_E_I____jig"a, SloTrenska. §• 43. Hrvatom pričenja se nova doba v slovstvu z Ljudevitom Gajeni, kateri (r. 1809, u. 1872) je deloval vzlasti od 1. 1830 do 1848 ter s svojimi sotrudniki na dan pripravil mnogo stvati o nekdanjom slovanstvu ter posrednje i o staroslovenščini. Spisavši ,,Kratka osnova hoivatskoslavenskoga pravopisanja v Budinu" 1. 1830, jel je v Zagrcbu 1. 1835 izdajati v kajkovskem narečju in pravopisju nNovine Horvatske" s prilogo literarno ,,Danico Horvatsko", kar je pa že naslednje leto 1836 prekrstil v ,,Narodne Novine Iliiske i Danico Uirsko" ter vredoval v jeziku štokavskem pa pravopisu českem, ki se po njera zove Gajica ali Gajevica (Jezičn. XVIII. 1880 str. 15—21). Fran Kurelac (r. 1. 1811, u. 1874) bil 1. 1849 — 1853 profesor hrvatskega jezika na gimnaziji Reški, 1. 1860 staroslovenščine v semenišču Djakovskem, mož izviren v vedah pa tudi v vedenju i pisanju. V knjižici nRocimo koju" 1. 1860 govorf mnogo i jako laskavo o Slovencih, Srbih, Slovacih itd., o sv. Girilu i Metodu pa o čestitem jeziku staroslovenskem. Zanimljivi so spisi njegovi i prevodi p. Fluminensia, Pokorni psalmi, Pesni narodne, Stope Hristove 1. 1868 itd., ki se brez staroslovenščine celo razumeti ne dajo. Jezikoslovnih razprav nekaj se nahaja v Radu 1. 1868—73. Viekopis Fr. Kurelca priobčil je A. Veber (Rad XXIX. 1874). Ivan Kukuljevič Sakcinski r. 1. 1816 v Varaždinu, župan, arhivar, predsednik Matici hrvatski itd. Pisati je jel v Gajevo Danico in v Novine Ilirske, posebej dal knjig ninogo na svetlo, nektere občnega pouiena slovanskega, pa tudi glede jezika staroslovenskega na pr. Trublja Slovinska, Malo zercalo naroda Slavjanskoga, Slavjanke 1. 1848; z drugimi vred vstanovil družtvo za jugoslavensku j ovčstnicu i starine, v čegar izvestjih (t. j. Arkiv) je priobčil dokaj važnih razprav. Bibliografija Hrvatska 1. 1860. 1863. Slovnik nrajetnikah jngoslavenskih 1. 1858 . . Monumenta historica Slavorum meridionaliuni, v kteri zbirki se nahajajo stare listine glngolske in cirilske. Tisucnici slovjenskih apostolah sv. Cirila i Metoda 1. 1863 je spisal »Uvod" itd. — Ivan Berčič (Brčic) r. 25. maj. 1824, svečenik, kanonik zborne cerkve sv. Jerolima slovinskega v Rimu i prvostolnice v Zadru, profesor bogoslovja i cerkvenega jezika slovanskega v semenišču Zaderskem, u. 24. maj. 1870. Njegove so knjige na pr.: Chrestomathia linguae veteroslovenicae charactere glagolitico e codicibus, codicura fragmentis et libris impressis. Edita a presb. Joanne Berčič. Pragae. Prostat Jaderae. 1859. 8. XXIV. 162. 0 staroslovenščini inoa po Miklošiču imenitno geslo in opazko: nLingua palaeoslovenica tum propter formas grammaticas antiquissiruas, tuni propter utilitatem, quam in explicandis vetustioribus monumentis non soluin Bulgarorum, Serborum et Russorum. sed etiam ceterorum Slavorum praebet, inter slavicas linguas primum obtinet locum (Lex. 1. sloven. vet. dial.)". — BDiese ehrwurdige (altslovenische) sprache bildet den mittelpunct slavischer sprachforschung, weil sie, ohne gerade mutter aller slavischen sprachen zu sein, doch die alteste form derselben, und in dieser fiir alle tochter- und schwestersprachen, die tiefste regel bewahrt hat. (Vergl. 20* lautl. d. slav. spr. 1852 pag. VII). — Prarfatio. Codices. Alphabeta. Textus biblici. Vitae sanctoruru. Sermones. Hymni. Antiphonae etc. Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitnnje ukvenih knjig sastavio svečenik Ivan Berčič. U zlatnom Pragu 1860. Na prodaju u Zudru. 8. 57. Čitanka staroslovenskoga jezika glag. pism. (bolg. hrv. rus. hrv.). Prag. Zadar. 1864. 8. 116. Ulomci Svetoga Pisma obojega Uvjeta staroslovenskim jezikom. Skupio iz rukopisab i tiskanih knjigah hrv. razreda sveč. I. Berčič. Zv. V. L. 1864—65. Dvie službe rimskoga obreda za svetkovinu sv. Čirila i Metuda. Izdao Iv. Berčič. U Zagrebu 1870. 8. 79. (trošk. jugoslav. akad.). — Njekoliko staroslavenskih i hrvatskih knjiga što pisanib, što tiskanih glagolicom, kojim se u skorašnje doba u trag ušlo. Od Iv. Brčica. Vid. Rad jug. akad. LIX. 1881. str. 158—185. Franjo Rački r. 25. nov. 1828 v Fužini poleg Reke, učil se na Reki, v Varaždinu, na Dunaju, svečenik 1. 1852 ter učitelj gimnazijski v Senju, v Beču 1. 1855 doktor bogoslovja, potem profesor bogoslovni v Senju, od 1. 1857 v Rimu kanonik vstava sv. Jerolinia, 1. 1860 poslanik na saboiu Zagrebskem, 1. 1863 nadzornik pučkih i srednjih ško), od 1. 1865 samo pučkih (ljudskib), 1. 1867 predseduik jugoslavenske akademije, kanonik v Zagrebu itd. — Pisati je jel v ,,Kat. List Zagrb." 1. 1849, v Neven, Pozor i Obzor, Aikiv; na pr. Pregled glagoljske književnosti crkvene s osobitim obzirom na sv. pismo i na liturgičke knjige (Kat. L. 1856). Nacit jugoslovien. poviestij do IX. stol. (Ark. IV.). Poslavil se je bil po treh knjigah o sv. Cirilu i Metodu pa o njuni pisavi t. j.: Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda slovjenskih apoštolov. Nacrtao prof. dr. Franjo Rački. Svezakl. U Zagrebu. 1857. 8. XI. str. 77. — Svezak II. 1859. str. 78-420. — Pismo Slovjensko. JNapisa Dr. Franjo Rački. U Zagrebu. 1861. 8. 144. Književan Rad sv. Cirila i Methoda. (Izvadak iz večega rukopisa). Priobčio Dr. Franjo Rački v nTisučnici slovjenskih apostolah" u Zagrebu 1. 1863 str. 1—27. Evangelie izbornoe su božiemti činomii vii sajj-otij, i nedglja, otu velij§ ned§l§ pashy. Su mgseceslovesinikomu. — Assemanov ili Vatikanski Evangelistar. Iznese ga na svjetlo Dr. Franjo Rački. U Zagrebu 1865. VIII. str. CXIX. 216. — nTaj spomenik nosi na čelu nadpis (glagol.): Evaggelie izbornoe (ro svayyshov ixXoydSiv); učen pako sviet prozva ga nAssemanovim" po našastniku, ili ,,Vatikanskiai" po mjestu, gdje se čuva. — Proslavljeni čuvar Vatikanske knjižnice u Rimu Josip S. Assemani, Maronita iz Tripolja (1687—1768) putovao je po iztoku dva krat . . . Drugi put — desivši se god. 1736 u Jerusolimu — najde u kaludjera grčko-slovjenskoga obreda rukopis glagolski, koga od, prem iztočnjak, kupi, te s ostalirai rukopisi u Vatikansku knjižnicu uloži, gdje je i sada, označen brojem I. medj slovjenskimi rukopisi". — Spomenik opisuje najprej Rački po obliki in sodržaju (I—XII), potem prof, Vatroslav Jagič z gledišča gramatiškega, leksikalnega i kritiškega (XII—XCIX), češ: da Assemanov evangjelistar spada medju najstarije književne starine, što jih imadu Slovjeni iz oue prve dobe, kada su sv. Ciril i Metod zametnuli krščanstvo i prosvjetu slovjenskih naroda; te . . da se Assemanov evangjelistnr od Ostioraira odlikuje redjimi starodavnijimi oblici; da je pravi bugarski starosjedilac, niknuvši na zemljištu starobugarske slovjenštine", kar Rački naposled še zgodovinsko utrjuje (C —CXIX). Nadzornik srednjih šol bil je vzrok, da je spisal Jagic sPriinčriB za 7. i 8. gimnaz. razred, da se je nauk o glagoliškem i cirilskem slovstvu pripravil v gimnazije i semenišča bogoslovna, in da se je sploh vzbudila ljubav do staroslovenskih spomenikov. Kjiževnik, časopis za jezik i poviest hrv. i srb. i prirodae znanosti, ima 1. 