values in the Czech Republic since 1989. V: Ramet, Sabrina P. (ur.). Central and Southeast European Politics since 1989. Cambridge: Cambridge University Press, 2010, str. 162–181. Skoko, Božo. Hrvatska - identitet, image, promocija. Zagreb: Školska knjiga, 2004. Snow Percy, Charles. The Two cultures. Cambridge: Cambridge University, 1998. Sorcan, Stojan in Sitar, Sandi: Znanost. V: Voglar, Dušan et al (ur.), Enciklopedija Slovenije: 15. knjiga. Ljubljana: Mladinska knjiga, 2001, str. 195–196. Stark, David. Path dependence and privatization strategies in East Central Europe. East European Politics and Societies 6, 1992, št. 1, str. 17–54. Stenning, Alison. Where is the Postsocialist Working Class?: Working Class Lives in the Spaces of (Post)socialism. Sociology, 39, 2005, št. 5, str. 983–999. Stipetic, Vladimir. Dva stoljeca razvoja hrvatskoga gospodarstva: (1820.-2005.). Zagreb: Hrvatska akademija znanost i umjetnosti, Razred za društvene znanosti, 2012. Stipetic, Vladimir. Hrvatsko gospodarstvo: okruženje, naslijede i prijetnje; nade i mogucnosti. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2013. Stromberger, Monika. Stadt-Kultur-Wissenschaft: urbane Identität, Universität und (geschichts)wissenschaftliche Institutionen in Graz und Ljubljana um 1900. Köln: SH- Verlag, 2004. Suk, Jirí. Labyrintem revoluce. Aktéri, zápletky a križovatky jedné politické krize. Praha: Prostor, 2003. Supek, Ivan. Znanstvenotehnicka revolucija. U: Vidovic, Niko (ur.). Hrvatsko gospodarstvo za 21. stoljece: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanoga u Zagrebu 1. srpnja 1999. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 2000, str. 11-17. Svendsen, Fr. H. Lars. Filozofija zla. Zagreb: Tim press, 2011. Svetlik, Ivan et al. (ur.). Politika zaposlovanja. Ljubljana: Fakulteta za družbene vede, 2002. Šakic, Vlado. Privatizacija pred ocima hrvatske javnosti. U: Balaban, Stjepan (ur.). Gospodarsko-socijalni izazovi u tranzicijskim zemljama. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2001., str. 79-104. Šakic, Vlado. Socijalna pravednost i privatizacija u Hrvatskoj – sociopsihološki pogled. Cengic, Drago (ur.), Rogic, Ivan (ur.). Privatizacija i javnost. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 1999, str. 175-213. Šetic, Nevio. Istra izmedu tradicionalnog i modernog. Pazin: Naša Sloga, 1995, str. 82. Šokcevic, Šimo, Dugalic, Vladimir. Privatizacija društvenog / državnog vlasništva – (ne) uspjeli tranzicijski proces?. Diacovensia, 15, 2007., br. 1 (19), str. 103-154. Šonje, Velimir, Vujcic, Boris. ”Liberalizam” u vodenju ekonomske politike. U: Meštrovic, Matko (ur.). Globalizacija i njene refleksije u Hrvatskoj. Zagreb: Ekonomski institut, 2001, str. 149-164. Šošic, Vedran. Tržište rada u Republici Hrvatskoj. U: Vidovic, Niko (ur.). Hrvatsko gospodarstvo za 21. stoljece: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanoga u Zagrebu 1. srpnja 1999. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 2000, str. 85-113. Štiblar, Franjo, Voljc, Marko. The banking sector: chapter 16. V: Mrak, Mojimir et al. (eds.), Slovenia: From Yugoslavia to the European Union. Washington: The World Bank, 2004, str. 265. Štiblar, Franjo. Globalna kriza in Slovenija. Gospodarska gibanja, št. 406, september 2008, str. 6-17. Štiblar, Franjo. Sanacija bank v Sloveniji. Bancni vestnik: revija za bancništvo in denarništvo, 51, 2002, št. 7-8, str. 62, 64. Štulhofer, Aleksandar. Krivudava staza hrvatske privatizacije. Rogic, Ivan (ur.), Zeman, Zdenko (ur.). Privatizacija i modernizacija, Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 1998, str. 163-177. Štulhofer, Aleksandar. Proces privatizacije u Hrvatskoj i hrvatska javnost 1996.