Revus Journal for Constitutional Theory and Philosophy of Law / Revija za ustavno teorijo in filozofijo prava  16 | 2011 Pravo, morala in vladavina zakona Izveštaj o sudskoj praksi italijanskog Ustavnog suda Januar 2010. – decembar 2010. Report on the Italian Constitutional Court's Case Law: January 2010 – December 2010 Pietro Faraguna Translator: Milan Bajić Electronic version URL: http://journals.openedition.org/revus/2162 DOI: 10.4000/revus.2162 ISSN: 1855-7112 Publisher Klub Revus Printed version Date of publication: 10 décembre 2011 Number of pages: 115-126 ISSN: 1581-7652 Electronic reference Pietro Faraguna, « Izveštaj o sudskoj praksi italijanskog Ustavnog suda », Revus [Online], 16 | 2011, Online since 10 December 2013, connection on 15 September 2020. URL : http:// journals.openedition.org/revus/2162 All rights reserved 115 revija za evropsko ustavnost (2011) 16 www.revus.eu revus (2011) 16, 115–125 podnete od strane jedne od grana državne vlasti protivu druge. U toku iste godine, od 376 objavljenih odlu- ka, 210 su bile presude, a 166 – rešenja. Sud izri- če presudu kada je odluka doneta u odnosu na ustavno pitanje. Kada je pitanje neprihvatljivo – u najviše slučajeva iz proceduralnih razloga – Sud izriče rešenje. Što se tiče vremena odlučivanja, najznačaj- niji podatak čini vreme koje protekne između dana objavljivanja uvodnog akta i dana rasprave o predmetu na ročištu. Prosečno vreme u toku 2010. godine bilo je 205 dana u slučajevima in- direktnih žalbi i 269 dana u slučajevima po direk- tnoj žalbi2. Prosečan vremenski razmak između iznošenja i obrade predmeta konstatno je u opadanju. Da bi se ovaj trend potvrdio, nema po- 2 Servizio Studi della Corte Costituzionale, Relazio- ne Sulla Giurisprudenza Costituzionale del 2010, http://www.cortecostituzionale.it (1 June 2010) (Istraživačka služba Ustavnog suda, Odnosi u vezi sa ustavnosudskom praksom iz 2010. godine (1. juna 2011.), prim. prev.) Pjetro Faraguna Izveštaj o sudskoj praksi italijanskog Ustavnog suda Januar 2010. – decembar 2010. Tokom 2010. godine, italijanski Ustavni sud potvrdio je većinu svojih poslednjih trendova u juri- sprudenciji. U pojedinim slučajevima, Sud se bavio potpuno novim pitanjima (kao što su istopol- ni brakovi i afirmativne akcije u izbornom pravu), ali njegove najznačajnije izreke ne odlikuju se neočekivanim presuđenjima. Sud se učestalo bavio oblašću usaglašenosti imigracionih zakona sa ustavom sa različitih aspekata: ne samo sa aspekta zaštite građanskih prava, nego takođe i iz ugla podele nadležnosti između države i regiona. Na ovom poslednjem planu, uloga Suda bila je naročito vredna pažnje. Ključne reči: afirmativne akcije u izbornim zakonima, istopolni brakovi, Evropsko pravo, pravo Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), ilegalna imigracija. Uzimajući 2010. godinu za osnov ovog izve- štaja, italijanski Ustavni sud bavio se sa 3761 pi- tanja ustavnosti zakona, podnetih u vidu indirek- tnih ili direktnih žalbi. Indirektna žalba (211 pred- meta u 2010. godini) pojavljuje se kada sumnja u ustavnost zakonodavne odredbe u toku primene te odredbe podstakne sudiju drugog suda da po- krene pitanje ustavnosti pred Ustavnim sudom. U 141 predmetu Sudu podnete su direktne žalbe: od strane regiona (autonomnih pokraji- na), sporeći ustavnost nacionalnih zakona; ili od strane države, u kojima se osporava ustavnost regionalnih zakona. Nadalje, u 12 predmeta Sud je pozvan da odluči u sporovima oko podele vla- sti, pokrenutim od strane regiona ili autonomnih pokrajina protiv države ili obratno. Najzad, u 11 predmeta su predstavke u vezi sa podelom vlasti 1 Ukupna cifra je u skladu sa poslednjim trendovima: u 2009. Sud se bavio sa 342 pitanja (najniži broj u proteklih 20 godina), u 2008. sa 449. Najaktivnija godina Suda u poslednjih 20 godina bila je 2000. – sa 592 pitanja izneta pred Sud. Statistika je iz- vučena iz godišnjih izveštaja istraživačke službe Ustavnog suda. 116 revija za evropsko ustavnost TUJA USTAVNOPRAVNA KRONIKA. ITALIJA (2011) 16 www.revus.eu trebe ići unatrag do epohe “sudskih zaostanaka” Ustavnog suda: sredinom ’80-ih godina vremen- ski razmak između iznošenja predmeta i odluke o ustavnom pitanju mogao je biti nekoliko godina. U poslednje tri godine brzina reakcije Suda bila je tek malo sporija nego što je današnja: kao što je pomenuto gore – u 2010. godini - barem u od- nosu na pitanja prezentovana kroz direktne žalbe - prosečno vreme bilo je 205 dana. U 2009. godini ono je iznosilo 228 dana, a tokom prethodnih go- dina – redom: 259, 277 i 319 (2008., 2007. i 2006.). Što se tiče odluka donetih po direktnim žal- bama, vreme obrade predmeta od strane Suda ne prati takvu, konstantno opadajuću tenden- ciju: u toku 2009. godine, Sud se bavio vrednim pomena kvantumom presuda po pitanjima izne- tim kroz direktne žalbe, značajno iznad proseka iz prethodnih godina. U okviru toga, pokazuje se da je prosečno vreme između iznošenja i obrade slu- čaja tokom 2010. godine (269 dana) u skladu sa prosekom iz poslednjih pet godina, ako se 2009. godina ne uzme u obzir. U svetlu ove opšte statistike koja se odnosi na jurisprudenciju u 2010. godini, moguće je započeti suštinsku analizu sudske prakse italijan- skog Ustavnog suda tokom iste ove godine. Iz- vesti celokupnu hroniku razvoja ustavnosudske prakse u 2010. godini, prevazilazi predmet ovog izveštaja. U cilju da damo presek toga razvoja, izvestićemo o najznačajnijim odlukama Ustav- nog suda, prateći hronološki red, a ako je nužno i uz kombinovanje presuda koje je doneo Sud u istoj materiji. Pošto se značajan segment razvo- ja ustavnosudske prakse nalazi u jurisprudenciji izgrađenoj o imigracionim zakonima, poseban odeljak (§ 2) biće posvećen ovoj materiji. 