1864 — 66 dokaj njegovih znanstvenih razprav in kritik ali ocjen, kakornapr.: Ocjena starijih izvora za hrv. i srb. poviest srednjega vieka I. II. itd. Kar se je vstanovila Akademija jugoslavenska, in je od 1. 1867 do 1888 Rački bil jej predsednik, nahaja se v ^Radu" i v BStarinah" premnogo večih i manjših spisov njegovih, lepih nekrologov, vzlasti gradiva za jugoslovansko povestnico p. 0 Bogomilih, Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stolječa, Rugjer Josip Boškovič itd. itd.; učenjak prve vrste na slovanskein jugu se v svojib spisih ozira tudi na jezik staroslovenski ter ga mnogotero razlaguje (Vid. Slovinac II, 14). Sime Ljubič r. 14. maj. 1822 v Hvaru, sveč. 1847, profesor gimnazijski na Reki, sedaj varuh narodnega rauzeja v Zagrebu. Pisal in priobčil je mnogo iz starinoslovja p. Monumenta hist. Slav. merid., v Književniku, Arkivu, Radu, a posebej dal na svetlo: Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži nacrtao Prof. Sime Ljubič. Knjiga I. U Rieci 1864. 8. 344. Dio 1. Staro-slaveuska književnost (Pismo kod starih Slavjana. Brača Ciril i Metod. Pismena glagoljska. Književni rad sv. Cirila i Metoda. Glagoljska tiskanja. Sadašnje stanje glagoljice. Klimentička tiskanja). Dio 2. Nova jugoslavjanska književnost. — Knjiga II. 1869. 8. 587. — Odsiek 1. Hrvatska. Od. 2. Slovenska književnost (Stanje obče prosviete u Slovenskoj. Razvoj slovenskoga jezika. Radilci slovenski na polju jugoslavjanske književnosti za ovo drugo doba). — Ivan Črnčič r. 2. maj. 1830 v Dobrinji Krške (Veglae) biskupije, svtč. 1856, doktor bogoslovja, kanonik slovčnskoga sv. Jerolima v Rimu, pisal marljivo v Književnik, Rad (Iraena Slovjenin i Ilir u našem gostinjcu u Rimu poslije 1453 godine itd.), posebej: Popa Dukljanina Letopis po latinsku i toga nekoliko i još nešto po hrvatsku, po prepisu popa Jerolima Kaletica. Razsudjeno dao na svetlo dr. Ivan Crnčic. U Kraljevici 1874. 8. 59. Assemanovo izborno evangjelje. Na svetlo dao dr. Ivan Crnčič, tajni dvornik sv. otca pape Lava XIII, i kanonik slov. sv. Jerolima. V Rimu iz mnogojezične tiskarne sv. všroplodnice. 1878. 8. LXXVI. 184. — Pripomenak. I. Potršba opet iznesti na svetlo. 1. nVa Vatikanskoj knjižnici, medju onih 25,000 vsakako i po vsačiju pisanib knjig, dvadesetak jih je i po slovinsku, ter i po Kurilovu i po Klimentovu, i još inako, ter medju timi je i ona (III. po čislu), koju Assemanovim ili Vatikanskim evangjeljem, ili evangjelistarom zovu, ke je ono Šafafik v Pamatkah tnalo, ter vele shabno, iznesao na svčtlo, a vsu koliku dr. Rački, izpisav ju kada ovdč biaše kanonikora, ter na mžstu na kojem sam ja sada. E, shabno je i ovo u — Račkoga! . . Zato ja odabrah, ter i po slavnoga Miklošiča svčtu, latinska slova . . . No latinskira slovom pridab, ter največ po Miklošičevu nauku, Kliraentovih i Poljskih, koliko biaše potrčba, i još nekoliko znakov". — II. Slova. — III. Znaci i nedozapisanice. IV. Pisateljeva nepomnja. V. Križi i slike, pak pismo im. VI. Jošte zapisana pozdnije. VII. Kada je pisana knjiga. nPo ovih razlozih sudim ja, da je naša knjiga pisana baš X. vška, da je Assemanovo evangjelje mnogo starije nego Ostromirovo" (cf. Rački, Jagič, str. LXXIII). Pridavak. Tiskarske pogrčške, kojih je joj prejoj! Razun teh so staroslovensko vedo tu in tam pojasnovali na pr. M. Mesič (Služba sv. Cirila i Metoda v Tisucnici 1863 str. 67-84), R. Lopašič, D. Parčic, I. Tkalčič (Archiv IV.), I. Milčetič (Archiv VIII. X), V. Novotni, M. Divkovic itd. Prvak med njimi pa je sedaj profesor V. J a g i č. §. 