-1998.: Povratak u buducnost?. Cengic, Drago (ur.), Rogic, Ivan (ur.). Privatizacija i javnost. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 1999., str. 87-113. Šušteršic, Janez. Political economy of Slovenia›s transition. V: Mrak, Mojimir et al. (eds.), Slovenia: From Yugoslavia to the European Union. Washington: The World Bank, 2004, str. 400–411. Šušteršic, Janez. Politicno gospodarski cikli v socialisticnih državah in tranzicija. Doktorska disertacija. Ljubljana: Univerza v Ljubljani/Ekonomska fakulteta, 1999. Šušteršic, Janez. Tranzicija kot politicno gospodarski cikel: (post mortem analiza). Ljubljana: Fakulteta za družbene vede, 2003. Švob-Đokic, Nada. Tranzicija i nove europske države. Zagreb: Barbat, 2000. Tesón, R. T. Fernando. A Philosophy of International Law. Boulder: Westview Press, 1998. Topalovic, Duško. Balkanska Europa, Geopoliticke teme. Zagreb: Diorama, 2000. Toš, Niko (ur.). Vrednote v prehodu VIII. Slovenija v srednje in vzhodnoevropskih primerjavah 1991–2011. Ljubljana, Wien : Univerza v Ljubljani, Fakulteta za družbene vede, IDV-CJMMK – Edition Echoraum, 2014. Toš, Niko. Primerjalno raziskovanje demokraticne transformacije v Srednji in Vzhodni Evropi. V: Toš, Niko (ur.). Vrednote v prehodu VIII. Slovenija v srednje in vzhodnoevropskih primerjavah 1991–2011. Ljubljana, Wien: Univerza v Ljubljani, Fakulteta za družbene vede, IDV-CJMMK – Edition Echoraum, 2014, str. 177–220. Trogrlic, Stipan. Katolicki pokret u Istri 1895.-1914.. Zagreb: Hrvatski studiji, 2000, str. 9. Trouillot, Michel-Rolph. The Anthropology of the State in the Age of Globalization: Close Encounters of the Deceptive. Current Anthropology, 42, 2001, št. 1, str. 125–138. Tüffers, Bettina. The 10th Volkskammer of the GDR – Just a Keen Studen tor a Parliament with Its Own Culture? Prispevki za novejšo zgodovino, 55, 2015, št. 3 (Complex Parliaments in Transition: Central European Federations Facing Regime Change), str. 24–40. Ugrin, Boris, Žerdin, H. Ali. Istra moja dežela. Mladina, 1995, št. 28 (11. 7. 1995), str. 28. Ule, Andrej. Znanje, znanost in stvarnost. Ljubljana, Znanstveno in publicisticno središce, 1996. Univerza v Mariboru, Naši razgledi, 6, št. 500(10. 11. 1972), str. 573–579; Urciuoli, Bonnie. Skills and selves in the new workplace. American Ethnologist 35, 2008, št. 2, str. 211–228. Uroševic, Mirko. Istra se mogla i može održati samo kao sastavni dio Hrvatske. Vjesnik (Zagreb), 23. lipnja 1994, str. 1-3. Uroševic, Mirko. Zahvaljujuci antifašizmu Istra je ostala sastavni dio Hrvatske. Vjesnik (Zagreb), 23. lipnja 1994, str. 1-3. Vacic, Aleksandar. Jugoslavija i Europa. Uporedna analiza privrednog razvoja Jugoslavije 1971–1987, Beograd: Ekonomika, 1989, str. 196–218. Vasilic, Darijo. Regionalizam od najveceg znacaja za predstojece izbore. Novi list, 25. 8. 2015. Veljanovski, Rade. Mediji i država u tranziciji. Godišnjak Fakulteta politickih nauka, 3, 2009., br. 3, 363-378. Vidmar, Milan (ur.). Zgodovina slovenske univerze v Ljubljani do leta 1929. Ljubljana: Rektorat Univerze kralja Aleksandra prvega, 1929, str. 312. Vizek, Maruška. Poslovanje javnih poduzeca i njihov znacaj za ekonomsku aktivnost u RH. U: Vizovišek, Slavko. Gradualizem odhaja? Vecer, 30. 05. 