Suzana Marjanic i Antonija Zaradija Kiš (ur.), Književna životinja. Kulturni bestijarij II. dio. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada i Institut za etnologiju i folkloristiku, 2012, 1144 stranica, ilustracije.
Drugi dio Kulturnog bestijarija pod naslovom Književna životinja pojavljuje se pet godina nakon prvog (Kuturni bestijarij, ur. S. Marjanic i A. Zaradija Kiš, Zagreb 2007) i nastavlja posao utemeljivanja kulturne animalistike (odnosno kulturne zoologi-je) u hrvatskoj humanistici, ovaj put s naglašenijim književnim usmjerenjem. Ovdje po-duzet utemeljiteljski posao može se pozvati tek na nekoliko prethodnika - najavljivača animalističkih tema u hrvatskoj antropologiji, teoriji i književnoj kritici, u prvom redu na Nikolu Viskovica i njegovu knjigu Životinja i čovjek iz 1996, te njegov zbornik (zajedno s Nenadom Cambijem) Kulturna animalistika iz 1998. Književnopovijesni prilog animalistici dala je 2009. godine Zlata Šundalic svojom knjigom o životinjama u Držica, a 2010. Ana Horvat objavila je hrvatsku antologiju pjesama posvečenih životinjama od 15. stolječa do suvremenosti. Uz to, animalističke su teme bliske medijevalistima koji se bave bestijarijima, a nešto su češče i u tumača dječje književnosti. U predradnje bi valjalo ubrojiti i rafinirani ljubiteljski rad na mačkologiji Gige Gračan. S obzirom na sve to, i na dinamično stanje discipline na internacionalnom planu, koja okuplja animalistiku i njoj srodne grane (književnu ekologiju, zelene kulturalne studije, ekokritiku itd), pravi je trenutak za otvaranje novog znanstvenog polja i u nas, za definiranje njegovog mjesta medu znanstvenim disciplinama, utvrdivanje metodologija i ustanovljavanje terminologije. Ova knjiga čini sve to, ali vodeči se pri tome načelom disciplinarne (bio/zoo) raznolikosti, odnosno dopuštajuči autorima iz raznih područja da temi daju svoj prilog, metodu i termine, te s pravom očekujuci da čitatelj u toj raznolikosti nazre zajedničke provodne niti. Te niti - tematske, teorijske, metodološke, etičke - bez sumnje če obilježi-ti sve radove koji nakon ovog zbornika budu napisani u području animalistike.
Prema uvodnoj riječi urednica, zbornik se smješta u trag zapadne animalistike koja se formirala od sedamdesetih u okviru pokreta za oslobodenje životinja (Peter Singer, Oslobodenje životinja, 1975), te kasnijih pokreta za istraživanje prirode u folkloru, antrozoologije te teorije prava životinja. Moglo bi se reči da je zapadno polje animalisti-ke podvojeno izmedu akademskog i aktivističkog pristupa. Akademski pristup obično se opisuje kao apolitičan, apstraktan, teoretski, interdisciplinaran, ali nezainteresiran za političku ekonomiju; on je dio "akademskog kapitalizma", a u životinji, kako mu pred-bacuju njegovi kritičari, često vidi tek povod da se napiše znanstveni članak. S druge strane, aktivistički pristup proizveo je "kritičku animalistiku" (ICAS, Institute for Critical Animal Studies) koja se bori za prava životinja, pri čemu joj je ključna stavka poli-tička ekonomija (kako uočavaju S.Marjanič i A.Zaradija Kiš, ta kritička animalistika po pristupu je srodna Frankfurtskoj školi - ujedinjuje društvenu teoriju, politiku i kritiku kapitalizma, i stvara revolucionarni projekt transformacije društva). Sličnost s feminizmom ovdje nije slučajna: i na području feminizma postoji stanovit rivalitet akademskog i aktivističkog pola koji suraduju, pretječu se (nove teme i problemi ponekad dolaze iz prakse u teoriju, ponekad obrnuto), sukobljavaju, medusobno katkad plodno a katkad razorno kritiziraju. No vjerojatno zbog ekonomije manjih intelektualnih sredina, ni hrvatski feminizam, a kako se čini ni nova hrvatska animalistika, ne dopuštaju sebi luksuz rasipanja snaga (več i zbog toga što nemaju stabilni institucionalni smještaj), več radije
ulažu u medusobno preplitanje. Ova je knjiga tako smještena na presjecištu tradicionalne akademske i kritičke animalistike; ona nastupa ujedno znanstveno i angažirano. Moralna i pravna pitanja oko ljudskih i neljudskih životinja provodna su nit brojnih od okupljenih članaka; osobna angažiranost autora često nalazi svoje mjesto u tekstovima (pa ponekad strogo filološki radovi kao npr. onaj Antonije Zaradije Kiš o glagoljskim egzemplima, završavaju apelom za spas neke ugrožene životinjske vrste, u ovom slučaju žaba), a sveukupna oprema ovog djela, s čudesnim ilustracijama (iz srednjovjekovnih bestijarija), fotografijama vlastitih ljubimaca, kroz tekst porazbacanim zoofilskim i pa-cifističkim izrekama različitih autora, te duhovitim pojedinostima (članci, na primjer, nemaju "ključne riječi" nego "ključne životinje"), upucuje na autorski/urednički rukopis koji se ne skriva iza znanstvene objektivnosti nego se za svoju temu otvoreno i srčano zalaže.
