PUCKA KNJIŽNICA IZDA VANA DRUŠTVOM SVETOJERONIMSKIM. KNJIGA OXXII. NAPISAO JANKO BARLČ. U ZAGREBU. 1’ISAK dioniCke tiskare. 1900 . v NAPISAO JANKO BARLE. NA SVIJET IZDALO DRUŠTVO SV. JERONIMA. U ZAGREBU. Tl SAK DIONICKE TISK ARE. 1900 . i-HlUH oscoc mr Josip Juraj Strossmayer. % Mjesto pripomenka. ijepo j e gledati, kad se o kakovoj svečano) zgodi oko sijedog oea sakupe mnogobrojna njegova Slabil djeea, unučad i praunučad, pa upiru u njegovo časno lice svoje oči, puni zahvalnosti, ljubavi i odanosti, moleči nebeskog Oca, da im ga još dugo uzdržj. Ako je to lijepa svečanost za pojedinu obitelj i rod, još je Ijepša svečanost, ako se čitav narod saku pi oko knjeg od svojih zaslužnih inuževa, da mu izrazi svoje priznanje za njegove zasluge i zahvalnost za njegov innogo- godišnji rad. Domovina hrvatska ponosi se, što je svomu narodu dala sina, kojemu pripada s punim pravom naslov: otac domovine, a taj je Josip Ju raj St ro sa¬ ni ay er. Narod brvatski več se mnogo puta sakupljao oko tog svog dobrog oca i pastira, ali jamačno nikad radosnije, nego ove godine, kad on slavi rijetku slavu, pedesetgodišnjicu svog biskupovanja. Pedeset godina, lijepo je razdoblje u čovječjem životu. Svaki dan donaša nam novih muka, novih na¬ pora, ali i nove utjeke. Sretan čovjek, koji može mirnim okom pogledati natrag na dane svoje prošlosti, koji je sebi svijestan, da je dobro upotrebio sile, koje mu je 6 Bog darovao, da je revno vršio dužnosti svoga staleža, da nije okaljao svoga značaja i udaljio se od staže, koja ga vodi u pravu domovinu onkraj groba. Takova čovjeka ne de iznenaditi zadnji dan njegova života, nadi de ga spremna, ne de ga strašiti pogled u beskrajnu vjednost! Pedeset godina biskupovanja — dug je to niz napora, borbe i rada, što ga od biskupa traži ta uzvi- šena pastirska služba. Dobar pastir živi za svoje ovce, pripravan je za njih dati i život svoj. Dobar pastir duti sa svojim ovcama, njihove bijede terete i njega, osobito, kad im želi pomodi, a ne može. Znak je osobite po¬ moči božje, osobitog božjeg odredjenja, kad tko tu tešku, ali uzvišenu službu kroz dugih pedeset godina vrši. Rijetki su biskupi, koji su to dočekali! Previdnosti božjoj valja da osobitim načinom za¬ hvalimo, što nam je u ovim teškim danima po crkvu i domovinu uzdržala toliko godina biskupa, kakav je Strossmayer. On sam napisao je prigodom četrdeset- godišnjice svog biskupovanja: „— Ja, se, mogu red, poleg slabijeg zdravlja svoga nišam dugomu životu nadao. Bog mi ga je dobri i sveti bez dvojbe iz sta- novitih svetih svrha dosele uzdržao, a uzdržaje ga i danas. Njemu dakle na tom velikom daru, budi vječita hvala i slava! Njemu je svaki čas života moga, njemu i svetoj crkvi njegovoj bio je do šele posvečen, a po¬ svečen ce ostati do poslednjega daha života moga. Ja sam n sveto apostolsko zvanje stupio sa osobitom i to čvrstom i nepomičnem namjerom: da u novom stanju i z vanju svom vazda i vazda ljubav i privrženost prama Bogu i svetom zvanju svom, sa ljubavlju i pri¬ vrženosti prama domovini i prama narodu svomu spojim. Sve za vjeru i za domovinu bilo je od početka do dana današnjega, a ostati de do preminuda moga 1 geslo moje. Ja sam tom svom geslu uviefe do sad vjeran bio i vjeran ču ostati do konca svoga.“ (Glasnik bisku- pija bosanske i sriemslce, 1890. str. 174.) Bilo je prije pedeset godina baš na sama malu Gospojinu (8. rujna 1850.), kad je biskup Strossmayer za biskupa posvečen u crkvi sv. Augustina u Beču. Svečani taj čin obavio je kardinal i nadbiskup bolonjski Mibovil Viale Prela, čovjek učen, pobožan i slavan i službi svete matere crkve i svete stolice rimske osobito odan. Biskup Strossmayer zahvalno se sječa tog muza i žali, Sto je prerano preminuo, jer inače bi, kao Sto mu nadgrobni spomenik u stolnoj crkvi u Bolonji glasi: svojim velikim zaslugama za crkvu i državu izveo još i večih djela, koja je njegova plemenita duša snovala. Pedeset godina prošlo je od tog dana u životu našeg biskupa tako znamenita, ali znamenita i po vas lirvatski narod, koj. je tad dobio biskupa, vodju i dobro- činitelja. Njegova duša, zagrijana svetom ljubavi spram crkve i domovine, zasnovala je več tada divne osnove, koje su se božjom pomoči i ostvarile, na našu korist, a na biskupovu slavu. Mnogo toga se u našoj domovini kroz pedeset godina promijenilo. Narod, probudjen od ilirskih budi- laca, malo se po malo osvješčuje, i vidi kako je daleko ostao za drugim narodima, boli ga to u duši i hoče naprijed, da čim prije stigne u kolo izobraženih naroda. Dašto da to ne ide lako i brzo. S početka mu korak još nije stalan, ovamo navaljuju na njega velike bure, onamo smetaju ga različne neprilike, ali u teškim danima diže svoje oči u svijetlu zvijezdu, svog biskupa i u njega nalazi pomoč i oslon. Biskupov veliki um stvara divne osnove, njegova darežljiva desnica izvadja ih, njegova poletna riječ oduševljuje i tješi, njegovo pleme¬ nito srce ogrijava nesebičnom ljubavi i pojedince i čitav 8 narod. Nije zadnjih pedeset godina nista koristna po naš narod izvedeno, da ne bi biskup Strossmayer kod toga bio, držeči se nepokolebivo svoga gesla: s v e za vjeru i za dom o vinu. Vjera i domovina, ta dva sveta amaneta za svakoga čovjeka, kao blizanei su vazda zajedno u njegovu srcu, on ib ne razdružuje, ra dedi za jedno, radi i za drugo, po načelu: „što si nčinio crkvi, učinio si zajedno i narodu; a Sto si učinio narodu, učinio si zajedno i crkvi“. Društvo sv. Jeronima treba da se posebice veseli pedesetgodišnjici našega slavnoga biskupa, jer mu je on jedan od prvih promicatelja i dobročinitelja. Od prvog osnutka društva velik mu je prijatelj i želi, da se u narodu brzo raširi i narodu omili, a zato ga pre- poruča posebnim poslanicama (god. 1874. i 1878.) svomu svečenstvu i puku, dobro znajuči, da je dobra knjiga puku učiteljica, voditeljica i tješite!jlia. Oujte Sto on piše: „Narod nam je nepogodom vremena u mlogom zaostao; ali hvala Bogu, još je vjeru svoju svetu i pouzdanje svoje u Onoga sačuvao, koji je put, istina i život. Do nas je i do naše gorljivosti, da se ta sveta baStina neoskvrnjena u narodu naSemu uzdrži i povekša .a osim revnosti svakdanje u zvanju i službi našoj, evo nam i družtvo sv. Jeronima liepu priliku pruža, da širenjem plemenitih njegovih knjiga svetu vjeru i nauk krščanski puku našem čuvamo. (Glasnik. 1878. str. 184). — Predpostavimo, da se te knjige u svakoj kuči, i u svakoj obitelji nalaze, da se svetcem i nedjeljom poslije službe božje ili pred večer oko mladjega naraštaja stariji sviet okupi i da sluša čitanje takovih knjiga: nemože biti dvojbe, da bi se tim oštrio duh našega naroda; da bi mu se srce ople- menjivalo; da bi se dobre i plemenite nakane i odluke u njem radjale; rieč u jednu: neima dvojbe, da nam narod ne bi izobraženiji, plemenitiji i radeniji postajao; a tiem bi se ujedno postiglo, da bi mu duh budniji i jedriji postajao i da bi mu srdce sve više i više za istinom i pravdom čeznulo, a tiem bi se bez dvojbe postiglo, da bi ujedno i rieč božju radje slušao, bolje ju pojmio, dublje ju u srdcu sahranio i uspješnije u život preveo“. (Glasnik 1874. str. f>4). To je slavnog našeg biskupa potaklo, te je naredio, da svaki svedenik njegove biskupije ima biti član društva svetog Jeronima, i nastojati, da se i škole upišu u društvo, a društene knjige davaju za nagradu naj- boljoj djeci. Dopustio je, da se srnije iz crkvene bla¬ gajne godimice potrošiti 10 for., da se kupe društvene knjige za onu djecu, koja se naukom i vladanjem od- likuju, a sam daje u tu svrhu 100 for. svake godine. Naš narod treba da se s knjigom sprijatelji, da dodje knjiga i u najsiromašniju kolibicu. Dašto, da se ne poznaje za godinu ili dvije plod čitanja, ali s godi- nama odgoji se nov naraštaj i novo pokoljenje, pro- budjeno, osviješteno, koje rado prima i slnša dobre savjete i nauke. 1 tu se veliki naš biskup držao svog gesla: sve za vjeru i domovinu, jer dobro zna, da time, Sto pomaže našemu društvu, zajedno radi na tom, da se urnnoži broj dobrih, živih članova kato- ličke erkve i vjernih, značajnih sinova hrvatske nam domovine. Biskup Strossmayer ne treba naše hvale, ali je do¬ stojno, da ga se i naše društvo o njegovoj pedeset- godišnjici sjeti. Sveta iskra ljubavi prama vjeri i domo¬ vini ne če prestati tinjati u njegovu srcu do njegove smrti — daj Bože, dugo nam ga još ne otela, — a iskra ta neka upaljuje i u našim srcima plamen pravog oduševljenja za našu vjeru i žarke ljubavi za našu do¬ movinu. Ugledavajuči se u njega, hiljadili se medju 10 nama dobri katolici, dobri Hrvati. Zlatno sunašce šilje na zemlju sto i sto zlatnih zraka, probudjuje prirodu, i priziva u život milijun mirisavih cvjetiča, milijun ze¬ lenih lističa, a ne gubi nista od svoje ljepote. I biskup Strossmayer mnogo toga je poduzeo, mnogo nam je toga dao, i čim više motrimo njegova djela, to nam se njegova pojava večom, ljepšom i uzvišenijom pokazuje. Ugrijao se naš narod od njegovih nauka, što mu ih on kroz pedeset godina davao, oduševio se i od njegova nesebičnog rada, koji je on posvetio jedino crkvi i do¬ movini, i nasljedovao ga. Mnogo si nam dao, veliki biskupe 1 O pedesetgodišnjici tvog biskupovanja kliče ti sav hrvatski narod: „Oj ne zadji, sunce naše, oj ne zadji!“ — Istinite su riječi, što ti ih je ispjevao pjesnik Jovan Hranilovič: „Ti si nami izgradio tvrdje Zaklon našem narodnem opstanku, Svladao tminu, utro pute zori Budučnosti naše ljepšem danku Sa tih tvrdja zastave se viju, Klanjajuč se veleumu Tvomu, Svemu svijetu naviještajuč danak Rijetke slave u hrvatskom domu. Bog ljubavi, istine i pravde Koji nam je Tebe darovao, U najtežim danima narodnim Tebe nam je očuvati znao, Da nam odsjev veleuma Tvoga Sjaje nadom u beznadja tmini, Da klonula ogrijemo srca Na Tvog srca nebeskoj toplini. 11 Povijest našeg mukotrpnog roda Junačkom je krvi ispisana, Nakidena lovorom i slavoin Glasovitih svijetom velikana; Ali vedeg Hrvatica majka Od Tebe nam porodila nije, I što više zamičeš u vječnost Tvoja zvijezda sve to ljepše sije.“ Sve to ljepše sije.Sjala nam, dugo. sjala još Iz života biskupova . 1 \ p ra v oj obitelji domača je kuča prava crkva božja, u njoj se svaki dan Bogu moli; u njoj se dosto¬ pni sveto pismo i pobožne knjige ditaju; u njoj je život otca i majke ogledalo, u koje treba da se djeca i ukueani ugledaju i knjiga iz koje sveti nauk crpiti valja. U pravoj kršeanskoj kuci nikada se nedjeljom i svetcem rijed' božja ne žarnice. Osobito je pako zvanje majke krščanske: nju je u obitelji Isus sam domačo m sveče¬ nico m i živom slikoin svete crkve svoje za to udinio, da djecu svoju sveudilj Bogu prikazuje i da im sa mliekom svojim dut ljubavi, zahvalnosti i povjerenja prama spasu svomu uciepi“. (Glasnik 1884., str. 55). Takova destita i krščanska k uda bila je u Osijeku i ona, u kojoj je dne 4. veljade 1815. zagiedao svjetlo božje Josip Juraj Strossmayer. 8trossmayerova obitelj potjede starinom iz gornje Austrije. Početkom osamnaestog vijeka došao je u Osijek za stražmeštra tamošnjoj posadi neki Pavao Strossmayer rodom iz Linča. On se je ovdje brzo pri- 1 travni životopise M. Cepelida: „Josip Juraj 8trossmayer“ u „Slovauu“ g. 1884. i u „Gla8niku“ god. 1898. Mnogo sam na- vadjao riječibiskupove ■ e bi narod upoznao njegov dub i mišljenje. 13 viknuo, te se tuj i oženio. Praunuk njegov bio je Ivan, otac biskupov. Ivan oženio se oko god. 1810. sa Anom Krdeljac pa je iz toga braka poteklo pet sinova, od kojih su trojica umrli joS u djetinjoj dobi, a brat Mato u dvadeset osmoj godini svoga života. Obitelj Strossmaye- rova bila je usprkos njemadkom podrijetlu sasvim hr- vatska, a poznata je bila u Osijeku s imenom Pavlovi. Otac biskupov bio je ponosit Osječanin, staroga kova, a majka tiha i pobožna ženica, koja je svom mezimčetu ved prvih godina ucijepila n srce ljubav prama Bogu i svojim uzgojem mnogo doprinijela, da se on posvetio svečeničkomu staležu. „I)jeca su put od phti, krv od krvi, bide od bida roditelja. Djeca su živa slika i prilika roditelja. Roditelji nekim načinom i po- slije smrti svoje u djeci svojoj žive. Djeca ne samo ime i imetak roditeljski, nego i čast, poštenje i slavu svojih roditelja sa sobom nose“ (Glasnik 1892. str. 27.'