44. Vatroslav (Ignatij Vikentijevič) Jagič r. 6. jul. 1838 v Varaždinu, učil se v Zagrebu, na Dunaju, gimnazijski profesor Zagrebski I. 1860 — 67, akademik, za banovanja Raucbovega ob službo, 1. 1870—71 potoval po Neojčiji in Rusiji, postal doktor filozofije v Lipsku, slovanske filologije v Petrogradu, od 1. 1872 profesor v Odesi, 1. 1874 v Berlinu, 1. 1880 naslednik Sreznevskeuiu v Pctrogradu, 1. 1886 na Dunaju profesor slovanskega jezikoslovja, prej učenec, sedaj naslednik Miklošiču. Pisal je mnogo premnogo že, a tukaj naj se navedejo dela njegova bolj splob, in posebej staroslovenska. Prvo svojo razpravo je priobčil Jagič v Izvestju giinnazije Zagrebske 1. 1861: Pabirci po cvieču našega narodnoga pjesničtva in 1. 1862: Deklinacija iraena samostavnoga, kako se razvi u staroslovenskora — serbskohervatskom jeziku. Tisučnici sv. Cirila i Metoda 1. 1863 je podal: Evangjelije u slovenskom prievodu. Historičko-filologički nacrt (str. 29—66). — L. 1864: Gramatika jezika hervatskoga osnovana na starobugarskoj slovenštini. Primeri starohervatskoga jezika iz glagolskih i cirilskih književnih starinah, sastavljeni za sedmi i osmi gimnazijalni razred. Dio pervi. Uvod i primčri staroslovenski. U Zagrebu 1864. 8. 101. — Dio drugi. Uvod i primeri starohervatski. Zagreb. 1866. XXVI. 192. V Assemanov ili Vatikanski Evangelistar dr. Račkoga je dal 1. 1865 Bvrlo pomnjivo i vješto izradjfcnu razpravu, koja se dieli u tri strane: u stranu gramatičku, leksikalnu i kritičku" (str. XII—C). Književniku 1. 1864—66 bil je urednik in nahaja se v vseh tečajih dokaj znanstvenih njegovih razprav p. Slovensko jezikoslovje . . Čirilski zboruik 16-17 stol. itd. ter učenih ocen ali kritik, o knjigah siovanskih, ki so jih spisali na pr. Daničič, Berčič, Šafafik, Ljubič, Miklošič, Sreznevskij, Pypin i Spasovič etc. (Zvon str. 317). — Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga. I. Stara doba 1. 1867. Prilozi 1868. — Rad jugoslavenske akademije ima v sebi brezbrojno spisov p. Gradja za glagolsku paleografiju. I. Mihanovičev fragment. — August Schleicher (nekrolog). — Kritike o knjigah p. Novakovič, Sreznevskij, P. Bezsonov itd. — Tako tudi Starine p. Ogledi stare hrvatske proze. — Opisi i izvodi iz nekoliko južno-slovinskih rukopisa . . Iz bugarskoga zbornika. — Bugarsko-slovenski oktoich kolekcije nekoč Mihanovičeve sada akademičke u Zagrebu (I—X). — Stari pisci hrvatski. Vid. Glasnik srpskog učenog društva itd. (Zvon str. 381—2). Evanlgjelie otti Matuthea Martika Luky i Joana. Zografskoe Evangelie izdannoe V. Jagičemu. Quattuor evangeliorum codex glagoliticus olim Zographensis nunc Petropolitanus. Characteribus cyrillicid transcriptum notis criticis prolegomenis appendicibus auctum edidit V. Jagič. Beiolini 1879. 4°. XLVI. 176. Accedunt speciminum scripturae glagoliticae tabulae tres. — Codex exeunte X aut ineunte XI saec. in Bulgaria scriptus. Usque ad annum 1860 in monasterio S. Georgii in Athone custoditus, nunc Petropoli servatur (Prolegom.) etc. — Zakouii Viuodoliskij. Podlinnyj tekstii su russkiem perevodom kritičeskirni zamečanijami. Trud I. V. Jagiča. SPb. 1880. 