1 NAJISTAKNUTIJI DELOVI USTAVNOSUDSKE PRAKSE 1.1 Rodna ravnopravnost na regionalnim izborima 14.01.2010. Ustavni sud je odbio zahtev za preispitivanje izbornog zakona regionalnog veća Kampanje pokrenut u obliku direktne žalbe od strane Vlade3. Osporeni zakon bio je u italijan- 3 Ustavni sud Italije, presuda br. 4. od 14. januara 2010 (Corte cost., sent. 14 gennaio 2010, n. 4). skom ustavnosudskom iskustvu prvi slučaj regi- onalnog izbornog zakonodavstva koje na odgo- varajući način promoviše rodnu ravnopravnost.4 Čl. 4., stav 8., regionalnog zakona Kampanje (Campania) br. 4/2009 dao je svakom biraču mo- gućnost da izrazi jedan ili dva izbora: izražavanje dvaju izbora bilo je jedino važeće u slučaju da su dva izbora bila načinjena u korist kandidata (sa jedne iste liste) različitih polova. U slučaju da su oba izbora bila izvršena u korist kandidata istog pola, drugi izbor bio bi smatran nevažećim. Vlada je osporila ustavnost regionalnog za- kona, sporeći da bi izborni sistem na jednoj strani suzbijao slobodu glasa (zajamčenu u čl. 48. Usta- va), a na drugoj strani bi primenio nerazummu nejednakost između kandidata različitog pola. Ustavni sud odbacio* je pitanje koje se takođe odnosilo na nedavno izmenjen ustav- ni okvir: čl. 51. Ustava5 zapravo kaže da “svaki građanin bilo kog pola ima pravo da se kandi- 4 Drugi regionalni zakoni, već preispitivani pred Ustavnim sudom, samo su potvrdili prisustvo kandidata različitih polova na izbornim listama. To je bio slučaj sa regionalnim izbornim zakonom u Vale d’Aosta (Valle d'Aosta) br. 3/1999 (n. 3/1999), u verziji nakon izmena i dopuna iz 2007., kojim se predviđa da svaki pol treba da bude zastupljen na svakoj listi sa najmanje 20 % od ukupnog broja. Opšti okviri regionalnih zakona u materiji rodne ravnopravnosti prikazani su od strane Aleksandre Konkaro i Marsilije D’Amiko (Alessandra Concaro, Marsilia D'Amico, Donne e istituzioni politiche. Ana- lisi critica e materiali di approfondimento, Torino, Gappichelli, 2006; Giuditta Brunelli, Donne e politi- ca, Bologna, Il Mulino, 2006). (Dame i političke in- stitucije. Kritički osvrt i materijali za dublju raspravu, prim. prev.) * U engleskom originalu ovde i uvek u daljem tekstu stoji „reject“. Ipak, mora se napomenuti sledeće u pogledu tipova odlučivanja italijanskog Ustavnog suda: odbacivanje pitanja (rejection of the questi- on), podrazumeva u Italiji zalaženje u meritum (enter into the merits; to nije dakle odbacivanje u klasičnom formalnopravnom smislu) postavljenog pitanja. Suprotno, sud bi, bez zalaženja u meritum u odlučivanju, oglasio pitanje neprihvatljivim iz formalnih razloga (declares inadmissibility, bcs. of formal reasons), ili zbog prima faciae odsustva rele- vantnosti (inadmissibility – lack of relevance) (prim. prev. uz konsultaciju sa Andrea Scarillo, Associzati- one Italiani Giovani Avvocati). 5 Čl. 51. je unet u Ustav ustavnim zakonom br. 1/2003, od 30. maja 2003. (n. 1/2003, 30 maggio 2003). 117 revija za evropsko ustavnost Izveštaj o sudskoj praksi italijanskog Ustavnog suda (2011) 16 www.revus.eu duje na javnu funkciju pod jednakim uslovima, u skladu sa uslovima propisanim zakonom. U tom smislu, Republika će usvojiti posebne mere u ci- lju podsticanja jednakih mogućnosti muškaraca i žena”; nadalje, čl. 117. Ustava6 dodaje da “regi- onalni zakoni treba da otklone bilo koju smetnju punoj jednakosti muškaraca i žena u socijalnom, kulturnom i ekonomskom životu i podstiču jednak pristup muškaraca i žena izbornim javnim funkcijama”. Razmatrajući ovaj ustavni okvir, Sud je izre- kao dva krajnja ograničenja (ultimate limits) za izborne zakone, propisujući ustavni princip ro- dne ravnopravnosti. Prvo ograničenje je ustavna zabrana izbornih zakona koji suštinski modifikuju sastav izabrane skupštine. Drugo ograničenje je zabrana izbornih zakona koji daju bolje šanse za izbor kandidatu jednog pola nauštrb kandida- ta drugog pola. Pošto je regionalni zakon uveo “podsticajnu šansu”, što je savršeno rodno-sime- trično i budući da svaki birač ostaje slobodan i da izrazi samo jedan izbor, Sud smatra da ova ustav- na ograničenja nisu prekoračena. Jedan komentator stavlja značajan naglasak na odluke Suda7, između ostalog i zato što je u ranijoj presudi isti Sud izrekao stav da je regio- nalni izborni sistem, propisivanjem zakonodavne protivteže u rodnom predstavljanju, bio ne samo zakonit, nego čak i ustavno nametnut. Drugi komentator zapazio je da je rezonovanje Suda bilo, na neki način, slabo8. I zaista, argumentaci- ja Suda zasnovana je na promišljanju da sistem dvostrukog izbora ne suzbija slobodu prava gla- sa, zajamčenu u čl. 48. italijanskog Ustava. Uzi- majući u obzir da je drugi izbor važeći samo ako je u korist kandidata suprotnog pola u poređenju sa prvim izborom, to je primećeno i da sistem 6 Čl. 117. je unet ustavnim zakonom br. 3/2001, od 18. oktobra 2001. (n. 3/2001, 18 ottobre 2001). 7 Vidi Lorenza Carlassare, La legittimità della «prefe- renza di genere»: una nuova sconfitta della linea del Governo contro la parità, Giurisprudenza Costi- tuzionale (2010) 1, 81. (Lorenca Karlasare, Legitimi- tet “rodne preferencije”: novi poraz na putanji države protiv jednakosti, prim. prev.) 8 Vidi Marco Olivetti, La c.d. «preferenza di genere» al vaglio del sindacato di costituzionalità. Alcuni rilievi critici, Giurisprudenza costituzionale (2010) 1, 84. (Marko Oliveti, Tzv. “rodna preferencija”, o nadzo- ru u ocenjivanju jednakosti. Neke kritičke napomene, prim. prev.) uvodi oblik ograničenja slobode glasača. Nadalje, odluka suda kritikovana je i zato što nije uzela u obzir način na koji regionalni izborni sistem utiče na princip jednakosti glasova. Glas birača koji od- lučuje da profitira na prednostima sistema dvo- strukog izbora bi zapravo imao dvostruku težinu upoređen sa glasom birača koji odluči da ne isko- risti dvostruki izbor. I imajući u vidu da bi odluka birača da ne iskoristi dvostruki izbor mogla biti zasnovana na faktu da je on ili on sklon/sklona da daju svoj glas samo ženskom ili muškom kandi- datu, diskriminacija tada nije rodno zasnovana, nego je to pre diskriminacija između onog birača koji odluči da iskoristi sistem dvostrukog izbora i onoga koji to ne iskoristi. Ova razmatranja nisu bila smatrana za dovoljno značajna da bi podu- prla utvrđivanje neusklađenosti izbornog zakona regiona Kampanje sa Ustavom, ali ona ukazuju na to da je vrlo izgledno da će se o ovom pitanju razviti ustavna debata. 