. Dobri je Bog biskupovim roditeljima obilno na- platio njihovu muku, ugledaše plod onih nauka i osje- čaja, što mu ih u mlado srce usadiše te doživješe oba sredu, da mogu vidjeti svoga sina kao biskupa. A on je o svom nastupu zaista mogao kazati: „eto o Bože — učini diete pastirom — u Isusu otcem milih mojih roditelja" (Poslanica 1. str. 18.). Mlade godine prolazile biskupu kao i drugoj djeci. Jednom malo da nije zaglavio. Brat Mato prevezao ga u čamcu preko Drave, da se ondje kupaju, pa ga je ujela guja prisojkinja. Jedva su spasli dijete od tog otrova, a zmijski ubod poznao se biskupu na ruci sve do prvih godina njegova biskupovanja. „Ako se domača kuča crkvi prispodobiti može, škola je slična i prilična onoj evangjeoskoj njivi, o kojoj Gospodin u evangjelju svetom govori; učitelji su pako pravi sijači rieči božje, to jest, istine i pravde, te 14 je najviše do njihove valjanosti stalo, da sjeme božje ne padne na golu stienu, niti u drač i korov, nego u plodno zemijište i da plod stostruki donese“ (Glasnik 1879. str. 23). „Na djeeu i mladež ima se paziti kao na oko u glavi; jer tko se od mladje dobe zlu privikne, taj se jedva ikada zlu odvikne, svakim bo padom uviek sla- biji, a okovi smrti i propasti njegove jači i okrutniji bivaj u. Zato je za djeeu i mladež stega od prieke nužde i potrebe, stega ne robska, nego stega sveta, koja iz čiste ljubavi proiztiče i čistu ljubav radja i onu svoje- voljnu poslušnost i privrženost, koju nikakva strogost na ovom svietu nadomjestiti ne može, preizvadja; ona sveta stega, koju čovjek iz domače k uče i učione svoje u život i zvanje svoje prenieti i sam nad samim sobom do groba svoga vršiti ima; ona sveta stega, koja čo- vjeka od svakoga opasnoga družtva i svake napasti, kojoj bi slabost njegova podleči mogla, uviek i uviek odvrača i sveudilj na Boga upučuje, kano na jedini izvor one snage, s kojotu i samoga sebe i opasni ovaj sviet nadvladati može 11 (Glasnik 1884. str. 56.). Riječ učitelja malo je gdje urodila tolikim plodom kao u našeg biskupa, a osječka pueka škola i tamošnja gimnazija jedva s u im ali boljeg učenika od mladog Stross- mayera. Fripovijedali su njegovi savremenici, da ga je bilo vazda vidjeti s knjigom kraj Drave i da je on bio najbolji i najpametniji djak tainošnje gimnazije. Priro- djenoj darovitosti pridružila se željezna marljivost, težnja za znanjem i usavršivanjein, pa se može o njem doista kazati, da je bio dika svojim učiteljima a uzor svojim saučenicima. U Osijeku svršio je mladi Štros,smajer šest raz¬ reda latinske škole, te se približilo vrijeme, da se počne pripravljati za teški ali uzvišeni svečenički stalež, za 15 trojim mu je mlado, poletno srce ved odavna težilo. Ved u vrijeme usbrsnili blagdana god. 1831. odvede ga otac n Djakovo, da ga predstavi biskupu Sučidu i preporudi, da bude primljen u sjemenište. Biskup boravio je onda u gostima kod župnika u Drenju. Krasna svjedočba prvog polugodišta, što ju je donesao mladi Strossmaver očito mu godila i rado ga primi u svoje sjemenište u Dja- kovu. Kako je on tog nadobudnog mladida volio, ra- zabira se i otuda, što ga se još u čas svoje smrti sjetio i zapisan u oporuci neku svotu novaca, da uzmogne namiriti pristojbe, što ib je imao platiti prigodom strogih ispita u Budimpešti. U djakovačkom sjemeništu dovršio je Strossmaver sedmu i osmu školu, a u jeseni god. 1833. poslao ga biskup S udi d kao najboljega klerika u peštansko cen¬ tralno sjemenište. U tom sjemeništu saku pili se najda- rovitiji mladidi iz pojedinih biskupija, ali prvak medju njima bio je ipak naš Strossmayer. Premda je bio Strossmayer Hrvat, te se takvim svakom prilikom pokazivao, ipak su ga u Pešti radi njegovih vrlina opcenito štovali. Ved 24. listopada 1834. postigao je na tamošnjem sveučilištu čast doktora mudro- slovlja, što je doista vrijedno spomena, ako se pomisli, da on nije onda niti dvadesete godine svog života na- vršio. I u bogoslovlju zadivio je desto svojim odgovo- rima učitelje, a njegov prijatelj, s kojim je zajedno slušao kanonsko pravo, grof Ivan Ciraky, rekao mu jednom zgodom, kad je Strossmayer pogibeljno obolio: „Ti ne smiješ umrijeti, ti mčlraš još biskupom postati!" U neprestanem radu i učenju prolazile mu doista brzo godine, a od dana do dana napredovao je u na- ucima i pribavio si ono obilje znanja, kojim je kasnije toliko puta zadivio svijet. Nadošla god. 1837., kad je Strossmayer dovršio bogoslovne nauke i vesela srca 16 vratio se kudi. Ali zaredjen u svcdenika nije mogao biti, jer je bio još premlad, a osim toga bio je i slaba zdravlja. Da se malo oporavi, uzeo ga biskup Josip Kukovid sobom na put — pa je tom zgodom ostao dulje vremena u Bedu kod franjevaca, dok mu je biskup boravio u Karlovim varima. Strossmayeru bio je dakako i taj put od velike koristi, jer se onda putovalo kolima, pak je mogao tom prilikom proučavati i ljude i krajeve, a u Beču je za cijelo dobro upotrebio vrijeme i proudio tamošnje bogate zbirke i umjetnine. Napokon nadodje ipak toliko žudjeno i isdekivano vrijeme, da bude zaredjen u svečenika. Biskup Kukovid zaredi ga dne 12. veljade 1838. u poddjakona dne 15. u djakona, a dne 16. veljade u svedenika. Naš biskup, koji sada slavi pedesetgodišnjieu svog bisku- povanja, u ono vrijeme nije mislio, da mu bude vijek dug, a bila mu je onda jedina utjeba ta, što je dodekao das, da može Bogu trojednomu doprinijeti nekrvnu žrtvu. On sam piše: „Ja sam u mladosti svojoj u posliednjem tedaju svojih nauka obolio i kudi se svojoj inogu redi samo za to povratio, da u krilu svojih milih roditelja umrem. Ja sam slab, nemodan i boležljiv, po veledastnom i velevriednom svomu predšastniku (Kukovidu) u ka¬ peli njegovoj zaredjen bio, skoro bi rekao više za to, da sveti i neumrli biljeg svedenidtva, koji sam uviek i uviek u duši svojoj n o si o, sa sobom u vjednost prenesem, nego da svedenidke dužnosti vršim i obavljam. Isto tako sam posve tiho i skrovito u Osieku u gornjoj varoši prvu svoju sv. misu rekao, kojom je prilikom pok. kanonik Rastovid, bivši župnikom, meni i mojim roditeljem i bratu momu osobitu ljubav izkazan. Zato, kada ovo pišem, ne mogu, a da se živo i zahvalno ne sjedam i svoga dobroga predšastnika biskupa Kukovida i pok. kanonika Rastovida. Što se prvoga tide, on je 17 meni mnogo i mnogo milosti izkazan; hvala mu vj - žita! Ja se u molitvi svojoj uviek njega sječam, a vrlo mi je drago, da sam priliku imao, jednu od njegovih vručih želja, koju je više puta preda timom ponovio, izpuniti, to jest: tielo njegovo iz stare grobnice prenieti u novu. Hvala i pok. kanoniku Rastoviču, a drago mi je takodjer, da sam i njemu prj njegovoj zlatnoj miši, koju je ovdje u Djakovu obavio, priliku dobio onu istu ljubav vratiti, koju je on meni pri prvoj tihoj miši ukazan. — Ja kako rekoh, mislio sam rano preminuti, a Bog je dobri drugačije odredio. Hvala i slava mu budi na viek vieka.“ Bog, u kojega je svemogučoj ruci život svakog po- jedinca i knji je mladog Strossmayera za velike stvari odredio, ojačao je zdravlje novomisnikovo, pa je njegov biskup mogao da ga pošalje za duhovnog pomočnika u grad Petrovaradin, gdje je ostao do listopada g. 1840. Njegovo djelovanje bilo je uspješno i župljani ga lju¬ bili. A kako i ne bi, kad jo u svom zvanju nazrijevao svetu dužnost, da sve svoje sile posveti vjeri i domo¬ vini. Sam piše prigodom šezdesetgodišnjice svog mis- ničtva: „Ja sam od svoje maloči, a osobito od kad sam prije 60 godina svečenikom postao i sv. crkvi božjoj služiti počeo, čvrsto uvjeren bio, da svaki pravi sve¬ čenik ima u srdcu svomu nerazdieljivo spojiti ljubav prama Isusu Krstu, prama crkvi i spasu duša neumrlih, sa ljubavlju naroda svoga, njegove slobode, njegove prosvjete, njegove snage, njegove pobjede i budnč- nosti... Ovaj sam ja nauk uviek do sada sliedio i sliediti ču ga do groba svoga. Da što pako, kad ovako sve¬ čenik božji govori, nesmije se ni na sjenu nepravde po¬ misliti, koja bi se ma komu trečemu naniela. Valja, tu ono božje: svoje čuvaj i brani, a u tudje nipošto ne diraj.“ — (Glasnik 1898. str. 67.). Bez sumnje se žup- 2 18 ljana teško dojmio glas, da Strossmayer odlazi iz Petro- varadina. On je naime sam otišao 7. listopada 1840. u O ja¬ kovo i zamolio biskupa Kukoviča premještenje, po- imence ga je molio, da ga pošalje u Beč, da tamo u višem svečeničkom zavodu, koji se zove Augustineum, nastavi svoje bogoslovne nauke i postigne doktorat sv. bogoslovlja. Biskup, ka kojemu je pod večer došao, ni je bio sporazuman s time, primio ga dosta oštro i zapo- vjedio mu, da se u Petrovaradin povrati. Strossmajera je to vrlo ražalostilo i proveo je kod tadanjeg djako- vačkog župnika Mihaljeviča cijelu noč u molitvi, a kad je slijedečeg jutra (8. listopada) sv. misu odslužio, za¬ pisan je u svojoj bilježnici latinskim jezikom ove zna¬ menite riječi: — „ Ja sam se vazda rado molio, a oso- bito ove noči, pak ako mi je dopušteno u budučnost gledati, onda me je Bog na velike stvari odredio." — I doista, kao da je sam Bog upravljan mladim Strossmayerom, jer je odmah poslije mise bio pozvan k biskupn. Biskup došao mu veselo n susret i pokazao mu list, što je prispio večernjom postom. U tom listu javljao je carski župnik Feigerle, da je car Ferdinand dne 30. rujna i. g. primio Strossmayera u viši sveče- nički zavod kod sv. Augustina. Tim se ispunila želja Strossmayerova, koju je več godine i godine u srcu svom nosio. Mjeseca studenoga odputio se Strossmayer u Beč. Zeljcznice onda još nije bilo, pa je morao putovati ladjom od Petrovaradina do Pešte. Tu malo što nije i zaglavio. Kad se prevažao iz Pešte na čamcu u Budim, da odanle poštanskim kolima nastavi svoj put u Beč, navalile su tolike sante leda, da je gotovo zajedno s čamcem potonuo. Ostali putnici skakali su na sante leda i nastojali se spasti, on je sam ostao s kormilarom u čamcu i predao se volji božjoj, pa je doista! žive 19 glave iz te pogibli iziSao. Doša^ši u Beč, posvetio je sve svoje sile bogoslovnim naukaina i svojim vladanjem i uspjehom u naukama stekao opdenito priznanje. Medju njegovim saučenicima nalazili se i slavni tršdanski biskup Juraj Dobrila, vesprimski biskup Žiga Kovač i zna¬ meniti nadbiskup Hajnald. Sve bogoslovne struke, premda ih je mnogo, a ima ih i vrlo težkih, Strossmayer je brzo izučio, te je ved polovinom lipnja godine 1842. bio promaknut na čast doktora sv. bogoslovlja, a iza toga povratio se opet u domovinu. Onako vršna glava, kakav je bio mladi Stross- mayer, mogla se svagdje upotrebiti. Biskup Kukovič povjerio mu je velevažnu službu u svom sjemeništu; imenovao ga tudijer podravnateljem i učiteljem vjero- nauka. Tu napornu službu vršio je Strossmayer do g. 1841., a poslije toga je poučavao pitomce biskupskog sjemeništa u prirodnim znanostima i računstvu. Ali ved g. 1847. bio je pozvan za ravnatelja upravo u onoin vele- znamenitom svedeničkom zavodu kod sv. Augustina u Beču, gdje je malo godina prije pitomac bio. Za mladog svečenika, kao što je bio on, bilo je to veliko odliko¬ vanje, a zaslužio ga je jedino svojim opsežnim znanjem, velikom sposobnošdu i neporočnim životom. •Jeseni god. 1847. otišao je Stro8smayer u Beč, da bude dvorskim kapetanom i ravnateljem ved spornenutog zavoda. Strossmayera radi njegova rijetkog govorničkog dara na carskom dvoru u Beču na brzo su zavoljeli; a kako su cijenili njegovo znanje, .svjedoči to, Stoje predavao crkveno pravo na bečkom sveučilištu. (1.1848. bila je oso- bito burna u samom Beču. Carski dvor je radi nemira otišao 17. svibnja u Inomost, vlada nije mogla više odolijevati buni, jedini, koji je po nekoliko obuzdavao nemirne duhove, bio je ministar grof Latour. No valovi bune udarali su sve jače i jače, dok je početkom mjeseca * listopada došlo u Bedu do pravog ustanka. Prva žrtva bio je dakako junački grof Latour. Bundžije. su ga ne- milosrdno zatukli i objesili njegovo tijelo na svjetiljku i obesčastili ga upravo kao divljaci. Car Ferdinand vratio se iz Inoinosta, a sklonio se odmali u čvrsto utvrdjeni Olomuc. Dok je u Bedu vladala buna, opustio je zavod sv. Augustina. Ostao je u njem jedino rav¬ natelj Strossmayer i nekoliko pitomaca. Kad su zrna iz buntovnidkih topova ved gusto padala na carski grad i s njim usko spojeni zavod sv. Augustina, navalili su pitomci na ravnatelja, da ib ili raspusti ili na sigurnije mjesto zakloni. Strossmayer odluči pitomce odvesti u franjevački samostan. Otvoriše vrata, izidjoše i usred najgušde kise puščanih zrna proturaše se do franje- vadkog samostana. No, kad je Strossmayer ved mladice sklonuo, sjetio se, da mu je prepošt bedkog kaptola Zenner povjerio na saduvanje nekoliko tisuda forinata kaptolskog novca, pa nije btio da taj novac, povjeren njegovoj brizi, prepadne. Da saduva svoje poštenje, po- vrati se natrag po novac. Došavši u svoju sobu, soba sva zadimljena — ved je krov nad njom gorio, po¬ grabi novce, sakrije pod plašt pa natrag k franjev- cima. Putem ga je gonila ditava rulja buntovnika, koje je neka žeuetina s bubnjem na prsima poticala, da ubiju popa. Ali Bog, koji je njega toliko puta iz očite životne pogibli izbavio, nije ga ni sada ostavio, Strossmayer je sretno utnaknuo. Tri tjedna vladala je buna u Bedu, pa je na tisude tamošnjih Stanovnika ostavilo grad, da se zakloni u si- gurnija injesta. Tko znade, kako bi se sve to svršilo, da nije došao pred Bed s velikom vojskom knez Windisch- graetz; a njemu se pridružio junadki naš ban Jeladid sa svojim četama. Sa združenim silama protjeraše Ugre, koji su došli Bedu u pomod, te onda osvojiše buntovnidki Bed, gdje je naskoro zavladao opet u velike žudjeni mir. Kad je Jelačič ugušio magjarskujbunu i došao u Beč, zahvalio je biskup Josip Kukovič na djakovaekoj biskupiji. Plemeniti taj muz navodi ovo u pismu na svoje svečenstvo: „U višoj starosti svojoj češtje bolujuč, čutim, gde mi sile telesne od dana do dana manjkaj u i za svaki važnii posao več postaj u nedostatne. Toga radi očito izpovediti moram, da me izviruča odatle pečal včrlo uzbunjuje, ne bili li možebit i nekotice neizpunio ma ikoji dio dužnostili biskupskili — sa milostivim obiuk najvišjik oblastik dozvoljenjem od stolice biskupske od- stu,pljujem“. Za Kukovičeve nasljednike isticali su se kašniji biskup u Banskoj Bistrici Mojzes, zatim kaptolski vikar djakovački Josip Matič, ali bečki Hrvati, na prvom mjestu Metel Ožegovič, preporučivali su za djakovačkog biskupa mladog, umnog Strossmavera. Pa kad je i sam Kukovič pisao kralju i toplo mu preporučio za svog nasljednika Strossmayera, uslijedilo je dne ld. stude- noga 1849. njegovo imenovanje. To imenovanje u ve¬ like je obradovalo Hrvate, premda im je bio onda još zatvoren pogled u daljnu budučnost i na sye ono, što je Strossmayer kao biskup uradio crkvi i domovini. Sada prigodom njegove pedesetgodišnjice možerno ka¬ zati, da su se sve nade, koje je biskupija i domovina stavljala u mladog Strossmayera, ispunile, ispunile u tolikoj mjeri, u kakvoj se onda jamačno nije nitko nadao. lstinite su riječi, što" ik je napisao biskupov životopisac M. Cepelič: „1 da Jelačič nikakove druge koristi krvatskomu narodu sa svojim junačtvom i sa riekama krvi krvatskik sokolova nije prinio, več to bi dosta bilo, što mu je poklonio jednoga Strossmayera H Strossmayer, bi skup, S ve za vdru i domov in u jest sjajna zvšzda ' ona, koja de me na staži života moga tja do _groba pratiti, a veoma sretnim scdnit du se. ako mi za rukom podje na staži toj poslš ljubavi Sve- višnjeg, ljubav prosvžtjenih sunarodnika mojih, ljubav milog naroda moga steci i do sverhe zaderžati*. — Te znamenite rijedi odgovorio je dne 7. travnja 1850. novo imenovani biskup Strossmayer upravnemu odboru župa¬ nije zagrebadke, kad je iz Beda za priposlanu mu de- stit.ku zahvaljivao. To geslo bilo mu je doista sjajna zvijezda, po kojoj je za pedeset godina upravljao smjer svog djelovanja, a od nje nije se nikad udaljio. Vjeri i domovini posvetio je Strossmayer doista s v e: svoj um, svoje sile, svoje srce i svoje blago, a nije se ustru- davao za njih i progonstvo, prezir i poniženje pretr- pjeti. Vjera i domovina bile su mu jednako svete i kao mladomu biskupu i kao dasnomu starcu. U predgovoru sam ved spomenuo, da je bio Stross- mayer dne 8. rujna 1850. u Bedu za biskupa posveden. Zastupnik sv. Oca pape nadbiskup Mihovil Viale Prela dao je tom zgodotiii svedani objed, liojemu je prisu- stvovalo mnogo odlidnih Slovjena, zastupnika raznih 8trossniayer o nastupu svoje biskupske službe 24 slovjenskih