HRVATSKIISELJENICI U ČILEU I JUŽNOAFRIČKOJ REPUBLICI: KOMPARATIVNI PRIKAZ DVAJU EMPIRIJSKIH ISTRAŽIVANJA
Ante Laušič, Marina Perič*
COBISS 1.01
IZVLEČEK
Hrvatski iseljenici u Čileu i Južnoafričkoj republici: komparativni prikaz dvaju empirijskih istraživanja
U radu se kompariraju dva empirijska istraživanja provedena medu hrvatskim iseljeni-cima i njihovim potomcima u Čileu i Južnoafričkoj Republici u razdoblju nakon domo-vinskog rata i medunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Cilj rada je odrediti stupanj kongruentnosti (suglasnosti) anketnih odgovora ispitanika dviju iseljeničkih skupina, s posebnim naglaskom na pitanja nacionalnog identiteta. Empirijskim istraživanjima, te komparacijom istih želi se utvrditi koliko se iseljenici i poslije višegodišnjeg izbivanja s hrvatskih prostora osječaju sastavnim dijelom hrvatskog etniciteta.
KLJUČNE BESEDE: hrvatski iseljenici, Južnoafrička Republika, Čile, hrvatski nacionalni identitet, domovinski rat, etničnost.
ABSTRACT
Croatian emigrants in Chile and in the Republic of South Africa: A comparative presentation of two empirical researches
Two empirical researches are compared in the present article, which were carried out among Croatian emigrants and their descendants in Chile and in the Republic of South Africa in the period after the Croatian war of Independence to the international recognition of the Republic of Croatia. The aim of the contribution is to define the degree of congruency (accordance) of the questionnaire answers of the respondents of two emigrant groups with a special stress on the issue of national identity. The aim of the empirical researches and the comparison of the both are to ascertain to what degree the emigrants after a many years absence from the Croatian space still consider themselves an integral part of Croatian ethnicity.
KEY WORDS: Croatian emigrants, Republic of South Africa, Chile, Croatian national identity, war of Independence, ethnicity
U radu se kompariraju dva empirijska istraživanja provedena medu hrvatskim iseljenicima i njihovim potomcima u Čileu i Južnoafričkoj Republici u razdoblju nakon domovinskog rata i medunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Cilj rada bio je utvrditi stupanj kongruentnosti (suglasnosti) anketnih odgovora ispitanika dviju iselje-
* Institut za migracije i narodnosti, Trg Stjepana Radiča 3, Zagreb. E-pošta: ante.lausic@imin.hr, marina.peric@imin.hr
Dve domovini • Two Homelands 24 • 2006, 65-86
ničkih skupina, s posebnim naglaskom na pitanja nacionalnog identiteta. Empirijskim istraživanjima, te komparacijom istih željelo se utvrditi koliko se iseljenici i poslije višegodišnjeg izbivanja s hrvatskih prostora osječaju sastavnim dijelom hrvatskog etniciteta.
1.	UVOD
Smjerovi kretanja hrvatskih iseljenika vodili su prema različitim dijelovima svijeta, te otud dosta rašireno mišljenje kako nas svugdje ima. Glavni je pravac ipak bio onaj za Sjevernu Ameriku (USA i Kanada), drugi je vodio prema Južnoj Americi (prvenstveno Argentina i Čile), a treči je išao prema Australiji i Novom Zelandu. Ise-ljenički putovi Hrvata ipak nisu zaobišli afrički kontinent, kao što azijski zasigurno jesu (usprkos Marku Polu).
Za razliku od uglavnom zajedničkih, istih ili sličnih, razloga odlaska, migracijski smjerovi i doseljeničke destinacije značajno su se razlikovali (useljeničke politike, vrste posla, migrantske šanse, društvene i klimatske prilike, i dr.). Baš ovi drugi, puli faktori-kako ih zajednički često nazivamo, utjecali su i na masovnost, stupanj organiziranosti, dužinu boravka, opču razinu uspjeha i zadovoljstva. Osim toga, procesi adaptacije i resocijalizacije u bitno različitim socijalnim okruženjima, u našem slučaju u Čileu i Južnoafričkoj Republici, mogu za posljedicu imati i razlike u mišljenjima i stavovima ljudi koji inače pripadaju istom etnicitetu (u nas, hrvatskom). Iz svega proizlazi, da bismo opravdano smjeli očekivati vrlo skromnu podudarnost i suglasnost (kongruenciju) u odgovorima hrvatskih iseljenika iz ove dvije zemlje, jer za njih osim zajedničkih (isti etnicitet i vrlo slično predmigracijsko iskustvo) utječu i novi specifični čimbenici.
Zašto smo se uopče upuštali u utvrdivanje stupnja slaganja u anketnim odgovorima ova dva nezavisna uzorka? Što nas je rukovodilo da pokušamo nešto više saznati o suglasnosti mišljenja jednih i drugih? Bilo je za očekivati široku disperziju odgovora koji se tiču individualnih problema i sadržaja, subjektivnih ocjena i procjena pojedi-načnih i društvenih posebnosti i uspjeha. To je sasvim razumljivo i lako objašnjivo. Očekivali smo, medutim, da medu jednima i drugima postoje zasade i doživljaj etnič-kog/nacionalnog identiteta koji če rezultirati visokom kongruentnošču kada je upravo on (etnički/nacionalni identitet) u pitanju.
Imali smo, naime, na umu več povijesno potvrdeni osječaj domovinske lojalnosti i solidarnosti hrvatskih iseljenika. Znali smo za njihovo ljubomorno čuvanje i njegovanje tradicionalnih prežitaka različitih formi i sadržaja simboličkog etničkog značenja. U to nas je uvjeravala njihova svesrdna materijalna i druga pomoč tijekom Domovinskog rata i poslije njega (i prije, naravno).
2.	HRVATSKI ISELJENICI U ČILEU I JUŽNOAFRIČKOJ REPUBLICI (OSNOVNI SKUPOVI)
1.1 Čile
Čile danas ima veču površinu od 750 tisuča četvomih kilometara, pa je tako za više od deset puta prostraniji od Hrvatske. Prije tridesetak godina bojio je nešto preko 10 milijuna Stanovnika, što znači da mu je i tada prosječna gustoča naseljenosti bila značajno manja od hrvatske.
Geografski smješten uz Tihi ocean, Čile ima izrazito izdužen oblik (od sjeveme granice s Peruom do juga pruža se na duže od 4 200 km, a prosječnom širinom od svega tristotinjak kilometara). Ovakav geografski položaj i oblik uvjetuje goleme klimatske razlike (od one skoro pustinjske i polupustinjske na sjeveru, preko suptropske sredo-zemnog tipa u središnjem dijelu zemlje, do vlažne i hladne subpolamog tipa na jugu). Spominjemo ovo i zbog toga, jer bi se s obzirom na pretežno podrijetlo naših iseljenika (srednjodalmatinsko otočje i priobalje: Brač, Dubrovnik, Boka) trebalo očekivati njihov smještaj pretežno u središnjem dijelu, što ipak nije slučaj.
Hrvati su se u Čileu počeli doseljavati u zadnjim desetlječima devetnaestog stolječa. Privučeni „zlatnom groznicom“ izgleda najprije na Ognjenu zemlju, a nešto kasnije i u sjevema područja. U početku je u središnjem dijelu zemlje vrlo malo Hrvata. Ti useljenički pioniri orijentiraju se uglavnom na život u gradovima, iako skoro da nema gradskog zanimanja kojim se ne bavi barem pokoji naš iseljenik.
Život i rad u gradu, poglavito poslije veče koncentracije u Valparaisu i Santiagu, političkim i administrativnim centrima, omogučuje im češče i bogatije kontakte sa sunarodnjacima, kao i drugim sugradanima. Uz stanovite prednosti koje pruža takav život, na nacionalnom planu može utjecati i negativno. Ubrzanu hrvatsku asimilaciju u čileansko društvo i nagrizanje nacionalnog identiteta zamijenili su nacionalno revnija več u prvim desetlječima dvadesetog stolječa. „Život u gradu, zanimanje koje ga upu-čuje na nužnu suradnju s domačim svijetom, školovanje djece itd. - sve to utječe na brzu integraciju pa i asimilaciju našeg čovjeka. On se toj asimilaciji često i ne odupire, smatrajuči je naravnim procesom od kojega može imati samo koristi".1
Govoreči o ovim asimilacijskim nedačama, krivo bi bilo zaključiti da ove naše iselje-nike nije rešilo istovremeno i primjereno rodoljublje, izraženo i kroz financijsku pomoč domovini, lobiranje, organiziranje nacionalnih društava i udruga, te druge načine.