8. V. 152. Specimina linguae palaeoslovenicae. Obrazcy jazyka cerkovnoslavjanskago po drevnejšimu parajatuikaniu glagoličeskoj i kirillovskoj pisiraennosti. Sostavilu I. V. Jagič. SPb. 1882. 8. 147. QuattuorevangeliorumversionispalaeoslovenicaecodexMarianus glago! i ticus. Characteribus cyrillicis transcriptum edidit V. Jagič. Berolini 1883. 4. XXX. G07. Pamjatnikii glagoličeskoj pisiinennosti. Marijinskoe četveroevangclie sti pri- mečanijarni i priloženijami. Trudu I. V. Jagica. CPb. — Vvedenie rusko (VII—XX) in latinsko (XX—XXX) pripoveduje osodo, ktero je imel sporaenik, kako je prišel v roke Grigoroviču, in po sinrti njegovi Jagiču, in ga je ta spravil na svetlobo v tako izvrstni obliki. Spomenik se je hranil na gori Atbonski v samostanu device Marije Bogorodice, in potcm dal sem nm jaz naslov. Pisan je mej Srbi ali Hrvati tostran Donave, koncem X. veka ali vsaj ne mnogo pozneje. Znamenita so priloženija — additamenta duo: alterum, lingua rossica scriptum, de orthographia sive palaeographia nostri codicis aliisque rebus grarnmaticis, nec non de universa palaeoslovenicae evangeliorum versionis natura, praecijiue codicutn glagoliticorura, tractat (str. 415—476); alterum indicem verborum (slovoukazateli) locupletissimum praebet (str. 477—607). četyre kritiko-paieografičeskija staty. Priloženie ku otčetu o prisuždenii Lomonosovskoj premii za 1883 godii. I. V. Jagiča. CPb. 1884. 8. — I. Obozrenie glavnejšihii sočinenij russkibu, otnosjaščihsja kii grečeskoj paleografii. Dejatelinosti o. Anjfilobija po etnj časti . . — II. Izdanie drevneslavjanskoj psaltyri o. Amfilohija . . — III. Izdanie četveroevangelija 1144 goda o. Amfilohija . . — IV. Mnenie o. Amfilohija o glagolice . . — Ku voprosu o slavjanskoj azbuke, statja prof. V. Millera . . Snčinenie prof. Geitlera o slavjanskihu pisimenahu. (Die albanes. u. slav. Schriften etc). Su tremja litograf. tablicami. Briefwechsel zwiscben Dobrowsky und Kopitar(1808—1828). Herausgegeben von Ord. Akad. V. Jagič. Mit einem Portrait u. zwei litograph. Beilagen. Berlin. Weidmann. 1885. 8. CVII. 1—748. Vorrede III—VI. Vvedenie vu perepisku Dobrovskago su Kopitaromu (Einleitung in die Correspondenz Dobrowsky's mit K^pitar). S. VII—CVII. Chronologisches Verzeichniss der Briefe. Irn Anbange andere Bnefe (an Fesl, Linde, Koppen, Kalajdovič etc). Namenregister. \Vort-Sachregister. Druckfehler. — Teh pisem je nekaj Miklošič, nekaj Patera itd. poklonil Jagiču, in ta jih je jel priobčevati v Archivu (IV—VII). Ker so pa jako zanimljiva, jih je posvetil ndera Andenken zweier grossen Manner auf deni Gebiete unserer Wissenschaft" v posebni knjigi, ktera se bode nadaljevala: Istočniki dlja istorii slavjanskoj filologii. Tomu I. Irap. akad. nauk. Sanktpeterburgti 1885. In prav tako, kajti istina je, kar piše Jagič: sDobiowsky u. Kopitar gehorten durcli lhre wissenschafdiche Thatigkeit nicht bloss einem slavischen Volksstamiue, sondern deru gesammten Slaventhume an". Archiv fiir slaviscbe Philologie unter Mitwiikung von A. Leskien u. W. Nehring herausgegeben von V. Jagič. Berlin. Weidmann. I. B. 1876. — Archiv XI. B. 1888 (unter Mitwirkung von Biilckner, Gebauer, Jireček, Leskien, Miklosich, Nehring, Novakovič, Wesselofsky). — To je zbornik, dična