plemena. Kao da se več onda vidjelo, da če se oko Strossinayera sakupljati ne samo Hrvati, ved i ostali slovjenski narodi, da če u njeg dizati svoje oči sav slovjenski svijet, da če on biti svima jednako drag, jednako slavan. Tom je zgodom Strossmayer takodjer progovorio i več onda izrazio svoju nepokolebivu vjernost i privrženost svetoj rimskoj stolici, te u zanosnim rije- čima izrazio, da je papa Pio IX. „deržalac najviše vlasti u cerkvi" i „ona svčtilnica, koju je Bog sred burnog mora podigao, da se korab včre njemu odanih narodah, zanešen od prouzročenih hudimi nepogodami ovog vrčmena bčsnili talasak, kakogod skčršio ne bi“. Lijep i veseo bio je dolazak mladog biskupa u Djakovo, a svečano ustoličenje njegovo. Prispio je u Djakovo 28. rujna 1850. oko pet sati poslije podne, pračen od velikog mnoštva odlične gospode, osobito pako svojih zemljaka Osječana. Ponajprije unišao je u župnu crkvu, a odanle krenuo je u svečanom provodu u stolnu crkvu, gdje su se ovršili prepisani obredi. Po- zdravio ga je prepošt i kanonik Dragutin Pavič, izja- vivši, kako mu se veseli i svečenstvo i narod, a iza toga poklonilo mu se svečenstvo. Djakovo, koje je bilo onaj dan u svečanom ruhu, bilo je na večer sjajno rasvijetljeno, a pred biskupovim dvorom svirahu dvije vojničke glazbe, brodska, a druga konjanička iz Osijeka. Sutra dan — na Miholje — bilo je svečano usto¬ ličenje bi.sk upovo, pa ga je u erkvi pozdravio latinskim govorom prepošt Pavič, na što mu biskup latinski od- govorio, a zatim progovorio je takodjer hrvatski ninogo- brojnomu narodu, koji je željno slušao umnoga i rječi- toga biskupa. Osvrnuo se je najprije na burne godine 1848. i 1849., te je govorio o pitanjima, koja su onda svakoga zanimala. Najprije je spomenuo slobodu, no pravu slobodu, slobodu od grijeha. „Narod, koj za slo- 25 bodom teži, najpčrvo ima o oslobodjenju svom nutarnjem misliti. Božanstveni Spasitelj naš počemši delo preporo- djenja ljudskog najpervo zapovedi: pokoru činite, to jest očistite dušu vašu od ljage grebali i opačinah, jerbo samo u čistu dušn ulazi Duh sveti s darom i krepostju svojom. Narod, koj tu slobodu uživa, malo zakonak treba, jer je sam sebi najbolji zakon i narod taj pose¬ duje blago slobode, koje mu nitko na svetu oteti ne može; u krilu naroda takvog mora cvasti sloboda gradjanska baš ko što zdrava vodka u plodnoj zemlji cvasti i roditi mora, kad joj svetlost i toplina s unča i rosa nebeška dobro ugadjaN Iza toga prešao je biskup u svom govoru na duh jednakosti i bra- timstva, upozorio na nekoje krive nauke i protumačio, kako to, te ima u Ijudskom društvu raznolikih časti i dostojanstva i zašto su nekoji ljudi bogati, a nekoji opet siromašni? Napokon taknuo se i trede grane: narod¬ nosti i dumoljublja, pa je kazao medju ostalim: „Ljubav domovine u toliko je prirodjena čovčku, da svaki, koj lole nježno serce ima, sa istom nerazložitom prirodom postojbine svoje u užje nčko prijateljstvo i ljubavi ob denje stupi . . . Jezik narodni napose smatra kerstjanin kano najveci dar božji, kano ogledalo, u kom se duša i serce naroda svoga u svojoj bitnosti pokazuje, kanoti najmožniu narodnog izobraženja polugu — — kanoti blagajnu, u kojoj se sve duševno blago naroda nalazi“. Divnih Ji riječi! Narode mili, svaki član tvoj neka traži onu slobodu, slobodu od grijeh"a. Nalazili se u tebe pre¬ mnogi, da podržavaju pravu bratinsku ljubav, umnožili se oni koji bi nesebično ljubili svoju domovinu i svoj jezik! Ne mogu, da se ovdje ne spomenem riječi pisca, koji je god. 1850. u „ Katoličkom Listu“ (str. 327.) opisao ovu lijepu svečanost. On je svoj opis ovako za- 26 vršio: „Dobro došao, još slavnie ravnao! Ljubav si clonio, a i ljubav si kod stada našao, — odkud na temelju ove uzajamne ljubavi, tko da ti ne prerokuje krasna, sretna biskupio, bududnost.“ — Zaista, kao da je pisac — svečenik zagrebadke nadbiskupije, — ovdje prorodkim duhom gledao u daleku bududnost, koja je osvanula s dolazkom Strossmayerovim no ne samo u djakovadkoj biskupiji, ved u ditavoj Hrvatskoj, pade u s vem slo- vjenskom svijetu. Dakako nije pisac onda mislio, da de mladi biskup kroz dugih pedeset godina slavno ravnati svojorn biskupijom, nije znao, što de sve za¬ snovati veliki um biskupov. Mogu redi, da je Stross- rriaver i naj vede nade, koje je onda tko u njega sta vij ao, prestigao, pa mora svaki, i najnepristraniji sudac pri¬ znati, da je dolaskom Strossmayerovim na biskupsku stolicu i biskupija i hrvatska domovina dobila više, nego Sto se nadala. Opravdano je bilo uvjerenje, da je s bi- skupom Strossmayerom u Djakovo s jela velika sila. Prvih deset godina biskupovanja posvetio je mladi biskup unutarnjem uredjenju svoje biskupije. On je, kako pravo rede njegov životopisae Cepelid, sabirao sile i znanje, da s godinom 1860. stupi na javu velikega i za- mjernoga rada svoga. Nadbiskup Viale Prela, papinski nuncij (zastupnik) u Bedu, pohodio je Strossmayera ved god. 1851. Iz Djakova otišli su obojica kroz Zemun u Biograd, a po- sljedica je bila ta, da je Strossmayer još iste godine bio imenovan vrhovnim duhovnim pastirom katolika u Srbiji. I on se doista odinski zauzeo za svoje stado, koje je medju inovjercirna živjelo u teškirn prilikama. U svibnju slijedede godine došao je Strossmayer po¬ novno u Biograd, pa je ondje u kapeli, kod austrijskog konzula (zastupnika) ditao sv. misu i dijelio svetu po- 27 tvrdu. A god. 1857. otputio se je sa svojom pratnjom u Majdanpek, gdje su veliki rudokopi, da ondješnjim katolicima pruži duševnu ukrepu i podijeli sv. potvrdu. Tako je on kao biskup sa naših strana prvi stupio u unutarnjost srpskog zemljišta i ondje vršič svoju pa- stirsku službu. Tako odličan crkveni poglavar znao je pridobiti i srca brade Srba, pa kad je bio god. 1868. u Biogradu, dao mu je tamošnji metropolita svečanu večeru, a biogradsko pjevačko društvo priredilo mu sjajnu bakljadu i otpjevalo tri pjesme: hrvatsku, srpsku i slovensku. Profesor Jovan Boškovid pozdravio ga tom zgodam kidenim govorom i istaknuo njegove zasluge, što ih je stekao za prosvjetu i duhovno jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda. To je jedinstvo Stross- mayer uviek isticao, osvrtao se na nj mnogo puta u svojim krasnim poslanicama i za pedeset godina svoga biskupovanja radio više nego itko na slovjenskom jugu, i zborom i tvorom, da se ono ostvari. Ako i nije po- stigao žudjenog uspjeha, nije njegova krivnja. On je uvijek radio na tom, da se slegnu strasti i medjusobne zadjevice, pa da se rodjena brada doista bratski gledaju. Oujtc samo, što on piše: „Ljubimo iskrenom ljubavlju bradu, koja s nami u crkvenom obdenju ne stoje. Lju¬ bimo ih, jerbo se mi liepim imenom katoličkim ne samo s toga ponosimo, što nam je vjera svuda po svietu jedna ter ista, kao što je Bog i Isus i sveto kršdenje jedno, nego i s toga, što nam je ljubav obdenita, koja nikoga na svietu niti istoga neprijatelja svoga od žara svoga ne izključuje. Ljubimo brata ne samo s toga, što je s nami jedna kr v i jedan narod, i što je volja božja, da š njim u stostrukom odnošaju svagda- njega života živimo, nego i s toga, što smo š njim, hvala Bogu, u najbližem srodstvu svete vjere naše . . . To nas nuka, i živo potiče, da svaki u svom okrugu molitvom i kratskom Ijukavju žiidjenomu jedinstvu put krčimo' 1 . (Cilasnik 1877. str. 33.1. Strnssmaver v 1 pače osnovan zakladu, da se ima svaki mjesec n sjemeniSnoj erkvi n Pjaknv« pievati misa za povratak sloge i jedinstva mediti istočnom i zapadnom erkvom i iedinstvo naroda nažega. ne ki li se nskorili i uspjeiSili oni putevi svetna 1 iedinstva. koje Tin g n svojoj rnci drži, da ik n Rvoie vrijema, na svoja vječitu slavit, a na neizmiornu korist čovječanstva na vidik iznese. Svakog gledaoea mora da se dojmi krasa n žrtven ik slovjenskik apostola sv. Cirila i Metoda n njegovoj stolnoj erkvi Sveti Ciril drži otvorenu kniign, a n toj knjiži čitajn se divne r?ječi sv. pisma, koje su ujedno nnjljepža molitva za nas, razdvojene kratki. Te rijoči glase: .Sveti Otče 1 nzdrži n ime Tvo^e sve one, koje si mi darovan, da kudu jed n o, ko Sto smo me- djusnkno jedno Tv. XVTT.) pa onda: „Tsus je mir naS, On nas razdvojene 11 jedno spojin. On zid. knji nas razdraži. pnrnšio. On je svakomn razkolu med ju nami konae učinio po otajstvu puti svoje", fftfez. TT.j Bog, kod kojega. nije nista nemoguče, ispunio po zagovoru svetik nažik apostola, ovu vnuki i velik« žel ju' Zalosno je kilo u ono vrijome stanje kosanskik ka¬ tolika. Strossmager — kao kiskup kosansko-srijemski, — okazreo se več odmak n početku svog pastirskog djelova.nja na tu za.puStenu kradu. Ved god. 1851. ras- poslao je svomu svedenstvu okružnieu, u kojoj živim kojama opisuje nevolju kosanskik katolika i pozivlje na sakupljanje dokrnvoljnik prinosa, kojima ki se njima pomoglo. Velika je kila poteškoda za svedenički pod- mladak u Bosni. Zagrekač.ki kiskup Aleksandar Ala- govid ved god. 1833. uzdržavao je o svom trošku kod požeškik franjevaea petorieu kosanskik klerika, a nešto su činili i ugarski kiskupi i austrijska vlada. I Stross- 29 mayer uzgajao je (»rimah od početka nekolicinu Bosa- naca u djakovačkom sjemeništu, no to je bilo sve malo za tamošnje prilike. Njegov veliki duh, koji se nije nikada strašio rada i poteškoda, zamisli da bosan¬ sko] duhovnoj mla.deži sagradi u Djakovu posebno sje- menište To je on i izveo. Vedinom na svoj trošak (10.000 for. dao je kralj) podignuo im je u Djakovu god. 1857. posebnu zgradu, koju je, kao i kapelicu sv. Bonaventure, na dan 10. prosinca i. g. blagoslovio. U lijepom govoru sjetio je bosansku duhovnu mladež na njezine dužnosti, a napose njezina mučnog zvanja u pastirsko]' službi, te ib potaknuo na ustrajan i požr- tvovan rad. A buduci da je nezahvalnost plada svijeta, bio je za svoj trud i žrtvu odmab slijedede godine (»klevetan, da nairne buni bosanske kršdane protiv Turaka. I samo sjemenište služilo je samo do godine 1876. odrc- djenoj svrsi, jer su morali Bosanci te godine medju Magjare. Strossmayer nije se samo brinuo za katolike u Sr¬ biji i Bosni, glavnu je brigu posvetio svomu vlastitomu stadu. Nije proSao nijedan vedi blagdan, nijedna crk- vena svečanost, da ne bi progovorio svomu stadu, a njegova zanosna riječ jamadno je svaki put obrodila lijepim plodom u srcima njegovih slušatelja. Kad se go¬ dine 1851. vratio iz Beča, teško je obolio i bio je preko četiri mjeseca bolestan. Najvedma ga je boljelo. što nije mogao po običaju na Božid služiti svečanu misu i pro- povijedati. U biskupiji djakovačkoj bio je ved za vri- jednog biskupa Mandida običaj, da se kod svečane mise pjeva poslanica i evangjelje u brvatskom jeziku. Taj se običaj zapustio, a Strossmayer ga odmah prvog Božica na novo uveo, e bi narod imao što vedu korist od bo- žanstvenih riječi svetog pisma. 30 Neumoran bio je on u dijeljenju svete pot.vrde. Obi- lazio je i najzabitnija sela, pregledan točno sve župe, propovijedao i učio. Lijep bijaše prizor god. 1851. u Retkovcima, gdje je prigodom ispita iz vjeronauka stupio pred biskupa u crkvi oko šest godina star krajiški dječak, koji mu je u ime svib, koji su primili sv. po- tvrdu, lijepo zabvalio. Biskupa je to do suza ganulo, zagrlio je dječaka, nzeo ga u naručaj i izljubio pred mnoštvom svijeta. Tza toga dječaka je nagradio, a d ječi i roditeljima progovorio je ganutljiv govor. Svi Slovjeni južni imadu u Rimu zavod, koji se zove „zavod sv. Jeronima. u U tom zavodu stanovali su prije potnici iz Hrvatske, kad bi dolazili u Rim. Za¬ vodu pripada više kuča, a od njihova dobotka uzdrža- vaju se kanonici koji vrše službu u crkvi sv. Jeronima. Več godine 1858. radilo se o torna, da se taj kaptol tako preuredi, te bude od što veče koristi južnim Slo- vjenima. Strossmayer posvetio je tomu zavodu mnogo mara, a žrtvovan za n j takodjer velike svot.e novaea. Dugo je trebalo, a napokon ipak je postignuto, da de biti sad taj starodrevni zavod tako preuredjen, te de nalaziti u njem zaklonište bogoslovi iz našib st.rana, koji de idi u središte krščanstva, da slušaju ondje više bogoslovne nauke. T svoje biskupsko sjemenište, koje mu je bilo kao bivšemu profesoru i poglavaru dobro poznato, nije Strossmaver zaboravio, i zasnovan u njem stolico za staroslovjenski jezik, koji je bogoslovima pre- davao učeni Fran Kurelac. Nema sumnje, da je uz erkvu, škola ponajvažnije mjesto za narodni odgoj. Strossmayer je mnogo puta u svojim poslanicama isticao važnost škole i veličinu uči- teljskog zvanja. »Učitelji su nekim načinom duševni roditelji djece, kojim je'dano, vlastitu"'sliku i priliku svoju n sviest i dušu djece prenieti. Bože daj, da slika 31 bude tako čista i uzorna, da se mladež i u kasnije doba sa ponosom učitelja svojih bude sječala i njihovu uspo- menu kano svojih največih dobročinitelja slavila!" — (Glasnik 1879. str. 24.) Takovih učitelja želio je tako- djer Strossmayer, pa da tomu doskoči, sagradio je u Djakovu učiteljsku školu i poklonio joj za uzdržavanje vjeroučitelja i učitelja 11.000 for. — Strossmayerova je zasluga, što su došle u Djakovo sestre milosrdnice. On je darovao 40.000 for. u tu svrhu, da se kod samostana otvori tako potrebna djevojačka, škola, što je i učinjeno god. 1856. kad je u studenu prispjelo sedam sestara i otvorena trorazredna djevo¬ jačka škola. Tri godine kasnije blagoslovljena je kod samostana i bolnica za 20 osoba, što ju je podigao o svome trošku Strossmayer i povjerio brigu nad bo- lesnicima milosrdnicama. Bilo bi preopširno, da na- brajam svote, što je naš biskup darovao več prvih godina svog biskupovanja raznim srednjim školama u našoj domovini, kao i to, da je upravo on omogueio, da ugleda bijeli svijet za našu povjest toliko zanim- ljivi: „Arkiv za povčstnieu jugoslavensku" i Theinerovi povjesni spomenici (vetera monumenta Slavorum meri- dionalium historiam illustrantia). Spomenut ču ipak, da je god. 1856. darovao raznim zakladama 126.000 for., medju kojima ističem 50.000 for. za gradnju stolne crkve i 50.000 for. za otvorenje dječačkog sjemeništa. Te dvije stvari nosio je biskup več od početka svog biskupovanja u svom srcu a providnost Božja dopustila je, da je obje prije pedesetgodišnice svog biskupovanja i izveo na veliku svoju utjehu, a na korist naroda hr- vatskog. Bilo bi previše ove potankosti opisivati, no spomenuti valja, da je njegove zasluge priznao i sam kralj, kad ga je več god. 1858. imenovao svojim pra¬ vim tajnim savjetnikom. A u svem tom Strossmayerovu 32 radu nije ga vodila slavičnost, vec jedino ljubav za dobru stvar i želja da svom narodu Sto više pomogne. Sam kaže: „Od Boga bi samoga zapušten i zabačen biti morao, koji bi svoj vlastiti narod zapustio i zabacio, osobito pako, ako je ma iz kakvih uzroka, a osobito, ako jo bez svoje vlastite krivnje zaostao. U tomu oso¬ bito slučaju valja sve učiniti i žrtvovati, da nam se narod čim prije podigne i do one višine uzpne, na kojoj ostali učeni i razvijeni narodi stoje. (Glasnik 1895. str. 33.) I doista on je u tu svrhu sve učinio, sve žrtvovao! Strossmayer, osnivač jugoslo- vjenske akademije i hrvatskog sveučilišta. arodna knjiga je i glavni plod duha svakoga naroda i glavno promicalo njegova razvitka; pače u nesretnih okolnostih javnoga života jedino sidro, koje ga od propasti čuva. Nu da knjiga bude zbilja promicalo narodnoga razvitka, ima pronilc- nuti sav narod i sve njegove javne i sukromne odno- šaje, te sav narod ima biti pozvan, da ju obdjelava i njeguje, da joj svoje umne sile posveti, da joj bude učiteljem i učenikom. Povjest nas uči, da knjiga ne može cvasti u naroda malena, a niti u naroda koliko mu drago mnogobrojna, ali razriečji razdrobljena, ako sc ova ne sliju u jedan književan jezik. To uvidiv svi znatniji narodi staroga i novoga svieta, stopiše razno¬ like življe jezika i čudi u jedan cjeloviti ustroj, te stvoriše si jednu narodnu knjigu, koja ih podiže do visokoga stepena narodne prosvjete i naobraženosti . . . Poznato je, da ova nastojanja kod Hrvatali i Srbaljab liepim urodiše plodom te da oni mogu poka¬ zati na djela, koja bi i ostalim europejskim književno- Josip Juraj Strossmayer. 