Zbog neadekvatnih statistika, jednako u domovini i u zemlji doseljenja, teško je precizno govoriti o broju hrvatskih iseljenika u Čileu (u pojedinim razdobljima, u razli-čitim središtima, u granama djelatnosti). Na osnovi različitih izvora moglo bi biti javiše
1 Antič, 1991: 92. Autor kao primjer navodi slučaj Mateja Škariniča iz Milne na Braču; došavši iz domovine u trinaestoj godini za samo dvadesetak godina potpuno je zaboravio materinski jezik. To ga nije sprječilo da postane jedan od naših najistaknutijih intelektualaca u to vrijeme i u toj sredini.
5000 Hrvata (najbrojniji u Antofagasta, Tarapaca, Valparaiso, Santiago, Magallanes). Naravno, u nedostatku valjanih dokaza, ima ljudi koji ovaj broj čak i udvostručuju.
Naknadno doseljavanje izmedu dva svjetska rata, te druga generacija, zasigumo je povečala ovaj broj, iako nam je i on nepoznat. S obzirom na lančani karakter migracija vjerojatno u meduvremenu nije bitno promijenjena zavičajna struktura, iako je danas u ukupnom broju zacijelo značajno više onih rodenih u toj zemlji.
U čileanskom društvu mnogi su hrvatski iseljenici ostavili trajni trag. Od naših veterana spomenimo ovdje samo neke: Pascual Baburizza, Julije Gazzari, brača Mitroviči, Ivan Ivanovič, Antun Lukšič, Ivan Krstulovič, Luka Bonačič - Dorič, Juraj Jordan, brača Martinič. Nova obrazovana generacija ide stopama svojih očeva i djedova, te zauzima istaknuta mjesta u znanosti, umjetnosti, gospodarstvu i društvenom životu uopče.
2.2	Južnoafrička republika
Južnoafrička Republika (Republic of South Africa) smještena je na krajnjem jugu kontinenta (izmedu 22. i 35. stupnja zemljopisne širine). Prostire se na oko 1 220 000 četvomih kilometara (što je više 22 puta veče od površine Republike Hrvatske). Pre-težiti dio zemlje nalazi se na visokom afričkom travnjaku (izmedu 1200 i 1800 metara nadmorske višine, što joj uz prostrane priobalne ravnice na istoku i zapadu zemlje, kojima rubove zapljuskuju Indijski i Atlanski ocean u duljini od oko 3000 kilometara, osigurava jadnu od najstabilnijih i najugodnijih klima na svijetu ( puno sunčanih dana u godini i ugodne temperature, ljeti izmedu 18 i 27, a zimi izmedu 7 i 18 stupnjeva u najvažnijim državnim centrima i njihovoj okolici, gdje uglavnom i obitava pretežiti dio pučanstva.
Osnova gospodarstva jest rudarstvo, i to prije svega po prirodnim bogatstvima, a znatno manje po broju zaposlenih i udjelu te grane nacionalnom dohotku zemlje.
Evropska kolonizacija juga Afrike počinje u drugoj polovici osamnaestog stolječa utemeljenjem Kaapstada (Cape Town). Taje luka zamišljena kao opskrbni i odmorišni centar dviju istočnoindijskih kompanija (nizozemske i britanske), najviše zainteresiranih za takvo pribježište. Ta luka če kasnije postati najljepšim gradom Južnoafričke Republike.
Več od privih dodira ranije doseljenih Nizozemaca (Bura), te izbjeglih francuskih hugenota i novopridošlih Engleza( najprije kao trgovaca, pa kasnije rudara i industrija-laca, i konačno gospodara) raste napetost i netrpeljivost koji se naposljetku pretvaraju i u višegodišnji rat. Koloniju Kaap su več 1806. definitivno prisvojili Englezi, i tada počinju intenzivnije naseljavati svoje koloniste. S njima dolaze u znatnom broju i Ni-jemci, Švedani, Švicarci i pripadnici svekolikih protestantskih sekti ( Mursalo 1992: 175-182).
Nakon ukinuča ropstva u britanskom kraljevstvu (1835.) za rad na prostranim plantažama šečera ( u Natalu) Englezi novi izvor radne snage nalaze u dovodenju indijskih kolonista (od 1860.)
U namjeri utvrdivanja početaka doseljavanja i približnog broja Hrvata koji danas žive u Južnoafričkoj Republici suočavamo se s istim poteškočama kao i u drugim use-ljeničkim zemljama (manjak preciznih statistika, registracija doseljenika prema zemlji iz koje dolazi a ne prema nacionalnosti, različiti kriteriji utvrdivanja nacionalnosti rodenih u iseljeništvu. Najbolji poznavatelj ove problematike bez sumnje je Tvrtko Mursalo, koji na temelju proučavanja arhivskih izvora u Cape Townu i Haagu prva hrvatska doseljenja smješta na početak druge polovice osamnaestoga stolječa (Frančiško Drago, 1757 i Josip Cigančic, 1758).2 Ovakvih pojedinačnih useljavanja tijekom osamnaestoga stolječa bilo je zacijelo više, iako je ograničavajuči čimbenik svakako bila neatraktivnost destinacije, kao i useljenička preferencija gradana iz protestantskih zemlja.
I drugi istraživači hrvatskog iseljeništva (Holjevac, Antič) ističu dokumentacijske teškoče u ovakvim razmatranjima. Ipak, Derado i Čizmič, 1982 poimenice spominju prve Bračane stigle na ove prostore. Uglavnom može se reči daje useljavanje Hrvata sve do otkriča zlata i dijamanata bilo pojedinačno, neorganizirano i profesionalno raznoliko (poljoprivredni i gradevinski polovi, rudarstvo, sitna trgovina, mali obrt). Mursalo navodi daje 1886. u pokrajini Transvaal bilo oko 200 pripadnika hrvatske narodnosti, a u koloniji Cape točno 229 austrougarskih državljana (koji zacijelo svi nisu Hrvati, iako je naših bilo i medu popisanim «Talijanima»).3
Osjetan pomak u doseljavanju nastaje pronalaskom zlata i dijamanata u pokrajinama Cape i Transvaal, kako iz drugih zemalja tako i iz Hrvatske. To se lijepo vidi
1 iz putopisa češkog liječnika dr Emila Holoba, koji je pokraj devetnaestoga stolječa višekratno boravio u Africi. Prema pisanju Laušiča i Antiča (2000) izvatke iz njegove knjige u kojoj opisuje svoje posljednje putovanje (1883.-1887.) djelomično je preuzi-mala Naša sloga, list koji je na hrvatskom izlazio u Trstu. Tako tamo na jednom mjestu piše: «U Kimberliyu imade mnogo naših Istrana-Hrvata koji su tamo došli da poštenim svojim trudom i radom u tih dijamantnih rudokopih zasluže koju svoticu novca, što je mnogima u istinu kako čujemo i za rukom pošlo».4
Dvojbenost točnosti podataka o tamošnjoj hrvatskoj dijaspori jednako je vidljiva iz ovih Holobovih «mnogo» (?), kao i iz navoda iz članka zagrebačke pravaške Hrvatske domovine5 po kojem su molbu afričkih Hrvata upučenu bečkoj Vladi («da se Pretoriju pošalje konzula ili da se konzulat povjeri kojem tamošnjem Hrvatu») tijekom samo četrdeset i osam sati potpisalo više od četiri stotine Hrvata. Dvojbenost je utoliko veča, jer uvaženi statističar Josip Lakatoš tvrdi daje tada Hrvata u Južnoj Africi moglo biti najviše 200-250. Antič (1991) dopušta mogučnost da ova nepodudarnost dolazi i zbog hrvatskog doseljavanja iz drugih zemalja, unatoč činjenici što za ovo «ne nalazimo uporište ni u dokumentima ni u literaturi6«. Tamošnji hrvatski iseljenik Stjepan Blaguš
2 Tvrtko A. MURSALO, Hrvati u Južnoj Africi, Župne vijesti 10, Johannesburg 1984., 9.
3 Tvrtko A.MURSALO, In Search of a Better Life. A Story of Croatian Settlers in Southern Africa, Johannesburg 1981., 89.
4 Emil HOBOL, Od Capstadta u zemlju Mašukulumba, ulomak Naša sloga, Trst, 17.4.1890.
5 Hrvatska domovina, Zagreb, 10.10.1899
6 Ljubomir ANTIČ, «Hrvati u Africi», Večernji list, Zagreb, 30.12.1990.
procjenjuje (1929): «Naša jugoslavenska kolonija u čitavoj Južnoj Africi uključujuči i Rhodesie broji oko 2000 duša, od kojih su 95 pošto Hrvati»7. Par godina poslije drugi izvor če taj broj povečati za skoro tisuču8, a treči da daljnju tisuču 9.
«Teško je bez vjerodostojnih izvora opovrgnuti i procjene od 3500-4000 hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka neposredno uoči Dugoga svjetskoga rata, jednako kao i današnju brojku od šest ili sedam tisuča» (Laušič, Anič 2000: 55). Ako i ne znamo točan broj, prema evidencijama župnih ureda i onih u Veleposlanstvu Hrvata je najviše u Johannesburgu i Pretoriji, znatno manje u Cape Townu i Durbanu, iako ih ima i u drugim mjestima (Vanderbilparku, Pinetownu, Stellenboschu, Pietermaritzburgu, Westvilleu, Roodeportu, Brakvanu i još nekim manjim mjestima).