2005, str. 2. Vodopivec, Nina. Država, trg, podjetje. V: Šorn, Mojca (ur.), Nina Vodopivec (ur). Med državo in trgom: Cikli in prelomi v zgodovini. Ljubljana: Inštitut za novejšo zgodovino, 2014, str. 165–182. Vodopivec, Nina. Labirinti postsocializma: socialni spomin tekstilnih delavk in delavcev. Ljubljana: Institutum Studiorum Humanitatis, Fakulteta za podiplomski humanisticni študij, 2007. Vodopivec, Nina. Modernizacija in tranzicija. V: Lazarevic, Žarko in Aleksander Lorencic (ur.). Podobe modernizacije: poglavja iz gospodarske in socialne modernizacije Slovenije v 19. in 20. stoletju. Ljubljana: Inštitut za novejšo zgodovino, 2009, str. 377–402. Vodopivec, Nina. Samoodgovornost – paradigma sodobne modernizacije: Izziv ali grožnja. V: Studen, Andrej (ur.). Pomisli na jutri: O zgodovini (samo)odgovornosti. Ljubljana: Inštitut za novejšo zgodovino, 2012, str. 223–245. Vojnic, Dragomir. Razvitak gospodarstva Hrvatske. U: Badovinac, Tomislav (ur.). Titovo doba: Hrvatska prije, za vrijeme i poslije. Zagreb: Savez društava „Josip Broz Tito“ Hrvatske, 2008, str. 231-295. Vojnic, Dragomir. Zemlje u tranziciji – od konca osamdesetih do konca devedesetih – s posebnim osvrtom na Hrvatsku. U: Baletic, Zvonimir (ur.). Hrvatsko gospodarstvo u tranziciji. Zagreb: Ekonomski institut, 1999, str. 363-397. Voljc, Marko. Bank rehabilitation and private sector development: some lessons from Slovenia. V. Simoneti, Marko (ed.), Kawalec, Stefan (ur.). Bank rehabilitation and enterprise restructuring. Ljubljana: Central and Eastern European Privatization Network, 1995, str. 110. Vujic, Vidoje. Izgradnja poduzetnicke filozofije, infrastrukture i javnog managementa. U: Božicevic, Juraj (ur.). Stvaranje stabilnog, prilagodljivog i životno sposobnog hrvatskog gospodarstva: u uvjetima globalizacije i nastajanja informacijskog društva. Zagreb: Hrvatsko društvo za sustave, Hrvatska akademija tehnickih znanosti, 1995, str. 278-280. Wacquant, Löic. Penalizacija revšcine in vzpon neoliberalizma. Družboslovne razprave, 19, 2003, št. 43, str. 65-75. Weiner, Elaine. Market Dreams Gender, Class, and Capitalism in the Czech Republic. Ann Arbor: The University of Michigan Press, 2007. Zahradnícek, Tomáš. Debates Were to be Held in the Parliament, but it Proved Impossible: The Federal Assembly and the Velvet Revolution in Czechoslovakia in 1989. Prispevki za novejšo zgodovino, 55, 2015, št. 3 (Complex Parliaments in Transition: Central European Federations Facing Regime Change), str. 105–121. Zgrabljic Rotar, Nada. Hrvatska medijska politika i javni mediji. Medijska istraživanja, 9 2003., br. 1., str. 59-77. Zrinšcak, Siniša. Socijalna politika u kontekstu korjenite društvene transformacije postkomunistickih zemalja. Revija za socijalnu politiku, 10, 2003, br. 2, str. 135-159. Žuljic, Stanko. Hrvatska Istra – Suvremene narodnosne prilike. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1994, str. 101-102. Županov, Josip. Komunisticko naslijede i izgledi ljevice. Politicka misao, 33, 1996, br. 2-3, str. 42-46. Županov, Josip. Od komunistickog pakla do divljeg kapitalizma: odabrane rasprave i eseji: (1995.–2001.). Zagreb: Hrvatska sveucilišna naknada, 2002. Županov, Josip. Social Legacy of Communism. Društvena istraživanja, 5, 1996, br. 2, str. 425-455. USTNI VIR Pogovor z Danilom Zavrtanikom, rektorjem Univerze v Novi Gorici, 13. januar 2016. 