3 34 stim služila na slavu. Nu razboritiji sinovi jugoslaven- skoga naroda, kojim je do toga stalo, da svoj narod dovedu na ono mjesto, koje ga ide po odluci božje premisli, . . . svaki dan jasnije uvidjaju, kako su sada razciepani u srbsko-brvatsku samo pismeni razdieljenu, u slovensku i bugarsku književnost, troše zahman ili bez znatnog uspjeha liepe sile svoga Bogom nada- rena uma. Odavle porodi se u njih malo ne obeenita želja i težnja, da se što prije pronadje najprečji način, kako da se u kolo srbsko-hrvatske književnosti naj prije po- vuku brača Slovenci, kojim bi se tim obezbjedio na¬ rodni život i napredak, a nam Hrvatom i Srbljem na¬ bavila liepa kita umnih suposlenikah. Tomu kolu mogli bi se približati i radini Bugari. Taj narod, jak do pet milijunah, več i s toga zaslužuje svu našu pozornost, što je on njekada,uprav na književnom polju prednjačio ne samo južnim, nego i sjevernom Slovjenom . . . Evo na taj način svuda na slovenskom jugu uka¬ zuje se vruča želja da mu bude jedna knjiga. Ova želja, koliko smiona se komu vidjela, može i činom postati,.. . pače čvrsto sam uvjeren, da duh jugoslovjenskoga naroda prije ili poslie odjenut 6e se jednom knjigom. Samo za sada ne ima još sredotočja, u kom da sjedini svoje raznolike življe. Ovim sredotočjem imalo bi biti učeno družtvo ili akademija, a kom bi se imali stiecati i sjediniti svi bolji umovi hrvatski, srbski, slovenski i bugarski, da viečaju, kojim načinom imala bi se najprečje stvo- riti jedna narodna knjiga na slovjenskom jugu, i kako bi imala u svoje okrilje uzeti sve struke čovječje znanosti. Grad Zagreb steče si tolike zasluge za preporodjenje naše knjige, a uza to dobi takovu po- litičku važnost u našem narodu, da punim pravom za- 35 služuje biti stolicom ovoga jugoslovjenskoga učcnoga družtva." To riječi uzete su iz pisma, što ga je biskup Strossmayer 10. prosinca 1860. pisao hrvatskome banu. Njima je izrazio veliku misao, koja bi sve južne Slo- vjene, i onako dosta rascjepkane i pojedince slabe, združila u jedno književno jedinstvo i podigla im ugled u ostalom svijetu. Strossmayer upozorio je tim Hrvate na ostalu srodnu im braču, pozvao sve na uzajamni rad i istaknuo slogu, koja nam jedina može dati života i opstanka. Bila je to velika misao, koju je narod oduševljeno pozdravio, premda je bilo ljudi, koji su kimali glavama i čudili se, kako se može osnivati učeno društvo, gdje su tako žalosne i jošte nerazvite književne prilike. Ve¬ lika je bila doista vjera biskupova, a mali duši ne mogu razumjeti vjere velikih ljudi. Ta ga je vjera pratila kod svih njegovih potbvata, sokolila ga i privela ga do žudjenog cilja. Sam kaže: „ Bolje je dulje razmišljati i teže se odlučiti, ali kad si jednom u vodu skočio, ne dvoj, ne plaši se, pa makar ne samo do koljena, nego i do glave zaronio. Onaj koj vjetrom i moru zapovijeda, kuša vjera svoju ne boj se, ne če te ostaviti. Sve možeš u njem, samo ne dvoj, vjeru ne gubi, ne zdvajaj ni onda, kad vas sviet oko tebe zdvaja. U tom leži sva ciena života i sav uspjeb poduzeča naših. (Glasnik, 1878. str. 3.). No Strossmayer nije samo lijepu misao nabacio, on ju je odmah i novcem potpomagao i u to ime poklonio 50.000 for., pozvavši ujedno sve domo¬ ljube, da akademiju, koja se ima utemeljiti, svojim pri- nosima podupru. I doista svog duhovnog oca slušao je hrvatski narod. Sakupljali se prinosi, pa se u kratko vrijeme sakupilo do 200.000 for., što je bilo dosta, da se taj učeni^zavod oživotvori. Otvorenje akademije sla- * vilo se 28. lipnja 1867., pa je tom prilikom njezin po¬ krovitelj Strossmayer rekao vatren govor, u kojem je lijepo istaknuo, kako si vjera i znanost nipošto ne protuslove. Nije od potrebe da ovdje napominjem sve zasluge jugoslavenske akademije za hrvatsku knjigu, da na- brajam njezina izdanja, kojih ima čitava knjižnica i kojima smo mi Hrvati pred stranim svijetom stekli velik ugled. Akademija je u prijateljskoj sveži sa svim znamenitijim akademijama u svijetu, a njezini članovi stekli su svojim radom ime ne samo kod kuce, nego i kod velikih i prosvjetljenih naroda. Strossmayer je ostao sveudilj s akademijom u tijesnoj sveži, a nje¬ gova velikom duhu ima se upravo pripisati, što se ona tako lijepo razvila. On nije mirovao, dok nije akade¬ mija dobila i svoje vlastite sgrade, pa se sad na naj- ljepšem mjestu bijelog Zagreba diže ponosna sgrada, koja je stojala 240.738 for. 78 novč. — Od te svote Strossmayer je sam doprinesao 66.000 for. Načrt za tu divnu sgradu načinio je bečki graditelj Franjo Schmidt. Ta je sgrada ne samo na ponos gradu Zagrebu, nego i čitavomu hrvatskom narodu. U prizemlju je bogata zbirka starih iskopina, umjefcničkih kipova, raznih no- vaca, oružja, i drugih dragocjenih predmeta; u prvom katu su prostorije akademije, gdje je takodjer bogata knjižnica i zbirka starih listina, a u drugom spratu je zbirka ili galerija umjetnih slika, kakovoin se ne može ponositi nijedan narod na slovjenskom jugu. Ta*zbirka opet je plod Strossmajerova velikog duha i darežljive desnice. Putujuci Strossmayer za svojih mladjih dana po Italiji i po Njemačkoj, stao je sabirati rijetke umjetnine velikih slikara. Kad se radilo o umjetnosti, nije on štedio novaca, pa je sakupio zbirku slika od umjet- nika prvoga reda, koja ga je stajala preko 300.000 for. 37 Zastupani su tu po svojim djelima slavni slikari Ti¬ zian, Pavao Veronese, van Dyck, Fiesolo, Bartoloinej, Overbeck, Hrvat Medulid (Andrija rfchiavonni), sam Michael Angelo i mnogo drugih. Bilo mu se teško ra- stati s tim svojim ljubimeima. Kad se ove umjetnine otpremale u Zagreb, gotovo se nije moglo s biskupom razgovarati. Cinilo se, da je svaki onaj davao, koji se u sanduke zabijao, dirao i njegovo srce; ali on je i tu žalost prebolio i dopustio. da mu opuste prostrani dvori, samo da mu se drugi ljubimac njegova srca, aka¬ demija, okiti. On, je, kako pravo rede Cepelid, sve pregorio na dast svoga naroda; j er tko zna, što bi s tim slikama bilo, da ih je do svoje smrti u Djakovu ostavio? Ali mu se narod za tu veliku njegovu ljuba v dostojno odužio. Kad je polazio dne 8. studenoga 1884. u Zagreb da blagoslovi paladu akademije i otvori zbirku slika, ved ga je u Zakanju pozdravila sjajna deputa- cija zagrebadka, a diljem puta od Drave do Zagreba pozdravljao ga oduševljeno hrvatski narod, dok mu je sam Zagreb spremio upravo kraljevski dodek. Drugi dan bila je svedana akademijska sjednica, u kojoj ne- zaboravni dr. Franjo Radki isticao u lijepom govoru svrhu umjetnosti i njezin savez sa znanošdu, a ujedno je naglasio zasluge Strossmayerove za razvoj hrvatskog naroda i spomenuo. da de nadodi još sretan dan hrvat- skomu narodu, a „danu tom vjesnik zlatousti“ je Stross- mayer sam. Iza toga progovorio je Strossmayer podulje slovo, u kojem je podao kratak pregled svoje zbirke slika i istaknuo, kako je takova zbirka narodu potrebna. Naveo je razloge, zašto je nastojao, da se osnuje akademija, i sveudilište, koje se imadu baviti znanošdu. Vjera i prava znanost ne protive se jedna drugoj, ved se medjusobno po^upiru, a narod koji hode, da mu je osiguran op- 38 stanak, valja da na vjerskoj osnovi gradi sgradu zna¬ nosti. To je bilo zadnjo slovo, što ga je Strossmaver narodu javno, mirno crkve i doma svoga, progovorio, a bilo je kao njegova oporuka akademiji i narodu. — Ne sinijem da ovdje ne spomenem i to, da je upravo Strossmayer položio glavni temelj hrvatskomu sveučilištu Franje Josipa 1. Hrvatskomu narodu je ved davno trebao takav viši ucevni zavod, a biskup, da to omoguci, položio je god. 1866. u tu svrbu 50.000 for Narod osokoljen tim biskupovim djelom, podeo je odu- ševljeno sakupljati u tu svrbu novao, pa se u kratko vrijeme sakupila velika svota. No do otvorenja sveuči- lišta došlo je nakon raznih ncprilika tekar god. 1874. za bana Ivana Mažuranida. Dne 19. listopada iste godine otvorono je svcudilište u nazočnosti zastupnika raznih europskih sveudilišta i raznih slovjenskih naroda uz veliko slavlje hrvatskog naroda. Promatrajudi ta dva ugledna prosvjetna zavoda, akademiju i sveučilište, ko- jimo smo i mi Hrvati stupili u kolo ostalih prosvjetnih naroda, želimo, da bi oba lijepo cvala, uzgajala ljude učene, krjeposne i značajne; ljude, koji de ljubiti onaj narod, iz kojeg su izašli. Gojila se i na jednom i na drugom prava znanost, znanost, koja se ne udaljuje od vjere i od Boga, jer: „smrtonosni nož u srce naroda rivaju oni, koji bi ga rad od vjere i od Boga odciepiti. Samo oni narodu uspievaju, koji Boga i vjeru najprečom i najsvetijom stvarju smatraju i narodne sile svoje modju i milošdu odozgo sveudilj osvježuju i okriepljuju.“ — (Glasnik god. 1878. str. 3.). Gradnja stolne crkve u Djakovu. rijazno Djakovo, sijelo biskupa bosansko-srijem skih, maleno je no lijepo trgoviste sred ravni' Slavonije, izmedju Save i Drave. Okolica dja- kovačka bila je vec u rimsko doba naseljena. Samo Djakovo spominje se u povijesti vec u XIII. vijeku. kad je postalo sijelom bosanskih biskupa, koji su sta¬ novali sad u Djakovu, sad u Bosni, pa su se zato i zvali biskupi bosanski ili od Djakova (episcopus Bosnensis seu de Diaeo). Djakovo je vec onda imalo svoju stolnu crkvu, kako svjedoče iskopine, koja je valjda prigodom turske navale propala. Slavonija pot- pala je poslije muhačke bitke (god. 1526.) pod tursko vlast. Biskupi morali su ostaviti Djakovo, a za pastvu katoliških duša brinuo se od sada toliko zaslužni franje- vački red. Tako je bilo sve do karlovačkog mira (go- dine 1698.), kad su Turci ostavili Slavoniju, te su se biskupi mogli opet u Djakovo povratiti. Biskupu Gjuri Patačiču zajezdskomu bila je prva briga, da sagradi na podrtinama starije novu stolnu crkvu, koju raširi i uresi njegov nasljednik Petar Bakid, a Franjo Tauzi posveti na čast sv. Petru. 40 Ved su se predšasnici Strossmayerovi bavili s mišlju, da sagrade u Djakovu novu stolnu crkvu, ali on je tu misao i izveo, jer da nije njega, njegovog znanja, vje- štine, ustrajnosti i darežljivosti možda ne bi ona bila niti danas dovršena. I doista moramo se diviti, kako je on, u malenom Djakovu, gdje ne ima ni kamena ni pijeska, ni željeznice ni ladje, sagradio takovu veličan- stvenu crkvu, kakvoj nema na daleko premca. Crkva počela se graditi g. 1866., po načrtu bečkog graditelja umnog Dragutina Roesnera, a gradila se šestnaest godina, što je dosta malo za tako ogromnu i umjetničku gradjevinu. Biskup je potrošio na nju iz crkvene za¬ klade 300.000 for. a iz svoga džepa dao je još povrh toga jedan milijun i dvije stotine tisuda forinti. Gra- djena je na način romanski, a prikazuje u svom te- meljnom načrtu latinski križ. StupivŠi glavnim ulazom u crkvu, opazit demo odmah sliku svetoga križa, koji je znak spasenja našega. Crkva je dugačka 39 hvati, široka 16, a u poprječnoj ladji u svetištu dosiže širinu od 30 hvati, te može u nju stati 6000—7000 tisuda ljudi. Zvonici, koji se stječu u šilj, visoki su 42 hvata. Na sredini krova, gdje se glavna ladja siječe s poprječnom, stoji krasna kupula ili kuba, visoka iz vana 30 hvati, a iz nutra 20 hvati, a njoj se na vrhuncu blista po¬ zlačeni križ. Crkva gradjena je od crvene opeke, a is- kicena je amo tamo bijelim kamenom. Biskup Strossmayer na svojim putovanjima po Nje- mačkoj i Italiji mnogo je proučavao tamošnje krasne crkve, kako bi što ljepšu svoju crkvu podigao. Može se redi, da je svaka umjetnina djakovačke crkve naj- prije u velikom umu i srcu biskupovu zamišljena, pa ima upravo tomu zahvaliti, što je tako lijepa, velebna i skladna. Dok se crkva gradila, biskup bi svaki dan pet, šest puta u crkvu došao i tamo nadzirao radnju, Djakovačka stolna crkra iz vana, 42 umjetnicima svoje zamisli tumačio i njihove radnje svojim opaskama dotjerivao, usavršavao. Njegovi opisi stolne crkve i njezinih slika odlikuju se velikim mislima, pa de ih svaki velikom korišdu čitati, a svjedoče nain. da njega doista možemo držati pravim graditeljem i ukrasiteljem stolne crkve djakovačke. U crkvu unilazi se sa istoka. „Ulazed s istočne strane u crkvu i težed k zapadu, gdje se sveto otajstvo obavlja, pomisliti svatko i nehotice mora, da su so u svakomu od nas dva protivna otajstva susrela i u jedno spojila, to jest otajstvo života i smrti. Prvi korak u život ujedno je i prvi korak k smrti. Hodeš ne deš od izhoda svoga stupaš k zapadu svomu, a u tom puto- vanju na zapad naš jedina je naša nada, jedina ciena i zalog naše neumrlosti jest Onaj, koji na oltarih naših u smrti svojoj smrt našu ubija i put nam u vječitu baštinu otvara". — (Stolna crkva u Djakovu, str. 13). Orkva leži na humeu, pa se u nju uzilazi stubama. I u