1.2 Pravo Evropske Unije i domaće pravo Ustavnosudska praksa o odnosima između evropskog prava i domaćeg pravnog sistema bla- go je napredovala tokom 2010. godine. U svojoj presudi br. 289, Ustavni sud konačno je izrekao da je evropsko pravo, prema odredbama članova 11. i 117. italijanskog Ustava, obavezujuće i hije- rarhijski nadređeno domaćim običnim zakonima. Po prvi put u čitavoj svojoj praksi, Ustavni sud ja- sno je definisao odnose između evropskog prava i domaćeg prava u hijerarhijskom smislu. Još od prvih koraka italijanskog Ustavnog suda u nje- govom “evropskom hodu”10, evropski i domaći pravni poredak bili su faktički koncipirani kao “iz temelja sasvim različiti”11. Dualistički pristup ostao je konstanta u “evropskoj” jurisprudenci- ji Ustavnog suda: u svojoj presudi br. 232/1975, Sud je još jednom izrekao da su ovi pravni sistemi “samostalni i različiti”, čak i ukoliko su koordini- sani. Kasnije, u svojoj presudi br. 170/1984 – kao 9 Ustavni sud Italije, presuda br. 28, od 28. januara 2010. (Corte cost., sent. 28 gennaio 2010, n. 28) 10 Ovaj uspeli izraz po prvi put je upotrebljen u itali- janskoj nauci od strane Paola Barilea (Paolo Barile, Il cammino comunitario della Corte, Giurisprudenza Costituzionale (1973), 2406.) (Paolo Barile, Komuni- tarni hod Suda, prim. prev.) 11 Ustavni sud, presuda od 27. decembra 1965., br. 98 (Corte cost., sent. 27 dicembre 1965, n. 98). 118 revija za evropsko ustavnost TUJA USTAVNOPRAVNA KRONIKA. ITALIJA (2011) 16 www.revus.eu najznačajnijoj skorašnjoj prekretnici, kojom je otvoren put neprimeni nacionalnog prava pro- tivnog pravu EU – Sud je iznova potvrdio da su pravni sistemi “različiti i međusobno samostalni, čak i ukoliko su koordinisani”. Ovaj dualistički pristup naišao je na značajne nedoumice u pravnoj nauci12, ali je bio razma- tran obično kao nerazlučivi deo prirode same sudske prakse Ustavnog suda13, više zasnovan na tradicionalnom, nego na svesnom uverenju. To je razlog zašto je priklanjanje Suda hijerarhij- skoj definiciji između nacionalnog i evropskog prava bilo dočekano sa dobrodošlicom (uz malu iznenađenost) od strane pravne nauke, u nada- nju da rezonovanje Suda nije bilo tek “nehajan potez perom”.14 Dalji korak u specifikaciji odnosa između evropskog i domaćeg pravnog poretka došao je presudom Suda o evropskom nalogu za hap- šenje (European Arrest Warrant)15. Pitanje je podneto Ustavnom sudu od strane Vrhovnog suda, problematizujući neusklađenost između evropske okvirne odluke i domaćeg prava, kojim se izvršava okvirna odluka. Spor je obuhvatio čl. 18. tačku r) domaćeg zakonodavstva: odredbu kojom se dozvoljava italijanskom sudiji da odbije primenu Evropskog naloga za hapšenje, a time i da ne preda osobu stranim pravosudnim vlasti- ma u slučaju kada nadležni drugostepeni sud od- luči da primeni sankciju u Italiji. Ova klauzula bila je pravno valjana samo u slučaju kada se evrop- ski nalog za hapšenje odnosio na italijanske dr- žavljane i ovo je ograničenje bilo tema podnetog ustavnosudskog pitanja. 12 Između ostalog, v. Livio Paladin, Le fonti del diritto italiano, Bologna, Il Mulino, 1996, 426. (Livio Pa- ladin, Izvori italijanskog prava, Bolonja, Il Mulino, 1996, 426, prim. prev.) 13 Vidi Federico Sorrentino, Le fonti del diritto italiano, Padova, Cedam, 2009, 154. (Federiko Sorentino, Iz- vori italijanskog prava, Padova, Cedam, 2009, 154, prim. prev.) 14 Alfonso Celotto, Venisti tandem! La Corte, final- mente, ammette che le norme comunitarie sono «cogenti e sovraordinate», Giurisprudenza Costi- tuzionale (2010) 1, 382 (Alfonso Ćeloto, Tandem je stigao! Sud konačno priznaje da su norme prava evropskih zajednica »imperativne i nadređene“, Ustavnosudska praksa, 2010, 1, 382, prim. prev.) 15 Ustavni sud Italije, presuda od 24. juna 2010., br. 227 (Corte cost., sent. 24 giugno 2010, n. 227). Ustavni sud je potvrdio domaće pravilo, kako zbog asimetrije između okvirne odluke i nacionalnih sprovedbenih propisa, tako i zbog diskriminatornog karaktera isključivanja dru- gih evropskih državljana koji legitimno borave u Italiji iz primene odbijanja klauzule o predaji. Sa prvog stanovišta, intervencija Ustavnog suda bila je utemeljena u činjenici da okvirna odluka propisuje mogućnost primene sankcije ne samo u zemlji državljanstva, već i u državi prebivali- šta, kao fakultativni osnov kojim se opravdava odbijanje predaje. Intervencija Ustavnog suda bila je nužna i usled odsustva direktnog dejstva okvirne odluke, što je ometalo običnog sudiju da izostavi primenu domaćeg zakonodavstva koje nije usklađeno sa okvirnom odlukom. Sa drugog stanovišta, Sud je presudio da je isključivanje rezidenata koji su evropski državljani, bilo diskri- minatorno na osnovu čl. 12. Ugovora o Evropskoj zajednici (danas čl. 18. Lisabonskog sporazuma). Odluka suda o evropskom nalogu za hapše- nje (European Arrest Warrant) vredna je pažnje takođe i zbog toga što se Sud bavio problemom mogućnosti preispitivanja krivičnopravnih nor- mi. Predmet indirektne žalbe nije zapravo bila odgovarajuća krivičnopravna norma, već tzv. “van-krivična” norma: ovo je vrsta normi koje ne propisuju direktno krivičnu sankciju, ali mogu da utiču na opis činjeničnih komponenata norme. Ako je “van-krivična” norma oglašena neustav- nom, jedno isto ponašanje – isprva smatrano za- konitim – može postati nezakonito. Prema (ustav- nom) principu ne-retroaktivnosti krivičnopravnih normi, bilo bi neustavno primeniti odluku Suda na sam onaj slučaj u kojem se ustavno pitanje po- stavilo. S jedne strane izgleda kao da se ovim krši svojstvo indirektnog pristupa Ustavnom sudu, prema kome samo ono ustavno pitanje koje je relevantno u pravosudnom predmetu, o kome se raspravlja u postupku koji teče pred sudom, sme biti podneto Ustavnom sudu. U svetlu toga, moguće je da oglašavanje neustavnosti “van-kri- vične” norme nema dejstvo na onaj pravosudni postupak, u kome je ustavno pitanje nastalo. Sa druge strane, ako bi uslov efektivnog značaja ustavnog pitanja u predmetnom pravosudnom postupku bio tako strogo interpretiran, bilo bi nemoguće preispitivati tzv. “van-krivične norme” posredstvom indirektne žalbe. Ishod striknog tu- mačenja smatra se neprihvatljivim pred Sudom, 119 revija za evropsko ustavnost Izveštaj o sudskoj praksi italijanskog Ustavnog suda (2011) 16 www.revus.eu na osnovu dvaju pravnih razloga: prvo, ostavlja- nje “slobodne zone” izvan ustavnosudske revizije je neprihvatljivo; drugo, oglašavanje neustavno- sti domaće “van-krivične” norme u konfliktu sa iz- vesnom EU direktivom bez neposrednog dejstva jedino je raspoloživo pravno sredstvo da bi se pravu EU omogućio primat. 