162 Regionalni vidiki tranzicije Regionalni vidiki tranzicije Imensko kazalo A Abrams, Philip 46, 147 Agh, Attila 84, 147 Ahrens, Geert-Hinrich 111 Ali Ulubasoglu, Mehmet 17, 150 Allcock, John B. 99, 148 Amable, Bruno 45, 47, 148 Anderson, Benedict 100, 148 Angeli Radovani, Kosta 99 Antic, Miljenko 27, 148 Arrighi, Giovanni 54 B Babic, Blaž 85, 148 Badovinac, Tomislav 161 Balaban, Stjepan 121, 159 Baletic, Zvonimir 148, 149, 152, 161 Banac, Ivo 99, 110, 113, 148 Banáš, Jozef 88, 148 Banovac, Boris 114, 148 Baric, Nikica 111 Baumann, Zygmunt 40, 148 Beck, Ulrich 40, 148 Bencetic, Lidija 119 Bendekovic, Jadranko 13, 15, 148 Bertoša, Miroslav 114, 148 Besnier, Niko 38, 155 Bilandžic, Dušan 29, 148 Bing, Albert 97, 108, 148 Blace, Ante 98, 149 Blagoni, Robert 148 Blažek, Petr 52 Blitz, K. Bard 148 Boas, Taylor C. 11, 145 Bockman, Johanna 35, 36, 149 Böhm, Andreja 57, 60, 156 Borak, Neven 70, 71, 72, 76, 149, 155 Botric, Valerija 12, 149 Bozóki, András 83, 86, 149 Božicevic, Juraj 161 Bracic, Vladimir 135, 136, 137, 138, 149 Brandstädter, Susanne 36, 149 Broz, Josip – Tito 86, 111, 161 Brumen, Borut 34, 149 Budinich, Paolo 151 Bugajski, Janusz 110, 111, 149 Burawoy, Michael 35, 40, 149 Cankar, Izidor 156 Chomsky, Noam 54, 149 Ciliga, Ante 102, 103, 149 Cipek, Tihomir 10, 149 Coats, Warren 13, 145 Cooper, Gary 83 Crnkovic, Goran 102, 156 Crnkovic, Nikola 101, 145, 156 Cvijanovic, Vladimir 25, 150 C Cengic, Drago 121, 150, 157, 159 Crpic, Gordan 148 Cuckovic, Nevenka 125, 129, 150 C Cosic, Dobrica 111 D Dabcevic-Kucar, Savka 107 Darovec, Darko 104, 150 Dijanovic, Davor 20, 146 Dolenc, Ervin 135, 150 Dota, Franko 103, 104, 150 Doucouliagos, Chris 17, 150 Drezgic, Saša 150, 152, 157 Družic, Ivo 12, 13, 150 Dugalic, Vladimir 126, 159 Dukovski, Darko 101, 103, 104, 150 Dumicic, Ksenija 123, 150 Dunn, C. Elizabeth 40, 42, 150 Đ Đurdevic, Rajko 108, 111 Đuric, Dragan 106, 150 E Eyal, Gil 43, 150 F Fejto, François 101, 151 Feldman, Andrea 148 Ferguson, James 46 First, Ivana 11, 31, 152 Fischer, Jasna 150 Foucault, Michel 40, 45, 47, 151 Franciškovic, Ivan 150, 152, 157 Franicevic, Vojmir 126, 127, 151 G Gabric, Aleš 135, 136, 138, 151 Gans-Morse, Jordan 11, 145 Garton Ash, Timothy 52 Gašparic, Jure 81, 84, 85, 86, 87, 88, 151 Gebert, Konstanty 83, 151 Gjuricová, Adéla 83, 89, 151, 153 Goldstein, Ivo 31, 151 Gotovac, Vlado 99, 151 Gourevitch, Philip 101 Grabac, Bruno 11, 31, 152 Grafenauer, Bogo 137, 139, 152 Graovac Matassi, Vera 149 Green, David 149 Grubišic, Ivan 11, 152 Gucic, Josip 125 Gupta, Akhil 46, 155 H Haber, Stephen 24, 152 Haerpfer, Christian 27, 32, 157 Haines, Gerald 54 Hanke, Steve H. 17, 152 Hann, Chris 153 Harrikari, Timo 154 Havel, Vaclav 83, 87, 88, 89, 151 Haylett, Chris 37, 152 Hein, Manfred 68, 69, 71, 73 Heršak, Emil 111, 152 Hobbes, Thomas 104 Hren, Barbara 57, 146 I Ilišin, Vlasta 32, 152 Ivankovic, Željko 24, 25, 27, 152 Iveljic, Iskra 151 J Jan, Zoltan 143, 144, 152 Janša, Janez 41 Jessop, Bob 46, 146 Jovic, Dejan 105, 106, 107, 109, 152 Judt, Tony 53, 152 Jušic, Božidar 10, 11, 152 K Kajzer, Alenka 41, 153 Kalb, Don 35, 153 Kalcic, Mario 115, 153 Kanjuo-Mrcela, Aleksandra 56, 153 Kapferer, Bruce 46, 153 Karaman Aksentijevic, Nada 150, 152, 157 Karpati, Tibor 10, 153 Katalinic Jeretov, Rikard 102 Kawalec, Stefan 161 Keynes, John Maynard 54 Kim, Anthony B. 16, 17, 19, 20, 21, 22, 23, 146 Klvacova, Eva 153 Kopecek, Michal 88, 153 Kopric, Ivan 114 Košak, Marko 12, 75, 153, 157 Košak, Tomaž 75, 153 Kovac, Bogomir 55 Kovacevic, Mate 112, 153 Kovacic, Gorazd 41, 43, 153 Kraigher, Boris 136 Krašovec, Tatjana 147, 148 Kresal, France 136, 153 Križman, Alojz 139, 140, 142, 157 Kulic, Slavko 23, 153 