Golemi broj od 48 priloga (zbornik ima čak 1144 stranice) urednice su prema disciplinarnim, žanrovskim i kronološkim kriterijima rasporedile u 8 cjelina. Prva je skupina radova koji animalističkim temama pristupaju iz vidika etnologije (I. Mitske i etno književne životinje), slijede književnoanimalističke teme složene po povijesno-poetičkim razdobljima (II. Književno srednjovjekovlje i humanizam životinja, III. Književna renesansa, manirističke i barokne životinje, IV. Suvremena književna životinja), zatim animalistika u književnim žanrovima (V. Književno-fantastična životinja, VI. Dječji književni zoo), filozofski blok (VII. Filozofsko-književna životinja) te raznolika posljednja skupina koja okuplja književnoteorijske, mitološke, arhetipskokritičke ali i esejističke, te jedan književni tekst (VIII. Život životinja kroz književnost). Autori su internacionalni, njihove animalističke teme smještene globalno (od staroslavenskih tek-stova do suvremenog ruskog pisca Pelevina, od Shakespearea do Grassa), no naravno, s obzirom da je cilj zbornika utvrdivanje animalistike u domačem prostoru, prevladavaju regionalne teme.
Tako medu etnološkim prilozima u prvom dijelu nalazimo istraživanja životinj-skih motiva u slovenskom (Monika Kropej, Mirjam Mencej), južnoslavenskom odno-sno štokavskom/desetaračkom (Mirjana Detelič, Pieter Plas), medimurskom (Lidija Ba-juk), staroslavenskom (Konstantin Rahno) i litavskom (Mirjana Bračko) folkloru, a tri nas rada odvode daleko na istok i zapad: u indološke (Krešimir Krnic), sino-korejske (Snježana Zorič) i meksičke (Zeb Tortorici) teme. Istraživači su zainteresirani za bašti-nu i suvremenost folklora, i to u njegovim jezičnim i vizualnim manifestacijama, te u okviru visoke i pučke kulture (Kropej analizira motiv lisice u usmenoj književnosti, na pčelinjim košnicama i u sakralnoj umjetnosti); za ritualne aspekte i mitska vjerovanja vezana uz životinje (Rahno prati demijurške moči lončara koji su izradivali glinene životinje), za način na koji se u folkloru opisuje granica ljudskog i neljudskog, sa svim ideološkim i seksualnim konotacijama koje ona sa sobom može ponijeti (osobito u kolonijalnom kontekstu, o čemu piše Tortorici).
Medijevalistički dio zbornika kreče se medu Biblijom (Marie-Genevieve Grossel), slavenskim misalima (Adelina Anguševa i Margaret Dimitrova), glagoljskim tekstovima (Antonija Zaradija Kiš) i zbirkama recepata zvanim "ljekaruše" (Marija-Ana Dürrigl i Stella Fatovič-Ferenčič), te Danteom (Snježana Husič). Čini se da su životinje u srednjem vijeku manje znak naklonosti prema prirodi a više potrebe za figurama moralnih i teoloških pojmova, pa tako primjere empirijskih životinja nadmašuju njihovi fanta-stično-simbolički oblici. Pri tome ptice prednjače po raznolikosti atributa (estetskih,
Suzana Marjanic i Antonija Zaradija Kiš (ur.), Književna životinja.
duhovnih, ljudskih i božanskih; mistike pjeva te simbola gnijezda i leta), a jednorog po misterioznosti (Anna Loba), koja se pokazuje pri njegovu susretu sa ženom; taj evi-dentno senzualni i erotični susret u srednjovjekovnom je traktatu o čudoredu udanih žena pretvoren u simbol duhovne dimenzije braka. Što se pak tiče nasljeda srednjovje-kovne grade o apokaliptičnim životinjama u suvremenoj književnosti, njihov izvorni simbolizam iskorišten je u hrvatskoj fantastičnoj prozi, postajuči znakom nesvjesnog i tabuiziranog (Kornelija Kuvač-Levačič). Za razliku od fantasyja, suvremena znanstvena fantastika svoja čudovišna biča gradi postupkom očudavanja, te ih koristi za pokreta-nje etičkih pitanja o čovječnosti i nasilju (Dejan Ajdačič). No da žanr nije objektivna nego kulturološki uvjetovana kategorija, i da isto djelo može biti različito definirano u različitim društvenim okolnostima (mit, na primjer, može postati bajka, a priča o upozorenju može se pretvoriti u priču o životinjama), dokazuje Marijana Hameršak: na dječjim se književnim žanrovima dobro vidi kako njihova taksonomija i recepcija ovise o filozofskim, psihološkim i sociološkim, u svakom slučaju povijesno promjenjivim, predodžbama o djetinjstvu.