knjiga, na katero je lehko ponosen ves slovanski svet. — Kar je Dobrovskj' nameraval s svojim Slavinom (1806—8) pa s Slovanko (1814 — 15). kar je vzbujal Jordan po ,,Jahrbiicher ftir slawische Literatur, Kunst u. Wissenschaft" (1843—48), kar je snoval Miklošič po ,,Slavische Bibliotbek" (I. 1851. II. 1858): to je sprožil sedaj jako vspešno Jagič po nArchiv fiir slav. Philologie", kajti posrečilo se mu je, da nkao glavni urednik okuplja oko sebe sveslavenske učenjake". — Izvrstoerau časniku svojemu je on sam vedno najmarljivejši in najizbornejši sotrudnik, in v njegovih predalih je od I. do pričujočega XI. tečaja priobčil brezbrojno učenih razprav in razpravic pa znanstvenih ocen ali kritik. Tukaj ocenjuje Jagič znaastvene razprave in učene knjige, kar jih prihaja na dan po vsem ogromnem svetu slovanskem. V vseh svojih spisih in poročilih kaže se pravi vzornik znanstvene kritike po geslu: Suaviter in niodo, fortiter in re. Opis njegovega znanstvenega delovanja je priobčil BSlovinac" 1880 god. III. br. 10 u Dubrovniku, in nZvon" 1886 1. VI. št. 5 — 6, kjer so dokaj točno navedeni Jagičevi učeni spisi, ki se nahajajo v Književniku, Radu, Starinah i v Archivu etc. — Sicer pravi L. Zore v Slovincu o Jagiču učcnjaku i narodnjaku, da je „011 srčani rodoljub, pak zato svrgnut s profesorske stolice u Zagrebu. On ljubi srdačno svoju užu hrvatsku domovinu . . . Njemu su Srbi isto što i Hrvati, jer kad su i zajedno slabi su, a kamo li kad su razlučeni; tad su pak prava ništica. Jedan im je pravi jezik, ako su i dijalektom razdijeljeni i imenom . . I sječajuč se onoga koji je bio Vatroslavu učitelj i kažiput tolikoj slavi, velf: Ovaj — Miklošič — zaisto da nije ništa po Slavene zaslužio, nego samo Jagiča odnjihao, mogao bi bez hvastanja s Oracijem uskliknuti : Non omnis moriar". — BZvon" pak o silni učenosti i neumorni plodovitosti konečno omenja, da je Jagič poleg tega še izvrsten akademični učitelj, katerega so doslej obožavali dijaki še povsod, kjer je živel, v prijateljskem razgovoru ljubezniv in duhovit mož, poseben prijatelj nam Slovencem, katerih se rad spominja, kjer nanese prilika, ter vrl Hrvat, kateremu je bilo življenje tudi na Ruskem v domači obitelji specifično hrvaško. Uverjeni snao, da, kakor je bil slavni Miklošič dika dunajskega našega vseučilišča, tako bode tudi živahni Jagič ponos almae matris Vindobonensis 1 Dr. Ivan Anton Scopoli. V spomin stoletnice njegove smrti. Spisal Fran Kocbek. (Dalje.) Leta 1772. je izišla nFlora carniolica" na Dunaji drugokiat v dveh zvezkih. Posvetil jo je svojemu prijatelju Albertu pl. Haller, švicarskenm pesniku in prirodoslovcu. Druga izdaja je mnogo bogatejša od prve, ker je Scopoli mej tem preiskal še druge kraje Kranjske in Primorskega ter se oziral tudi na planinsko cvetano. Sedaj poznal je skoraj vse dele Carniolije, samo Dolenjskega se je ogibal, ker so tam strahovale roparske Čete. To knjigo je izdal — rekli bi — kot v slovo in zajedno v završetek svoje botanične delavnosti v Kranjski. V drugem natisu BFlore carniolica" je Scopoli opisal 1251 javnocvetek in 384 tajnocvetek. Kritično sestavljena sinonimika sega do Banhin-a. Razporedba rastlin ni več po prirodni nego po Linnejevi sexualni sistemi. V to se je odločil Scopoli iz sledečih razlogov: 1. Radi silnih skokov, katere mora napraviti florist pri prirodnem uvrstenji. 2. Pojedina vrst zastopa časi celo pleme. 