1.3 Domaće pravo i EKLJP U svojoj sudskoj praksi tokom 2010. godine, Ustavni sud potvrdio je svoje skorašnje istorijsko overruling presuđenje, nastalo čuvenim “odluka- ma-blizancima”, 348-349/2007. U svojoj presudi br. 9316 Sud je domaću normu protivnu odred- bama EKLJP oglasio neustavnom: domaće zako- nodavstvo isključilo je pravo na javnu raspravu tokom postupka primene preventivnih mera prema osobama koje se smatraju opasnima po javnu sigurnost i moral. Odredbu se smatralo ne- usklađenom sa članom 6. EKLJP. Sud se pozvao na proceduralnu koncepciju, elaboriranu u svojoj skorašnjoj praksi. Pre svega, Sud je potvrdio da pravo EKLJP može biti izvor neustavnosti domaće norme, kroz interpoziciju člana 117. italijanskog Ustava17. Drugo, italijan- ski Ustavni sud potvrdio je svoju nenadležnost da raspravlja o tumačenju normi EKLJP od strane Evropskog suda za ljudska prava - kao njihovog prirodnog tumača - onih normi (onakvih po sa- držini, kako ih je sud u Strazburu protumačio) koje ulaze u “postupak interpozicije” u ustavno- sudskom odlučivanju: italijanski Sud svejedno upozorava da norme EKLJP mogu služiti kao parametar ustavne odluke jedino ako su totalno kompatibilne sa italijanskim Ustavom. U slučaju da su norme EKLJP, onako kako ih je protumačio Evropski sud, nesaglasne sa bilo kojom ustavnom odredbom, korišćenje interpozicije Konvencije u ustavnosudskom odlučivanju ne bi bilo prihva- tljivo. 16 Ustavni sud Italije, presuda od 12. marta 2010., br. 93 (Corte cost., sent. 12 marzo 2010, n. 93). 17 Čl. 117/1 italijanskog Ustava, amendiran 2001., kaže da “zakonodavna ovlašćenja u državi i regio- nima treba da budu poveravana u skladu sa Usta- vom i sa ograničenjima izvirućim iz propisa EU i međunarodnih obaveza”. 1.4 Pitanje istopolnih brakova Ustavni sud je 16. aprila prvi put presudio po pitanju istopolnih brakova18. Prilika za to se uka- zala povodom nekoliko tekućih postupaka pred parničnim sudovima, u kojima je od strane razli- čitih istopolnih parova zahtevano da se izda na- log organima državne uprave da objave proglase o sklapanju braka. Službenici organa matičnih uprava za građanska stanja odbili su da objave javne proglase o sklapanju braka, zbog seksual- nog identiteta osoba koje su podnele taj zahtev. Pitanje je postalo još zamršenije činjenicom da je zabrana istopolnih brakova neodređena – u pozitivno-pravnom smislu – u italijanskom poro- dičnom pravu. Odluka Ustavnog suda privukla je pažnju i podigla očekivanja kako u javnom mnje- nju, tako i u krugovima doktrine.19 Sud je odlučio da odbaci ovo pitanje, uprkos tome što su pojedi- ni aspekti zbog kojih je pokrenuto vredni pažnje. Sa jedne strane, Sud je odbacio pitanje po- krenuto u vezi sa ustavnošću zakona kojim se uređuje brak u odnosu na ustavnu odredbu o braku i načelo ravnopravnosti. Ovo je verovatno razlog zašto mnogi komentatori uzimaju ovu odluku Suda kao implicitnu zabranu istopolnih brakova u italijanskom ustavnom poretku, iako pitanje nije pokrenuto po osnovu ustavnosti zakona kojim se uvodi pravo zaključenja braka za istopolne brakove, već je – naprotiv – pitanje pokrenuto o ustavnosti porodičnog zakona, koji isključuje pripadnike istog pola iz prava na za- ključivanje braka. To je ukratko ono što je Sud izneo u prvom delu svoje odluke. Sa druge strane, odluka je vre- 18 Ustavni sud, presuda od 16. aprila 2010., br. 138 (Corte cost., sent. 16 aprile 2010, n. 138). Presuda je kasnije potvrđena dvema sukcesivnim odlukama Ustavnog suda Italije, i to br. 276 (od 7. jula 2010.) i br. 4 (od 5. januara 2011.) (Corte cost., ord. 7 luglio 2010, n. 276 and Corte cost., ord. 5 gennaio 2011, n. 4). 19 Vidi - u pogledu preventivne pažnje, koju je poka- zala italijanska doktrina - konferencijske materijale sa seminara »Amicus curiae« održanog u Ferari (Ferrara), u Italiji, 26. februara 2010., praktično ne- koliko sedmica pred odluku Ustavnog suda: Rober- to Bin et al., La «società naturale» e i suoi “nemici”: sul paradigma eterosessuale del matrimonio, Torino, Giappichelli, 2010 (“Prirodno društvo”i njegovi “ne- prijatelji”: o heteroseksualnoj paradigmi braka, prim. prev.) 120 revija za evropsko ustavnost TUJA USTAVNOPRAVNA KRONIKA. ITALIJA (2011) 16 www.revus.eu dna pažnje zato što je u drugom delu svog ob- razloženja Sud obuhvatio i pravo na zajednički život udvoje ubrojavši ga među fundamentalna prava koja član 2. italijanskog Ustava jemči kao nepovrediva. Sud je priznao isključivu nadle- žnost Parlamenta da reguliše takvo pravo. U za- ključku, pitanje koje se tiče priznanja fundamen- talnog prava na zajednički život udvoje ocenjeno je procesno neprihvatljivim (a nije odbijeno). U ovom delu presuda Suda je otuda ocenje- na kontradiktornom20: u njoj je rečeno da ako se pravo garantuje kao temeljno i nepovredivo, ono bi tada trebalo da stoji jednako temeljnim i nepovredivim i pred neaktivnošću Parlamen- ta, koja ovde još uvek ostavlja Italiju na margini među (veoma retkim) zemljama koje ne pridaju pravni značaj stabilnoj zajednici između osoba istog pola. 1.5 Grupe za građansku samozaštitu U dvema međusobno odvojenim odluka- ma21 Ustavni sud suočio se sa pitanjem ustavno- sti zakonodavstva koje se tiče volontera za javnu bezbednost (tzv. “ronde”). Regulativom je dato pravo gradonačelnicima, uz saglasnost prefekta, da izdaju ovlašćenje za aktivnost nenaoružanih grupa volontera za bezbednost u urbanim sre- dinama, čija bi uloga trebalo da bude izveštava- nje policije o potencijalno opasnim situacijama. Osnivanje i uređenje volontera za javnu bezbe- dnost sledilo je zakonodavni trend usmeren na povećanje uloga lokalne samouprave u pogle- du bezbednosti u urbanim sredinama22 i bilo je 20 Marco Croce, Diritti fondamentali programmatici, limiti all'Interpretazione evolutiva e finalità procre- ativa del matrimonio: dalla corte un deciso stop al matrimonio omosessuale, http://www.forumcosti- tuzionale.it (April 27th 2010). (Fundamentalna pra- va, granice evolutivne interpretacije i prokreativna svrha braka: odluka Suda kojom se stopira homose- ksualni brak, prim. prev.) 21 Ustavni sud Italije, presuda od 24. juna 2010., br. 226 i presuda od 22. jula 2010., br. 274 (Corte cost., sent. 24 giugno 2010, n. 226; Corte cost., 22 luglio 2010, n. 274). 