Unatoč relativno velikoj raštrkanosti iseljenika hrvatskog podrijetla u ovoj golemoj zemlji, što je bez sumnje smanjivalo mogučnosti boljeg nacionalnog organiziranja zajedničkog života, sličan ili identičan društveni i materijalni položaj upučivao ih je jedne na druge. Da dijele zajedničku sudbinu dobro se vidjelo u njihovoj plebiscitarnoj podršci Burima u Englesko-burskim ratovanjima, držeči sličnima njihovo položaj s hrvatskim u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Radi te iste države iz koje su otišli, svejedno su tijekom Prvoga svjetskog rata smatrani sumnjivim neprijateljima. S austro-ugarskom putovnicom bili su na neprijateljskoj strani Južnoafričke Unije, netom formirane 1910. pod britanskim protektoratom. Trpjeli su i uhičenja, izgone i maltretiranja svake vrste. Ubojstvo i ranjavanje hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini (1928.) i s tim u vezi iskazivanje hrvatskih nacionalnih osječaja ni u staroj ni u novoj domovini ne donosi im koristi. Tijekom Drugoga svjetskog rata zbog NDH-a i izbjegličke jugoslavenske vlade u Londonu, opet su sumnjivi; opet su na krivoj strani. Slično kao i u drugim ise-ljeničkim sredinama, službena jugoslavenska politika i ovdje je sustavno, javno i tajno, radila na razbijanju hrvatskog nacionalnog okupljanja sumnjičenjem ogovaranjem, prijetnjama i različitim drugim oblicima zatomljivanja nacionalne svijesti i hrvatskog nacionalnog identiteta. Nakon Drugoga svjetskog rata, prvenstveno zbog dolaska novih, mahom mladih doseljenika, koji su iz domovine donijeli svježe uspomene na gašenje nacionalnih osječaja i suzbijanje nacionalnog organiziranja i udruživanja, a poglavito nakon hrvatskog osamostaljenja i Domovinskog rata, sustavno se radi na aktiviranju i afirmiranju nacionalnih društava i organizacija (Hrvatsko društvo u Južnoj Africi, Nogometni klub Croatia, Hrvatska zajednica Južna Afrika- HZJA/CASA, Hrvatska gospodarska komora CCC i drugi).
Na tragu ovih nastajanja, ili točnije sukladno njima, djeluje i Hrvatska vjerska zajednica- Zupa sv Jeronima u Johannesburgu, sa svojim glasilom Župne vijesti. Godine 1991. na poziv Pastoralnog viječa u prostorijama Hrvatske vjerske zajednice u Houghtonu osnovanje i hrvatski Caritas sa svojim predstavništvom u Pretoriji, Durbanu i Cape Townu.
7 Stjpean BLAGUŠ, Obzor, Zagreb, 20.8.1919
8 Novi iseljenik, Zagreb, br. 5, 1936.
9 Jutarnji list, Zagreb, 5.8.1938.
Južnoafrička Republika bila je 54. država po redu koja je 2.travnja 1992. priznala nezavisnost i suverenitete Republike Hrvatske. Hrvatsko veleposlanstvo u Pretoriji uspostavljeno je 1995. (prvi veleposlanik T.A. Mursalo), a nekoliko mjeseci poslije gda Mxakato-Diseko imenovana je južnoafričkom veleposlanicom u Hrvatskoj sa sjedištem u Beču. Uspostavljenim diplomatskim odnosima izmedu dviju zemalja unaprijeden je i društveni položaj naših iseljenika.
Medu hrvatskim iseljenicima u Južnoafirčkoj Republici bilo je, a ima i sada, ve-oma istaknutih, uglednih i uspješnih pojedinaca i obitelji. Takvi su medu vlasnicima poduzeča i trgovina Marušič, Živkovič, Mursalo, Lisica, Maslov, Lovrič, Markovina, Blagovič, Blaževič, Murkovič, Mandušič, Višič, Perkovič, Jasprica i drugi, te ugledne imučne obitelji- Alfirevič, Sinovič, Jojič, Vrdoljak, Babaja, Baleta, Juričič. Tu svakako spadaju i odvjetnici i pravnici- Sutej, Suževič, liječnici- Fanjek, Dobronič, Zembič, inženjeri-Volf, Bašič, Kuljiš, Maček i drugi. Svi ovi, i još mnogi nespomenuti ugledni iseljenici hrvatskog podrijetla, sigurno če imati vjerne sljedbenike u mladoj generaciji koja se tek školuje (prije desetak godina se samo na Witwatersrandskom sveučilištu u Johannesburgu na različitim fakultetima uspješno školovalo više od šezdeset studenata potomaka naših iseljenika. Od te se mladosti s pravom mnogo očekuje.
3.	PROBLEM I CILJ ISTRAŽIVANJA
Cilj istraživanja je bio prikupiti empirijske podatke o očuvanosti nacionalnog identiteta hrvatskih iseljenika poslije višegodišnjeg boravka u stranoj sredini, njihovoj informiranosti o zbivanjima u staroj domovini, zadovoljstvu postignučima u iseljeništvu, te eventualnim namjerama povratka u domovinu, odnosno investiranja u njoj.
Umjesto testiranja nekog teorijsko-hipotetičkog okvira, koji se inače redovito podrazumijeva u sličnim istraživanjima, mi smo naprosto željeli utvrditi neke pola-zne činjenice na temelju kojih bismo tek naknadno mogli uspostaviti taj okvir. Takav postupak opravdavamo time što ovakvih ili sličnih istraživanja u ovim sredinama i na ovim uzorcima ispitanika do sada nije bilo. Naime, osim šturih podataka o ovim našim iseljenicima objektivnih smo podataka imali vrlo malo, pa se predmet istraživanja sa-stojao u utvrdivanju opče slike stanja, a posebno su nas interesirale	moguče sličnosti
i razlike u dvije zemlje na dva različita kontinenta.
Anketnim smo isfraživanjem htjeli utvrditi koliko se oni i poslije višegodišnjeg izbivanja s ovih prostora osječaju sastavnim dijelom hrvatskog etniciteta, koliko im je očuvan etnički/nacionalni identitet.
Problem istraživanja mogao bi se odrediti ovako:
1. Utvrditi osnovne veličine i smjerove odgovora na	anketna	pitanja	iz	ciljeva
istraživanja, i
2. Utvrditi sukladnost, odnosno nesukladnost odgovora na ista pitanja u dva različita socijalna konteksta (Čile i Južnoafrička Republika)
4.	UZORAK I POSTUPAK ISTRAŽIVANJA
Za ispitivanje kongruentnosti anketnih odgovora hrvatskih iseljenika u Čileu i Južnoafričkoj Republici koristili smo rezultate istraživanja provedenih istom meto-dom anketnog upitnika, po istom metodološkom ključu ali u različitom vremenskom razdoblju i različitim pristupom10. U uvodu anketnog upitnika istaknut je cilj i svrha istraživanja. Anketni upitnik ispitanicima u Čileu odašiljan je u pismenom obliku (po-štanskim putem i putem interneta) i samo na španjolskom jeziku, buduči smo prethodno bili upoznati s činjenicom da večina iseljenika i njihovih potomaka ne zna hrvatski jezik. U Južnoafričkoj Republici je provedeno terensko istraživanje i anketni upitnik dijeljen je ispitanicima na hrvatskom jeziku.
Anketni upitnik sastavljen je od kombinacije pitanja otvorenog, zatvorenog tipa, te pitanja sa višestrukim odgovorima. Strukturalno je podijeljen na tri cjeline.
Prvi dio odnosi se na sociodemografska obilježja ispitanika: dob, spol, obrazovanje, državljanstvo, bračno stanje, vjeroispovijest, zanimanje. Drugi dio odnosi se na obilježja izraženosti etničkog identiteta: samoidentifikaciju, poznavanje i komuniciranje na hr-vatskom/materinjem jeziku, članstvo i osobno sudjelovanje u iseljeničkim društvima. Treči dio upitnika odnosi se na položaj ispitanika u Čileu/Južnoafričkoj Republici, na njihove želje za povratak u domovinu, njihov stav o Hrvatskoj, i zadovoljstvo posti-gnutom suradnjom Hrvatske i iseljeništva. Posljednje pitanje u upitnika ostavljeno je na raspolaganju samim ispitanicima ukoliko su bili voljni dati svoj komentar u obliku prijedloga, preporuka, sugestija i sl.
Podaci dobiveni ovim istraživanjima uzimaju se kao preliminarni, buduči uzorci ispitanika nisu reprezentativni pa se stoga podaci ne uzimaju konačno niti se pojedine tvrdnje generaliziraju na razinu opčeg, ukupnog mišljenja iseljeničke populacije. Unatoč nereprezentativnosti uzorka, nejednakom broju ispitanika, različitim vremenskim dimenzijama u kojima su se istraživanja provodila ovakva analiza ima višestruku korist.