Od rajske ptice do crva, od konja do magarca - životinje u renesansi i baroku temeljito su reinterpretirano nasljede srednjovjekovnih bestijarija, u kojem se alegorijska značenja sudaraju sa svakodnevnim, visoko s niskim. Magarac je tako česti povod za humoristične učinke u renesansnim tekstovima (Dunja Fališevac), a u motivu konja može se pratiti pad iz viteškog modusa na Rosinantea (Lovro Škopljanac). Neposredan odnos sa životinjom, empatija i angažman za neljudsko biče neočekivanom ljepotom zatječu nas u Maruličevoj tužaljci za ubijenim psom koju je 1995. u Glasgowu pronašao Darko Novakovič (citirano u radu Dunje Fališevac), a čitanje u ključu zooetike i kritič-kog animalizma može nam otkriti i da je sam Shakespeare razmišljao o životinjama, a ne samo o životinjskim osobinama ljudi. Usto, njegovo razotkrivanje zvjerskog nasilja u ljudi skriva misli o antropologiji mržnje prema koloniziranima u imperijalističkom svijetu (Suzana Marjanič).
Pitanje nasilja prema onima koji su isključeni iz ljudskog društva postaje još pri-sutnijim u bloku posvečenom suvremenoj književnosti, a središnje je u filozofskom dijelu zbornika. Ako se priroda shvati kao totalno drugo, Lacanovo Realno što izmiče simbolizacijskim procesima - a odnos pisca i životinje nužno ide preko riječi - onda se taj odnos ne mora postaviti u ključu empatije i prepoznavanja, nego takoder u smislu krajnje čovjekove samoče i prihvačanja razlike kao takve, razlike koja traži da "svatko ostane na svom mjestu" (Branislav Oblučar). Tema iznevjerujučeg govora koja se ovdje pojavljuje kao neostvareni medij izmedu pisca i životinje, u članku Vladimira Bitija pre-rasta u urgentno etičko pitanje odnosa prema ljudima odbačenim iz ljudske zajednice - žrtvama holokausta. Biti polazi od širenja semantičkog polja holokausta na čovjekov odnos prema životinjama (Charles Patterson, Vječna Treblinka, 2002). Kako to spomi-nje i Predrag Krstič u članku o fenomenologiji psa u zapadnoj filozofiji, osobina je modernizma - odnosno drugo lice njegove dijalektike - to da se lišio humanosti. Bitijeva refleksija o biopolitici moči i tretiranju ljudskog života kao gole supstance (Agamben, nuda vita) prati na etičkim osnovama utemeljenu kritiku teze o golom životu kao onom koji se ne može reprezentirati (Cathy Caruth, Hayden White). Ta teza naime u sebi krije opasnost da se dogadaju oduzme tvarnost, da ga se sublimira, a uz to ona sa sobom nosi i nerješivo pitanje o tome tko od preživjelih onda ima pravo govoriti u ime žrtava kojima je oduzeta mogučnost svjedočenja i koje su svedene na životinje. Stoga je rizik
širenja metafore holokausta ujedno etički i politički, a mučenje životinja pokazuje se, zaključuje Biti tumačeči Coetzeea, kao dio složenog spleta ideoloških, etičkih i politič-kih pozicija koje se ne mogu riješiti generalizacijom u primjeni pojma holokausta.
Posljednja skupina radova vrača se književnim i mitološkim temama, pretpostav-ljajuči ponekad da je književnost u svom prikazivanju životinja učinkovitija i emotivnija od filozofije, ali ipak ne napuštajuči prethodno otvorena etička pitanja čovjekova odnosa prema životinji, kao i ljudskog nasilja koje zovemo zvjerskim (Marjetka Golež Kaučič
0	slovenskoj usmenoj i suvremenoj poeziji). Množina pristupa tu se obogačuje računal-nim stilističkim analizama (Davor Piskač); otkrivaju se neki zaboravljeni tekstovi poput operete Pas Fidelio Bore Pavloviča (Branimir Donat); prate se čudovišne metamorfoze magarca sve do suvremene književnosti (Miranda Levanat-Peričič), a medu ostalim radovima čitatelja provocira i zoofilski književni prilog Nenada Viskoviča. Zbornik se dakle zaključuje ovim zoolikim i šarolikim repom (a rep imaju i gotovo svi tekstovi, u vidu jasne zaključne code, što uvelike pridonosi njihovoj uskladenosti i preglednosti), koji još jednom potvrduje kako je umiječe urednica bilo ponajprije u tome da, poštujuči
1	znanstvenu i biološku raznolikost, budučim istraživanjima pruže privlačan i siguran vodič u teorijski i kritički, analitički i angažirani svijet kulturne animalistike.
Natka Badurina