22 Vidi o poslednjim trendovima jačanja delegira- jućih ovlašćenja gradonačelnika specijalno izdanje objavljeno u Le Regioni (2010) 2, 15-449, i kolektiv- ni rad, urednika A. Lorenzetti, S. Rossi (Edrs), Le or- dinanze sindacali in materia di incolumità pubblica e sicurezza urbana. Origini, contenuti, limiti, Napoli, Jovene, 2009. predmet intenzivnih kritika zbog svoje (očigle- dne) namere da poveri državni monopol na legi- timnu upotrebu silu privatnim licima. Bez obzira na to u oba slučaja pitanje ustav- nosti nastupilo je putem neposredne žalbe: dva regiona najpre su se usprotivila kako država nema nadležnost u oblasti “gradske bezbednosti i uznemiravanja društva”, glavnim predmetima ove regulative; zatim, isti ovi regioni ustvrdili su da i u slučaju da je cilj regulative bio u okviru “javnog reda i sigurnosti” – što jeste ekskluzivna nadležnost centralne države – ovim je tada prekr- šeno ustavno načelo savesne uzajamne saradnje između države i regiona, i to isključivanjem regio- nalnih vlasti iz konsultativnog procesa. Ustavni sud samo se delimično saglasio sa zahtevima regiona. Sud je izneo da u delu koji se tiče odredaba o “bezbednosti u urbanim sre- dinama” normu treba zapravo tumačiti restriktiv- no: državna zakonodavna intervencija legitimna je samo u okviru granica kriminalne prevencije i represije. U pogledu uznemiravanja društva, Sud je izneo da doslovno jezičko značenje zakona nije pružilo priliku za primenu ustavno orijentisanog tumačenja: intervencija države zahvatila je u re- gionalne nadležnosti, budući time neustavnom. Sudije su izričito navele da njihova odluka osta- vlja pitanja koja se tiču prava građana na udru- živanje netaknutima, sve dotle dokle je svrha u vršenju uloge izveštavanja, kako je u preispitiva- nim odredbama predviđeno, a ne u direktnom bavljenju krivičnim delima. 1.6 Isključenje pravne pomoći članovima mafije je protivustavno Sud je oglasio član 76., paragraf 4-bis, de- kreta Predsednika Republike (D.P.R. 115/2002) neustavnim23, u delu u kojem je pretpostavljao da pojedinci osuđeni za trgovinu narkoticima ili za povezanost sa organizovanim kriminalom (Mafia) mogu biti lišeni pristupa pravnoj pomoći. Zakonodavna odredba zasnovana je na neobo- rivoj pretpostavci koja je isključila mogućnost da se kriminalci uključeni u veoma lukrativne aktivnosti mogu nalaziti u ekonomskim prilika- ma ustanovljenima zakonom kao pretpostavka 23 Ustavni sud Italije, presuda od 16. aprila 2010., br. 139 (Corte cost., sent. 16 aprile 2010, n. 139). 121 revija za evropsko ustavnost Izveštaj o sudskoj praksi italijanskog Ustavnog suda (2011) 16 www.revus.eu za uživanje pravne pomoći. Sud je oglasio nor- mu neustavnom utoliko što ona utiskuje trajnu i neizbrisivu stigmu na adresate ove odredbe, uz suzbijanje prava na odbranu kao osnovnog prava, izrečenog u članu 24. italijanskog Ustava. Nadalje, norma je smatrana i nerazumnom, jer ne razlikuje različite uloge i položaj (činove) u okviru mafijaškog udruživanja (tj. stepene povezanosti sa kriminalnim pojavama): samo oni u vrhovnim ulogama mogu uživati korist iz značajnih eko- nomskih resursa, suprotno “društvenim ulogama članova”, koje su, međutim, bez obzira na to bile obuhvaćene regulativom. 2 ZAKONI O IMIGRACIJI I USTAV 2.1 Ilegalna imigracija kao pooštravna krivičnopravna okolnost je neustavna U svojoj presudi br. 24924 Sud je proglasio odredbu unetu u krivični zakon uredbom sa zakonskom snagom (tzv. dekret-zakonom - tj. posebnim tipom uredaba vlade, koje ona može izdavati u slučajevima kao što su vanredno sta- nje itd.) br. 92/2008 kao neustavnu. Odredba je umetnula kao novu opštu okolnost, kojom se pooštrava krivična sankcija za krivično delo, slučaj kada je ono bilo izvršeno u vreme dok je počinilac ilegalno na državnom tlu25. Prvo, Sud je izneo da svim ljudima pripadaju neotuđiva pra- va priznata čl. 2. Ustava, da su ova prava priznata nezavisno od uključivanja pojedinačne ličnosti u političku zajednicu i da je različito postupanje na osnovu same činjenice državljanstva u odnosu na ova prava neprihvatljivo. Otuda, Sud je proklamovao strogi nadzor u ovom pitanju: pooštravna okolnost jeste bila zasnovana na “ličnom i socijalnom stanju”, što se smatra kvalifikovanim parametrom za merenje 24 Ustavni sud Italije, presuda od 8. jula 2010., br. 249 (Corte cost., sent. 8 luglio 2010, n. 249). 25 Zakonodavna formulacija bila je različita u uredbi sa zakonskom snagom (dekret-zakonu) i u zakonu o ratifikaciji tog istog dekret-zakona; prva je glasila ovako: “ukoliko je delo počinjeno od strane poje- dinca koji se ilegalno nalazi na državnoj teritoriji; a druga je formulisana blago drugačijom termino- logijom: “koji je (već) počinio delo tokom ilegalnog boravka na državnoj teritoriji”. načela jednakosti, prema čl. 3. Ustava. Zbog toga je u regulativi morao biti sproveden pozitivan i sveobuhvatan nadzor sa stanovišta razumnosti: nedovoljno je bilo da se samo primeti da propis nije bio očigledno nerazuman. Izrekavši ovo, Sud je potvrdio da je regulati- va bila podstaknuta suštinskim razlozima, zbog kojih se pretpostavljala povišena društvena opa- snost od ilegalnih imigranata, kao generalna i neoboriva prezumpcija. Ova prezumpcija se u zakonskom smislu odrazila strožim krivičnoprav- nim tretiranjem ilegalnih imigranata, ukoliko ih se uporedi sa redovnim imigrantima ili italijan- skim državljanima - čak i ukoliko su počinili u po- tpunosti ista dela. Ovakav način zakonodavnog propisivanja ocenjen je kao neprihvatljiv “krivični zakon za počinioca” (zakon koji kažnjava pojedinca više spram onoga šta je on/ili ona, nego spram onog što on/ili ona čini), nesaglasan sa načelom izvr- šenja dela, proklamovanim u čl. 25 italijanskog Ustava (i individualnom subjektivnom odgovor- nošću spram toga). Regulativa je zatim ocenjena protivurečnom, u poređenju sa drugim važećim domaćim krivič- nopravnim normama: pooštravna okolnost nije se faktički primenjivala na evropske državljane koji neregularno borave na teritoriji države. Ovo je potvrdilo da krivičnopravni tretman nije bio u vezi sa ponašanjem nedržavljana koji krše propi- se o imigraciji, nego povezan sa ličnim statusom okrivljenog. 