Empirijska istraživanja o hrvatskom iseljeničkom korpusu poglavito u prekooceanskim zemljama su rijetka i neuobičajena, pa je stoga ova analiza dvaju empirijskih istraživanja neminovna kako bi se došlo barem do početnih spoznaja o postojanju/ne-postojanju hrvatskog etničkog/nacionalnog identiteta u ovim udaljenim zemljama na različitim kontinentima. Takoder predstavlja skromnu ali solidnu osnovu za buduča terenska istraživanja, metodološki dotjeranija, te pruža koncept za formulaciju stavova o problemu iseljeničke populacije prekooceanskih zemalja.
U empirijskom dijelu istraživanja željeli smo dobiti odgovore na nekoliko pitana:
1. Možemo li govoriti o postojanju/nepostojanju etničkog identiteta?
2. Na koji način se izražava etnički/nacionalni identitet?
3. Koji čimbenici utječu na gubljenje ili održavanje etničkog identiteta?
10 Empirijsko istraživanje o Hrvatima u JAR provedeno je 1995. godine. Rezultati istraživanja objavljeni u knjiži A.Laušič, J. Anic, Južna Afrika i Hrvati, 2000, dok je istraživanje o Hrvatima u Čileu provedeni 20003. godine u sklopu magistarske disertacije, M.Perič, Obrasci transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu.
Hrvatski iseljenici u Čileu i JAR: komparativni prikaz dvaju empirijskih istraživanja
4.1	Osnovne karakteristike uzorka
Kao osnovni parametri sociodemografskog aspekta strukture uzorka uzeti su: mje-sto rodenja, spol, dob, bračno stanje, stupanj obrazovanja, državljanstvo ispitanika.
Tablica 1. Država rodenja ispitanika
DRŽAVA RODENJA	JUŽNOAFRIČKA REP.	ČILE
ČILE/JAR	14.1	82.5
HRVATSKA	85.9	17.5
UKUPNO	100.0	100.0
Tablica 2. Spol ispitanika
SPOL	JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA	ČILE
MUŠKARCI %	63.4	56.2
ŽENE %	36.6	43.8
UKUPNO	100.0	100.0
Tablica 3. Dob ispitanika
DOB	JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA	ČILE
Do 35	36,0	21,0
36-60	42,2	41,5
Više od 60	21,8	37,5
UKUPNO	100.0	100.0
Tablica 4. Bračno stanje ispitanika
BRAČNO STANJE	JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA	ČILE
Neoženjen/neudata	21,8	25,0
Oženjen/udata	68,6	68,7
Razveden/a	4,9	1,3
Udovac/a	4,7	5,0
UKUPNO	100.0	100.0
Tablica 4. Stupanj obrazovanja ispitanika
STUPANJ OBRAZOVANJA	JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA	ČILE
OSNOVNA ŠKOLA	17,7	6,2
SREDNJA ŠKOLA	47,2	16.3
VIŠA ŠKOLA	17,5	21,3
FAKULTET	17,6	56.2
UKUPNO	100,0	100.0
Tablica 5. Državljanstvo ispitanika
DRŽAVLJANSTVO	JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA	ČILE
JU ŽNO AF R1Č KO/ČIL E AN S KO	11.8	71.2
HRVATSKO	60.7	10.0
DVOJNO	24.8	18.8
DRUGO	2.7	0.0
UKUPNO	100.0	100.0
U strukturi uzoraka dviju ispitivanih skupina uočavamo razlike i sličnosti. Dvije ispitivane skupine razlikuju se po mjestu/državi rodenja, obrazovanju i državljanstvu, a slične su po dobi, spolu i bračnom stanju. Mali broj ispitanika iz Čilea je rodeno u Hrvatskoj, dok je u Jaru-u najviše ispitanika rodeno u Hrvatskoj, a samo manji broj u Jar-u. U uzorku ispitanika iz Jar-a največi broj njih ima srednjoškolsko obrazovanje dok u Čileu največi broj ima fakultetsko obrazovanje. U Jar-u največi broj ispitanika ima hrvatsko državljanstvo, a u Čileu čileansko državljanstvo. Dva uzorka ispitivanih skupina su slična po spolu, dobi i bračnom statusu, pa je u obje ispitivane skupine veča zastupljenost muškaraca, najviše ih je u dobnom razredu izmedu 35-60 godina i največi broj ispitanika u obje ispitivane skupine su oženjeni.
5.	REZULTATI ISTRAŽIVANJA
5.1	Očuvanost etničkog/nacionalnog identiteta
Očuvanost etničkog identiteta iseljenika proučavali smo uzimajuči u obzir nekoliko etničkih markera: poznavanje materinjeg jezika, osobni osječaj iseljenika o vlastitom identiteta, institucionalni i neinstitucionalni oblik etničkog zajedništva, kulturna obi-lježja etničke grupe.
Jezik je jedan od bitnih markera etničkog identiteta. Ryan (1979) govori daje jezik glavni simbol identiteta grupe. Rosenberg (1992) pak tvrdi da se etnički identitet i jezik ne moraju poklapati te da se sve manje poklapaju.
Izmedu dviju istraživanih skupina uočavamo razliku na relaciji etnički identitet-materinji jezik. U Čileu 41.3 % ispitanika ne poznaje materinj i jezik, a 56.2 % ispitanika ne komunicira na hrvatskom, dok u Južnoafričkoj Republici svi govore materinji jezik od toga 78.9 % ispitanika se izjasnilo da ima odlično znanje hrvatskog jezika u govoru i pismu.
Razlog ovoj kontradikciji na relaciji materinji jezik-etnički identitet izmedu dviju ispitivanih skupina nalazimo u različitom iseljeničkom generacijskom kodu, pa je u ispitivanoj skupini Južnoafričkih Hrvata preko 85% ispitanika rodeno u Hrvatskoj, dok je u Čileu situacija dijametralna, pa je svega 10 % rodeno u Hrvatskoj, a 82.5% u Čileu.
Takočter u Južnoafričkoj Republici 60% ispitanika u kuči svakodnevno govori hrvatski, a u Čileu 6.3% ispitanika. Djeca iseljenika u Čileu, sada več četvrta i peta generacija ne govore i ne znaju materinji jezik, dok 45 % djece ispitanika Južnoafričke Republike komunicira na hrvatskom jeziku u kuči, sa roditeljima. Gubljenje materinjeg jezika u Čileu objašnjavamo činjenicom velikog broja miješanih brakova i visokom ženidbenom asimilacijom-amalgamacija. Uzroke dalje pratimo u procesima socijaliza-cije primarne i sekundarne, kroz obitelj i sistem školovanja. Visok je stupanj sklapanja brakova Hrvata sa Čileankama, potom Argentinkama, Bolivijankama i Indijankama" Unutar miješanih brakova u kojima je otac, glava kuče uglavnom skrbio materijalno za obitelj, te time bio spriječen provoditi vrijeme sa djecom, majka je bila odgajateljica. Unutar takvih obitelji rijetko se govorio hrvatski. Kroz sistem školovanja i čileanski obrazovni sustav prenosile su se zajedničke norme i vrijednosti djeci svih useljeničkih skupina. Ako se pozovemo na Durheima (1981) koji je smatrao daje glavna funkcija obrazovanja prenošenje normi i vrijednosti društva možemo lako uočiti kako upravo u školi dijete ulazi u interakciju sa ostalim pojedincima pripadnicima drugih useljeničkih skupina, na osnovu pravila, a to ih iskustvo nadalje priprema za interakciju s pripadnicima društva kao cjeline. Putem čileanskog obrazovanja postignuta je integracija djece hrvatskih iseljenika u čileansko društvo. U Jar-u je situacija znatno drugačija buduči je večina iseljenika došla poslije Drugoga svjetskoga rata, uglavnom su homogene hrvat-ske obitelji sa nižim stupnjem sklapanja brakova sa članovima/icama drugih etničkih skupina i medu njima je bilo snažno djelovanje hrvatske katoličke župe.
Osobni identitet pojedinca koji se izražava kroz autoidentifikaciju i identifikaciju važniji je etnički marker. Kako pojedinac sebe vidi ili definira, s kojom etničkom ka-tegorijom se identificira. Na pitanje o osječaju hrvatskog podrijetla 58.8 % ispitanika iz Čilea odgovorilo je da su se uvijek osječali Hrvatima, dok je 22.5 % ispitanika odgovorilo da im je puno važniji osječaj za novu domovinu. U Južnoafričkoj Republici 90 % ispitanika je izjavilo da su se uvijek osječali Hrvatima, a samo 1.5 % se smatra Južnoafrikancima.