tom očituje se istina, da valja svakomu, dok je na svijetu, sveudilj napredovati i uzlaziti. Crkvi pristoji najviše, opominjati ljude i države, da napreduju, jerbo se bez nje propada, kao što su propali i pojedinci i države, kad su se od nje udaljili. U crkvu vode troja vrata, a trim ladjama (prostor od ulaza do svetišta, odijeljen je stupovima) dolazi se u svetište. „Rieč ladja prastara je, a znači, da je ovaj sviet, u komu se nala- zimo, sličan moru u kom se bura, hridi i napasti svako- jakili bojati imamo, da nam se brod života i srede ne polomi.Sjedaju nas ladje na pose na onaj sveti čin, kojim je Isus Petra, kad je tonuti počeo, spasio . . . Vrlo liep primjer za svakoga nas, da nikad ne zdva- jamo, da u Njega pouzdano vazda pomod prosimo, palc da ne dvojimo, da de nam dobrota Njegova, ma se u 43 kakvoj pogibelji nalazili budemo, pomočnicu ruku pru- žiti“. (Stolna crkva, str. 27). Svetište je i sva poprječna ladja (koja s predjaš- njima čini križ) za šest stuba uzdignuta, a pod tim se nalazi prekrasna kripta ili grobnica, kojoj nema na daleko ravne i u koju može stati do 2000 ljudi. Biskup lijepo tumači, da je svetište zato od ostale crkve uzvi- šeno, što je ondje mjesto za svečenstvo, koje je po¬ srednik medju Bogom i pukom. Ono prikazuje sv. misu i obavlja ostala otajstva na spas puka, ono je puku vodjom, pastirom i naučiteljem, pa mu pristoji uzvišenije mjesto. A drugi razlog tomu .i taj, da može p uk pozorno pratiti svete obrede, koji se u svetištu obavljaju. No opet nije htio Strossmayer, da bude oko svetišta ograda, jer, „ako i jest istina, da se svečenstvo od puka razli¬ kuje, ipak je i to istina, da svečenstvo iz puka, pače večom stranom iz sirotinje proizlazi, a svaki i najmanji do svečenstva i do največega u njem stepena doviti se može. Naš zemljak Siksto V., jedan od najumnijih i najslavnijih papa u srednjem vielcu, od siromašna pa- stirčeta papom je postao“. A i danas proizlazi svečenstvo najviše izmedju sirotinje. Biskup Strossmayer je sam mnogo doprinesao, da bude svakomu pristup u taj uz- višeni stalež otvoren, pak je u Osijeku, baš pedesete godinc svog biskupovanja otvorio takozvano dječačko sjemenište, to jest zavod, gdje bi se uzgajali mladiči, koji se žele posvetiti svečeničkomu staležu. Koliko mu je bio taj zavod na srcu, svjedgče njegove okružnice, svjedoče ogromne svote, koje je u tu svrhu žrtvovao Otvorenjem tog zavoda god. 1899. izpunila se davna biskupova želja. On je tim zavodom pomogao mnogim siromašnim mladičima, a ujedno se poskrbio za pod- mladak u svečenstvu. »Svečenstvo je skroz i skroz sa pukom spojeno. Svaka nužda i nevolja puka najprvo se u srdcu sve- 44 denika odazvati ima; svaka bolest pučka n svečeniku najpredega Ijekara nadi ima. Svedenik je upravo onaj Bogom poslani Samaritanac, koji rane puka svoga uljem i vinom prati i vidati ima.Uviek je svedeniku u stadu svome bivati i njemu sve vrieme svoje, sav život, pade ako je nuždno i smrt svoju žrtvovati. Kad je dakle takov savez medju svedenikom i pukom, zašto da se u crkvi jedan od drugoga ogradom luči ?“ — (Stolna crkva, str. 28). — U samom svetištu su četvora vrata: dvoja vode u sakristiju, a dvoja u dva predvorja. Iz tih predvorja uzlazi se u dvije vrlo lijepe bogomolje, koje su prema svetištu otvorene krasnim svodištima, a ta počivaju na stupeima, umjetno urešenima. Na sjevernoj silazi se u kriptu iii grobnicu, koja je u troje razdijeljena. U njoj se stupovi sa stupidima lijepo i skladno zamjenjuju, a svodovi su na križ stavljeni. Svuda na okolo u zidu poredjane su grobnice za djakovačke biskupe. Tu su ved smješteni smrtni ostatci biskupa Čolniča, Krtice, Mandiča, Rafaja, Sačida i Kukoviča, koja je dao Strossmayer na dušni dan god. 1882. iz stare, mračne grobnice u ovu novu svečanim načinom prenesti. U toj grobnici je samo jedan žrtvenik, a za njim je grobnica, u kojoj de jedan put počivati tijelo našeg velikog biskupa. Na tom žrtveniku čita se sv. misa jedan put u godini za pokojne biskupe, a poslije smrti Stross- mayerove, dugo nam još izostala, čitat ce se sv. misa svaki dan. U grobnici obavljaju se i nekoji obredi velikog tjedna. Spomenuvši tako u glavnim potezima djakovačku crkvu, valja da ogledamo malko njezino unutarnje ure- djenje. Kad stupiš u crkvu, nehotice ti noga stane, oko ti se zadivi od one krasote i sklada, koji se pred tobom otvara, a srce ti obuzme neka radost, neko čuvstvo, Djakovaeka stolna crkva iz nutra itte-Maag 46 i kojeg ne možeš opisati.’ Nehotice pomisliš, kako če biti tekar u nebu lijepo, kad je več tako lijepa sgrada, koju je zamislio čovječji um i sagradila i ukrasila čovječja ruka. Pred tobom dižu se visoki, lijepo išarani stupovi, nižu se prekrasne slike, izmjenjuju se divne boje, nad tobom prostire se plavetno nebo sa zlačabnim zvjezdi- cama. Tu zaboraviš sve brige, a duša ti uzdrkta od krasote i veličanstva, koje napunjuje ovu divnu crkvu. Rekao bi, da u toj crkvi vlada vječito prolječe sa svim svojim čarima. pa gotovo ne znaš, što bi prije pro- matrao, čemu bi se više divio. Najviše moraš se diviti krasnim slikama, kojib ima u svemu trideset i četiri. Deset ih je u doljnoj glavnoj ladji, a prikazuju znamenitije zgode iz starog zavjeta; ostale u svetištu i u poprečnoj ladji sječaju na zname¬ nitije zgode iz novog zavjeta. Cetrnaest od njih poka- zuje nam zgode iz Isusova života, šest iz života Pe¬ trova, dvije iz života ostalih apostola, a dvije napokon slavu nebesku i put te ulazak onamo. Tim slikama pro¬ slavili su svoje ime oba Seitza, slikari otac i sin, te su njima dokazali, da ih možemo ubrojiti medju največe crkvene slikare sadanjeg vremena. Slike te bile su več više p uta opisane, pa se ne čemo potanje njima baviti, a ne bi to ni “koristilo, jer ih čovjek mora sam da vidi, da pravo shvati njihovu Ijepotu, i iz njih čita velike misli i tajne, koj« nam predstavljaju. Prva slika prikazuje nam naše prarodi- telje Adama i Evu, a angjelci sklopljenih ručiea mole Boga, da blagoslovi prvi brak i sve one, koji če iz tog braka tekom vijeka i svijeta proizači. Sreča prvih rodi¬ telja kratko je trajala. Odmetnuvši se od Boga, izgubili su raj, pa nam druga slika prikazuje njihov izgon iz raja. Na slici vidjeva se podaleko dugom obavijena žena. Raskrilila je ruke i hoče, da zagrli ovce, što se Narodjenje Isusoto. Slika u stolu oj crkvi djakovačkoj. 48 k njoj prikupljaju. To je bi. Dj. Marija, koju je Bog našim praroditeljima obecao, a ovce smo mi ljudi. Grijeh rodio je grijeb, ljudi zaboravili na Boga, podali se svojoj izkvarenoj puti, zato ih je Bog kaznio opdim potopom, koji prikazuje treca slika. Sada slijede dvije slabije slike, koje nijesu radili Seitzi: Noina žrtva zahvalnica i kako Abraham hode da žrtvuje svog sina. Kraj ovih slabijih slika, još se bolje ističe ljepota ostalih, kako Josipa pro- davaju brada, zatim našašde Mojsijevo, i kako Mojsije prima deset zapovijedi. Medju starozavjetnim osobama, osobito je znamenit kralj David, te su i njemu posve¬ čene dvije slike, kako ga pomazuju za kralja i kako ubija Golijata. Iza kako su nas umjetnici tako zgodno uveli i pripravili za novi zavjet, vrstaju se sad slike iz života Isusova. Prva od njih prikazuje pohod Gospin. Daleko vidi se kudica, gdje angjeo bi. Dj. Mariji navješduje, da de postati Majkom »Sina božjega. Po nadahnudu Duha svetoga hrli Marija k svojoj rodjakinji Elizabeti, koja joj s drugim svojim ukudanima u susret dolazi, pred njom pada na koljena i kliče: otkle meni i domu momu čast, da me Majka božja pohadja? „Majka se božja puna milosti, dobrote i umiljatosti prignula, da staricu objeručke prihvati i u naručaj svoj digne. Živi je to znak one milosti i ljubezljivosti, koju prama svietu nosi i onoga posredovanja, koje je medju nebom i zemljom na se primila. . . . Ovo posredovanje je nada i utjeha svietu kršdanskomu, koj se punim pouzdanjem u svakoj nuždi i nevolji, osobito pako u oči smrti na nju obrada. Sv. Bernardo punim pravom veli, da se od pamtivieka nije čulo, da bi se itko u potrebodah svojih na nju pouzdano obratio, a da ne bi uslišan bio.“ Na drugoj prekrasnoj slici mladjega Seitza vidi se Božid, to jest rodjenje Isusovo. „Slika predstavlja”nodno 49 doba. Tinine u špilji betlehemsko] znak su onih tmina, u kojih je rod ljudski više hiljada godina čamio. Zviezde medjutim ponešto sjaju na obzorju nebeskomu, a zora, hvala Bogu, puca, koja vječito sunce navještuje. Dan je osvanuo rodu ljudskemu, koji nikad ne zalazi. Isus je danas, sutra i uviek. Iz izvora vječite svjetlosti i ži¬ vota, svjetlo se i život na sve strane razleže. Na lievoj strani slike nešto je bujniji i obilniji život, svjetlost sjajnija, jer je tu Majka božja, tu je hranitelj i bra¬ nitelj svete obitelji sv. Josip, tu je liepi sbor angjela, pjevajudi na sva grla: slava na višini Bogu, a na zemlji mir ljudem dobre volje.Sbor angjela predstavlja slikar u slici krilatih djetida.Na drugoj strani slike su pastiri i pastirice, koje angjeli božji poslaše, da se Bogu svomu poklone.Sva- komu je pastiru i svakoj pastirici na licu čitati, što im srce osjeda. Razne darove noše: jedni košaricu jaja, drugi golubide, tredi janjce, svi pako srce nevino, po¬ šteno i Spasu svome posve privrženo, bez čega nijedna molitva, nijedan dar Bogu ugoditi ne može. U Majki božjoj, u Josipu i angjelih božjih nebo se, da tako reknem Bogu klanja; a u nevinoj pastirdadi zemlja se u pri- rodnoj nevinosti svojoj pred božje prestolje prostrla, da se vječitomu pastiru duša naših pokloni i da mu na ljubavi zahvali*. U toj je sliki toliko ljupkosti, toliko nevinog veselja, da se nehotice prenosiš u ono sretno vrijeme, kad si kao maleno dijete pred jaslicama pjevao vesele božidne pjesme i hvalio dobrotu Spasiteljevu, koji je od ljubavi k nama primio na sebe put dovjeka. Nam Hrvatima osobito se mili slika svetih triju Kralja. K Spasitelju, kojeg drži na krilu njegova božan- stvena Majka, dolaze s desna sveta tri Kralja i prinose nebeskom djetetu svoje darove. S lijeve strane je pak slikar divno prikazao južne Slovjene, koji takodjer do- 4 50 laze, da se poklone novorodjenomu kralju. Prvi je po- kleknuo starac Hrvat i vadi iz torbe krasno grozdje, kojim dariva Isusa. Za njim stoji djevojka Slavonka, 0 glavi joj vijenac žitnog klasja, a na ramenu rukovjet žita. Tu su Dalmatinka i Hercegovka n slikovito) na- rodnoj nošnji. Dolazi i Bugarin s košarom cvijeda, a Srbin goni ovce, a o ramenima vise mu omiljele gajde. Ta se misao jamačno porodila u duši biskupovoj, koji je toliko nastojao, da se složimo mi jednokrvna brada, a složit de nas najprije ona -ljubav, koju je Isus toliko naglašivao. Isto tako je upjela slika, koja prikazuje dvanaest godišnjeg Isusa u hramu. On je došao onamo na sve¬ čanost paske, koja je bila Židovima po prilici isto, što nama Uskrs, živa slika i prilika oslobodjenja našega od sužanjstva grijcha i vječne smrti. U sredini je slike Isus sam, s desna su Marija i Josip, a s lijeva učitelji 1 tumačitelji zakona božjega. „Poniznost i zatajenje samoga sebe, požrtvovanje za istinu i pravdu, ljubav prama svakomu onomu, koj nas uvredio, milosrdje bez kraja i konca prama sirotinji i nesretnikom, iskrenost i otvorenost prama Bogu i svietu . . .: to i sto ostalih stvari, koje je Mesija i naukom i svetim primjerom, pače i smrdu svojom potvrditi imao, to razlaže božanstveno djetešce“. Iza toga vidimo na slici krštenje Isusovo. Isus stoji u vodi, ruke je sklopio na prsima, a vidi mu se, da je počeo obavljati sveto otajstvo ponižnosti, dovršeno na drvetu križa, da ljudsku oholost i njezine posljedice izliječi. U srednjem su svetištu slike iz onog doba života Isusova, kad je počeo javno naučavati. Tu je slika, kako Isus s gore razlaže i tumači svetotajstva blažen- stva kršdanskoga i divnim primjerima dokazuje, „u čem sastoji prednost i izvrstnost kršdanskoga zakona St. tri kralja. Slika u stolnoj crkvi djakovačkoj. 52 nad starim zakonom. Znati bi seji pamtiti imalo, da je krščanstvo prava luč, prava jakost svake obitelji i sva- koga naroda 1 *. Slijedeea slika prikazuje nam našeg bo- žanskog Spasitelja kod Marije i Marte. Marta se tuži Isusu, što joj sestra Marija ne pomaže, a Isus joj na to odgovara: »Marto, Marto, preveč se brineš za mnogo koješta, a jedno je samo potrebno. Marija si je najbolji dijel izabralaP Isus ne kaže tim, da Martin dio nije dobar i ne osudjuje tim rada. »Kad medju prvu duž- nosti stavlja krščanstvo, tako, da onaj koji ne radi, nije vriedan, da se brani. Svetomu evangjelju rad je prva i najbolja molitva, i glavno sredstvo čistim i ne- poročnim se uzdržati. Radom čovjek najbolje volji božjoj i pravednosti odgovara i za griehe svoje zadovoljava. Ako pako evangjelje ujedno zapovieda, da krščanin najprije traži pravdu božju na ovom svietu, i da se više brini za dušu nego za tielo svoje . . . . , to biva posve sbodno naravi čovječjoj, koja ne živi samo hle¬ bom i pilom, nego i svakom riečju, koja iz usta božjih proizlazi". Vrlo zgodna je slika, kako Isus tjera kupce i pro- davače iz hrama. Isus bio je krotak i pun dobrote i milosrdja prama svakomu, no ipak je, da osveti sveto mjesto, istjerao kupce iz hrama, veleči: »Pisano je, dom moj, dom je molitve i pobožnosti, vi ga pako pre- tvoriste u špilju razbojničku“. Isus je na slici pun veli¬ čanstva, pa se na slici dobro vidi onaj utisak, koji je njegova božanstvena pojava proizvela na one proste, trgovačke duše. »Značajan je osobito jedan kip inje- njača, koji se s trpezom svojom i cekini svojimi pre- vrnuo; čitati mu je u licu i izrazu strah, ali mu to ne izbrisa pečal za blagom i novcem, koja mu cielu dušu probila. Vidi se iz svega, da nesretnik ne posjeduje blago, več da blago njega posjeduje i da mu se srdce 53 tako ved izsušilo i okorjelo, da za drugu brigu i zelju osim novca ne mari. Skupac spada u onu vrst nesret- nika, koj se tudjom sirotinjom i nesrecom bez ikakva inilosrdja na svoju korist služe; koji, čim više stiču i imaju, tim više žedjaju i gladuju; koji i u čas smrti na ništo drugo ne misle, nego na novac svoj, u koga su sav život i svu slast svoju, svu slavu i sav cilj svoj stavili. Bog bi dao, da takovik nemani več jednom ne- stane na svietu!