3. Vsi herbari bili so po Linneju uvrsteni. 4. Ni fioristova naloga, da postavlja nove vrsti, nego samo, da rastline temeljito opiše in dobro določene v dotično pleme spravi. — Tii pač vidimo, kakega pomena je bila Linnejeva razporedba rastlin. Po njegovem potu sledili so še dolgo privrženci Linnejeve šole, h kateri nam je prištevati tudi Scopolija. Druga izdaja nFlore carniolica" sodrževala je pa 97 javnocvetek in 44 tajnocvetek (excl. fungi), katerih niti sam Linne ni poznal. Mislimo si torej lehko, kako velikansko pozornost je vzbudilo mej učenim svetom napominano delo. Res je sicer, da se nekaj vrsti pvi tenieljitejšem pretresovanji ni obdržalo, vender večina jih je ostala. Nekatere rastline prenesle so se v druga plemena, pod druge avtore. — V tej izdaji oziral se je Scopoli povsod na Tournefortova plemena. Medicinske zapiske je izpustil, na 64. medenih podobah vpodobil pa je precej dobro nove vrsti. Od dobro znanih in razširjenih rastlin, ki še sedaj nosijo Scopolijevo avtoriteto, omenimo naj sledeče: Glancium luteura, Arabis hirsuta, arenosa, Draba ciliata, Sitymbrium offici nale, Cakile maritima, Evonjmus latifolius, verrucosus, Genista sylvestris, Cytisus prostratus, purpurens, Vici a grandiflora, Spiraea ulmifolia, Alcherailla arvensis, Callitriche stagnalis, Siler trilobum, Myrrhis odorata, Sedum roseum, Galium Cruciata, vernum, Senecio lanatus, Cirsium carniolicuin, Erysithales spinosissimum, oleraceum, lanceolatuui, eriophorum, palustre, arvense, Centaurea Karschtiana, Campanula caespitosa, Gentiana pannonica, P o d i c u laris acanlis, Car pinus duinensis, Ostrya ca rpi nifolia, Sal ix glabra, Pinus Mughus, Asphodelus liburnicus, Carex glauca, niaxima, alba, pilosa, ferruginea, Agrostis alpina, Poa dura itd. Scopolijeva BFiora" je klasično delo iz Linnejeve dobe, katero so floristi tedaj in tudi še dandanes prebirali in rabili. Da-si je uže nad sto let minilo, kar je izišla, vender je še jedino zanesljivo delo, ki nas seznani s kranjsko vegetacijo in njenimi razmerami. S tetn pa ni rečeno, da u-streza tudi današnjemu stanju znanosti. Pretečeno stoletjo je zelo vplivalo na razvoj botanike. Zato bi bilo nujno potrebno, da bi se kranjska cvetana vnovič predelala. Seve bi se morala nekatera plemena n. pr. Hieracium, Mentha, Rosa, Rubus itd. popolnoma predelati. Istega leta kakor druga izdaja ,,Flore" izišlo je tudi delo BDissertationes ad historiam naturalem pertinentes", ki sodržuje za botanično vedo jako zanimivo in važno razpravo BPlantae subterraneae". Scopoli je tu, splob prvi, opozoril na podzemske rastline, nahajajoče se v rudniku Idrijskem in v raznih rudnikih ogerskih, kakor: Ščavnica, Špani dolina in Kraljevec. Tii je opisal 75 rastlinskih tvorov. Podobe so sicer nekoliko surove, vender po prirodi posnete, tako da se dotične oblike lehko najdejo in spoznajo. Scopoli je imenoval le rudniška okna in rovi, ne pa rudokopov. Iz Antonijevega rova in Terezinega rudniškega okna je opisanih 15 tvorov, vse drugo je iz Ogerske. Dvajset let kasneje lotil se je istega dela A 1 e k s a n d e r p 1. H u m b o 1 d t ter je posledke svojih studij objavil v sloveči knjigi BFlora Fribergensis". Leta 1811. izdal je pa v Norimbergu Hoffmann svoje krasno delo BVegetabilia in Hercynide Subterrancis collecta", ki ima 34 velikih strani (Imperial-Folio) ia 18 barvanih bakrenih tabel. (Dalje prih.)