Kursar, Tonci 121, 156 Kutle, Miroslav 125 L Ladavac, Jelena 12, 149 Lampland, Martha 35, 153 Lamza-Posavec, Vesna 32, 153 Larner, Wendy 11, 153 Lavrac, Vladimir 70, 71, 72, 76, 149 Lazarevic, Žarko 65, 67, 69, 135, 151, 154, 160 Leban, Andreja 142, 143, 154 Leskošek, Vesna 44, 45, 154 Linkon, Sherry Lee 37, 158 Lipp, W. 104 Lorencic, Aleksander 15, 51, 52, 53, 56, 154, 160 Lukic, Goran 153 Lukman, Franc Ksaver 135, 154 Lusa, Stefano 85, 154 Ljubic-Lorger, Mira 108 M Majhen, Vladko 137 Mal, Josip 154 Maldini, Pero 29, 30, 31, 154 Maleckar, Nela 156 Mälksoo, Lauri 100, 154 Markovic, Ante 120 Martin, Emily 40, 154 Marušic, Rajko 34, 149 Masaryk Garrigue, Tomáš 86, 87 Mateša, Zlatka 129 Matic, Davorka 31, 121, 154, 157 Matkovic, Stjepan 151 McChesney Waterman, Robert 54, 149 Mencinger, Janez 55, 56, 62, 70, 152, 155 Meštrovic, Matko 159 Michik, Adam 83 Mihaljevic Josip 9 Milardovic, Andelko 10, 121, 155 Milinkovic, Bosiljka 155 Miller, Terry 16, 17, 19, 20, 21, 22, 23, 146 Miloševic, Slobodan 84, 85, 86 Miroševic, Lena 149 Mitchell, Timothy 46, 47, 155 Mocnik, Rastko 141, 142, 153, 155 Modic, Roman 152 Mrak, Mojimir 159 Mramor, Dušan 68, 155 Mrkaic, Mišo 55 Mucalo, Marina 123, 155 Munjin, B. 106, 150 Narotzky, Susana 38, 155 N Nikic, Gorazd 14, 155 Novak, Božidar 122, 155 Novak, Michael 11, 155 Novkovic, Goran 57, 60, 156 Nušinovic, Mustafa 22, 156 O O’Donnell, Guillermo 155 Oliveira-Roca, Marija 98, 157 Orbanic, Elvis 102, 156 Oset, Željko 133, 135, 142, 153, 154, 156 Ostovic, Damir 129 Ovin, Rasto 155 P Pauletta, Ivan 108, 109, 111, 152 Pavicic, Jurica 112, 113 Perkovic, Marijan 13, 156 Peruško, Zrinjka 121, 123, 126, 128, 155, 156 Peterlin, Anton 151 Petkovic, Vladimir 57, 58, 146 Petrick, Karl 149 Petricic, Darko 125, 126, 156 Petrovic, Tanja 34, 156 Pezdir, Rado 55, 156 Pine, Frances 36, 156 Polanyi Michael 54 Polanyi, Karl 46, 156 Polec, Janko 134, 156 Popov, Luka 12, 20, 146 Potokar, Jure 149 Požar, Bojan 139, 140, 142, 157 Prica, Ines 39, 157 Princic, Jože 67, 69, 154 Pristavec Đogic, Mojca 148 Procoli, Angela 40, 157 Puhovski, Žarko 103 Puljiz, Vlado 13, 121, 154, 156 R Racan, Ivica 131 Radic, Stjepan 106 Rajic, Luka 125 Rakovac, D. 104 Ramet, Sabrina P. 31, 83, 121, 149, 151, 157, 158 Rauhala, Pirkko-Liisa 154 Ravlic, Slaven 121, 154, 156 Reagan, Ronald 11 Redžepagic, Denis 25, 150 Rendic-Miocevic, Ivo 26, 157 Rener, Tanja 41, 157 Repe, Božo 85, 157 Ribicic, Ciril 88, 157 Ribnikar, Ivan 12, 157 Rihtar, Stanko 98, 157 Rimac, Ivan 98, 157 Rizman, Rudi 149 Rogic, Ivan 121, 123, 125, 127, 128, 150, 157, 159 Rogic, Veljko 97, 98 Rogošic, Željko 108, 109, 157 Rojnic, Matko 102, 157 Roksandic, Drago 99 Rose, Nikolas 41, 45, 157 Rose, Richard 27, 157 Roth, Claus 156 Roubal, Petr 83, 158 Russo, John 37, 158 S Schmitter, Phillippe C. 155 Sedlacek, Janja 133, 136, 158 Senekovic, Bogumil 134, 156 Senjanovic, Đermano Cico 108 Sharma, Aradhana 155 Sicherl, Pavle 53, 158 Simon, Eszter 83, 86, 149 Simoneti, Marko 62, 158, 161 Sitar, Sandi 134, 158 Skalnik Leff, Carol 87, 158 Skoko, Božo 112, 158 Snow Percy, Charles 134, 158 Sorcan, Stojan 134, 158 Stanojevic, Miroslav 41, 147 Stanovnik, Branko 156 Stark, David 35, 158 Stenning, Alison 38, 158 Stipetic, Vladimir 13, 14, 23, 158 Stromberger, Monika 134, 158 Studen, Andrej 161 Suk, Jirí 83, 158 Supek, Ivan 12, 151, 158 Svendsen, Lars Fr. H. 101, 158 Svetlik, Ivan 41, 158 Š Šajetovic, Miodrag 129 Šajetovic, Miodrag 129 Šakic, Vlado 15, 121, 127, 159 Šantic, Neven 113 Šeks, Vladimir 130 Šetic, Nevio 