2.2 Zakonodavno propisivanje ilegalne imigracije kao krivičnog dela nije protivustavno Svojim nanizanim odlukama26, Sud je od- bacio nekoliko ustavnih pitanja o tzv. “prikrive- nom kriminalu”. Krivična sankcija za nepropisni ulazak ili boravak na teritoriji države uvedena je “bezbednosnim paketom” iz 2009. (Zakon br. 94/2009). Reakcija Suda ocenjena je “dvojajčanim blizancem”27 presude br. 249 o pooštravnoj okol- nosti (vidi paragraf iznad). Sud je odbacio kako 26 Ustavni sud Italije, presuda od 8. jula 2010., br. 250 (Corte cost., sent. 8 luglio 2010, n. 250). 27 Taccuino della giurisprudenza costituzionale (giu- gno – agosto 2010), Quaderni Costituzionali (2010) 4, 938. (Sveske ustavnosudske prakse (jun-avgust 2010.), Ustavni materijali, prim. prev.) 122 revija za evropsko ustavnost TUJA USTAVNOPRAVNA KRONIKA. ITALIJA (2011) 16 www.revus.eu prigovore usredsređene na suštinu zakonodav- nog obrazloženja, tako i prigovore fokusirane na sekundarne aspekte regulative. Kad se radi o onima prvima, Sud je presudio da nadležnost da se neka činjenica oceni kao nezakonita potpada pod diskreciono ovlašćenje zakonodavca. Prema Sudu, jedini ustavni limit vršenju ovog diskrecio- nog ovlašćenja je u zabrani donošenja očigledno nerazumnih ili proizvoljnih odluka. Očigledno u suprotnosti sa svojom “presudom-blizancem”, Sud je otišao daleko od primene striktnog i sve- obuhvatnog nadzora nad predmetom: naprotiv, zakonodavac je u slučajevima kada prepozna kriminalno relevantne činjenice smatran slobo- dnim u odlučivanju, pod nadzorom, koji se teme- lji (samo) na razumnosti. Krivičnopravna discipli- na u ovom slučaju nije bila smatrana kao “krivični zakon za počinioca”, zato što je krivično delo bilo zasnovano na temelju krivičnog dela činjenjem (ilegalni ulazak) ili krivičnog dela propuštanjem (propuštanje da se napusti teritorija države). Kompleksna individualizacija “pravnog do- bra” (bene giuridico, Rechtsgut), čemu regulativa zakonito teži, rešena je od strane suda na sledeći način. Regulisanje imigracije spada u srž suve- reniteta države: štaviše, krivično gonjenje zbog kršenja ovih pravila, kojima se ostvaruje kontrola nad državnom teritorijom, jeste ustavna i među- narodna obaveza. U nadležnost države ostavlja se mogućnost izbora između administrativnih i krivičnih sankcija. U delu u kojem se ovo tiče povrede načela jednakosti, Sud je odbacio primedbe žalbenog suda: regulativa, prema mišljenju Suda, ne iz- jednačava različite situacije (jednu vezanu za lice koje imigrira sa ciljem činjenja krivičnih dela, sa drugom vezanom za lice koje imigrira bez takve namere). Svaki sudija je ovlašćen da gradira kri- vičnu sankciju, koristeći svoja opšta ovlašćenja u primeni krivičnih zakona. U delu koji se tiče prigovora usmerenih na sekundarne aspekte regulative, Sud je potvrdio da je zakonodavac ovlašćen da ne propiše op- štu klauzulu koja bi ustanovljavala zakonitost ponašanja ilegalnog imigranta u slučaju kada je počinjeno pod “razumnim opravdanjem”. Slična opšta klauzula propisana je u slučaju kada nedr- žavljanin nije postupio po naredbi o proterivanju (vidi paragraf ispod). Ustavni sud našao je da su iste pravne posle- dice propisane načelima Krivičnog Zakonika, kao i opštim načelom ad impossibilia nemo tenetur (Niko se ne može obavezati na nemoguće, prim. prev.). 2.3 Krivično gonjenje zbog nepostupanja po nalogu za proterivanje stranca iz zemlje nužno podrazumeva klauzulu o isključenju odgovornosti u opravdanim slučajevima Sud je delimično uvažio čl. 14., stav 5-qua- ter*, uredbe sa zakonskom snagom (dekret-zako- na)** od 25. jula 1998., br. 186 (Zakon o imigraci- ji), u verziji po izmenama i dopunama iz 2009.28 Normira se krivično gonjenje zbog nepostupanja po nalogu za proterivanje stranca, kome je pre- thodno već izricana slična naredba. Razlika između krivičnopravnog tretmana prvog nepostupanja i drugog nepostupanja, sastoji se iz dve pojedinosti: krivična sankcija u drugom slučaju je stroža; te - jedino u drugom slučaju - stranac nema mogućnost dokazivanja da je njegovo/njeno ponašanje bilo zasnovano na zakonski relevantnom opravdanju. Klauzula o isključenju odgovornosti u opravdanim slučaje- vima je obrnuto eksplicitno predviđena stavom 5-ter*** istog zakona, kojim se reguliše krivična sankcija za prvo nepostupanje po nalogu za pro- terivanje. Sud je našao očigledno neustavnim oceniti istu faktičku situaciju najpre podesnom za nuđe- nje zakonskog opravdanja (u slučaju kada se nepostupanje desilo po prvi put), a zatim nepo- desnom za dalje nuđenje zakonskog opravdanja, čak iako su faktičke i zakonske okolnosti potpu- no uporedive. Međutim, izrekom Sud ne zahteva da svaka krivična sankcija u oblasti imigracije stavlja na * “quater” (u nazivu zakonskog člana) - četiri; kao i “bis”(dva) ili “ter”(tri) predstavlja rednu oznaku uz zakonski stav (prim. prev.) ** Decreto legislativo (it.; skraćeno: “Dlgs.”, prim. prev.) 28 Ustavni sud Italije, presuda od 17. decembra 2010., br. 359 (Corte cost., sent. 17 dicembre 2010, n. 359). *** Vidi gore pod * (prim. prev.) 123 revija za evropsko ustavnost Izveštaj o sudskoj praksi italijanskog Ustavnog suda (2011) 16 www.revus.eu raspolaganje opštu “klauzulu o isključenju odgo- vornosti u opravdanim razlozima”: u svojoj pre- sudi br. 250 (vidi iznad) Sud izričito negira takvu ustavnu obavezu. Akademska pravnička zajedni- ca se bez oklevanja upustila u ispitivanje ove (oči- gledno) nekoherentne putanje sudske prakse29, koja suštinski dodeljuje široku marginu diskrecije zakonodavcu, čija jedina granica je nerazumnost u davanju mogućnosti za opravdanje u pojedi- nim slučajevima i njeno isključenje u potpuno istovetnim slučajevima. 2.4 Prava imigranata u regionalnim propisima (Toskana) U svojoj presudi br. 26930, Sud je odbacio primedbe Vlade po nekoliko određenih pitanja u regionalnim propisima31 kojima se propisuje re- gulativa “o dobrodošlici, blagonaklonoj integra- ciji i zaštiti stranaca u regionu Toskane”. Central- na državna Vlada ustvrdila je da je regionalnim propisima prekoračena normativna nadležnost kojom po Ustavu (regioni) raspolažu: regulativa je predvidela proširenje svojih pravila i na “nove” evropske državljane (u meri u kojoj su usaglašena sa važećim propisima i bez prepreke za primenu eventualno povoljnijih pravila), a to je proširenje izazvalo sumnju u mešanje u “odnose sa Evrop- skom Unijom”, kao eksluzivnu nadležnost central- ne države. Sud je odbacio ove primedbe: regio- nalni propisi ograničeni su na regulisanje u korist novih evropskih državljana i to u pogledu onih prava koja su dotični evropski državljani već imali na osnovu EU obaveza. Ta prava uključuju pruža- nje javnih usluga u vezi sa zdravstvom, obrazova- njem, zapošljavanjem, stanovanjem... Sva ova pi- tanja obuhvataju i neke regionalne nadležnosti, bilo da su isključive, konkurentne ili rezidualne. 