“ Slijedeča slika prikazuje nam, kako je Isus svoje apostole prije smrti kod zadnje večere oko sebe sa- kupio. „Isus je pravi božji svečenik. Zrtva koju on Bogu prikazuje, je on sam. Kod posljednje večere on otajstvenim načinom predusrieta smrt svoju na drvetu križa, prikazav Otcu svomu vječitomu, tielo svoje i krv svoju za spasenje svieta.Isus u polovici slike pun je ljubavi, dobrote, mudrosti i one moči, koja moru i vjetrovoin zapovieda.Apostoli još medju soboin sbore i govore, ali su se ponešto umirili, jerbo im je sviest čista, a onaj, koj je imao paklenu nakanu izvesti i Isusa izdati, tako označen, da više nikakve dvoum¬ nosti nije biti moglo.Nesretnik Juda Iskariot na skrajnoj lieviei pravi je kip paklenjaka, koj rodu ljudskomu zavidi sreču, slavu i slobodu koja ga čeka. .Jednom rukom pritisnuo tobolac s novcem na prša, odajuč srce svoje, koje se novcu kao Bogu klanja i njemu sve žrtvuje.; drugom pako se kano očajnik za kose hvata, znak, da ga sviest jošte grize i da mu luč k pokori i pokajanju još posve ugasla nije, dok na posljedku o milosti i ljubavi božjoj ne zdvoji i grdnim samoubojstvom ne skonča.“ Zgodan nastavak tomu druga je slika, kako Juda sa svjetinom i vojnicima dolazi u tamnoj noči k JLsusi/ u vrt Getsemani, desnicom ogrli Isusa, te ga poljupcen r>4 izdaje. Kako je Juda slika paklenske zlobe i licemjer- stva, tako je Isus „pravi kip veličanstva i onog božjega mira i utjehe, koja pravednika ni usred svih muka ovog svieta ne ostavlja." Petar se snebiva i zgraža nad izdajom Judinom i lača se mača, a Isus kao hoče da mu reče: „Moj Petre, drvo križa i smrt moja, to je jedino oružje, kojiin se služim, da sviet predobijem. U smrti mojoj i u uskrsnuču mom leži zalog života i slave vječite.Zadača vaša nije rane zadavati i krv prolievati, nego je vaša zadača i dužnost sveta za protivnike i neprijatelje svoje krv vlastitu proliti i smrt dragovoljno podnieti". Slika, koja slijedi, prikazuje nam več dovršeno spasenje. Nebo tamno, sunce pomrčalo. Isus leži snimljen več s križa na bijeloj ponjavi, a do njeg stoji do smrti rastužena, njegova božanstvena Majka i ostali njegovi vjerni privrženici. Umjetnik, za cijelo po naputku bi- skupovu, sakupio je tu po svojoj umjetničkoj slobodi ponajglavnije sveče naše domovine. Tik uz Mariju, a do glave Isusove, kleče naši slovjenski apostoli sv. Ciril i Metodije, za njima sv. Jeronim, a do njega dva bi- skupa mučenika: sv. Irenej, biskup srijemski i sv. Kvirin, biskup sisački. Isus pobjedio je smrt i treči dan slavno uskrsnuo od mrtvih. Na slici iza toga vidimo Isusov grob, ali prazan, a nad njim je angjeo rajske Ijepote, bijel kao snijeg, sjajan kao sunce. S druge strane dolaze ka grobu pobožne žene, tri Marije, koje htjedoše da po- mažu tijelo Isusovo. Angjeo im kaže, da Isusa nema u grobu, jer je uskrsnuo. Sto su te pobožne žene u duši i u srcu očutjeti morale, slikarje lijepo izrazio na njihovu licu. Slika, kojom se završuje Spasiteljevo spasonosno djelovanje kao čovjeka na ovoj zemlji, je njegovo uza- šašče. Isus se diže u oblake. Tijelo mu je preobraženo, 55 prozračno i sjajno, obuhvataju ga svijetli oblači, a iz njega prebijaju na sve strane sunčane zrake. Ispod Isusa na zemlji su njegovi apostoli, kojima iz lica od- sijeva žarka ljubav i zabvalnost prama Isusu. Ne smijemo zaboraviti lijepili slika sv. apostola i taninom bojom naslikanih slika sv. Petra apostola. Apo¬ stoli stoje ispod slika sv. tri j u Kralja i sniinanja lsu- sova s križa, a slike iz života sv. Petra, što ih je naslikao po doista umjetničkim nacrtima glasovitog Overbecka Ljudevit Seitz, nalaze se u polukružnieama u poprječnoj ladji. Glavna ladja završuje se velikom slikom. U gornjem dijelu te slike sjedi na prijestolju Majka božja a do nje njezin božanstveni sin Isus. Sve vrline kraljice ne¬ beške izražene su na slici. Marija odjevena je u bijelu haljinu, zaogrnuta ružičastim plastem, ruke je skrstila na prsima, a glavu prignula k Isusu, koji ju kruni zlatnom krunom. Oko njih su angjeli nebeški, koji pje- vanjem i svirkom veličaju svoju kraljica. Oko prije- stolja poredjana su sa svake strane po tri odlična sveča starega zavjeta. Ispod njili je u sredini žrtvenik, kod kojega stoje sv. Petar i Pavao, a k njima privodi sv. Josip našega biskupa, koji klečeči prikazuje sv. Petru na vezenom jastuku crkvu djakovačku. Za biskupom stoji Bošnjakinja s dvije kcerke, koja kao da ozna¬ čuje, da je našemu narodu u Bosni iza duge patnje nadošlo ipak sretnije doba. Na drugoj strani su: sv. Juraj, sv. Ivan Nepomučki i sv. Ivan Kapistran, koji vodi s barjakom Bošnjaka, a za njim angjeo mlado Bošnjače. Tako nije biskup ni tu zaboravio svojih bivših ovčica u kršnoj Bosni i zasvjedočio im svoju ljubav, koju je od početka svoga biskupovanja spram njih gojio. Sve te slike, koje sam samo površno na- 56 brojio doista su lijepa zbirka crkvenih umjetnina, pa pružaju mnogo utjehe pobožnemu gledaocu. U tako lijepo islikanoj crkvi, gdje se izmjenjuje u livnom skladu toliko živih boja, lijepo se odrazuju bijeli žrtvenici, kojih ima u crkvi sedam, pet u sve- tištu, a dva dolje u pobočnim ladjama. Glavni je ures crkve, kojim se biskup osobito ponosi, glavni žrtvenik sv. Petra, kojemu je crkva posvečena. Sagradjen je od bijelog kamena, a stoji na četiri tanka stupa od crvenog mramora. Nad tim je stupovima krasan svod (nebo), a nad žrtvenikom stoji na četiri stupiča drugo nebo, a pod njim u naravnoj veličini kip sv. Petra, koji desnom rukom blagosiva svijet, a lijevom drži ključeve. Žrtvenik je umjetno okrašen poprsjima crkvenih naučitelja, ma- lenim angjelcima, a i po svojoj je dragocjenosti i iz¬ vedbi remek-djelo prve vrste, kakovom nema na da- leko i široko ravna. Veliki biskup pomno je pazio, da smjesti u crkvi žrtvenike onih svetaca, koji su na¬ šemu narodu osobito mili. Tudijer je žrtvenik sv. Dimi¬ trije, zaštitnika biskupije srijemske, za tim žrtvenik sv. Ilije, zaštitnika biskupije bosanske. Tu su nadalje žrtve¬ nici sv. Josipa i bi. Dj. Marije, a dolje u pokrajnim ladjama žrtvenici sv. Cirila i Metodija te sv. Ivana Ne- oomučkoga. Spomenut ču, da je crkva i inače divno uredjena. Tu je krasna propovijedaonica, tri ogromna svjetilnika, tu su napokon lijepe orgulje, kojih se glas prelijeva po velebnoj crkvi sad bučno, kao glas morske bure, sad umiljato i nježno kao da čuješ iz daljine milu pjesmicu aDgjeosku. Crkva, kako sam več spomenuo, gradila se šesnaest godina, a posvečena je bila vrlo svečanim' načinom 1. listo- pada 1882. Posvetio ju je sadanji nadbiskup zagrebački dr. Juraj Posilovič, a Strossmayer sam čitao je prvu misu i rekao krasan govor. U Djakovo sakupilo se naroda 57 sa svih strana naše domovine, došli su i zastupnici drugih slovjenskih naroda, te su istinite riječi, što ih je onda sprogovorio kanonik i akademik Adolfo Veber: „Toga dana pola Europe na Djakovo i Strossmayera gleda". Kroz osam dana dolazile su u stolnu crkvu procesije iz različnih strana biskupije djakovačke, pak možemo doista vjerovati biskupu, kad je zapisao: „Mogu iskreno reči, da se je meni eielom osminom posvečenja crkve naše pričinilo, kao da sam sa ove naše doline suza i nevolja prenešen u dvore nebeške i da slušam slavospjeve, ne ljudi, nego angjela i svetaca božjih i da se klanjam Bogu svomu i Spasu svomu ne samo u otajstvenoj slici i prilici kruha i vina, nego licem u lice. (Glasnik 1883. str. 27.) I doista pojmimo njegovu radost, kad je ugledao pred sobom dovršenu divnu crkvu i pomislio na sve zapreke i poteškoče, koje je imao tečajem godina svladati. Premda svatko znade, da crkve, pa još ovakove crkve ne bi bilo u Djakovu, da nije Gtrossmayera, on sam, dobro znaj uči od koga do- lazi prava pomoč i jakost, odbija od sebe pomisao, da bi možda on s crkvom svojom za imenom ili kakovom uspomenom hlebdio. „Ja ništa drugo na ovom svietu ne tražim, nego milost božju, osobito pako u onaj čas, komu se jur približujem, koji če posljednji moga sa- dašnjega života i prvi moje vječnosti biti. . . . Jedno se samo u tom pogledu nikad dosta oplakati ne bi moglo, a to je: kad bi i jednoga samo čovjeka medju nami bilo, koji bi pomislio, da- je ova crkva u svoj svojoj raznolikosti, ali ujedno u skladnosti i jedinstvu samo slučajem i njekom zgodom postala, ne pako rukom svemogučega Boga". — (Glasnik 1883., str. 27.). Strossmayer, učitelj svomu narodu. udnim okom pratio je Strossmayer kao pravi sin svoga naroda svagda svaki na predale i na¬ zadovanje njegovo, motrio njegove krjeposti i pogrješke, pa kao dobar, mudar učitelj hvalio, što je hvale vrijedno, kudio, Sto je pokudno. Iz njegovih spisa inogao bi se sabrati krasan vijenac spasonosnih nauka, kojima bismo, da ih se držimo, jamačno izvidali svoje narodne rane i dovinuli se lijepom napretku. A dolikuje doista, da njega slušamo; on nije samo sebi uzeo za geslo: „s v e za vjeru i do m o vi n u“, nego je prama tom geslu i udešavao sve svoje djelovanje tečajem pe- deset godina svoga biskupovanja. U dnu svoje plemenite duše uvjeren, da je svakome narodu največe blago vjera, najprije nas zaklinje, da se držimo svoje svete vjere, jer: „Narod, koji se sviestno svoje vjere drži, s Bogom se je združio i dobar dio mogučtva božjega sebi je u nuždi i nevolji prisvojio. Narod pako, koj se je vjeri svojoj otudjio, omlitavi i iznemogne, sramotom se svojom ko svagdanjim kruhom hrani, a na posljedku tudje spone i okove obljubi, jerbo to prija nebrizi, tromosti i lienosti njegovoj“. (Glasnik 1K7K. str. 52.) „Mi srno siromašan i zaostali ponešto narod, ali dok budemo sač uvali vjeru našu u Roga, privrženost prema orkvi i svetomu ocu papi, dok bu¬ demo zdušno vršili u obiteljskom i javnom životu one velike dužnosti i krjeposti, koje nam Isus i sveto evan- gjelje nalaže i u kojih sreča i blagoslov obitelji i na¬ roda stoji, dotle demo ostati častan i svakoga na svietu obzira vriedan narod . . . Prošlost je naša hvala Bogu slavna, mi smo rieke krvi proljevali za krst častni i slobodu zlatnu; i danas mi u pretežkih okolnostih do¬ kazujemo i da smo narod za svaku uljudnost i slobodu stvoreni, i da smo vriedni i dostojni one svrhe, koju nam je Bog očevidno u ovili stranah dosudio“. (Glasnik 1887. str. 233.) Velika je svrha i zadača našega na¬ roda, koji je kao posrednik izmedju zapada i istoka, pa ima na istok prenijeti obrazovanost i krščanska slo¬ bodu. „Na tu svrhu smjeraju junačka naša i praotaca naših djela. To je eiena krvi naše, kojom su ovo naše zemlje riekomice natopljene. To znači divna Hrvatska, vječitim lovorom za to ovjenčana, što je znala navalu tursku tečajem triju stolječa slavno od sebe odbiti i slobodnom ostati, dočim je sve oko nje iznemoglo i glavu pod jaram turski skučilo. Slava je to neumrla, u kojoj medjutim i vrlo ozbiljna opoinena i sveta dužnost leži, da ne dopusti, da omlitavimo po njo j, po kojoj smo od djetinstva navikli hrabriti se i do višjih nada uzdizat se“. (Glasnik 1S74. str. 56 ) Opetujem još jedan put, da nam je u pravoj živoj, nepokoljebivoj vjeri prava sreča i domovine i pojedinaca, jer „bez prave ljubavi božje, bez ljubavi svete crkve božje, ne ima prave- ljubavi prema domovini i na¬ rodu svomu. Gdje je Bog i sveta crkva božja svoj ugled i svoju slobodu izgubila tu ne može ni govora biti o pravom ugledu i pravoj slobodi države. To je GO na uvieke u jedno spojio Onaj, koji je viš Jerusolima i viš sinova i kderi izraelskih plakao, Sto svoje vrieme ne poznaju". (Glasnik 1894. str. 29.) Z naj udi opet veliki bisknp, da je za vjerski i na¬ rodni život najvažnije ognjište porodica (obitelj) i dom, govori i o tom nama, svomu narodu. „U svakom na¬ rodu najvažnija je stvar obitelj i domada kuda. Obitelj i domada kuda, to je u sjemenu i u živoj klici narod sam, to je cielo družtvo i sva država. Obitelj i domada kuda čestita, uredna i izvrstna, to je narod sam i cielo družtvo i država čestita, uredna i izvrstna. Obitelj i domada kuda neuredna, razvratna i okužena, to je sav narod i cielo družtvo neuredno, razvratno i oku¬ ženo, živa slika i prilika propasti, u koju države same brle. U obitelji je otajstvo smrti ili života naroda na¬ gega . . . Ako se pako upitamo brado, kakvim je na¬ činom najbolje i najuspješnije obiteljski i domadi život u svojoj prirodjenoj čistodi i u svojoj jedrosti uzdržati, onda je odgovor lahak. Temelj i duša obiteljskog života je brak kr danski, ko što ga je Isus spas naš usta- novio i pečatom svete svoje krvi i milosti potvrdio, ko što ga zaručnica Isusova, sveta crkva, u svoj svojoj cielosti i svetosti čuva i preporučuje . . . Vječiti izvor cieloga bračnoga bida jest: otajstveni značaj, to jest svetost njegova. To radja jedinstvo, koje se bez svetosti ni pomisliti neda. Iz obija pako proizlazi ne- razriešivost, koja jedno i drugo na uviek spaja, što divnim načinom izrazuje biblička izreka: „što je Bog sam sdružio, čovjek nek ne razdružuje!" (Glasnik 1878. str. 26., 27.) Roditelji valja da paze, da sami živu pravim kr¬ ščanskim životom, da se medjusobno ljube, da strpljivo podnašaju sve neprilike ovog života. Roditelji treba da bdiju nad svojom djecom, kao nad okom u "glavi, pa 61 ju imaju „u svakom poštenju i u svakoj čistoči odhra- njivati . . . Istina je na svaki način, da djeca ime, čast i uspomenu roditelja svojih od pokoljenja do pokoljenja noše; misle li roditelji, da ime ostane vazda častno i uspomena u narodu blagoslovljena, ponajprije moraju se pobrinuti. da djecu svoju obskrbe onim blagom srca i uma, o kom Isus govori, da ga niti moljac raztrošiti ne može. Samo onaj narod napreduje i od svakovrstnih nevolja prost ostaje, gdje se djeca tako sveto i ozbiljno odhranjuju". Svaki pojedini čovjek, svaka porodica, svaki narod ne može, kako čovjek dan na dan vidi, uspijevati bez ozbiljna, marljiva rada. S toga biskup naš osvrče se i na to, pa potiče narod naš i na rad. „Samo narodi radeni, poduzetni i pomnjivi napreduju u svakoj prosvjeti i vriedni su svoje samostalnosti, svoje slobode, svoje pobjede i bolje budučnosti. Lieni, tromi i nemarni na¬ rodi tudje su orudje i spremni su uviek glavu pod tudji jaram skučiti, ako ih isti dobro plača i dobro brani". (Glasnik 1895. str. 32.) „Mlitavošču i mlohavošču ništa se na ovom svietu postiči ne da. Narod, koj nežna uzavrieti i do Boga pisnuti, kada mu se bez ikakva razloga najsvetija prava uzkračuju, propada i izumire, jer samo tudjom milošču, to jest vlastitom svojom sra- motom i porugom živi". (Glasnik 1878. str. 3.) „Kolika je nevolja s tudjinom poslovati! Tudjinae u najboljem slučaju obazire se više na svoju korist, nego