115, 159 Škegre, Borislav 129 Škreb, Marko 13, 145 Škuflic, Lorena 12, 149 Šokcevic, Šimo 121, 126, 159 Šonje, Velimir 23, 24, 25, 27, 152, 159 Šorn, Mojca 160 Šošic, Vedran 14, 159 Španovic, Srdan 106, 150 Štiblar, Franjo 55, 72, 74, 75, 159 Štor, Zvone 57 Štulhofer, Aleksandar 121, 125, 127, 128, 159 Šušteršic, Janez 53, 59, 60, 69, 70, 159 Švob-Dokic, Nada 121, 159 T Tašler, Manuele 128 Teodorovic, Ivan 22, 153, 156 Tesón, Fernando R. T. 100, 159 Thatcher, Margaret 11, 146 Topalovic, Duško 113, 159 Toš, Niko 81, 82, 89, 90, 91, 92, 93, 94, 95, 159, 160 Trogrlic, Stipan 101, 160 Trouillot, Michel-Rolph 46, 160 Tudman, Franjo 85, 105, 108, 110, 111, 112, 113, 126, 131, 157 Tüffers, Bettina 84, 160 U Ugrin, Boris 105, 160 Ule, Andrej 134, 160 Urciuoli, Bonnie 42, 160 Urh, Jože 139, 140, 142, 157 Uroševic, Mirko 111 V Vacic, Aleksandar 68, 160 Vasilic, Darijo 114, 160 Vasilic, Darijo 114, 160 Veljanovski, Rade 122, 160 Verdery, Katherine 35, 149 Verstovšek, Karel 135 Vidmar, Milan 135, 160 Vidovic, Davorka 154 Vidovic, Niko 148, 158, 159 Virokannas, Elina 154 Viskovic, Velimir 121, 154, 156 Vizek, Maruška 21, 26, 27, 160 Vizovišek, Slavko 55, 160 Vlahovec, Jadranka 27, 148 Vodopivec, Nina 33, 34, 35, 36, 39, 41, 42, 45, 46, 47, 48, 160, 161 Voglar, Dušan 151 Vojnic, Dragomir 14, 15, 23, 161 Voljc, Marko 73, 74, 159, 161 von Beymea, Klaus 112 von Hayek, Friedrich August 54 Vrandecic, Josip 149 Vujcic, Boris 23, 159 Vujic, Vidoje 29, 161 Vukosav, Branimir 98, 149 W Wacquant, Loďc 44, 161 Wagner, Peter F. 83, 157 Walters, Stephen J. K. 17, 152 Weber, Biljana 57 Weiner, Elaine 43, 161 Williamson, John 54 Y Younkins, Edward 11, 147 Z Zahradnícek, Tomáš 83, 161 Zavrtanik, Danilo 143, 161 Zeman, Zdenko 159 Zgrabljic Rotar, Nada 122, 161 Zrinšcak, Siniša 28, 161 Ž Žerdin, Ali 105, 160 Žmuk, Berislav 123, 150 Žuljic, Stanko 101, 114, 161 Žunkovic, Davorin 135 Županov, Josip 24, 25, 26, 27, 28, 29, 31, 32, 161 169 Imensko kazaloImensko kazalo 170 Regionalni vidiki tranzicije Regionalni vidiki tranzicije O avtorjih Dr. sc. Albert Bing, povjesnicar zaposlen u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Bavi se suvremenom povijesti 19. i 20. stoljeca, posebice recentnom prošlošcu koja se odnosi na raspad Jugoslavije i državno osamostaljenje Hrvatske. U tom sklopu objavljivao radove povezane uz problematiku tranzicije i pozicioniranja Hrvatske u medunarodnoj zajednici. Uža podrucja interesa medunarodna politika, društvena povijest, ekonomska povijest, ljudska prava, položaj manjina, filozofija i metodologija povijesti. Dr. sc. Lidija Bencetic, rodena 1984. godine u Karlovcu. Godine 2008. završava jednopredmetni studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za rad .Rezolucija Informbiro – percepcija hrvatske javnosti na primjeru regionalnih novina. dobila je Rektorovu nagradu u akademskoj godini 2007./2008. Od 2009. godine zaposlena je na Hrvatskom institutu za povijest. U prosincu 2014., pod mentorstvom dr. sc. Marina Manina, obranila je disertaciju na temu .Politicka karikatura u listovima Borba i Vjesnik – komparativna analiza percepcije politickog i društvenog života u komunistickoj Jugoslaviji (1945. – 1962.).. Sudjelovala je u hrvatskom projektu .Povijest Istre: sustavi, institucije, društvo i identitet u 19. i 20. stoljecu., te medunarodnim projektima .Ekonomsko-socijalni aspekti tranzicije u Hrvatskoj i Sloveniji 1985. – 2005.. (u suradnji s Institutom za novejšo zgodovino iz Ljubljane) i „Obrazovanje crkvene elite u Srednjoj Europi: Svecenicki kolegij Sv. Augustina („Frintaneum“) u Becu kao visokoškolska ustanova Austrijske Monarhije 1816. - 1918.