Institucionalni oblik etničkog zajedništva očituje se kroz članstvo u etničkim društvima i organizacijama kroz koje se promoviraju zajednički etničkih interesa za-jednice. Preko 50% ispitanika Južnoafričke Republike i preko 60% ispitanika iz Čilea članovi su različitih hrvatskih etničkih društava. U JAR su iseljenici članovi Hrvatske zajednice Južne Afrike HZJA(CASA). Unutar nje djeluje grupa za socijalni rad, grupa
11 U razdoblju od 1878-1992 od ukupno 600 sklopljenih brakova na sjeveru Čilea/Antofagasta 270 brakova bilo je sklopljeno izmedu Hrvata/ica sa vlastitom nacionalnom skupinom, 301 brak sa Čilancima/ama i 29 brakova sa ostalim iseljeničkim skupinama, (prema podacima VJERA Zlatar Montan, Imigracion Croata en Antofagasta, 2002). Na području Punta Arenasa od godine 1890-1896 od ukupno 334 sklopljena braka 55 brakova je sklopljeno izmedu Hrvata i Čileanki. Potom sljede brakovi Hrvata sa Španjolkama, Argenitinkama i sl (JORGE Mihovilovic Kovačič, GERON1MO Drpic Sanhuzea .»Matrimonios efectuados por Yugoslavos, Austriacos inscritos en el registra civil de Punta Arens desde sus incios en 1885 hasta 1910, Useljavanje u Magallanes, Punta Aresnas, 1986, 26-29)
za informiranje, grupa za kultumu aktivnost, grupa za športsku aktivnost, te zajedničke službe12. U Čileu su iseljenici članovi Hrvatskog doma, Tamburaškog društva, Čilean-sko-hrvatskog instituta, Društva hrvatskih žena i sl.'3
Kulturna obilježja - izražavanje identiteta kroz običaje i vrijednosti etničke zajed-nice bitan su marker etničkog identiteta. Dok se u Južnoafričkoj Republici na samom vrhu ljestvice etničkih vrijednosti nalazi poštivanje etničkih vjerskih običaja i navika (svetkovanje blagdana, odlazak u crkvu, slavljenje imendana) u Cileu se pripremaju nacionalna jela, a unutar obitelji čuvaju se knjige, novine i pisma rodbine iz domovine. U Cileu na dnu ljestvice etničkih vrijednosti ispitanici stavljaju poštivanje hrvatskih nacionalnih običaja, dok u Južnoafričkoj Republici posjedovanje i čuvanje hrvatskih knjiga i časopisa.
I ovdje uočavamo kontradikciju izmedu dviju skupina na relaciji etnički identitet-kultuma obilježja. Ovo objašnjavamo činjenicom daje medu iseljenicima u JAR bilo snažno djelovanje hrvatske katoličke župe. Naime 1969 godine utemeljena je Hrvatska vjerska zajednica Zupa sv. Jeronima u Johannesburgu koja je permanentno radila na vjerskom i kultumom radu medu iseljenicima.Okupljala je iseljenike, održavala sv. mise na hrvatskom jeziku i izdavala svoj bilten «Župne Vijesti14. U Čileu nije bilo hrvatskih katoličkih župa, te varijable etničnost i religijska pripadnost nisu u korelaciji. Etničnost se izražava kroz pripremanje dalmatinskih jela te čuvanje pisarna rodbine iz domovine i hrvatskih knjiga.
5.2	Komunikacija i veze sa domovinom
Za očuvanje i održanje kontinuiteta etničkog identiteta bitne su veze i kontakti ispitanika sa domovinom putem raznih medija ili rodbinskih veza koje su često spona izmedu iseljenika u imigrantskoj zemlji i domovine. U Cileu 42.5 % ispitanika kontak-tira sa rodbinom u domovini putem telefona, pisarna ili e-mail-a, dok u Južnoafričkoj Republici 71 % ispitanika ima rodbinu u domovini te sa njima redovito komunicira ili se dopisuje. Po procjenama ispitanika stupanj obaviještenosti o stanju i dogadajima u domovini je uglavnom zadovoljavajuči. U Južnoafričkoj Republici je 32.4% ispitanika odlično informiran, a 62.7 % su uglavnom dobro informirani, dok ispitanici u Čileu njih 56.3% tvrde da su uglavnom upoznati s glavnim dogadajima u domovini. Informacije o domovini 70% ispitanika u Čileu dobiva putem sredstava javnog informiranja
12 Djelovanje HZJA sa raznim radnim grupama uglavnom je rad na dobrovoljnoj osnovi. To je organizacija hrvatskih iseljenika koja djeluje na prostoru cijele JAR, financirana je prilozima svojih članova i drugim dobrovoljnim prilozima. Vidi opšimije u Laušič, Anič: 2000)
13 U Čileu i danas djeluje veliki broj hrvatskih iseljeničkih društava. To su uglavnom vatrogasna, kulturna i sportska društa, a zapaženo je i udruživanje intelektualaca hrvatskog podrijetla (Društvo profesinalaca hrvatskog podrijetla, Čileansko-hrvatski institut za kulturu). Vidi opšimije Perič: 2003)
14 Opšimije ANTE Laušič, JOSIP Anič, 2000: 66-74.
u Čileu, dok u Južnoafričkoj Republici njih 5.6% dobiva informacije preko sredstava javnog informiranja u Južnoafričkoj Republici, te najviše informacija dobivaju putem domovinskog tiska. U Čileu je 20% ispitanika preplačeno na domovinski tisak: Matica i Slobodna Dalmacija. Zbog nerazumijevanja hrvatskog jezika večina čita iseljenič-ke novine koje se izdaju na španjolskom jeziku: Male novine-Punta Arenas, Studia Croatica- Buenos Aires. U JAR je 19.7 % iseljenika preplačeno na domovinski tisak. Večina samo prigodno kupuje i čita domovinski tisak, ali svaki peti (19,4%) svoju informiranost duguje izvornim obavijestima iz domovine.
Individualne preferencije ispitanika vidljive su iz njihovog navodenja najznačaj-nijih osoba iz javnog ili političkog života Hrvatske ili Hrvata u Čileu/Južnoafričkoj Republici. Ispitanici iz Južnoafričke Republike percipiraju kao ključne osobe u Republici Hrvatskoj, bivšeg predsjednika Hrvatske Franju Tudmana (tada aktualnog predsjednika) i kardinala dr. Franju Kuhariča. Spominju i Šariniča, Stipu Mesiča, Matu Bobana, Paragu, Budišu, Bobetka.U JAR-u najviše cijene fra Veselka Grubišiča, fra Marijana Zlovčera, Antu Odaka i Jozu Maslova
Ispitanici iz Čilea na prvo mjesto stavljaju Stipu Mesiča, a na drugom Mirku Joziča nogometnog trenera, ali i Franju Tudmana kao i premijera Ivicu Račana. Spominju i Ivu Sanadera, Matešiča, Matu Arloviča, Gorana Graniča, Dražena Budišu. Takoder spominju i Borisa Marunu i djelatnicu Matice iz Splita Branku Bezič Filipovič. Od crkvenih autoriteta na prvom mjestu je Franjo Kuharič, potom Josip Bozanič i Vladimir Stankovič. Veči broj mladih navodi imena iz sportskog života: Janiča Kostelič, Goran Ivaniševič, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Davor Suker, Miroslav Blaževič. U Čileu najviše cijene od crkvenih ličnosti biskupa Alejandra Goiča i Vladimira Boriča Cmošija, iz političkog života Carlosa Mladiniča, ministra poljoprivrede, Radomira Tomiča, bivšeg ministra vanjskih poslova, Scarpu Mladiniča Tomasa, domokrščanskog političara. Naveli su i imena sveučilišnih profesora: Čedommil Goič, Emesto Livačič, Erick Goales, Sergio Laušič, Scarpa Antonio, Andres Rajevič, Jorge Razmilič. Tu su i imena iz predsjedništva hrvatskih iseljeničkih udruga iz Čilea: Jorge Goič, predsjednik Sokola u Punta Arenasu, Patricia Buos, predsjednica Cluba Croata, Marcos Yokasevič, predsjednik Cluba Croata Porvenir, Margarita Mihovilovič Perič, urednica Malih novi-na, Rita Mladinič Beroš, predsjednica udruge Hrvatska žena. Potom istaknuti čileanski liječnici hrvatskog podrijetla: Antonio Rendič, Smiljan Kukolj, Jose Vukasovič, Jorge Mihovilovič Kovačič. Gospodarstvenici: Ivan Simunovič, Estaban tomič, Tomislav Borič, Ivo Koralaet. Umjetnici: Domingo Mihovilovič, kazališni redatelj i književnik, Boris Tocies, pisac, Milan Ivelič, direktor muzeja umjetnosti u Santiagu, Frančiško Eterovič, pisac i dr. Iseljenici iz Čila upoznati su sa nizom osoba iz političkog, crkve-nog i sportskog života Hrvatske. U politici jednake simpatije zauzimaju predstavnici ljevice i desnice. Mladi se poistovječuju sa svjetski poznatim hrvatskim sportašima. Dobro su upoznati i informirani o svim poznatim i ključnim Čileancima hrvatskog podrijetla, čija imena i funkcije s ponosom ističu.Iz njihovih odgovora možemo zaključiti da su potomci hrvatskih iseljenika na značajnim društvenim pozicijama, te da su dobro integrirani unutar čileanskog društva. Više od trečine ispitanika ( 37,3 %) iz
JAR nije navelo nijedno ime. Ostalima su kako je naprijed vidljivo značajni autoriteti povijesne veličine. Kao ključne osobe u JAR navode večinom osobe vezane uz hrvatski katolički centar.