li na samu stvar. Sretan narod, koji radi vlastitimi silami!" (Glasnik 1878. str. 1.) Naš narod sve više osiromašuje, a to je povod da u koječem nazaduje i propada. Siromaštvo, koje je ne¬ zasluženo, komu se uz sav naš napor oteti ne možemo, nije sramota, ali siromaštvo često prouzrokuje lijenost i nemar. Takovo siromaštvo je Bogu i ljudima odurno i očita propast ne samo tijela, nego i duše. 62 Bio ti na j vedi siromak, uz ustrajan, pošten rad ne deš propasti, pa ako i odmah ne vidiš uspjeha, malo deš po malo ved napredovati, a ne de ti kod tvoga rada ni božji blagoslov uzmanjkati. Za to umni biskup oso- bito gorljivo i osobito Šesto nagovara narod na rad, ve¬ leči, da ako išto na svijetu, to je stalno rad presvetim primjerom Isusovim posveden. Svaki Sas, svaka rijeS, svaki korak, svaki dogadjaj u Isusovu životu sveti je rad, koji je posveden našemu spasenju. — „Rad je nekim naSinom ocjena vriednosti pojedincu i cielomu narodu. Rad je bitni živalj svakoj izobraženosti. Radom se jedino stiSu velike krieposti i oni sveti darovi, koje Isus u svetu vjeru za spasenje naše postavi. Radom je najbolje griehe svoje okajati i milosti, koje i mi sami i mili naši trebaju izprositi. Rad je najmilija Bogu molitva i ja ne znam ljepšega i Bogu ugodnijega prizora, nego kad težak na njivi svojoj oSi svoje upre u nebo te iz sve duše svoje zavapi: „Bože blagoslovi trud i posao moj! Božo ja orem i sijem, ali znam i osjedam, da je sve uzalud, ako ti uzrasta nedaš! Bože blagoslovi polje moje i kudu moju, daj, da ja i mili moji Sastimo te i hvalimo u izobilju tjelesnom; ali te ujedno i vrhu svega molim, da blagosloviš duše naše i vriedne ih uSiniš onih sv. darova, koje si jim po jedino- rodjenom sinu svom poklonio!" — Veli se i to s punim pravom, da je sva vidiva narav ljepotom i obiljem svojim liepi spiev dobroti i svemogudtvu božjemu. Ako to, onda je težak moleči svedenik, koj u ime ciele na¬ ravi, koja ga okružuje, divni taj spiev Bogu tvorcu svomu prikazuje". „Naš narod je velikom vedinom poljodjelac. Zemlje, koje posjeduje, krasne su i veoma plodne; one su sku- pocjeni dar najprije milosti božje, pak onda otaca naših, koji je ne samo znojem, nego cesto put i krvlju svojom 63 natopiše i svetom baštinom umika svojih učiniše. Ne- zahvalnik je ne samo Bogu, nego i slavnim predjom svojim, koj zemlje svoje zanemaruje, a sveta priča evangjeoska, koja veli, da su i sliepi i hromi s puto- kršča pozvani, kod Otca obiteljskoga večerali, kad su stari gosti divnu čast prezrieli i zanemarili, tiem bi se na nami izpunila: da bi Stranci zemlje i polja naša posjeli, kojih smo se mi nehajstvom i nemarstvom našim nevriedni i nedostojni ukazali. Narod lien i ne- maran prije ili poslije u vlastitom svom dobru tudjin postaje i robuje tamo, gdje su mu predji njegovi negda gospodovali". „Na posao, kano na svaku ostalu kriepost valja se od malenih nogu priučiti. Lienosti i nevaljalosti svakoj lahko se i bez ikakve priuke priviknemo. Valja u tom obziru našemu narodu čestoput pred oči staviti, da Duh sveti čovjeka glede poslenosti šalje mravinjaku i pčeli- njaku ter mu nalaže, da od nieme životinje, od mravi i pčela uči, kolikom pomnjom ima se raditi i za potre- boče vremenitoga ovoga života skrbiti. Sv. Pavao apo¬ stol punim pravom veli: da je onaj otac i majka gorji od poganina, koji se ne brini za djecu i ukučane svoje. Velike je dakle odgovornosti pred Bogom i ljudima krivac, koji djecu i ukučane svoje zapusti i dopusti, da se po lienosti i neradu izkvare i za svaku višju i oz- biljniju zadaču izgube. Sveta je dužnost roditelja djecu u školu slati, da ne ostanu kod očiju sliepa i valja ju od maloči k radu i poslu priviknuti, jerbo se je samo tako nadati, da če baštinu otaca svojih uzčuvati i uz- množiti i ime koje noše, na korist obču proslaviti". No radio tko marljivo, mučio se ustrajno mnogo i vrlo, ne če moči naprijed bez reda. Toga radi kaže Strossmayer: „Osobito pako valja narodu našemu red na dušu staviti. Red u poslovanju našem jest pečat raz- G4 boritosti, koji svako djelovanje čovječje na sebi nositi ima. iied je duša svih stvari. Redom se označuje ono nu- tarnje opredieljenje sviub stvari, koje je Bog sam u stvari položio. Za badava bi radio i sile svoje trošio, tko ne bi znao poslove svoje svojim opredieljenim redom obavljati. Na red se u poslovanju našem isto tako naviknuti mo¬ ramo, kao na promjene ljetne, koje je ista ona ruka opredielila, koja cielim svietom vlada i svakoj stvari i poslu svoje vrieme opredieljuje. Kao što svaki, tako i naš narod ima stanovitih dužnosti, koje se svake godine i u stanovito vrieme po- navljaju. Ima stanovitih dugova prama državi, prama občini i kadšto još i prama gospoštini. Na te dužnosti valja s prvoga početka misliti; gledati da jih najprvo namiriš, jer je netko punim pravom dug prispodobio krastom, koju na oku nositi moraš. Obično biva, da na dug svoj posve zaboravi, mi¬ sleči jadan u svojoj nebrigi, da de i ostali sviet na njega zaboraviti: a kad tamo, ali dug, taj najnepovolniji drug, — na njega u nevrieme navali, pak ga obično pri¬ silnim načinom namiriti valja, čim se samo bezdušni li¬ li vari koriste, a teret i trošak dvost.ruči i trostruČi. To je jedna od grdnih rana našega naroda, koja se samo tiem izvidati dade, ako se narod redu privikne i svaku svoju dužnost točno i u stanovito vrieme vrši. Valja dakle, da narod dobro zapamti, da se ni- jedna višja i ozbiljnija svrba bez stanovitoga reda postici ne dade, pak da to načelo ne samo u duševnom, nego i u vremenitom svom djelovanju uporavlja. Osim toga, ako narod naš — uz rad i red — misli najnepovoljnije današnje okolnosti sretno vladati i sebe i obitelj svoju od propasti osloboditi, ima štednim i trie z n im biti. Razborita štednja prava je promisao domača, koja u bududnost prozirud, neslucene udarce 65 raznih dogodjaja, koji od naše volje neodvise, od kuce i od obitelji odvrada; ona je temeljni kamen, na kom zadruge i obitelji osnovane, vremenu prkose, i blago¬ stanje svoje i cieloga naroda od koljena do koljena neprekidno prenašaju. Tkogod ne misli u bidu i životu svom igradkom postati nepredvidnih sludajeva, taj šte- diti mora . . . Samo se pako po sebi raz umije, da štednje razborite bez trieznosti i umjerenosti neima; dim nije redeno, da se svakoga veselja i svake zabave jedan put za vazda odredi imamo. Veselje i zabavu je Isus sam svetim svojim primjerom odobrio i posvetio, kad je piru u Kani Galileji prisustvovao i prvim dudom vodu u vino pretvorio. Ali veselje i zabava ima biti poštena i umjerena, ako misli dovjedjem dostojanstvu i kršdan- skomu zvanju odgovoriti. Razuzdanošdu i razbludom odride se dovjek samoga sebe, na smet i u blato baca sve darove uma svoga i vjere svoje i postaje desto put živinde, koje biesni proti samomu sebi i proti obitelji svojoj. Ah koliko put biva, da dovjek naš u razuzda¬ nosti i neumjerenosti svojoj propije cielu baštinu svoju i uništi cielu nedužnu obitelj svoju. Koliko put biva, da se pri razbludi svadje, ozljede i ubojstva sbijaju, knja ciele kude i mjesta u črno zavijaju, a sav narod sramote". (Glasnik 1876. str. 19.) Bože, daj, da bi sve te rijedi, kojima je biskup Strossmaver pokazao, da je pravi uditelj svome narodu, našle u hrvatskom narodu i obilno odaziva, te da bi se narod izvršuj udi ih, dovinuo svestranom napretku i vjednoj i vremenitoj sredi! M ''V?. Josip Juraj 8trossmayer. 5 Strossmayer, nasljedmk sv. Metodija na biskupskoj stolici srijemskoj. i Slovjeni moramo poslije Boga za svoju vjeru i krščansku obrazovanost najviše zahvaliti našim slovjenskim apostolima sv. Cirilu i Me- todiju. Oni su prvi posijali medju Slovjenima sjeme riječi Božje, oni su nam prvi dali pismo i knjigu, i time otvorili put k prosvjeti i napretku. Oni su ispo- slovali nadalje od sv. Stolice, povlasticu, kojom se ni- jedan evropejski narod ne može ponositi, naime da se sv. misa služi i pjeva na slovjenskom jeziku. Biskup Strossmayer za svog biskupovanja mnogo puta je pro- govorio, što su sv. apostoli Ciril i Metodije dobra uči- nili Slovjenima, pa je svakom zgodom poticao svoje ovčice, da iskazuju što vecu čast tim svetim muževima. Imao je za to tim više razloga, jer je sva prilika, da je sveti Metodije kano nadbiskup panonski, barem u prvo vrijeme svoje časti, stolovao u našem Srijemu, na- pose n sadašnjem Moroviču, koji se nalazi u sredini Srijema i to u kutu izmedju Spačve i Bosuta. Stross- mayer kaže, da je previdnost božja u životu i apostol- Z.gn' 67 skom djelovanju naših apostola Cirila i Metoda cielomu Slavenstvu vječiti primjer sačuvati i pražiti htjela, kako ima u ime svake srede, prosvjete i slobode za onim svetim jedinstvom u vjeri i erkvi težiti, koje je Isus Bog naš na drvetu križa iz srdca svoga iznio i poslednjim ciljem svega odkupljenja postavio. I jedan su i dragi na smrtnoj postelji svojoj onu istu svetu inolitvu, koju je Isus pred smrt svoju izustio, iz srdca tako rekav i iz usta Isusovih izvadili i rekli ter kano poslednju volju i oporuku svoju nasljednikom svojim i cielom rodu slovjenskomu izrudili. Vremena su težka i opasna, vele oni pri smrti svojoj, navaliti de poslije našega preminuca vuci razdiraoci na stado Go- spodnje j e dni budite vjerom i ljuba v ju, ko što je Gospod naš sa vječitim Otcem svojim jedno. Jedino tim jedinstvom u vjeri i crkvi odoljeti dete navalam paklenim: pražiti cielomu svietu živi i vidivi dokaz, da je Isus i sveta njegova zaručnica Bogom poslana, Bogom stidena i Bogom na neumrlost upudena.Ali osim ovoga sveti nas apostoli naši svakim tako rekav korakom i činom apostolskoga svoga djelovanja na je- dinstvo u vjeri i crkvi upuduju.Može se u istinu reci, da je pri prvom boravku naših svetih apo¬ stola Cirila i Metoda u Rimu svaki njihov korak, svaki njihov govor i svaki njihov čin: posvečenje za biskupa, promjena imena Konstantinova u ime Cirila, posrednika izmedju grčkoga i latinskoga svieta, smrt sv. Cirila i sahranjenje njegovo u basiliki svetoga Klementa i t. d. vječitim i neoprovrzivim dokazom postalo, da su naši sveti apostoli prvostolničtvo svete rimske sto¬ lice priznali i sebe opredieljenima po Bogu po- srednieima izmedju slavenskoga i rimskoga svieta držali." (Glasnik, 1885. str. 49.) Da ne spo- minjem drugih njihovih zasluga, istaknut du jedino to, * 68 da su oni isposlovali povlasticu da se služba božja slu¬ žila slovjenskim jezikom, te se i danas još u nekim biskupijama istim jezikom služi i pjeva. Na tu oso- bitu povlasticu svete rimske stolice, mnogo se tečajem vijekova sa raznih strana navaljivalo, ali ipak sasvim satrti nije se mogla. Još se i danas ori slovjenski jezik u svetoj miši na slavu trojedinoga Boga u zapadnim stranama naše domovine. Kaže biskup Strossmayer, da mu, kad se toga sjeti, „nehotice na um pada sveti Metod naš, kako prije hiljadu godina pred papom Ivanom VIII. i pred cielim saborom rimskim brani jezik slavenski. razlagajuč, tumačeč i učeč po sadržaju starih istodobnih spomenika, da je jezik slavenski divan jezik, jezik obilan i milozvučan, vriedan i dostojan, da se hebrejskomu, grčkomu i latinskemu uzpored stavi i na osobitu čast posvečenih jezika uzvisi; i da je to je- dini način, da se puk slavenski u jedinstvu svete v j ere i crkve božje, sav bez razlike malo po malo sabere, uzdrži i sačuva. Božja pre¬ vidnost kani se svetom tom povlasticom, koja je njegda medju nama občenita bila i timi ostanci poslužiti, da jaz tudjom rukom medju bračom raztvoren izpuni i put jedinstvu u vjeri i crkvi prokrči na svoju vječitu slavu a na našu neizmjernu korist i utjehu.“ (Glasnik 1885. str. 57.) Biskup Strossmayer mnogo je na tom radio, da se tisučgodišnjica smrti sv. Metodija (1885.) medju nama što svečanije proslavi. On je tom zgodom hodočastio i u Rim, pa je u crkvi sv. Klementa, gdje leži tijelo Cirilovo, pred čitavim Slavenstvom otpjevao zapadnu liturgij u staroslovjenskim jezikom. Sam kaže da če mu uspomena na časove, što ih je tom prilikom u Rimu probavio, ostati za sveg života najsvetija i najmilija, jer je očutio, što če reči barem za neko vrijeme na 69 sve domače naše nevoljc i patnje, na ove plemenske naše razlikosti i revnosti zaboraviti i pod okriljem sve- občeg oca najljepši plod jedne svete vjere u bratinskoj sloz.i i uzajamnosti uživati. Kaže on i braci Srbima, da se kane prepiraka, pa da „ učimo radje i jedni i drugi iz vjerodostojnih izvora život svetih naših apo¬ stola i zazivajino ih srdačno; da nas Bog po njihovom odvjeto vanju složi u onoj svetoj crkvi, ko ju su oni to¬ liko ljubili, u kojoj su živjeli i umrli, u kojoj su se toliko za ono sveto jedinstvo borili, koje oni sad u slavi vječitoj i u krilu trojednoga Boga uživaju, zazivajmo ih ujedno, da to jedinstvo cjelokupnomu narodu slaven- skomu čim prije kano jedini zalog svih dobara za ko- jimi ide, izprose" (Okružnica „0 sjedinjenju crkve iz¬ točne sa zapadnom str. 40.). Nije napokon mala zasluga biskupova, što je sveti otac Lav XIII. izdao god. 1880. glasovitu okruž- nicu»Grande munus“, u kojoj odredjuje, da se služba božja u čast naših apostola Cirila i Metodija obavlja ne samo u Slovjena, kako je to prije bilo, več i po cijelom svijetu te proglašuje slovjenski jezik sposobnim, da se takmi s latinskim i grčkim. Bilo je god. 1890., kad je biskup iz Loreta, gdje se nalazi nazaretska kučica, pisao našemu Strossmaveru, da je nakanio u obnovljenoj svojoj stolnoj crkvi ure¬ diti kapelu, koja bi bila posvečena sv. Cirilu i Meto- diju. Zamolio je ujedno Strossinayera, neka bi on pre- uzeo sakupljanje prinosa u tu svrhu medju Slovjenima, jer je bila kapelica proračunana., na 26.000 talijanskih lira ili nešto preko 10.000 for. Naš biskup se toin po¬ zivu objeručke odazvao, potpisao u to ime odmah 2000 for. i pozvao okružnicom svečenstvo i puk, da sakupljaju prinose za kapelicu. Spominje sam, kako treba da se napose mi južni Slovjeni za tu stvar odu- ševimo. Naš narod osobito časti i štuje Majku Božju, 70 te u štovanju njezinu traži zalog opredjeljenju i vječitom spasu svomu. Ovo ce biti i povodom, da se je sveta kača, u kojoj se je Majka Božja rodila i othranila, u prenosu svom ustanila u Hrvatskoj na Trsatu. Kašnije prenesena bi doduše u Italiju u Loreto, no ostala nam na domaku, jer nije daleko onamo. Nijesmo doista smjeli zaostati, kad se je radilo o tom, da se na tom tako svetom mjestu, u najbližoj bližini one svete kucice, po- digne slovjenskim našim apostolima nov spomenik slave i poštovanja. I zaista, Slovjeni su poslušali glas našeg biskupa, pa se u kratko vrijeme medju njima sakupila potrebna svota za kapelicu. Kapelica bila je do g. 1897. potpunoma uredjena, pa je bio Strossmayer pozvan, da ju dne 5. srpnja i. g. posveti. On se zahvalio na toj počasti radi svoje poodmakle dobe, zamolio ja vrhbo- sanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, da on to obavi. Ujedno pozvao je svoje vjernike, da u što vecem broju onamo hodočaste pa da tamo pred sv. kucoin nazaret- skom i pred žrtvenikom svetih naših apostola preporuče Isusu, Majci Božjoj i sv. Apostolima čitavu crkvu kato- ličku i sav narod svoj, sve obitelji svoje i sami sebe. To se doista i ispunilo. Narod iz naših strana pohrlio je u obilnom broju onamo, te prisustvovao lijepoj sve¬ čanosti, posveti naime kapelice, koja je na talijanskom tlu, najviše zaslugom biskupa Strossmayera podignuta u čast našim svetim apostolima. „0 dragi sveti Cirile i Metodije, blaženi slavenski apostoli, koji ste Bogu Otcu osobito ugodni bili, u vašu možnu zaštitu privadjamo mladež našu, djecu našu i obitelji naše, da se po mi¬ losti vašega apostolstva vjeri katoličkoj podpuno nauče i u njoj tako učvrste, da ih nikakva napast u vjeri uzdrmati, nikakvo obecanje, mamljenje ili prietnja od nje odvratiti ne može. Ponižno Vas molimo, da se sta¬ vite pred lice milostiva Boga ter gorljivo zaprosite uje- 71 dinjenje svih slavenskih grana u jednoj te istoj crkvi, kojoj je vidljivom glavom sveti Petar po svom nasljed- niku rimskom papi, za da se tako u svih dielovih Sla- venstva prava krščanska učenost razgrani i svjetlost ponašanja što boljma udomi! Tvoja je volja bila, a naša radost, Tebe, o Isuse, u slavenskom jeziku hvaliti. Pred tebe se o milosrdni Spasitelju skrušena srdca prostiremo. moleč te, da se po neizmjernom milosrdju tvom smi- luješ narodu slavenskomu i da u sredini njegovo) izko- reniš svako razkolničtvo i svako krivovjerstvo, ne bi li se tako sva njegova plemena i sve obitelji u krilu jedne majke svete crkve božje snašla!