“ (projekt prof. dr. Ruperta Kliebera s Instituta za crkvenu povijest Katolicko-teološkog fakulteta Sveucilišta u Becu). Od 2016. do 2019. godine biti ce dio medunarodnog projekta .COURAGE–Cultural Opposition: Understanding the Cultural Heritage of Dissent in the Former Socialist Countries. financiranog kroz program HORIZON 2020 Europske Unije. Primarno su joj podrucje interesa hrvatska i jugoslavenska povijest u razdoblju od 1945. do 1990., s naglaskom na politicke i društvene teme, te problematika medija, kulture i propagande. Uz navedeno, istražuje i povijest hrvatske emigracije. Dr. Jure Gašparic, zgodovinar, rojen leta 1977 v Mariboru, je višji znanstveni sodelavec na Inštitutu za novejšo zgodovino, kjer se raziskovalno osredotoca na slovensko in jugoslovansko politicno zgodovino ter na zgodovino srednjeevropskega prostora v 19., 20. in 21. stoletju. Posebej se posveca zgodovini parlamentarizma, med drugim je clan vodstva mednarodne mreže European Information and Research Network on Parliamentary History. O zgodovini tranzicije je med drugim izdal tudi tematsko številko revije Prispevki za novejšo zgodovino z naslovom Complex Parliaments in Transition: Central European Federations Facing Regime Change (2015). Dr. Žarko Lazarevic se prvenstveno ukvarja z gospodarsko zgodovino. Vsebinsko posega s svojimi raziskavami na razlicna podrocja gospodarskega razvoja Slovenije. Tako tematika njegovega raziskovalnega dela sega od preu- cevanja razvoja kmetijstva, procesa industrializacije, razvoja financnega sektorja, zadružništva, podjetništva, nacionalizma v ekonomiji/nacionalnega interesa, oglaševanja in blagovnih znamk ter vsebin upravljanja z zgodovino. Temu pa se pridružuje tudi raziskovanje vpliva gospodarskih procesov na družbeno strukturo in v tem okviru zlasti dolgorocno strukturno spreminjanje gospodarsko–socialne podobe Slovenije. Kot znanstveni svetnik je zaposlen na Inštitutu za novejšo zgodovino v Ljubljani. Na Univerzi v Novi Gorici, Fakulteti za humanisticne študije pa kot redni profesor predava gospodarsko zgodovino. Je avtor ali soavtor vec kot 150 clankov, 10 monografij in urednik 10 zbornikov. Med njegovimi zadnjimi obsežnejšimi deli so: Plasti prostora in casa: iz gospodarske zgodovine Slovenije prve polovice 20. stoletja (2009), Prilozi finansijskoj istoriji Jugoistocne Evrope 20. veka: pregledi iz Slovenije i Srbije (2011), School history and textbooks: a comparative analysis of history textbooks in Japan and Slovenia (2013), Spremembe in zamišljanja: gospodarsko-zgodovinske refleksije (2015). Dr. Aleksander Lorencic je bil do konca leta 2015 kot znanstveni sodelavec zaposlen na Inštitutu za novejšo zgodovino, kjer je bilo težišce njegovega raziskovalnega dela sodobna gospodarska zgodovina. Poleg programskega dela je sodeloval pri razlicnih raziskovalnih projektih, na domacih in mednarodnih znanstvenih simpozijih ter pri uredniškem delu. Kot raziskovalec je poleg znanstvene monografije objavil vec znanstvenih in strokovnih clankov tako v Sloveniji kot tudi v tujini. Maja leta 2012 je izšla njegova znanstvena monografija z naslovom Prelom s starim in zacetek novega: tranzicija slovenskega gospodarstva iz socializma v kapitalizem (1990–2004). V delu, kjer avtor v širši mednarodni perspektivi obravnava preobrazbo slovenskega gospodarstva v kapitalisticni sistem, verjetno najbolj