5.3 Zadovoljstvo iseljenika životom u novoj domovini i želja za povratkom
Životom i postignutim položajem u Čileu je sasvim zadovoljno 53.8% ispitanika, dok samo 3.8% nije zadovoljno. Ne postoji statistički značajna razlika s obzirom na kontrolirane nezavisne varijable. U prosjeku stupanj zadovoljstva je podjednak. Slična situacija je i u Južnoafričkoj Republici pa je više od 40% ispitanika sasvim zadovoljno, dok 8,5 nije zadovoljno. Ovdje se pokazala statistički značajna razlika samo u funkciji dužine boravka. Naime ispitanici s dužim boravkom u Južnoafričkoj Republici su zadovoljniji u statistički značajnoj mjeri.
Hrvatsku kao mjesto življenja izabralo bi 30% ispitanika iz Čilea iz raznih motiva: dobra klima, lijepa priroda, zbog korijena, jer je to njihova domovina, jer u Hrvatskoj imaju rodbinu, jer su rodeni u Hrvatskoj, nostalgija i sl. Ipak samo 5% ispitanika ozbiljno se priprema za povratak u Hrvatsku. U Južnoafričkoj Republici 54.9 % ispitanika bi izabrali za mjesto življenja Hrvatsku, ponajviše zbog osječaja pripadnosti i nostalgije, a 43.7 % ih ozbiljno razmišlja o povratku.
5.4 Mišljenje iseljenika o Hrvatskoj i djelotvornosti njihovih medusobnih
veza
Največi broj ispitanika 62,5 % u Čileu složilo se sa tvrdnjom da bi domovina prema iseljenicima trebala više skrbiti i imati tješnje veze, ali nisu sigurni je li moguče usposta-viti takvu suradnju. Izjasnili su se da bi iseljenici trebali biti most suradnje izmedu nove i stare domovine. Ispitanicima su važni kontakti s Hrvatskom. Smatraju da bi se trebao uspostaviti bolji i kvalitetniji odnos medu njima, bez političkih polemika iz prošlost.U Južnoafričkoj Republici največi broj ispitanika 55,6 % smatra se nekompetentnima za davanje ocjene o tom pitanju. Zadovoljno je samo 8.55 %ispitanika. Svjesni poslije-ratnog položaja u Hrvatskoj veči broj ispitanika smatra da ratom ugrožena zemlja ima prioritetnijih zadača od brige za iseljenicima.Statistički značajne razlike s obzirom na kontrolne varijable nema u nijednoj skupini ispitanika
5.5 Prijedlozi i sugestije ispitanika
Na kraju anketnog upitnika ispitanicima je ostavljen Slobodan prostor da napisu svoje komentare, sugestije prijedloge. Izdvajamo nekoliko mišljenja ispitanika iz Čilea i JAR-a.
5.5.1 Južnoafrička Republika
5.5.1.1 Sukob stare i nove emigracije
Poručujem svim ljudima u Hrvatskoj koji se žele otisnuti u bijeli svijet za bolj im životom, da se ne zavaravaju da je ovdje u jar-u emigracija povezana i od pomoči. Mladi emigrantje potpuno prepusten samom sebi i neče mu biti pruženapomoč stare emigracije. Zar nismo Hrvati u «Bijelom svijetu»? Ovdje u JAR-u nemarno svoga predstavnika iz Hrvatskejne Bosnejerje ona država za sebe), a jako je potreban. (Ispitanik, 1945 godište, Johannesburg) Mislila sam da je emigracija jedna čvrsta i složna zajednica, ali sam bila u velikoj zabludi, jer ovdje u JAR-u kao da nismo svi Hrvati. Nema razumi-jevanja ni pomoči od stare emigracije i za njih smo svi mi novi emigranti «komunjare». Zelja mi je da ovdje dode čovjek iz Hrvatske kao naš predstavnik, jer ovaj kojega sada imamo i koji je imenovan kao naš predstavnik je iz Bosne i Hercegovine rodom i ne mogu ga smatrati svojim predstavnikom samim tim što je Herceg Bosna sada priznata država za sebe. (Ispitanica, 1957 godište, Johannesburg)
5.5.1.2 Nostalgija za domovinom
Rodoljub sam svoje domovine ali poštujem i zemlju u kojoj sam več 30 go-dina ali sam još uvijek Hrvat i čeznem za starim krajem jer tamo sam roden pa bi tamo i umro. To bi mi bila želja, ali šta dragi Bog da. (Ispitanik, 1939 godište, Germinston)
Veči dio života sam provela u tudini a moje srce je i dalje u domovini Hrvatskoj i živim s njom. (Ispitanica, 1909. godište, Johannesburg)
5.5.1.3 Želje i potrebe iseljenika
Sto prije omogučiti suradnju iseljenika i domovine preko hrvatskog diplo-matskog predstavnika u Južnoafričkoj Republici koja ga još uvijek nema. Tim bi se uspostavila suradnja (gospodarska, kulturna) izmedu dviju zema-Ija (Ispitanik, 1929. godište, Durban)
Sto prije naše poslanstvo da štiti nas Hrvate u svakom pogledu: političkom, društvenom i gospodarskom, osobito za buduče mlade generacije. (Ispitanik, 1945 godište, Durban)
Zeljela bi da se što prije ustoliči naša Hrvatska Ambasada u Africi, koja bi bila jaka spona izmedu nas, iseljenika i naše domovine (Ispitanica, 1937 godište, Johannesburg).
Druga generacija ne razumije u potpunosti cijelu situaciju u Hrvatskoj uto-liko više jer sama udaja za Stranca i djeca više ne govore hrvatski jezik, nemaju ga mogučnosti naučiti. (Ispitanica, 1952. godište, Johannesburg)
5.5.1.4	Povratak i mogučnost zapošljavanja
Uspostavljanje neovisne i slobodne Republike Hrvatske na svojim su lerfima iznijeli su Hrvati u domovini. Dijaspora je pomagala financijski, moralno, diplomatski, lobistički. Sada je potrebno da se dio dijaspore uistinu vrati u domovinu, jer te to ubrzati u velikoj mjeri obnovu zemlje i razvoj gospodarstva, No ovo se mora shvatiti istinski iskreno, i provoditi sustavno, a ne samo za političke parole, a zapravo raditi protiv, kako bi se održale zauzetpozicije moči u domovini i eliminiralo konkurenciju kvalitetnih ljudi. Nemojmo završiti na mediokritetima iz doba Jugoslavije i komunizma, jer znamo kamo to vodi. Naša dijaspora ima kapital, ali ne zaboravimo da su njezino znanje, iskustvo, radne navike, poslovne veze itd. Još veči kapital, koji se uglavnom podcjenjuje i ignorira. Ljude iz dijaspore treba stimulirati na povratak, da budu stvarno fizički prisutni u domovini. Držim da na tome nije mnogo učinjeno jer u domovini svatko čuva svoju stolicu kao za onih vremena. (Ispitanik, 1968 godište, Johannesburg).
Večina nas iseljenih Hrvata naučeni smo na dinamičan i efikasan tempo života i rada. Jedan od glavnih uvjeta našeg povratka u domovinu s ekonom-skog gledišta je stabilnost, kao na primjer da se zakoni ne mijenjaju preko noči, da se uvjeti poslovanja unaprijed znaju, da su porezne stope otprilike kao na zapadu tj. da država ne oguli čovjeka do kosti, kao što je bilo u staroj Jugoslaviji, i da radnikkoji nežna raditi, ilije lijenčina, izgubiposao. Uno-voj Hrvatskoj za parazite i monopoliste, po mojom mišljenju, nema mjesta» (Ispitanik, 1963 godište, Johannesburg).
Komentare ispitanika podijelili smo tematski na četiri dijela. Uočavaju se problemi: sukob stare i nove emigracije, nepostojanje diplomatskog predstavnika, nemogučnost učenja hrvatskog jezika, slaba obaviještenost i neznanje poglavito druge generacije o zbivanjima i dogadajima u domovini. Kod ispitanika je primjetan snažan rodoljubni osječaj prema domovini. Naglašena je potreba ispitanika za povratkom u domovinu, te njen oporavak i ekonomsko osnaživanje kroz iseljenički kapital. Smatraju da njihov rad i iskustva stečena u JAR-u mogu biti dragocjeni za Hrvatsku.