“ Nadošlo što prije to žudjeno vrijeme i doneslo slo- vjenskim narodima bolju, sretniju budučnost! Zaključak. ilo je lijepo poslije podnejedne nedjelje u svibnju. Sjedio sam s biskupom Strossmayerom u vrtu, što se prostro do njegova dvora. Sav je zrak opojno mirisao, jer je raznobojno grmlje procvalo i oko nas otvorilo svoje šarene glavice mnogo mirisavog cvijeca. Nad nama raskrililo je prostrane grane razno drveče, lističi bili još prozirni, pa bi se izmedju njih ipak prošuljala koja sunčana zraka i obasjala šareno cviječe kraj puta. Nebo bilo je sjajno modro, nijednog oblačka nije bilo na njem, a njegova boja lijepo je pristajala svjetlom zelenilu drveča i male livadice što se širila pred nama, i koju su lijepo obrubljivale staže, posute bijelim pijeskom. Negdje u grmu javljao se slavulj, no preki- nuto. Sad sad zabiljisao glasno, iz sveg grla, a na- jedared zašutio, vid jelo se, njegovo doba nije još došlo. Na večer i u jutru, kad svagdje zavlada mir, onda su njegove pjesme dulje, čuvstvenije. Srce moje obuzimalo neko zadovoljstvo i veselje. Bilo mi je drago, što sam bio tako sretan, da sam sjedio uz biskupa, čiju sam sliku več od svoje mladosti u srcu nosio, pa mogao mirno uživati u njegovoj bližini i njegovu razgovoru. Godine pognule su več malo 73 njegov uspravni stas, ali lice mu još uvijek svježe, koža malo nabrana, a boja zdrava. Niz visoko čelo padala mu njetka sijeda kosa, a kad se okrenuo prama meni, zagledao sam u njegovo oko, oko blago, kao oko ma¬ tere, iz kojeg je sjevala plemenština i ljubav i reč bi, da se u njem zrcalila sva njegova velika duša. Bila nedjelja, pa je vrt oživio. Ljudi prolazilo mimo nas i uživali ljepotu svibanjskog dana u krasnom bi- skupovu vrtu. Svetačno odijelo, slikovite narodne nošnje sve to sc lijcpo izmjenjivalo medju onim zelenilom. Biskup je našao za svakoga prijazna riječ, nijedan nijo prošao, a da se ne bi kod njega zaustavio. Dakako djece bilo najviše, ta bi dotrčala k biskupu, ljubila mu njegovu dobrotvornu ruku, a on se šalio s njima, gladio im kosu i biagosivljao ih. Dolazili i siromaši i njih je primao s jednakom ljubavju i darivao ih. Činilo mi se, da su svi ti ljudi, odlični i siromaši, velika obitelj, a biskup njihov otac, otac blag i dobar, koji privija sve na oeinsko srce i ne poznaje medju njima razlike. A ta je obitelj velika, stanuje širom naše domovine, ta je obitelj sav hrvatski narod, kojemu je on dobri otac. Sjetio sam se kod te zgode biskupovih riječi, što ih je on napisao o svečeniku, a koje se mogu u prvom redu na njega samoga protegnuti. On kaže: Svečenik dobar, svečenik, koji zna i osječa, da mora ljubiti puk svoj onom istom ljubavlju, kojom ga je Isus ljubio, svečenik koji svaki dan revno vrši najsvetija djela milosrdja du- ševnoga, nije mogučc da se ogluši na nužde tjelesne puka svoga. On nosi puk, osobito- pako sirotinju u duši svojoj. Cim je veča nužda, tiem je ljubav njegova veča. Zato je vazda bilo i biti če najodličnije preimučtvo plemenite duše svečeničke, da prvi narodu svomu i puku svomu u svakoj nuždi u pomoč priteče, samoga sebe i imanje svoje, pače i dušu svoju rada za stado žrtvuje.“ (Glasnik 1874. str. 20.) — 5u 74 A to je biskup cimo od početka pa čini i danas. Zrtvovao se on svomu narodu, ljubio je svoju domo- vinu i svoj narod svim žarom srca svoga. Rodoljubno njegovo srce kucalo mu vazda za onu gradu zemlje, n kojoj je ugledao svijetlo božje. Mnogo bi se moglo pri- povijedati, koliko se je on trudio, da bude naša domo¬ vina sretna, kako je svim silama podupirao svaki rodo¬ ljubni potlivat, kako je svojom riječju, svojim radom i svojim imutkom radio oko boljka krvatskog naroda. Bilo ih je, a ima ih i danas, koji su njegov rad krivo shvačali, koji su ruglu izvrgavali njegovo plemenito na¬ stajanje, ali Strossmaver je sačuvao časno i pošteno ime, što više vriedi nego i sam život. „To je Bog pod oso- bitu zaštitu svoju i pod zaštitu najše sviesti tako po- stavio, da nam bez naše vlastite krivnje nitko na svietu to oduzeti ne može“. On sam kaže: „Ja se u milost božju ufam, da 6u ime, čast i poštenje svoje do posled¬ njega daha duše svoje čisto i neporočno uzdržati; to sam ja dužan Bogu svomu, svetoj crkvi i uzvišenom zvanju*, to sam ja dužan narodu svomu, komu, ako nista drugo ostaviti ne mogu, ostaviti mu harem mogu čisto i neporočno ime svoje, to sam ja dužan samomu sebi i onomu sudu, komu svaki čas u susret idem“. — (Glasnik 1891. str. 57). Bilo je od vajkada tako, ne samo kod nas, nego i kod drugih naroda, da mnogi nijesu mogli, a niti htjeli razumjeti svojih velikana i svojih dobročinitelja. Dašto, da je i našem biskupu mnogo puta zaplakala plemenita duša, kad je vidio, kako navaljuju na njeg baš oni ljudi, koji bi mu mo¬ rali najviše zahvaljivati, no to ga nije odvrnulo od one staže, kojom je pošao na početku svog biskupovanja. Sam kaže: „Svima onima, koji na mene javno nava¬ ljuju, iz svega srdca opraštam, a nek i oni meni oproste, što sviest i osvedočenje svoje ne mogu ter ne mogu pod ičiji drugi zakon i pod ičiju drugu stegu podvrdi, nego samo i jedino pod zakon i pod stegu božju i pod zakon i pod stegu svetoga apostolskoga i svedeniekoga zvanja i opredieljenja svoga.“ (Glasnik 1892. str. 55.) Njegovo plemenito nastojanje znat de tek naši potomci dostojno ocjeniti, a što je bio Strossmayer Hrvatima pojmiti demo tekar onda, kad ga ved ne bude. Ali ne samo Hrvati, Strossmayeru bit de zakvalan i sav slovjenski svijet. Njegovo je srce kucalo i kuca za sve slovjenske narode, njegovo oko pratilo je budno svaki pojav u slovjenskom svijetu. K njemu utjecala su se sva slovjenska plemena, pa je on kod njih gotovo vedu ljubav i privrženost stekao, nego u svojoj rodjenoj zemlji. Poimence bili su mu južni Slovjeni srcu prirasli. Koliko je on radio za slogu Hrvata i Srba, ved sam prije spomenuo, a da su i Slovenci i Bugari kod njega nalazili pomodi i utjebe, ne treba na pose spominjati. Medju bradom Sloveneima našao je neogranideno što- vanje, gotovo nema bolje slovenske kude, n kojoj ne bi visjela njegova slika. Oni ga drže za svoga, ako je sloga Hrvata i Slovenaea u zadnje vrijeme tako lijepo napredovala, zahvaliti je u prvom redu Strossmayeru. On je ona točka, koja zbližuje ta dva bratska i su- sjedna naroda, on je navjestitelj bolje, uzajamne bu- dudnosti. Strossmajerovo ime izgovaraju s poštovanjem ne samo slovjenski narodi, njega poznaje i sav prosvijet- ljeni svijet. Prigodoin sabora vatikanskoga (god. 1869/70.) izašao je na glas kao prvi govornik svega krščanstva, pa se može kazati, da mnogi od nas udaljeni narodi nas Hrvate tek po njem poznaju. Njegovo je ime veliko u katoličkom i učenom svijetu, a štuju ga tako u Rimu, kako u Francuskoj, Rusiji, pače i u Americi. Sve to strojilo je u mojoj duši, kad sam s biskupom siedio u njegovu vrtu. Osvjedočen sam bio, da je Stross- mayer velik, a njegove veličine ne de mu modi ugra¬ biti neprijateljska zloba. Djela njegova govore, život njegov svjedoči, srce njegovo pokazuje, da se nije ni za vlas udaljio od svog gesla: »sve za v j er u i do¬ mov i n u“. Na vršila se eto pedeseta godina njegova biskupo- vanja. Dobremu nebeškemu Ocu ne možemo se dosta zahvaliti, što nam je našeg biskupa tako dugo uzdržao. „Bog dugovječnost i starost poklanja, da svoju milost prama ljudem ukaže, ali ujedno, da u njoj liepih krie- p o stih izgled mladjemu naraštaju praži". (Katolički list, 1858. str. 74). Tako je i tu providnost Božja radi od- redjenih ciljeva, a jamačno na dobro našega naroda, tako dugo uzdržala biskupa, a sndedi na ljudsku, ne kani nam ga još tako brzo ugrabiti. Neka bi bili ti dani časne i visoke biskupove starosti, spokojni i mirni, obašjani iskrenem ljubavi i privrženosti svega krvatskog naroda. Sunce počelo se nagibati k zapadu, i zlatilo je svojim sjajnim zrakama visoke zvonike djakovaeke crkve, kad sam ostavio ugodno mjestance u biskupovu vrtu i sproveo ga u njegove dvorove. Stupao sam s nekim osobitim poštovanjem kraj dobroga biskupa, a srce bilo mi je puno, razdragano, duh poletan i obodren. Nijesam ruogao da svrnem pogled s njegova vedra lica. Na njem počivao je neki blažen mir, a oko usta igrao laki smiješak, koji se nije izgubio čitavog poslije podne. 1 sad kao da ga vidim, a ne ču ga zaboraviti nikada. Sadržaj. Strana Mjesto pripomenka . 5 Iz života biakupova. 12 Stro9smayer, biakup. 22 Strossmayer, osuivač jugoslavenske akademije i hrvatskog sveučilišta ... . 33 Gradnja stolne crkve n Djakovu. 39 8tro3smayer, učitelj svomu narodu . 58 Stroasmayer, nasljednik sv. Metodija na biskupskoj stolici srijemskoj . 66 Zaključak. 72 ♦ . Cijena knjigama, koje je izdalo književno društvo sv. Jeronima, a mogu se još kupiti: u Dubrovniku kod Pretnera, na Rij eci kod P. Bal bi, u Senju kod DevČida i dr. i I. Hreljanovica, u Spljetu kod Morpurga, u Varaž¬ dinu kod'Stiflera i Streihera, u Križevcu kod Neuberga, u Zagrebu kod odbora, u kuci dru&tvenoj, Trenkova ulica br. 1, u knjižari Dionicke tiskare (jugoslav. akademije), u knjižari Kugli i Deutsch, u sveud. knji¬ žari Rob. Auera, u knjižari Strmeckia, Ivandiča i Hribara, u Metko- vidu kod Ante Nikolacza, trgovca. Životinje. Diel III. i IV. Napisao prof. Šebišanovid. (Sa sl.) 20 nd. Životinje. Diel V., VI., VII. i VIII. Napisao D. Trstenjak. (Sa sl.) 20 nd. Životi svetaca i svctica Božjih. Napisao dr. Fr. Ivekovid. Za mjesece lipanj do prosinca. 20 nd. svaki svezak. Mijat Briguša, pripovijest za puk. Napisao Drag. Stražimir (Sa 2 sl.) 20 nd. Pripovijesti iz povjesti hrv. iz okolice križevačke. Od D. Ferkida. 10 nd. Ratarstvo za puk. Napisao Drag. Stražimir. 20 nc. Večernji razgovori o sv. obredih kat. crkve. Napisao Gj. Smoudid. 10 nc. Govedarstvo. Napisao M. Kucecjak. 20 nd. Opis zemalja, u kojih obitavaju Hrvati. Od Vi. lvlaida. I., II., III. Po 20 nd. Domača perad ili živad. Priredio Andrija Hajdinjak. 15 nd. Vjekopis biskupa tršdanskoga Dobrile. Od Ovj. Rubetida. 15 nd. Supruga (žena) prava krščanka. Za puk napisao Isidor F. Paulid. 15 nd. Nauk o domačem uzgoju. Napisao Ferdo Filipašid. 20 nd. Krmadarstvo ili kako valja svinje gojiti. Napisao Nikola Vežic. 10 nd. Kovačeva Bariča. Seoska pripovijest. Napisao Dragutin Lihi. 20 nc. Pripovijesti iz hrvatske povjesti. Od Vj. Klaida. I., II. i 111., po 25 nd. §vilogojstvo za puk. Napisao Stjepan Mažuranid. (Sa 23. sl.) 15 nd. Živinski liečnik. Napisao Ivan Jagid. (Sa 9 sl.) 30 nd. Stolna crkva u Djakovu. (Sa 3 slike.) 1 for. Pripovijetke za puk Lava N. Tolstoga. I. i II. sv., svaki 20 nd. Zbirka korisnih pouka u kucanstvu i gospodarstvu. I. K. Cerovski. 30 nd. Dobro diete. Dobar mladič. Dobar muž. Od Cvjetka Grubera. 30 nd. Grof Borovački. Pripovijest od J. Zorida. 50 nd. 0 pristojnom ponašanju i o čistoči. Za puk napisao J. Kotarski. 15 nd. Opis naše zemlje. Sastavio Lovro Matagid. (Sa 12 slika.) 30 nd. Jagica i Mijo. Slika iz seoskoga i obrtnidkoga života. Od ,1. Zorida. 40 nd. Pobožna duša. Napisao I. K. Pagani. Preveo Stjepan Koreuid. 40 nd. Fabiola ili drevni krščani. Od I. Gojtana. 15 nd. Molitvenik za hrvatski puk. Od Kanižlida. Nevezan 1 for. Segregacija u Jurjeviči. Pudka pripovijest od J. Zorida. 30 nd. Lučba za puk po Vertovcu. Priredio L. Matagid. 35 nd. Covjek od rodjenja do ženitbe i II. sv. od ženitbe do smrti. Po Albami v Stolcu priredio Stjepan Korenid. Svaki 15 nd. Život g. Isusa Krista. Od nadbisk. J. Stadlera. Knj. I., IJ. i III. po 40 ud. Majstor Adam. Pripovijetka od V. Novaka. v 25 nd. Vračara Klara. Od I. Lepušida. 30 nd. — Stitite životinje. 10 nd. Okovi. Napisala Milena S. Pokupska. 30 nd. Magnetizam i elektricitet. Napisao Oton Kudera. (Sa 42 sl.) 25 nd. Život bi. djevice Marije. Napisao dr. Josip Pazman. Sv. I. i II. po 40 nd. Pripovijesti iz bosanskog života. Napisali Osman Aziz. 15 nd. Domača Ijekarna. Napisao Škender Horvat. 30 nd. Stari Slaveni. Povjesnidke crtice. Sastavio Julius Gollner. 35 nd. Ruža. Pripovijest od J. Zorida. 30 nd. Uputa u ratarstvo. I. (Sa 71 sl.) M. pl. Eisenthal i Ot. Frangež. 50 nd. §!ike i uspomene sa sela. Napisao Janko Barle. 50 fil. Život sv. Josipa. Napisao dr. Josip Pazman. 60 lil. Josip Juraj Strossmayer. O pedesetgodišnjici njegova biskupovauja na¬ pisao Janko Barlb. 40 fil.