29 Vidi: Alì Abukar Hayo, Il «giustificato motivo» della reiterata inottemperanza all'ordine di espulsione o allontanamento dal territorio nazionale, Giurispru- denza Costituzionale (2010) 6, 5064. (“Opravdani motiv”, o ponovljenom nepovinovanju nalogu za proterivanje ili udaljenje stranca sa državne teritorije, Ustavnosudska praksa, prim. prev.) 30 Ustavni sud Italije, presuda od 22. jula 2010., br. 269. (Corte cost., sent. 22 luglio 2010, n. 269). 31 Regionalni zakon Toskane od 9. juna 2009., br. 29 ((L.r. Toscana, 9 giugno 2009, n. 29). (Pravila o do- brodošlici, blagonaklonoj integraciji i zaštiti stra- naca u regionu Toskane). Slično, odbačene su primedbe Vlade u delu u kojem se tvrdi da su neustavna pravila kojima se proširuje hitna medicinska pomoć na sve osobe koje se nalaze na teritoriji regiona, bez obzira na legalnost njihovog boravka. Ustavni sud podse- tio32 je da bilo kom strancu pripadaju sva funda- mentalna prava koja Ustav garantuje svakom licu (a ne samo italijanskim državljanima). A pravo na zdravstvenu negu (zaštitu) spada unutar tvrdog jezgra prava na zdravlje, koje je neraskidivo pove- zano sa ljudskim dostojanstvom. 2.5 Prava imigranata u regionalnim propisima (Apulija) Ustavni sud je 22. oktobra 2010. godine izrekao još jednu odbacujuću odluku (nakon svoje odluke br. 269, vidi paragraf iznad) na ne- posrednu predstavku Vlade protiv regionalnog propisa33. Propis o kome je reč, regionalni zakon regiona Pulja (Puglia) br. 32/2009, odnosio se na “dobrodošlicu, građanski suživot i integraciju imigranata na teritoriji Apulije”. I ovaj put, Vlada je ustvrdila da su regionalni propisi prekoračili svoje ustavne nadležnosti, odlučujući o pitanjima imigracije i uređujući pravni status stranaca koja Ustav priznaje kao isključivu nadležnost central- ne države. Vladina interpretacija ove regulative tvrdila je da je na osnovu regionalnih normi ogroman set socijalnih prava proširen na ilegalne imi- grante: nasuprot tome, Sud je – suprotno tome - iznašao da regulativa nije sadržala generalno proširenje prava na ilegalne imigrante. Ovo je po- tvrđeno – prema viđenju Suda – činjenicom da se samo neka određena pravila takođe eksplicitno odnose i na ilegalne imigrante. Ovo je iziskivalo da se opšta regulativa, uz koju nije naznačena posebna specifikacija, odnosi samo na imigrante sa legalnim boravkom. U delu koji se tiče pravila koja se izričito pri- menjuju ne ilegalne imigrante, Sud je sproveo specifičnu analizu njihove ustavne usklađenosti. Članom 1., stav 1., tačka h) regionalnog propisa stimulisana je regionalna politika da se svim imi- grantima (legalnim i ilegalnim) pruži zakonska 32 Iskaz je izvučen iz ranije presude - Ustavni sud Ita- lije, presuda od 16. maja 2008., br. 148 (Corte cost., sent. 16 maggio 2008, n. 148). 33 Ustavni sud Italije, presuda od 22. oktobra 2010., br. 299 (Corte cost., sent. 22 ottobre 2010, n. 299). 124 revija za evropsko ustavnost TUJA USTAVNOPRAVNA KRONIKA. ITALIJA (2011) 16 www.revus.eu zaštita njihovih prava, sa posebnim osvrtom na delotvornost prava na odbranu. Sud je oglasio ovu odredbu neustavnom u delu u kojem se meša u nadležnost i sredstva pravne pomoći, a što je oboje u isključivoj nadle- žnosti države. U delu koji se tiče drugog pravila koje se primenjuje na sve imigrante, Sud je odbacio pi- tanje koje se odnosi na čl. 10 regionalnog zako- na: normom se određuje da su usluge “suštinske nege” dostupne svim “strancima, koji privremeno borave na regionalnoj teritoriji”. Odbacivanje pri- medbi Vlade od strane Ustavnog suda zasnovano je na činjenici da je regulativa zahvatila u pitanje zaštite zdravlja (konkurentna regionalna nadle- žnost) i da je bila usklađena sa principima države po istom pitanju. Sud je naposletku ispitao odluku donetu po- vodom čl. 1., stav 2., tač. h), od strane regiona radi sprovođenja, u oblastima njegove nadležnosti, “međunarodne konvencije o zaštiti prava svih radinka-migranata i članova njihovih porodica”. Sud je proglasio ovaj deo regionalnog zakona neustavnim po parametru iz člana 117. Ustava, zato što je regulativa prekoračila regionalnu na- dležnost i zašla u nadležnost države na polju “ino- stranih poslova”. 2.6 Socijalna prava i stranci (uz malu pomoć EKLJP) U svojoj presudi br. 18734, Ustavni sud pro- glasio je deo norme finansijskog zakona, done- tog u 2001. godini, neustavnim - po treći put. Norma je ograničila pristup pojedinih socijalnim uslugama – neraskidivo povezanim sa subjektiv- nim pravima – na one strance kojima je izdata bo- ravišna karta (današnji dugoročni rezidenti). Usluga o kojoj je reč sastojala se u invalid- skoj penziji: indirektna žalba bila je uvažena na osnovu povrede načela nediskriminacije, koje je propisano u čl. 14. EKLJP, u vezi sa pravom na mirno uživanje imovine, propisanim u prvom do- punskom protokolu. Ta konvencijska prava – in- terpozicijom čl. 117. italijanskog Ustava – mogu poslužiti kao parametar u sudskoj kontroli. Presuda Suda je vredna pažnje i izvan grani- ca odgovarajućeg predmeta, zbog proceduralne 34 Ustavni sud Italije, presuda od 28. maja 2010., br. 187 (Corte cost., sent. 28 maggio 2010, n. 187). postavke odnosa između ustavnog i konvencij- skog poretka, u oblasti zaštite socijalnih prava, skicirane od strane sudija Ustavnog suda. Ovo bi se moglo sažeti na sledeći način: EKLJP ne pred- viđa nikakvu obavezu da se uspostavi sistem socijalne zaštite, pošto je svakoj državi dodelje- na široka margina aprecijacije. Međutim, kad je jednom sistem socijalne zaštite već uspostavljen, tada njegova regulativa treba da poštuje nače- lo nediskriminacije. Načelo nediskriminacije ne treba razmatrati kao autonomno načelo, nego u sprezi sa pravima štićenim Konvencijom. 