5.5.2	Čile
5.5.2.1	Ponosni na hrvatske korijene
Mene i moju obitelj oduševljava Hrvatska. Imali smo sreču da je upoznamo i da se divimo njezinim prirodnim i arhitektonskim Ijepotama. I moja maj-ka je putovala da upozna zemlju svojeg oca, a išao je i moj brat. U našoj kuči se nalazi hrvatska zastava na istaknutu mjestu.U Punta Arenasu se svi
potomci Hrvata identificiraju kao Hrvati, drži hrvatsku zastavu u automo-bilima, privjescima za ključeve, itd. Skoro 60 % stanovništva u Punta Are-nasu hrvatskog je podrijetla ili je u nekoj rodbinskoj vezi s nekom osobom hrvatskog podrijetla u drugom ili trečem naraštaju.Mnogi potomci više ni nemaju hrvatska prezimena, ali nose osječaj. Takav je slučaj moje kčeri ko-ja ne nosi nikakvo hrvatsko prezime, ali zna mnogo o Hrvatskoj i o svojim rodacima u Mimicama i Splitu. (Ona je začeta kad smo putovali u Hrvatsku, a moja gospoda je zatrudnjela u Mimicama. Tako je moja kči došla iz iste zemlje kao i njezin pradjed Petar Nikola Mimica Tomas. (Ispitanik Punta Arenas, 1965).
Hvala što ste me konzultirali u ovoj anketi. Jako mi se svida što sam poto-mak Hrvata. Moj djed je stigao iz tako dalekog kraja, Hrvatske, približno oko 1912. godine. Zapravo, moja majka Franka Ivičevič je više vezana za hrvatsku zajednicu kojapostoji tamo u Antofagasti, dok je meni skoro nemo-guče vezati se za tamošnje društvo zbog problema s poslom, ali sudjelujem koliko god mogu. U ne baš dalekoj budučnosti volio bih posjetiti te lijepe krajeve i upoznati zemlju u kojoj se rodio moj djed, a nišam je još uspio upoznati. (Ispitanik, Antofagasta, 1975).
Još od djetinjstva su mi otac i stric Mariano Mimica samo pričali o Mimicama, Omišu, Splitu i cijeloj Dalmaciji. Sanjali smo o tom da, kad završimo študije, posjetimo njihovu rodnu zemlju. Ali, nakon što sam diplomirala, udala sam se i nastanila u Buenos Airesu, Argentina. Moji roditelji su po-sjetili Jugoslaviju 1957. i obišli su je u cijelosti. Onamo su došle živjeti prvo sestre godine 1928. i 1936., a one su nas naučile pjevati. Uvijek sam sanjala vidjeti Split jer znala sam: «Ta divna splitska noč, u luci male barke...» K tome me još tata držao u uvjerenju da me roda donijela iz Zagreba. ..Kada sam več bila udovica posrečilo mi se da ostvarim svoj san i dodem u Hrvatsku. Bilo je to 1967., išla sam s kčeri Silvanom. Najdirljiviji osječaj je bio kad smo se približavale Mimicama i vidjele tablu s imenom mjesta. Ja i Silvana, tek što smo ugledale Hrvoja koji nas je vodio, skoro smo umrle od emocija i radosti. San se ostvario, a Silvana je došla na zamisao da se oku-pa u Mimicama skačuči u more s is tog kamena, s kojegje naš djed Mariano pričao da je to radio u djetinjstvu. (Ispitanica, Punta Arenas, 1926).
Meni kao mladoj djevojci bilo bi drago kad bi nas odrasli više prihvačali i kad bismo imali vlastite informacije, namijenjene nama preko e-mail-a. Meni bi odgovaralo da mogu kontaktirati s mladima moje dobi u Hrvatskoj, onima koji otprilike imaju moje interese, buduči da se stariji, barem do sada, nisu obazirali na nas. Mi smo ovdje več treči naraštaj, i baš bi voljela kada bi mi mogli poslati informacije, da upoznamo Hrvatsku bolje (Ispitanica, Porvenir, 1981 godište)
5.5.2.2	Potreba za učenjem hrvatskog jezika
Cini mi se da su odnosi izmedu Hrvatske i iseljenika još slabi i da se hrvat-ska svijest iseljenika zadržala zahvaljujuči vlastitim inicijativama klubova ili osobnim inicijativama. Prva i najvažnija kulturna prepreka jest hrvatski jezik; vjerujem da bi trebalo biti besplatnih ili subvencioniranih tečajeva jezika za potomke Hrvata u inozemstvu, te da bi se tako otvorili putovi razu-mijevanja identifikacije s izvornom domovinom. Mislim da bi se obostrana pomoč hrvatske države i iseljenika mogla ostvariti preko štipendija za študij i sveučilišno usavršavanje, pri čem bi mladi stručnjaci koji žele putovati i upoznati Hrvatsku od tamo mogli donijeti znanje (Ispitanik, Concepcion, 1970. godište)
U mojem gradu ima malo Hrvata rodenih u domovini, uglavnom smo drugi treči naraštaj. Jezik se skoro potpuno izgubio. Potrebni su nam hrvatski učitelji svjesni važnosti svojeg posla, a ne da to shvate kao putovanje radi odmora. Programi učenja jezika trebali bi biti prilagojeni svakoj situaciji: udaljenost od matične zemlje, manje gramatike, više konverzacije; opčenito neka ta nastava bude ugodna. Takvi bi tečajevi trebali biti usmjereni osoba-ma hrvatskog podrijetla, a ne bi ih trebalo držati u čileanskim školskim ustanovama koje nemaju nikakve veze s Hrvatskom, osim možda imena, i Hrvat-ska ih ne zanima kao glavna tema (Ispitanica, Iquique, 1926. godište).
Danas je mali broj iseljenika u Čileu rodenih u Hrvatskoj. Veliki broj čine potomci iseljenika u različitim iseljeničkim generacijama: druga, treča, četvrta pa čak i peta generacija. Potomci hrvatskih iseljenika ponosni su na svoje hrvatske korijene. Njihov etnički identitet zasnovan je uglavnom na mitsko-simboličkoj osnovi, pričama i doživ-ljajima njihovih djedova i pradjedova, koje su se sa generacije na generaciju prenosile usmenom predajom. Njihov identitet danas je prepoznatljiv osim na simboličkoj osnovi i u raznim manifestacijskim akcijama unutar iseljeničkih društava (folklor, tamburaška društva i sl.). Jedna od važnih stavki koje ističu je potreba za učenjem hrvatskog jezika koji danas u Čileu rijetki pojedinci govore. Smatraju da im je u torn pogledu nužna pomoč i podrška Hrvatske. Predlažu da se putem sveučilišne razmjene i štipendija studentima i stručnjacima prenesu i razmijene znanja izmedu dvije domovine, te da se na taj način potiče kulturna i znanstvena suradnja, što bi bilo na obostranu korist Hrvatskoj i iseljenicima.
6. ZAKLJUČAK
Istraživanja o očuvanosti hrvatskog etničkog/nacionalnog identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu i Južnoafričkoj Republici smatramo preliminarnim. Odgovore ispi-tanika uzimamo indikativno jer se stavovi i mišljenja ispitanika ne moraju odražavati
na ukupnu iseljeničku populaciju u istraživanim državama. Valjanost iskaza ispitanika je neupitna, kao i sama objektivnost istraživanja. Na rezultate istraživanja je moglo utjecati nekoliko vanjskim okolnostima nametnutih čimbenika: odgovori ispitanika iz Južnoafričke Republike sa pomalo afektivnim predznakom uzrokovali su dogadaji vezani uz neposredan završetak domovinskog rata, odgovori ispitanika iz Čilea su u večem postotku pristigli putem e-maila nego poštanskim putem, te time ograničili uzorak na informatički pismenu iseljeničku populaciju i dr. Komparacijom dvaju istraživanja u svrhu ispitivanja kongruentnosti odgovora ispitanika dviju iseljeničkih populacija izvodimo sljedeče zaključke:
1. Iseljenička populacija u JAR i Čileu ima nekoliko distinktivnih obilježja: generacijska pripadnost, obrazovanje, vrijeme iseljavanja, dužina boravka u imigrantskoj državi. Ovi čimbenici direktno su utjecali na stupanj očuvanosti nacionalnog/etnič-kog identiteta iseljenika kao i na način izražavanja istog.
2. Iseljenička populacija u JAR je sastavljena uglavnom od iseljenika pristiglih nakon Drugoga svjetska rata. U JAR je bila čvrsto vezana uz hrvatsku katoličku crkvu koja je bila i glavno društveno središte okupljanja iseljenika. Stupanj očuvanosti nacionalnog/etničkog identiteta medu njima je visok. Oni su u visokom postotku hrvatski državljani, znaju i pričaju na materinjem jeziku kao i njihova djeca, te imaju velike pretenzije za povratkom u domovinu. U Čileu je mali broj iseljenika pristiglih nakon Drugoga svjetskoga rata. Večina je rodena u Čileu, i pripadnici su druge, treče pa i četvrte iseljeničke generacije. Oni su uglavnom čileanski državljani, ne znaju i ne komuniciraju na hrvatskom jeziku, a i mali broj je onih koji bi se vratili u domovinu.