kljucni proces po osamosvojitvi Slovenije postavlja v širši družbeni kontekst. Monografijo je znanstveni svet za humanisticne vede Agencije za raziskovalno dejavnost Republike Slovenije prepoznal kot izjemni znanstveni dosežek v letu 2012, leta 2014 pa je avtor za omenjeno delo prejel tudi nagrado Ervina Dolenca za najboljši prvenec v zgodovinopisju. Trenutno je direktor Pokrajinskega muzeja Ptuj-Ormož. Dr. sc. Josip Mihaljevic roden je 1983. u Livnu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveucilišta u Zagrebu je 2008. diplomirao te 2015. doktorirao povijest. Od 2008. do 2009. radio je kao vanjski suradnik u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, a od 2009. zaposlen je u Hrvatskom institutu za povijest kao znanstveni novak. Od 2014. je suradnik na projektu „Hrvatska u 20. stoljecu: modernizacija u uvjetima pluralizma i monizma”, a od 2016. zamjenik je nacionalne koordinatorice europskog projekta „COURAGE – Cultural Opposition: Understanding the Cultural Heritage of Dissent in the Former Socialist Countries”. Od 2010. do 2015. bio je tajnik Casopisa za suvremenu povijest u kojem je 2016. obavljao i dužnost pomocnika glavne urednice. Vanjski je suradnik Hrvatskih studija Sveucilišta u Zagrebu. Autor je i voditelj emisije „Povijesne kontroverze” na Trecem programu Hrvatskoga radija. Dobitnik je nagrade „Dr. Tomislav Markus” za znanstvenog novaka godine (2014.) Hrvatskog instituta za povijest, a 2016. izabran je u zvanje znanstvenoga suradnika. Primarno je podrucje njegova znanstvenog interesa hrvatska i jugoslavenska povijest od 1945. do 1990., s naglaskom na teme iz društvene povijesti, te povijest komunizma, teorija totalitarizma i metodologija povijesnih znanosti. Autor je knjige Komunizam i covjek: odnos vlasti i pojedinca u Hrvatskoj (1958. – 1972.) objavljene 2016. godine. Dr. Željko Oset (1984), docent na Fakulteti za humanistiko Univerze v Novi Gorici, je leta 2012 doktoriral na Filozofski fakulteti Univerze v Ljubljani. Raziskovalno se ukvarja z zgodovino slovenskih znanstvenih institucij (Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Univerza v Ljubljani in Kemijski inštitut), proucuje kariere slovenskih znanstvenikov, vpliv ruskih znanstvenikov na oblikovanje slovenske znanosti v obdobju Kraljevine SHS/Jugoslavije, položaj znanstvenic v akademskem okolju, vprašanje starostnega upokojevanje v akademskem okolju in razvoj okoljske zavesti na Slovenskem. Izdal je dve knjigi o zgodovini SAZU; v prvi obravnava obdobje prizadevanj, ustanovitev SAZU in njena prva leta, v drugi knjigi pa obdobje od leta 1945 do 1992. Dr. Nina Vodopivec je diplomirala na Oddelku za etnologijo in kulturno antropologijo, Filozofska fakulteta, Univerza v Ljubljani, doktorirala pa leta 2006 s podrocja socialne antropologije na Fakulteti za humanisticni študij ISH. Od leta 2006 je zaposlena na Inštitutu za novejšo zgodovino, kjer se kot znanstvena sodelavka ukvarja z vprašanji socialnega spomina, antropologije vednosti, antropologije postsocializma in dela, s študiji spolov ter z medkulturno komunikacijo. Kot raziskovalka in predavateljica se osredotoca na procese postsocialisticne transformacije, predvsem na nacine, kako makro spreminjanja doživljajo in jih sooblikujejo industrijske delavke in delavci, na transformacijo industrijskega dela, etike in organizacije dela, na spremenjene industrijske odnose, razmerja ter delavske subjektivitete v navezavi na širše procese globalnih preoblikovanj. Cena: 18 EUR Cena: 18 EUR