3 USTAVNI TRENDOVI U 2010-OJ GODINI Pokušavati da se skicira sveukupna slika tren- dova u jurisprudenciji italijanskog Ustavnog suda u 2010. godini u samo nekoliko redova mogao bi biti opasan i smeo poduhvat. Otuda ću ja proba- ti samo da sravnim poslednje konstitucionalne trendove sa ranijim stavovima Suda. U tom okvi- ru prva impresija o aktivnosti Suda u 2010. godini jeste ona o kvalitativno “siromašnoj” sudskoj pra- ksi. Preciznije – nije verovatno da će ma koja od presuda iz 2010. godine biti zapamćena među istorijskim odlukama Ustavnog suda. Ovaj trend potiče verovatno usled “kvalitativno siromašne” aktivnosti italijanskog zakonodavca: pošto legi- slativni “proizvodi” iz prošle godine nisu iskoračili u snažne, inovativne zahvate, to i ustavnosudska praksa naginje praćenju istog takvog trenda35. U delu koji se tiče “evropske” i “konvencijske” sudske prakse Ustavnog suda, najznačajnije iz- reke koje je Sud dao u 2010., samo su potvrdile njegovu raniju jurisprudenciju. (Vidno) odstupanje od ovog konzervativnog utiska moglo bi se prepoznati po pitanju istopol- nih brakova. Po prvi put u italijanskom ustavnom iskustvu Sud je svojom izrekom intervenisao na tipičnom osnovu građanskih prava. Iako se naj- pre mora reći da intervenciju Suda ne treba po- smatrati kao rezultat zakonodavne aktivnosti, već pre zakonodavne neaktivnosti. Drugo, presuda Suda sastojala se delimično iz izjašnjavanja o pro- 35 O poslednjim legislativnim trendovima, vidi: Ugo Zampetti, Evoluzione della legislazione e ruolo del Parlamento, Rassegna Parlamentare (2011) 2, 47-68. (Razvoj zakonodavstva i uloga Parlamenta, Parlamentarni zbornik, prim. prev.) 125 revija za evropsko ustavnost Izveštaj o sudskoj praksi italijanskog Ustavnog suda (2011) 16 www.revus.eu cesnoj neprihvatljivosti, a samo delimično od pu- nog odbijanja: otuda, teško bi se mogla smatrati kao progresivna intervencija u oblasti građanskih prava. Još jedan izuzetak od ovog “ustavnog siro- maštva”, daleko je iznad puke uočljivosti: to je slučaj sa praksom Suda o imigraciji. Ustavnosudska praksa iz 2010. godine o imigracionim zakonima čini se zaista vrednom pažnje zbog mnoštva raznovrsnih razloga. Sa “kvantitativne” tačke gledišta, ovaj sektor sudske prakse Ustavnog suda verovatno je najbogatiji. Uz to, međutim, sudska praksa o imigracionim zakonima vredna je pažnje još i više sa kvalitativ- nog aspekta. Odluke Suda uistinu intervenišu u nekoliko značajnih aspekata ustavnosudske ju- risprudencije: ne samo zaštite građanskih i soci- jalnih prava, već takođe institucionalnih odnosa između “viših” i “nižih” nivoa vlasti. U delu koji se tiče podele nadležnosti između države i regiona, ustavnosudska praksa čini se blago suprotstavljenom sopstvenom opštem trendu. Nakon ustavnog amandmana potvrđe- nog 2001., koji je učinio (očigledan) pomak pre- ma federalističkoj ideji o obliku države, (masivna) praksa Suda opredelila se za interpretativni razvoj u korist državnih nadležnosti. Kroz ustavnosud- sku praksu stotine sporova nadležnosti između države i regiona bili su rešeni takvom individua- lizacijom onih pitanja u kojima se ukrštaju nadle- žnosti (kao, na primer, zaštita slobodne konkuren- cije), kojom se proširuju nadležnosti države preko ustavne formulacije. Naprotiv, praksa Ustavnog suda tokom 2010. godine pokazala je suprotan trend36: pred pokušajem države da apsorbuje re- 36 Vidi, Gianluca Bascherini, Il riparto di competenze tra Stato e Regioni in materia di immigrazione al tempo del «pacchetto sicurezza». Osservazioni a margine delle sentt. nn. 269 e 299 del 2010, Giu- risprudenza Costituzionale (2010) 5, 3901. (Đanluka Baskerini, Podela nadležnosti između države i regio- na u materiji imigracije u doba “bezbednosnog pake- ta”, Razmatranja na osnovu presude br. 269 iz 2010, Ustavnosudska praksa, prim. prev.) * (Ustavni paradoksi od nejednakosti do jednakosti: italijanski primer (uz malu pomoć iz inostranstva), u Aleksandar Šuster (ur.), LGBT prava u XXI veku, Udi- ne, Forum, 2011, 75-92; Ustavni zakon (austrijski) vs. slobode kretanja: da li Sud trasira projekat mo- dela upravljanja “kontra-granicama evropeizaciji”? u Ustavni materijali (2011), 2, 437-440; Zakon br. 51/2010: legitimna ministarska prepreka “imunitetu gulisanje svakog aspekta imigracija i imigracione politike među svoje nadležnosti, Sud je očuvao regionalne prerogative. U svojim presudama br. 266, 269, 134 i 175 Sud je očuvao jasnu distinkciju između imigracionih politika (isključiva nadle- žnost države) i drugih politika koje se odnose na imigrante, u kojima ustavna podela nadležnosti može da uključi i regionalne nadležnosti. Sa engleskog preveo Milan Bajić. Beleška o autoru Pjetro Faraguna (Pietro Faraguna) je post-dok- torski istraživač na Univerzitetu Udine. Stekao je doktorat iz Ustavnog prava na Univerzitetu Fera- ra, braneći tezu o “enigmi sa one strane vrhovnih principa pravnog poretka. Granice i kontra-gra- nice ustavnim promenama”. Tokom 2009-te bio je gostujući PhD kandidat na Geteovom Univerzitu u Frankfurtu na Majni. U prvom semestru 2008. godine završio je specijalističku školu prava u oblasti Parlamentarnog prava Univerziteta u Fi- renci. Među njegovim poslednjim publikacijama su: Constitutional paradoxes from dis-equality to equality: the Italian case (with a little help from abroad), in Alexander Schuster (ed.), LGBTI Rights in the XXI Century, Udine, Forum, 2011, 75-92; Le- gge costituzionale (austriaca) vs. libertà di circola- zione: la Corte traccia un progetto di modello di ge- stione dei “controlimiti europeizzati”? in Quaderni Costituzionali, (2011) 2, 437-440; Legge n. 51/2010: legittimo impedimento ministeriale o «immunità in senso lato»?, in Studium Iuris (2010) 12, 1250-1258. Il Mangold-Urteil del BverfG. Controllo ultra-vires si, ma da maneggiare europarechtsfreundlich, in Quaderni Costituzionali (2010) 4, 863-866; Limiti e controlimiti nel Lissabon-Urteil del Bundesverfas- sungsgericht: un peso, due misure?, in Quaderni Costituzionali (2010) 1, 75-98. * u širem smislu”? u Studium Iuris (2010), 12, 1250- 1258. Kontrola preko nadležnosti da, ali uz vršenje pozitivno naklonjeno ka evropskom pravu, u Ustavni materijali (2010), 4, 863-866 ; Granice i kontra-grani- ce Lisabonskog sporazuma o Saveznom ustavnom sudu: jedna vaga, dva aršina? u Ustavni materijali (2010), 1, 75-98, prim. prev.)