3. Unatoč naprijed navedenim distinktivnim obilježjima nalazimo kongruentnost/ suglasnost u odgovorima na pitanja: članstvo u udrugama, stupanj zadovoljstva postignutim u imigrantskoj državi, očuvanost etničkih običaja unutar obitelji, informiranost o zbivanjima u Hrvatskoj. Ovi odgovori govore nam o postojanju jake etničke jezgre kod obje ispitivane populacije.
4. U obje iseljeničke populacije nalazimo veliki broj članova hrvatskih iseljeničkih društava putem kojih manifestiraju svoju etničku/nacionalnu pripadnost. U JAR je hrvatska katolička crkva glavni inicijator okupljanja iseljenika, dok je u Čileu večina iseljeničkih društava nastala samoinicijativno željom iseljenika kako bi očuvali svoj etnički identitet. Oni su uglavnom intelektualci, pa i njihova društva nose slična obilježja ( društvo profesionalaca hrvatskog podrijetla, hrvatsko-čile-anski institut za kultura i sl). Unutar obje iseljeničke populacije visok je stupanj zadovoljstva položajem i postignutim u imigrantskoj državi. Takoder su obje iseljeničke populacije dobro informirane o dogadajima u domovini, večina redovito kontaktira sa rodbinom i unutar obitelji njeguje hrvatske običaje. Razlika je što se iseljenici u Čileu informiraju o dogadajima u domovini putem čileanskih sredstava javnog priopčavanja, a glavni uzrok tomu je ne znanje hrvatskog jezika, dok u JAR na više različitih načina ali uglavnom prateči informacije iz Hrvatske. Iseljenici u JAR njeguju vjerske običaje i navike (utjecaj hrvatske katoličke crkve), čuvaju
nacionalne predmete: karta Hrvatske, zastava, pisma rodbine i priprema zavičajnih jela. Rijetko u kuči imaju hrvatske knjige, tiskovine i sl., dok iseljenici u Čileu nisu vezani uz tradicionalne vjerske običaje, ali čuvaju hrvatske knjige, tiskovine i sl. Takoder je na prvom mjestu nacionalna kuhinja (dalmatinske fritule).
5. Prijedlozi i sugestije ispitanika ukazuju na još neke probleme i situacije koje nisu bile obuhvačene unutar anketnih pitanja. I ovdje se zamječuju različita mišljenja i potrebe iseljenika iz JAR i Čilea. Kod ispitanika u JAR postoji sukob stare i nove emigracije, pa mladi emigranti slove kao „komunjare“. Večina ističe jaki rodoljubni osječaj i nostalgiju za domovinom. Ovo je uvjetovano neposrednim završetkom domovinskog rata i medunarodnim priznanjem Hrvatske. Zahtijevaju svog državnog predstavnika u JAR koji bi zastupao njihove interese i bio veza izmedu njih i domovine. Žele da se reguliraju uvjeti za povratak i zapošljavanje u domovini. Oni koji ostaju u JAR izražavaju potrebu za hrvatskom školom jer več postoji opasnost za gubitkom materinjeg jezika kod druge, treče generacije. Iseljenici, odnosno njihovi potomci u Čileu imaju jaku potrebu spoznati i izraziti svoj etnički identitet koji je konstruiran na simboličko-mitološkoj osnovi. Jedna od njihovih velikih želja je naučiti jezik svojih predaka i istražiti svoje korijene, i apeliraju na pomoč Hrvatske. Smatraju daje nužna i potrebita znanstvena i kulturna suradnja izmedu Čilea i Hrvatske, te predlažu štipendije na dodiplomskim, poslijediplomskim študijama, specijalizacije i razmjene stručnjaka.
6. Ovim istraživanjem smo pokazali da unatoč različitostima medu iseljenicima u JAR i Čile-u postoji u obje skupine zamjetan stupanj očuvanosti etničkog/hrvatskog nacionalnog identiteta. Akulturacija kao središnji proces u preobražavanju etničkih identiteta ne samo što nije uzrokovala nužno asimilaciju nego je izazvala jačanje svijesti o identitetu, te u skladu s tim smatramo daje potrebna i nužna suradnja Hrvatske i njene iseljeničke populacije u ovim državama koja se još uvijek smatra na izvjestan način njenim sastavnim dijelom.
LITERATURA
Antič, Ljubomir (1987). Naše iseljeništvo u Južnoj Americi i stvaranje jugoslavenske države 1918. Zagreb: Školska knjiga.
Antič, Ljubormir (1991). Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Zagreb: Stvarnost. Derado, Klement i Ivan Čizmič (1982). Iseljenici otoka Brača, Brački zbornik, Zagreb, br. 13.
Durkheim Emile (1981). Vaspitanje i sociologija. Beograd: Vaspitanje Haralambos, Michael (1989). Uvod u sociologiju. Zagreb: Globus.
Holjevac, Večeslav (1968). Hrvati izvan domovine. Zagreb: Matica Hrvatska. Lakatoš, Josip (1914). Narodna statistika. Zagreb: Vlastita naklada.
Laušič, Ante, Anič, Josip (2000). Južna Afrika i Hrvati. Zagreb: IMIN.
Letica, Silvija ur. (2001). Dodiri svjetova Hrvatska i Čile. Zagreb: Puljko.
Matrinič, Beroš Mateo (1997). Hrvati u Magallanesu, na krajnjem jugu Čilea. Split: Književni krug.
Mursalo, Tvrtko (1981). In Search of a Better Life. A Storiy of Croatian Settlers in Southern.
Perič, Marina (2003). Obrasci transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu, magistarski rad. Zagreb.
Ryan, E.B (1979). Why Do Low-Prestige Language Verietes Persist?, Language and Social Psychology. Oxford, 145-157.
Rosenberg, Peter, Harold, Weydt (1992). Sprache und Identitat. Neues zur Sprachen-wicklung der Deutschen in der Sowjetunion, Die Russlanddeutschen - Gestern undHeute, Koln, str 217-238.
Weber, Max (1976). Privreda i društvo. Beograd: Prosveta.
Zlatar Montan, Vjera (2002). Imigracion Croata en Antofagasta, Antofagasta, Chile.
Živkovič, Ilija, Šporer, Željka, Sekulič, Duško (1995). Asimilacija i identitet, Zagreb: Školska knjiga.
SUMMARY
CROA TIAN EMIGRANTS IN CHILE AND IN THE REPUBLIC OF SOUTH AFRICA:
A COMPARATIVE PRESENTATION OF TWO EMPIRICAL RESEARCHES
Ante Laušič, Marina Perič
Among Croatian emigrants and their descendants in Chile and in the Republic of South Africa (RSA), a survey has been carried out in the period after the Croatian war of Independence to the international recognition of the Republic of Croatia with the aim of establishing the existence/non-existence of certain forms of national/ethnic identity. We have compared the answers of the respondents to define the degree of congruency of the questionnaire answers of two different emigrant groups.
By comparing the two researches, we have concluded that the emigrant population in RSA and in Chile have some distinctive characteristics: generation appurtenance, education, period of emigration, length of stay in the immigrant state. These factors have influenced directly on the degree of preservation of national/ethnic identity of emigrants as well as on the manner of demonstration of it.
The emigrant population in RSA is composed mainly of emigrants coming in after World War II. In RSA, that population was firmly connected with the Croatian Catholic Church, which was at the same time the main communal centre for assembling of the emigrants. The degree ofpreservation of national/ethnic identity among them is high. A large percentage of them are Croatian citizens, they know and speak Croatian language, and their children do so as well, and have great pretensions about returning to the homeland. In Chile, the
number of emigrants arrived after World War II is small. The majority are born in Chile and are members of the second, third andfourth generations. They are mainly Chilean citizens, they do not speak and communicate in Croatian language, and the number of those that would return to Croatia is small. Despite previously alleged characteristic factors, we find congruency/accordance in the answers to the questions: membership in societies, degree of contentment accomplished in the immigrant state, preservation of ethnic customs within families, level of information on events in Croatia. These answers confirm the existence of a firm ethnic essence with the both surveyed populations. With both emigrant populations, we find a large number of members of Croatian emigrant societies through which they manifest their ethnic/national appurtenance. In RSA, the Croatian Catholic Church is the principle initiator for the assembling of emigrants while in Chile the majority of emigrant societies originate from the self-initiative wish of the emigrants to preserve their ethnic identity. They are mainly intellectuals; consequently, their societies have similar features (society of professionals of Croatian origin, Croatian-Chilean institute of culture, and similar). Within the both emigrant populations, the degree of contentment with the position and with the achieved in the immigrant state is high. Likewise, both emigrant populations are well informed on events in the homeland, the majority are in regular contacts with their families, and practice Croatian traditions within families.